Pratite nas

U potrazi za Istinom

Srbi kukaju o „genocidu“, a u zadnjih 100 godina drastično su povećali brojnost i proširili teritorij

Objavljeno

na

Srpski političari i intelektualci su u većini (uz časne izuzetke), skloni izvrtanju istine, odnosno, sposobni gledati čovjeku u oči (ili što je još gore: u kameru) i bezočno lagati. Nije novovjeki „Otac nacije“ Dobrica Ćosić tek onako iz trbuha i napamet izrekao onu poznatu pohvalu laži (kad ju je promovirao u srpsku nacionalnu vrlinu prvoga reda), nalazeći u njoj moćno oružje za ostvarivanje „nacionalnog interesa“.

Glavna osobitost preovlađujućeg mentaliteta srpske „nacionalno svjesne“ javnosti (ili beogradske čaršije kao njezine avangarde) jeste upravo laž kao ubojito sredstvo propagande. I to je u prošlosti donosilo ploda i davalo rezultate. Zato se oni tih laži i propagande ne odriču.

I zato Aleksandar Vučić i njegova garnitura nastavljaju istim putem. Među njima ćete naći rijetko koga a da se neće pohvaliti kaki su mu „ustaše u Jasenovcu pobile rodbinu“ (barem njih 8,9, ako ne i više) i naravno, ta „rodbina ubijena od ustaša“ većinom se nalazi na lažnim popisima „jasenovačkih žrtava“ što ga je skrojila tvornica laži u Beogradu (tzv. Muzej žrtava genocida) predvođena bolesnikom Milanom Bulajićem i drugim krivotvoriteljima – a čije su krivotvorine od njih preuzeli gospoda iz JUSP Jasenovac i putem mrežnog internet popisa poturili ih javnosti kao „istinu“.

Kad Srbi mogu izmišljenog lika iz mašte (koji nikad nije postojao) „Vukašina Mandrapu“ staviti na popis žrtava Jasenovca i proglasiti svecem svoje crkve (kao „Svetog Velikomučenika Jasenovačkog“), onda se doista ničemu više ne treba čuditi.

Nije li to vrhunac izopačenosti ljudskog uma i patologija pred kojom razuman čovjek ostaje u nevjerici? Nepostojeći „Vukašin Mandrapa“ postao je mit „srpskog stradanja u Jasenovcu“, a plod je isključivo bolesne mašte sarajevskog neuropsihijatra i komunističkog aparatčika dr Nede Zec koji ga je lansirao u javnost 1970. godine (dakle, punih 25 godina nakon svršetka rata i 27 godina poslije njegovog „mučeništva“ u Jasenovcu koje se nikad nije dogodilo – i za što nitko živ ne zna osim njega, dr Nede Zeca). Za tu prljavu umobolnu propagandu iskoristio je Glasilo Spomen-područja Jasenovac, god. I, br.1, od 4.VII. 1970, u kojemu prvi put objavljuje svoju prljavu izmišljotinu. I nitko se ne pita što se s „Mandrapom“ i njegovom „mukom“ čekalo više od 25 godina i otkud da se „ustaški koljač Žile Friganović“ iz čista mira „ispovjedi“ baš Srbinu Zecu, kojega se potom pušta živog i zdravog iz Jasenovca, da bi se ovaj poslije četvrt stoljeća najednom „sjetio“ ove epizode i zavaljao grudu za nastanak još jednog srpskog mita!?

Kod naših istočnih susjeda je, dakle, sve moguće (kao u Harry Potteru), pa i to da ih je sve više što ih se više „istrebljuje“.

Promotrimo li stvarno stanje srpskih teritorija i nacije u zadnjih 100 godina, dobivamo sliku koja je u najmanju ruku u radikalnoj opreci s teorijama o „kontinuiranom genocidu nad Srbima“, „ostatku zaklanog naroda“ i „Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom“.

Njihova vlastita statistika jasno dokazuje kako besramno lažu da su bili izvrgnuti istrebljenju – naprotiv, oni su planirali i djelomično provodili to nad drugim narodima, od 1904. godine nadalje (nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, muslimanima, Hrvatima) za što postoje nepobitni dokazi.

Od kad su međunarodno priznati kao „Kneževina Srbija“ (1878. godine na Berlinskom kongresu), u 117 godina (do 1995. i Daytonskog sporazuma), Srbi su svoj državni teritorij više nego udvostručili jer su ga povećali s 48.303 čkm na 112.908. čkm („uža“ Srbija 55.968  + Vojvodina 21.506 + Kosovo 10.908 + „republika srpska“ 24.526 čkm).

U Kneževini Srbiji 1874. godine bilo je 1.353.890 stanovnika, danas ih u Srbiji s Vojvodinom (bez Kosova) ima ukupno (popis iz 2011. godine)  7.186.862. Dodamo li „republiku srpsku“ (koja ima 1.440.000 stanovnika – po popisu iz 2010. godine), dobivamo brojku od 8.626.862 stanovnika.

Na kraju dolazimo do zaključka da su Srbi od priznanja državnosti 1878.  do danas (ugrubo promatrano) na području Jugoslavije svoj teritorij uvećali za 120%, a stanovništvo za preko 600%!

U samo 70 godina (promatrajući popis iz 1921. godine u odnosu na onaj iz 1991.), broj Srba na području Jugoslavije porastao je za fantastičnih 86,17% (ili s 4.580.775 na 8.528.047! (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Pratimo li broj Srba po republikama i pokrajinama, taj je trend također uočljiv.

U razdoblju od 1921. do 1991. godine, njihov je broj u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100%  (s 2.531.321, na 5.081.766).

Broj Srba u promatranom razdoblju, drastično je rastao i u gotovo svim  ostalim  republikama i pokrajinama (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za skromnih 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme od režima organizirane kolonizacije u Vojvodinu, budući da su Srbi činili 80% od preko 260.000 kolonista a veliki dio njih bio je s područja Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije). (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, isto).

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva u tih 70 godina bila minimalna ili negativna (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca, muslimana i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda postaju uistinu bespredmetne.

„Ustaški pogrom i genocid nad Srbima“ je, kako vidimo najobičnija propagandna laž, smišljena kako bi se pod krinkom „žrtve“ lakše ostvarila njihova ekspanzija koja je na djelu od kad su promolili nos iz Beogradskog pašaluka (početkom XIX stoljeća).

Srpske žrtve Prvoga svjetskog rata su udvostručene a što se Drugoga svjetskog rata tiče, tu su bili još radikalniji. Stoga nije čudno da su u stalnom nesporazumu i raskoraku s vlastitom statistikom i da ih poslije svakoga rata ima najmanje milijun „viška“ (u odnosu na prikazane žrtve).

„Ostatak zaklanog naroda“ – kako mnogi srpski radikali vole nazivati svoj narod, u samo 70 godina gotovo je udvostručio svoj korpus, a i dalje tvrdi kako su „ustaše poklale stotine hiljada“, pa čak i „milion, milion i po ili dva milijuna Srba“ (kako im se kad zalomi).

No, da vidimo kako stoji stvar s Hrvatima koji su optuženi da su „počinili genocid nad Srbima“ (1941-45.).

Hrvata je u Kraljevini Jugoslaviji 1921. godine bilo 23,5% od ukupnog stanovništva (ili u apsolutnom broju 2.816.454), a 1991. godine 19,7% (u apsolutnom broju 4.636.700). U tom razdoblju, broj Hrvata se povećao u apsolutnom broju za 1.820.246, ili u postotku za 64,62%.

Dakle, „počinitelji genocida“ (Hrvati) svoj su korpus u tih 70 godina povećali za 64,62%, a „žrtve genocida“ Srbi za 86,17%.

Razlika u korist „žrtava genocida“ je, 21,55%, što nikako nije zanemarivo, jer riječ je o brojci od oko 1.200.000 osoba.

Ovim podacima skoro da i nije potrebno bilo što dodati, jer govore sami za sebe.

Narod koji doživi „pogrom“, „istrebljenje“ ili „genocid“ ne može imati takvu demografsku ekspanziju.

Naši istočni susjedi se, međutim, sreću s jednom drugom pošasti.

Trend napuštanja Srbije uzima u posljednjih 30-ak godina sve više maha. Računa se da je ovu zemlju od predratnog razdoblja do sada napustilo oko 1.500.000 stanovnika, od čega najveći broj Srba (i to vitalne populacije), pa ih u samoj Srbiji (s Vojvodinom, bez Kosova) danas ima ispod 6 milijuna (5.854.855).

Prošle godine (2017.) srbijanski je Republički zavod za statistiku objavio porazne podatke, po kojima se u promatranom razdoblju od 10 godina (2006-20016.) broj stanovnika Republike Srbije smanjio ukupno za 385.000 (ili 38.500 godišnje) i to zbog negativne stope prirodnog priraštaja.

Prije nepunih pet godina dr Latinka Perović izazvala je sablazan u srpskoj javnosti zbog svoje izjave kako će Srbi nestati nastave li voditi ratove za teritorije i uništavati vlastitu biološku supstancu (jer džava koja ima u prosjeku svakih 11 godina rat – kao Srbi u XX stoljeću – nema budućnosti).

Govoreći o perspektivama za europski put Srbije i mogućnostima prevladavanja „istorijske svesti“ koja je izraz anakronizma i velikodržavnih ideja iz prošlosti, ona kaže:

“Mislim da su šanse minimalne, ali mora da postoji napor, pre svega intelektualni napor koji želi da da odgovor na pitanje koje zvuči jednostavno – gde smo to mi. I samo posle toga možemo da postavimo pitanje kako smo stigli dovde i kako možemo da se izbavimo odavde”. (Vidi: http://www.tacno.net/novosti/latinka-perovic-srbi-i-srbija-ce-nestati/; istaknuo: Z.P.)

Čini se da će ipak prije bijela kuga i bijeg mladih iz gospodarski uništene i zaostale Srbije učiniti svoje (vezano za daljnje planove teritorijalne ekspanzije od koje naši susjedi ne odustaju ni po cijenu svjetskog rata), nego će se njihove političke, crkvene i intelektualne elite dozvati pameti.

Na matrici velikosrpske ideologije čija je srž osvajanje tuđih zemalja odgojeni su brojni srpski naraštaji i tu mitomaniju, megalomaniju i bolesnu anakronu svijest nije lako potisnuti.

Dok biračko tijelo bira na vlast vučiće, daćiće, vuline, nikoliće i slične njima, nade nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Upitate li danas koga je li dr. Franjo Tuđman ikad bio u Jasenovcu da bi odao počast žrtvama ustaškog logora, gotovo svi odgovorit će vam kako to nije učinio. I svi će pogriješiti.

Vijenac ispod Kamenog cvijeta položio je 15. lipnja 1996. u sklopu posjeta Jasenovcu, Dragaliću i Gornjim Bogićevcima.

Zašto se onda uvriježilo mišljenje da Tuđman nije bio u Jasenovcu? Glavni je razlog vjerojatno to što nikad nije bio na državnim komemoracijama koje se organiziraju u svibnju, pa se olako prelazi preko podatka da je počast žrtvama ipak odao.

Baš ta nepreciznost potkrala se i nama u intervjuu s akademikom Ivicom Kostovićem koji smo objavili 12. svibnja o.g. te se iz pitanja i odgovora moglo zaključiti da Tuđman nikad nije bio u Jasenovcu. Kostović je u tom intervjuu rekao da “Tuđman nikad nije išao u Jasenovac” jer bi ga napadali zbog njegova podatka o broju žrtava logora. Poznato je, naime, da je Tuđman nakon istraživanja beogradskih arhiva ustanovio da je za NDH u Jasenovcu pobijeno 40 tisuća ljudi.

A što je prvi predsjednik izjavio 1996. u Jasenovcu? Rekavši kako polaže vijenac “svim žrtvama palim u Jasenovcu, žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim”, istaknuo je kako “spomen-područje u Jasenovcu treba biti spomen-područje koje će podsjećati hrvatski narod u kakvu je položaju bio”.

Pa dodao: “Kako smo riješili sve probleme, tako ćemo riješiti i problem Jasenovca, ne zato da sakrijemo žrtve ustaškog terora, nego da podsjetimo da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama, ali i da je sada općom pomirbom došlo do hrvatske slobode i hrvatske države.”

Potom je rekao da “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945. do 1948. godine na tome mjestu bio komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi.” (VL)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

POSLIJERATNI JASENOVAC

Objavljeno

na

Objavio

jasenovac dokumenti
SLAVKO GOLDSTEIN POTVRDIO JE POSTOJANJE PORATNOG JASENOVCA I NEGIRAO MIT O MASOVNOM UBIJANJU DJECE S KOZARE

Sad već pokojni partizanski prvoborac (politički komesar), povjesničar i publicist Slavko Goldstein, u emisiji OTV-a 2 u 9, emitiranoj 26.01.2004. godine u 21,00 sati, na pitanje voditelja Romana Bolkovića o postojanju poratnog logora Jasenovac rekao je među ostalim:

„… Na području ‘Spomen područja Jasenovac’ nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša … zapovjednika … mještana Jasenovca …“ (prijepis s VHS snimke emisije). Uz to je dodao kako se cijela stvar treba istražiti i potom objelodaniti istinu.

Emisija je išla uživo i zasigurno nisam bio jedini koji je to čuo, s tim što sam spomenutu emisiju i snimio na VHS kasetu.

Dakle, S. Goldstein jasno govori O LOGORU – a ne „radnoj skupini“ ili čemu sličnom, potvrđuje kako postoje iskazi mještana, logoraša i zapovjednika logora.

Godinama poslije, isti je publicist u svojim nastupima u medijima s indignacijom to poriče i odbacuje svaku mogućnost postojanja bilo kakvog poslijeratnog logora na području Jasenovca. Demantirao je sam sebe – iz kojih razloga nije mi poznato.

U međuvremenu su objavljeni nepobitni dokazi da je poratni, komunistički logor na području Jasenovca doista postojao. Tu činjenicu potvrđuju dokumenti iz samih komunističkih arhiva koji su jednim dijelom do sada i publicirani. Dakle, nema nikakve dileme: postojanje tog logora je DOKAZANO i to nitko razuman ne može pobiti. To što se u komunističkim izvorima i arhivima on ne imenuje „logorom“, nego „Zavodom za prisilni rad“ (kao u dokumentu čiji je faksimil objavljen u naslovnici ovog teksta), ne mijenja u suštini stvari ništa. Ljudi su tamo nakon rata odvođeni i izdržavali su svoje kazne prisilno (pod stražom) radeći. Koliko ih je ubijeno u tom „Zavodu za prisilni rad“ pokazat će istraživanja (nadajmo se). Apsurdno je tvrditi da tamo „nije ubijen nitko, osim 2-3 osobe koje su pokušale bježati“ – kao što to danas čini dr sc Ivo Goldstein, jer stvar NIJE ISTRAŽENA, pa se takve ocjene mogu bez ikakve dvojbe svrstati u paušalne i neozbiljne.

Dokument objavljen u naslovnici ovog teksta jedan je od tih dokaza, potječe iz komunističkog arhiva i izdao ga je „Otsjek unutrašnjih poslova pri Kotarskom N.O.-u Sisak“, nosi broj: 3407/46 i datiran je s 6.IX.1946 g.. Evo prijepisa sadržaja:

„Predmet: Lavrnja Đuro iz Galdova izdržao kaznu

Na broj: Stup 48/46 od 31.V.1946 g.

                 

                                            Okružnom Narodnom Sudu Banije

                                                                                                     Sisak

                  Izvješćuje se naslov da je predmetni izdržao kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 mjeseca i 4 dana.

                 Kaznu je izdržavao od 24.VI.1946 do 28.VIII.1946 kao radnik u zavodu za prisilni rad Jasenovac.

                Isti je presuđen po naslovu presudom broj i predmet gornji.

                                Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“

(dokument je ovjeren žigom ustanove i potpisan od „šefa otsjeka“ Svete Petrića)

Kakva je to osuda na prisilni rad „bez lišenja slobode“ ostaje tajna.

Od svakog ozbiljnog istraživača (ili povjesničara) očekuje se da opovrgne autentičnost dokumenta ukoliko želi pobiti ono što je u njemu navedeno.

Podatke o poratnim komunističkim logorima imala je i američka CIA, koja u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 koncentracijskih logora na području Jugoslavije (s oko 200.000 interniranih zatočenika), među kojima je i Jasenovac.  (Vidi)

Dakle, postojanje poslijeratnog komunističkog logora Jasenovac je povijesna činjenica, ma koliko se mnogi žestili zbog toga. I tu činjenicu nije moguće promijeniti niti prikriti nikakvom galamom ili prijetnjama o napuštanju TV emisija, kako je to nedavno učinio dr Ivo Goldstein odbijajući o toj temi razgovarati u nedavno emitiranoj emisiji „Otvoreno“ (HTV 1 program). Na sreću, povijesna istina ne ovisi od njegovog stava i mišljenja, niti je Republika Hrvatska više pod paskom Tita i Partije, pa da politički agitpropovci i aparatčici određuju tko, o čemu, kad i na koji način smije ili ne smije govoriti.

Ovo još uvijek nije „sjelo“ u mnoge glave, ali to nije razlog da se s istraživanjima i utvrđivanjem prave istine ne nastavi.

Naprotiv.

Govoreći u istoj TV emisiji (OTV – Zagreb, emisija 2 u 9, 26.01.2004. godine, 21,00 sati) vezano za maksimiziranje broja jasenovačkih žrtava i manipulacije srpske propagande, Slavko Goldstein kaže:

„… Hrvatski Državni arhiv raspolaže sa svim tim imenima i vrši dalje nadopune …Tako da ćemo mi vrlo skoro…mislim za godinu-dvije doći do egzaktnih podataka, a moja je procjena, koju je i Žerjavić iznio, da se radi o brojci od preko 80 tisuća, svakako manje od 100 tisuća, nikako 700 tisuća …700 tisuća je bila procjena na temelju one pretjerane procjene ukupnih žrtava, pa je propaganda anti-ustaška, anti-hrvatska propaganda to iskoristila … i tu razliku od 700 tisuća pripisala Jasenovcu. I to je postao mit o 700 tisuća, neosnovan, nedokazan …, ali, to se nije smjelo niti negirati … Bilo je zabranjeno temeljito istraživanje. Sada se to istraživanje ponovo vrši. Navodno su u Beogradu slobodoumni i objektivni istraživači došli do 77 tisuća imena … navodno …, a naš Državni arhiv je pošao od 59.000, koje će umanjiti za one koji su duplo navedeni, i povećati za one koji nisu obuhvaćeni. Moje je mišljenje da će se doći do 80, 90 tisuća, i to je nešto preko polovice srpskih žrtava – 52 tisuće vjerojatno, 17 tisuća židovskih žrtava, oko 12 tisuća hrvatskih žrtava, 10 ili 12 tisuća Roma … To je vrlo približno. Kad mi utvrdimo tu istinu poimenično, nestat će potpuno, a već i sada nestaju te diskusije … jer, vi više nemate, osim onog Bulajića, čak ni iz Beograda nemate te teorije od 700 tisuća …“  (prijepis s audio-vizualnog zapisa navedene TV emisije – video snimka iz osobnog arhiva autora).

Otkuda je najednom (2009. godine) „izronio“ popis s 83.145 žrtava, kad se zna – a što je izričito u gornjem citatu potvrdio i Slavko Goldstein – da je hrvatski Državni arhiv imao popis od 59.000!? Razlika iznosi preko 24.000 imena!?

Krije li se ova „tajna“ možda u proizvoljnom i na činjenicama potpuno neutemeljenom popisu 20-ak tisuća „pobijene djece“ – o čemu svako malo slušamo, čas od Vulina i Dodika, čas od Milorada Pupovca?

Istraživač Igor Vukić, koji se ozbiljno bavi ovom problematikom (u isto vrijeme je i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac), navodi argumente u prilog toga da je i sam Slavko Goldstein 2016. godine priznao neke jako bitne stvari, među ostalim i to da izbjeglice s Kozare (1942.) NISU MASOVNO UBIJANE, NEGO UDOMLJAVANE KOD HRVATSKIH OBITELJI.

Ovom prigodom se nećemo baviti pitanjem kako i zašto je „slavna partizanska vojska“ ostavila nezbrinute civile, pa i toliki broj djece da tumaraju Kozarom i okolnim selima, ali ćemo se osvrnuti na dio teksta spomenutog istraživača:

Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego – Grofica Marica!

Nije ironija, ni pretjerivanje. Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20 000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu ‘Jasenovac – tragika’, navodno polemički odgovor našoj knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’, kad to isto već piše i kod nas?“

(Vidi: Igor Vukić: „Nije Mala Floramye nego – Grofica MaricaKreirano Srijeda, 27 Travanj 2016 14:22 | Objavljeno Srijeda, 27 Travanj 2016 14:22; internet stranica Hrvatskog žrtvoslovnog društva; http://www.viktimologija.com.hr/index.php/priopcenja/1532-igor-vukic-nije-mala-floramye-nego-grofica-marica; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.5.2018.)

Ovo su dokumenti koji potvrđuju – Jasenovac je postojao i nakon ’45. godine

Na istini o Jasenovcu danas (koliko je meni poznato) aktivno radi tridesetak intelektualaca i to većinom doktora znanosti i magistara (povjesničara, elektroničara itd.). Ljudi su to koji se ne mire s lažima, svjesni da je mit o ustaškom Jasenovcu bio uporište za zloćudnu i monstruoznu optužbu uz pomoć koje je stigmatiziran cijeli hrvatski narod i obilježen kao „genocidni“ i „zločinački“. Na aktualnom popisu „jasenovačkih žrtava“ otkriveno je preko 14.000 „lažnjaka“ (osoba koje nisu tami ubijene, a većina ih nema nikakve veze s Jasenovcem). I to je tek vrh ledenog brijega. Dakako, gospoda iz JUSP Jasenovac uredno NADOPUNJUJU  svako malo taj popis, NADOMJEŠTAJUĆI kompromitirana imena NOVIMA (!) SA SKUPNOG POPISA ŽRTAVA RATA („Projekt Dotrščina“) I NA TE SKANDALOZNE MANIPULACIJE NE REAGIRA NITKO!?

Nitko od današnjih „antifašista“ se nikad nije ni zacrvenio zbog lažnih brojki o 700 i više tisuća „žrtava“, niti ispričao zbog teških objeda i konstrukcija vezano za ustaški logor Jasenovac.

Umjesto toga, po svaku cijenu, grčevito i svim sredstvima oni žele taj mit sačuvati i spriječiti da istina konačno izađe na vidjelo.

Zato ne treba čuditi da se žeste i prijete.

Jedino im je to preostalo.

Mislim da su čak intimno u sebi duboko svjesni da su ovaj rat izgubili.

Svako nasilje, pa i ono nad istinom i zdravim razumom ima svoj rok trajanja.

Zlatko Pinter

Otvoreno: Bahati Goldstein prijetio da će napraviti skandal i napustiti studio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati