Pratite nas

Reagiranja

Srbi će snimati filmove o Jasenovcu, a Hrvati i dalje žalosne komedije!…

Objavljeno

na

Srbi će snimati filmove o Jasenovcu, a Hrvati i dalje žalosne komedije!…”Za film već osigurano najmanje 20 milijuna eura”…

U Srbiji i Republici Srpskoj svako malo najavljuju snimanje igranog filma o ustaškom logoru Jasenovac…

Ovih dana većina tamošnjih medija piše da je sve dogovoreno s kontraverznim redateljem i scenaristom  Emirom Kusturicom i da je za film već osigurano najmanje 20 milijuna eura.

Podršku ovom projektu dali su svi, od srpskih državnih do gospodarskih i kulturnih institucija.

To će sigurno biti jedan od najgledanijih filmova na ovim prostorima, ali već sada sa sigurnošću možemo reći i – smrad od filma!

Naime, kad Srbi govore i pišu o ovom logoru oni i dalje tvrde da je tamo pobijeno oko 700 tisuća nevinih ljudi, među kojima najviše Srba, odnosno žena, djece i staraca.

Važnu ulogu u svemu tome  ima i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji uz ostalo traži da zbog tog logora ne odgovaraju samo pojedinci, već i današnja Republika Hrvatska!?

Kad to govori, stječe se dojam da je „kravlje ludilo“ ponovno našlo svoju žrtvu.

  • „ Jasenovac je bio logor za koji nitko nije odgovarao, nitko nije odgovarao za smrt 700.000 ljudi. Nitko  nije odgovarao za zločine u Jasenovcu, osim što je bila neka karikatura s Andrijom Artukovićem. Jasenovac je najveći zločin koji se dogodio na ovim prostorima, to je logor ili stratište na svijetu na kojem su bila zatočena djeca, to je logor u kojem je zatvoreno i ubijeno preko 23.000 djece, sahranjeni su tamo, po Gradini, a mnogi bačeni u Savu. Onima koji su to počinili zaista ne treba oprostiti“ – rekao je Dodik.

Takvih i sličnih priča bez konkretnih dokaza (sic!) uistinu smo se načitali i naslušali. U Hrvatskoj ih svaki čas uz ostale javno iznosi i Milorad Pupovac, za kojeg se slobodno može reći da lijepo i dobro živi na račun „ustaša i partizana“.

Nu, Srbi uz taj, najavljuju snimanje još jednog igranog filma na istu temu.

Nitko, kao u gostionici, ne pita za cijenu, najvažnije je Srbe prikazati kao žrtve, a Hrvate kao monstruozne ubojice, „genocidne tipove“, što su po njima, da ti pamet stane, „dokazali da su takvi bili i u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu“!

Pa, zbog čega je, poglavito kod Srba „Jasenovac „toliko na cijeni“?

Razlog je jednostavan i treba ga neprestano ponavljati: okrećući se ustaškom logoru Jasenovac iz Drugog svjetskog rata, Srbi jednostavno žele skrenuti pažnju, ili bolje rečeno “zamijeniti teze“, jer što se više i glasnije govori o Jasenovcu manje se priča i piše o njihovim zvjerstvima, osobito nakon 1945., ili u Domovinskome ratu.

Okrutna zvjerstva Srba, pored Hrvata, pamte i oni u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu.

Nitko ne kaže da zvjerstva nije bilo u Jasenovcu, ali zbog čega ih preuveličavati, zbog čega se o tome, ako već treba, a treba, ne iznose barem približno točni podaci? Ili materijalni dokazi, svima vidljivi.

S druge pak strane, neprestano ističu da su oni za pomirbu, suradnju i tome slično.

Izmišljaju čak i nepostojeće mega projekte samo da pridobe međunarodnu pažnju.

A ovakve stvari kod nas prolaze kao voda ispod mosta. Nitko se ne uzbuđuje, svi se prave kao da se to njih ne tiče. Međutim, kad će ovakvi propagandni filmovi biti snimljeni i prikazani onda će pojedinci, ali i skupine, bacati što god se da na ovakve projekte, ali tada će već biti kasno.

Tko primjerice hrvatskim redateljima ili pak Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) brani ili je branio da već nisu snimili nekoliko igranih filmova, ne samo na temu Jasenovca, već i Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Dubrovnika, Knina, ili pak Bleiburga, Macelja, Križnih putova, Golog otoka, KOS-a, Udbe, partizanskih logora,Jazovke, Stepinca ili pak komunističkog zločinca Tita…?

Većini hrvatskih redatelja (svaka čast iznimkama) ne pada ni na pamet da snime nešto takvoga, već radije (i za veća financijska sredstva) okreću se jadnim i žalosnim komedijama, koje uglavnom imaju malu ili osrednju gledanost, a u inozemstvu – nikakvu.

U Hrvatskoj, zadnjih godina, razne filmove pogleda oko 4,5 milijuna gledatelja, a hrvatske filmske „žalopojke“ (svaka čast iznimkama) jedva 150.000 ljudi!

To govori sve, ili bolje rečeno u kojem grmu leži zec!

Mladen Pavković

Sve je puno ‘sapunica’. Gdje su filmovi o Bleiburgu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari