Pratite nas

Kolumne

Srbija je predaleko od onoga što Europa predstavlja

Objavljeno

na

Politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva.

[ad id=”93788″]

Tu smo politiku, nažalost, opet imali priliku vidjeti devedesetih prema Hrvatima, Bošnjacima i drugima. Zato je neshvatljivo Dačićevo klepetanje neistinama. Kao uostalom i prvostupanjska presuda Šešelju.

Haaški sud u slučaju Vojislava Šešelja donio je sramotnu presudu protivnu zdravom razumu i činjenicama. Riječ je o prvostupanjskoj presudi kojom je dan legitimitet projektu tzv. velike Srbije, a onda i svom divljanju i zločinima koji su počinjeni nad hrvatskim i bošnjačkim narodom. U konačnici cilj takve presude je i famozna raspodjela odgovornosti.

Pitanje je zbog čega Hrvatska, odnosno njezine vlasti, DORH, sudstvo, nisu učinili sve da se osudi Šešelj i svi oni šešelji koji su počinili zločine tijekom Domovinskog rata. Uostalom, imena zločinaca godinama su poznata mjerodavnima, silovane Vukovarke znaju tko su zločinci, znaju se imena onih koji su zlostavljali hrvatske zarobljenike, ali nije jasno zbog čega protiv njih nisu podignute optužnice. Zbog čega se o tome više nije u javnosti govorilo, zbog čega tijekom suđenja Šešelju vlasti ali i nevladine organizacije nisu učinile sve kako bi što više dokaza poslali u Haag?!

Isto tako se ranije moglo na višu razinu dići i glasnije govoriti o pitanju sramotnog zakona o mjerodavnosti Srbije za sve ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pa tako i Hrvatske. Kao što je posljednjih dana novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač to učinio. Javno je, bez zadrške, više puta upozorio da Republika Hrvatska zahtijeva ukidanje spomenutog zakona: „Želimo sa Srbijom imati partnerstvo kako je to slučaj između Njemačke i Francuske. Partnerstvu međutim ne pripada to da se Srbija postavlja kao sudac za cijelu bivšu Jugoslaviju, a time i za Hrvatsku. To je neprihvatljivo. Hrvatska očekuje da se ovaj zakon promijeni“, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova. Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, naravno, nije imao nikakav suvisli odgovor na tako postavljene stvari već se pozvao na floskulu i izmišljotinu koja bi Srbiji, kao tobožnjoj žrtvi u Drugom svjetskom ratu, trebala osigurati neka prava?! Tako Dačić kaže da je Hrvatska daleko od toga „da je u prilici da dijeli lekcije Srbiji o položaju nacionalnih manjina u Srbiji, imajući u vidu sve ono što je srpski narod u Hrvatskoj proživio u posljednjih 10-20 godina, a da ne govorimo o Drugom svjetskom ratu“. Zanimljivo je to srpsko iskrivljavanje istine. Dačić, čija je država, početkom devedesetih, napala sve zemlje bivše države, uzrokovala smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi, bez doma ostavila stotine tisuća ljudi, te isto toliko ranjenih, uništila sve što se moglo uništiti, danas dijeli lekcije jednoj europskoj državi?!

Isto je tako vrijeme da se raskrinka i srpska uloga u Drugom svjetskom ratu. Srbija konstantno Hrvatskoj sapuna nos Nezavisnom Državom Hrvatskom. No, pritom namjerno prešućuju ulogu Srbije u Drugom svjetskom ratu koja je uglavnom bila pronacistička. Naime, u samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikad bio jak. Gotovo do konca rata nije imao nikakvu presudnu ulogu. Ali zato četnički jest. Četnici su vrlo kratko surađivali s malobrojnim antifašistima. Već tijekom kolovoza 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, kojem i aktualne srbijanske vlasti i danas dižu spomenike, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailović je s njima sklopio sporazum da se ne će boriti protiv Nijemaca od kojih je i zatražio oružje za borbu protiv partizana. Nacistima je prije Mihailovića, već u travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Čim se dogovorila suradnja Nedićeve vlade i nacista, Srbija je u kratkom roku implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma. Prvi je bio obilježavanje Židova žutom vrpcom na kojoj je pisalo Jevrejin-Jude. Ta je odredba stupila na snagu 19. travnja 1941., odnosno mjesec dana prije nego u NDH gdje je, uz glasne kritike kardinala Stepinca i Crkve u Hrvata, prihvaćena 21. svibnja 1941. Za razliku od Hrvatske, Srpska pravoslavna crkva nije ni jedan glas pustila protiv takve rasističke odredbe. Naime, episkopi Srpske pravoslavne crkve vrlo brzo su počeli surađivati s nacistima, pa su sastanci vrha SPC-a i nacista bili česti. Štoviše, SPC je javno izrazila spremnost na suradnju s nacistima. O tom svjedoči i priopćenje Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC iz srpnja 1941.: „Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i utjecat će preko svojih tijela na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.“ Dakako, nacisti su ih raznim povlasticama nagradili za tu odanost.

Dakako, dokaza srpske suradnje s nacistima ima i previše. Ali politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva. Tu politiku smo, nažalost, opet imali priliku vidjeti devedesetih prema Hrvatima, Bošnjacima i drugima. Zato je neshvatljivo Dačićevo klepetanje neistinama. Kao uostalom i prvostupanjska presuda Šešelju.

Nažalost, u današnjoj je Srbiji prešutno legalizirano etničko čišćenje koje se događalo devedesetih, kada je iz pojedinih vojvođanskih mjesta doslovno otjerano tisuće Hrvata. Simbol takvog etničkog čišćenja su zasigurno Hrtkovci u kojima je upravo Šešelj 1992. pročitao imena Hrvata koji su morali napustiti svoja ognjišta samo zato što su Hrvati. Samo iz tog sela otjerano ih je 722, a kolika je mržnja vladala prema Hrvatima najbolje svjedoči činjenica da je ime sela promijenjeno u Srboslavci. Osim što se u Srbiji danas ne poštuju manjinska prava, zločini iz mržnje prema nesrpskom stanovništvu, posebno prema Hrvatima i predstavnicima Katoličke Crkve, nisu rijetki. Hrvati iz Vojvodine još uvijek nemaju svojega predstavnika u Skupštini Srbije iako ih na to obvezuje međudržavni sporazum iz 2004. I takva Srbija Hrvatskoj dijeli lekcije i k tome hoće ući u Europsku uniju?! Hrvatska, međutim, mora ostati na svom putu i dosljedna u zaštiti nacionalnih interesa i istine.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari