Pratite nas

U potrazi za Istinom

Srbi kukaju o „genocidu“, a u zadnjih 100 godina drastično su povećali brojnost i proširili teritorij

Objavljeno

na

Srpski političari i intelektualci su u većini (uz časne izuzetke), skloni izvrtanju istine, odnosno, sposobni gledati čovjeku u oči (ili što je još gore: u kameru) i bezočno lagati. Nije novovjeki „Otac nacije“ Dobrica Ćosić tek onako iz trbuha i napamet izrekao onu poznatu pohvalu laži (kad ju je promovirao u srpsku nacionalnu vrlinu prvoga reda), nalazeći u njoj moćno oružje za ostvarivanje „nacionalnog interesa“.

Glavna osobitost preovlađujućeg mentaliteta srpske „nacionalno svjesne“ javnosti (ili beogradske čaršije kao njezine avangarde) jeste upravo laž kao ubojito sredstvo propagande. I to je u prošlosti donosilo ploda i davalo rezultate. Zato se oni tih laži i propagande ne odriču.

I zato Aleksandar Vučić i njegova garnitura nastavljaju istim putem. Među njima ćete naći rijetko koga a da se neće pohvaliti kaki su mu „ustaše u Jasenovcu pobile rodbinu“ (barem njih 8,9, ako ne i više) i naravno, ta „rodbina ubijena od ustaša“ većinom se nalazi na lažnim popisima „jasenovačkih žrtava“ što ga je skrojila tvornica laži u Beogradu (tzv. Muzej žrtava genocida) predvođena bolesnikom Milanom Bulajićem i drugim krivotvoriteljima – a čije su krivotvorine od njih preuzeli gospoda iz JUSP Jasenovac i putem mrežnog internet popisa poturili ih javnosti kao „istinu“.

Kad Srbi mogu izmišljenog lika iz mašte (koji nikad nije postojao) „Vukašina Mandrapu“ staviti na popis žrtava Jasenovca i proglasiti svecem svoje crkve (kao „Svetog Velikomučenika Jasenovačkog“), onda se doista ničemu više ne treba čuditi.

Nije li to vrhunac izopačenosti ljudskog uma i patologija pred kojom razuman čovjek ostaje u nevjerici? Nepostojeći „Vukašin Mandrapa“ postao je mit „srpskog stradanja u Jasenovcu“, a plod je isključivo bolesne mašte sarajevskog neuropsihijatra i komunističkog aparatčika dr Nede Zec koji ga je lansirao u javnost 1970. godine (dakle, punih 25 godina nakon svršetka rata i 27 godina poslije njegovog „mučeništva“ u Jasenovcu koje se nikad nije dogodilo – i za što nitko živ ne zna osim njega, dr Nede Zeca). Za tu prljavu umobolnu propagandu iskoristio je Glasilo Spomen-područja Jasenovac, god. I, br.1, od 4.VII. 1970, u kojemu prvi put objavljuje svoju prljavu izmišljotinu. I nitko se ne pita što se s „Mandrapom“ i njegovom „mukom“ čekalo više od 25 godina i otkud da se „ustaški koljač Žile Friganović“ iz čista mira „ispovjedi“ baš Srbinu Zecu, kojega se potom pušta živog i zdravog iz Jasenovca, da bi se ovaj poslije četvrt stoljeća najednom „sjetio“ ove epizode i zavaljao grudu za nastanak još jednog srpskog mita!?

Kod naših istočnih susjeda je, dakle, sve moguće (kao u Harry Potteru), pa i to da ih je sve više što ih se više „istrebljuje“.

Promotrimo li stvarno stanje srpskih teritorija i nacije u zadnjih 100 godina, dobivamo sliku koja je u najmanju ruku u radikalnoj opreci s teorijama o „kontinuiranom genocidu nad Srbima“, „ostatku zaklanog naroda“ i „Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom“.

Njihova vlastita statistika jasno dokazuje kako besramno lažu da su bili izvrgnuti istrebljenju – naprotiv, oni su planirali i djelomično provodili to nad drugim narodima, od 1904. godine nadalje (nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, muslimanima, Hrvatima) za što postoje nepobitni dokazi.

Od kad su međunarodno priznati kao „Kneževina Srbija“ (1878. godine na Berlinskom kongresu), u 117 godina (do 1995. i Daytonskog sporazuma), Srbi su svoj državni teritorij više nego udvostručili jer su ga povećali s 48.303 čkm na 112.908. čkm („uža“ Srbija 55.968  + Vojvodina 21.506 + Kosovo 10.908 + „republika srpska“ 24.526 čkm).

U Kneževini Srbiji 1874. godine bilo je 1.353.890 stanovnika, danas ih u Srbiji s Vojvodinom (bez Kosova) ima ukupno (popis iz 2011. godine)  7.186.862. Dodamo li „republiku srpsku“ (koja ima 1.440.000 stanovnika – po popisu iz 2010. godine), dobivamo brojku od 8.626.862 stanovnika.

Na kraju dolazimo do zaključka da su Srbi od priznanja državnosti 1878.  do danas (ugrubo promatrano) na području Jugoslavije svoj teritorij uvećali za 120%, a stanovništvo za preko 600%!

U samo 70 godina (promatrajući popis iz 1921. godine u odnosu na onaj iz 1991.), broj Srba na području Jugoslavije porastao je za fantastičnih 86,17% (ili s 4.580.775 na 8.528.047! (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Pratimo li broj Srba po republikama i pokrajinama, taj je trend također uočljiv.

U razdoblju od 1921. do 1991. godine, njihov je broj u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100%  (s 2.531.321, na 5.081.766).

Broj Srba u promatranom razdoblju, drastično je rastao i u gotovo svim  ostalim  republikama i pokrajinama (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za skromnih 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme od režima organizirane kolonizacije u Vojvodinu, budući da su Srbi činili 80% od preko 260.000 kolonista a veliki dio njih bio je s područja Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije). (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, isto).

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva u tih 70 godina bila minimalna ili negativna (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca, muslimana i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda postaju uistinu bespredmetne.

„Ustaški pogrom i genocid nad Srbima“ je, kako vidimo najobičnija propagandna laž, smišljena kako bi se pod krinkom „žrtve“ lakše ostvarila njihova ekspanzija koja je na djelu od kad su promolili nos iz Beogradskog pašaluka (početkom XIX stoljeća).

Srpske žrtve Prvoga svjetskog rata su udvostručene a što se Drugoga svjetskog rata tiče, tu su bili još radikalniji. Stoga nije čudno da su u stalnom nesporazumu i raskoraku s vlastitom statistikom i da ih poslije svakoga rata ima najmanje milijun „viška“ (u odnosu na prikazane žrtve).

„Ostatak zaklanog naroda“ – kako mnogi srpski radikali vole nazivati svoj narod, u samo 70 godina gotovo je udvostručio svoj korpus, a i dalje tvrdi kako su „ustaše poklale stotine hiljada“, pa čak i „milion, milion i po ili dva milijuna Srba“ (kako im se kad zalomi).

No, da vidimo kako stoji stvar s Hrvatima koji su optuženi da su „počinili genocid nad Srbima“ (1941-45.).

Hrvata je u Kraljevini Jugoslaviji 1921. godine bilo 23,5% od ukupnog stanovništva (ili u apsolutnom broju 2.816.454), a 1991. godine 19,7% (u apsolutnom broju 4.636.700). U tom razdoblju, broj Hrvata se povećao u apsolutnom broju za 1.820.246, ili u postotku za 64,62%.

Dakle, „počinitelji genocida“ (Hrvati) svoj su korpus u tih 70 godina povećali za 64,62%, a „žrtve genocida“ Srbi za 86,17%.

Razlika u korist „žrtava genocida“ je, 21,55%, što nikako nije zanemarivo, jer riječ je o brojci od oko 1.200.000 osoba.

Ovim podacima skoro da i nije potrebno bilo što dodati, jer govore sami za sebe.

Narod koji doživi „pogrom“, „istrebljenje“ ili „genocid“ ne može imati takvu demografsku ekspanziju.

Naši istočni susjedi se, međutim, sreću s jednom drugom pošasti.

Trend napuštanja Srbije uzima u posljednjih 30-ak godina sve više maha. Računa se da je ovu zemlju od predratnog razdoblja do sada napustilo oko 1.500.000 stanovnika, od čega najveći broj Srba (i to vitalne populacije), pa ih u samoj Srbiji (s Vojvodinom, bez Kosova) danas ima ispod 6 milijuna (5.854.855).

Prošle godine (2017.) srbijanski je Republički zavod za statistiku objavio porazne podatke, po kojima se u promatranom razdoblju od 10 godina (2006-20016.) broj stanovnika Republike Srbije smanjio ukupno za 385.000 (ili 38.500 godišnje) i to zbog negativne stope prirodnog priraštaja.

Prije nepunih pet godina dr Latinka Perović izazvala je sablazan u srpskoj javnosti zbog svoje izjave kako će Srbi nestati nastave li voditi ratove za teritorije i uništavati vlastitu biološku supstancu (jer džava koja ima u prosjeku svakih 11 godina rat – kao Srbi u XX stoljeću – nema budućnosti).

Govoreći o perspektivama za europski put Srbije i mogućnostima prevladavanja „istorijske svesti“ koja je izraz anakronizma i velikodržavnih ideja iz prošlosti, ona kaže:

“Mislim da su šanse minimalne, ali mora da postoji napor, pre svega intelektualni napor koji želi da da odgovor na pitanje koje zvuči jednostavno – gde smo to mi. I samo posle toga možemo da postavimo pitanje kako smo stigli dovde i kako možemo da se izbavimo odavde”. (Vidi: http://www.tacno.net/novosti/latinka-perovic-srbi-i-srbija-ce-nestati/; istaknuo: Z.P.)

Čini se da će ipak prije bijela kuga i bijeg mladih iz gospodarski uništene i zaostale Srbije učiniti svoje (vezano za daljnje planove teritorijalne ekspanzije od koje naši susjedi ne odustaju ni po cijenu svjetskog rata), nego će se njihove političke, crkvene i intelektualne elite dozvati pameti.

Na matrici velikosrpske ideologije čija je srž osvajanje tuđih zemalja odgojeni su brojni srpski naraštaji i tu mitomaniju, megalomaniju i bolesnu anakronu svijest nije lako potisnuti.

Dok biračko tijelo bira na vlast vučiće, daćiće, vuline, nikoliće i slične njima, nade nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pričuvni oficir JNA: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove…’

Objavljeno

na

Objavio

Pričuvni oficir tzv JNA Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke. U ratu gine srpska sirotinja’

Na vukovarskom bojištu vojska se suočila i s masovnim dezertiranjem s prvih crta bojišnice. Tisuće rezervista JNA po povratku kući širilo je glas o ‘nemogućim uvjetima na bojištu, slaboj logistici, zapovjednicima koji eskiviraju borbu, izdaji nesrba i slično’.

– U strahu da u ovakvim uvjetima ne izgube rat, želeći spriječiti dezerterstvo s bojišta pod svaku cijenu, general Blagoje Adžić zapovjedio je ratnom zrakoplovstvu da raketira kolonu dezertera koja se masovno povlačila sa vukovarskog bojišta i blizini Bačke Palanke. Malo je tko vjerovao da će 25. rujna 1991. dva zrakoplova MIG-21 istresti smrtonosan teret na pripadnike vlastite vojske koji su odbili boriti se u ‘prljavom ratu’. Poginulo je stotinjak pripadnika rezervnih snaga JNA. Vojska je službeno izjavila da se ‘radilo o grešci pilota’ čija imena nikad nisu objavljena, a nije poznato niti da je protiv njih proveden kazneni postupak – piše Dušan Viro u svojoj knjizi Slobodan Milošević-anatomija zločina, prenose 24sata.hr

Naime, navodi dalje autor Viro, oficiri su izvještavali nadređena zapovjedništva da vojnici odbijaju poslušnost, samovoljno napuštaju položaje te da kompletne tenkovske posade bježe iz tenkova za vrijeme bitke.

No, s druge strane oficiri su optuženi da ne izlaze iz svojih bunkera, daleko iza crta bojišnice, da sudjeluju u pljački i švercu zaplijenjene robe. U redovima agresora vladao je potpuni kaos.

– Pričuvni vojnik iz Gornjeg Milanovca Miroslav Milenković ne mogavši se odlučiti bi li se priključio skupini dezertera ili grupici koja se odlučila na odlazak u napad, izvadio je pištolj i ustrijelio se.

Tenkist Vladimir Živković otuđio je tenk uz Vukovara, prošao sve kontrolne točke, prešao više od dvjesto kilometara, te je u znak prosvjeda, dezertirajući iz vojske, ostavio tenk pred zgradom Savezne skupštine u Beogradu.

– Pričuvni oficir JNA, diplomirani inženjer Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ama kakva vojska. Ovi samo kradu i pljačkaju. Nemamo motiva za borbu jer ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke, naručuju kamione i odvoze plijen na prodaju u Srbiji. U ratu gine srpska sirotinja’ – tvrdi Viro u svojoj knjizi.

Masovna dezerterstva, bijeg od mobilizacije te pad borbenog morala svojih pripadnika vojska je pokušala, objašnjava autor u knjizi, između ostalog, riješiti propagandom u čijem je središtu bilo širenje patološke mržnje prema hrvatskom narodu.

Miloševićev propagandni stroj nije prezao od publiciranja krajnje morbidnih tekstova poput članka Svetla za novu budučnost u kojem se između ostalog kaže:

‘Zar uopšte živeti s onima(Hrvatima) koji kolju cela dečja odelenja i vade ljudima oči, a onda ih teraju da vlastite oči pojedu, prave nizove od dečjih prstića, vešaju cele srpske četvrti kao u Vukovaru tako i u Gospiću, na ražnju peku decu, i žive i mrtve ljude čereče na komade. U ovo vreme kad se Jasenovac preselio u Vukovar, Zagreb, Gospić, kada su srpske zemlje po Hrvatskoj prepoznaju po masovnim grobnicama i stratištima u zavičaju zla, nekadašnjoj i sadašnjoj NDH.’

Pranje mozga: Srbi postali – žrtve

– Ispirući svakodnevno mozak svojim sugrađanima, srpski propagandisti zasipali su medijski prostor insceniranim slikama pokolja Srba u Hrvatskoj, izvrčući do te mjere stvarnost da su Srbi postali žrtvom čija se sudbina smišljeno uspoređivala sa sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu. Većina srpskog naroda zdušno je podržavala zločinački pokret stvaranja Velike Srbije nastao na agresiji, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem nesrpskih naroda koji je u djelo provodio Slobodan Milošević.

– Kolektivnom ludilu hipnotiziranog naroda koji se na mitovima prošlosti uživio u rituale uništenja susjednih naroda, iskazavši neviđen autizam i sadizam, najveći prilog dala je srpska intelektalna elita, predvođena Dobricom Ćosićem čiji se bojni poklič daleko čuo: ‘Bez borbe srpski narod neće preživeti, bez smrti nema vaskrsenja… Neutralnost danas, kad se protiv srpskog naroda vodi rat, smatram lažju i moralnim kukavičlukom’ – opisuje Viro u svom djelu ludilo koje je krajem 1991. godine vladalo u Srbiji.  (24sata.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

Objavljeno

na

Objavio

Simboli velikosrpske agresivne,  osvajačke i  zločinačke politike Vukovar i Škabrnja, ovih dana otvaraju nezacjeljene rane rodbini  i  hrvatskom narodu, koji sa ogromnom tugom i boli ponovno proživljavaju sve nanesene im strahote i patnje!

U ime čega ?  Zbog čega? U ime koga i zbog koga?

Tko je bio spreman tako zvjerski mučiti, ubijati i razarati hrvatski narod !

U ime Velike Srbije, mitomanske, zločinačke velikosrpske ideologije!

Ideologije začete 1844.godine sa Načertanijem Ilije Garašanina, ministra unutarnjih, a kasnije vanjskih poslova u  vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet. Načertanije je  dokument  koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i  raspad susjednih velikih imperija – Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na rivalstvo  Francuske i Engleske prema tim trima imperijima.

Pet godina kasnije  1849.  godine objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis «Srbi svi i svuda» srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića.

Pa preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. godine,  Homogene Srbije Stevana Moljevića 1941.godine  do Memoranduma SANU 1986.godine  kontinuitet i niz velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ratovima 1991-1995. godine  velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi,  proizvodi nove Memorandume SANU 2 i 3 i sve opasnije mitove.

I da bi sa sebe skinula odgovornost i  sramotu, Srbija je napravila plan kako umanjiti štetu,  zamagliti svoju  agresorsku i zločinačku politiku i popravili ugled u svijetu, nakon agresije na BIH i  Hrvatsku  Srpska akademija nauke i umetnosti- SANU donosi novi Memorandum 2 u kojem su karakteristični članci.

Memorandum SANU 2

  • Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
  •  Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunal
  • Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
  •  Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
  • Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
  • Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
  • Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
  • Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
  •  Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku”

A hrvatski narod im je bio jedina prepreka na putu ka realizaciji tog  ekspanzionističkog i  agresivnog pohoda na tuđi teritorij i tuđe domove.

I ne samo to da  su na cjelom tom stoljetnom osvajačkom putu vođeni svojim političkim i crkvenim vođama počinili nebrojena zvjerstva, mučenja i razaranja, nego su prisvajali i pljačkali kulturna i sakralna dobra, palili i rušili bolnice, škole, vrtiće i Crkve ne  bi li time uništili dokaze o postojanju hrvatskog naroda na njegovoj zemlji.

Prvi nestanak velikosrpske agresije iz javnog prostora dogodio se promjenama Ustava RH- U  preambuli stoji da je Republika Hrvatska mastala ;

-pobjedom  hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Znači taj pravedni, legitimni, obrambeni i oslobodilački Domovinski rat se protiv nekoga vodio, ali protiv koga?

Nema ni riječi, ni slova od koga smo se oslobodili, tko je bio agresor  u tom pravednom i legitimnom Domovinskom ratu.

14. studenog 2019. godine, Hrvatski Sabor je izglasao novi kalendar blagdana izmijenivši Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, za što je glasovala većina zastupnika (ZA  77, šest suzdržanih, 27 PROTIV ).

Isto kao i kod Ustava,  nigdje nije navedeno koga smo pobjedili na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kojih se to žrtava sjećamo za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, tko je kriv za te žrtve? Tko je napao Vukovar i Škabrnju?  Tko ih je razorio? Nije valjda  Domovinski rat sam sebe proizveo???

Po hrvatskim vlastima i hrvatskom Saboru Domovinski rat je sam sebe proizveo i prouzročio razaranja, patnju, ubijanje. nestale i doživotne invalide ???

Srbija nikada neće priznati agresiju, a povezano sa tim priznanjem i plaćanje odštete za razaranja i uništavanja po Hrvatskoj i toje vidljivo baš po Memorandumu SANU 2.

Izgleda da smo imali nekog fantomskog , bezličnog  i bezimenog neprijatelja koji nas je napao, ne znamo mu  ni ime ni naziv  a hrvatske vlasti ne čine ništa da ga imenuju, već mu zdušno pomažu da takav i ostane !

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari