Pratite nas

Kolumne

Srbija ne priprema rat protiv Hrvatske – samo zato jer nema čime

Objavljeno

na

‘Srbija nam nije neprijatelj’, rekao je danas Zoran Milanović. Istovremeno, neki lijevi portali pišu kako su desne stranke okupljene u udruzi POMAK “sišle s uma” jer su izdali priopćenje u kom navode da Srbija provodi agresiju kojoj “nedostaje samo onaj vojni dio, no nismo sigurni da i on nije već pripremljen te da je u tijeku.”

Smatrao tko POMAK i Alića redikulima ili ne, jedini razlog radi kojeg Srbija nije do sad već pokrenula novi rat protiv Hrvatske kako bi povratila “vekovne srpske zemlje” je što im je vojska u takvom stanju da nisu u stanju ratovati ni protiv općine Svinjarevci, i jer su trenutno međunarodne okolnosti takve da za to jednostavno nemaju nikakvih preduvjeta.  Nije da se Šešeljevi četnici koji vladaju Srbijom inače ne bi pokušali osvetiti za poraz. A još manje su nam ga oprostili, i pomirili se s njim.

Propagandni rat je već na djelu!

Svakoj vojnoj agresiji uvijek prethodi artiljerijska priprema u vidu propagandnog rata, te psihološke pripreme domaće javnosti. Potonja se uvijek sastoji od prikazivanja vlastitog naroda kao “žrtve” – u ovom slučaju “ustaša koji su proterali s vekovnih ognjišta xy stotina tisuća Srba”, da ne govorimo o Jasenovcu za koji se “treba osvetiti”, a “onih drugih” kao vječne prijetnje i kao neljudi, nevrijednih postojanja. Ustaša, u ovom konkretnom slučaju. Propagandni rat protiv Hrvatske je u Srbiji davno započeo, još nakon ubojstva Đinđića, i od onda eskalira. Srbija se, unatoč svojim europskim ambicijama, sve više radikalizira, i taj proces radikalizacije je danas dosegnuo praktički razinu iz vremena Slobodana Miloševića. Bilo kakva svijest o odgovornosti Srbije za ratove devedesetih, ako se ikad i počela pomaljati ispod ruševina Vukovara i Srebrenice, je potisnuta i potiskuje se sve više. Vlasti u Srbiji otvoreno rehabilitiraju četnički pokret kao “antifašistički”, dok istovremeno i krajnje umjerenim, pa i jugocentričnim hrvatskim političarima, spočitavaju ustaštvo i na najblažu kritiku ponašanja službene Srbije. Paranoja i strah, te osjećaj ugroženosti, ponovo caruju Srbijom, a paranoja i jest ono što je Srbiju odvuklo u fašizam osamdesetih, i rezultiralo pokušajem, posve bespredmetnim, teritorijalne ekspanzije devedesetih. Bespredmetnim, jer Srbija izumire, demografski je propala država kao i Hrvatska pa i gore, i nema kime naseliti ni teritorij koji joj je preostao.

Da bi se razumjelo agresivno ponašanje Srbije, koja zadnjih dana Hrvatskoj šalje note kao da je Berlinska filharmonija a ne država, treba se vratiti uzrocima (ne povodima!) zadnjeg rata. Geneza fašizma u Srbiji osamdesetih, kao bolesti koja ne zahvaća pojedince već isključivo kolektivitet kao takav jer se bazira na psihologiji masa (pa je stoga besmisleno dijeliti ljude na “fašiste” i “antifašiste”), je praktički jednaka genezi nacizma u Njemačkoj tridesetih. Ekonomska katastrofa osamdesetih, hiperinflacija, pad standarda za oko 30% u odnosu na sedamdesete, nestašice, redukcije, restrikcije, sve je to stvorilo osjećaj egzistencijalne nesigurnosti, i potrebu za snažnim i autoritativnim vođom. Sam po sebi, on ne bi bio dovoljan da iznjedri Miloševića; s tim su se suočavale i druge republike.

Osamdesete se vraćaju u Srbiji

No ključan je osjećaj nacionalnog poniženja: neuspjeh projekta Jugoslavije kao srpske države, uz demografski gubitak mitskog Kosova. Srbija je, za razliku od ostalih republika, i prije Prvog svjetskog rata imala svoju državu – i izgubila je u SFRJ. Dok je ostalima status u federaciji bio uglavnom zadovoljavajuć dok Srbija nije krenula u ekspanziju i postala prijetnja ostalima, jer su sličan status imali i stoljećima prije, uz izuzetak donekle Hrvata koji su se formirali u modernu političku naciju revolucionarne 1848-49, ali bez ostvarenja pune državnosti u formalno-pravnom smislu, Srbija iz očitih razloga nije mogla pristati na status tek jedne od šest ravnopravnih republika. Ako je u doba Titove diktature nezadovoljstvo tek tinjalo, osamdesetih se razbuktalo: Srbija ne samo da se nije uspjela nametnuti kao hegemon u Jugoslaviji, već je Jugoslavija, zbog koje se Srbija odrekla državnosti, osamdesetih postala “bolesnik na Balkanu”, država s hipotekom propalog društvenog uređenja. Usto, država u nikad javno proglašenom bankrotu, ali nesposobna servisirati kamatu na dug, s vakuumom nastalim nakon smrti diktatora koji je, dok je bio živ, bio supstitut za nepostojeće i nefunkcionalne institucije sistema. Jugoslavija nakon 1982., kad je prestala s plaćanjem obveza međunarodnim kreditorima i time ostala bez izvora financiranja, nije bila u stanju riješiti niti jedan funkcionalni problem stanovništva, od redovne opskrbe energentima i uvoznom robom do upisa nekretnina u gruntovnicu, od popravka cesta do dobave lijekova za bolnice. Korupcija je prodrla do najnižih slojeva, i čitav sustav je funkcionirao tek preko veza i poznanstava, neformalnih društvenih grupa koje su funkcionirale mimo institucija države po sistemu “ja tebi ti meni”, dok je država to tolerirala kako kotao socijalnog nezadovoljstva ne bi eksplodirao. Ekonomija koja je sedamdesetih ubrzano rasla povećavajući vanjski dug za gotovo 20% godišnje, i čiji je rast bio baziran isključivo na zaduživanju, se doslovce raspala kad su kreditori zavrnuli slavinu. Novac građana u bankama je ostao blokiran, kreditiranje stanovništva i privrede praktički obustavljeno. Izvozilo se po cijenama nižim od troškova proizvodnje samo da bi se došlo do bilo kakvog konvertibilnog, pravog novca (jugo-dinar je bio nešto kao monopoli novac, kojeg bi se naštampalo “koliko treba”).

Kap koja je prelila čašu je bilo Kosovo, a Albanci zauzeli mjesto koje su u Njemačkoj tridesetih zauzimali Židovi, mjesto unutarnjeg, nevidljivog neprijatelja, neprijatelja koji je “među nama” i tim opasniji što je nevidljiv: njihova kompaktnost i upućenost jednih na druge, uz kutlurološku različitost, je ostavljala dojam kako se radi o “zavjereničkoj” organizaciji koja se urotila da uništi srpstvo. Masovno iseljavanje Srba s Kosova, često pod pritiskom Albanaca, je samo mobiliziralo Srbe na rat i svrstalo ih uz Miloševića. Ako netko misli da je to ludilo završilo porazom Srbije 1995. i NATO bombardiranjem 1999. – nije. O tome najbolje svjedoče politički procesi koji su na vlast u Srbiji doveli, redom, suradnike najgorih ratnih zločinaca poput Šešelja i Miloševića. U umivenom, obrijanom, euroatlantskom izdanju – ali nitko ne treba misliti da je današnji Vučić, Vučić v. 2.0, nov i unaprijeđen, u suštini različit od Vučića koji je devedesetih pozivao da se za jednog ubijenog Srbina ubije sto muslimana. Isto važi za “Tomu grobara”, Vulina, Dačića. Potonji je bio Slobin “mali od kužine”. Srbija, dakle, nikad nije denacificirana, i sve snage koje su osamdesetih pokrenule ratnohuškačku propagandu, kao preteču fizičke gole agresije, od SANU do srpske politike i stranaka, su iz rata izašle takoreći nedirnute – i nereformirane. Nešto kao komunisti i UDBA u Hrvatskoj nakon dolaska demokracije devedesete, što svakako ide na ruku Srbiji.

Bolesnik na Balkanu kojeg nitko ne želi liječiti

Pravog otpora tome iz Hrvatske nije bilo, niti je Hrvatska na denacifikaciji Srbije ikad jasno inzistirala, a kako bi i mogla kad niti sama nije donijela zakon o lustraciji kojim bi se starim komunističkim kadrovima i pripadnicima represivnog aparata komunističkog režima zabranilo kandidiranje za javne funkcije? S te strane, nismo ni od Srbije mogli tražiti isto. Usto, u Hrvatskoj su na djelu procesi kojima se pokušava revidirati ishod zadnjeg rata, difamacijom branitelja (“ustaše”) i amnestijom pete kolone i suradnika okupatora i agresora (“antifašisti”), a ti procesi su poticani upravo s “demokratskog” zapada koji ima svoje interese. Usto, Srbija ponovo osjeća da dobiva na važnosti zbog obnovljenog sukoba SAD i Rusije, i njeno ponašanje spram susjeda postaje sve agresivnije, naročito spram Hrvatske. A kad se pogleda djelovanje Srba u Hrvatskoj, recimo Milorada Pupovca, nije teško vidjeti da i on radikalizira retoriku, i da s agresivnijim tonovima iz Srbije i njegov nastup postaje agresivniji. Zahtjevi da se prestane slaviti Oluja, vrijeđanje hrvatskih političara sred Hrvatske od strane srbijanskih delegacija, protivljenje rehabilitaciji Stepinca (dok je Hrvatska odšutjela istu takvu sudsku rehabilitaciju Draže Mihajlovića!), i tako dalje, bez neke jasne reakcije iz Hrvatske, samo potiču agresivno ponašanje službene Srbije, a i neprijateljstvo spram Hrvata jača u Srbiji. Istovremeno, Hrvati u Srbiji su sustavno zastrašivani i pod pritiskom su uglavnom odustali od toga da se uopće izjašnjavaju kao Hrvati, te su većinom ili napustili Srbiju ili posve asimilirani.

Treba li ignorirati čitavu stvar, kako kaže Milanović koji tvrdi kako “Srbija nije neprijatelj” niti prijetnja, ili biti paranoičan oko Srbije i fokusiran na prijetnju izvana? U ovom trenutku Hrvatska ima većih problema od Srbije, a ni Srba u Hrvatskoj nema toliko da bi mogli, u ovom trenutku, krenuti s balvanima ili pokrenuti neku veću neprijateljsku akciju. Ali činjenica je da Pupovac i ostali iskušavaju granice strpljenja i tolerancije, odnosno, testiraju koliko daleko mogu ići. Na ruku im ide politička klima u Hrvatskoj, nedostataka samopouzdanja, osjećaj krivnje i potreba “urbanih” i antifa-Hrvata da svoju moralno-političku podobnost dokazuju podložnošću Srbiji, što je uostalom skoro cijelo stoljeće bio dobar recept za uspjeh i društveni ugled. Bilo kakav pogled na Srbiju kao ono što ona u ovom trenutku jest – “Gedžistan”, kako ju je jednom krstio Bogdan Bogdanović, disident od Miloševićevog režima, je “ustaški” i moralno neprihvatljiv za širu javnost.

No, stvari bi se mogle promijeniti, a Hrvatsku bi razvoj situacije mogao lako zateći mentalno, propagandno, pa i vojno nepripremljenu. Srbija nam, u ovom trenutku, budimo realni, jest neprijatelj, samo što to neprijateljstvo nema priliku preliti u konkretne akcije. Tonovi koji dolaze od vlade u Srbiji su sve prije nego prijateljski, i otkrivaju da Srbija nije odustala od svoje uloge hegemona na Balkanu, samo trenutno nema sredstava kojima bi taj hegemonizam u praksi provela. Propagandni rat i pozivanje na obranu srpske nejači od ustaške kame sve više neugodno podsjeća na osamdesete, tonovi u srpskim medijima sve više vuku na “ono vrijeme”. Sve se to, jasno, odražava i na međuetničke odnose u Hrvatskoj, koji su lošiji nego prije desetak godina, a to je rezultat slabosti hrvatskih vlasti i nespremnosti da stvari postave na svoje mjesto, kao i nedostatka bilo kakvih saveznika. Njemačka nam, u ovom trenutku, sasvim sigurno nije saveznik, i to ne samo kad se radi o Srbiji, već i kad se radi o svemu drugom. SAD, naslijedi li Obamu Hillary Clinton, još manje. Koliko god to nekima zvučalo kao hereza, Hrvatska treba raditi i na zbližavanju s Rusijom, kako se ne bi dovela u situaciju da danas-sutra bude predstraža zapada u ratu koji Hillary već planira protiv Putina.

Treba li Srbiji, dakle, uopće poklanjati pažnju? Zapravo, najbolje bi bilo ponašati se po receptu koji je predložio pokojni diktator Josip Broz. Živjeti kao da će vječno biti mir, a pripremati se kao da će sutra biti rat. Jer, ako su Hrvati i spremni Srbiji oprostiti ratna zbivanja devedesetih, Srbija nama očito nije spremna oprostiti, i čeka priliku da se osveti. U Srbiji gotovo da ne postoji svijest o tome da su Srbi prouzročili ratove na Balkanu, i da su krivci za brojne žrtve – oni dobrim dijelom sebe vide kao nedužne žrtve “belosvetske” i ustaško-džihadske zavjere protiv srpstva.

Kao što je poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu bio uvod u onaj idući, i motivacija Nijemcima da pokušaju “ispraviti povijesnu nepravdu”, tako bi poraz Srbije u ratovima devedesetih mogao biti uvod u novi rat. Tim više što je poraz Srbije devedesetih bio nepotpun, nedovoljan da bi iskorijenio uzroke rata u samoj Srbiji, u epicentru zaraze, onako kako je to urađeno u Njemačkoj nakon kraha Hitlera. Devedesetih su uklonjene tek metastaze, ali nitko nije udario na centar odakle se rak proširio, i bolest bi, promijene li se međunarodne okolnosti, ponovo mogla uzeti maha. Srbija za sad neće kretati ni u kakve ratove, ali ne zato jer ne bi, nego zato jer ne može. Hrvatska zato treba osjetno odlučniju vanjsku politiku, koja će Srbiju dovesti u položaj da se pravda i objašnjava, a ne stalno biti u defanzivi. To bi, uostalom, najviše koristilo samoj Srbiji, koja i dalje živi na istim mitovima. Srbiji, kao i kroničnom alkoholičaru, treba pomoć da bi se riješila svojih “ovisnosti” koje je vuku u nove probleme sa susjedima i svijetom – ali, ona sama od sebe nikad neće priznati da joj je ta pomoć potrebna, dok je prilike ne natjeraju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari