Pratite nas

Kolumne

Srbija uvježbava slabe točke hrvatske obrane

Objavljeno

na

Na četničke izazove treba odgovoriti odlučno – protjerivanjem srbijanskoga veleposlanika iz Hrvatske te povlačenjem našega veleposlanika iz Beograda. Svaki nedostatak odlučnosti plaćat će se državnom vjerodostojnošću, a dugoročno i gubitkom teritorija! Odlučna Hrvatska nema se nikakva razloga bojati Srbije. Uostalom čak i amaterski pogledom na istočni Srijem jasno pokazuje kako je on i u prirodnom smislu jedinstven dio hrvatske cjeline, koji je stoljećima bio prirodna brana zapada od svih istočnjačkih prijetnja

Zemlje Europske unije, zaokupljene vlastitim problemima, sve manje vide opasnost za područni mir od Srbije, tog stoljeće i pol destabilizirajućega balkanskog čimbenika. Srbija je začetnik cijeloga niza balkanskih ratova, etničkih progona i pokolja, a zbog atentata na austrijskoga prijestolonsljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine ta mala balkanska “šaka jada” potaknula je prvu opću klaonicu naroda, što je zbog neriješenih pitanja u tadašnjem poratnom razdoblju bilo i uvod u Drugi svjetski rat i dotad neviđena masovna stradanja civila, a kasnije i ratnih zarobljenika.

Danas kao i jučer prvi na udaru srbijanske agresije su njezini susjedi – Hrvatska, BiH, Kosovo, Crna Gora, Makedonija i Bugarska. Dok ne stabilizira svoje zapadne granice, srbijanski istočni i južni susjedi imaju svojevrsnu stanku u stoljetnom kontinuitetu agresivne svetosavske politike.

Verbalno-diplomatska agresija u punom je jeku na Republiku Hrvatsku dok se zajedničkim vojno taktičkim vježbama Srbije i Republike srpske iz BiH i već najavljenim srpskim referendumom u BiH dekonstruira daytonska Bosna i Hercegovina pa Srbija svojim bosanskohercegovačkim entitetom praktično preko Drine proteže teritorij sve do državne granice s Hrvatskom na rijeci Uni.

Ustrojavanjem t. zv. zajednice srpskih općina na Kosovu podloga je za buduću dekonstrukciju te nove balkanske države, a sve agresivnije nastupanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i nijekanje crnogorske crkvene autokefalnosti otvaraju prostor ne samo za verbalno nijekanje državnosti Crne Gore nego i za njezino teritorijalno osvajanje.

Međunarodnu podlogu takvoj agresivnoj srbijanskoj politici pruža Putinova Rusija, a pritiscima da se ubrza pregovarački proces oko ulaska Srbije u EU srbijanskom svetosavlju u širenju na zapad potporu očito daje i politika Angele Merkel.

Dok se pruska potpora očituje u diplomatskim pritiscima na pojedine države članice EU, potpora iz Moskve je znatno konkretnija, a očituje se ne samo u vojno-taktičkoj i vježbovnoj suradnji Srbije i Rusije, nego i u pojačanom ruskom naoružavanju Beograda.

Rusija će, po informacijama koje prodiru u javnost, Srbiji, između ostaloga, isporučiti šest zrakoplova M29, topničke i protuzračne sustave buk M2, dva transportna zrakoplova AN26, četiri helikoptera MI24V, trideset oklopnih vozila BRDM-2 i trideset moderniziranih tankova T72 s navođenim raketama.

Uz obnovu i oružanu modernizaciju srbijanske vojske ruska će i srbijanska vojska već ove jeseni održati nekoliko vojnotaktičkih vježbi u kojima će uvježbavati desantiranje, odnosno navalnu taktiku kojom se zaposjeda protivnički teritorij.

Hrvatska će se, unatoč svom članstvu u NATO savezu i Europskoj uniji, ipak morati oslanjati na vlastite vojne snage u možebitnom pokušaju srbijanskih desantiranja hrvatskoga državnog prostora s područja današnje Vojvodine (istočni Srijem) ili pak iz zapadnoga dijela Republike srpske, odnosno s područja Banja Luke.

Operacija izdvajanja Republike srpske iz sastava BiH u vojnom smislu podrazumijeva i srbijansko zaposjedanje istočne Slavonije u Hrvatskoj pa je uz vojnu prednost banjalučkoga područja koje graniči s Hrvatskom, najslabija točka hrvatske obrane hrvatsko-srbijanska državna granica na srijemskom području.

Uvježbavanje slabih točaka hrvatske obrane na tom dijelu granice Srbija je provodila još prošle godine kad je izvan službenih graničnih prijelaza slala rijeke bliskoistočnih migranata u Hrvatsku poljskim putovima, a hrvatske politike istodobno, bilo da je riječ o SDP-ovu prvom žandaru Ranku Ostojiću ili pak sadašnjem mostovcu Vlahi Orepiću, priječile snažniji angažman Oružanih snaga Republike Hrvatske upravo na tom dijelu hrvatsko-srpske granice.

Kad danas Srbija na čelu s ordiniranom četničko-fašističkom vladom Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, uz pomoć pete kolone u Hrvatskoj na čelu s Miloradom Pupovcem, vodi verbalno-diplomatsku agresiju na Hrvatsku, a koja nije ništa drugo nego uvod u moguću vojnu agresiju, Hrvatska bi, ako želi ostati cjelovitom i vjerodostojnom državom morala imati i vjerodostojne odgovore na nove srbijanske pretenzije.

Naravno, ti odgovori ne bi smjeli ići na štetu naših obveza unutar NATO saveza. Dapače, ukoliko je to još uvijek moguće, oni bi se trebali nadopunjavati. Ukoliko pak ne, buduća vlada mora, bez obzira na to, primarno svim raspoloživim sredstvima zaštiti svoj državni teritorij, imovinu svojih državljana i njihovu pravnu sigurnost, što podrazumijeva adekvatno razmještanje oružane sile i njoj odgovarajuće tehnike neposredno u blizini granice sa Srbijom, ali i pojasu državne granice neposredno u blizini banjalučkoga područja.

Na srbočetničke verbalne eskapade, relativiziranja hrvatskih diplomatskih predstavnika te dodjelu svetosavskih odličja pojedinim hrvatskim uglednicima, čime se na svojevrstan način pokušavaju restaurirati orjunaška uporišta u Hrvatskoj, ne treba trošiti verbalno-medijsku energiju, koje Hrvatska ionako kronično nema.

Naime, na četničke izazove treba odgovoriti odlučno – protjerivanjem srbijanskoga veleposlanika iz Hrvatske te povlačenjem našega veleposlanika iz Beograda. Svaki nedostatak odlučnosti plaćat će se državnom vjerodostojnošću, a dugoročno i gubitkom teritorija!

Odlučna Hrvatska nema se nikakva razloga bojati Srbije. Uostalom čak i amaterski pogledom na istočni Srijem jasno pokazuje kako je on i u prirodnom smislu jedinstven dio hrvatske cjeline koji je stoljećima bio prirodna obrana zapada od svih istočnjačkih prijetnja.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: KAZNENA PRIJAVA UDRUGE DOMINO ILI PUCANJ U NIŠTA

Objavljeno

na

Objavio

Svi mediji u Hrvatskoj su danas „zdravo za gotovo“ i naravno senzacionalistički prenijeli vijest kao je udruge Domino podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv udruge U ime obitelji i njezine čelnice Željke Markić , zbog kaku kažu sumnje da su počinili subvencijsku prevaru u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore koju im je dodijelila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Budući se novinari i urednici medija, koju su prenijeli ovu vijest na senzacionalistički način nisu držali profesionalne etike i profesionalnog postupanja( što pravila struke nalažu), čak što više našli za potrebnim provjeriti i pravnike upitati o utemeljenosti ove prijave, red je da ipak netko ukaže i analizira ovu prijavu i neodgovorno postupanje.

Evo kratke pravne analize o utemeljenosti ove kaznene prijave:
Udruga Domino, navodi kao temeljni krimen, tvrdi da među propisanim uvjetima za prijavu na natječaj spomenute zaklade stoji uvjet da se “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi kazneni postupak i da se dokaz dostavlja prije potpisivanja ugovora.

Dalje u kaznenoj prijavi drže da se protiv Željke Markić vodio kazneni postupak, a nevođenje kaznenog postupka protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge bio je uvjet za ostvarivanje sredstava.

Naravno da nitko od novinara i medija od Hine na dalje nisu bar nekog pravnika pitali što misli o tome.

Naime,točno je da se protiv Željke Markić vodi kazneni postupak ali ne po službenoj dužnosti već temeljem privatne tužbe.

Također bi autori ove „senzacionalističke vijesti“ trebali znati kako se Uvjerenjem da se ne vodi kazneni postupak potvrđuje da se protiv vas pred općinskim i županijskim sudom ne vodi kazneni postupak za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti .

Udruga Domino u svojoj je kaznenoj prijavi krivo protumačila uvjete natječaja jasno definirane od strane Nacionalne zaklade i Vladinom Uredbom o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/2015). Navedeno se može vidjeti u tekstu tog natječaja.

Valja znati kako je Domino za organizaciju Queer Zagreb festivala i svoje druge projekte posljednjih godina dobila više od 5 milijuna kuna javnog novca, između ostalog i kao korisnik sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – može se očekivati da je odlično upoznata sa činjenicom da je jedan od uvjeta za dobivanje javnih financijskih sredstava dokaz da se protiv odgovorne osobe udruge ne vodi kazneni postupak vezan za financije, što je definirano člankom 5 odgovarajuće Uredbe.

Iz svega je jasno da se uvjeti natječaja ne odnose na privatne tužbe, što je logično, jer bi u suprotnom udruga Domino ili bilo tko drugi mogao privatnim tužbama onemogućavati djelovanje osobama, a onda i udrugama s čijim se stavovima i djelovanjem ne slažu.

Prema tome,kaznena prijava udruge Domino je pucanj u prazno i sačinio ju je netko vrlo skromnog pravnog znanja ili je riječ o namjeri .

Udruga Domino tražo od DORH-a postupanje i otvaranje istrage temeljem njihove kaznene prijave.

Valja napomenuti da bi DORH u sklopu svog postupanja mogao bez dvojbe utvrditi da je u ovom slučaju riječ o lažnom prijavljivanju počinjenja kaznenog djela i pokrenuti postupak protiv podnositelja kaznene prijave.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

U ime obitelji: LGBT udruga Domino krivo protumačila natječaj i lažno optužila Željku Markić i UIO

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska je Bosni i Hercegovini uvijek bila prijatelj, ali priznaju li to i bošnjačke elite?

Objavljeno

na

Objavio

Republika Hrvatska i Hrvati iz Bosne i Hercegovine nikada ni jednim svojim postupkom nisu narušili cjelovitost Bosne i Hercegovine kao države.

Sve što su htjeli i na čemu i danas ustrajavaju, jeste ravnopravnost hrvatskoga naroda u ovoj zemlji, njegova suverenost, jednakopravnost i konstitutivnost na svakom pedlju teritorija, uz načelno i stvarno uvažavanje istih takvih prava i za druga dva naroda.

To smo ovih dana čuli i od naše predsjednice koja je upravo sinoć završila dvodnevni posjet ovoj zemlji. I bez ikakve sumnje, riječ je o konzistentnoj politici koja se ni u čemu nije promijenila od 1992. godine do danas, ma tko što mislio i govorio o tomu.

No, razumiju li to i muslimansko-bošnjačke političke elite u BiH i gledaju li istim očima na ovu (po meni) neoborivu i lako dokazivu činjenicu?

Ovoga puta neću ponavljati one stare i dobro poznate argumente o svemu što su Hrvatska i Herceg Bosna učinile u obrani BiH i njezine opstojnosti, pa i glede pomoći muslimansko-bošnjačkom narodu tijekom rata (uključujući naoružavanje, materijalnu pomoć svake vrste, zbrinjavanje desetaka tisuća njihovih izbjeglica, oslobađanje velikih prostora zaposjednutih od srpskog agresora, deblokada bihaćke enklave itd., itd.).

Želim progovoriti o nekim pojavama koje se uglavnom prešućuju, jer sam uvjeren da time što ćemo „smeće“ gurnuti pod tepih ništa ne dobivamo – ni mi Hrvati, ni BiH ni bošnjačko-muslimanski narod.

Za početak pitanje: Je li itko ikad čuo (od 1992. godine do danas) da je bilo tko relevantan (od političara iz državnog vrha, saborskih zastupnika, predstavnika parlamentarnih stranaka ili uglednih intelektualaca) iz redova hrvatskoga naroda – kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH, Bošnjake-muslimane nazvao „nepostojećim narodom“, „fašistima“, „nacistima“, „balijama“, „zločincima“, „poturčenjacima“, je li ih ikad optužio za „genocid“, „etničko čišćenje“, „udruženi zločinački pothvat“, „podjelu BiH“?

Je li se to ikad dogodilo?

Nije. Tvrdim da nije, odgovorno i rezolutno! Ili barem ja ne znam ni za jedan takav slučaj i jako bih volio da mi netko navede kad, gdje, tko i što je u tom smislu govorio, ako misli drugačije.

Dakle, nikad nitko RELEVANTAN među Hrvatima (ostavimo medije i društvene mreže po strani) nije nikad prosipao mržnju prema bošnjačko-muslimanskom narodu, negirao njegov identitet i teško ga optuživao za bilo što.

A je li to radila druga – bošnjačko-muslimanska strana?

Dašta. Itekako da jeste.

I to, nažalost, predvođena današnjim članom Predsjedništva BiH iz redova ovog naroda, Bakirom Izetbegovićem koji je izgovorio takve gadosti i laži da čovjek jednostavno ne može povjerovati kako je to izašlo iz usta političkog lidera jedne nacije.

Bilo je svega: od negiranja Hrvata kao naroda (tvrdnji da je to „nepostojeća nacija“!?), do optužbi kako je riječ o „ustašama“, „fašistima“, „nacistima“, „sljedbenicima NDH“, žigosanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kao onih koji su sudjelovali u „zločinačkom poduhvatu“, stigmatiziranja Herceg Bosne kao „zločinačke tvorevine“, objeda da su nad „Bošnjacima“ od strane Hrvata izvršeni „genocid“ i „etničko čišćenje“, sve do monstruoznih kleveta vezano za „agresiju Republike Hrvatske na BiH“ i „planova o podjeli BiH“).

Bakir Izetbegović potrudio se da sve dodatno „začini“ i svojim lupetanjima o tomu kako je njegov otac Alija državu „ostavio u amanet“ današnjem turskom predsjedniku Erdoganu i sličnim bedastoćama kojih je na nesreću bilo toliko da ih je teško sve i spomenuti.

I čemu je služila ta prljava kampanja?

Nažalost, samo jednom cilju: stvaranju dimne zavjese iza koje se odvija planski proces posvemašnjeg obespravljivanja i svođenja na nacionalnu manjinu, te stvaranja uvjeta za konačno i potpuno „brisanja“ Hrvata s njihovih  autohtonih životnih prostora i pretvaranje BiH (ili za sada barem Federacije, jer teško da Bakir išta može „republici srpskoj“) u muslimansku etničku državu, a sve pod krinkom „građanske“ opcije.

Dakle, jedna panislamska ideologija (koju je definirao još Alija Izetbegović prije 30 godina u svojoj „Islamskoj deklaraciji“), danas se pokušava ostvariti pred našim očima.

I to vidi svatko tko želi vidjeti i nije slijep. Da nije tako, zar bi postojali takvi otpori vezano za Izborni zakon, gdje se Hrvatima niječe pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, iako im to jamči Ustav BiH i Daytonski sporazum?

Sve se to odvija u vrijeme ubrzane islamizacije BiH naseljavanjem muslimanskog elementa iz islamskih zemalja – pri čemu se doseljenicima mimo zakona i protupravno prodaju nekretnine i zemljište u trajno vlasništvo!

Kako bi se ostvario upravo taj koncept islamizacije, Bakir Izetbegović i njegovi islamisti dižu zaglušnu buku optužujući Hrvate za sve i svašta, iako je svakomu tko je pri zdravoj pameti jasno kao dan, da najmalobrojniji narod u BiH koji je činio 17,30% u ukupnom stanovništvu (po službenom popisu iz 1991. godine) nikako nije mogao niti može diktirati odnose u toj državi, a kamo li etnički je čistiti.

Danas se s istim žarom baca ljaga na hrvatski narod u BiH kao i 1993. (kada su ga Alija Izetbegović, Sefer Halilović i ostali politički i vojni dužnosnici muslimanskog naroda u međusobnim prepiskama i razgovorima uobičajeno nazivali „ustašama“ – a ne narodnim imenom) i on je opet dežurni krivac!

Do kada će to biti tako?

Jesu li muslimani dijelili BiH? Jesu li u tom smislu imali dogovore sa Srbima? Je li Alija nudio dr Franji Tuđmanu zapadnu Hercegovinu i još neka područja u dva navrata? Je li „Armija BiH“ napala Hrvate u središnjoj Bosni nakon što je potisnuta od Srba iz istočne Bosne i Posavine? O svemu tomu svjedoče samo suradnici Alije Izetbegovića (Sefer Halilović, Muhamed Filipović i drugi).

Ako je 3 i pol puta više Hrvata protjerano sa svojih područja (172.000) nego muslimana sa svojih (50.000), TKO JE NAD KIME VRŠIO ETNIČKO  ČIŠĆENJE?

Tko je ubio preko 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni i odsjekao 400 hrvatskih glava? Tko je zatvorio i mučio 14.444 hrvatska logoraša u 331 muslimanskom logoru u kojima je ubijeno njih 632? Zašto su pripadnici „Armije BiH“ zajedno s mudžahedinima počinili masovne zločine u Dusini, Grabovici, Križančevom selu, Zenici, Mostaru, Foči, Bikošima, Doljanima, Buhinim kućama, Bugojnu, Lužanima, Miletiću, Uzdolu, Trusini, Vitezu, Travniku, Busovači, Zubićima, Žepču, Konjicu i na brojnim drugim mjestima?

Od 775.895 Hrvata koliko ih je po popisu tamo bilo 1991., danas je preostalo u najboljem slučaju oko 400.000, što znači da su gotovo prepolovljeni, ali su i dalje izloženi prljavoj kampanji s očitim ciljem da se započeto etničko čišćenje koje su „Armija BiH“ i mudžahedini započeli i jesen 1992. godine nastavi i dalje, samo drugim metodama – uskraćivanjem prava i stalnom presijom optužbi za „ratne zločine“ prema pripadnicima HVO-a i političkim dužnosnicima iz ratnog razdoblja.

U cijeloj toj priči, jedini „anđeli“ i „nevinašca“ su muslimani.

A tako nije niti može biti. Jer, SVE SE ZNA, sve je zapisano, snimljeno, dokumentirano i Hrvati šutjeti neće, niti se miriti s ponižavajućim položajem u koji ih se želi dovesti.

Jedna nepravda rađa drugu, svaka isključivost izaziva reakciju, na nasilje u bilo kojem obliku mora se odgovoriti obranom svojih neotuđivih prava i sloboda.

To jednako vrijedi za sve narode, pa i Hrvate. Bilo to nekomu milo ili ne.

Što prije u Sarajevu shvate kako kad se radi o neotuđivim pravima naroda nema ekskluzivizma i kako za svakoga od njih u jednakoj mjeri vrijede univerzalna načela nacionalne slobode i ravnopravnosti, to bolje.

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari