Pratite nas

Kolumne

Srbija ne priprema rat protiv Hrvatske – samo zato jer nema čime

Objavljeno

na

‘Srbija nam nije neprijatelj’, rekao je danas Zoran Milanović. Istovremeno, neki lijevi portali pišu kako su desne stranke okupljene u udruzi POMAK “sišle s uma” jer su izdali priopćenje u kom navode da Srbija provodi agresiju kojoj “nedostaje samo onaj vojni dio, no nismo sigurni da i on nije već pripremljen te da je u tijeku.”

Smatrao tko POMAK i Alića redikulima ili ne, jedini razlog radi kojeg Srbija nije do sad već pokrenula novi rat protiv Hrvatske kako bi povratila “vekovne srpske zemlje” je što im je vojska u takvom stanju da nisu u stanju ratovati ni protiv općine Svinjarevci, i jer su trenutno međunarodne okolnosti takve da za to jednostavno nemaju nikakvih preduvjeta.  Nije da se Šešeljevi četnici koji vladaju Srbijom inače ne bi pokušali osvetiti za poraz. A još manje su nam ga oprostili, i pomirili se s njim.

Propagandni rat je već na djelu!

Svakoj vojnoj agresiji uvijek prethodi artiljerijska priprema u vidu propagandnog rata, te psihološke pripreme domaće javnosti. Potonja se uvijek sastoji od prikazivanja vlastitog naroda kao “žrtve” – u ovom slučaju “ustaša koji su proterali s vekovnih ognjišta xy stotina tisuća Srba”, da ne govorimo o Jasenovcu za koji se “treba osvetiti”, a “onih drugih” kao vječne prijetnje i kao neljudi, nevrijednih postojanja. Ustaša, u ovom konkretnom slučaju. Propagandni rat protiv Hrvatske je u Srbiji davno započeo, još nakon ubojstva Đinđića, i od onda eskalira. Srbija se, unatoč svojim europskim ambicijama, sve više radikalizira, i taj proces radikalizacije je danas dosegnuo praktički razinu iz vremena Slobodana Miloševića. Bilo kakva svijest o odgovornosti Srbije za ratove devedesetih, ako se ikad i počela pomaljati ispod ruševina Vukovara i Srebrenice, je potisnuta i potiskuje se sve više. Vlasti u Srbiji otvoreno rehabilitiraju četnički pokret kao “antifašistički”, dok istovremeno i krajnje umjerenim, pa i jugocentričnim hrvatskim političarima, spočitavaju ustaštvo i na najblažu kritiku ponašanja službene Srbije. Paranoja i strah, te osjećaj ugroženosti, ponovo caruju Srbijom, a paranoja i jest ono što je Srbiju odvuklo u fašizam osamdesetih, i rezultiralo pokušajem, posve bespredmetnim, teritorijalne ekspanzije devedesetih. Bespredmetnim, jer Srbija izumire, demografski je propala država kao i Hrvatska pa i gore, i nema kime naseliti ni teritorij koji joj je preostao.

Da bi se razumjelo agresivno ponašanje Srbije, koja zadnjih dana Hrvatskoj šalje note kao da je Berlinska filharmonija a ne država, treba se vratiti uzrocima (ne povodima!) zadnjeg rata. Geneza fašizma u Srbiji osamdesetih, kao bolesti koja ne zahvaća pojedince već isključivo kolektivitet kao takav jer se bazira na psihologiji masa (pa je stoga besmisleno dijeliti ljude na “fašiste” i “antifašiste”), je praktički jednaka genezi nacizma u Njemačkoj tridesetih. Ekonomska katastrofa osamdesetih, hiperinflacija, pad standarda za oko 30% u odnosu na sedamdesete, nestašice, redukcije, restrikcije, sve je to stvorilo osjećaj egzistencijalne nesigurnosti, i potrebu za snažnim i autoritativnim vođom. Sam po sebi, on ne bi bio dovoljan da iznjedri Miloševića; s tim su se suočavale i druge republike.

Osamdesete se vraćaju u Srbiji

No ključan je osjećaj nacionalnog poniženja: neuspjeh projekta Jugoslavije kao srpske države, uz demografski gubitak mitskog Kosova. Srbija je, za razliku od ostalih republika, i prije Prvog svjetskog rata imala svoju državu – i izgubila je u SFRJ. Dok je ostalima status u federaciji bio uglavnom zadovoljavajuć dok Srbija nije krenula u ekspanziju i postala prijetnja ostalima, jer su sličan status imali i stoljećima prije, uz izuzetak donekle Hrvata koji su se formirali u modernu političku naciju revolucionarne 1848-49, ali bez ostvarenja pune državnosti u formalno-pravnom smislu, Srbija iz očitih razloga nije mogla pristati na status tek jedne od šest ravnopravnih republika. Ako je u doba Titove diktature nezadovoljstvo tek tinjalo, osamdesetih se razbuktalo: Srbija ne samo da se nije uspjela nametnuti kao hegemon u Jugoslaviji, već je Jugoslavija, zbog koje se Srbija odrekla državnosti, osamdesetih postala “bolesnik na Balkanu”, država s hipotekom propalog društvenog uređenja. Usto, država u nikad javno proglašenom bankrotu, ali nesposobna servisirati kamatu na dug, s vakuumom nastalim nakon smrti diktatora koji je, dok je bio živ, bio supstitut za nepostojeće i nefunkcionalne institucije sistema. Jugoslavija nakon 1982., kad je prestala s plaćanjem obveza međunarodnim kreditorima i time ostala bez izvora financiranja, nije bila u stanju riješiti niti jedan funkcionalni problem stanovništva, od redovne opskrbe energentima i uvoznom robom do upisa nekretnina u gruntovnicu, od popravka cesta do dobave lijekova za bolnice. Korupcija je prodrla do najnižih slojeva, i čitav sustav je funkcionirao tek preko veza i poznanstava, neformalnih društvenih grupa koje su funkcionirale mimo institucija države po sistemu “ja tebi ti meni”, dok je država to tolerirala kako kotao socijalnog nezadovoljstva ne bi eksplodirao. Ekonomija koja je sedamdesetih ubrzano rasla povećavajući vanjski dug za gotovo 20% godišnje, i čiji je rast bio baziran isključivo na zaduživanju, se doslovce raspala kad su kreditori zavrnuli slavinu. Novac građana u bankama je ostao blokiran, kreditiranje stanovništva i privrede praktički obustavljeno. Izvozilo se po cijenama nižim od troškova proizvodnje samo da bi se došlo do bilo kakvog konvertibilnog, pravog novca (jugo-dinar je bio nešto kao monopoli novac, kojeg bi se naštampalo “koliko treba”).

Kap koja je prelila čašu je bilo Kosovo, a Albanci zauzeli mjesto koje su u Njemačkoj tridesetih zauzimali Židovi, mjesto unutarnjeg, nevidljivog neprijatelja, neprijatelja koji je “među nama” i tim opasniji što je nevidljiv: njihova kompaktnost i upućenost jednih na druge, uz kutlurološku različitost, je ostavljala dojam kako se radi o “zavjereničkoj” organizaciji koja se urotila da uništi srpstvo. Masovno iseljavanje Srba s Kosova, često pod pritiskom Albanaca, je samo mobiliziralo Srbe na rat i svrstalo ih uz Miloševića. Ako netko misli da je to ludilo završilo porazom Srbije 1995. i NATO bombardiranjem 1999. – nije. O tome najbolje svjedoče politički procesi koji su na vlast u Srbiji doveli, redom, suradnike najgorih ratnih zločinaca poput Šešelja i Miloševića. U umivenom, obrijanom, euroatlantskom izdanju – ali nitko ne treba misliti da je današnji Vučić, Vučić v. 2.0, nov i unaprijeđen, u suštini različit od Vučića koji je devedesetih pozivao da se za jednog ubijenog Srbina ubije sto muslimana. Isto važi za “Tomu grobara”, Vulina, Dačića. Potonji je bio Slobin “mali od kužine”. Srbija, dakle, nikad nije denacificirana, i sve snage koje su osamdesetih pokrenule ratnohuškačku propagandu, kao preteču fizičke gole agresije, od SANU do srpske politike i stranaka, su iz rata izašle takoreći nedirnute – i nereformirane. Nešto kao komunisti i UDBA u Hrvatskoj nakon dolaska demokracije devedesete, što svakako ide na ruku Srbiji.

Bolesnik na Balkanu kojeg nitko ne želi liječiti

Pravog otpora tome iz Hrvatske nije bilo, niti je Hrvatska na denacifikaciji Srbije ikad jasno inzistirala, a kako bi i mogla kad niti sama nije donijela zakon o lustraciji kojim bi se starim komunističkim kadrovima i pripadnicima represivnog aparata komunističkog režima zabranilo kandidiranje za javne funkcije? S te strane, nismo ni od Srbije mogli tražiti isto. Usto, u Hrvatskoj su na djelu procesi kojima se pokušava revidirati ishod zadnjeg rata, difamacijom branitelja (“ustaše”) i amnestijom pete kolone i suradnika okupatora i agresora (“antifašisti”), a ti procesi su poticani upravo s “demokratskog” zapada koji ima svoje interese. Usto, Srbija ponovo osjeća da dobiva na važnosti zbog obnovljenog sukoba SAD i Rusije, i njeno ponašanje spram susjeda postaje sve agresivnije, naročito spram Hrvatske. A kad se pogleda djelovanje Srba u Hrvatskoj, recimo Milorada Pupovca, nije teško vidjeti da i on radikalizira retoriku, i da s agresivnijim tonovima iz Srbije i njegov nastup postaje agresivniji. Zahtjevi da se prestane slaviti Oluja, vrijeđanje hrvatskih političara sred Hrvatske od strane srbijanskih delegacija, protivljenje rehabilitaciji Stepinca (dok je Hrvatska odšutjela istu takvu sudsku rehabilitaciju Draže Mihajlovića!), i tako dalje, bez neke jasne reakcije iz Hrvatske, samo potiču agresivno ponašanje službene Srbije, a i neprijateljstvo spram Hrvata jača u Srbiji. Istovremeno, Hrvati u Srbiji su sustavno zastrašivani i pod pritiskom su uglavnom odustali od toga da se uopće izjašnjavaju kao Hrvati, te su većinom ili napustili Srbiju ili posve asimilirani.

Treba li ignorirati čitavu stvar, kako kaže Milanović koji tvrdi kako “Srbija nije neprijatelj” niti prijetnja, ili biti paranoičan oko Srbije i fokusiran na prijetnju izvana? U ovom trenutku Hrvatska ima većih problema od Srbije, a ni Srba u Hrvatskoj nema toliko da bi mogli, u ovom trenutku, krenuti s balvanima ili pokrenuti neku veću neprijateljsku akciju. Ali činjenica je da Pupovac i ostali iskušavaju granice strpljenja i tolerancije, odnosno, testiraju koliko daleko mogu ići. Na ruku im ide politička klima u Hrvatskoj, nedostataka samopouzdanja, osjećaj krivnje i potreba “urbanih” i antifa-Hrvata da svoju moralno-političku podobnost dokazuju podložnošću Srbiji, što je uostalom skoro cijelo stoljeće bio dobar recept za uspjeh i društveni ugled. Bilo kakav pogled na Srbiju kao ono što ona u ovom trenutku jest – “Gedžistan”, kako ju je jednom krstio Bogdan Bogdanović, disident od Miloševićevog režima, je “ustaški” i moralno neprihvatljiv za širu javnost.

No, stvari bi se mogle promijeniti, a Hrvatsku bi razvoj situacije mogao lako zateći mentalno, propagandno, pa i vojno nepripremljenu. Srbija nam, u ovom trenutku, budimo realni, jest neprijatelj, samo što to neprijateljstvo nema priliku preliti u konkretne akcije. Tonovi koji dolaze od vlade u Srbiji su sve prije nego prijateljski, i otkrivaju da Srbija nije odustala od svoje uloge hegemona na Balkanu, samo trenutno nema sredstava kojima bi taj hegemonizam u praksi provela. Propagandni rat i pozivanje na obranu srpske nejači od ustaške kame sve više neugodno podsjeća na osamdesete, tonovi u srpskim medijima sve više vuku na “ono vrijeme”. Sve se to, jasno, odražava i na međuetničke odnose u Hrvatskoj, koji su lošiji nego prije desetak godina, a to je rezultat slabosti hrvatskih vlasti i nespremnosti da stvari postave na svoje mjesto, kao i nedostatka bilo kakvih saveznika. Njemačka nam, u ovom trenutku, sasvim sigurno nije saveznik, i to ne samo kad se radi o Srbiji, već i kad se radi o svemu drugom. SAD, naslijedi li Obamu Hillary Clinton, još manje. Koliko god to nekima zvučalo kao hereza, Hrvatska treba raditi i na zbližavanju s Rusijom, kako se ne bi dovela u situaciju da danas-sutra bude predstraža zapada u ratu koji Hillary već planira protiv Putina.

Treba li Srbiji, dakle, uopće poklanjati pažnju? Zapravo, najbolje bi bilo ponašati se po receptu koji je predložio pokojni diktator Josip Broz. Živjeti kao da će vječno biti mir, a pripremati se kao da će sutra biti rat. Jer, ako su Hrvati i spremni Srbiji oprostiti ratna zbivanja devedesetih, Srbija nama očito nije spremna oprostiti, i čeka priliku da se osveti. U Srbiji gotovo da ne postoji svijest o tome da su Srbi prouzročili ratove na Balkanu, i da su krivci za brojne žrtve – oni dobrim dijelom sebe vide kao nedužne žrtve “belosvetske” i ustaško-džihadske zavjere protiv srpstva.

Kao što je poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu bio uvod u onaj idući, i motivacija Nijemcima da pokušaju “ispraviti povijesnu nepravdu”, tako bi poraz Srbije u ratovima devedesetih mogao biti uvod u novi rat. Tim više što je poraz Srbije devedesetih bio nepotpun, nedovoljan da bi iskorijenio uzroke rata u samoj Srbiji, u epicentru zaraze, onako kako je to urađeno u Njemačkoj nakon kraha Hitlera. Devedesetih su uklonjene tek metastaze, ali nitko nije udario na centar odakle se rak proširio, i bolest bi, promijene li se međunarodne okolnosti, ponovo mogla uzeti maha. Srbija za sad neće kretati ni u kakve ratove, ali ne zato jer ne bi, nego zato jer ne može. Hrvatska zato treba osjetno odlučniju vanjsku politiku, koja će Srbiju dovesti u položaj da se pravda i objašnjava, a ne stalno biti u defanzivi. To bi, uostalom, najviše koristilo samoj Srbiji, koja i dalje živi na istim mitovima. Srbiji, kao i kroničnom alkoholičaru, treba pomoć da bi se riješila svojih “ovisnosti” koje je vuku u nove probleme sa susjedima i svijetom – ali, ona sama od sebe nikad neće priznati da joj je ta pomoć potrebna, dok je prilike ne natjeraju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Veliki europejac u crnom

Objavljeno

na

Objavio

Svi se zakačili za riječi šefa, ni manje ni više, Europskog parlamenta Antonija Tajanija, političara iz Berlusconijeva stada, koji je sasvim pošteno i iskreno rekao što misli čija je Istra, čija je Dalmacija. Talijanska, a čija bi bila.

Pogrešno je ove Tajanijeve riječi o talijanskoj Dalmaciji promatrati kao gaf. U zakačenosti svekolike hrvatske javnosti za njegov gotovo “ratni” poklič “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”, svima je promaknula rečenica u kojoj se referirao na autore i “inspiraciju” prije tog usklika.

Kada sam pogledao snimku cijeloga govora, u četvrtoj minuti Tajani, šef EP-a, pozvao se na Renza de’ Vidovicha, čovjeka koji već desetljećima kroz svoje političko i publicističko djelovanje negira hrvatski karakter Dalmacije, a Dalmatince smatra posebnom nacijom niklom iz skuta talijanske kulture.

‘Dalmazia nazione’

U djelu, ogromnom rječniku “Dalmazia nazione”, De’ Vidovich odriče bilo kakav karakter hrvatskosti Dalmacije te polazeći, poput Mussolinija, još od Ilira i Rimskog Carstva, Slaveni su po njemu tek integrirani u romansko-talijansku kulturu, te piše: “Ako dalmatinski autori pišu na hrvatskom jeziku, srpskom ili crnogorskom, ako se izjašnjavaju kao Morlaci, oni ulaze u kontekst kulture dalmatinske nacije i čine njenu važnu komponentu, pa autori ove knjige te iste autore stavljaju na istu razinu kao one koji pišu latinskim, talijanskim… i čine konstitutivni element ove (dalmatinske) višejezične nacionalnosti koja ima analogne strukture kao trojezična švicarska nacija, ili dvojezične nacije poput Belgijaca, Kanađana, Iraca.” Za De’ Vidovicha netko može biti talijanske rase, ali se osjećati kao Hrvat, pod prisilom. To je nebitno, bitno je da je dalmatinska, višejezična nacija koju je stvorila talijanska kultura, zasebni nacionalni entitet od ostatka Hrvatske.

Koji je onda sljedeći korak kada je razvoj i očuvanje “dalmatinske nacije” u pitanju? Za De’ Vidovicha to je povratak dalmatinske nacije talijanskoj kulturi iz koje je i nastala, a glavnu ulogu u tome treba imati Europska unija koja mora, veli on, “eliminirati države nacije” i preuzeti koncept “nacionalne kulture kao razlikovnog elementa među narodima”.

Drugim riječima, “vratiti” federalizacijom EU-a Dalmaciju Italiji kojoj je i “oteta”, najprije od Austro-Ugarske, danas od RH. Vidoviti De’ Vidovich kliče, više Europe – manje suverenista, a to, gle čuda, “pomalo” skriveno zastupa i Tajani koji se pozvao na De’ Vidovicha. Podlo – zagovaraju federalizaciju Europe kao krinku za obnovu starih pretenzija kolonijalnih sila, u ovom slučaju Italije.

De’ Vidovich je rođen u Zadru, odakle je pobjegao u Trst uslijed savezničkog bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. On nije makar tko, kao član postfašističke stranke Talijanski socijalni pokret – Nacionalna desnica, obnašao je zastupničke i visoke političke funkcije, a odlikovao ga je Tajanijev stranački šef i sponzor Berlusconi za posebne zasluge vraćanja Talijanima talijanskog, napose u Trstu.

Nije onda čudno, što je promaklo svima, da se Tajani, prije nego što je “nazdravio” u čast talijanske Istre i Dalmacije, pozvao na lik i djelo Renza de’ Vidovicha, što Tajanijevu govoru pridaje puno veću zloću od samog dozivanja talijanske Istre i Dalmacije.

Kada se šef Europskog parlamenta, pored jednog od najvećih Splićana prošlog stoljeća Enza Bettize, koji puno više i pametnije ima reći o Splitu, Dalmaciji i njihovu slojevitom interkulturalnom i političkom identitetu, ipak opredijeli za jednog postfašista, koji kroz projekt slabljenja europskih država na konto jače integracije Europe, protiv država nacija, želi ponovno maznuti Dalmaciju, to nije više skandalozno, već korektno otkrivanje velikog europejca u crnom, Antonija Tajanija.

Ruggiero Boscovich

Zato je od strane naših vlasti puno važnije od natjecanja u “zgražanjima”, bilo da se radi o Pantovčaku ili Plenkoviću, kojemu je Tajani prijatelj, upitati ga: kada se već pozvao u svom govoru o talijanskoj Dalmaciji i Istri na notornog znanstvenog manipulatora, talijanskog postfašista Renza de’ Vidovicha, dijeli li onda Tajani i Vidovicheve političke stavove kada je “dalmatinska nacija” u pitanju, kao i mjesto Dalmacije u Europskoj uniji kao dijelu Italije pod krinkom kulture?

Problem je, dakle, puno dublji i širi. Talijani svojataju, među inim, i Ruđera Boškovića. Sam Bošković u odgovoru D’Alambertu je jasno rekao da nije Talijan, a kada je vidio hrvatske vojnike u Beču, bratu je napisao da su to “naši Hrvati”.

Kada su Talijani podizali spomenik Boškoviću u Milanu, Tuđman je tražio da mu se ime napiše “Ruđer Bošković”, umjesto Ruggiero Boscovich, “vidovichi” su odbili, pa je i Tuđman odbio doći na takvu krivotvorinu u kojoj su, od Talijana, još samo Srbi maštovitiji.

Od akademske zajednice do visoke talijanske politike i visokog klera u Vatikanu, ono što je Tajani izgovorio, a De’ Vidovich osmislio, njihov je “mainstream”. U tom kontekstu, projekt “više Europe, manje suverenih država” djeluje kao toksičan koncept.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

prof. Ante Nazor: Ništa u Tajanijevoj izjavi nije dvosmisleno. Sve je jasno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju

Objavljeno

na

Objavio

Pjesnici su od uvijek bili “čuđenje u svijetu“. Sada su ih u Hrvatskoj zamijenili političari. Nenad Porges pita na fejsu: “Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne?“

Zastupnik Milorad Pupovac je blago, skoro pastoralno opomenuo sve koji podržavaju referendumske inicijative i nazvao ih “pederima i huljama“. U zao čas. Malo se preračunao. Naime, Sabor je u tom trenutku vodio Milijan Brkić koji ne dopušta da se više od 400.000 ljudi etiketira uvredljivim usporedbama. Stoga je odmah izbacio iz sabornice -Nikolu Grmoju jer on misli da nije hulja, a ne daj Bože ni peder. Red, rad i disciplina…

UEFA kažnjava hrvatske klubove za tzv. govor mržnje. Pupovca ubuduće treba prijaviti UEFA-i. Naivni su uvjereni da UEFA već vodi postupak protiv još jednog progresivno-liberalnog zastupnika Nenada Stazića koji je javno zavapio i bolno zažalio što njegovi 1945.g. nisu svoj posao obavili do kraja. Ili točnije rečeno – obavili su ga krajnje šlampavo. Što god to značilo. Rodbina i potomci onih petsto ili šesto tisuća pobijenih u ta nezaboravna vremena znaju što to znači.

No, rigidni desničari se na fejsu pitaju zašto “pederi i hulje“ nisu Pupovcu energično uzvratili te ujedno dali logičan odgovor. Zato što su oni pragmatični ”pederi i hulje”. Što je Stazić nitko i ne pita. Pojma nemam zašto? Vjerojatno se radi o ustavnom pravu na slobodu izražavanja. Kad se prijeđu granice te apstraktne slobode onda se desi svjetski presedan.

Tako su u Splitu vaterpolisti Crvene zvezde malo prošetali Rivom. Mirni i nekonfliktni torcidaši htjeli su ih nešto priupitati zbog čega je nastao nesporazum i jedan od vaterpolista je skočio u more, a mirni i povučeni torcidaši nisu skočili za njim kako bi ga spasili od utapanja. I priča tu završava. U slobodarskom Splitu “skakali“ su u more i beogradski automobili, “skakao“ je u more i Zdravko Mamić (doduše u Bolu na Braču), ali sve je to završilo klasičnom pričom o našima i vašima. Ali ovo s vaterpolistima Zvezde je priča bez elemenata klasike.

Ovdje se radi o političkom hororu. Zvezda više ne želi igrati tzv. Regionalnu ligu ni u Splitu ni u bilo kojem gradu koji nije bar 200 km udaljen od Splita. U svakom zlu, u pravilu, ima i neko dobro. Sad bi moji Ličani, poznati po svom talentu za plivanje i vaterpolo, mogli dobiti u Gospiću olimpijski bazen i tako spasiti Regionalnu ligu. Tada nitko više neće zlobno pitati “Što je osam Ličana u vodi?“ Odgovor je ”splav”, a nakon toga opći smijeh.

Zvezda će ubuduće moći igrati u mirnoj i pastoralnoj atmosferi u, recimo, Gospiću. Tada će čak i Šokre Beljak imati priliku vidjeti kako izgleda “bratstvo i jedinstvo“ na djelu. Zaboravit će se i službeni demarš Srbije zbog ovog “belosvetskog“ skandala.

O ”pederima i kurvama”

Prisjetih se situacije kad su Sportske novosti, ne tako davno, izvještavale s Europskog juniorskog prvenstva u kajaku u kanuu koje se održavalo u jednako tako idiličnom srpskom gradu Kraljevu. Čast da nosi hrvatsku zastavu imao je Varaždinec Matej Herkov čiji otac je Robert, invalid Domovinskog rata. Uglavnom, Matej je bio u Kraljevu napadnut flašama i čašama pa je završio u bolnici na šivanju. Policija je brzo pronašla 29-godišnjeg napadača kojem je u Beogradu suđeno za pokušaj ubojstva! E sad, sve ovo iznosim samo zbog usporedbe.

Gradonačelnik Kraljeva Ljubiša Simović se ispričao. Gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara se ispričao i tko se još sjeća pokušaja ubojstva hrvatskog veslača u Kraljevu? A sjeća li se još itko skoka Zvezdinog vaterpolista u more?

Iz dana u dan žilavi hrvatski “antifašisti“ i njihovi medijski pomagači, cvile, krste se i prosto ne mogu ”da veruju” da je tako nešto moguće u klerofašističkoj Lepoj njihovoj. Jedan takav rigidni tip provocira na fejsu pa se tobože pita: “Ovo što je bilo u Splitu osuđujem, samo me zanima što bi bilo u Beogradu da se prošećem u kockicama? Ok, znam!“ I svi mi bojim se znamo.

Zamislite da general Glasnović sve svoje političke neistomišljenike u Saboru nazove kurvama i pederima. Bi li naši ljevičarski falangisti to nazvali “burnom reakcijom“ i “žestokim obračunom sa suverenistima“? A “pederi i hulje“ uredno uplaćuju u proračun novac kojim se, između ostalog, financiraju i Pupovčeve Novosti koje “duhovito“ deru po svima koji misle malo drugačije nego oni.

Možda je napokon jedan normalan i pragmatičan prijedlog na N1 televiziji dao ”istoričar” Hrvoje Klasić: “Đokovića i Kekina za predsjednike, i odnosi Srbije i Hrvatske bit će bolji“. Napokon smo od njega čuli nešto racionalno, pošteno i relaksirajuće. Srbina Đokovića za predsjednika Srbije, a Srbina Kekina za predsjednika Hrvatske i odnosi će biti savršeni. Što se ono zapitao na početku teksta Nenad Porges? Zašto je za vozačku potrebno biti psihički zdrav, a za zastupnika ne? A zašto ne i za neke naše povjesničare?

Na vijest da Kolinda dobiva 55% glasova, navodno je Anka Taritaš Mrak promptno izjavila: “Ovo je podvala! Ne čujem nikakve glasove!”

Trump je još jednom preveslao našmrcane holywoodske glumce i Demokrate te će zid prema Meksiku sagraditi ne za 5 nego za 17 milijardi dolara. Naši lijevi demokrati su u pred infarktnom stanju. Krasnec, Trkanjac, Šerić, Andabaka, Tomašević, Gerovac, Pofuk, Biočina, Vlašić, Tomić, Pavičić, Bajruši, Toma, Vitas, Brumec, Pavelić, Žonja…sve sami lijevi medijski falangisti “prosto ne mogu da veruju“.

Koliko bi se za te milijarde moglo sagraditi dječjih vrtića, koliko snimiti dječjih crtića…i bla, bla, bla do beskonačnosti. Međutim, u neka slavna vremena njihovi lijevi predci nisu bili tako iskreno ogorčeni kad su se gradili neki epski zidovi.

Recimo 13. kolovoza 1961.g. bila je počela gradnja jednog 160 km dugačkog zida, idiličnog imena “Antifašistički obrambeni zid“ koji je odvajao Zapadni od istočnog Berlina. Taj zid je bio “izraz težnje“ naroda u DDR-u da se odjeli od trulog kapitalizma. Da ga se nije bilo izgradilo DDR bi bio doslovno ostao bez stanovnika. Međutim, Trumpov zid je sramota! Samo mali primjer povijesne farizejštine naših lijevih medijskih falangista.

Damira Gregoret kao nova Jelena Lovrić koja je ‘stjerala’ KGK u kut

Dok ovo pišem gledam konferenciju za tisak naše Predsjednice Republike. Tu se našla i nova ljevičarska zvijezda lijevog RTL-a – Damira Gregoret. Nova Jelena Lovrić strpljivo je čekala svojih pet minuta. I dočekala. Njezina pitanja su trajala u pravilu duplo duže od odgovora koje je mogla očekivati. Otprilike mislite li još uvijek da je ZDS stari hrvatski pozdrav… jer je uz taj pozdrav NDH poklonio Italiji Istru, otoke, Rijeku…, ali Boku Kotorsku i Srijem nije spomenula.

Kao i svaka mlada i hrabra plavuša Damira je stjerala KGK u kut i ova je skrušeno priznala da je samo slušala svoje loše savjetnike…Kako jednoj plavuši objasniti da su 12.studenog 1920.g. u Rapalu, gradiću pored Genove, predstavnici Kraljevine SHS i predstavnici Kraljevine Italije potpisali ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Kranjska, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža, te je stvorena “slobodna država“ Rijeka pod talijanskom upravom. Točno sve ono što je Musolini 1918.g. u govoru u Riječkom kazalištu i tražio za Italiju. I što je onda još pod ZDS poklonjeno 1941.g. Italiji?

Plavuša nije KGK pitala što je s pozdravom ZDS bilo za trajanja Domovinskog rata, kad se s tim pozdravom jurišalo i ginulo sve do Oluje. Nije pitala ni što je s pjesmom Čavoglave koja se skoro tisuću puta izvodila na radio postajama, koncertima, a znamo da ZDS označava sam početak te pjesme. Plavuša je vjerojatno jedva čula da je HOS-ov spomenik ne tako davno premješten iz Jasenovca u Novsku i da je na njemu i dan danas ZDS te da na njega do sada nitko nije našarao srp i čekić i zasuo trulim jajima. Možda je razlog tomu što na njega paze hosovci.

Neki naši lijevi novinari pišu, misle i djeluju kao da im je mentor bio čuveni srpski akademik Jovan Deretić koji nas uvjerava da su Spartanci, Nijemci i Irci bili Srbi. Naš Jovan uvjeren je da su Srbi nastali čak i prije amebe… za njih su Hrvati koji tijekom dana bilo gdje ustanu – čisti ustaše.

Legendarni nogometaš Zlatan Ibrahimović upitan je ovih dana za komentar svih tih nagrada koje je ove godine strpljivo i sistematski skupio Luka Modrić. On je podvukao jednu činjenicu: “Moja majka je Hrvatica, a porijeklom je iz istog kraja odakle je i Luka, zato sam sretan. To je dio moje krvi“. Komentar srpskog lista ”Informer” na tu izjavu Ibrahimovića gotovo je isti kao da mu je dopisnica Damira Gregoret: “Zlatane, sram te bilo! Ibrahimović veliča ustaštvo!”

Puna je Hrvatska raznih Damira, Jelena, Tomića, Zorana Ercega itd. Je li Damiri i RTL-u ikada palo na pamet da upita časnog zastupnika Nenada Stazića zašto misli da antife nisu 1945.g. obavile svoj posao do kraja. No, pustimo RTL i Damiru Gregoret neka čvrsto koračaju k nekoj od Večernjakovih ruža.

‘Hido, kome da ostavim Hrvatsku?, zavapio je navodno Tuđman

Ante Tomić teško da će dobiti Večernjakovu ružu. Možda nešto drugo, ali to neće mirisati k’o ruža. Hido Biščević je objavio neki svoj razgovor s Tuđmanom u kojem ga je Tuđman navodno upitao: “Hido, kome da ostavim Hrvatsku?“ I sad na scenu stupa analitički genije iz podoficirske škole JNA.

Naš analitičar se još danas trese na pomisao da ima netko tko je mislio da ima Hrvatsku, cijelu zemlju, sve ljude, planine, rijeke, polja, šume, more, renesansne gradove, barokne gradove, orjunaške gadove, hiljadu otoka, Maslenički most, tunel Učku, stadion u Maksimiru, Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski… I sve ovo je nabrojio samo da bih mogao nadrljati završnu opservaciju o Tuđmanu: “Utemeljitelja moderne hrvatske države ni u njegovim najboljim danima nije krasila velika razboritost, a pod kraj života, kad su tajne službe na njegovo veselje namještale Dinamove utakmice (vjerojatno mudri Ante sumnja na utakmicu Dinamo : Partizan 5:0) znao je, stručno psihijatrijski kazano, biti lud k’o kupus“.

Ante blago sumnja kako čitavo društvo ima bolestan odnos s Tuđmanom i njegovom politikom pa nastavlja: “Svjedoči o tome i slučaj ratnog veterana Zorana Ercega, kojeg su priveli na policiji…“ Tu se naš analitičar našao u pat poziciji. Znao on da Zoran Erceg nije ni dragovoljac ni branitelj niti mobiliziran sudionik pa ga je mudro nazvati “ratnim veteranom“. E, sad je li on ratni veteran Ratka Mladića ili Milana Martića to ne zna ni naš analitičar. Tuđmanov sigurno nije. To bi trebalo javno zapitati trenutnog ministra branitelja ili njegove prethodnike. I ja se slažem da Zoran Erceg ima pravo temeljem čl.38 Ustava RH iznositi svoje mišljenje kao što i Tomić može javno trkeljati svoje nepročešljane duhovitosti. Kao što je i rekao Voltaire: “Jedina vrlina kojom se čovjek ne može pohvaliti je skromnost“. Ali… naši lijevi novinari mogu i to.

Voltaire je rekao: “Ne odobravam to što ste rekli, ali ću do svoje smrti braniti vaše pravo da to kažete“ s mojim dodatkom – da to kažete i činite majmuna od sebe.

Jeste li ikada pročitali, čuli ili gledali nešto što sliči na obračun četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu? Akteri su uvijek isti. Partizani i Nijemci. Name, već su me nekoliko puta moji čitatelji molili da nešto napišem o toj “utakmici“. Tekma je odigrana na Lijevča polju nedaleko od Banja Luke, a trajala je nešto dulje od 90 minuta. Započela je 30. ožujka, a završila 8. travnja 1945.g. Četnike je vodio vojvoda Pavle Đurišić, a ustaše general Vladimir Metikoš.

Rezultat je bio kao Dinamo : Partizan – 5:0. Tuđman nije preko tajnih službi mogao srediti pobjedu kombiniranoj četničko partizanskoj momčadi. Nakon svih sjajnih pobjeda koje su partizani postigli bježeći pred “nadmoćnim“ neprijateljem red je da se i trogloditski desničari vesele jednoj njihovoj pobjedi nad četnicima. Usput rečeno, tu bitku nakon Drugog svjetskog rata četnički su emigranti nazvali “drugim Kosovom.“

Ne bi Knin nikada bio najtopliji grad u Hrvatskoj da srpski lideri ne dolaze onamo svako malo dizati temperaturu.

Hrvatska je zgrožena. Kćeri Albanca Adem Shalia, inače članu SDP-a, neki je klerofašist u razredu upaljačem na nadlaktici spalio kožu u obliku omraženog slova ”U”. Jasno je da mladi “ustaša“ to ne bi mogao napraviti da se djevojka barem minimalno opirala.

Naravno, skočio je na noge lagane i naš Pupi i oštro osudio… što? Možda to što su novinari Slobodne skinuli slike djevojke u majici s ustaškim znakovljem. Možda su joj silom navukli i tu majicu. No, ne treba sitničariti. Važno je da “ustaška zmija“ gmiže Hrvatskom. Vrlo je važan kontinuitet kojim pretvaramo ovu zemlju u veliku ustašiju pa ni Ibrahimović ne smije spomenuti da mu je majka Hrvatica. Ustaša odvratni…

Uglavnom, slika s ustaškom majicom nestala je s profila djevojke, a zamijenila ju je slika s cvjetićima u kosi. Kako bi se poetski reklo s “osmjehom u kosi“. Šizofrena “kontrarevolucija“ preplavila je RH. Pomalo podsjeća na 1991. godinu. Ustašluk, proganjanje zbog ZDS, progresivno “kidisanje“ na spomenik Franje Tuđmana, itd. Volio bih vidjeti da se to dogodi s kipom Georgeu Washingtona u SAD-u ili Giuseppea Garibaldia u Italiji. Volio bih vidjeti… ali to vidjeti neću. Osim u RH.

Albert Einstein je jednom gorko zaključio: “Političari nas varaju, varali su nas i varat će nas… Milijarde još nerođenih ljudi već su prevareni, a njihovi životi, zdravlje i blagostanje su izigrani!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari