Pratite nas

U potrazi za Istinom

Srbi kukaju o „genocidu“, a u zadnjih 100 godina drastično su povećali brojnost i proširili teritorij

Objavljeno

na

Srpski političari i intelektualci su u većini (uz časne izuzetke), skloni izvrtanju istine, odnosno, sposobni gledati čovjeku u oči (ili što je još gore: u kameru) i bezočno lagati. Nije novovjeki „Otac nacije“ Dobrica Ćosić tek onako iz trbuha i napamet izrekao onu poznatu pohvalu laži (kad ju je promovirao u srpsku nacionalnu vrlinu prvoga reda), nalazeći u njoj moćno oružje za ostvarivanje „nacionalnog interesa“.

Glavna osobitost preovlađujućeg mentaliteta srpske „nacionalno svjesne“ javnosti (ili beogradske čaršije kao njezine avangarde) jeste upravo laž kao ubojito sredstvo propagande. I to je u prošlosti donosilo ploda i davalo rezultate. Zato se oni tih laži i propagande ne odriču.

I zato Aleksandar Vučić i njegova garnitura nastavljaju istim putem. Među njima ćete naći rijetko koga a da se neće pohvaliti kaki su mu „ustaše u Jasenovcu pobile rodbinu“ (barem njih 8,9, ako ne i više) i naravno, ta „rodbina ubijena od ustaša“ većinom se nalazi na lažnim popisima „jasenovačkih žrtava“ što ga je skrojila tvornica laži u Beogradu (tzv. Muzej žrtava genocida) predvođena bolesnikom Milanom Bulajićem i drugim krivotvoriteljima – a čije su krivotvorine od njih preuzeli gospoda iz JUSP Jasenovac i putem mrežnog internet popisa poturili ih javnosti kao „istinu“.

Kad Srbi mogu izmišljenog lika iz mašte (koji nikad nije postojao) „Vukašina Mandrapu“ staviti na popis žrtava Jasenovca i proglasiti svecem svoje crkve (kao „Svetog Velikomučenika Jasenovačkog“), onda se doista ničemu više ne treba čuditi.

Nije li to vrhunac izopačenosti ljudskog uma i patologija pred kojom razuman čovjek ostaje u nevjerici? Nepostojeći „Vukašin Mandrapa“ postao je mit „srpskog stradanja u Jasenovcu“, a plod je isključivo bolesne mašte sarajevskog neuropsihijatra i komunističkog aparatčika dr Nede Zec koji ga je lansirao u javnost 1970. godine (dakle, punih 25 godina nakon svršetka rata i 27 godina poslije njegovog „mučeništva“ u Jasenovcu koje se nikad nije dogodilo – i za što nitko živ ne zna osim njega, dr Nede Zeca). Za tu prljavu umobolnu propagandu iskoristio je Glasilo Spomen-područja Jasenovac, god. I, br.1, od 4.VII. 1970, u kojemu prvi put objavljuje svoju prljavu izmišljotinu. I nitko se ne pita što se s „Mandrapom“ i njegovom „mukom“ čekalo više od 25 godina i otkud da se „ustaški koljač Žile Friganović“ iz čista mira „ispovjedi“ baš Srbinu Zecu, kojega se potom pušta živog i zdravog iz Jasenovca, da bi se ovaj poslije četvrt stoljeća najednom „sjetio“ ove epizode i zavaljao grudu za nastanak još jednog srpskog mita!?

Kod naših istočnih susjeda je, dakle, sve moguće (kao u Harry Potteru), pa i to da ih je sve više što ih se više „istrebljuje“.

Promotrimo li stvarno stanje srpskih teritorija i nacije u zadnjih 100 godina, dobivamo sliku koja je u najmanju ruku u radikalnoj opreci s teorijama o „kontinuiranom genocidu nad Srbima“, „ostatku zaklanog naroda“ i „Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom“.

Njihova vlastita statistika jasno dokazuje kako besramno lažu da su bili izvrgnuti istrebljenju – naprotiv, oni su planirali i djelomično provodili to nad drugim narodima, od 1904. godine nadalje (nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, muslimanima, Hrvatima) za što postoje nepobitni dokazi.

Od kad su međunarodno priznati kao „Kneževina Srbija“ (1878. godine na Berlinskom kongresu), u 117 godina (do 1995. i Daytonskog sporazuma), Srbi su svoj državni teritorij više nego udvostručili jer su ga povećali s 48.303 čkm na 112.908. čkm („uža“ Srbija 55.968  + Vojvodina 21.506 + Kosovo 10.908 + „republika srpska“ 24.526 čkm).

U Kneževini Srbiji 1874. godine bilo je 1.353.890 stanovnika, danas ih u Srbiji s Vojvodinom (bez Kosova) ima ukupno (popis iz 2011. godine)  7.186.862. Dodamo li „republiku srpsku“ (koja ima 1.440.000 stanovnika – po popisu iz 2010. godine), dobivamo brojku od 8.626.862 stanovnika.

Na kraju dolazimo do zaključka da su Srbi od priznanja državnosti 1878.  do danas (ugrubo promatrano) na području Jugoslavije svoj teritorij uvećali za 120%, a stanovništvo za preko 600%!

U samo 70 godina (promatrajući popis iz 1921. godine u odnosu na onaj iz 1991.), broj Srba na području Jugoslavije porastao je za fantastičnih 86,17% (ili s 4.580.775 na 8.528.047! (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Pratimo li broj Srba po republikama i pokrajinama, taj je trend također uočljiv.

U razdoblju od 1921. do 1991. godine, njihov je broj u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100%  (s 2.531.321, na 5.081.766).

Broj Srba u promatranom razdoblju, drastično je rastao i u gotovo svim  ostalim  republikama i pokrajinama (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za skromnih 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme od režima organizirane kolonizacije u Vojvodinu, budući da su Srbi činili 80% od preko 260.000 kolonista a veliki dio njih bio je s područja Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije). (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, isto).

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva u tih 70 godina bila minimalna ili negativna (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca, muslimana i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda postaju uistinu bespredmetne.

„Ustaški pogrom i genocid nad Srbima“ je, kako vidimo najobičnija propagandna laž, smišljena kako bi se pod krinkom „žrtve“ lakše ostvarila njihova ekspanzija koja je na djelu od kad su promolili nos iz Beogradskog pašaluka (početkom XIX stoljeća).

Srpske žrtve Prvoga svjetskog rata su udvostručene a što se Drugoga svjetskog rata tiče, tu su bili još radikalniji. Stoga nije čudno da su u stalnom nesporazumu i raskoraku s vlastitom statistikom i da ih poslije svakoga rata ima najmanje milijun „viška“ (u odnosu na prikazane žrtve).

„Ostatak zaklanog naroda“ – kako mnogi srpski radikali vole nazivati svoj narod, u samo 70 godina gotovo je udvostručio svoj korpus, a i dalje tvrdi kako su „ustaše poklale stotine hiljada“, pa čak i „milion, milion i po ili dva milijuna Srba“ (kako im se kad zalomi).

No, da vidimo kako stoji stvar s Hrvatima koji su optuženi da su „počinili genocid nad Srbima“ (1941-45.).

Hrvata je u Kraljevini Jugoslaviji 1921. godine bilo 23,5% od ukupnog stanovništva (ili u apsolutnom broju 2.816.454), a 1991. godine 19,7% (u apsolutnom broju 4.636.700). U tom razdoblju, broj Hrvata se povećao u apsolutnom broju za 1.820.246, ili u postotku za 64,62%.

Dakle, „počinitelji genocida“ (Hrvati) svoj su korpus u tih 70 godina povećali za 64,62%, a „žrtve genocida“ Srbi za 86,17%.

Razlika u korist „žrtava genocida“ je, 21,55%, što nikako nije zanemarivo, jer riječ je o brojci od oko 1.200.000 osoba.

Ovim podacima skoro da i nije potrebno bilo što dodati, jer govore sami za sebe.

Narod koji doživi „pogrom“, „istrebljenje“ ili „genocid“ ne može imati takvu demografsku ekspanziju.

Naši istočni susjedi se, međutim, sreću s jednom drugom pošasti.

Trend napuštanja Srbije uzima u posljednjih 30-ak godina sve više maha. Računa se da je ovu zemlju od predratnog razdoblja do sada napustilo oko 1.500.000 stanovnika, od čega najveći broj Srba (i to vitalne populacije), pa ih u samoj Srbiji (s Vojvodinom, bez Kosova) danas ima ispod 6 milijuna (5.854.855).

Prošle godine (2017.) srbijanski je Republički zavod za statistiku objavio porazne podatke, po kojima se u promatranom razdoblju od 10 godina (2006-20016.) broj stanovnika Republike Srbije smanjio ukupno za 385.000 (ili 38.500 godišnje) i to zbog negativne stope prirodnog priraštaja.

Prije nepunih pet godina dr Latinka Perović izazvala je sablazan u srpskoj javnosti zbog svoje izjave kako će Srbi nestati nastave li voditi ratove za teritorije i uništavati vlastitu biološku supstancu (jer džava koja ima u prosjeku svakih 11 godina rat – kao Srbi u XX stoljeću – nema budućnosti).

Govoreći o perspektivama za europski put Srbije i mogućnostima prevladavanja „istorijske svesti“ koja je izraz anakronizma i velikodržavnih ideja iz prošlosti, ona kaže:

“Mislim da su šanse minimalne, ali mora da postoji napor, pre svega intelektualni napor koji želi da da odgovor na pitanje koje zvuči jednostavno – gde smo to mi. I samo posle toga možemo da postavimo pitanje kako smo stigli dovde i kako možemo da se izbavimo odavde”. (Vidi: http://www.tacno.net/novosti/latinka-perovic-srbi-i-srbija-ce-nestati/; istaknuo: Z.P.)

Čini se da će ipak prije bijela kuga i bijeg mladih iz gospodarski uništene i zaostale Srbije učiniti svoje (vezano za daljnje planove teritorijalne ekspanzije od koje naši susjedi ne odustaju ni po cijenu svjetskog rata), nego će se njihove političke, crkvene i intelektualne elite dozvati pameti.

Na matrici velikosrpske ideologije čija je srž osvajanje tuđih zemalja odgojeni su brojni srpski naraštaji i tu mitomaniju, megalomaniju i bolesnu anakronu svijest nije lako potisnuti.

Dok biračko tijelo bira na vlast vučiće, daćiće, vuline, nikoliće i slične njima, nade nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Velikosrpski mitomani ne posustaju

Objavljeno

na

Objavio

U isto doba dok se istraživačima logora Jasenovac u Hrvatskoj želi onemogućiti rad i začepiti usta otrcanim i neutemeljenim optužbama za ‘revizionizam’, ‘fašizam’, ‘negacionizam’ i ‘ustašoidno buncanje’ (nismo sigurni možemo li uskoro očekivati i nekoga novog Kangrgu da za ‘revizioniste’ predloži ‘željeznu štangu’ ili nekoga novog Babića da im presudi sa ‘zemljicom čarnom’ i ‘travom zelenom’), velikosrpska beogradska čaršija ponovno agresivno vitla jasenovačkim bičem.

Sredstvo za discipliniranje ‘neposlušnih Hrvata’

Poznato je da je u vrijeme Jugoslavije jasenovački bič predstavljao najsnažnije sredstvo discipliniranja ‘neposlušnih Hrvata’. Monstruoznim i podlim, upravo velikosrpskim preuveličavanjem broja žrtava jasenovačkoga logora htjelo se Hrvate prikazati kao genocidan narod koji ne zaslužuje vlastitu državu. Jasenovac je, prema riječima jugoslavenskoga generala Jefte Šašića, predstavljao ‘kohezivno tkivo Jugoslavije’. U legitimiranju jasenovačkoga mita sa suludim milijunskim brojkama žrtava u tom je razdoblju velikosrpskim krugovima svestrano asistirala bulumenta tzv. hrvatskih komunista.

Isti oni historiografski krugovi koji su u vrijeme Jugoslavije legitimirali suludu milijunsku brojku žrtava, nakon hrvatskoga osamostaljenja snizili su ju desetak puta, a poimenični popis žrtava objavljen je na stranici institucije JUSP Jasenovac. Gotovo svakoga tjedna, doduše, otkrije se neka lažna žrtva na tom popisu (u otkrivanju prednjače upravo autori Hrvatskog tjednika), no to ‘znanstvenike’ iz spomenute institucije mnogo ne zamara: ako se otkrije deset lažnih žrtava (primjerice, dvostruka imena ili jasenovačke žrtve koje su umrle prirodnom smrću 20 godina nakon rata) oni pronađu i dopišu deset novih ‘žrtava’. Takav znanstveni terorizam moguć je vjerojatno jedino u Hrvatskoj; u svakoj bi drugoj državi krivotvoritelji ostali bez posla i bili izvrgnuti javnoj etičkoj osudi. No u državi Hrvatskoj, u kojoj je stvorena akademsko, društveno-političko i medijsko ozračje da treba skratiti za glavu one koji se zalažu za punu povijesnu istinu, moguće je baš sve.

Posebno se udara na bl. Alojzija Stepinca

A još su fantazmagoričniji scenariji mogući u Republici Srbiji. Ondje se, naime, čini sve da se i dalje legitimira i perpetuira brojka od najmanje 800.000 jasenovačkih žrtava i da se ta slika što snažnije pošalje u svijet. Srpski redatelj Emir Kusturica najavljuje snimanje filma o Jasenovcu, a drugi redatelj, književnik i ratni ‘komandant’ tzv. Belih orlova, jasenovački hiper-mitoman Dragoslav Bokan najavljuje izradu mrežne stranice kako bi se svijet upoznao sa „svirepim zločinima ustaških đelata“. Koliko je Bokan ozbiljan u svojim namjerama, svjedoči i njegovo ‘otkriće’ da je Ante Pavelić u vrijeme emigracije u Italiji ‘studirao’ turski genocid nad Armencima kao model-predložak kako riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj. Nema toga što ne će izmisliti patološki um velikosrpskoga luđaka ne bi li potkrijepio svoje mitomanske narative.

U okviru velikosrpske jasenovačke mitomanije posebno se udara na bl. Alojzija Stepinca. U razgovoru za ‘Večernji list’ židovska povjesničarka dr. sc. Ester Gitman, autorica knjige Kad hrabrost prevlada, svojedobno je za Stepinca izjavila kako je on za nju ‘model, uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira na to kojoj vjeri ili rasi pripada. Njegove su misli i ideje bile pozitivne i uvjerena sam da će i nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac dobroga učinio za židovski i hrvatski narod’. A spašavao je Stepinac i Srbe, što mnogo ne zanima velikosrpske mitomane koji ga žele prikazati kao jednoga od arhitekata genocida u NDH.

Hiperrealističnim opisima želi se izazvati užas kod čitateljstva

Prije nekoliko dana beogradske Večernje novosti u okviru protustepinčevske kampanje (Srbi se, usput govoreći, hvale kako su lobiranjem u Vatikanu zaustavili Stepinčevu kanonizaciju!) objavili su pamflet kojim se pokušava dokazati kako je Stepinac znao za ustaške zločine u Jasenovcu (pa ih je onda valjda, to je skrivena poruka teksta, i podupirao). Tekst kao i svi slični u Srbiji igra na emocije te slikovitim i hiperrealističnim opisima želi izazvati užas kod čitateljstva.

U tekstu tako čitamo (tekst radi literarne uvjerljivosti donosimo u originalu): ‘Ustaške okrutnosti ne sastoje se samo u ubistvima. Starci, žene i deca redovno su prvo strašno zlostavljani, pa tek onda ubijani. Ovi nevini Srbi prikivani su na panjeve, plamen vatre je lizao njihova gola prsa, njihova je koža zguljivana, otvorene rane peskom i solju posipane, oči kopane, uši, nosevi i jezici odsecani. Deca su bacana u vatru, kipuću vodu i krečane… I još mnogo užasnih zločina je učinjeno o kojima kulturno čovečanstvo uopšte ne može da ima predstavu.’

Ovakvi hiperrealni literarni opisi u kontekstu govora o Stepincu mogu izazvati jedino gađenje prema njegovoj osobi. Cilj ovakvih tekstova nije povijesna istina i izražavanje dužnoga pijeteta prema žrtvama nego se radi o propagandi kojoj je cilj proizvodnja mržnje i odgoj novih srpskih naraštaja za neke nove ratove motivirane umobolnim velikosrpskim planovima i programima koji se u svakoj prilici oslanjanju na kult ‘ugroženoga Srbina’.

Velikosrbi su, za razliku od hrvatskih dudeka, jako dobro svjesni da im intra muros politika i propaganda koja bi bila ograničena na Srbiju i ‘region’ nije od velike koristi. Zato se svim silama trude da svoje mitomanske narative plasiraju u inozemstvo: prevođenjem velikosrpskih pamfleta ili financiranjem stranih autora koji će podupirati njihove teze. A ako je taj strani autor još Židov, gdje ćeš boljega posla! Židovsku patnju velikosrpski jasenovački mitomani vide kao dobro sredstvo da svojoj mitomaniji daju aureolu kvaziobjektivnosti.

Greif: Najmanje 800.000 ubijenih Srba u Jasenovcu – poruka koja se šalje u inozemstvo

U jasenovačkoj propagandi velikosrpski su krugovi tako stvorili simbiozu s Efraimom Zuroffom (koji, kao i Srbi, negira genocid u Srebrenici), a ovih dana, čitamo u srpskim medijima, simbioza se nastavlja i s prof. dr. sc. Gideonom Greifom, izraelskim povjesničarom koji se ranije uglavnom bavio logorom Auschwitz, a u posljednje vrijeme sve više logorom Jasenovac. Greif je pred koji dan u Srbiji predstavio knjigu ‘Jasenovac, Auschwitz Balkana’, a ranije smo ga upoznali kao organizatora izložbe pod nazivom ‘Jasenovac pravo na nezaborav’ (koja je početkom prošle godine održana u zgradi UN-a) i kao velikoga protivnika Stepinčeve kanonizacije.

U izjavama za srpske medije Greif je nedavno izjavio kako je četiri godine radio na spomenutoj knjizi i da je u Jasenovcu na najokrutniji način ubijeno ‘minimum 800.000 Srba i oko 40.000 Židova’. Nakon izjave o 800.000 ubijenih Srba u Jasenovcu (veći broj od 90.000-100.000 ukupnih žrtava u Hrvatskoj ne spominje ni prof. dr. sc. Ivo Goldstein) prestaje ozbiljna rasprava i započinje mitomanija.

Za Greifa je tako Jasenovac bio ‘imperij smrti’ u kojemu je ‘postojalo 57 različitih načina ubijanja žrtava’. ‘Siguran sam da ih u Auschwitzu nije bilo toliko. To je svjetski rekord. Nema takvog nečeg u povijesti čovječanstva’ – istaknuo je Greif za srpske medije i dodao da ne smije biti sumnje o broju žrtava i podsjetio da je istraživanje zajedničke hrvatsko-srpske komisije pokazalo da je bilo 1, 4 milijuna žrtava. Dakle 800.000 je minimum, a stvarni broj žrtava u Jasenovcu mogao bi biti 1,4 milijuna! To bi praktički značilo da su u NDH pobijeni gotovo svi Srbi. No, tko zna, možda jednom doznamo i da je pobijeno 10 milijuna Srba? Mitomanija, naime, nema granica. Kao ni velikosrpsko ludilo.

Greif je najavio i snimanje filma u suradnji s Kusturicom pa je jasno koliko će taj film biti objektivan i utemeljen u činjenicama. Za Greifa ustaše su gori i od nacista pa je tako, govoreći o razlikama između Jasenovca i Auschwitza, naveo kako su nacional-socijalisti voljeli da im žrtve ne budu pred očima, voljeli su čistu smrt, dok su ustaše uživali osjetiti patnju svojih žrtava. Neovisno o tomu što se, kako vidimo, radi o najordinarnijoj propagandi (Greifa su očito u pisanju knjige i ‘istraživanjima’ literaturom kapacitirali isključivo velikosrpski mitomani i patološki lažovi) Greifova je knjiga objavljena na engleskom jeziku, a i film će vjerojatno biti namijenjen stranome gledateljstvu. Postavlja se u tom kontekstu pitanje hoće li Hrvatska reagirati na navedene pamflete koji na međunarodnoj razini imaju cilj sotonizacije hrvatskoga naroda. Budući da dosadašnji odnos prema ovoj problematici, gdje ne samo da se na strane jezike ne prevode hrvatski autori koji delegitimiraju velikosrpske jasenovačke mitove nego im se želi i otežati rad u Hrvatskoj, i gdje se na strane jezike ne prevode svjedočenja logoraša koja mijenjanju dosadašnje slike i percepcije, jasno je što možemo očekivati od dičnih institucija Republike Hrvatske – kuriozitetne samoukidajuće države.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

SPC je odgovorna za zločine genocida i etničkog čišćenja – Sud u Parizu potvrdio je to još 1995. godine

Objavljeno

na

Objavio

Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima ju se optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u Europi a vjerojatno i u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

Evo što o tomu piše jedan intelektualac i vjerski analitičar iz Srbije:

“Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako ‘dobro’ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati.”

(Mirko Đorđević, Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010.; str. 129.;  dostupno na: https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla; stranica posjećena 10.2.2019.)

Kako piše i Đorđević, vještaci na suđenju bili su vodeći francuski slavist Paul Garde i povjesničar (bizantolog), književnik i sveučilišni profesor dr. Ivan Đurić (podrijetlom iz Kruševca u Srbiji). Srpsku pravoslavnu crkvu branio je episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić, poznati velikosrpski fašist i ratni huškač i veliki obožavatelj Slobodana Miloševića, koji se i sam gorljivo zalagao za stvaranje “Velike Srbije”. Bio je i prvi rektor srpsko-pravoslavne “Duhovne akademije ‘Sveti Vasilije Ostroški'” u etnički očišćenoj Foči (koju su Srbi poslije okupacije nazvali “Srbinje”).

Nakon što je saslušao argumente “za” i “protiv” pariški sud donio je pravorijek, po kojemu utuženi listovi nisu krivi i nisu oklevetali SPC niti su u svojim tekstovima iznosili dezinformacije i neistine vezano za prikazivanje ratnih događaja u Bosni i Hercegovini i djelatnost srpske crkve i patrijarha Pavla.

Dakle, novinari su pisali istinu, a SPC je suodgovorna za masovna stradanja civilnog stanovništva, odnosno, za etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini.

Naravno, u Srbiji i okupiranim područjima Hrvatske i BiH, ova je odluka francuskog suda dočekana s ogorčenjem (pogotovu stoga što se Francuzi tradicionalno shvaćaju kao prijatelji Srba), uz salve uvreda i prozivki, ne samo na račun suda koji je ovaj pravorijek donio, nego i na adresu francuskih državnika, medija i građana. Kao i uvijek, velikosrpska propaganda nastojala je cijeli svijet uvjeriti kako su ustvari Srbi jedine žrtve rata i da se nad njima vrši “genocid” – i to su poput mantre ponavljali svi: od Miloševića, akademika, patrijarha Pavla i episkopa, do političara, diplomata, medija.

Podsjetimo ukratko u kojem se kontekstu sve to odigralo i što je prethodilo ovoj presudi. 

Genocid i etničko čišćenje kao sredstvo za postizanje cilja

Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Foča Srba je bilo 18.315 (45,2%), no u sklopu osvajačkog rata i plana etničkog čišćenja, ovo je područje (koje se nalazi na krajnjem istoku BiH, na granici s Crnom Gorom i Srbijom) već u travnju 1992. godine izloženo brutalnim napadima “JNA” i srpskih snaga – uglavnom onih iz Srbije. Dana 7. travnja 1992. godine, srpski je agresor napao područje Foče topništvom i zauzeo ga već 16/17. istog mjeseca. Tijekom ove operacije ubijeno je (ili “nestalo”) 2.704 osobe, uglavnom muslimana, gotovo cjelokupno ne-srpsko stanovništvo je protjerano, srušene su sve džamije, a izvršeni su i brojni masakri nad muslimanskim i hrvatskim civilnim stanovništvom, uz razaranje, palež, pljačku i silovanja. Treba napomenuti da u to vrijeme na području općine Foča, kao i u cijeloj istočnoj Bosni nije bilo nikakvih obrambenih oružanih formacija, tako da se radilo o čistoj agresiji na nezaštićeno stanovništvo.

Sportska hala “Partizan” pretvorena je u zatvor iz kojega se svake noći odvodilo žene i djevojčice u privatne kuće ili hotele i tamo su sustavno, mjesecima silovane. Nakon tih događaja u Foči, međunarodna zajednica shvaća da su i silovanja jedno od sredstava etničkog čišćenja. Žrtve su mučene, izgladnjivane, trpjele su fizičko nasilje i psihičko zlostavljanje i živjele u krajnje nehigijenskim, neljudskim uvjetima.

I ovdje se povijest ponovila.

Ne zaboravimo da su u Foči i cijelom Podrinju i tijekom Drugoga svjetskog rata četnici provodili planska i masovna klanja muslimana i Hrvata, pogotovu na području Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, Čajniče, Kalinovika s ciljem njihovog trajnog uklanjanja s ovih prostora. Prema najnovijim (još uvijek ne i cjelovitim) podacima, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata u BiH u operacijama etničkog čišćenja ubili preko 45.000 muslimana i Hrvata – ne štedeći niti žene, djecu i starce – srušili su na stotine katoličkih crkava i džamija, razorili, spalili i opljačkali preko 300 sela i manjih gradova, izvršili na tisuće silovanja i provodili nesmiljeni teror (mučenja i masovne egzekucije).

Pedeset godina poslije događa se nešto slično. Civili opet stradavaju od istog agresora i u istim područjima.

Nakon niza neuspjelih pokušaja zaustavljanja rata, Kontakt skupina (koju su činili predstavnici Britanije, Rusije, Njemačke, SAD-a i Francuske), početkom ljeta 1994. godine predložila je trima stranama u BiH mirovni sporazum kojim bi se izvršila teritorijalna podjela unutar BiH, tako da Srbima pripadne 49% područja, a muslimanima i Hrvatima preostalih 51%.

Plan su prihvatili Hrvati i muslimani – Bošnjaci, ali ne i Srbi.

Budući da je tada srpski agresor kontrolirao preko 70% područja ove države, taj je prijedlog glatko odbijen na zasjedanju “Narodne Skupštine” tzv. Republike Srpske 4. srpnja iste godine. Prihvaćanju ovog mirovnog rješenja i zaustavljanju rata, naročito se oštro protivila Srpska pravoslavna crkva. Na spomenutom zasjedanju Karadžićevog “parlamenta”, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, vrlo je oštro istupio, govoreći kako je to “desetkovanje srpskog naroda” i “presuda na vješanje”.

Dana 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je prijedlog Kontakt skupine odbila “Narodna Skupština” tzv. Republike Srpske), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” i uz opetovane tvrdnje kako srpski narod ima legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku”.

Episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić (isti onaj koji je branio SPC na sudu u Parizu) u kolovozu izjavljuje da taj i slični planovi nikad neće biti prihvaćeni ni po cijenu “bombardovanja”.

SPC i patrijarh agitiraju protiv mira i prestanka rata

 Kako bi se stvar utvrdila i ne bi bilo iznenađenja, uskoro (u kolovozu 1994. godine), slijedi turneja patrijarha Pavla po “Republici Srpskoj” i oštro agitiranje protiv prihvaćanja plana Kontakt skupine i svakog drugog sličnog sporazuma. Naime, Srpska pravoslavna crkva je tada još uvijek zastupala čvrstu poziciju stvaranja “Velike Srbije” u koju bi ušla cijela BiH i tadašnji okupirani prostor Republike Hrvatske i svako odstupanje od tog cilja za nju je bila “izdaja nacionalnih interesa”.

Krstareći po etnički očišćenim područjima BiH, patrijarh Pavle drži “opela”, “parastose” i liturgije “srpskim žrtvama” i u svojim “besedama” iznova podsjeća na “genocid nad Srbima”, a u Foči (koja je u međuvremenu preimenovana u “Srbinje”) otvara “Duhovnu akademiju ‘Vasilije Ostroški'” u kojoj će SPC odgajati mlade bogoslove i pripremati ih za svećenički poziv. Patrijarh ne vidi rijeke krvi koje teku oko njega i ne sablažnjava se nad masovnim klanjima i zlom što su ga počinili i čine njegovi sunarodnjaci, niti progovara o tomu. Za njega taj dio bosansko-hercegovačke stvarnosti ne postoji.

Turneja kulminira posjetom Palama 14. kolovoza, gdje patrijarh blagosilja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, lomi s njima pogaču i drži liturgiju. Prvak srpske crkve zaklinje ih da održe “jedinstvo sa Srbijom” i izglade političke nesporazume s Beogradom, te da ne prihvaćaju nikakve mirovne prijedloge, pa ni najnoviji, a naročito apelira na to da se “među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice”.

Mirovni plan Kontakt skupine odbijen dva tjedna poslije i na referendumu u “Republici Srpskoj” (28. kolovoza 1994. godine) s 96,66% glasova “protiv”.

Tužba sudu, gubitak parnice i nastavak puta u bespuće

Sve skupa, a pogotovu ono što čine patrijarh i njegova SPC,  izaziva zgražanje u zapadnoj Europi – budući da su činjenice o tomu što se dogodilo u Foči dvije godine prije već bile dobro poznate – a mnogi listovi (pogotovu u Francuskoj) objavljuju tekstove u kojima se i srpska crkva proziva odgovornom za zločine genocida i etničkog čišćenja. U mnogim se tekstovima kao krivca navodi i poimence patrijarha Pavla.

Kako je već rečeno, SPC je podnijela tužbu i sud izgubila – ali iz toga nije naučila ništa, jer tvrdoglavo nastavlja istim putem ekstremizma, mržnje i isključivosti.

Danas nigdje na Internet mreži i u medijima nema podataka o ovoj crnoj mrlji na obrazu SPC. Velikosrpska klika vodi brigu o tomu da se sve ono što bi moglo smetati imidžu Srbije i Srba ukloni, a prošlost uskladi s njihovim bolesnim tvrdnjama o “pravednom ratu za opstanak srpstva i pravoslavlja”. Srpska pravoslavna crkva ostaje bastion velikosrpske naci-fašističke ideologije, jednako kao i Šešeljeva SRS i Vučićeva vlast.

I aktualni čelnik SPC patrijarh Irinej gazi stazama svoga prethodnika Pavla. Druguje s ratnim zločincem, četničkim vojvodom, fašistom i rasistom Vojislavom Šešeljem i javno se izjašnjava kao pristaša “Velike Srbije”, vrijeđa i optužuje susjede i pri tomu se bez ikakvih skrupula služi otrovnim lažima.

U Parohijskom domu u sklopu Hrama svetog Save, 2011. godine, Šešeljeva Srpska radikalna stranka i SPC skupa su upriličili promociju knjige “Ispovest haškog sužnja”, monstruma Milana Lukića koji je odgovoran za najmanje 140 ubijenih muslimana – Bošnjaka, među ostalim i za 119 spaljenih civila (žena, djece, muškaraca i staraca na dvije lokacije u Višegradu). Mada je i u samome Beogradu bilo zahtjeva da se SPC ogradi od ovog čina, ona to nikad nije učinila. Knjiga se i danas reklamira po tiskovinama i na Internetu, pa i na YOUTUBE-u (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6IoxLwYiZdw).

Pod patronatom SPC slave se najveći zločinci kao nacionalni junaci, a neke od njih srpska crkva stavlja i u ikonostase manastira, među “Hristove vojnike” (primjerice, četničkog koljača i vođu iz Drugoga svjetskog rata, Dražu Mihailovića; vidi: https://kamenjar.com/evo-zasto-srpska-pravoslavna-crkva-nije-krscanska-crkva/)

I iz te i takve “sestrinske crkve” koja slavi zločince i koljače, koja u svojim redovima ima svece – fašiste i koljače, kojoj je uzor moralna nakaza, fašist, antisemit i  duhovni otac Dimitrija Ljotića, Nikolaj Velimirović, danas nam ponovno stižu otrovne strelice mržnje. Nas Hrvate se krivi za rat i prigovara nam se što ga naša Katolička crkva nije spriječila!? Oni koji su uzrokovali to zlo (preko 120.000 ubijenih, stotine tisuća invalida i traumatiziranih, deseci tisuća silovanih žena i djevojčica, milijuni protjeranih i raseljenih uz čitava područja koja su etnički očistili i srušena sela i gradove), prozivaju žrtvu agresije kao krivca!?

Ima li kraja toj bolesnoj velikosrpskoj perfidiji i gdje su granice njihove pokvarenosti!? I danas imaju iste ciljeve kao i prije 25-30 godina, ne odriču ih se i nastojat će ih ostvariti u budućnosti. To nam sami pokazuju svojim djelima. U Beogradu još uvijek stoluje “Vlada ‘Republike Srpske Krajine’ u egzilu”, čiji “ministri” i oni koji se okupljaju oko njih prednjače u ekstremizmu i fašizmu zagovarajući ponovno “oslobađanje Krajine” koja je (po njima) samo “privremeno okupirano područje”!? U njihovim medijima, govorima političara, crkvenih ljudi, intelektualaca, u izjavama običnih građana, “Krajina” se upravo tako shvaća – o njoj se govori i piše bez ikakvih ograda i navodnika, kao da je riječ o državi koju je netko oteo Srbima!

Patrijarh Irinej ne može preko usta prevaliti riječi “Hrvatska” i “Hrvati”, a glumi “hrišćanina”. Za njega i slične “hrišćane” mi kao narod ne postojimo, Hrvatska ne postoji, postoje samo “srpske pokrajine” (Dalmacija, Lika, Slavonija, Banija, Kordun).

Kontinuitet velikosrpske politike genocida i etničkog čišćenja na djelu je od početka XX stoljeća i njihove “Četničke akcije” u Makedoniji, zaključno s onim što se događalo 90-ih godina prošlog stoljeća i u svemu tomu jednu od glavnih uloga igra SPC!

Na drugoj strani, njezini predstavnici u “Mješovitoj komisiji” danas raspravljaju o kanonizaciji našega blaženika Alojzija Stepinca, a nisu u stanju barem prikriti mržnju koju osjećaju prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i njegovoj Crkvi!?

Mi Hrvati moramo shvatiti i prihvatiti neke činjenice kako nam se ne bi uvijek iznova ponavljale povijesne epizode nalik na one iz Drugoga svjetskog rata i 90-ih godina prošlog stoljeća.

Što se tiče Srpske pravoslavne crkve, ona će po svemu sudeći još dugo ostati na tragu velikosrpske ideologije i vjerno služiti svakom režimu koji bude pokušao ostvariti “Veliku Srbiju”. Sve dok njome vladaju nikolajevci i justinovci  – dvije podjednako radikalne struje utemeljene na “svetosavlju”, nade za ozdravljenje i njezin povratak temeljima kršćanskog nauka nema.

“Svetosavlje” kao trajni kamen smutnje i nesporazuma

Radikalna klero-nacionalistička ideologija nazvana “svetosavlje” (nastala 30-ih godina prošlog stoljeća u krilu srpskog fašizma – s Nikolajem Velimirovićem i Dimitrijem Ljotićem kao vodećim ideolozima), glavni je duhovni pokretač svih zala koja se rađaju i izviru iz današnje Srpske pravoslavne crkve – to se mora reći otvoreno i bez kolebanja zato što je istina, a ne stoga što bi bilo tko želio omalovažiti ili vrijeđati ovu instituciju ili ne daj Bože srpski pravoslavni narod.

Srbijanski politolog Damjan Pavlica dobro detektira u čemu je srž nesporazuma između SPC i pravoslavlja, pa i kršćanstva u cjelini. Problem je u tomu što je srpska crkva svojim “bogom” proglasila Rastka Nemanjića – svetog Savu (ne bez razloga, taj “srpski bog” potječe upravo iz dinastije Nemanjića koju je Balkan upamtio po barbarskim osvajanjima susjednih zemalja u razdoblju od 12. do 14. stoljeća i krvavim progonima Bogumila – u kojima su sudjelovali i članovi dinastije, uključujući i samoga Rastka) i stvaranjem svoje posebne nacionalno-vjerske ideologije – “svetosavlja” sebe praktično izopćila iz kršćanskog kruga. (Vidi: https://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/)

Blizak u svojim razmišljanjima Pavlici je i profesor Mirko Đorđević koji upravo u “svetosavlju” vidi glavni kamen smutnje u odnosima s drugim religijama koje smatra vrlo štetnim i za samu SPC i Srbiju.

Za Srbe-svetosavce sveti Sava je entelehija (grčki: entelekhija), odnosno, savršenstvo (samoostvareni oblik bića, organizam koji postoji sam po sebi), dakle, ravan Bogu. Nadalje, oni jedinu svrhu svoje vjere vide u jedinstvu crkve (religije), naroda i države (režima). Njihov “organski nacionalizam” (ili “nacionalizam svetog Save”) kao oblik etničkog nacionalizma prema kojemu srpska država svoj legitimitet izvodi iz prirodnog (organskog) produžetka zajedničke rase, u svojoj je srži čista rasistička teorija sasvim bliska Hitlerovom nacizmu – i to je jako dobro zapazio sam Nikolaj Velimirović (danas najveći duhovni autoritet SPC – kojega sa dva zapovjedna svetkovna dana u crkvenom kalendaru stavljaju čak ispred svetoga Save i njegovog oca Nemanje, rodonačelnika “svetorodne loze” Nemanjića i prvog srpskog sveca), podsjećajući da je sveti Sava 600 godina prije “velikog vođe nemačkog naroda” Srbima “utro” isti taj put (“nad-rase” i “izabranog naroda”) kojim moraju ići.

Etnofiletizam – hereza za koju je SPC čvrsto opredijeljena

SPC njeguje etnofiletizam (stavlja nacionalni interes iznad jedinstva vjere) koji je Carigradski sabor odbacio još 1872. godine kao herezu (krivovjerje), obvezujući sve pravoslavne crkve na poštivanje ove odluke  i ne pada joj napamet bilo što mijenjati u svojim shvaćanjima, pogledima na svijet ili učenju. Nema nikakvoga povratka na izvorne temelje kršćanstva.

Ona se i danas grozi ekumenizma kao “najvećeg zla” (koje “rastače srpsko biće i smrtni je neprijatelj srpstva i pravoslavlja”), ima isti negativan stav prema “Latinima” i “latinštini” (odnosno prema svim narodima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava koji spadaju u zapadno-kršćanski katolički civilizacijski krug), jednako se protivi Europi i njezinim pozitivnim vrijednostima (slobode, demokracije i pluralizma) kao i prije 200 ili 300 godina; jednom riječju, živi u dalekoj mitskoj prošlosti zatvorena u svoj nacionalni okvir, okovana dogmama i bez dodira s realnošću i stvarnim životom.

Nema sumnje da u srpskom narodu (pa i u samoj SPC) ima zdravog tkiva, pravih kršćanskih vjernika, moralnih i čestitih ljudi koji znaju razlučiti vjeru od ideologije i politiku od religije, ali oni se ne čuju, niti o bilo čemu odlučuju.  Oni su po svemu svedeni na marginalce na koje se baca “anatema” ako samo zinu i kažu nešto što je izvan okvira svetosavske ideologije. Sveti arhijerejski sabor, Sveti arhijerejski sinod, patrijarh, episkopi i golema većina svećenstva i dalje čvrsto koračaju stazom Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića.

I dok je tako, mi i oni bit ćemo dva svijeta koja se ne mogu razumjeti.

Jer, tu nije riječ o običnom. nego o suštinskom nesporazumu – između onih koji prihvaćaju univerzalna načela kršćanske vjere i drugih čija je namjera kršćanska načela podrediti svojoj naciji i njezinim interesima.

Ako vjera služi kao oruđe u ostvarivanju nacionalnih i državnih ciljeva ( i to metodama rata, genocida i etničkog čišćenja kao u ovom slučaju), ona može biti sve drugo ali nikako kršćanska.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari