Pratite nas

Reagiranja

Srbijanske optužnice padaju u zaborav, a hrvatski branitelji se i dalje progone

Objavljeno

na

Ovoga je stvarno dosta. Koliko puta smo čuli ili pročitali da nitko za zločine za vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata u Vukovaru nije odgovarao? Na temelju toga, stekao se dojam da hrvatska država nikoga nije ni optužila, što naprosto nije točno.

Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, 24. prosinca  2002. pod brojem:DO-K41/99, temeljem čl.41 st2. toč  3.ZKP/93. u svezi čl.165.st.2. ZKP/93 podiglo je OPTUŽNICU pred Županijskim sudom u Vukovaru protiv: Veljka Kadijevića, Blagoje Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojisava Šešelja i Gorana Hadžića, jer su „u razdoblju od kolovoza do 18. studenoga 1991. na području općine Vukovar, prigodom oružane agresije bivše tzv. JNA i pridruženih paravojnih četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku, a s ciljem protjerivanja i ubijanja svog nesrpskog pučanstva u gradu Vukovaru te uništavanja svih kulturnih i povijesnih obilježja hrvatskog naroda i okupacije tog teritorija radi stvaranja tzv. „Velike Srbije“ sudjelovali u planiranju i izvođenju borbenih akcija na grad Vukovar od početka agresije na ovaj grad do njegove okupacije, sa sada pokojnim Željkom Ražnjatovićem „Arkanom“, kao zapovjednikom paravojnih četničkih postrojbi „Tigrovi“ te pokojnim Slavkom Dokmanovićem, kao predsjednikom tadašnje općine Vukovar provodeći politiku stvaranja etnički čistog srpskog prostora, iako svjesni da se u gradu nalazi oko 50.000 civilnih osoba, protivno odlukama Ženevske konvencija, izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju prema Vukovaru koji su branili malobrojni pripadnici ZNG-a i MUP-a RH, u namjeri da se branitelji pokore, grad uništi i osvoji, na grad je djelovano masovno i bez izbora ciljeva iz svih vrsta raspoloživog streljačkog oružja, iz minobacača, topova, haubica i višecjevnih bacača raketa svih vrsta i kalibra, pri čemu je ispaljeno više stotina tisuća projektila, svakodnevno je vršeno neselektivno bombardiranje iz zrakoplovstva Ratnog zrakoplovstva tzv. JNA, a također je borbeno djelovano i s brodova Riječne ratne flote iz sastava tzv. JNA, što je imalo za posljedicu smrtno stradavanje velikog broja civilnih osoba“… (slijedi iznimno veliki popis stradalih), itd. i tako redom.

U optužnici, koju potpisuje zamjenik županijskog državnog odvjetnika Emil Mitrovski, na čak 57 (gusto pisanih) stranica navedene su poimence i ostale žrtve, izjave brojnih svjedoka i štošta drugo.

Danas, kad smo sve više suočeni s prljavom političkom kampanjom Republike Srbije prema Hrvatskoj, Domovinskome ratu, hrvatskim braniteljima i stradalnicima, kad Srbi, da ti pamet stane, traže da i dalje procesuiraju one koji su od njihove agresije branili i obranili Hrvatsku, sve se više nameće pitanje: što je konkretno s ovom optužnicom? Gdje je završila? Je li uopće ušla u pravosudnu proceduru, jesu li barem kao nedostupni kažnjeni srpski ratni zločinci i tome slično?

Navodno da je ovaj kazneni predmet prenesen  na rad u Županijski sud u Osijek!?

I što se konkretno dogodilo nakon toga?

Čak nema ni tjeralica za ovu čuvenu „desetoricu“ ratnih zločinaca, niti su oni, niti će, ikada odgovarati pred hrvatskim sudovima. A i da odgovaraju, vjerujte, ni jedan ne bi dobio 12 godina robije poput nevinog hrvatskog branitelja Veljka Marića!

Zanimljivo je kod ove optužnice da naši organi gonjenja te 2002. godine (!) nisu znali ni adrese stanovanja  osumnjičenih, pa onda se postavlja pitanje: kako su im uopće i mislili suditi, odnosno gdje su im slali pozive?

Neki iz ove optužnice su u međuvremenu umrli, druge je oslobodio Haaški sud, treći su „narodni heroji“ u Srbiji…a mi se natežemo s bivšim agresorima oko njihovih popisa osumnjičenih, dok  naše, hrvatsko Ministarstvo branitelja javlja (pismima!!) na kućne adrese hrvatskim braniteljima, i to dan-dva prije obilježavanja VRO „Oluja“ u Kninu, neka ne idu u Srbiju i Republiku Srpsku jer će ih uhititi (kako se zna za njihove adrese?), dok je nevini Veljko Marić u međuvremenu u srbijanskim i hrvatskim logorima proveo više od šest godina!

Tko je kriv, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, što ni jedan, ali baš ni jedan iz optužnice iz 2002. godine nikada nije odgovarao pred hrvatskim pravosuđem ni za prometni prekršaj?

Osim toga, kako je moguće da je u Hrvatskoj poznatija „optužnica“ Siniše Glavaševića nego ova o kojoj pišemo i za koju ne nalazimo opravdanja da se nije mogla sprovesti s riječi na djelo?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Da pukneš od smijeha. ‘Svi’ su korumpirani osim Mrsića! Što čeka DORH?

Objavljeno

na

Bivši šef stožera u predsjedničkoj kampanji Ive Josipovića i bivši liječnik Ivice Račana, notorni Mirando Mrsić, „zasluženo“ je dobio nekoliko stranica intervjua u jednim dnevnim novinama (Večernji list, 21. srpnja 2019.). Šef Demokrata, kako ga nazivaju, koji inače više ništa ne predstavlja u hrvatskoj politici, skrenuo je pozornost na svoju malenkost objedama, klevetama i marginaliziranjem, prije svega, HDZ-a, a potom i hrvatskih branitelja i stradalnika. Za Vladu Andreja Plenkovića kaže da je „najkorumpiranija vlada od svih do sada“.

To drugim riječima znači da su sve bile korumpirane, samo neke više, druga manje, pa i ona u kojoj je sjedio ovaj politikant. Ne znamo je li ovo čitaju i oni u DORH-u i Uskoku, jer ako je to točno, onda su oni na potezu, a Mrsić je dužan reći sve što zna, ili pak ako to nije istina, ili se ne može dokazati, onda neka kazneno odgovara što širi takve navodne dezinformacije. Također ističe da nema sitnih i velikih afera, da ljudi znaju da se od plaće ne mogu kupovati vile, da im ministri bahato pljuju u lice i poručuju da beru lavandu ako žele biti bogati. (Sve je to nažalost istina.) Za Plenkovića kaže da je „velika prevara“, da se okružio poslušnicima, te uveo u vladu hrpu korumpiranih i nesposobnih ministra. Za njega je HDZ potpuno nezasluženo prisvojio domoljublje, jer da su u rat išli lijevi i desni i da je toj stranci uspjela priča da su oni čuvari domoljublja, u čemu veliku ulogu igraju i neke braniteljske udruge. (Ne, „čuvari domoljublja“ su on i Račanovi komunisti, koji ni onda ni danas nisu željeli i ne žele Hrvatsku!). Nije mu pravo što je HDZ braniteljima dao  neka prava na koja ostali građani, s pravom, negoduju i reagiraju. Ne slaže se ni s braniteljskim mirovinama, jednom riječju ne slaže se ni sam sobom!

A građani, da ga pitamo, ne negoduju što takvi kakav je i on rijetko dolaze u hrvatski Sabor, a plaćani su kao da rade „dan i noć“?

S druge pak strane ovaj politički kameleon ima velike simpatije za Ivu Josipovića, a poglavito za Zorana Milanovića, za kojeg misli da je najbolji predsjednički kandidat. Čak su, veli, i tijela Demokrata (koji ništa ne predstavljaju u hrvatskoj politici!) na njegov prijedlog  podržala kandidaturu Milanovića za predsjednika RH. Po njemu, koji je među ostalim itekako zaslužan što nam je jedno vrijeme na čelu države bio i žalosni i jadni Josipović, Milanović izaziva, što drugi ne (?) emocije kod građana , ali ne pjevanjem ili paradiranjem. Posljednjih pet godina, oštar je Mrsić, gledamo estradizaciju funkcije predsjednika države. Kolinda Grabar Kitarović,  po njemu, nema stav ni o notornim povijesnim činjenicama, već se može reći da joj je mandat bio „u ništa“.

Stoga treba na vlast ponovno dovesti nekog „prekaljenog“ komunistu i udbaša, koji  će imati jasan stav, ne samo o povijesti nego i o svemu drugom.

A nakon Josipović, Milanović je taj koji se može „ugurati“ u ovakav, inače nama iznimno dobro poznati kalup.

Kad su ga pitali: zašto doktori ulaze u politiku, odgovorio je da je razlog što ne žele da se politika bavi njima!

Prije Domovinskoga rata, Mrsić je studirao u Americi, ali kad su krenuli prvi balvani vratio se u Hrvatsku. Tko je prije 1990. mogao studirati u Americi, valjda samo oni koji su bili na popisu Udbe, ili pak vjerni politici Račana i njegovih kompanjona!

Nakon povratka iz SAD-a, u Hrvatskoj ga je čekala sjajna politička karijera, tim prije jer je očito bio provjeren KPJ-SDP kadar. Kad su ga u SDP-u „nogirali“, jer im je svojim političkim bedastoćama očito kvario ugled, nije se vratio u zdravstvo, kamo pripada, već natrag u politiku, u nekakve Demokrate, koji imaju članova kao jedna malo veća obitelj. Mandat nije želio vratiti, baš kao ni drugi, već je prigrlio saborsku plaću i privilegije, jer sad se on očito po političkoj liniji bavi svojim kolegama u zdravstvu, „pomaže“ da ono bude bolje i kvalitetnije, umjesto da se pokrije preko glave i utihne.

Baš zahvaljujući takvim politikantima, hrvatska politika je tu gdje jeste. Kad vas izbace iz jedne stranke vi osnujete novu, zadržite saborsku fotelju i sve privilegije, postanete „nezavisni“ i dalje poput Mrsića lupetate i dajete savjete, kao da smo zaboravili gdje je sve taj bio i što je radio.

Dovoljno se prisjetiti da je u Vladi Zorana Milanovića bio ministar rada i mirovinskog sustava te da je njegovim radom i zalaganjem otpočela agonija u ovim sektorima.

Pametnom dosta.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Škoro odgovorio: Primio sam 135.000 kuna otpremnine i sve je po zakonu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat odgovorio na tvrdnje tjednika Novosti da je odlazeći iz tvrtke Orfej 1999. nezakonito dobio 350.000 kuna

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro reagirao je na tvrdnje tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća da je 1999. godine, odlazeći s čelne pozicije u HRT-ovoj diskografskoj kući Orfej, nezakonito primio otpremninu od 350 tisuća kuna. Iz dokumenata koje nam je Škoro dao na uvid proizlazi da je otpremnina koju je primio iznosila ukupno 135.600 kuna, dakle ni polovicu svote koju navode Novosti, te da je isplaćena na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu s HRT-om.

Sporazumni raskid potpisao je tadašnji direktor HRT-a Ivica Vrkić, koji danas izjavljuje da se ne sjeća da je sa Škorom bilo što potpisao.

U prilog tezi da odlazeći iz Orfeja Škoro nije učinio ništa protuzakonito, iz njegova stožera prilažu doznaku iz tadašnjeg Zavoda za platni promet na kojoj je vidljivo da je HRT Škori 24. rujna 1999. isplatio 135.600 kuna, a kao svrha doznake navodi se isplata otpremnine u skladu s ugovorom o plaći. U ugovoru o raskidu sporazuma o plaći koji je potpisao Vrkić piše, pak, da će HRT Škori isplatiti otpremninu u skladu s ugovorom, dok se u ugovoru o plaći navodi da će mu HRT, u slučaju da bude razriješen prije isteka četverogodišnjeg mandata i nakon toga ne ostane u radnom odnosu s Orfejem, HRT isplatiti otpremninu u visini od 12 neto plaća.

Zanimljivo, i u nalazu državne revizije na koji se pozivaju Novosti vidi se da je ugovorena otpremnina u iznosu 12 neto plaća, kao i da je Škorina plaća iznosila 11.300 kuna, no revizor zatim navodi da je isplata izvršena s računa HRT-a u iznosu od 350.854,01 kunu. Ne tvrdi se, međutim, da je isplaćena veća otpremnina od ugovorene, nego se HRT-u zamjera to što je Škoro razriješen na vlastiti zahtjev zbog čega, tumači revizor, nije imao pravo na otpremninu.

U Škorinu ugovoru o plaći, kojim je ugovorena otpremnina u slučaju da bude razriješen, navodi se da Škoro pravo na otpremninu gubi samo ako nakon razrješenja ostane u radnom odnosu ili u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa. To je li razriješen na vlastiti zahtjev po ovom ugovoru ne igra nikakvu ulogu pa je nejasno na temelju čega je revizor uopće zaključio da je Škoro razrješenjem trebao ostati bez otpremnine. Uz to, revizija se ne poziva ni na bilo kakav dokument koji bi potvrdio da je Škoro osobno tražio razrješenje.

Državna je revizija utvrdila i da je Orfej bio dužan refundirati HRT-u isplaćenu otpremninu budući da je bila isplaćena s HRT-ova umjesto s Orfejeva računa i naložila HRT-u da iznos otpremnine naplati od Orfeja, a ne od Miroslava Škore. Škoro, pak, tvrdi da on u posljednjih 20 godina nikad nije zaprimio zahtjev za povrat otpremnine ni od HRT-a ni od Orfeja.

Ostatak nalaza Državne revizije odnosio se uglavnom na financijske i računovodstvene nepravilnosti vezane za odnos s Orfejem kao društvom u stopostotnom vlasništvu HRT-a, ponajprije pri pružanju usluga javne radiotelevizije Orfeju kao vlastitoj tvrtki kćeri bez naknade, a među kojima dominiraju usluge oglašavanja. Pojednostavljeno, HRT je reklamirao Orfej koji je u njegovu vlasništvu, a da nije naplatio te usluge, piše VečernjiList

Novosti su u svom tekstu “Ne dirajte mi glavnicu” problematizirale i stambeni kredit od 120 tisuća tadašnjih njemačkih maraka uz povlaštenu kamatu od 5 posto koji je Miroslav Škoro dobio od HRT-a. Iz Škorina stožera upozoravaju, međutim, na činjenicu da je taj kredit odobrilo Vijeće HRT-a, što je vidljivo i iz teksta u Novostima, te dodaju da je Škoro taj kredit otplatio već u srpnju 1999., iako je otplatni rok bio 15 godina.

– Kad sam se odlučio kandidirati za predsjednika, itekako sam bio svjestan što to znači. Ne bih se kandidirao ni predlagao Zakon o podrijetlu imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine da imam što skrivati. Ali volio bih kad bismo o svemu, pa i o mojoj imovini i poslovima, razgovarali na temelju činjenica, a ne nečijih fantazija – komentirao je Škoro za Večernji list, uz poruku da će rado odgovoriti na sva pitanja koja zanimaju javnost, ali i pravno se zaštititi od namjerno plasiranih laži i podmetanja.

 

Škoro: Kad ti Pupovčeve Novosti daju naslovnicu, to je najbolja referenca da si na pravom putu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari