Connect with us

Komentar

Sramotna nesposobnost medija da objasne događaje u Crnoj Gori

Published

on

U šoku se našla domaća i regionalna javnost rezultatima izbora u Crnoj Gori. Nakon osam mjeseci prešućivanja događaja iz Crne Gore, logično da se javnost iznenadila razvojem događaja pa sad mediji vrište o „četništvu“ koje se podiglo, o porazu proeuropskog Đukanovića, o pobjedi Vučića i SPC.

Mediji u BiH i Hrvatskoj, nakon što su sustavno držali javnost neinformiranom, odjednom moraju nadoknaditi vrijeme, jer njihov favorit Đukanović nije pobijedio. I sad valja objasniti što se zbiva, piše Tvrtko Milović na Facebooku.

Naravno, kronično nezainteresirani i neupućeni novinari stvari u Crnoj Gori gledaju površno i pogrešno. I dakako – iz svoje perspektive.
U obje zemlje stvari su pojednostavljene – pobjeda četnika.

Ipak, zbunjuje ih uloga Dritana Abazovića, predsjednika albanske stranke koji eto, nečim izazvan, podržava četnike.
Kada toliko ne znamo o najbližem susjedstvu, što onda ne znamo o ostalim stvarima…

Odnosi u Crnoj Gori kuhaju još od sredine devedesetih.

Dok je NATO razarao Srbiju 1999., Crna Gora je već vodila autonomnu politiku moljanjakanja da se njih ne bombardira. Tako je i bilo. Crnogorski državotvorci su mudro i strpljivo pripremali teren za osamostaljenje što se i bezbolno dogodilo 2006. Bezbolno u formalnom smislu, ali za odnose u samoj Crnoj Gori vrlo bolno.
Naime, pravoslavna zajednica, ako je tako možemo nazvati, skoro je popola podijeljena na one koji se izjašnjavaju kao Srbi i one koji se izjašnjavaju kao Crnogorci (s ipak nešto većim brojem ovih drugih).

Ipak, prevagu za neovisnost Crne Gore donijeli su Bošnjaci, Muslimani i Albanci.

Crnogorsku suverenističku politiku autokratski je vodio Milo Đukanović koji je podršku našao i u NATO savezu gdje je uspio Crnu Goru ekspresno priključiti. Najviše kako bi nadjačao prosrpsku opoziciju.

Ono što je bitno za odnose u Crnoj Gori ipak je brzo priznanje neovisnosti Kosova što nije toliko pokvarilo odnose sa Srbijom koliko je razbjesnilo Srbe u Crnoj Gori. Taj rascjep angažirao je i Srpsku pravoslavnu crkvu u političkje odnose.

Politički sukob Đukanovićevog DPS-a i SPC-a kulminirao je prošle godine kada je Parlament Crne Gore usvojio Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Eufemistički naziv zakona krije vrlo ozbiljan udar na slobodu Srpske pravoslavne crkve koji sadrži izrazito ponižavajuće odredbe za ovu dominantnu vjersku organizaciju, i najstariju instituciju u Crnoj Gori. Treba napomenuti da je oko 80% vjernika u Crnoj Gori, bez obzira kako se izjašnjavaju, pripadnika SPC-a!

Crkva je na zakon reagirala žestoko. Pokrenute su stalne molitve vjernika (litije) u svim gradovima Crne Gore. Jedna je čak održana i na Cetinju, Đukanovićevom najjačem uporištu u kojem postoji i nepriznata Crnogorska pravoslavna crkva. Inače, ovu crkvu pokrenuo je sam Đukanović, deklarirani ateist(!?)

Litije su najintenzivnije bile u gradovima sjevera Crne Gore gdje su dominantni Srbi, ali i u Nikšiću, Baru i Podgorici. Najveću molitvu na otvorenom, onoj u Podgorici kada je prisustvovao i Patrijarh SPC-a, mediji u regiji su potpuno ignorirali. Iako se okupilo skoro 200.000 vjernika: Gotovo trećina crnogorske populacije!
Tu se vidjelo da su mediji iz regije ustvari naslonjeni svi na isti financijski izvor koji podržava „proeurospkog“ autokratu Milu Đukanovića.
Ono što ti isti mediji ne umiju jeste objasniti razloge poraza tog istog Đukanovića, pa stvari pojednostavljuju utjecajem Crkve i Vučića.

Prvo što se mora znati jeste da su politički odnosi u Crnoj Gori toliko „zakucani“ da tu i nema mnogo prostora za djelovanje. Ukupan procenat neodlučnih glasača ne prelazi 5%, tako da ni jedna strana nije mogla imati ogromnu pobjedu/poraz.

Drugo, kao što se „pravoslavna“ populacija dijeli na Srbe i Crnogorce, tako se i muslimanska dijeli na Bošnjake i Muslimane. Ove izbore bila je podijeljena i katolička na dvije stranke pa nisu prešli izborni prag od 0,3%. Jedini koji nisu podijeljeni su Albanci koji sada presuđuju o sastavu vlasti.

Inače, ovi izbori predstavljaju i poraz tzv. građanske Crne Gore, jer je skoro 99% glasača glasovalo za svoje etničke stranke.
No, ono što se zanemaruje u regionalnim medijima jeste pojednostavljivanje crnogorske opozicije i etiketiranje kao četničke.

DPS Mila Đukanovića posljednih godina vodio je izrazito antispsku politiku, tako da ostale stranke u odnosu na njega zaista djeluju prosroski. Ali, daleko je to od protivljenja crnogorskoj državnosti. Prosrpski karakter opozicionih stranaka svodi se na iskorištavanje političkih potencijala SPC-a. Ipak, teško je tvrditi da SPC upravlja s tri koalicije. Još manje da će upravljati Albancima u Crnoj Gori.

I na kraju, posljednja velika greška koju tupavi regionalni mediji nisu u stanju osvijetliti je uloga Aleksandra Vučića. Vučić ne samo da ne stoji iza pobjede opozicije, nego je njihov direktni protivnik.

Ono što je također promaklo regionalnim medijima posljednjih godina jeste sukob SPC-a i Vučića u Srbiji. Razlog je Vučićeva spremnost i pripremanje terena za priznanje Kosova. Nadalje, SPC je u Crnoj Gori rekao da je Vučić nepoželjan doći u pravoslavne objekte!

Treće i najvažnije: Aleksandar Vučić i Milo Đukanović podržavaju jedan drugog! Obojica su na vlasti zahvaljujući nepresušnoj podršci zapada. Drugačije ova dvojica europskih atokrata ne bi egzistirali, a jedan drugom su pomogli u nebrojeno prilika. Na koncu, veže ih strah od SPC-a.

Stoga, najzaslužniji za izvjesni pad Mila Đukanovića je upravo SPC. Sljedeći na kojeg će se SPC obrušiti upravo je Aleksandar Vučić, jer sada je ostao samo on.
Za neupućenu regionalnu javnost, zajednički slogan SPC-a i opozicije u Crnoj Gori je „Ne damo svetinje“. Ovaj slogan uskoro ćemo vidjeti i u Srbiji, u tek nešto malo izmjenjenom izgledu – „Ne damo svetinju“. A svetinja je dakako – Kosovo.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, i tu su rovovi davno iskopani. Kada je Milo Đukanović trebao u službenu pojetu BiH, pozvali su ga Šefik Džaferović i Željko Komšić dok je Milorad Dodik posjetu blokirao.

Komšić je, u kroničnom nepoznavanju prilika u susjedstvu i po običaju pogrešno procjenjujući, podržao Đukanovića. Dodik je na vrijeme izabrao pobjedničku stranu, što će ojačati njegov politički položaj u regiji. Naime, srpskohrvatski član Predsjedništva BiH tako bi mogao biti prvi strani državnik koji će posjetiti Crnu Goru!

Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari