Pratite nas

U potrazi za Istinom

Srbi Hrvatima zamjeraju čak i to što su ih spašavali od istrebljenja!

Objavljeno

na

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.“ (Vidi: (http://www.audioifotoarhiv.com/Da_li_ste_procitali/Stanoje%20Stanojevic%20-%20Svi%20srpski%20vladari.pdf; str. 6.)

Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj zavlada grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru.

(…) Stanje u kome je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharija. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.“ (Isto, str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju.“ (Isto, str. 8.; istaknuo: Z.P.)

Za vreme velikih promena, koje je izazvao dolazak Mađara, Tomislav je zauzeo i pridružio svojoj državi t. zv. Panonsku Hrvatsku, sve do Drave. To ga je dovelo u sukob sa novim neprijateljem, sa kojim će posle za vekove biti vezana sudbina hrvatskog naroda.

Posle pokorenja Srbije, bugarski car Simeon poslao je jednu vojsku protiv Hrvata, zbog toga što se tamo bilo sklonilo mnogo naroda iz Srbije; ali, Hrvati su tu bugarsku vojsku razbili. Zbog te uspešne akcije protiv Bugarske, dobio je Tomislav od Vizantije, koja je u to doba svuda tražila sebi saveznike protiv Bugara, na upravu dalmatinske gradove. (Isto, str. 37.; istaknuo: Z.P.)

Navodi su prilično jasni, tako da neki poseban komentar i nije potreban.

Citati su ovo iz knjige Svi Srpski vladari (prvi put objavljena u Beogradu 1927., ćirilica) što ju je napisao jedan od najvećih srpskih povjesničara kojega je Srbija ikad imala, Stanoje Stanojević, član Srpske kraljevske akademije (preteče SANU), prvi srpski enciklopedist, dugogodišnji redovni profesor Beogradskog univerziteta, autor značajnih djela iz povijesti, sudionik Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, član srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.

Stanoje Stanojević sasvim pouzdano nije bio croatofil, a (koliko je meni poznato) ni „srbomrzac“.

Naprotiv, ne rijetko je čak podlijegao i mitskom pogledu na povijest vlastitog naroda i povodio se za velikosrpskom matricom poput većine srpskih historiografa. Ipak, za pretpostaviti je da je raspolagao i nekim povjesnim izvorima dok je pisao knjigu iz koje potječu navedeni citati, te da ove epizode iz kojih je posve bjelodano kako su naši preci spašavali Srbe od istrebljenja i potukli Bugare zbog njih nije izmislio iz ljubavi prema nama Hrvatima i kralju Tomislavu. Njegova knjiga prepuna je opisa koji potvrđuju kako su se srpski vladari i narod po potrebi sklanjali u Hrvatsku kad god su bili izloženi pogibelji, prije svega od Bugara. A nije naveo ni jedan jedini obrnut primjer: da su Srbi naše vladare ili narod uzimali u zaštitu. Iz toga zaključujem kako se takvo što i nije događalo, jer ne postoji ni jedan razložan motiv zbog kojega bi srpski povjesničar takvo što prešutio.

Stanojević baš i nije previše omiljen kod srpskih „tvrdolinijaša“. Oni imaju selektivnu memoriju i selektivni pristup prema povijesti i iz nje „biraju“ samo ono što im treba. Budući da ga se ne može prešutjeti, najčešće zaobilaze pojedina njegova djela, pogotovu kad je riječ o eksplicitnim opisima prilika na Balkanu i u jugoistočnoj Europi koji im ne idu u prilog – kao u ovom slučaju.

Tako se Stanoje Stanojević najčešće nalazi u krugu još dvojice vrlo značajnih srpskih povjesničara (sa stanovišta tamošnjih nacionalista također „kontroverznih“), Sime Ćirkovića i Vladimira Ćorovića, koji se najčešće smatraju „ne-Srbima“, „anti-Srbima“, „izrodima“ ili „autošovinistima“, iako bi srpska nacionalna povjesnica bez njih bila poprilično okljaštrena, budući da su sva trojica napisala značajna djela (Sima Ćirković: Srednjevekovna srpska država, Zagreb, 1959.; Istorija srpskog naroda – u 6 knjiga; Srbi među europskim narodima, englesko izdanje 2004.; hrvatsko izdanje Zagreb, 2008. itd.; Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Beograd 1989.;  Istorija srpskog naroda – tiskano izdanje Banja Luka 1997., internet izdanje Beograd 2001. itd.; Stanoje Stanojević: Istorija srpskog naroda – prvi put objavljena u Beogradu 1908.; Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca u 4 knjige itd.)

Koliko god Ćorović i Stanojević bili skloni velikosrpskom diskursu i jednostranim prikazima mnogih procesa i događaja, u svojim radovima su ipak napravili brojne „pogreške“ koje im „nacionalno svjesni“ zemljaci i velikosrpski historici nikako ne mogu oprostiti.

Onaj tko ne veliča „svetorodnu lozu Nemanjića“, ne cijeni u dovoljnoj mjeri „srpsko junaštvo“, zanemaruje „činjenicu“ da su „Srbi jeli zlatnim kašikama dok su Germani i Franci živeli u zemunicama i hranili se sirovim mesom“, pa još usput navodi kako su najistaknutiji pripadnici „svetorodne loze Nemanjića“ bez pardona skidali glave jedni drugima radi vlasti (otac sinu, sin ocu, brat bratu), osljepljivali i slali u roblje vlastitu djecu (kako bi udovoljili svojim gospodarima – Bugarima ili Bizantincima), kako su se vladari iz te „slavne“ dinastije ženili djevojčicama od 5 godina i s njima imali spolne odnose (poput toliko slavljenog kralja Milutina), pa još povrh svega toga prikaže u pravom svjetlu Rastka Nemanjića (svetog Savu) koji je bio bludnik i razvratnik (do odlaska na Svetu Goru u Grčku, a po povratku s ocem i braćom ubijao i progonio Bogumila) o čemu govore i njegova „žitija“…, e, taj nema što tražiti u povjesnici „nebeskog naroda“ čije su uzdanice Nikolaj Velimirović, Dačić, Vučić, Vulin i Šešelj!

Za razliku Stanojevića i Ćorovića, Sima Ćirković nikad nije podilazio velikosrpskoj struji. Jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) srpski povjesničar XX stoljeća kojega i kolege na Zapadu smatraju stručnim, objektivnim i kompetentnim. On je uspio napraviti odmak od nacionalnog romantizma i mita i bavio se poviješću kao znanošću.

Još jedan razlog više da ga srpski nacionalisti odbace.

Među brojnim „grijesima“ ovog povjesničara je i to što je uspio dokazati kako Vlasi nisu nikakva „socijalna  kategorija“ i „grana srpskog stabla“ nego poseban narod (koji je uostalom opstao do danas).

Budući da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svoj identitet u zadnjih 150 godina vezivali za ovu etničku skupinu, takve teorije im nikako ne idu u prilog – pa kad se već ne mogu promijeniti činjenice, treba „ubiti“ glasnika.

No, to su teme koje zaslužuju poseban osvrt.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Evo i dokaza kako udbini agenti koji su špijunirali Bušića i Tuđmana i dalje truju hrvatsku javnost

Objavljeno

na

Objavio

S pozicije moralne i političke superiornosti Ante Glibota dijeli lekcije hrvatskoj javnosti te grubo i primitivno napada i blati ljude, uključujući i mene, piše Ivo Lučić na Facebooku.

O njemu možemo pročitati da je bio „proljećar, politički emigrant, galerist, najprominentniji intelektualac i tome slično“. Ne piše da je bio suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (ili bezbednosti, SDS/SDB), odnosno kolokvijalno rečeno ne piše da je radio za Udbu. E pa od sada će pisati.

Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Goran“. Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.

U dokumentu SDS-a od 3. ožujka 1978. piše: „Mikulić je u razgovoru sa suradnikom ispričao da je boravio u SAD-u oko 2 mj., a da je prije 14 dana doputovao u Švedsku, gdje se sastao sa Brunom Bušićem, u povodu prikazanog filma u Švedskoj žali se da je jedan Jugoslaven koji je radio u emisiji za Jugoslovene u Švedskoj ‘Jugoslavijo dobar dan’ ukrao originalni tekst filma i sa njim pobjegao u Jugoslaviju.“

U drugom dijelu dokumenta piše: „Suradnik Goran iz SR Njemačke posjetio je 26. 2. o. g. Tuđman Franju u Zagrebu.“ Suradnik javlja da je Tuđman spomenuo kritike jugoslavenskih medija zbog iznesenih stajališta ali je rekao da „stoji iza svoje izjave“ te da neće dopustiti da ga se „živoga sahrani“.

U ‘Osobnom dnevniku’ Franje Tuđmana (Prvi dio) koji je objavio ‘Večernji list’ na stranici 388 pod datumom 26. veljače 1978. piše: „Ante G(libota) – ‘Naivac’. Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“

Dakle, suradnik „Goran“ je Ante Glibota, Tuđman ga je u svom dnevniku nazvao „Naivac“ – je li stoga što je spremao izložbu naivaca, ili zato što sam Tuđman nije bio naivan i dobro je procijenio za koga Glibota radi. Tuđmana sigurno nije impresionirao slatkorječivošću niti leptir mašnom kojom liječi balkanske komplekse. Ili je to možda udbaški dress code, jer istu mašnu, na isti način oko vrata veže i njegov udbaški kolega Vinko Sindičić.

Sve komunističke političke policije koristile su slične metode kompromitacije svojih neprijatelja. Stasi, Sekuritate i Udba plasirali su preko svojih agenata informacije da neprijatelj zapravo „radi za njih, odnosno da je njihov suradnik. Ante Glibota, odnosno suradnik „Goran“ nije zaboravio davno naučene lekcije. Proteklih dana putem jednog marginalnog portala plasirao je, odnosno ponovio lažnu vijest, da sam i ja „bivši udbaš“ koji ne bi smio imati „ni pristup hrvatskom javnom sektoru“. Pri tome se pozvao na Josipa Jučevića koji je sličnu tvrdnju iz sličnih motiva i s jednakom podlošću iznio u medije prije tri i pol godine.

Preživjelim udbaškim strukturama očito smeta moj javni rad, a posebno aktualni politički angažman, kao što im je smetao i 1990-ih godina. Tada su o meni pisali u beogradskoj Politici i sličnim sarajevskim propagandnim medijima, a danas su kao gubitnici ipak spali tek na opskurne portale.

Što se pak moje biografije tiče ponovit ću još jednom. U prosincu 1990. izabran sam za zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH, tako što sam u rodnom Ljubuškom na izborima dobio 94,5 posto glasova. Nakon toga, u svibnju 1991. prešao sam u MUP BiH. Nikada do promjene vlasti nisam radio u javnom odnosno državnom sektoru. Ja sam kao student 1987. godine od Udbe označen kao državni neprijatelj i „veza neprijateljske emigracije“. U isto vrijeme Glibota je kao suradnik „Goran“ špijunirao istu tu emigraciju i disidente u zemlji.

Glibota me po dobro uhodanoj udbaškoj metodi pokušava kompromitirati i označiti kao udbaša, što je on bio, a po svemu sudeći u nikada raspetljanoj mreži društvenih odnosa to nije ni prestao biti.

Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku. No to je priča za neku drugu priliku.

Poslije trideset godina opet sam na listi HDZ-a, ovaj put u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu na četrnaestom mjestu. Nikada nisam mijenjao stranu niti stranku za razliku od kojekakvih glibota, napisao je Ivo Lučić na Facebooku.

#SigurnaHrvatska
#Lučić14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“.

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane. Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagaće i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to ne će promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik spomenute odluke:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari