Pratite nas

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Sindikatima, štrajkašima, ministrici – palac dolje

Objavljeno

na

Objavio

Što sindikati žele?

Što štrajkaši žele?

Što ministrica želi? ?????

Bezbroj pitanja na koje postoji samo jedan odgovor, a to je: Ne znaju!

(u stvari znaju jedino što „nećeju“, a „nećeju“ g. Andreja Plenkovića jer ovaj „štrajk“ nema veze s plaćama ni koeficijentima već je ovo klasični „politički štrajk“!

Može se svima dodatno povećati plaće i 30 % ili 40 %, ali tad moramo znati da to mora biti “politička odluka” koja za sobom vuče automatsko povećanje Javnog duga RH, posljedično tomu povećanje kamata uz istovremeno snižavanje kreditnog rejtinga na razinu “smeća”, ili u kratko, sve što je do sad odlično napravljeno “baciti u vitar”…To želi samo BANDA KOMUNJARSKA! )

Sindikati traže jedno, dobiju više i nisu zadovoljni!? Teško je razumjeti o čemu je uopće riječ jer „pismeni i obrazovani“ štrajkaši nastavljaju štrajk, ali na čiji i za čiji račun!?

No, jesu li imenovani uopće i matematički pismeni u ovoj kaljuži od tzv. „štrajka“!?

Očito je da nisu jer za matematičku pismenost na primjeru zahtjeva povećanja plaća i dobivenog više od zatraženog, graniči sa zdravim razumom svakog štrajkaša. Sindikati su tražili povećanje plaća za 6,11 %. Koliko sam se god trudio za doći do ovih famoznih 6,11 % najbliže što sam mogao je doći do izračuna na četiri decimale i da ne spominjem da bih slobodno mogao računati i na 64 decimale, na koliko je „zaokružen“ Ludolfov broj Pi. Koji su to „moždani“ koji su došli do 6,11 % ni dan danas mi nije jasno.

Sad kažu da su u pitanju koeficijenti i da žele povećati koeficijente za 6.11 %. Malo sam se poigrao brojevima i matematikom osnovne škole, a ona kaže sljedeće:
Neovisno koju osnovicu plaće uzeli kao polaznu točku, uvijek dolazimo do istog rezultata. Uzmimo npr. da je osnovica plaće učitelja s 25 godina radnog staža

7 000 kuna uz koeficijent 1,3250 i povećanje koeficijenta u iznosu od 6,11 % iznosi: 1,3250 + 6,11 % = 1,4059575 = 7 427,7 HRK.
Sad to usporedimo s odnosom povećanja plaće za 6,11 % i opet dolazimo do istog rezultata, tj.
7 000 + 6,11 % = 7 427,7 HRK!
Koju god osnovicu uzeli, bilo koji koeficijent povećanja jednog ili drugog, isti postotak daje uvijek isti rezultat ma kako god to okrenuli.

Jedini ispravan, poželjan i pravedan način jeste tzv. “horizontalno” povećanje osnovice plaća svima u tri ciklusa po 2,0 %, a što u trećem ciklusu + 2,0 % daje točno povećanje u iznosu od 6,1208 %.

Dobro, može se dogoditi da se pojedini učitelji i ne snalaze baš najbolje s matematikom iz osnovne škole, ali ministrica Blaženka Divjak je ipak doktorirala matematiku i to je odavno trebala apsolvirati.

Uzevši u obzir da ministrica Blaženka Divjak dolazi iz školstva te da je ujedno i dr. matematike, logično bi bilo da je izuzetno upoznata s “problemima” u školstvu te je odavno morala (s ili bez ekspertne grupe) napraviti prijedlog koeficijenata koji bi ponudila i sindikatima i Vladi RH!
Baš bi me zanimalo bi li predložila da npr. učitelji matematike, fizike, kemije, … imaju veći koeficijent – plaću od učitelja likovne, glazbene ili tjelesne kulture.

NO, nije to učinila, a iz kojeg razloga, svjesno ili pak iz “propusta” ostaje nepoznato.

Činjenica je da NIJE dobro odradila svoj posao i TOČKA!

Ako se njoj ide na Izbore, neka izvoli! Ako si ministar (ministrica) i “igraš” profesionalno za svoj klub – tim, tada ne možeš sjediti “na dva stolca”.

( Pravi profesionalac igra za svoj tim neovisno kako se taj tim zvao (u ovom slučaju 14. Vlada RH. Sjetimo se naših npr. nogometaša i njihovih klubova – timova za koje su igrali i/ili igraju, svi redom su igrali profesionalno neovisno bio to npr. Luka Modrić kad je igrao i kalio se u ZRINJSKOM – Mostar, ili u Real Madridu, uvijek je dao sve od sebe kao i u izabranoj vrsti Hrvatske reprezentacije, ili Robert Prosinečki kad je kao profesionalac branio boje svog tima, Crvene Zvezde, Real Madrida ili pak Hrvatske reprezentacije… Profesionalac ostaje profesionalac i uvijek daje sve od sebe! )

Kao ministrica, sad bi bio najpošteniji njezin prijedlog Vladi RH da se u njezinom ministarstvu otkaže povećanje osnovice plaća po 2,0 % u tri ciklusa za sve koji štrajkaju, te da imaju pravo na povećanje plaća tek onog trenutka kad se postigne dogovor o koeficijentima!

Naravno, “štrajkašima” se ne smije platiti ni lipe jer su ih na štrajk pozvali sindikati, pa stoga neka se sindikati i “isprse” i plate dane koji su njihovi “puleni” proveli u štrajku. Kad su sindikati mogli platiti cca 30 autobusa za prosvjed ispred zgrade Vlade RH, kad su “prosvjednicima” isplatili i dnevnice kao i hranu i piće onda zasigurno mogu i sate nerada tj. štrajka!

I što sad?

Na koji način napraviti da „vuk bude sit, a ovce na broju“?

Postoji nekoliko modela, a možda i najbolji bi bio taj da Vlada RH uvede tzv. „Radnu obvezu“ za sve učitelje, a za dobrobit i učitelja samih kao i roditelja i djece.

Svako daljnje „rastezanje žvake“ je nedopustivo i neprimjereno koje ujedno govori koliki su „štrajkaši“ nepismenjaci, smušenjaci, neradnici ili pak podlaci.

Sva sreća da nisam političar kao i da nisam Predsjednik Vlade RH jer bih istog trenutka odbacio ikakvo povećanje plaće učiteljima – štrajkašima i uveo im „Radnu obvezu“ pa bi tek tada uvidjeli što to znači kako boli kad nekog „udariš po Takujinu“! Neka im tad opet Sindikati plaćaju razliku kad su već toliko od njih napravili, kako je to znao reći g. Radimir Čačić, „elementarne glupane“!

A tajnica, tajnica bi mi istog trenutka pisala Odluku o razrješenju ministrice!

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, Rusija od sukoba najviše profitirala

Objavljeno

na

Objavio

Turska je pristala na primirje na sjeveru Sirije kako bi se omogućilo povlačenje kurdskih snaga, objavio je večeras američki potpredsjednik Mike Pence. Sve vojne akcije prekinut će se na 120 sati, a SAD će pomoći u povlačenju trupa koje predvode Kurdi s područja koje je Turska nazvala “sigurnosnom zonom” na granici.

U toj zoni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan namjerava smjestiti više od milijun sirijskih izbjeglica koje su sada po kampovima u njegovoj državi. Ofenziva je prouzročila novu humanitarnu krizu u Siriji u sklopu koje je 200.000 civila napustilo svoje domove, a nastao je i sigurnosni rizik zbog tisuća militanata tzv. Islamske države koji su ostali u kurdskim zatvorima.

U HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” o tome su govorili Senada Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, bivši diplomat i arabist Daniel Bučan, stručnjak za sigurnosnu politiku Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, vanjskopolitički komentator SEEbiz.eu Branimir Vidmarović i suradnik na sveučilištu u Puli.

Bučan kaže da je Moskva s Asadom uspjela nagovoriti Kurde da stanu pod zaštitu Asadovu, i to je omogućilo ovakav sporazum.

– Nisam posve siguran da će to značiti kraj sukoba. Ljudi misle da je to velika predstava velikih sila, koje su se prepucavale i na kraju dogovorile. Tu ubrajam i Tursku. Erdogan ima namjeru vratiti mjesto Turske koje je imala za vrijeme Osmanskog carstva. Intervencija u invaziji nad Sirijom, znači loš položaj u Turskoj. Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, smatra Bučan.

Vidmarović ističe kako je ovo vojno-političko primirje. Trump je napustio Kurde i doživio na domaćem terenu velike kritike, pa je intervenirao. Ovo je primjereno rješenje.

– Trump izgleda kao privremeni pobjednik jer je Tursku natjerao na nešto. Ne vjerujem da će se Turska povući, Turska će tamo ostati duže. Kurda na tom području dosta ima, pogotovo prema Iraku. To je status quo, gdje SAD dugoročno gubi, kaže Vidmarović.

Šelo Šabić smatra kako će Turska ući na to područje, ali da pokuša smanjiti raspuštanje vojske. Rusija je tu bila glavni arbitar.

Rusija najveći pobjednik

Barić naglašava kako je ovdje najveći pobjednik Rusija. Rusija koja zapravo zajedno sa Iranom i Turskom tvori jednu vrstu trokuta koji djeluje u zrakopraznom prostoru na području Bliskog istoka, koji je nastao time što Amerika nema nikakve strategije otkada je zadnji pokušaj imala Obamina administracija, postepeno izlazak iz regije.

– Tu su se Saudijska Arabija i Jemen pokazale neuspješnim, a da se pod Trumpovom administracijom nema nikakvog cilja. Rusija ima interes, ona se opet vraća na područje Bliskog Istoka, pokazuje se kao pouzdani saveznik koji ostake uz svog partnera bez obzira na napade koje taj partner doživljava to je ova Ruska intervencija 2015. godine koja je ojačala Asadov režim i omogućila Asadu da se vrati na scenu. Ni Moskva ni Teheran nisu željeli ovu Tursku intervenciju ali oni sada vide na terenu kako će ojačati svoj utjecaj na Bliskom istoku, kaže Barić.

Vidmarović kaže da nije za očekivati dugotrajni sukob s krvoprolićem zbog toga što imamo Moskvu kao arbitra u cijeloj toj igri.

– To bi bilo kontraproduktivno u cijeloj toj grupaciji, Moskva je zaštitnik režima Asada. Doći će do dislokacije Kurda, oni će tražiti nove lojalnosti, nove zaštitnike, dodaje Vidmarović.

Turska želi biti regionalna sila

Bučan kaže kako cijela ta regija je regija permanentnih sukoba kako na regionalnoj razini, kako sunitskoj tako islama i šiitskog islama.

– Ova invazija Erdogana na Siriju, vidim kao deklaraciju da Turska želi biti regionalna sila. Kurdima kao žrtvama ne ostaje ništa nego da biraju između propasti i kompromisa, ističe Bučan.

Barić kaže kako je Turska ekonomija 2018. došla do kolapsa, ali daleko od toga da se oporavila.

– U ovom trenutku dugovi privatnog ekonomskog sektora Turske su 304 milijarde dolara. A iduće godine dolazi 140 milijarde dolara na naplatu. Turska narodna banka ne može spasiti situaciju. Turska tako ima veliko ograničenje. Izbjeglice sada postaju sve veći ekonomski teret što izaziva veliko nezadovoljstva Turskog naroda. Turska ima problem što ovisi o dobroj volji Rusije. Turska 50 posto svog plina uvozi iz Rusije. Turska je ovisna o Rusiji na ekonomski način. Turska je u lošim odnosima s SAD-om. Turska ima velike ambicije ali sužen manevarski prostor, objašnjava Barić.

Šelo Šabić smatra kako cijela politika Turske kroz povijest završila je neuspjehom.

– Posvađali su se sa svim susjedima, a na Balkanu nisu ništa postigli. Erdogan je izgubio politički glavne gradove i izgubio je podršku donedavnih stranačkih kolega. 11000 Kurdskih vojnika na strani SAD-a je poginulo i onda ih se još izdalo.

Bučan smatra kako su Kurdi od svih izdanih, od svih sila. Turska se na tom području ponaša kao velika sila uz pomoć saveznika kao što je Rusija. Za ljude koji žive u takvom paklu njima je svejedno hoće li Erdogan proći.

Vidmarović ističe kako nisu samo Kurdi izdani, nego i Turska za vrijeme Karipske krize, kad su im maknute rakete. Trakavice između Turske i EU su nevjerojatne. Ne postoji carinski režim, dogovor.

Barić kaže kako je Kurdima u ovom trenutku bitno samo preživljavanje.

– Sad kad su napušteni od svih, sad će se povezati i sa samim vragom da prežive. Vraćaju se Asadu koji im je i omogućio tu autonomnu regiju. Recimo, Irak je sad u jako velikim problemima, velike su demonstracije protiv sadašnje vlade koje nisu nastale sektaškim sukobima nego velikom korupcijom i ekonomskim stanjem da to dovodi u pitanje stabilnost Iraka, dodaje Barić.

EU treba zaštiti svoje granice

Šelo Šabić kaže kako je dogovor iz 2016. zaustavio izbjegličku krizu koji neki pripisuju kao temeljnu krizu 21. stoljeća za Europsku uniju.

– Još uvijek imamo val problema u Europskoj uniji koji je nastao 2015. godinom. Nemamo novi plan B ako krene novi bal izbjeglica, neće se pucati na novi val izbjeglica. Panika za dolazak za boravak ili rad u EU, je puno manji u zemljama susjedstva pa i samu Tursku. Nama je važan dijalog, ističe Šelo Šabić.

Vidmarović objašnjava kako je Erdogan majstor političkog trenutka. On blefira, ucjenjuje.

– EU treba zadržati dijalog s Turskom, jer Erdogan kod svojeg stanovništva može dizati popularnost, a EU treba riješiti svoje granice. Europa treba riješiti pitanje tipa Orbana, koji bi zapucali na izbjeglice, i spriječiti ekstremizam i divljanje, zaključuje Vidmarović.

Bučan smatra kako Europi ništa ne preostaje osim dijaloga.

– A nisam siguran da su za išta sposobni u Europi. Europa nema ni plan A ni plan B, za izbjeglice, kaže Bučan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari