Pratite nas

Kolumne

Srbija ne priprema rat protiv Hrvatske – samo zato jer nema čime

Objavljeno

na

‘Srbija nam nije neprijatelj’, rekao je danas Zoran Milanović. Istovremeno, neki lijevi portali pišu kako su desne stranke okupljene u udruzi POMAK “sišle s uma” jer su izdali priopćenje u kom navode da Srbija provodi agresiju kojoj “nedostaje samo onaj vojni dio, no nismo sigurni da i on nije već pripremljen te da je u tijeku.”

Smatrao tko POMAK i Alića redikulima ili ne, jedini razlog radi kojeg Srbija nije do sad već pokrenula novi rat protiv Hrvatske kako bi povratila “vekovne srpske zemlje” je što im je vojska u takvom stanju da nisu u stanju ratovati ni protiv općine Svinjarevci, i jer su trenutno međunarodne okolnosti takve da za to jednostavno nemaju nikakvih preduvjeta.  Nije da se Šešeljevi četnici koji vladaju Srbijom inače ne bi pokušali osvetiti za poraz. A još manje su nam ga oprostili, i pomirili se s njim.

Propagandni rat je već na djelu!

Svakoj vojnoj agresiji uvijek prethodi artiljerijska priprema u vidu propagandnog rata, te psihološke pripreme domaće javnosti. Potonja se uvijek sastoji od prikazivanja vlastitog naroda kao “žrtve” – u ovom slučaju “ustaša koji su proterali s vekovnih ognjišta xy stotina tisuća Srba”, da ne govorimo o Jasenovcu za koji se “treba osvetiti”, a “onih drugih” kao vječne prijetnje i kao neljudi, nevrijednih postojanja. Ustaša, u ovom konkretnom slučaju. Propagandni rat protiv Hrvatske je u Srbiji davno započeo, još nakon ubojstva Đinđića, i od onda eskalira. Srbija se, unatoč svojim europskim ambicijama, sve više radikalizira, i taj proces radikalizacije je danas dosegnuo praktički razinu iz vremena Slobodana Miloševića. Bilo kakva svijest o odgovornosti Srbije za ratove devedesetih, ako se ikad i počela pomaljati ispod ruševina Vukovara i Srebrenice, je potisnuta i potiskuje se sve više. Vlasti u Srbiji otvoreno rehabilitiraju četnički pokret kao “antifašistički”, dok istovremeno i krajnje umjerenim, pa i jugocentričnim hrvatskim političarima, spočitavaju ustaštvo i na najblažu kritiku ponašanja službene Srbije. Paranoja i strah, te osjećaj ugroženosti, ponovo caruju Srbijom, a paranoja i jest ono što je Srbiju odvuklo u fašizam osamdesetih, i rezultiralo pokušajem, posve bespredmetnim, teritorijalne ekspanzije devedesetih. Bespredmetnim, jer Srbija izumire, demografski je propala država kao i Hrvatska pa i gore, i nema kime naseliti ni teritorij koji joj je preostao.

Da bi se razumjelo agresivno ponašanje Srbije, koja zadnjih dana Hrvatskoj šalje note kao da je Berlinska filharmonija a ne država, treba se vratiti uzrocima (ne povodima!) zadnjeg rata. Geneza fašizma u Srbiji osamdesetih, kao bolesti koja ne zahvaća pojedince već isključivo kolektivitet kao takav jer se bazira na psihologiji masa (pa je stoga besmisleno dijeliti ljude na “fašiste” i “antifašiste”), je praktički jednaka genezi nacizma u Njemačkoj tridesetih. Ekonomska katastrofa osamdesetih, hiperinflacija, pad standarda za oko 30% u odnosu na sedamdesete, nestašice, redukcije, restrikcije, sve je to stvorilo osjećaj egzistencijalne nesigurnosti, i potrebu za snažnim i autoritativnim vođom. Sam po sebi, on ne bi bio dovoljan da iznjedri Miloševića; s tim su se suočavale i druge republike.

Osamdesete se vraćaju u Srbiji

No ključan je osjećaj nacionalnog poniženja: neuspjeh projekta Jugoslavije kao srpske države, uz demografski gubitak mitskog Kosova. Srbija je, za razliku od ostalih republika, i prije Prvog svjetskog rata imala svoju državu – i izgubila je u SFRJ. Dok je ostalima status u federaciji bio uglavnom zadovoljavajuć dok Srbija nije krenula u ekspanziju i postala prijetnja ostalima, jer su sličan status imali i stoljećima prije, uz izuzetak donekle Hrvata koji su se formirali u modernu političku naciju revolucionarne 1848-49, ali bez ostvarenja pune državnosti u formalno-pravnom smislu, Srbija iz očitih razloga nije mogla pristati na status tek jedne od šest ravnopravnih republika. Ako je u doba Titove diktature nezadovoljstvo tek tinjalo, osamdesetih se razbuktalo: Srbija ne samo da se nije uspjela nametnuti kao hegemon u Jugoslaviji, već je Jugoslavija, zbog koje se Srbija odrekla državnosti, osamdesetih postala “bolesnik na Balkanu”, država s hipotekom propalog društvenog uređenja. Usto, država u nikad javno proglašenom bankrotu, ali nesposobna servisirati kamatu na dug, s vakuumom nastalim nakon smrti diktatora koji je, dok je bio živ, bio supstitut za nepostojeće i nefunkcionalne institucije sistema. Jugoslavija nakon 1982., kad je prestala s plaćanjem obveza međunarodnim kreditorima i time ostala bez izvora financiranja, nije bila u stanju riješiti niti jedan funkcionalni problem stanovništva, od redovne opskrbe energentima i uvoznom robom do upisa nekretnina u gruntovnicu, od popravka cesta do dobave lijekova za bolnice. Korupcija je prodrla do najnižih slojeva, i čitav sustav je funkcionirao tek preko veza i poznanstava, neformalnih društvenih grupa koje su funkcionirale mimo institucija države po sistemu “ja tebi ti meni”, dok je država to tolerirala kako kotao socijalnog nezadovoljstva ne bi eksplodirao. Ekonomija koja je sedamdesetih ubrzano rasla povećavajući vanjski dug za gotovo 20% godišnje, i čiji je rast bio baziran isključivo na zaduživanju, se doslovce raspala kad su kreditori zavrnuli slavinu. Novac građana u bankama je ostao blokiran, kreditiranje stanovništva i privrede praktički obustavljeno. Izvozilo se po cijenama nižim od troškova proizvodnje samo da bi se došlo do bilo kakvog konvertibilnog, pravog novca (jugo-dinar je bio nešto kao monopoli novac, kojeg bi se naštampalo “koliko treba”).

Kap koja je prelila čašu je bilo Kosovo, a Albanci zauzeli mjesto koje su u Njemačkoj tridesetih zauzimali Židovi, mjesto unutarnjeg, nevidljivog neprijatelja, neprijatelja koji je “među nama” i tim opasniji što je nevidljiv: njihova kompaktnost i upućenost jednih na druge, uz kutlurološku različitost, je ostavljala dojam kako se radi o “zavjereničkoj” organizaciji koja se urotila da uništi srpstvo. Masovno iseljavanje Srba s Kosova, često pod pritiskom Albanaca, je samo mobiliziralo Srbe na rat i svrstalo ih uz Miloševića. Ako netko misli da je to ludilo završilo porazom Srbije 1995. i NATO bombardiranjem 1999. – nije. O tome najbolje svjedoče politički procesi koji su na vlast u Srbiji doveli, redom, suradnike najgorih ratnih zločinaca poput Šešelja i Miloševića. U umivenom, obrijanom, euroatlantskom izdanju – ali nitko ne treba misliti da je današnji Vučić, Vučić v. 2.0, nov i unaprijeđen, u suštini različit od Vučića koji je devedesetih pozivao da se za jednog ubijenog Srbina ubije sto muslimana. Isto važi za “Tomu grobara”, Vulina, Dačića. Potonji je bio Slobin “mali od kužine”. Srbija, dakle, nikad nije denacificirana, i sve snage koje su osamdesetih pokrenule ratnohuškačku propagandu, kao preteču fizičke gole agresije, od SANU do srpske politike i stranaka, su iz rata izašle takoreći nedirnute – i nereformirane. Nešto kao komunisti i UDBA u Hrvatskoj nakon dolaska demokracije devedesete, što svakako ide na ruku Srbiji.

Bolesnik na Balkanu kojeg nitko ne želi liječiti

Pravog otpora tome iz Hrvatske nije bilo, niti je Hrvatska na denacifikaciji Srbije ikad jasno inzistirala, a kako bi i mogla kad niti sama nije donijela zakon o lustraciji kojim bi se starim komunističkim kadrovima i pripadnicima represivnog aparata komunističkog režima zabranilo kandidiranje za javne funkcije? S te strane, nismo ni od Srbije mogli tražiti isto. Usto, u Hrvatskoj su na djelu procesi kojima se pokušava revidirati ishod zadnjeg rata, difamacijom branitelja (“ustaše”) i amnestijom pete kolone i suradnika okupatora i agresora (“antifašisti”), a ti procesi su poticani upravo s “demokratskog” zapada koji ima svoje interese. Usto, Srbija ponovo osjeća da dobiva na važnosti zbog obnovljenog sukoba SAD i Rusije, i njeno ponašanje spram susjeda postaje sve agresivnije, naročito spram Hrvatske. A kad se pogleda djelovanje Srba u Hrvatskoj, recimo Milorada Pupovca, nije teško vidjeti da i on radikalizira retoriku, i da s agresivnijim tonovima iz Srbije i njegov nastup postaje agresivniji. Zahtjevi da se prestane slaviti Oluja, vrijeđanje hrvatskih političara sred Hrvatske od strane srbijanskih delegacija, protivljenje rehabilitaciji Stepinca (dok je Hrvatska odšutjela istu takvu sudsku rehabilitaciju Draže Mihajlovića!), i tako dalje, bez neke jasne reakcije iz Hrvatske, samo potiču agresivno ponašanje službene Srbije, a i neprijateljstvo spram Hrvata jača u Srbiji. Istovremeno, Hrvati u Srbiji su sustavno zastrašivani i pod pritiskom su uglavnom odustali od toga da se uopće izjašnjavaju kao Hrvati, te su većinom ili napustili Srbiju ili posve asimilirani.

Treba li ignorirati čitavu stvar, kako kaže Milanović koji tvrdi kako “Srbija nije neprijatelj” niti prijetnja, ili biti paranoičan oko Srbije i fokusiran na prijetnju izvana? U ovom trenutku Hrvatska ima većih problema od Srbije, a ni Srba u Hrvatskoj nema toliko da bi mogli, u ovom trenutku, krenuti s balvanima ili pokrenuti neku veću neprijateljsku akciju. Ali činjenica je da Pupovac i ostali iskušavaju granice strpljenja i tolerancije, odnosno, testiraju koliko daleko mogu ići. Na ruku im ide politička klima u Hrvatskoj, nedostataka samopouzdanja, osjećaj krivnje i potreba “urbanih” i antifa-Hrvata da svoju moralno-političku podobnost dokazuju podložnošću Srbiji, što je uostalom skoro cijelo stoljeće bio dobar recept za uspjeh i društveni ugled. Bilo kakav pogled na Srbiju kao ono što ona u ovom trenutku jest – “Gedžistan”, kako ju je jednom krstio Bogdan Bogdanović, disident od Miloševićevog režima, je “ustaški” i moralno neprihvatljiv za širu javnost.

No, stvari bi se mogle promijeniti, a Hrvatsku bi razvoj situacije mogao lako zateći mentalno, propagandno, pa i vojno nepripremljenu. Srbija nam, u ovom trenutku, budimo realni, jest neprijatelj, samo što to neprijateljstvo nema priliku preliti u konkretne akcije. Tonovi koji dolaze od vlade u Srbiji su sve prije nego prijateljski, i otkrivaju da Srbija nije odustala od svoje uloge hegemona na Balkanu, samo trenutno nema sredstava kojima bi taj hegemonizam u praksi provela. Propagandni rat i pozivanje na obranu srpske nejači od ustaške kame sve više neugodno podsjeća na osamdesete, tonovi u srpskim medijima sve više vuku na “ono vrijeme”. Sve se to, jasno, odražava i na međuetničke odnose u Hrvatskoj, koji su lošiji nego prije desetak godina, a to je rezultat slabosti hrvatskih vlasti i nespremnosti da stvari postave na svoje mjesto, kao i nedostatka bilo kakvih saveznika. Njemačka nam, u ovom trenutku, sasvim sigurno nije saveznik, i to ne samo kad se radi o Srbiji, već i kad se radi o svemu drugom. SAD, naslijedi li Obamu Hillary Clinton, još manje. Koliko god to nekima zvučalo kao hereza, Hrvatska treba raditi i na zbližavanju s Rusijom, kako se ne bi dovela u situaciju da danas-sutra bude predstraža zapada u ratu koji Hillary već planira protiv Putina.

Treba li Srbiji, dakle, uopće poklanjati pažnju? Zapravo, najbolje bi bilo ponašati se po receptu koji je predložio pokojni diktator Josip Broz. Živjeti kao da će vječno biti mir, a pripremati se kao da će sutra biti rat. Jer, ako su Hrvati i spremni Srbiji oprostiti ratna zbivanja devedesetih, Srbija nama očito nije spremna oprostiti, i čeka priliku da se osveti. U Srbiji gotovo da ne postoji svijest o tome da su Srbi prouzročili ratove na Balkanu, i da su krivci za brojne žrtve – oni dobrim dijelom sebe vide kao nedužne žrtve “belosvetske” i ustaško-džihadske zavjere protiv srpstva.

Kao što je poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu bio uvod u onaj idući, i motivacija Nijemcima da pokušaju “ispraviti povijesnu nepravdu”, tako bi poraz Srbije u ratovima devedesetih mogao biti uvod u novi rat. Tim više što je poraz Srbije devedesetih bio nepotpun, nedovoljan da bi iskorijenio uzroke rata u samoj Srbiji, u epicentru zaraze, onako kako je to urađeno u Njemačkoj nakon kraha Hitlera. Devedesetih su uklonjene tek metastaze, ali nitko nije udario na centar odakle se rak proširio, i bolest bi, promijene li se međunarodne okolnosti, ponovo mogla uzeti maha. Srbija za sad neće kretati ni u kakve ratove, ali ne zato jer ne bi, nego zato jer ne može. Hrvatska zato treba osjetno odlučniju vanjsku politiku, koja će Srbiju dovesti u položaj da se pravda i objašnjava, a ne stalno biti u defanzivi. To bi, uostalom, najviše koristilo samoj Srbiji, koja i dalje živi na istim mitovima. Srbiji, kao i kroničnom alkoholičaru, treba pomoć da bi se riješila svojih “ovisnosti” koje je vuku u nove probleme sa susjedima i svijetom – ali, ona sama od sebe nikad neće priznati da joj je ta pomoć potrebna, dok je prilike ne natjeraju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari