Pratite nas

Događaji

U spomen Ocu hercegovačke siročadi za „godine gladi“

Objavljeno

na

U HNK-u u Zagrebu 22.02.2017. god., u organizaciji Provincijalata Hercegovačke franjevačke provincije, a pod pokroviteljstvom predsjednice RH, hrvatskog člana predsjedništva BiH  i gradonačelnika grada Zagreba,  održana je svečana Akademija u povodu 100-te obljetnice spašavanja gladne djece iz Hercegovine (1917-1919) uz poseban osvrt na organizatora te humanističke akcije fra Didaka Buntiću (1871-1922) kojeg se s pravom zove hercegovački Mojsija ili otac hercegovačke siročadi.

Hercegovina i njeni žitelji kao specifični neodvojivi, a nespojivi   hrvatski etnicum, kroz  oba svjetska rata i poraća,  i u domovinskom ratu, po(d)nijeli su najveće žrtve od svekolikog hrvatskog  narodnosnog korpusa.

Prvi svjetski rat u kojem je na hrvatskim prostorima ubijeno i nestalo cca 250.000 žitelja, što  zbog ratnih djelovanja, što zbog raznih bolesti, pomora i gladi.  Hercegovinu je,  uz ta ratna djelovanja, gdje je na bojišnice Monarhije otišla sva zrela muškost, zahvatila i jaka duga suša radi čega je nestalo živežnih namirnica pa je glad i bolest zaprijetila istrebljenjem i pomorom izgladnjele djeci i starčadi. Spašavanje gladne djece bila je primarna obveza koju je organizirao i vodio legendarni franjevac fra Didak Buntić.  On je sa svojom subraćom organizirao skupljanje i slanje djece  u Slavoniju, Srijem i Bačku na dohranu i preživljavanje. Prema postojećim evidencijama spašeno je ukupno 12.300  hercegovačke gladne djece, od čega se veći dio njih (9.300) nakon završetka I svjetskog rata vratio svojim kućama, a dio njih (3.000)  ostao je kod svojih udomitelja.  Fra  Didak je najznačajnija osoba toga vremena jer je uz svoj pastoral, profesorske obveze,  pučko prosvjetiteljstvo, spašavanje gladne djece,  politički aktivizam,  (iz)gradio i znamenitu crkvu-baziliku na Širokom brijegu.

Drugi svjetski rat Hercegovinu je pored ratne pustoši  zadesila najveća nesreća u kojoj je izgubila svoje najvrednije sinove značajne duhovne i intelektualne potencijale. Pred sam kraj rata 1945 „oslobodilačka vojska“ je nerazumnim i neobjašnjivim  akcijama pobila, na mučki  i okrutan način,  66-ricu  fratara  što čini  preko 60 %  ukupnog redovničkog kadra tadašnje hercegovačke franjevačke provincije. Za  polovice pobijenih  još se  ni danas ne zna za njihove grobove. To je proporcionalno najveći pomor redovništva u cijeloj Europi koji je učinjen na tako maloj redovničkoj zajednici.

U poraću pak Hercegovci su u znatnijem dijelu tretirani kao nepodobni antidržavni elementi zbog  nacionalizma, šovinizma ili  klerikalizma,  pa su prisiljeni  (što legalno što ilegalno)  bježati  i odlaziti u inozemstvo trbuhom za kruhom.  Međutim, mnogima ni tamo  nije bilo mira jer UDBA za njima slala svoje, gdje mnoge  vrbuju, teroriziraju,  zatvaraju, a one nepokorive i ubijaju  (Bušić, Crnogorac, Ševo, Barišić,  Kraljević i  dr.). Oni koji su ostali na svojim ognjištima, a nisu prihvaćali komunistički režim bili su izloženi progonu praćenju i kažnjavanju pa su mnogi među kojima i redovnici ( Zovko, Rupčić, Vlašić) i domicilni biskup Čule bili dugogodišnji uznici zloglasnih bh kazamata u Zenici, Foči i Ćelovini.  Oni Hercegovci koji su otišli u Zagreb na školovanje  uključili su se uz studij i u  domoljubna stremljenja masovnih studentskih pokreta „hrvatsko proljeće“, kako 1968 tako i 1971., pa su represivnim  nepravednim sudskim odlukama kazne izdržavali na  Golom otoku, Gradiški ili Lepoglavi (Ž. Crngorac, A. Mijatović, I. Gabelica, A. Paradžik, V. Čule, Z. Marić i niz drugih).

U domovinskom,  oslobodilačkom i obrambenom ratu Hercegovina se u punini svojih moći uključila u obranu ugrožene matične države, prije svega aktivnim učešćem svojih dobrovoljaca na ratištima i bojištima kao i  materijalnim i  drugim pomoćima, kako u Hrvatskoj tako i u BiH. Nemjerljiv doprinos u obrani  dali su hercegovački iseljenici od kojih su se mnogi vratili i aktivno uključili u obranu, a drugi pomagali  na razne načine.  U tom ratu   život je izgubilo preko 1.000  ljudi  iz Hercegovine,  a još više ih je ostalo invalidima. Zbog učešća u obrambenom ratu još i danas na  sudu u Hagu čame šestorica   zapovjednika i generala hrvatske i HVO vojske čekajući konačnu odluku.

Hrvatska je ipak najveću solidarnost i  ljubav pokazala i dala Hercegovini u onim godinama gladi 1917-1919 kad je prihvatila prehraniti i udomiti  iznemoglu  hercegovačku djecu. U tome se posebno istakla žitorodna  Slavonija. Narod Hercegovine  nikad neće zaboraviti tu dobrotu i humanost. Isto tako u zaborav neće nikad otići  organizator te akcije gorostas fra Didak Buntić jer to pamte potomci te gladne djece, crkva i narod Hercegovine,  a tu je i trajni spomen  njegova  katedrala na Širokom brijegu.  Hercegovina  je    mnogostruko uzvratila  i  uzvraća danu  ljubav i Slavoniji i Hrvatskoj,  najviše u obrambenom ratu, osobito oni koji su ostali ili su se trajno nastanili nastanili u Hrvatskoj. Ljubav Hercegovine  prema Hrvatskoj je trajna i neuništiva povezana  istoznačnim povijesnim, nacionalnim i duhovnim vrijednostima. Treba  samo poći po gubilištima i  grobištima branitelja Vukovara, Osijeka  i drugih slavonskih  mjesta  i vidjeti čija  prezimena nose grobovi  dani na oltar Domovine. Treba  zaviriti u kaznenu  i zatvorsku evidenciju i vidjeti koliko je hercegovačke mladosti provelo  robijanja zbog ljubavi prema svojoj Hrvatskoj.

Nasuprot i unatoč tome, Hercegovina, nažalost ni danas, nema svoj ostvareni entitet  ni etatitet, iako baštini i čuva nepokolebljivi hrvatski nacionalni identitet i živu  nepokolebljivu katoličku vjeru.  Stoga je Hercegovina i danas u svojevrsnim godinama gladi jer čezne ostvarenju svoje  nacionalne i entitetske punine.  Obveza je i Hrvatske da joj u tome pomogne, a vrijeme prolazi.. ! Očito treba čekati nekog novog Didaka …?!

Posebno je značajno da su na  ovoj svečanoj Akademiji  uručena zaslužena priznanja najčitanijem  hrvatskom književniku  Miri Gavranu  te svjetski poznatoj mladoj znanstvenici prof. dr. Ivi Tolić  čiji preci  od  obadvoje su iz Posušja.

Nikada do sada Hercegovina nije imala priliku pokazati službenu  zahvalnost za akcije solidarnosti i humanosti koje je Hrvatska pokazala u spašavanju gladne djece u godinama gladi  i  istovremeno  iskazati osobitu zahvalnost svom fra Didaku Buntiću,  pa je  tim inicijativa  i organizacija ove Akademije od strane Provincijala hercegovačkih  franjevaca vrednija, a pokroviteljstvo predsjednice Kolinde Grabar Kitarević veće i  značajnije.

Ferdo Širić / Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U Širokom Brijegu predstavljene knjige: „Otkopana istina Širokog Brijega“ i „Od Širokog do Bleiburga i nazad“

Objavljeno

na

Objavio

U organizaciji Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća Široki Brijeg, Vicepostulature postupka mučeništva ‘Fa Leo Petrović i 65 subraće’ i Matice hrvatske – ogranak Široki Brijeg, u kinu Borak su predstavljene dvije knjige: „Otkopana istina Širokog Brijega“ (iz II. svjetskog rata i poraća) (600 str.) – Uredničko vijeće Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća (urednik knjige Pero Kožul, predsjednik Povjerenstva) i „Od Širokog do Bleiburga i nazad“ (580 str.) autora Velimira Mabića. Ove knjige su plod osmogodišnjega istraživačkog rada na prikupljanju vjerodostojnih informacija o događajima s kraja Drugoga svjetskog rata i poraća u Širokom Brijegu, utemeljenih na autoriziranim iskazima svjedoka.

U samom uvodu u ovaj jedinstveni događaj nazočnima se prigodnim riječima obratio Miro Kraljević gradonačelnik Širokog Brijega koji je zahvalio članovima Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća na velikom trudu i radu iz čega su proizišle knjige o istini do koje se ipak došlo o stradanjima Širokobriježana s kraja II. svjetskog rata i poraća. Pogovor za obje knjige napisao je Zdenko Ćosić predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke koji je rekao da ovo nisu uobičajene knjige, te da je doslovno i metaforički s ovim knjigama otkopana istina Širokog Brijega.

Pero Kožul

Pero Kožulglavni urednik knjige „Otkopana istina Širokog Brijega“ i predsjednik Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća Široki Brijeg je najprije postavio pitanje sebi i svima nazočnima zašto se vraćati na prošla vremena, dajući odgovor: „Zbog povijesne nepravde i laži i civilizacijskog čina odavanjem ljudskog pijeteta prema nedužnim žrtvama. Komunistička vlast svim je raspoloživim sredstvima 50 dugih i mračnih godina čvrsto držala i kontrolirala naš cjelokupni javni život. Takozvana ‘narodna vlast’ neograničenim je količinama laži, punila kulturni, obrazovni, izdavački i svaki drugi prostor. Veličala je ‘navodne’ ratne pobjede, slavila ‘svoje’ heroje, klicala nepostojećem bratstvu i jedinstvu. Takva vlast posebno se obrušila na hrvatski narod na prostoru našij krajeva“. Kožul je iznio podatke o radu Povjerenstva na čijem je čelu istaknuvši da je prema popisu prije II. svjetskog rata, 1938. Široki Brijeg imao 23.341 stanovnika, te da je stopa rasta bila na razini stope u BiH, danas, 72 godina kasnije, odnosno 2017. Široki Brijeg imao bi oko 50.000 stanovnika.

„U knjizi-zborniku ‘Od Širokog do Bleiburga i nazad’, koju večeras ovdje stavljamo pred vas, riječ je o brojnim svjedočenjima pripadnika Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, naših običnih domaćih ljudi koji su imali sreću preživjeti ratne strahote, ali i o jednom broju svjedočenja suvremenika koji su također imali što reći o onim teškim vremenima. Osobno sam ponosan što sam pomogao da životno-ratne priče i ovih ljudi ugledaju svjetlo dana. Nisu se oni trsili pričati niti su svoju priču nametali, oni su mučili svoju muku, „vidali svoje rane“, živjeli i šutjeli“, rekao je na početku svog izlaganja Velimir Mabić, autor knjige „Od Širokog do Bleiburga i nazad“.

Mabić se u svom izlaganju osvrnuo na nekoliko događaja koji su obilježili sami kraj II. svjetskog rata u Širokom Brijegu navodeći između ostalih „Kuljića djecu“ njih petero koji su streljani na Brigu, dvije Dragice iz Izbična, stravična ubojstva nedužnih svećenika-franjevaca, osuđenog za pomaganje Križarima Iliju Mikulića Jukića, obitelji Gilja koji su ostali bez pet sinova, zaključivši svoje izlaganje riječima: „Širokim Brijegom nije hodalo veće zlo od partizansko-komunističkog u zadnjoj fazi Drugoga svjetskog rata i u godinama poraća, a u Boga se ufamo da nikad i neće“.

„Društvenu zajednicu, na čelu s gradonačelnikom Mirom Kraljevićem i predsjednikom Vlade ŽZH Zdenkom Ćosićem, povijest će upamtiti i po velikim potezima glede naših pobijenih, kako fratara tako i svih ostalih. Grad Široki Brijeg 7. veljače je proglasio Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk te negdašnju zaobilaznicu, koja je potpuno nepotrebno prošla franjevačkim žrtvoslovnim mjestom, nazvao Ulicom pobijenih franjevaca. Kad ih Crkva proglasi mučenicima, onda će to postati Ulica franjevačkih mučenika. ŽZH imenovala je 7. veljače Danom sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja. Hvala i svima ostalima koji su sudjelovali u ovome“, rekao je između ostalog fra Miljenko-Mića Stojić, vicepostulator Vicepostulature postupka mučeništva ‘Fa Leo Petrović i 65 subraće’.

Mons. dr. Mile Bogović, biskup u miru recezent knjige „Otkopana istina Širokog Brijega“ pohvalio je rad Povjerenstva istaknuvši da ovako nešto cjelovito i detaljno opisano o stradanjima širokobriješkog puka nema u Republici Hrvatskoj te da ovaj način rada treba prenijeti u Republiku Hrvatsku. Mons. Bogović je naglasio da bez obzira što izostaje potpora s državne razine, ipak postoji puna potpora lokalnih vlasti. „Ova knjiga je doprinos spašavanju hrvatske povijesti“, rekao je na kraju svog izlaganja mons. Dr. Mile Bogović.

Dr. sc. Mario Jareb znanstveni savjetnik povjesničar predstavljajući knjigu „Od Širokog do Bleiburga i nazad“ rekao je da je ova knjiga važan izvor za proučavanje šire problematike s kraja II. svjetskog rata, te da će zasigurno poslužiti povijesničarima za stvaranje novih radova. Program je vodila Ana Marija Prskalo.

Utvrđeno je da je u 161 grobištu na prostoru Širokog Brijega od 550 do 600 žrtava, a u 12 grobišta ekshumirano je 149 žrtava. Prema podacima Povjerenstva za grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća, na prostoru Širokog Brijega na temelju osam godina istraživanja, 278 uzetih iskaza (svjedočenja) od 225 svjedoka, te drugih prikupljenih podataka, s prostora Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu stradalo je 2165 žrtava.

dr. sc. Drago Martinović

Otkopana istina Širokog Brijega

facebook komentari

Nastavi čitati

Događaji

Obilježena 25. godišnjica utemeljenja HVO-a Bihać

Objavljeno

na

Objavio

Polaganjem cvijeća ispred središnjega križa na groblju sv. Ante Padovanskoga u bihaćkom naselju Žegar prigodno je obilježena dvadeset i peta godišnjica utemeljenja Glavnoga stožera HVO-a regije Bihać.

Kroz Hrvatsko vijeće obrane prošlo je oko 1100 pripadnika, branitelja slobodnih teritorija ovoga dijela Bosne i Hercegovine u bjesomučnoj agresiji na našu domovinu, sedamdeset i šest ih je poginulo, a tri se i danas vode kao nestali, piše Večernji list BH

Počast poginulim braniteljima HVO-a regije Bihać u nazočnosti savjetnika premijera USŽ-a Jasmina Musića odali su preživjeli branitelji i članovi udruga proisteklih iz Domovinskoga rata. Skupa s braniteljima Petoga korpusa Armije Republike BiH i pripadnicima Ministarstva unutarnjih poslova, postrojbe HVO-a regije Bihać obranile su bihaćki džep od zajedničkoga neprijatelja.

Najveća vrijednost tada, a i danas, zajedništvo je hrvatskoga i bošnjačkoga naroda na ovim prostorima. Stoga je važno, istaknuli su nazočni, njegovati kulturu sjećanja na ratno razdoblje i žrtve koje su pale na obje strane.

Imali smo zajedničkog neprijatelja. Mi smo branili i obranili grad Bihać i Bosnu i Hercegovinu, i ne samo BiH nego i Republiku Hrvatsku. Ono na što smo ponosni na ovim prostorima je da nije bilo sukoba između pripadnika Armije RBiH i HVO-a. Mi smo imali zajedničkog neprijatelja i zajednički smo se branili, i na to smo ponosni – kaže Franjo Grgić, ratni zapovjednik HVO-a regije Bihać.

Jasmin Musić, savjetnik premijera USŽ-a Huseina Rošića, u svojem je obraćanju kazao kako i ova prilika potvrđuje zajedništvo koje su Hrvati i Bošnjaci imali na ovim prostorima u najtežim vremenima.

Vrlo je važno i danas i u budućnosti da zasigurno imamo snažne temelje da to zajedništvo promičemo i u budućnosti – naglasio je na žegarskom groblju sv. Ante Padovanskoga savjetnik Musić. Dvadeset i petu godišnjicu utemeljenja Glavnoga stožera HVO-a regije Bihać obilježila je i Udruga HVIDR-a USŽ-a.

Što je general Vlado Šantić pisao hrvatskom vodstvu dva mjeseca prije nestanka?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari