Pratite nas

Kolumne

Srbija je predaleko od onoga što Europa predstavlja

Objavljeno

na

Politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva.

[ad id=”93788″]

Tu smo politiku, nažalost, opet imali priliku vidjeti devedesetih prema Hrvatima, Bošnjacima i drugima. Zato je neshvatljivo Dačićevo klepetanje neistinama. Kao uostalom i prvostupanjska presuda Šešelju.

Haaški sud u slučaju Vojislava Šešelja donio je sramotnu presudu protivnu zdravom razumu i činjenicama. Riječ je o prvostupanjskoj presudi kojom je dan legitimitet projektu tzv. velike Srbije, a onda i svom divljanju i zločinima koji su počinjeni nad hrvatskim i bošnjačkim narodom. U konačnici cilj takve presude je i famozna raspodjela odgovornosti.

Pitanje je zbog čega Hrvatska, odnosno njezine vlasti, DORH, sudstvo, nisu učinili sve da se osudi Šešelj i svi oni šešelji koji su počinili zločine tijekom Domovinskog rata. Uostalom, imena zločinaca godinama su poznata mjerodavnima, silovane Vukovarke znaju tko su zločinci, znaju se imena onih koji su zlostavljali hrvatske zarobljenike, ali nije jasno zbog čega protiv njih nisu podignute optužnice. Zbog čega se o tome više nije u javnosti govorilo, zbog čega tijekom suđenja Šešelju vlasti ali i nevladine organizacije nisu učinile sve kako bi što više dokaza poslali u Haag?!

Isto tako se ranije moglo na višu razinu dići i glasnije govoriti o pitanju sramotnog zakona o mjerodavnosti Srbije za sve ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pa tako i Hrvatske. Kao što je posljednjih dana novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač to učinio. Javno je, bez zadrške, više puta upozorio da Republika Hrvatska zahtijeva ukidanje spomenutog zakona: „Želimo sa Srbijom imati partnerstvo kako je to slučaj između Njemačke i Francuske. Partnerstvu međutim ne pripada to da se Srbija postavlja kao sudac za cijelu bivšu Jugoslaviju, a time i za Hrvatsku. To je neprihvatljivo. Hrvatska očekuje da se ovaj zakon promijeni“, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova. Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, naravno, nije imao nikakav suvisli odgovor na tako postavljene stvari već se pozvao na floskulu i izmišljotinu koja bi Srbiji, kao tobožnjoj žrtvi u Drugom svjetskom ratu, trebala osigurati neka prava?! Tako Dačić kaže da je Hrvatska daleko od toga „da je u prilici da dijeli lekcije Srbiji o položaju nacionalnih manjina u Srbiji, imajući u vidu sve ono što je srpski narod u Hrvatskoj proživio u posljednjih 10-20 godina, a da ne govorimo o Drugom svjetskom ratu“. Zanimljivo je to srpsko iskrivljavanje istine. Dačić, čija je država, početkom devedesetih, napala sve zemlje bivše države, uzrokovala smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi, bez doma ostavila stotine tisuća ljudi, te isto toliko ranjenih, uništila sve što se moglo uništiti, danas dijeli lekcije jednoj europskoj državi?!

Isto je tako vrijeme da se raskrinka i srpska uloga u Drugom svjetskom ratu. Srbija konstantno Hrvatskoj sapuna nos Nezavisnom Državom Hrvatskom. No, pritom namjerno prešućuju ulogu Srbije u Drugom svjetskom ratu koja je uglavnom bila pronacistička. Naime, u samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikad bio jak. Gotovo do konca rata nije imao nikakvu presudnu ulogu. Ali zato četnički jest. Četnici su vrlo kratko surađivali s malobrojnim antifašistima. Već tijekom kolovoza 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, kojem i aktualne srbijanske vlasti i danas dižu spomenike, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailović je s njima sklopio sporazum da se ne će boriti protiv Nijemaca od kojih je i zatražio oružje za borbu protiv partizana. Nacistima je prije Mihailovića, već u travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Čim se dogovorila suradnja Nedićeve vlade i nacista, Srbija je u kratkom roku implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma. Prvi je bio obilježavanje Židova žutom vrpcom na kojoj je pisalo Jevrejin-Jude. Ta je odredba stupila na snagu 19. travnja 1941., odnosno mjesec dana prije nego u NDH gdje je, uz glasne kritike kardinala Stepinca i Crkve u Hrvata, prihvaćena 21. svibnja 1941. Za razliku od Hrvatske, Srpska pravoslavna crkva nije ni jedan glas pustila protiv takve rasističke odredbe. Naime, episkopi Srpske pravoslavne crkve vrlo brzo su počeli surađivati s nacistima, pa su sastanci vrha SPC-a i nacista bili česti. Štoviše, SPC je javno izrazila spremnost na suradnju s nacistima. O tom svjedoči i priopćenje Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC iz srpnja 1941.: „Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i utjecat će preko svojih tijela na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.“ Dakako, nacisti su ih raznim povlasticama nagradili za tu odanost.

Dakako, dokaza srpske suradnje s nacistima ima i previše. Ali politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva. Tu politiku smo, nažalost, opet imali priliku vidjeti devedesetih prema Hrvatima, Bošnjacima i drugima. Zato je neshvatljivo Dačićevo klepetanje neistinama. Kao uostalom i prvostupanjska presuda Šešelju.

Nažalost, u današnjoj je Srbiji prešutno legalizirano etničko čišćenje koje se događalo devedesetih, kada je iz pojedinih vojvođanskih mjesta doslovno otjerano tisuće Hrvata. Simbol takvog etničkog čišćenja su zasigurno Hrtkovci u kojima je upravo Šešelj 1992. pročitao imena Hrvata koji su morali napustiti svoja ognjišta samo zato što su Hrvati. Samo iz tog sela otjerano ih je 722, a kolika je mržnja vladala prema Hrvatima najbolje svjedoči činjenica da je ime sela promijenjeno u Srboslavci. Osim što se u Srbiji danas ne poštuju manjinska prava, zločini iz mržnje prema nesrpskom stanovništvu, posebno prema Hrvatima i predstavnicima Katoličke Crkve, nisu rijetki. Hrvati iz Vojvodine još uvijek nemaju svojega predstavnika u Skupštini Srbije iako ih na to obvezuje međudržavni sporazum iz 2004. I takva Srbija Hrvatskoj dijeli lekcije i k tome hoće ući u Europsku uniju?! Hrvatska, međutim, mora ostati na svom putu i dosljedna u zaštiti nacionalnih interesa i istine.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Plenkoviću, čuvaj se ruske ruke

Objavljeno

na

Objavio

U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“

Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.

Spriječeno rusko preuzimanje

U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…

Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti.

No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.

Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje.

Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare…

Čisto hrvatski biznis

A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija…

Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi…

U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima.

Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.

Amerikanci i tikvice

Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.

Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma?

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati