Pratite nas

U potrazi za Istinom

Srbi Hrvatima zamjeraju čak i to što su ih spašavali od istrebljenja!

Objavljeno

na

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.“ (Vidi: (http://www.audioifotoarhiv.com/Da_li_ste_procitali/Stanoje%20Stanojevic%20-%20Svi%20srpski%20vladari.pdf; str. 6.)

Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj zavlada grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru.

(…) Stanje u kome je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharija. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.“ (Isto, str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju.“ (Isto, str. 8.; istaknuo: Z.P.)

Za vreme velikih promena, koje je izazvao dolazak Mađara, Tomislav je zauzeo i pridružio svojoj državi t. zv. Panonsku Hrvatsku, sve do Drave. To ga je dovelo u sukob sa novim neprijateljem, sa kojim će posle za vekove biti vezana sudbina hrvatskog naroda.

Posle pokorenja Srbije, bugarski car Simeon poslao je jednu vojsku protiv Hrvata, zbog toga što se tamo bilo sklonilo mnogo naroda iz Srbije; ali, Hrvati su tu bugarsku vojsku razbili. Zbog te uspešne akcije protiv Bugarske, dobio je Tomislav od Vizantije, koja je u to doba svuda tražila sebi saveznike protiv Bugara, na upravu dalmatinske gradove. (Isto, str. 37.; istaknuo: Z.P.)

Navodi su prilično jasni, tako da neki poseban komentar i nije potreban.

Citati su ovo iz knjige Svi Srpski vladari (prvi put objavljena u Beogradu 1927., ćirilica) što ju je napisao jedan od najvećih srpskih povjesničara kojega je Srbija ikad imala, Stanoje Stanojević, član Srpske kraljevske akademije (preteče SANU), prvi srpski enciklopedist, dugogodišnji redovni profesor Beogradskog univerziteta, autor značajnih djela iz povijesti, sudionik Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, član srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.

Stanoje Stanojević sasvim pouzdano nije bio croatofil, a (koliko je meni poznato) ni „srbomrzac“.

Naprotiv, ne rijetko je čak podlijegao i mitskom pogledu na povijest vlastitog naroda i povodio se za velikosrpskom matricom poput većine srpskih historiografa. Ipak, za pretpostaviti je da je raspolagao i nekim povjesnim izvorima dok je pisao knjigu iz koje potječu navedeni citati, te da ove epizode iz kojih je posve bjelodano kako su naši preci spašavali Srbe od istrebljenja i potukli Bugare zbog njih nije izmislio iz ljubavi prema nama Hrvatima i kralju Tomislavu. Njegova knjiga prepuna je opisa koji potvrđuju kako su se srpski vladari i narod po potrebi sklanjali u Hrvatsku kad god su bili izloženi pogibelji, prije svega od Bugara. A nije naveo ni jedan jedini obrnut primjer: da su Srbi naše vladare ili narod uzimali u zaštitu. Iz toga zaključujem kako se takvo što i nije događalo, jer ne postoji ni jedan razložan motiv zbog kojega bi srpski povjesničar takvo što prešutio.

Stanojević baš i nije previše omiljen kod srpskih „tvrdolinijaša“. Oni imaju selektivnu memoriju i selektivni pristup prema povijesti i iz nje „biraju“ samo ono što im treba. Budući da ga se ne može prešutjeti, najčešće zaobilaze pojedina njegova djela, pogotovu kad je riječ o eksplicitnim opisima prilika na Balkanu i u jugoistočnoj Europi koji im ne idu u prilog – kao u ovom slučaju.

Tako se Stanoje Stanojević najčešće nalazi u krugu još dvojice vrlo značajnih srpskih povjesničara (sa stanovišta tamošnjih nacionalista također „kontroverznih“), Sime Ćirkovića i Vladimira Ćorovića, koji se najčešće smatraju „ne-Srbima“, „anti-Srbima“, „izrodima“ ili „autošovinistima“, iako bi srpska nacionalna povjesnica bez njih bila poprilično okljaštrena, budući da su sva trojica napisala značajna djela (Sima Ćirković: Srednjevekovna srpska država, Zagreb, 1959.; Istorija srpskog naroda – u 6 knjiga; Srbi među europskim narodima, englesko izdanje 2004.; hrvatsko izdanje Zagreb, 2008. itd.; Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Beograd 1989.;  Istorija srpskog naroda – tiskano izdanje Banja Luka 1997., internet izdanje Beograd 2001. itd.; Stanoje Stanojević: Istorija srpskog naroda – prvi put objavljena u Beogradu 1908.; Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca u 4 knjige itd.)

Koliko god Ćorović i Stanojević bili skloni velikosrpskom diskursu i jednostranim prikazima mnogih procesa i događaja, u svojim radovima su ipak napravili brojne „pogreške“ koje im „nacionalno svjesni“ zemljaci i velikosrpski historici nikako ne mogu oprostiti.

Onaj tko ne veliča „svetorodnu lozu Nemanjića“, ne cijeni u dovoljnoj mjeri „srpsko junaštvo“, zanemaruje „činjenicu“ da su „Srbi jeli zlatnim kašikama dok su Germani i Franci živeli u zemunicama i hranili se sirovim mesom“, pa još usput navodi kako su najistaknutiji pripadnici „svetorodne loze Nemanjića“ bez pardona skidali glave jedni drugima radi vlasti (otac sinu, sin ocu, brat bratu), osljepljivali i slali u roblje vlastitu djecu (kako bi udovoljili svojim gospodarima – Bugarima ili Bizantincima), kako su se vladari iz te „slavne“ dinastije ženili djevojčicama od 5 godina i s njima imali spolne odnose (poput toliko slavljenog kralja Milutina), pa još povrh svega toga prikaže u pravom svjetlu Rastka Nemanjića (svetog Savu) koji je bio bludnik i razvratnik (do odlaska na Svetu Goru u Grčku, a po povratku s ocem i braćom ubijao i progonio Bogumila) o čemu govore i njegova „žitija“…, e, taj nema što tražiti u povjesnici „nebeskog naroda“ čije su uzdanice Nikolaj Velimirović, Dačić, Vučić, Vulin i Šešelj!

Za razliku Stanojevića i Ćorovića, Sima Ćirković nikad nije podilazio velikosrpskoj struji. Jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) srpski povjesničar XX stoljeća kojega i kolege na Zapadu smatraju stručnim, objektivnim i kompetentnim. On je uspio napraviti odmak od nacionalnog romantizma i mita i bavio se poviješću kao znanošću.

Još jedan razlog više da ga srpski nacionalisti odbace.

Među brojnim „grijesima“ ovog povjesničara je i to što je uspio dokazati kako Vlasi nisu nikakva „socijalna  kategorija“ i „grana srpskog stabla“ nego poseban narod (koji je uostalom opstao do danas).

Budući da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svoj identitet u zadnjih 150 godina vezivali za ovu etničku skupinu, takve teorije im nikako ne idu u prilog – pa kad se već ne mogu promijeniti činjenice, treba „ubiti“ glasnika.

No, to su teme koje zaslužuju poseban osvrt.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Napad na New York isplaniran je kod Maglaja?!

Objavljeno

na

Objavio

Zloglasni šef Al-Qa’ide imao je bosansku putovnicu, mediji u Republici Srpskoj tvrde da mu je papire riješio član Predsjedništva BiH

U medijima u Republici Srpskoj pojavili se dokumenti koji terete aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića koji je tijekom prve polovine devedesetih godina i ratnog vremena kao načelnik Centra službe sigurnosti u Zenici potpisao državljanstva nekim od istaknutih pripadnika zloglasne postrojbe El Mudžahid. Ta skupina navodno je povezana sa zločinima protiv Hrvata i Srba u BiH, na teritoriju koje je pod kontrolom držala bošnjačka Armija BiH, a kasnije i s globalnim terorizmom te napadima na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine, piše Slobodna Dalmacija.

Potpis trenutnog bošnjačkog člana predsjedništva Džaferovića navodno stoji na zahtjevu od 28. travnja 1995. godine za prijem u državljanstvo BiH Tunižanina Mhamdija Sedika ben Mokhtara, pripadnik odreda El Mudžahid Trećeg korpusa Armije Republike BiH od rujna 1992. godine.

Isti dan stigao je zahtjev i za državljanstvo Alžirca Boukmourija Taieba, također pripadnika odreda El Mudžahid pri Trećem korpusu Armije BiH, a kao osnova da mu se izda putovnica navodi se da je oženjen državljankom BiH Melihom Alić iz Travnika.

Dževad Galijašević, stručnjak za borbu protiv terorizma, javno je govorio o slučajevima Khalida Muhammada Al-Zarqawija, Mohameda Ate i šefa Al-Qa’ide Osame bin Ladena, koji su organizirali napad na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine. Navedeni su također dobili državljanstvo i dokumente BiH, tvrde mediji.

Navodno prema prijedlogu Šefika Džaferovića, Bin Laden je bio zaveden kao stanovnik sarajevske općine Centar 1996. godine, a Al Zarqawi je bio prijavljen na adresi sarajevske općine Stari grad, ulica Abdesthana 4, a kasnije u Zenici, Ulica Armije BiH 13. U njegovu slučaju, odlukom CSS-a Sarajevo od 26. prosinca 1995. godine, upisan je općinski registar rođenih, što je bio temelj za dobivanje državljanstva BiH.

Mohamed Ata, prvi operativac grupe od 19 ljudi koja je napala New York, isplanirao je, tvrdi isti izvor, cijelu akciju u vehabijskoj zajednici u selu Bakotiću, udaljenoj osam kilometara od Maglaja, navodi spomenuti izvor.

Državljanstvo BiH imala su i dvojica pilota Al-Qa’ide, Navas al Hazmi Khalid i Almi Har Tikh, kao i bivši pripadnik El Mudžahida Halid Masud, koji je prije dvije godine gazio ljude ispred Westminsterske palače u Londonu, piše Slobodna Dalmacija.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Vukovarka se suočila s čovjekom koji joj je ’91. oteo oca – ‘Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli’

Objavljeno

na

Objavio

Prema podacima međunarodnog Crvenog križa, u Hrvatskoj se od 1991. godine 2000 osoba vodi kao nestalo. Jedna od njih, Vukovarka Iva Radić Kostić, cijeli život traži traži svoga oca. Pred njezinim ga je očima odveo njihov dojučerašnji susjed Jovan Radan. Iva se 28 godina poslije pred kamerama suočila s čovjekom kojeg se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja u Vukovaru, čovjekom kojeg je vidjela kako sjeda u automobil i u nepoznato odvodi njezinog tatu.

Svog oca Miju Radića posljednji put je vidjela 1991. godine. U nepoznato ga je, sjeća se, odveo susjed Jovan Radan, koji je tada pripadnik srpske paravojne formacije. I 28 godina poslije muči je pitanje gdje je njezin tata, zbog čega se odlučila suočiti s čovjekom kojeg je vidjela kako ga odvozi.

“Zaustavljeni smo nedaleko od naše kuće. Rekli su da moramo ući u dvorište Veleprometa i pokazali gdje da se zaustavimo. Mene je već počela hvatati panika. Onda su nam rekli da on mora ići u Negoslavce na ispitivanje. Moj suprug. Ja sam pitala zašto mora ići, zašto ga se tu ne ispita. Rekli su nam da će ga vozač odvesti u Negoslavce i da će on tamo bit ispitan”, ispričala je Jelena Radić, supruga nestalog Mije Radića.

Ivine dječje oči tada u Jovanu Radanu nisu vidjele opasnog vojnika, već prijatelja njezinog tate. Nema šanse da bi mu naudili, mislila je. Ipak, pogled tada nije mogla odvojiti od automobila.

“Pogledom nas je pratio. Auto je izašao van, skrenuo desno i tada sam zadnji put vidjela svog oca živog. Pamtit ću to dok sam živa. Tu scenu neću nikada zaboraviti”, rekla je Iva.

Njezinog tatu odvezli su u nepoznato, a ona je s mamom i sestrom ostala u Veleprometu. Nisu tada znale što će biti s njima. Ostao je samo strah, muk, i zvuk radija.

“Svirala je pjesma: ‘Odlazim ti ja zauvijek/Oka tvoja dva, suzama ne daju da teku/Noć je prokleta/Medena, odlazim ti ja zauvijek’”, prisjetila se Iva.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao”

Da Iva dolazi na svijet znao je cijeli Vukovar jer je mjesec dana ranije rođenoj bebi nedostajalo krvi. Radio Vukovar te je 1983. godine traži dobrovoljne darivatelje i javio se Petar Kačić, njihov mještanin.

“Moji rođendani su uvijek slavljeni veselo, uvijek se mnogo ljudi okupljalo. Pored majčine rodbine iz Karavukova, rodbine iz Splita, mnogo prijatelja, mnogo djece”, rekla je.

Zajedno su Iva i tata išli u grad, a mama se, kaže, ljutila kad god bi se vratili iz trgovine. Naime, uvijek bi njegova miljenica nešto dobila: bombon, igračku ili mnoštvo sočnih poljubaca.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao. Tu u blizini naše kuće postojao je stolar i radio je kolijevke od drveta. I dan danas imam kolijevku za bebe koju mi je kupio”, ispričala je. “Imao je, čini mi se, puno više vremena da bude sa mnom nego majka, koja je bila tu s troje male djece, s mužem invalidom i velikom kućom.”

Jelena je iza sebe imala propali brak, dvoje djece, i nije planirala novu ljubav. Ali ljubav se ne može planirati. Ona se jednostavno u predratnom Vukovaru dogodila Miji i Jeleni, Hrvatu i Srpkinji.

“On je sa mnom osjećao sreću, zadovoljstvo otkad smo se mi sastali. Ja sam to osjetila i vidjela i to mi je davalo snage. Meni ništa nije bilo teško raditi. Nije mi mogao fizički pomoć, ali puno sam ja od njega naučila”, rekla je Jelena.

U igri i radosti s roditeljima i sestrama, u kući uvijek punoj gostiju, provela je Iva punih osam godina svoga života. No, njezino je sretno djetinjstvo prekinuo rat.

Danima je mogao samo gledati kako mu ruše voljeni grad

Unatoč sirenama, pucnjima, bombama, nitko od njih isprva nije ni zamišljao što će se dogoditi – da će grad pasti. Obitelj Radić tada se skrivala u obiteljskom podrumu: “Tatu smo spuštali samo u tim najgorim situacijama u podrum pošto je bio nepokretan”, ispričala je Iva.

Kako je vrijeme odmicalo, život za civile u Vukovaru postajao je sve opasniji. Mijo i Jelena stoga su donijeli tešku odluku da s djecom napuste svoj dom. Računali su tada na Mijinu obitelj, koja se preselila u Dalmaciju.

“On je uspio stupiti u kontakt sa svojom porodicom iz Splita. Oni su mu poručili da smo dobrodošli samo on i ja, a da majka i njene kćeri iz prvog braka ni slučajno tamo nisu dobrodošle i on, naravno, na to nije pristao”, rekla je Iva.

Skupili su potom samo osnovne potrepštine iz kuće, potrpali ih u torbe, i odvezli se iz Vukovara.

“Početkom rujna krenuli smo kukuruznim putem. Tamo su nas presretale paravojne ili vojne formacije i kasnije smo saznali da se nekoliko sati nakon našeg prolaza zatvorio i taj kukuruzni put i da više nije bilo nijednog izlaza iz grada”, ispričala je Iva.

Smjestili su se prvo u Karavukovu kod mamine obitelji, a onda u jednom stanu u malom mjestu u Odžacima, u blizini granice s Hrvatskom.

“On je u dvorištu sjedio u kolicima. Ja sam ga pogledala i rekla: ‘Tata, lijepo je ovdje.’ On je jako plakao. Bilo mu je strašno teško što je morao napustiti svoju kuću”, prisjetila se Iva. “Bombe su se tada čule i bombardiranja. I kažu da je tada jako plakao.”

Danima je, preko granice, bespomoćno iz kolica, gledao kako mu ruše voljeni grad Vukovar.

“Svakodnevno je slušao Radio Vukovar, svakodnevno su javljali o novi poginulim iz Vukovara. Mislim da je svaki dan čuo za neko poznato ime koga više nema. Jako ga je pogodilo kad je čuo da je poginuo njegov bratić”, rekla je Iva.

Jednoga su dana na radiju javili da se pucnji više ne čuju te da je grad mirniji. Uvjereni da je tako, Mijo i Jelena s Ivom i njezinom sestrom krenuli su za Vukovar. Na putu su ih zaustavili vojnici i odvezli ih na ispitivanje u Velepromet.

“Sjeli ste u naš auto, on je unutra i rekli ste da ga vodite na ispitivanje”, rekla je Iva Jovanu Radanu 28 godina nakon što je njezinog oca zauvijek odveo. “Vas je smatrao svojim prijateljem”, dodala je.

“Pa ja sam mu i bio prijatelj”, odgovorio je Radan.

“Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli. Pa pred mojim očima ste ga odveli i od tada mu se gubi svaki trag”, rekla mu je Iva. “Moga oca nema i on je imao samo mene. I bio je jako sretan kad je osnovao svoju obitelj. Ja sam sigurna da bi on mene tražio. Ja vas za ništa ne krivim, ja vas samo molim da mi kažete gdje ste ga odveli, kome ste ga ostavili, gdje da kopam”, nastavila je Iva.

“Pa nisam, ženska glavo, nisam vozio njegov auto, nikad ništa nisam radio”, branio se Radan.

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”

Prvu noć nakon razdvajanja u Veleprometu, Ivu s mamom i sestrom smještaju u ovaj podrum: “To je sve bilo puno ljudi. Ležali su dolje, na paletama na podovima”, ispričala je Iva.

Odvojili su ih od ostalih civila iz podruma i hangara i odveli u malu prostoriju. Jelena je svaki dan ispitivala vojnike za svojeg supruga, a oni su nju ispitivali zašto je kuhala ručak za ustaše. Nakon nekoliko dana, po njih su došli vojnici i samo ih odveli natrag u Odžake.

“Samo mi je muka. Ne znam kako su s njim postupali jer to je čovjek koji nije sam mogao ni na WC. Nije sam mogao jesti, ni čašu vode podignuti”, rekla je Iva.

Što se točno dogodilo, što mu je rečeno, pokušavala je uporno doznati od Jovana Radana.

“Moram pokopati svoga oca jer znate da nije nosio oružje, znate da nikome ništa nije mogao. Bio je Hrvat po nacionalnosti i oženjen za Srpkinju, a 1991. je otišao u Srbiju. Nije ga interesirao rat ni ratna događanja”, Iva rekla je Radanu. “Sjećam se da ste sišli u podrum gdje su nas stavili”, dodala je.

“Ne mogu da kažem ništa”, odgovorio je.

“Ja mogu. Pa, zar vi ne biste to pamtili dok ste živi? To što ja pamtim i što pamti moja majka.”

“Pamtim, ali za tako široke mase… Autobusi su se punili”, rekao je Radovan. “Ja bih pomogao, ja sam to tvojoj mami već sto puta rekao.”

“Vi sad meni govorite kao da ja to nisam gledala kao što sad gledam u vas?”, upitala ga je Iva. “Vozili ste naš auto, a dat će Bog otići će se na poligraf.”

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”, rekla je Iva Radanu na kraju njihovog suočavanja.

Radana se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja tijekom rata

Iva danas živi u Beogradu, gdje je dobila posao. I njezine sestre su u Srbiji. U Vukovar dođe posjetiti majku koja sama živi u obiteljskoj kući. Dođe Iva i do spomen-ploče čovjeka koji joj je dao krv za život. Naime, dobrovoljni darivatelj krvi Petar Kačić, pukovnik HV-a, dao je svoj život za obranu Sajmišta. A svom ocu Iva nema gdje otići.

“Odveli su ga. Sad će moj tata doći. Pa nije došao danas. Doći će sutra. Pa nije došao sutra. Pa sad će ga dovesti. Dobro, nema ga. Vratit ću se ja u Vukovar pa ću naći svoga oca. Pa ga nema ni u Vukovaru. Pa ja odrastam. Pa shvaćam da ga neću tako lako naći, ali možda je moj tata negdje”, rekla je Iva.

Ona, njezina majka i dvije sestre su sve što znaju o zbivanjima u Veleprometu rekle tužiteljstvima i Hrvatske i Srbije. To nije dovoljno za podizanje optužnice, kaže, jer one nisu svjedoci njegova ubojstva već odvođenja.

Protiv Jovana Radana DORH je 2007. podignuo optužnicu za ubojstvo civila u Veleprometu. Sumnjiči ga se i za silovanja tijekom rata, ali on slobodno živi u Novom Sadu.

A gdje je Mijo Radić, civil i invalid? Odgovor na to pitanje ne zna se ni 28 godina poslije rata. Oni koji znaju šute i žive – mirne savjesti.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari