Pratite nas

Politički rentgen

Srbijanska mjerna jedinica za mržnju je Hrvatska!

Objavljeno

na

U Republici Hrvatskoj nikada nije provedeno ispitivanje javnog mnijenja što to i koga Hrvati najviše mrze i kada netko paušalno ocijenjuje da je u tom kontekstu na meti mržnje Hrvata Srbija ili srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, možemo to slobodno nazvati špekulacijama ili još radikalnije čistom i opsesivnom patologijom velikosrpskih propagandista.

No međutim, kada bi se provelo ispitivanje javnog mnijenja tko je najomraženiji političar u Hrvatskoj, ali ispitivanje koje nije namješteno, ispitivanje koje neće štedjeti nikoga zbog politikantskih ili trenutnih koalicijskih razloga, ili zbog razloga zakonite brige za srpsku nacionalnu manjinu koja trenutno ima svog predstavnika u vrhu hrvatskih vlasti u liku i djelu Milorada Pupovca, tada bi bez sumnje rezultat pokaza da je Milorad Pupovac daleko najomraženiji političar u Hrvatskoj i to šampionsko mjesto drži već jako dugo. Milorad Pupovac se tijekom cijelog svog političkog djelovanja potpuno identificira sa cijelom srpskom zajednicom u Hrvatskoj, što nikako ne zaslužuje brojem glasova na izborima  i svom silom želi dokazati, da ako je on  najomraženiji političar u Hrvatskoj jer je Srbin, tada je i meta hrvatske mržnje cijela srpska manjina. Pupovac na toj patološkoj tezi uporno gradi destabilizaciju Republike Hrvatske, proizvodi i izmišlja hrvatsku mržnju prema svemu srpskom, a svoju osobnu stigmu omraženosti želi prebaciti na pleća cijele srpske manjine, pretvarajući je tako kao manjinski  kolektivitet u žrtvu povampirenog ustaštva u Hrvatskoj.

Pupovac zna da je najomraženiji Srbin i političar u Hrvatskoj, on je tu ulogu svjesno preuzeo, on je tu ulogu izmislio! Pupovčev je posao mazohistički proizvoditi mržnju protiv sebe i onda tu mržnju tumačiti kao mržnju prema cijeloj srpskoj manjini koju navodno  treba protjerati iz Hrvatske! Jer koga bi uopće hrvatska nacionalna većina mrzila da nema Milorada Pupovca? Koga bi mrzili ako Srbi u Hrvatskoj kao politički Hrvati što bi prirodno trebali biti, vole i poštuju Hrvatski književni jezik i ako su lojalni domovini u kojoj žive? Pupovac u Hrvatskoj jednostavno ne dozvoljava da srpska nacionalna manjina voli Hrvatsku!

Jedino Pupovac propagandistički proizvodi mržnju koja se pretvara u kolektivni strah, a isti takav strah od povampirenog ustaštva zapravo je natjerao Srbe u traktorske kolone kojima su planirano napustili Hrvatsku koju nisu nikada željeli. Ti jadni ljudi zapravo su žrtve stoljetne antihrvatske propagande i mita o ustaškim koljačima i upravo ih je ta vlastita propaganda utjerala u strah i otjerala u nepovratne zbjegove, preko koji je srpska politika Hrvatsku proglasila genocidnom tvorevinom Tom tezom Srbija je željela, a i danas želi dobiti rat nakon izgubljenog rata, poraz pretvoriti u pobjedu.

U Srbiji je provedeno ispitivanje javnog mnijenja o indeksu srpske mržnje i prema očekivanjima Srbi najviše mrze Hrvate i Hrvatsku i to u visokom omjeru od 45%. Srbi su šampioni mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima, a Milorad Pupovac je šampion za sukcesivno širenje te mržnje nedokazanom tezom da Hrvati najviše mrze Srbe u Hrvatskoj koji su navodno silno ugroženi i na rubu su genocidnog istrebljenja. Pupovac na toj tezi širenja mržnje cijelo vrijeme gradi svoj politički opstanak, na toj tezi torbari i trguje jednom nogom u Beogradu, drugom nogom u Zagrebu i na toj tezi, glumeći mesijansku ulogu relaksatora srpsko-hrvatskih odnosa, u više se navrata dokopao političkih pozicija koje mu ni po jednom prirodnom zakonu ne pripadaju. Osim po trenutnom antihrvatskom izbornom zakonu koji Pupovcu omogućava da s visokih političkih pozicija njegovo širenje mržnje bude što učinkovitije. Ipak, od silne mržnje, u svom čarapanskom mrzilačkom pohodu Pupovac neskriveno ipak i voli ponešta Hrvatsko, nešta ustaško, nešta što je bila mjerna jedinica u NDH, a to su hrvatske kune kojih mu nikada dosta. I onda te ustaške kune iz Hrvatskog državnog proračuna ponovo pretvara u mržnju prema Hrvatskoj na gromoglasnim naslovicama srpskih Novosti koje nisu ništa drugo nego perfidno smišljena transmisija za proizvodnju Pupavčevih mrziteljskih teza.

Do kada će nam Milorad Pupovac u Hrvatskoj određivati smije li Vukovar biti mjerna jedinica za Hrvatstvo u Hrvatskoj ili ne smije? Hoće li ikada doći vrijeme da Pupovac kao samoproglašeni čelnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kaže i prizna da je Vukovar opravdano mjerna jedinica za hrvatstvo u Hrvatskoj i da kao takav ima pravo tumačiti sve srpsko-hrvatske prijepore kao i odlučivati je li došlo vrijeme za ćirilicu ili nije? Jer Vukovar je bio prvi cilj velikosrpske politike preko kojega se trebala pokoriti cijela Hrvatska i stvoriti Velika Srbija. I umjesto da Vukovar postane i ostane simbol srpske pobjede, Vukovar je postao temelj međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i teškog poraza Srbije koja je zbog Vukovara pred međunarodnim sudom osuđena za genocid, namjeru genocida i etničko čišćenje. I zbog toga je Vukovar mjerna jedinica hrvatstva i zbog toga je zlatnim slovima upisan u hrvatsku povijest.

Što bi se dogodilo da su Vukovar i Hrvatska ostali pokoreni nakon takozvanog oslobođenja Vukovara? Koliko bi Hrvata živjelo u tom srpskom Vukovaru, o tome nam može svjedočiti Ovčara? Bi li onda srpski Vukovar postao mjerna jedinica svekolikog srpstva i bili u tom slučaju Vukovar postao simbol svih srpskih pobjeda u njihovoj mitomanskoj povijesti? Bi li tada hrvatski jezik bio dozvoljen u srpskim školama? Ne bi jer Hrvata nebi bilo! Možemo samo zamisliti kako bi se u velikoj Srbiji stvorenoj na krvi Vukovara i Hrvatske slavio najveći srpski povijesni dan „oslobođenja“ Vukovara? Zastrašujuće!

Milorad Pupovac, u svom zadnjem istupu, predstavlja se biserom srpsko-hrvatske politike, a sve nas koji ne mislimo tako između redaka proglašava svinjama! Predstavlja se zaslužnim mirotvorcem, stvarateljem Hrvatske, a istovremeno u sebi čuva tajnu morbidnog zločina nad dr. Šreterom i tajne mnogih drugih zločina učinjenih uz znanje Vukovarskog gubernatora-osloboditelja Vojislava Stanimirovića! I ponovo po ne znam koji put, Vukovar između redaka dovodi u kontekst povijesnih događaja u NDH. Pupovac zaboravlja da je NDH imala samo jednog prirodnog, legitimnog  neprijatelja u tom ratnom vihoru, a taj neprijatelj je bila Srbija, njena velikosrpska ideja u kojoj leži temelj svih srpsko-hrvatskih prijepora, a to je potpuni nestanak bilo kakve Hrvatske države. Ta ideja nije mrtva, ona nije nestala, a upravo Pupovac proizvodnjom mržnje tu ideju podupire i osnažuje kao temelj za neke buduće planirane osvajačke sukobe! Ipak, taj isti prirodni neprijatelj Hrvatske, poražen je konačno na razvalinama Vukovara i zbog toga Vukovar jest i biti će zauvijek mjerna jedinica za hrvatstvo! I sada se zapravo vidi da je cilj uvođenja ćirilice u Vukovar zapravo poništavanje Vukovara kao simbola, poništavanje Vukovara kao istinske mjerne jedinice za hrvatstvo preko koje se želi Vukovarizirati cijela Hrvatska.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Hrvatska predsjednica pod svjetlima reflektora!

Objavljeno

na

Mladi i agilni „vitez slavonske ravni“, šef izbornog stožera Kolinde Grabar Kitarović, gospodin Ivan Anušić, bio je 11.11. u 11h  na pravom životnom i političkom ispitu zrelosti. Zluradi jezici nisu mu davali osobitu šansu i na razno razne načine osporavali su  njegov izbor za šefa Kolindinog stožera prikazujući ga kao nedoraslog zadatku koji je pred njim, osobito u svijetlu povijesnog značaja ovih izbora kako za Hrvatsku tako i za HDZ kao najveću stranku u kojoj se vode evidentni frakcijski sukobi.

Bilo je i onih zluradnika koji su tvrdili da je gospodin Anušić izabran kako bi naštetio izboru Kolinde Grabar Kitarović. Gospodin Ivan Anušić trebao je zapravo biti kolateralna žrtva tih frakcijskih i globalnih sukoba na hrvatskoj političkoj tržnici pa je bio kritiziran sa strane onih koji mu zamjeraju da je previše „lijevo“, kao i sa strane onih koji misle da je previše „desno“. Dakle idealna meta za žrtvenog jarca ukoliko bi glede kampanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović došlo do bilo kakvih tektonskih poremećaja, osobito nakon njenog nastupnog programskog govora.

Perfektnom organizacijom  nastupa Kolinde Grabar Kitarović na prezentaciji njenog programa s projekcijom na svoj drugi mandat, šef njenog izbornog stožera utišao je mnoge zlonamjerne i dobronamjerne kritičare i po mom skromnom mišljenju apsolutno je položio taj veliki ispit. Cijela priredba kao i predsjedničina prezentacija detaljnog programa odisala je optimizmom, dostojanstvom, zrelošću, izraženom sigurnošću i samouvjerenošću, osobito predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kao glavne zvijezde ovog važnog i prijelomnog skupa. Moglo bi se kazati, bez ijedne i najmanje pogreške. A pogreške, nesigurnost, komunikacijsko glumatanje su mnogi i s lijeva i s desna jedva čekali kako bi na nevažnim detaljima i nadalje gradili svoju rušilačku agendu. Ovaj puta nisu dobili medijsko meso za takvu vrstu harange i mogu se i nadalje hraniti isključivo na svojim vlastitim obmanama, izmišljotinama i političkim zabludama.

Dobili su kandidatkinju koja suvereno vlada formama i prezentacijskim sadržajima.

Izbor veterana i barda hrvatske televizijske scene Olivera Mlakara za voditelja i moderatora predizbornog skupa Kolinde Grabar Kitarović je bio apsolutno logičan i gospodin Mlakar je još jednom svojim urođenim šarmom znalački vodio i dao poseban pobjednički biljeg i duh ovom dugo očekivanom političkom spektaklu. Glazbeni program, izbor emotivnih  pjesama i interpretacija mlade umjetnice iz Rijeke Nike Pastuović, njen nastup u kojemu se dominantno zrcalila visoka umjetnička vrijednost, još su jedan dokaz da će se cijela kampanja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović voditi mišlju dokazanih kompetencija bez naglašenog populističkog  podilaženja marginalnim skupinama.

U tom prijateljskom ozračju s velikom mjerom sigurnosti, uvjerljivosti, s prezentnim državničkim držanjem i komunikacijskom dominacijom predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je iznijela svoj program gotovo s matematičkom preciznošću fotografskog pamćenja teksta. Oni zluradnici, koji tvrde da je sve to bilo pomno izrežirano od „mjerača aplauza“ čini mi se ovaj puta nisu u pravu. Pljesak i količina pljeska ovisila je isključivo o naglascima iz tematskih cjelina njenog programa. Predsjedničina inicijativa za promjenu izbornog zakon, njena empatija i briga za Hrvate u BiH, njen snažan naglasak za demografskom obnovom Hrvatske, njeno zalaganje za iseljenu Hrvatsku i njihova prava na državljanstvo i politički angažman kao i svijest o cijelom  potencijalu iseljene Hrvatske, njen pogled na „region“ i inicijativu „Tri mora“, pa konačno njen stav o podršci Srbiji na putu u EU dobili su spontano najveći pljesak i time je u jednoj interakciji s prisutnom publikom predsjednica zapravo dobila snažnu poruku što se od nje očekuje u drugom mandatu. Da pljesak nije bio izrežiran svjedoče najveće ovacije koje je s pravom dobio prvi gospodin Hrvatske Jakov Kitarović, koji je uvijek decentno u zajedništvu sa svojom suprugom i cijelom obitelji prolazio kroz svu silu nepravdi u nemilosrdnom medijskom ratu protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Pljesak Jakovu nije mogao nitko izrežirati, on je bio iskren i taj samozatajni gospodin je zaslužio tu satisfakciju u svakom pogledu.

U svakom slučaju, gospodin Ivan Anušić, šef Kolindinog izbornog stožera, na iskustvu ovog prvog velikog političkog ispita može mirne savjesti graditi daljnju predizbornu strategiju Kolinde Grabar Kitarović i s pravom se već sada može osjećati kao pobjednik. Ipak, svega toga ne bi bilo bez uvjerljivo najboljeg individualnog nastupa glavne zvijezde Kolinde Grabar Kitarović, koja svjesno i savjesno nosi naslovnu ulogu favorita u ovoj visoko personaliziranoj i amerikaniziranoj političkoj kampanji.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kaos na hrvatskoj desnici

Objavljeno

na

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO i aktualni predsjednički kandidat proteklih je godinu i pol dana predano i uporno radio na projektu objedinjavanja razbijene, posvađane i politički impotentne hrvatske desnice probijajući medijske barijere, znalački koristeći svoje ogromno političko iskustvo na ovim bespućima političke scene u Hrvatskoj. Na svom putu povratka na političku scenu kao nužnost i imperativ, kako bi uopće mogao biti konkurentan i relevantan kao homopoliticus i čelnik stranke Demokratskog saveza nacionalne obnove iznjedrio je „Vukovarske teze“ bez konkurencije najbolji i najopsežniji program revitalizacije hrvatskog nacionalnog bića, koja se može realizirati jedino u  snažnom i iskrenom zajedništvu svih etabliranih desnih stranaka, pojedinaca i grupacija koje koketiraju s pojmovima kao što su konzervatizam, suverenizam i nacionalizam.

Klica novog Suverenizma i konzervatizma u Europi je posađena još od doba Jorga Heidera, zemaljskog poglavara Koruške koji je prvo u Austriji, a onda i u Europi, trasirao put desnom radikalnim pokretima  koji su imali zadaću narušiti globalističku  partitokraciju tradicionalnih stranaka, a posljedica toga je da danas konzervativni pokreti u Europi  i svijetu dolaskom Trumpa na čelo SAD-a nezaustavljivo rastu unoseći novu dinamiku i nemir u redovima uspavanog globalističkog establišmenta. U Hrvatskoj, međutim, u njezinom tradicionalnom, konzervativnom i poslovično neliberalnom društvu, on postoji samo u fragmentima. U Njemačkoj dominantne političke stranke strepe od Alternative za Njemačku (AfD), u Mađarskoj suverenist Viktor Orban već godinama kroji tu zemlju prema svojem kršćanskom aršinu, u Švedskoj su Demokrati sa svojom antiimigrantskom retorikom izbili na drugo mjesto i sa trona skoro srušili vladajuće socijaldemokrate, u Poljskoj konzervativni populist i euroskeptik Jaloslaw Kaczynski iz sjene provodi “moralnu“ revoluciju. Anto Đapić, prateći te europske i svjetske trendove instiktom iskusnog političara prepoznao je taj politički prostor koji je u Hrvatskoj potpuno otvoren, neosvojen te je logično i legitimno  krenuo u osvajanje istog s novom paradigmom zajedništva bez kojega će biti nemoguće ostvariti bilo kakve izborne rezultate.

U Hrvatskoj su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih imali svoj, bljesak no teško je oteti se dojmu da su propustili svoju šansu i da već dvije godine tapkaju  u mjestu, a nakon raskola u NHR-u dobrano su krenuli u poražavajući rikverc svatko svojim putem . Prije izbora za zastupnike u EU parlamentu propustili su priliku za ujedinjenje sa Hrvatskim suverenistima što je dovelo do daljnjeg raslojavanja na konzervativnoj desnici. Pokret “U ime obitelji“ jedri na vrijednostima konzervativne revolucije nakon referenduma o „braku“, ali na izborima, unatoč svim referendumskim inicijativama, ne uspijeva osvojiti više od 1% glasova. Hrast i Hrvatska konzervativna stranka ujedinili su se sa Hrvatskim suverenistima, a svi oni svoju politički vidljivost mogu zahvaliti upravo HDZ-u protiv kojega se danas žestoko bore. U tom kolopletu političkih marginalaca nedostaje još Marijana Petir koja se vjerojatno ubrzano priprema za svoju nezavisnu listu kojom bi za račun HDZ-a trebala vratiti sjaj HSS-u kojega je Titoističkim politikama rasturio notorni Krešo Beljak.

Danas, nakon što je Zlatko Hasanbegović osnovao Blok za Hrvatsku, istom retorikom, istim porukama kao da je preslikao program Ante Đapića poziva na zajedništvo desnice. Anto Đapić je još prije godinu dana govorio ovako i nudio suradnju na jasno zacrtanom programu i vizijama.

– Više ne želim stajati po strani. Nakon mojeg odlaska ni pravaški pokret ni desnica nisu uspjeli iznjedriti ništa ozbiljno. Osim puno tezgarenja, kokošarenja, sektašenja, puno malih stranaka i velikih vođa. Moj pristup je potpuno drukčiji. Predlažem da razgovarao o dokumentu, ne o foteljama. Idemo se okupiti po horizontali, ne po vertikali. Hajdemo prvo napraviti kraljevstvo, lako ćemo se onda dogovoriti kralja – kaže Ante  Đapić i uvjerava nas da osobno nema nikakvih “foteljaških“ ambicija.

– Bio sam pet mandata u Saboru, bio sam gradonačelnik Osijeka i ne trebam više nikome ništa dokazivati. Nas suvereniste više ne zanima da budemo korektiv. Pa ja sam bio korektiv 20 godina. Imao sam ja u HSP-u i 8 zastupnika, a nisam mogao ništa napraviti, nego Ivo Sanader uzeo Srbe u Vladu, i oživio političko srpstvo zbog kojega se danas demonstrira u Vukovaru na način u kojemu se ne smije reći što se misli. Zato nama cilj ne treba biti da uđemo u Sabor i osvojimo 3, 5 ili 7 zastupnika, nego da promijenimo odnose i osvojimo vlast. Nas treba zanimati udar na establishment, i vladajući i oporbeni, jer i HDZ i SDP kada su na vlasti vode istu politiku – ističe Đapić. On je uvjeren da ni jedna od dvije najveće hrvatske stranke ne može biti stvarna opcija hrvatskog suverenizma.

– Suverena politika ne može biti predstavljena današnjom ljevicom, koja je konglomerat neokomunističkog jugoslavenstva i političkog srpstva, niti HDZ-om kojega vodi Plenković – oštar je Đapić, koji očito nije spreman priznati ni HDZ-u ni SDP-u da mogu, žele i umiju braniti hrvatske nacionalne interese. I pritom upozorava da se modernu desnicu – onakvu kakva hara europskom političkom pozornicom – ne smije temeljiti samo i isključivo na Domovinskom ratu i antikomunističkom stavu, kao što je to do sada bilo slučaj.

– Pravaštvo je u tom smislu preusko. Starčevićanstvo će uvijek imati svoj važan udio u hrvatskoj politici, ali pravaštvo može biti samo korektiv. Za nešto više potreban je širi program i to je ono što mi nudimo. Suverenista u Hrvatskoj ima puno i imamo veliku priliku. Samo od nas ovisi hoće li postati uspješni kao što su suverenisti u Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, SAD-u – uvjeren je poručuje Đapić. Novu političku platformu predstavio je u deset prilično konkretnih točaka. Hrvatska je – ili bi trebala biti – nacionalna država hrvatskog naroda. Stupovi njezine državnosti su u suverenosti Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Ne smije se dozvoliti postojanje autonomnih i separatnih političkih entiteta. Hrvatsko državljanstvo je dragocjenost i ekskluzivitet, i ne treba ga svoditi na to da se šakom i kapom dijeli kako se kome stigne. Iz Ustava treba izbaciti antifašizam, a ugraditi kršćanstvo kao civilizacijsku vrijednost hrvatskog društva. Čitava Hrvatska treba biti jedna izborna jedinica, a Srbima treba ukinuti pravo na tri saborska zastupnika.

Zakon o oprostu omogućio je teroristima da dobiju i oprost i državljanstvo. Tko je htio oprost, nije smio dobiti državljanstvo, nego otići u Srbiju. Tko je htio državljanstvo, morao je odgovarati pred hrvatskim zakonima i zbog pobune ići u zatvor dvije, tri ili pet godina. A mi smo njima dali i oprost i državljanstvo, SDSS je time dobio svoju biračku bazu i nakaradnim zakonom su Pupovcu osigurana tri zastupnika, a priča da zločin ne zastarijeva je priča za malu djecu. Ne zastarjeva dok svi ne umru, i žrtve i zločinci. Prošlo je 27 godina, proći će još 27 godinama, i sa ovakvom politikom ništa se neće promijeniti – izričit je Đapić, podsjećajući da je on u Saboru bio u protiv Zakon o oprostu, i protiv Erdutskog sporazuma. Cilj su mu, zapravo, birači HDZ-a, kojima je pakt sa SDSS-om kost u grlu. Tu vidi šansu za suvereniste.

– Mi birače HDZ-a ne smijemo ostaviti na miru. Biračko tijelo HDZ-a je suverenističko, ali ono se već predugo vremena obmanjuje, još od kada je 2003. Ivo Sanader platformom koja je usvojena na prosvjedu za Mirka Norca na splitskoj Rivi dobio izbore, a onda odustao od nje i, umjesto sa HSP-om, ušao u pakt sa SDSS-om. Mi smo tada iskrvarili za Antu Gotovinu, a HDZ je u toj izbornoj jedinici dobio 10 saborskih zastupnika – ističe projektant nove hrvatske desnice. Za razliku od Sanadera, koji se, prema Đapićevim riječima, služio obmanom da štiti hrvatski nacionalni interes, Plenković ne laže i javno je HDZ pozicionirao u centar koji je bliži ljevici nego desnici. Tko će zauzeti desni politički prostor u jednoj legitimnoj političkoj utakmici?

Činjenica je da će svaki suverenist, konzervativac ili nacionalist u Hrvatskoj potpisati sve što je kazao Ante Đapić od riječi do riječi. U čemu je onda problem? Jesu li destruktivne snage ubačene u redove hrvatske desnice i dan danas toliko snažne da će učiniti baš sve kako bi onemogućile bilo kakve promjene i potrese na bipolarnoj političkoj klackalici koja dogovorno funkcionira na paradigmi „malo meni, malo tebi“, a pred javnošću glumataju epski sukob ljevice i desnice. Može li se uopće dogoditi da za isti stol sjednu Ruža Tomašić, Ante Đapić, Ladislav Ilčić, Hrvoje Zekanović, Bruna Esih, Marijana Petir i mnogi drugi koji se zaklinju  u svoje domoljublje? S pravom trebamo sumnjati u tu mogućnost! Anto Đapić se shvaćajući srž problema i koristeći politički momentum legitimno uputio u  kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristeći znalački tu elementarnu političku logiku za medijsku vidljivost svog programa i mogući rast svoje stranke DESNO koja u lokalnim razmjerima već sada ima svoju važnu ulogu. Njegov poziv za zajedništvo, koje sada potencira Zlatko Hasanbegović je odbijen i Anti Đapiću ne preostaje ništa drugo nego se truditi da njegova stranka postane relevantna i konkurentna na političkom tržištu.

Hrvatski suverenisti koji su doživjeli zvjezdane trenutke nakon što su osvojili jedan mandat u Europskom parlamentu, u Miroslavu Škori su prepoznali domoljuba, nacionalistu i suverenistu i podržavaju upravo njega kao kandidata za predsjednika republike. Svoju logiku političkog rasta temelje isključivo na rušenju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović čiji poraz bi treba srušiti premijera Andreja Plenkovića, nakon čega bi oni po prirodi stvari doživjeli svoj politički vrhunac. Umjesto rada na terenu, umjesto borbe za svoje autentično biračko tijelo, umjesto svog autentičnog predsjedničkog kandidata u liku i djelu Ruže Tomašić, generala Sačića ili Hrvoja Zekanovića, Velimir Bujanac im je izabrao  popularnog pjevača, čini se, u klasičnom medijskom reketu pod parolom „ ili Škoro ili nema Bujice“. A samo zato što su zajednički procijenili da Škoro može najviše naštetiti Kolindi Grabar Kitarović, pa zatim Plenkoviću, pa zatim HDZ-u, nakon čega mogu obilno zagrabiti u HDZ-ov birački bazen. U cijeloj ovoj priči, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je kolateralna žrtva zbog krivo nasađenih političkih ambicija. Umjesto da logiku političkog rasta temelje na suvislom programu, umjesto da potenciraju zajedništvo marljivog rada, ideja i vizija oni isključivo na tuđoj šteti grade sebi korist računajući ponovo na birače HDZ-a. Pri tome ne razmišljaju da će se nužnom promjenom u vrhu HDZ-a ta umjetno „adhoc“ stvorena  biračka masa ponovo preliti u krilo Karamarka, Stiera ili Kovača koji će onda birati one koalicijske partnere na desnici koji su autentični, one koji su svojim radom stvorili vlastitu izbornu bazu. Ako na ovim presudnim izborima za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, koju ja još uvijek promatram kao favorita Karamarkovog, a ne Plenkovićevog HDZ-a, suverenisti kao rušitelji i osvetnici nestat će s političke scene. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović ne znači nužno ostanak Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a ili Vlade Republike Hrvatske, jer razlozi pobune protiv njega unutar HDZ-a postoje davno prije ovih predsjedničkih izbora i oni neće nestati.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari