Pratite nas

Srbi i Bošnjaci iskorištavaju brojne slabosti Visokoga predsjednika

Objavljeno

na

Siromaštvo Bosne i Hercegovine nije samo posljedica velikosrpske fašističke agresije i stvaranja genocidne tvorevine Republike srpske, a ni kasnijeg krvavog i brutalnog nacionalno-vjerskog sukoba, već u prvom redu posljedica nepravde na kojoj su daytonisti postavili tu novu daytonsku Bosnu i Hercegovinu. Na tako velikoj i nepodnošljivoj, razarajućoj nepravdi nije bilo teško ustrojiti i tako veliku, neučinkovitu političku administraciju i birokraciju kakve zaista nema u svijetu. No, glavni proizvođač te preskupe i vrlo neučinkovite bezdržavne birokracije svakako je politika brojnijih naroda, srpskog i bošnjačkog, koje zapošljavanjem svojih političkih pristalica stvaraju obrambenu vojsku uspostavljene nepravde i vlastiti politika.

Valentin Inzko – jedna od bezličnih Visokih predstavnika u nizu…

Kada je god bila, na bilo koji način pravda dokinuta u nekom društvu i budućnost je tog društva bila izgubljena. To je u ovom slučaju i s Bosnom i Hercegovinom učinio Dayton, kada je nepravdu zamijenio s pravdom čime je ubijena budućnost te zemlje. Ozakonjenjem  nepravde daytonisti su si uzeli odgovornost Bosne i Hercegovine na sebe. To pak znači da u Bosni i Hercegovini i nema odgovornosti od strane njenih političara, što pak potvrđuje i ponašanje onih koji su ozakonjenjem nepravde postali i dobitnici u Bosni i Hercegovini. A to su i međunarodna zajednica sa svojim šerifima koji Bosnom i Hercegovinom gotovo komunistički i staljinistički vladaju, te Srbi i Bošnjaci kao suvladari tim rezervatom za Hrvate u XXI. stoljeću.

S daytonskim crnim vremenom za Hrvate u Bosni i Hercegovini,  vlast od Visokog predstavnika je preuzelo vodstvo najveće bošnjačke partije, iste one čiji je predsjednik bio sukreator daytonske nepravde kada je iz Istanbula prihvatio podjelu BiH i priznao genocidnu Republiku srpsku. To je ista ona bošnjačka partija, Stranka Demokratske Akcije, koja je Bosnu i Hercegovinu duboko mudžahedinizirala i otomanizirala u tolikoj mjeri da je njen predsjednik Alija Izetbegović mogao Bosnu i Hercegovinu ostaviti Turskoj „u amanet“.

Nesnalaženje i pokušaje aktualnog Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, austrijskog diplomata Valentina Inzka da tu zemlju europeizira, pa dijelom, a zašto ne, i austrijanizira, kako bi uveo demokratska europska pravila ponašanja, velikobošnjačko i velikosrpsko vodstvo su iskoristili kao njegovu nemoć i uveli svaki u svom entitetu, Srbi u Republici srpskoj, a Bošnjaci u Federaciji BiH, diktaturu političkog jednoumlja. Naime, politička vodstva tih naroda, tih ratnih partija i čelnika, Bosnu i Hercegovinu su tajkunizirali do te mjere da je nemoguć bilo kakav politički dijalog kao putokaz u njenu zajedničku budućnost, ni u republici srpskoj ni u Federaciji BiH.

vehabije

Svaki pokušaj nebošnjaka u Federaciji BiH i nesrba u Republici srpskoj da kroz demokratske norme i okvire iskažu svoja viđenja buduće Bosne i Hercegovine, u samom početku je osuđen na propast. A za takva njihova ponašanja Visoki predstavnik, daytonisti i svjetska zajednica pilatovski peru ruke. Zbog toga je zbog neodgovornosti Visokog predstavnika, daytonista i svjetske zajednice za preuzetu odgovornost u Sarajevo gotovo sto posto etnički i vjerski čisti bošnjačko-muslimanski grad kao i Banja Luka srpsko-pravoslavni. Za bošnjačke graditelje čistih etničkih i vjerskih muslimanskih gradova, odnosno Federacije BiH i za srpske graditelje etničkih i vjerskih čistih pravoslavnih gradova i Republike srpske, svi oni nebošnjaci i nesrbi koji ne sudjeluju u tim zločinima etničkih čišćenja su naprosto protiv Bosne i Hercegovine.

Tako se ti srpsko-bošnjački zločini etničkih čišćenja triju entiteta čak  izjednačuju s legalnim i legitimnim pravom Hrvata na svoj teritorijalni dio u tronacionalnoj zajednici. Stoga se i čuju iste ratne prijetnje Hrvatima, iz čiste pravoslavne Banja Luke i čistog muslimanskog Sarajeva, kada glasno iskažu svoje pravo na svoj dio Bosne i Hercegovine. A to pravo taj dio Bosne i Hercegovine uokviren u enitetske crte jamči im, na kraju čak i daytonska nepravda kojom su priznati suverenim i konstitutivnim narodom u toj zemlji, opstanak u slobodi, jednakosti i ravnopravnosti. Što im drugo i može jamčiti suverenost i konstitutivnost, pravednost i jednakost, osim teritorijalnog entiteta kakvi su republika srpska, i danas može se, nažalost, reći federacija bošnjačka.

Svaka zraka svjetla slobode, pravednosti, pravde i demokracije, koje dolaze iz Europe u Bosnu i Hercegovinu već na ulazu ih gase i budu ugašene od strane velikosrpskih načertanista, velikobošnjačkih unitarista, povijesnih protivnika europske svjetlosti u bosanskohercegovačkoj „krčmi pogašenih svjetla“. Interes im je, i onih koji ih izvana u tome podržavaju i stalno posjećuju ili oni odlaze k njima da mrak u Bosni i Hercegovini traje sve do ostvarenja njihova mračnog cilja. Za njih, Bošnjake, „rat nije završen“, poručuju transparentima što ih nose u rušilačkom pohodu po federalnim prostorima koji traje od veljače 2014. Srbi poručuju da rat nije završen sve dok se s Bosnom i Hercegovinom ne dogodi ono što se ovih svibanjskih dana događa s Ukrajinom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hebrang: Karadžić nestaje, ali njegovo djelo ostaje

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove…

“Presuda na doživotni zatvor ratnog zločinca Karadžića slaba je utjeha za majke Srebrenice i tisuće drugih žrtava ovoga monstruma. On nestaje, ali njegovo djelo ostaje”, komentirao je za Direktno.hr bivši potpredsjednik Vlade i HDZ-a i politički veteran dr. Andrija Hebrang.

“Vidjeli smo tugu među njegovim istomišljenicima i mnogim suradnicima, posebice u Republici Srpskoj koja je nastala dijelom i na njegovu genocidu. Srpska agresija devedesetih definitivno ostaje bez presude glavnih organizatora u KOS-u, u kojemu je osmišljeno osvajanje teritorija genocidnim metodama. Bosna i Hercegovina i nakon ove presude ostaje podijeljena, jer glavni krivci nisu ni spomenuti, a kamoli procesuirani. Potpuno je ista situacija i u Hrvatskoj, gdje ni jedna optužnica haškog tribunala, a niti hrvatskih sudova, nije podignuta protiv ideologa zločina. Zbog toga danas imamo države utemeljene na nekažnjenom zločinu, a to ne jamči mirnu budućnost. Duh agresije i dalje lebdi nad ove dvije države i značajno obilježava njihov put”, komentirao je Hebrang.

“Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove. Dok je u susjednoj državi u neku ruku razumljivo da se rat ne kažnjava, jer je međunarodna zajednica ozakonila Republiku Srpsku temeljenu velikim dijelom na genocidu, a Hrvate kao najveće žrtve obespravila u odnosu na druga dva entiteta, u Hrvatskoj su poslije Tuđmana na vlasti oni koji taj rat ne razumiju, jer su bili daleko, ili su zarobljeni u svoje regionalne svjetonazore i amnestiraju zločince.

Podsjećam da članak 3. Zakona o oprostu nabraja ratne zločine koji su izuzetak od oprosta, ali to hrvatskom pravosuđu ništa ne znači. Isto tako režiseri u KOS-u ostaju zaštićeni zbog dobrosusjedskih odnosa, bez poštivanja pravila da rat ne završava s posljednjim ispaljenim metkom nego s presudom i posljednjem zločincu. No, moramo znati da nekažnjeni zločin ponovno potiče zločinca i u tom  smislu je ova presuda Karadžića samo forma bez sadržaja”, zaključio je dr. Hebrang, piše Direktno.hr.

Podsjetimo, Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Den Haagu odbilo je žalbu bivšeg predsjednika Republike Srpske koji je prvostupanjskom presudom 2016. osuđen na 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata u BiH. Žalbeno vijeće je procijenilo da je kazna određena prvostupanjskom presudom bila preblaga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Malenošću do nebeskih visina

Objavljeno

na

Objavio

20. ožujka 1917. godine rodio se fra Augustin Augustinović

Na današnji dan, prije točno 102 godine, 20. ožujka 1917.  malom brčanskom selu Prijedoru rodio se Anto Augustinović, kasnije fra Augustin, poznati franjevac, teolog, misionar i književnik koji je svoj život završio na glasu svetosti 1998. godine u Venecueli. Fra Augustin je za svećenika zaređen u jeku Drugoga svjetskoga rata, a doktorirao je bibliku u Rimu.

Jedno vrijeme radio je kao profesor u Jeruzalemu, gdje je istraživao život gospodina našega Isusa Krista. Udobnu profesorsku fotelju zamijenio je vlro zahtjevnim misionarskim radom u Venecueli, gdje je podigao tri župe. U tim je župama Carizalu, Capayi i Caucagu gradio crkve i škole.

Među svećenicima je jako cijenjen zbog svojega znanstvenoga rada. Napisao je 60-tak teoloških djela, od kojih je najpoznatija Povijest Isusova, a koja je prevedena na 40-tak jezika. Pisao je za najveće časopise svojega vremena, a poznat je i po književnim djelima – kratkim pričama zavičajne tematike: Priče iz doline i Od obale do obale. Veliki broj rukopisa u originalnom obliku nalazi se u Republici Hrvatskoj.

Umro je na glasu svetosti 24. srpnja 1998. godine, a narod u Venecueli mu se za zagovor moli i danas.  Iako je poprilično nepoznat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, studenti na Katoličkim bogoslovnim fakultetima djelo fra Augustina Augustinovića uzimaju za teme svojih seminarskih i diplomskih radova.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari