Pratite nas

Reagiranja

Spomenici u Kninu i Zagrebu – Dva ‘ista’ spomenika, dva ‘ista’ nacionalna obilježavanja!?

Objavljeno

na

U Kninu je svojedobno, 2011., otkriven veličanstveni nacionalni spomenik „Hrvatske pobjede Oluja 95.“. Radovali smo se tom čini kao mala djeca. Međutim, sad će prema svemu sudeći i Zagreb dobiti nacionalni spomenik koji će nositi naziv – „Spomenik Domovini“.

Međutim, na prvi pogled onaj u Kninu i onaj koji će biti otkriven u Zagrebu sliče kao „jaje jajetu“! Netko je očito nekoga kopirao!

Taj, kako već sada ističu, najskuplji hrvatski spomenik, koji se podiže na inicijativu i zaslugom gradonačelnika Milana Bandića, nije jedini koji izaziva prijepore.

Naime, na Bandićevu  inicijativu srušen je jedan od najljepših spomenika Domovinskoga rata- Zid boli. Gradile su ga spontano, s ljubavlju i ponosom, (1993.), opeku po opeku, majke, poput Kate Šoljić, koje su izgubile svoje sinove, kćeri ili najmilije u Domovinskome ratu. Opeke su, kao u dobra stara udbaška vremena, srušene (2005.), u ranim jutarnjim satima, a cigle na silu odvezene u kamionima na Mirogoj, gdje je podignut još jedan Bandićev spomenik žrtvama agresije, autora Dušana Džamonje, koji je suzama natopljene opeke hrvatskih majki, da se ne vide, zakopao u zemlju.

To je prvi spomenik koji „nije bačen“, ali koji se tobože može „pogledati“ pod zemljom!?

Nije smiješno, ali je žalosno.

Osim toga, na spomeniku su uklesana na tisuće imena stradalih u Domovinskome ratu, ali na njemu nigdje ne piše „od čije ruke“ su stradali, nema ni njihovih podataka o rođenju i smrti, a nije  uklesan ni  križ, već samo naziv – „Glas hrvatske žrtve- Zid boli“!?

Na inicijativu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana na Medvedgradu je sagrađen (1994.) Oltar domovine, autora hrvatskog kipara, akademika Kuzme Kovačića. To je trebalo biti mjesto gdje će se okupljati branitelji i građani, ali i predsjednici država i drugi koji nam dolaze u posjet i tamo odavati poštovanje domovini. Nu, čim je umro (1999.) dr. Franjo Tuđman, „umro“ je i ovaj spomenik! Gradonačelnik Grada Zagreba u nekoliko je navrata uvjeravao da će se to mjesto obnoviti, da će biti kao nekad, ali očito više nikad to ne će biti kako je bilo i zamišljeno.

Glavni razlog što je Oltar domovine „odbačen“ je navodna odbojnost Ivice Račana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića naspram Tuđmana, odnosno Domovinskog rata, pa u neku ruku i prema Hrvatima i Hrvatskoj. Ali…zbog čega je od njega ruke dignuo gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić? Sad ga je istina (malo) dao obnoviti, tek toliko da se ne može do kraja prigovarati, ali pitanje i dalje visi u zraku!

Zahvaljujući Bandiću (sve se vrti oko njega) pokraj zagrebačke dvorane Vatroslava Lisinskog podignut je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku. Kakav je takav je, dobar je!

Nu, taj je spomenik po riječima gradonačelnika prvo trebao biti postavljen na bivšem Francuskom trgu („daleko od centra grada“) kojem je Bandić udijelio ime – Trg dr. Franje Tuđmana.

Obitelj Tuđman se nikada nije složila s gradonačelnikovim idejama. Gospođa Ankica Tuđman, supruga „Oca Domovine“, nam je pričala da ih Bandić u svezi toga nikada nije ništa pitao, a ni pozvao na bilo kakav razgovor. Sve je to gradonačelnikovo „maslo“, da ne kažemo djelo.

Inicijator spomenika u Kninu, hrvatski dragovoljac i u to vrijeme čelni čovjek jedne od najjačih i najboljih Udruga proisteklih iz Domovinskoga rata UHBL-PTSP Tvrđava Knin Mladen Milošević  rekao je da je sramota što su za spomenik u Zagrebu uzeli njegovu ideju, a i to da se boji da će se otkrivanjem zagrebačkog spomenika „centralno“ obilježavanje Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te VRO Oluja 95, jednostavno preseliti ili „prebaciti“ u glavni grad!

S obzirom da se već nekoliko godina ciljano opstruira najveći hrvatski blagdan, da na obilježavanje u Knin dolazi sve manje ljudi, a poglavito branitelja, „na djelu“ je scenarij izmještanja. Zagreb je ljeti ionako pusti grad, pa će imati jednu nacionalnu manifestaciju više. Bandić, vjerujte, ništa ne radi slučajno – kazao je.

A da su kninski i zagrebački spomenici isti ili dobrano slični itekako je vidljivo iz dostupnih fotografija. Razlikuju se samo po cijeni. Zagrebački je deset puta skuplji!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari