Pratite nas

Komentar

Srbi ne poštuju istinu, ne poštujući istinu, ne poštuju ni sebe

Objavljeno

na

Sreten Ugričić / Srna

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

(Vidi: https://pescanik.net/uvredeni-srbi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.8.2018.)

Da gornji tekst nije pisan ekavicom i na čistom srpskom jeziku, mnogi čitatelji bi zacijelo pomislili kako je u pitanju govor mržnje kakvog Hrvata, Albanca, Crnogorca ili nekog drugog pripadnika iz redova “neprijateljskih naroda” koji “vekovima rade Srbima o glavi” (kako to obično govore srpski popovi i intelektualci-nacionalisti).

No, riječ je o Srbinu, intelektualcu, filozofu, književniku i bivšem ravnatelju Narodne biblioteke Srbije ( nacionalne knjižnice) Sretenu Ugričiću iz Beograda, koji je s tog mjesta smijenjen dekretom “demokratskog” predsjednika Srbije Borisa Tadića (početkom 2012. godine), samo zbog toga što je stavio svoj potpis na peticiju kojom daje potporu Andreju Nikolaidisu (a vezano za osude i progone koje je ovaj doživljavao zbog jednog objavljenog teksta).

Ugričić, naravno, nije stao iza bilo kojeg stava Nikolaidisa, nego iza njegovog prava na slobodu javnog iznošenja vlastitog mišljenja. Tadić i njegovi savjetnici to su očito shvatili drugačije, odnosno, kao potporu tekstopiscu koji u članku zagovara “terorizam i nasilje” (riječ je o komentaru Nikolaidisa vezano za obilježavanja “Dana ‘Republike Srpske'” u Banja Luci, u kojemu autor žali što čovjek koji je navodno unio eksploziv u dvoranu “Borik” isti nije i aktivirao, prosuđujući kako bi to bio “civilizacijski iskorak”).

To je, dakle, taj Ugričić kojega se u Srbiji i “Republici Srpskoj” poistovjetilo s “teroristom” Nikolaidisom (utoliko prije i lakše što je dotični – Nikolaidis – u to vrijeme obnašao dužnost savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore) i kojega se i danas od strane srpskih nacionalista proziva i blati kao “izdajnika”.

No, možda bi najprije trebalo raščistiti jednu od ključnih dilema vezano za citirani ulomak, a nju izaziva već prva rečenica.

Kad se kaže kako “Srbi ne poštuju istinu”, misli li se pritom na sve Srbe? Je li to generalizacija i etiketiranje cijelog jednog naroda s nakanom njegova stigmatiziranja, omalovažavanja i vrijeđanja? Naravno da ne, jer posve je jasno da bi generalizacije takve vrste bile posve promašene, u koliziji sa stvarnošću, pa i zlonamjerne, a da ne govorimo o činjeničnoj utemeljenosti i istinitosti takvih iskaza.

Rečenicom “Srbi ne poštuju istinu”, autor želi izraziti svoje uvjerenje kako u srpskom narodu i javnom mnijenju postoji jedna većinska, vodeća struja čije je stanje duha i svijesti takvo da ne prihvaća realnost i suočavanje s istinom – kad su u pitanju stanovite pojave, procesi ili povijesni događaji koji se u bilo kojem smislu ne uklapaju u uvriježenu romantičarsku i mitsku matricu.

I to je sve. Nema tu nikakvoga misterija. Ili ga ja barem ne vidim.

Sadrži li gornji citat elemente govora mržnje (otvorenog ili prikrivenog – sasvim svejedno), pitanje je koje bismo također mogli postaviti.

I tu već postoje barem dva moguća tumačenja: kad to kaže ili napiše Srbin, u načelu se ne tretira kao govor mržnje, ali učini li isto pripadnik nekog drugog naroda, onda se vrlo često shvaća upravo tako.

Ne možemo negirati da mi kao nesavršena ljudska bića svijetu oko sebe (pa i ljudima s kojima se srećemo) pristupamo opterećeni svojim predrasudama, unaprijed usvojenim i prihvaćenim mišljenjima, stavovima i stereotipima i da smo s te točke gledišta u stanovitom smislu (manje-više) isključivi, odnosno skloni odbacivanju ili čak osudi svega onoga što se ne uklapa u naš svjetonazor, vidokrug i poimanje istine.

Otuda najčešće i potječu nesporazumi, budući da na iste pojave, procese i događaje gledamo posve različitim očima. Apsolutne objektivnosti dakako, nema, ali postoji nešto što se zove “činjenica” i ne priznajemo li postojanje očitih činjenica, onda smo već u ozbiljnom problemu.

Ja spadam među Hrvate koji su u stanju priznati vlastite slabosti, ali i slabosti i mane naroda kojemu pripadam (ili sam barem uvjeren da je tako).

Mislim da smo prilično lakovjerni, naivni, da imamo kratko pamćenje, prvaci smo svijeta u podjelama i međusobnim sukobljavanjima, među nama ima podosta farizeja (koji se formalno drže katoličke vjere, a u suštini se ponašaju protivno njezinim temeljnim vrijednostima), lako podliježemo propagandi (medijskoj ili onoj koju šire političari), posljednjih desetljeća smo materijalizam pretpostavili duhovnom razvoju, zapostavljamo vlastitu kulturu, jezik itd., itd.

I znači li to da sam “manji” Hrvat nego oni koji u svojoj isključivosti radikalno odbacuju svaku pomisao na to da i mi Hrvati imamo mana i skloni su idealizirati naroda kojemu pripadaju, ne rijetko do razine groteske?

Otac Domovine (na kojega se vrlo često pozivaju upravo takvi “domoljubi” – onda kad im to paše) dr. Ante Starčević rekao je kako moramo biti svjesni svojih mana, kako bi ih ispravljali i izbjegavali pogrješke koje činimo. I, naravno, na tim zdravim temeljima gradili svoju budućnost.

Uvjeren sam da jako dobro razumijem što je Ugričić htio reći.

Citirani dio teksta s početka ovog članka, po mome osobnom uvjerenju nije pisao čovjek željan publiciteta ili vlastite promocije, hipohondar niti ekshibicionist, još manje netko tko mrzi vlastiti narod ili prema njemu ima kakvih negativnih emocija.

Naprotiv, to je čovjek koji želi svojoj naciji dobro i jedini izlaz iz začaranog kruga u kojemu se ona nalazi vidi u potrebi prihvaćanja istine i realnosti kao nužnog preduvjeta za ispravljanje pogrješki iz prošlosti. I postavljanje zdravih temelja za buduće naraštaje.

Ne može se na velikosrpskoj ideologiji mržnje, agresije i osvajanja tuđih zemalja graditi budućnost. Mir se ne postiže usvajanjem starih ideoloških obrazaca (Ilije Garašanina ili Nikole Pašića, primjerice, kojemu su oslonac politike bili “država i artilerija”). Skladni odnosi s okruženjem ne grade se na mržnji, isključivosti i ustrajnom stvaranju kriznih žarišta. Ne može mitska matrica “izabranog naroda”, “srpskog mučeništva” i “kosovskog boja” biti temelj razvoja suvremene Srbije. Ne može se za Srbe tražiti ono što ne pripada ni jednom drugom narodu, odnosno, nisu Srbi nikakva “posebna” i “ekskluzivna” kategorija u zajednici svjetskih naroda za koju ne vrijede pravila i uzusi prihvaćeni od cijelog civiliziranog svijeta. Jer, ako se tako žele ponašati, oni ne mogu biti i nisu dijelom tog civilizirano svijeta.

Na ćosićevsko-nikolajevskom “svetosavskom” učenju (kojemu su laž, mržnja, isključivost i izolacija srpskog naroda kamen zaglavni), nije moguće graditi ništa, to je destruktivna ideološko-teološka potka čije ishodište je u zločinu, razaranju i sukobima.

Na kraju, najbolju potvrdu kako je Ugričić u pravu, dobivamo slušajući što govore Vučić, Vulin, Dačić, patrijarh Irinej, vodeći srpski intelektualci i crkveni velikodostojnici i tomu što objavljuju najutjecajniji srpski mediji.

U Srbiji, nažalost, zdravih snaga nema na vidiku i to je realnost s kojom se moramo suočiti ne želimo li ostati u magli poput onih gusaka što ih je Stjepan Radić spominjao prije punih stotinu godina.

Zabijanjem glave u pijesak samo odlažemo neminovni susret sa stvarnošću i što takvo naše stanje bude dulje trajalo, buđenje će biti bolnije.

Ugričić i mnogi drugi srpski intelektualci istog ili sličnog profila su toga zacijelo svjesni.

A mi? Koliko mi znamo o mentalitetu istočnih susjeda i imamo li odgovarajući odnos prema njima?

Ili točnije, koliko to znaju i uzimaju u obzir oni koji danas vode Hrvatsku?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ivan Selak: Nema tu zavjere, ne postoje bezazleni letovi

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i brigadir Ivan Selak na društvenoj mreži je komentirao tragediju kod Zlarina u kojoj su poginula dvojica pilota Marin Klarin i Tomislav Baturina.

Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

“Posao pilota je zahtjevan, složen, težak, riskantan ali i nadasve zanimljiv jer je nesvakidašnji, jer je interesantan, jer je sve samo ne dosadan. Kad kažem riskantan mogao sam reći i opasan, ali to je preteška riječ jer se radi ipak o prihvatljivom riziku ili eto o prihvatljivoj opasnosti pa je onda i posao pilota sam po sebi prihvatljiv kao i dosta drugih zanimanja koja u sebi donose neku dozu rizika (prihvatljivog).

Posao vojnog pilota je još malo više, on predstavlja i izazov, on traži posvećenost , on traži vjeru u sebe i svoje kolege, on daje puno, ali puno i uzima…. ovo je taj slučaj, ovo je taj trenutak. On uzima ljudski život. Na svu sreću to je rijetko, na žalost to je mogućnost koja se događala, koja se događa i koja će se opet dogoditi. Koliko god mi lamentirali oko toga, pitanje nije da li nego kada će se dogoditi. Tako je kod nas, tako je i biti će u svim zrakoplovstvima svijeta.

Ovaj put otišla su dva čovjeka, Marin i Tomislav. Vrhunski pilot , posvećeni svom poslu, zaljubljenici svog poziva, vješti i sposobni pripadnici HRZ. Postoje trenutci u kojima ne postoji objašnjenje , ne postoji niti će postojati konačan i istinit zaključak. U kojem ćeš moći reći “e bilo je zato…”.

Ovakvih slučajeva nagledah se u životu, ne jednom, ne dvaput, bilo je i malo previše puta. Jednostavno ne objašnjivo. Pravo je svakoga iznijeti mišljenje ali pričati o nekakvim teorijama zavjere tipa jedno ili dvomotorni, o napuhavajućim plovcima, o opremi, o… ma dajte ljudi , eto nek ti otkaže repni rotor (transmisija), ma možeš imat 5 motora , ili hoće li ti plovci pomoći ako iz nekog razloga udariš sa 200km/h u more, nema tu zavjere, nema tu zakulisnih igara, nema tu i neće tu nikada biti jednoznačnog objašnjenja.

U ovom poslu je to nažalost i opcija, ovaj put se dogodila, posljedice su strašne, ali to je onaj prihvatljivi rizik sa kojim se svaki vojni pilot mora pomiriti i biti svjestan da stvari mogu krenuti i po zlu čak i kada letiš “samo” od točke A do točke B, kada letiš i eto neke potpuno “bezazlene” letove . I jedina pouka iz ovog strašnog događaja je upravo to, nema i ne postoje “bezazleni” letovi, nema toga , to ne postoji.

Let započinje puno prije sjedanja u kabinu, a završava, nakon gašenja motora i izlaska van letjelice (nekad ni to-drugi put o tome). Marine i Tomislave, kao vaš stariji kolega hvala vam za svaki vaš trenutak proveden u vašoj želji da nastavite putem naših vitezova-pilota koji su dali svoj život za ovu zemlju, za ovu zastavu, za ovu slobodu. Na žalost sudbina je htijela drukčije. I jedino je ona suvislo objašnjenje.

Sudbina je htjela da u vašem pješćanom satu nema više pijeska. Sada ćete u bezvremenskim nebeskim prostranstvima upoznati Vuleta, Marka, Antuna, Miroslava, Rudija, Meša… i ostale junake ove lijepe zemlje . A vašim obiteljima, vašim najmilijima, znam da je njima užasno, da im je najteže, izražavam najdublju i iskrenu sućut. Kolege naše počivajte u miru ili letite beskrajem, vječna vam hvala”, napisao je Selak.

Počivali u Božjem miru

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Kako sam slučajno gostovao na Al Jazeeri i zašto tu emisiju nećete pogledati?

Objavljeno

na

Objavio

Budući da sam emisiju na Instagramu najavio, i budući da mi stižu pitanja vezana za nju, ovako mi je lakše reći što je s emisijom bilo nego da svakom objasnim pojedinačno.

Prošli utorak, dok sam prije termina na sebe navlačio košarkaški šorc, slučajno mi je došlo nekoliko poruka od urednika s Al Jazeere, Emila Sučeske. On me preko društvenih mreža, e-mailom te SMS-om kontaktirao i pozvao u emisiju Kontekst da govorim o potrebi novog Daytona i izmjenama ustava u BiH.

Budući da već jedno vrijeme odbijam TV nastupe te sam se privremeno posvetio drugim stvarima, ni taj poziv nisam imao namjeru prihvatit, ali nakon objašnjenja kako ne moram ići u Sarajevo i nakon što druga dva gosta koja sam preporučio zbog obaveza nisu mogla gostovati, prihvatio sam poziv.

Zastupnik Arnaut je slučajno otkazao nastup prije emisije, dok je zastupnik Stevandić došao. Voditeljica nas je obavijestila kako se emisija emitira u 21:30 i kako će odmah biti postavljena na YouTube, kao što to inače i bude s emisijom Kontekst.

Kad je emisija počela, iako to nije bila tema, zastupnik Stevandić i nekadašnji slučajni suradnik Radovana Karadžića, kroz suvislu priču o ustavu BiH je slučajno progurao nesuvislu tezu kako je rat počeo zbog međunarodne zajednice.

Kad sam dobio riječ, nisam želio niti mogao pustiti da se takve laži podmuklo plasiraju u eter dok sam i ja u njemu, pa sam zastupnika Stevandića ali i gledatelje upozorio kako rat nije počeo zbog međunarodne zajednice, već zbog velikosrpske hegemonističke politike koja je napala druge tenkovima.

Koliko znam, Talijani ni Austrijanci nisu slali tenkove ni vojsku na hrvatsko tlo. Ustvrdio sam kako se Sarajevo danas ponaša upravo kao što se nekad ponašao Beograd, te kako su Velikosrbe zamijenili Velikobošnjaci te da se to mora zaustaviti ako ne želimo da se povijest ponovi, a znamo kako je završilo zadnji put. Tu je već počelo slučajno prekidanje te me voditeljica “upozorila” kako to nije tema. Baš slučajno to nije upozorila zastupnika Stevandića kad je otvorio tu temu i kroz nju plasirao mućku laž.

Zastupnik Stevandić je zatim ganutljivo ustvrdio kako ga vrijeđam rečenicom da je rat počeo velikosrpskom agresijom. Sreća pa me nimalo ne dira kad se netko vrijeđa na činjenice i što se mene tiče, zastupnik Stevandić može ostati uvrijeđen cijeli život, ali je za njega bolje da otvori oči.

Slučajno sam ostatak emisije nekoliko puta bio prekidan te mi nije dozvoljeno da dovršim misao, a još slučajnije sam prekidan i kad sam unaprijed zamolio da me se prestane prekidati. Slučajno sam, poučen iskustvom, pogotovo u Sarajevu, takve stvari i očekivao pa sam se mirno trudio artikulirat misli bez obzira na slučajna prekidanja, ni prvi ni zadnji put.

Kad je emisija završena, te kad je trebala biti emitirana, od ljudi koji su znali za gostovanje, a to je podosta njih s Instagrama gdje sam emisiju najavio, krenule su mi stizati poruke kako nema emisije te kako se emitira nekakva repriza.

Tad sam uredniku Sučeski poslao poruku, da bi se on sutra javio da mi kaže kako su slučajno imali tehničkih problema, a na moje pitanje kakvih, rečeno mi je kako je “šum iz moje slušalice pobjegao u sistem” te da će mi se javit kroz 2-3 sata.

Slučajno se urednik javio tek nakon 2-3 dana i to nakon mog poziva, gdje je opet inzistirao na slučajnim tehničkim poteškoćama pozivajući me u Sarajevo da se uvjerim. Onda sam mu rekao da ne moram doći u Sarajevo te da mi emisiju može poslati na e-mail da se uvjerim ako baš želi.

U tom razgovoru je urednik tri puta rekao kako će emisiju poslati u tijeku radnog dana i kako ću onda sve vidjeti. Naravno, slučajno ju nije poslao. Ne znam trebam li uopće govorit da su se na tehničke poteškoće slučajno izvlačili svi oni koji su micali određene rečenice ili cijela gostovanja u zadnjih par godina. Slučajno s tim imam jako puno iskustva.

Onda je urednik ustvrdio kako slučajno ne možemo opet snimiti emisiju na istu temu jer tema više nije aktualna, ali me pozvao gostovati na drugu temu za dva tjedna, a ta druga tema baš slučajno nema nikakve veze s BiH i ne bih mogao govoriti o onome što je slučajno uzrokovalo slučajne tehničke poteškoće. Ako je neaktualnost problem, a kažu da jest, kako urednik zna da će druga tema biti aktualna za dva tjedna, to mi nije jasno. Čovjek možda slučajno vidi u budućnost, a ja sam možda slučajno bedast pa ne razumijem pojam aktualnosti.

U svakom slučaju, emisije u kojoj sam slučajno gostovao, slučajno nema, iako se već godinama slučajno emitira u slučajno redovnom terminu. I slučajno zato želim poručit novinarima Al Jazeere da me ubuduće slučajno ne zovu u svoje slučajne emisije.

Mogu slobodno ostati na onome tragu kad su na dostojanstveni prosvjed hrvatskih studenata u Mostaru slučajno namontirali snimke huligana s bakljama koji s Mostarom nemaju nikakve veze.

Zanimljivo je kako se slučajnosti događaju samo kad se slučajno proklamira drugačija BiH od one koju vlasnici Al Jazeere sa svojim kapitalom baš slučajno propagiraju.

Ipak, dobro je da emisija nije emitirana i da su se slučajno pojavili problemi. To je slučajna potvrda onoga što sam u emisiji i govorio, komentirao je Marijan Knezović na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari