Pratite nas

Kolumne

Srbija je predaleko od onoga što Europa predstavlja

Objavljeno

na

Politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva.

[ad id=”93788″]

Tu smo politiku, nažalost, opet imali priliku vidjeti devedesetih prema Hrvatima, Bošnjacima i drugima. Zato je neshvatljivo Dačićevo klepetanje neistinama. Kao uostalom i prvostupanjska presuda Šešelju.

Haaški sud u slučaju Vojislava Šešelja donio je sramotnu presudu protivnu zdravom razumu i činjenicama. Riječ je o prvostupanjskoj presudi kojom je dan legitimitet projektu tzv. velike Srbije, a onda i svom divljanju i zločinima koji su počinjeni nad hrvatskim i bošnjačkim narodom. U konačnici cilj takve presude je i famozna raspodjela odgovornosti.

Pitanje je zbog čega Hrvatska, odnosno njezine vlasti, DORH, sudstvo, nisu učinili sve da se osudi Šešelj i svi oni šešelji koji su počinili zločine tijekom Domovinskog rata. Uostalom, imena zločinaca godinama su poznata mjerodavnima, silovane Vukovarke znaju tko su zločinci, znaju se imena onih koji su zlostavljali hrvatske zarobljenike, ali nije jasno zbog čega protiv njih nisu podignute optužnice. Zbog čega se o tome više nije u javnosti govorilo, zbog čega tijekom suđenja Šešelju vlasti ali i nevladine organizacije nisu učinile sve kako bi što više dokaza poslali u Haag?!

Isto tako se ranije moglo na višu razinu dići i glasnije govoriti o pitanju sramotnog zakona o mjerodavnosti Srbije za sve ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pa tako i Hrvatske. Kao što je posljednjih dana novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač to učinio. Javno je, bez zadrške, više puta upozorio da Republika Hrvatska zahtijeva ukidanje spomenutog zakona: „Želimo sa Srbijom imati partnerstvo kako je to slučaj između Njemačke i Francuske. Partnerstvu međutim ne pripada to da se Srbija postavlja kao sudac za cijelu bivšu Jugoslaviju, a time i za Hrvatsku. To je neprihvatljivo. Hrvatska očekuje da se ovaj zakon promijeni“, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova. Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, naravno, nije imao nikakav suvisli odgovor na tako postavljene stvari već se pozvao na floskulu i izmišljotinu koja bi Srbiji, kao tobožnjoj žrtvi u Drugom svjetskom ratu, trebala osigurati neka prava?! Tako Dačić kaže da je Hrvatska daleko od toga „da je u prilici da dijeli lekcije Srbiji o položaju nacionalnih manjina u Srbiji, imajući u vidu sve ono što je srpski narod u Hrvatskoj proživio u posljednjih 10-20 godina, a da ne govorimo o Drugom svjetskom ratu“. Zanimljivo je to srpsko iskrivljavanje istine. Dačić, čija je država, početkom devedesetih, napala sve zemlje bivše države, uzrokovala smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi, bez doma ostavila stotine tisuća ljudi, te isto toliko ranjenih, uništila sve što se moglo uništiti, danas dijeli lekcije jednoj europskoj državi?!

Isto je tako vrijeme da se raskrinka i srpska uloga u Drugom svjetskom ratu. Srbija konstantno Hrvatskoj sapuna nos Nezavisnom Državom Hrvatskom. No, pritom namjerno prešućuju ulogu Srbije u Drugom svjetskom ratu koja je uglavnom bila pronacistička. Naime, u samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikad bio jak. Gotovo do konca rata nije imao nikakvu presudnu ulogu. Ali zato četnički jest. Četnici su vrlo kratko surađivali s malobrojnim antifašistima. Već tijekom kolovoza 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, kojem i aktualne srbijanske vlasti i danas dižu spomenike, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailović je s njima sklopio sporazum da se ne će boriti protiv Nijemaca od kojih je i zatražio oružje za borbu protiv partizana. Nacistima je prije Mihailovića, već u travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Čim se dogovorila suradnja Nedićeve vlade i nacista, Srbija je u kratkom roku implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma. Prvi je bio obilježavanje Židova žutom vrpcom na kojoj je pisalo Jevrejin-Jude. Ta je odredba stupila na snagu 19. travnja 1941., odnosno mjesec dana prije nego u NDH gdje je, uz glasne kritike kardinala Stepinca i Crkve u Hrvata, prihvaćena 21. svibnja 1941. Za razliku od Hrvatske, Srpska pravoslavna crkva nije ni jedan glas pustila protiv takve rasističke odredbe. Naime, episkopi Srpske pravoslavne crkve vrlo brzo su počeli surađivati s nacistima, pa su sastanci vrha SPC-a i nacista bili česti. Štoviše, SPC je javno izrazila spremnost na suradnju s nacistima. O tom svjedoči i priopćenje Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC iz srpnja 1941.: „Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i utjecat će preko svojih tijela na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.“ Dakako, nacisti su ih raznim povlasticama nagradili za tu odanost.

Dakako, dokaza srpske suradnje s nacistima ima i previše. Ali politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva. Tu politiku smo, nažalost, opet imali priliku vidjeti devedesetih prema Hrvatima, Bošnjacima i drugima. Zato je neshvatljivo Dačićevo klepetanje neistinama. Kao uostalom i prvostupanjska presuda Šešelju.

Nažalost, u današnjoj je Srbiji prešutno legalizirano etničko čišćenje koje se događalo devedesetih, kada je iz pojedinih vojvođanskih mjesta doslovno otjerano tisuće Hrvata. Simbol takvog etničkog čišćenja su zasigurno Hrtkovci u kojima je upravo Šešelj 1992. pročitao imena Hrvata koji su morali napustiti svoja ognjišta samo zato što su Hrvati. Samo iz tog sela otjerano ih je 722, a kolika je mržnja vladala prema Hrvatima najbolje svjedoči činjenica da je ime sela promijenjeno u Srboslavci. Osim što se u Srbiji danas ne poštuju manjinska prava, zločini iz mržnje prema nesrpskom stanovništvu, posebno prema Hrvatima i predstavnicima Katoličke Crkve, nisu rijetki. Hrvati iz Vojvodine još uvijek nemaju svojega predstavnika u Skupštini Srbije iako ih na to obvezuje međudržavni sporazum iz 2004. I takva Srbija Hrvatskoj dijeli lekcije i k tome hoće ući u Europsku uniju?! Hrvatska, međutim, mora ostati na svom putu i dosljedna u zaštiti nacionalnih interesa i istine.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Obrana kneza Milorada

Objavljeno

na

Objavio

Najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da će se 13. listopada u Vukovaru mirno prosvjedovati protiv nekažnjavanja ratnih zločina počinjenih za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku izazvala je u Zagrebu pravu političku buru.

Državnu vlast osobito je uznemirila neodređenost Penavine najave. Penava je jasno i razgovijetno rekao da će građani mirno prosvjedovati protiv onoga što je država ružno sagriješila „mišlju“ i „propustom“, a na pitanje komu građani pripisuju te grijehe odgovorio je neodređeno, spomenom mjerodavnih državnih ustanova: policije, obavještajnih služba, državnog odvjetništva, sudova. Državna je vlast velikodušno pohvalila njegovu plemenitu pobudu, ali istodobno ga je upozorila da bi „marginalci“ (oni što zazivaju referendume o svemu i svačemu!) mogli zamišljeni mirni prosvjed „ispolitizirati“ i pretvoriti ga u ogorčen ulični izljev bijesa protiv Vlade. Stoga je, nastojeći spriječiti moguću političku štetu, državna vlast pritiskala Penavu da odustane od prosvjeda. No, Penava se nije dao.

„Javni“ su „radnici“, kao što i dolikuje, o tomu nešto petljali u javnim priopćivalima. Pravili su se da ne razumiju što je tu prijeporno, ali nisu zaboravljali svoju dužnost. Zdušno su pozivali nezadovoljnike: Pustite „institucije sistema“ da u miru rade svoj posao!

Bilo je to pametno. Vrlo pametno, sve dok nije počelo jesensko zasjedanje Hrvatskoga [državnog] sabora. Onda je, iznenada, došlo prosvjetljenje! U saborsko predsjedništvo i u sve zastupničke klubove, stigao je zahtjev braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata da se u Saboru provede tematska rasprava o javnom djelovanju saborskoga zastupnika Milorada Pupovca. Hrvatski branitelji naime drže da Pupovac svojim javnim djelovanjem doprinosi nekažnjavanju srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, da iskazuje slijepu odanost srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i da u svijetu sramoti Republiku Hrvatsku.

Zahtjevu se ni s činjenične ni s logičke ni s političke strane nema što prigovoriti. Ali složno su ga a limine odbili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Nad njim su se javno zgrozili svi istaknutiji jugani, a bivši general Hrvatske vojske Branimir Glavaš, kojega su oni s kojima danas druguje prije desetak godina obeščastili i kao ratnog zločinca poslali na dugogodišnju robiju, taj nesretni bivši general svoju je braću po oružju prijekorno prispodobio s negdašnjim jugoslavensko-komunističkim – SUBNOR-om.

Neka im bude!

Moja neznatnost ne dijeli generalove liberalne osjećaje prema srpskomu knezu Miloradu. Ne bih se ni družio s osobama poput Pupovca, Plenkovića, Jandrokovića, Glavaša. Ne stoga što bih mislio da su oni loši ljudi. To nikako! Samo, sramežljiv sam čovjek. S njima se ipak u nečemu duboko slažem. I reći ću to, jer znam da to nikada ne bi rekao nitko tko se s Pupovcem liže: U hrvatskoj je politici knez Milorad nedužan! Nevin, poput – Snjeguljice!

Čudite se: Kako to?!

Jednostavno. Knez Milorad se uvijek bavio srpskom politikom, bilo u jugoslavenskomu ili u otvoreno velikosrpskom ruhu. Od hrvatske je politike samo živio. Mrzitelji kneza Milorada odmah će mi skočiti u usta: A opaka laž s početka Domovinskog rata da smo pokatoličili desetak tisuća srpske djece, koju je širio po inozemstvu?! Što jest, jest. Lagao je knez Milorad. Laže i danas. Laže u domovini, laže u inozemstvu. Laže beskrajno mnogo. To je ružno, knez Milorad tako bez prestanka vrijeđa Boga jer krši Njegovu zapovijed.

Ali i za to ima olakotnih okolnosti napretek. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić složio ih je nekoliko u pohvalnicu laži koja zvuči uznosito poput Himna ljubavi sv. Pavla. „Mi“, veli Ćosić, „lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.“

Knez Milorad je, nema sumnje, darovit i utjecajan lažljivac. Potvrđuje to i nedavna karikatura u mariborskoj Večeri nadahnuta njegovim lažima: Jean-Claude Junkcker stoji u plićaku Savudrijske vale u vojničkoj odori pod ustaškom kacigom i viče: Za dom spremni! Karikatura je uobličena kao poštanska marka, a na njoj piše: Nezavisna Država Hrvatska. Ustaštvo se, hoće reći slovenski karikaturist, nije preporodilo samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zahvatilo je i sam Bruselj.

Lijepo. Bruselj se ne će naljutiti. Jer Bruselj ljubi kneza Milorada i njegove mudrosti. Da Bruselj nije nakon izbora god. 2003. dr. sc. Ivi Sanaderu priprijetio da za Hrvatsku nema članstva u Europskoj uniji ako ne uključi kneza Milorada i njegove Srbe u hrvatsku državnu vlast, danas bi knez Milorad bio nevažno političko biće u Hrvatskoj. Mogao bi se samo grozno kostrušiti kada ga Predsjednica nazove – političkim Hrvatom. Ovako, Bruselj je Milorada Pupovca pozvao za svoga svetca, i knez se je Milorad izlegao iz Sanaderove eurohrvatske maksime: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“

A nije knezu Miloradu lako. On je žrtvovao svoj obraz za dobrobit srpske narodne manjine u Hrvatskoj. A takvo što učinio je u Hrvatskoj samo još vrli energetičar Ivan Vrdoljak. On je, kako sam reče, žrtvovao svoj obraz za obrazovnu dobrobit naše djece. A žrtve treba štovati.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, ostavite na miru kneza Milorada. Hodite 13. listopada u Vukovar i odande pitajte Andreja Plenkovića tko koga u Hrvatskoj „suhim zlatom plaća“ i sve što vas zanima o njegovim poslijeizbornim „stečevinama“. To je vaše demokratsko pravo.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Demokracije u Hrvatskoj – nema

Objavljeno

na

Objavio

Pravi uzrok svih naših zala, sve naše otužnosti, znaš li koji je? Demokracija, dragi moj, demokracija, odnosno vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama jednoga, on zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge.

No kada mnogi vladaju, onda misle samo na to da zadovolje sami sebe, tako dolazimo zapravo do najodvratnije tiranije. Najodvratnije zato što se zamaskirala slobodom.
Ovo nije napisao ni politolog ni sociolog, ni teoretičar društva bilo koje fele, autor je pisac, jedan od najvećih, Luigi Pirandello.

Pirandello, koji je cijeli svoj vijek posvetio analizi privida, “programatskim” djelom, dramom čiji naslov govori sve – “Tako je, ako vam se čini”, nije bio protivnik demokracije, on je samo bio protivnik svakog privida, bilo na antropološkoj razini (roman “Jedan, nitko i sto tisuća”), tako i na društvenoj pa onda, logično, i političkoj. U tom smislu ni ovo nije tekst protiv demokracije, nego protiv privida, u korist demokracije, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Prijevara

Kako je počelo novo zasjedanje Hrvatskog sabora, kako su na djelu stalno neka preslagivanja, a u SDP-u počela jesenska rasprodaja, govoriti o demokraciji može samo slijepac ili Lovro Kuščević. A možda i Saucha. Ili Glavaš… I Ronko bi dobro došao. Pa i Milanka Opačić, koja čak ne plaća svojoj (bivšoj) stranci članarinu jer je i tako stranci “previše dala”, ma što to značilo.

Zato o demokraciji u Hrvatskoj ne mogu pisati ozbiljno, počevši već od činjenice da je ova vlada i vladajuća većina prijevara demokracije i volje birača. No to ne znači da ću pisati neozbiljno, neutemeljeno, pa i u znanstvenom smislu. Jer ako liberal, ozbiljni mislilac, Carl Popper može reći kako “demokracija ne može postojati ako se televizija ne stavi pod kontrolu”, a svi u tome vide samo cinizam osvjedočenog demokrata, onda neka dođu u Hrvatsku nakon svakih izbora, nakon kojih prvo što vladajući naprave je invazija na HRT. Popper, dakle, zna što govori.

Velika je predrasuda da je demokratsko ponašanje samo ljudski prerogativ. Ne, mnoge životinjske vrste demokratičnije su od ljudi. Dozovimo u pamet izjavu, sada već famoznu, “kud Ivo, tud i ja”, koja oslikava krutu zbilju naše tzv. demokracije, i usporedimo je s ponašanjem čopora u nekih sisavaca.

Javno su dostupna znanstvena istraživanja iz područja zoologije i sociobiologije koja kažu kako mnoga životinjska krda, rekli bismo stranke na ljudskom području, ključne odluke donose većinom i ne slijede slijepo šefa čopora.

Kod nekih vrsta, kao što su gorile, slonovi ili babuni, verificirano je da kod ključnih odluka o smjeru kretanja ili premještanja staništa, slikovito govoreći, prema lijevo, desno ili centru, odluka se donosi kada je većina u suglasju, a ne kada se glava čopora digne i krene. Nema kud Ivo, Zoki, Andrej…, tud i ja.

Čelna gorila, šef čopora i te kako vodi računa o mišljenju svoje “baze”. U tom smislu u ljudskim demokracijama bilježimo regresiju. Dobro, možemo reći da to kod životinja nije produkt slobode, promišljanja, već goli instinkt za preživljavanjem. No je li slijepo slijeđenje vođa u politici na principu “kud taj i taj, tud i ja” nešto drugo od golog instinkta za preživljavanjem?

Nije li Desmond Moris u pravu kada čovjeka definira kao majmuna kojemu je opala dlaka? Jesu li takva ljudska ponašanja proizvod aksiološkog usmjerenja, ideje, misli, slobode ili instinkta za preživljavanjem? Jednako tako, što se bilo gorila bilo nekih drugih sisavaca tiče, oni su puno manje okrutni prema šefu čopora jer mu dok je živ ne zabijaju nož u leđa, a mužjaci za vlast u čoporu kreću tek nakon njegove smrti, a ne nakon što su ga ubili ili izbacili iz “stranke”.

Trgovina

Ono što mi nazivamo demokracijom zapravo treba nazvati onako kako se to zove u drugim područjima – trgovina. Kao što smo dozvali Pirandella u razbijanju privida, Popperov cinizam s televizijom, demokraciju kao trgovinu prepoznao je odavno Rousseau rekavši: “Demokracija može postojati samo tamo gdje nema nitko toliko bogat da bi kupio nekoga ni toliko siromašan i jadan da bi se prodao.” Nažalost, u nas je i jednih i drugih u izobilju.

Na kraju stoga jedan konstruktivan prijedlog. Smatram da bi demokraciju iz Sabora trebalo premjestiti na Njuškalo. I uvesti oglase. I ovako slagati vlast i vladajuću većinu: “Političar u najboljim godinama traži novu stranku iz vlasti u zamjenu za obustavu kaznenog postupka. Primam samo ozbiljne ponude.”

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari