Pratite nas

U potrazi za Istinom

Srbi Hrvatima zamjeraju čak i to što su ih spašavali od istrebljenja!

Objavljeno

na

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.“ (Vidi: (http://www.audioifotoarhiv.com/Da_li_ste_procitali/Stanoje%20Stanojevic%20-%20Svi%20srpski%20vladari.pdf; str. 6.)

Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj zavlada grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru.

(…) Stanje u kome je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharija. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.“ (Isto, str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju.“ (Isto, str. 8.; istaknuo: Z.P.)

Za vreme velikih promena, koje je izazvao dolazak Mađara, Tomislav je zauzeo i pridružio svojoj državi t. zv. Panonsku Hrvatsku, sve do Drave. To ga je dovelo u sukob sa novim neprijateljem, sa kojim će posle za vekove biti vezana sudbina hrvatskog naroda.

Posle pokorenja Srbije, bugarski car Simeon poslao je jednu vojsku protiv Hrvata, zbog toga što se tamo bilo sklonilo mnogo naroda iz Srbije; ali, Hrvati su tu bugarsku vojsku razbili. Zbog te uspešne akcije protiv Bugarske, dobio je Tomislav od Vizantije, koja je u to doba svuda tražila sebi saveznike protiv Bugara, na upravu dalmatinske gradove. (Isto, str. 37.; istaknuo: Z.P.)

Navodi su prilično jasni, tako da neki poseban komentar i nije potreban.

Citati su ovo iz knjige Svi Srpski vladari (prvi put objavljena u Beogradu 1927., ćirilica) što ju je napisao jedan od najvećih srpskih povjesničara kojega je Srbija ikad imala, Stanoje Stanojević, član Srpske kraljevske akademije (preteče SANU), prvi srpski enciklopedist, dugogodišnji redovni profesor Beogradskog univerziteta, autor značajnih djela iz povijesti, sudionik Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, član srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.

Stanoje Stanojević sasvim pouzdano nije bio croatofil, a (koliko je meni poznato) ni „srbomrzac“.

Naprotiv, ne rijetko je čak podlijegao i mitskom pogledu na povijest vlastitog naroda i povodio se za velikosrpskom matricom poput većine srpskih historiografa. Ipak, za pretpostaviti je da je raspolagao i nekim povjesnim izvorima dok je pisao knjigu iz koje potječu navedeni citati, te da ove epizode iz kojih je posve bjelodano kako su naši preci spašavali Srbe od istrebljenja i potukli Bugare zbog njih nije izmislio iz ljubavi prema nama Hrvatima i kralju Tomislavu. Njegova knjiga prepuna je opisa koji potvrđuju kako su se srpski vladari i narod po potrebi sklanjali u Hrvatsku kad god su bili izloženi pogibelji, prije svega od Bugara. A nije naveo ni jedan jedini obrnut primjer: da su Srbi naše vladare ili narod uzimali u zaštitu. Iz toga zaključujem kako se takvo što i nije događalo, jer ne postoji ni jedan razložan motiv zbog kojega bi srpski povjesničar takvo što prešutio.

Stanojević baš i nije previše omiljen kod srpskih „tvrdolinijaša“. Oni imaju selektivnu memoriju i selektivni pristup prema povijesti i iz nje „biraju“ samo ono što im treba. Budući da ga se ne može prešutjeti, najčešće zaobilaze pojedina njegova djela, pogotovu kad je riječ o eksplicitnim opisima prilika na Balkanu i u jugoistočnoj Europi koji im ne idu u prilog – kao u ovom slučaju.

Tako se Stanoje Stanojević najčešće nalazi u krugu još dvojice vrlo značajnih srpskih povjesničara (sa stanovišta tamošnjih nacionalista također „kontroverznih“), Sime Ćirkovića i Vladimira Ćorovića, koji se najčešće smatraju „ne-Srbima“, „anti-Srbima“, „izrodima“ ili „autošovinistima“, iako bi srpska nacionalna povjesnica bez njih bila poprilično okljaštrena, budući da su sva trojica napisala značajna djela (Sima Ćirković: Srednjevekovna srpska država, Zagreb, 1959.; Istorija srpskog naroda – u 6 knjiga; Srbi među europskim narodima, englesko izdanje 2004.; hrvatsko izdanje Zagreb, 2008. itd.; Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Beograd 1989.;  Istorija srpskog naroda – tiskano izdanje Banja Luka 1997., internet izdanje Beograd 2001. itd.; Stanoje Stanojević: Istorija srpskog naroda – prvi put objavljena u Beogradu 1908.; Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca u 4 knjige itd.)

Koliko god Ćorović i Stanojević bili skloni velikosrpskom diskursu i jednostranim prikazima mnogih procesa i događaja, u svojim radovima su ipak napravili brojne „pogreške“ koje im „nacionalno svjesni“ zemljaci i velikosrpski historici nikako ne mogu oprostiti.

Onaj tko ne veliča „svetorodnu lozu Nemanjića“, ne cijeni u dovoljnoj mjeri „srpsko junaštvo“, zanemaruje „činjenicu“ da su „Srbi jeli zlatnim kašikama dok su Germani i Franci živeli u zemunicama i hranili se sirovim mesom“, pa još usput navodi kako su najistaknutiji pripadnici „svetorodne loze Nemanjića“ bez pardona skidali glave jedni drugima radi vlasti (otac sinu, sin ocu, brat bratu), osljepljivali i slali u roblje vlastitu djecu (kako bi udovoljili svojim gospodarima – Bugarima ili Bizantincima), kako su se vladari iz te „slavne“ dinastije ženili djevojčicama od 5 godina i s njima imali spolne odnose (poput toliko slavljenog kralja Milutina), pa još povrh svega toga prikaže u pravom svjetlu Rastka Nemanjića (svetog Savu) koji je bio bludnik i razvratnik (do odlaska na Svetu Goru u Grčku, a po povratku s ocem i braćom ubijao i progonio Bogumila) o čemu govore i njegova „žitija“…, e, taj nema što tražiti u povjesnici „nebeskog naroda“ čije su uzdanice Nikolaj Velimirović, Dačić, Vučić, Vulin i Šešelj!

Za razliku Stanojevića i Ćorovića, Sima Ćirković nikad nije podilazio velikosrpskoj struji. Jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) srpski povjesničar XX stoljeća kojega i kolege na Zapadu smatraju stručnim, objektivnim i kompetentnim. On je uspio napraviti odmak od nacionalnog romantizma i mita i bavio se poviješću kao znanošću.

Još jedan razlog više da ga srpski nacionalisti odbace.

Među brojnim „grijesima“ ovog povjesničara je i to što je uspio dokazati kako Vlasi nisu nikakva „socijalna  kategorija“ i „grana srpskog stabla“ nego poseban narod (koji je uostalom opstao do danas).

Budući da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svoj identitet u zadnjih 150 godina vezivali za ovu etničku skupinu, takve teorije im nikako ne idu u prilog – pa kad se već ne mogu promijeniti činjenice, treba „ubiti“ glasnika.

No, to su teme koje zaslužuju poseban osvrt.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Otkuda zastava BiH na dženazi generalu Qassemu Soleimaniju?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je kako se tijekom dženaze Qassemu Soleimaniju na ulicama Teherana mogla vidjeti i zastava Bosne i Hercegovine.

Fotografiju je objavljena na Facebook stranici web portala radio televizije Islamske republike Iran (Sahar Balkan).

Autentičnost fotografije za Radiosarajevo.ba je potvrdio Meisam Mirhadi, iranski novinar.

“Zastava BiH se vijorila na ispraćaju šehida Qassema Soleimanija u Teheranu”, naveo je Mirhadi, koji se javio iz Teherana.

On je kazao da je zastavu BiH nosio čovjek čija majka je Bosanka, a  žive u Iranu.

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Objavljeno

na

Objavio

Hasan Haidar Diab (56) je poznati novinar i ratni izvjestitelj koji od 1998. godine piše za Večernji list. Međutim, njegova povezanost s Balkanom seže u osamdesete godine prošlog stoljeća , kada je iz rodnog Bejruta došao na studij u tadašnju SFR Jugoslaviju i to ponajviše zahvaljujući liku i djelu Josipa Broza Tita, odnosno njegovoj ulozi u Pokretu nesvrstanih.

Tijekom godina rata, prvenstveno zbog poznavanja arapskog jezika, proputovao je ratom zahvaćena područja, gdje je uradio veliki broj intervjua i reportaža s političarima i izbjeglicama. S pojavom izbjegličke krize u Europi, uslijed započetog građanskog rata u Siriji 2011. godine, postao je jedan od nasjtručnijih sugovornika u emisijama emitiranim na javnim servisima Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, te i Evrope.

Jedan od njegovih sugovornika bio je i Iranski general Kasem Sulejmani, s kojim je pričao u dva navrata, 2016. i 2017. godine, o čemu je pisao u autorskom tekstu za Večernji list.

Tom prilikom, Sulejmani mu je potvrdio svoj boravak na Balkanu tijekom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.

– S generalom Sulejmanijem osobno sam se susreo dva puta u Iranu, jednom u Teheranu na konferenciji 2016, a drugi put u gradu Mešadu godinu dana kasnije. Djelovao je jako skromno, vidjelo se da je vagao svaku izgovorenu riječ. Iako nismo dugo razgovarali, kada je saznao da dolazim iz Hrvatske, samo je dobacio pitanje: “Kakva je situacija u BiH?” Na moje pitanje je li bio u BiH, Kasem mi je odgovorio: “Naravno da sam bio, ali davno, 1993. i 1994. Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu”. Na rastanku sam mu rekao neka se čuva, a njegov je odgovor bio: ”Molite se za mene da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja” – naveo je Diab u tekstu, čime je samo potvrdio pisanje Blica o njegovom prisustvu na tlu BiH tijekom rata.

U nastavku teksta Diab se osvrnuo ni kult osobnostiubijenog iranskog generala, odnosno na njegove impozantne taktičke i borbene strategije:

Kasem Sulejmani bio je najžešći borac protiv kalifata Islamske države, a zbog tajanstvenih misija koje je obavljao zvali su ga “James Bondom Bliskog istoka”. General Sulejmani bio je prisutan u Iraku od američke invazije 2003, u Libaonnu i na području palestinske samouprave od ranih 90-ih godina, 2011. dobio je novi zadatak: zaustaviti pohod džihadista na Irak i Siriju. Od tada su u Damasku i Bagdadu prisutni zapovjednici snaga Kuds. Poznato je da je često i osobno vodio vojne akcije, kao onu kada je zaustavio ofanzivu islamista prema Damasku i onu prema Bagdadu. Osim što je obranio Damask i Bagdad, pod njegovim zapovjedništvom je oslobođeno čitavo područje Al Kusara i veliki dijelovi provincije Homs u Siriji, Alep, a na koncu i Istočna Guta.

Zahvaljujući strategiji Kasema Sulejmanija, sirijski predsjednik Bašar al-Asad opstao je na vlasti. Nakon što je ISIS zauzeo Mosul, Tikrit i niz drugih gradova, Sulejmani je odmah preuzeo zapovjedništvo i najbolje ljude Kudsa doveo u Bagdad, čime je ujedno pomogao i da se obrani irački Kurdistan i sam Bagdad. Vojni uspjeh protiv boraca ISIS postignut je zahvaljujući tome što su Sulejmani njegovi savetnici promijenili strategiju ratovanja i u Iraku i u Siriji, na temelju iskustva u borbama protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Prema obavještajnim podacima, Sulejmani je likvidiran na povratku iz Sirije, gdje je zapovjedao ofanzivom na provinciju Idlib, zadnje uporište džihadističkih grupa, piše Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari