Pratite nas

Kolumne

Srbija se sprema za osvajačke ratove!?

Objavljeno

na

Razborita, a ne mlitava hrvatska politika nema se razloga bojati nikakve, pa čak ni posebno naoružane Srbije. Naime, srbijanska se moć, uza sve suvremeno naoružanje, očituje ponajprije u pridobivanju petokolonaških skupina, koje iz različitih razloga i pod zaštitom uglavnom izvanjskih čimbenika djeluju protiv interesa vlastitih država

Mnogima se sve donedavno činilo kako u političkim akcijama t. zv. antifa po Hrvatskoj, osim anarhije i parapolitičkoga djelovanja na rubu zakona i nema bogznašto.
Sve agresivnija protuhrvatska histerije promatrače je usmjeravala na oživljavanje jedne vrste neoorjunaške politike, koja, doduše, jest bila zločinačkoga karaktera, nu ne i u tolikim zločinačkim razmjerima kao što su ih nad hrvatskim narodom počinili Brozovi jugokomunisti.

Sukladnost pak aktualne velikosrpske Vučićeve i Nikolićeve politike s antifinim histeričnim stajalištima prema hrvatskoj nacionalnoj simbolici svjedoči gotovo o zajedničkom protuhrvatskom nastupanju srbijanskih pročetničkih i hrvatskih antifinih snaga, a u mnogočemu i podijeljenim ulogama kako bi se što učinkovitije poništili rezultati hrvatske borbe za državnu neovisnost i demokratski parlamentarni sustav.

Okvirni predlošci te borbe uzajamno su stvoreni još 1941. u zajedničkom terorističkom nastupanju jugokomunista i četnika protiv života hrvatske državne neovisnosti.
Premda se kasnije hrabrijim istraživačima povijesnih događaja činilo kako je do raskola između četnika i komunista došlo zbog međusobne borbe između dvojice masovnih zločinaca – Draže Mihailovića i Josipa Broza Tita – vremenski odmak i nešto hladniji razum ipak pokazuju kako se, samo s podijeljenim ulogama, ipak radilo o istovjetnom projektu. Ničem drugom nego projektu održavanja Jugoslavije pod velikosrpskom hegemonijom.

Naime, dok je Broz svojim boljševizmom potporu velikosrpskoj Jugoslaviji trebao osigurati u sovjetskoj Moskvi, dotle je četnički vojvoda Mihailović, u slučaju nacifašističke pobjede u Drugom svjetskom ratu tu potporu svojim savezništvom s Hitlerovim Reichom i Mussolinijevom Italijom trebao osigurati u sustavu nacističkoga “novog europskog poretka”.
U oba slučaja cilj je bio masovnim zločinima i općim terorom nad hrvatskim narodom likvidirati postojeću hrvatsku državu, a kod eventualno preživjelih Hrvata uništiti i samu pomisao na njezino svako buduće oživotvorenje.

Upravo zato danas i postoji međusobno podudaranje politika t. zv. antifa u Hrvatskoj i velikosrpske Vučićeve četničke politike u Beogradu, koja za razliku od antifa s političkim uporištem u Putinovoj Moskvi zaštitu pronalazi i u pojedinim europskim velevlastima, koje se pripremaju za novu raspodjelu moći u posteunijskom razdoblju.
Istovjetnost tih dviju politika najbolje se očitovala nedavno u javnoj tjeralici za hrvatskom predsjednicom samo zato što je poradi zaštite hrvatskih nacionalnih interesa posjetila članove novoizabrane američke vlasti na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom.
Naime, podrobniji uvid u suradnju suvremenih ruskih agitpropovskih priopćavala i progonitelja hrvatske predsjednice, zbog posjeta Washingtonu, jasno potvrđuje elemente rafinirano vođena hibridnoga rata, uz pomoć kojega Moskva sve više prodire prema Sredozemnom moru.

Pomoć tom proruskom projektu na međunarodnoj razini daju poticaji određenih europskih država za legalizacijom velikosrpske ideje, koja bi se trebala ostvariti politikom svršena čina, odnosno pripajanjem Republike Srpske, dijelova Kosova i Makedonije, a po mogućnosti i cijele Crne Gore Velikoj Srbiji.

U provedbi toga plana sudjeluju sve znatnije političke snage u Srbiji i Republici Srpskoj, ali i srpske manjske skupine u Federaciji BiH, kojima naginje i jedan dio bošnjačke politike koju, na primjer, zastupaju Muhamed Filipović i Senad Hadžifejzović.
Tu pak politiku radikalno zastupa i vođa srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac te manjiske skupine Srba u Makedoniji, na Kosovu i organizirana prosrbijanska oporba u Crnoj Gori.

Poruka srbijanskoga patrijarha Irineja s obilježavanja “srpske” državnosti u Banja Luci, kako je “Republika Srpska delo Božje”, osim ateistične i amoralne dimenziju, s kojom bi se posebno trebali pozabaviti oni što su sudbinu svetosti kardinala Stepinca stavili u ruke jednoga takvog bezbožna i bezočnoga lašca, sadrži ponajprije političku viziju oživotvorenja velike Srbije “svim sredstvima”.

Iz tih sredstava nije isključeno ni oružano i nasilno osvajanje tuđih teritorija, a kako, uz Rusiju, i neke zemlje poput Njemačke naoružavaju Vučićevu Srbiju, nije teško zaključiti kako bi iza velikosrpske ekspanzije mogli stajati i pojedini europski nacionalni interesi.
Razborita, a ne mlitava hrvatska politika nema se razloga bojati nikakve, pa čak ni posebno naoružane Srbije. Naime, srbijanska se moć, uza sve suvremeno naoružanje, očituje ponajprije u pridobivanju petokolonaških skupina u pojedinim državama koje iz različitih razloga i pod zaštitom uglavnom izvanjskih čimbenika djeluju protiv interesa svojih vlastitih naroda.
To nažalost najbolje može ilustrirati već spomenuta činjenica o suradnju komunista i četnika tijekom Drugoga svjetskog rata, a čija su žrtva bili hrvatska država i cjelokupni hrvatski narod.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

Objavljeno

na

Objavio

Prav’ za prav’, sve bi se naše koalicije mogle zvati amsterdamskima, po gradu trgovine, financija i, da prostite, prostitucije.

No eto, sudbina je htjela da se koalicija IDS-a, GLAS-a i Pametnog nazove baš po toj niskozemskoj luci, gdje su se nedavno za susreta europskih liberala i demokrata (znači li ovaj veznik između kako liberali nisu demokrati i obrnuto?) našli predsjednici triju stranaka: Boris Miletić, Anka Mrak Tarataš i Marijana Puljak.

GLAS nema što izgubiti, ionako su beznačajni i neprimjetni. Gospođa Mrak sama kaže: ili uspjeti ili izgorjeti, ili hop ili trop. Ona druga gospođa pak pokazuje razumljive ambicije da se na putu od Pazdigrada do Amsterdama možda jednoga lijepog dana skrasi u Saboru.

Nejasno je samo što će IDS-u kao regionalnoj stranci ovakva koalicija? Niti on može pomoći saveznicima u nacionalnim okvirima niti saveznici njemu u regionalnim okvirima.

Konture jednoga političkog programa, ako je suditi po prvim izjavama, već se naziru. Dominira okretanje budućnosti i naročito ideologiji, odnosno tzv. svjetonazorskim temama.

Oni hoće modernu i liberalnu demokraciju, društvo jednakih šansi, prava manjina, ljudska prava hoće, prava žena na izbor, što je samo drugi izraz za nešto što bi zazvučalo manje lijepo i liberalno, političke i tržišne slobode, manje poreze, istospolne brakove, sekularno društvo, kidanje povezanosti Crkve i države, sužavanje braniteljskih prava u odnosu na predložena nova zakonska rješenja…

Kreatori nove koalicije dijelom preuzimaju opća mjesta svakog civiliziranog društva, a drugim dijelom sviraju na fonu liberalnog totalitarizma, koji s liberalizmom u njegovu autentičnom značenju nema ništa, te koji pokušava cijelom svijetu nametati nove standarde, novi moral i preodgajati narode.

Sve ono što je, primjerice, Marijana Puljak, koja je, eto, pod lošim izgovorima bojkotirala čak i minutu šutnje za jednog umrlog čovjeka, slučajno i hrvatskoga generala, za nju “osuđenog ratnog zločinca”, izgovorila u subotnjem intervjuu Slobodnoj Dalmaciji može se naći u svakoj početnici “liberalne demokracije”, to je nešto što se, uostalom, nastoji kroz program građanskog odgoja navrnuti djeci od petog razreda osnovne škole kao europska vrijednost.

Gledano iz aspekta političkog tržišta, roba koju nam nudi nova podružnica europskih liberala i demokrata teško će ovdje naći svoje kupce. Ta roba nema naročitu prođu ni na europskom tržištu, ovdje je pogotovo deplasirana.

Sve smo to već vidjeli, sve je to već dovoljno razvikano i bez odjeka, ne treba nam još jednom Vesna Pusić ili neka nova Vesna Pusić. Hrvatskoj treba neka nova, istinska alternativa, koja neće biti epigon problematičnih “europskih vrijednosti”, nego izraz stvarne volje, emocija i potreba građana, a to može biti samo istinsko demokršćanstvo ili istinska socijaldemokracija.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Željko Glasnović ‘začepio usta’ prevladavajućim medijima! (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari