Pratite nas

Reagiranja

Srbijanske optužnice padaju u zaborav, a hrvatski branitelji se i dalje progone

Objavljeno

na

Ovoga je stvarno dosta. Koliko puta smo čuli ili pročitali da nitko za zločine za vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata u Vukovaru nije odgovarao? Na temelju toga, stekao se dojam da hrvatska država nikoga nije ni optužila, što naprosto nije točno.

Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, 24. prosinca  2002. pod brojem:DO-K41/99, temeljem čl.41 st2. toč  3.ZKP/93. u svezi čl.165.st.2. ZKP/93 podiglo je OPTUŽNICU pred Županijskim sudom u Vukovaru protiv: Veljka Kadijevića, Blagoje Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojisava Šešelja i Gorana Hadžića, jer su „u razdoblju od kolovoza do 18. studenoga 1991. na području općine Vukovar, prigodom oružane agresije bivše tzv. JNA i pridruženih paravojnih četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku, a s ciljem protjerivanja i ubijanja svog nesrpskog pučanstva u gradu Vukovaru te uništavanja svih kulturnih i povijesnih obilježja hrvatskog naroda i okupacije tog teritorija radi stvaranja tzv. „Velike Srbije“ sudjelovali u planiranju i izvođenju borbenih akcija na grad Vukovar od početka agresije na ovaj grad do njegove okupacije, sa sada pokojnim Željkom Ražnjatovićem „Arkanom“, kao zapovjednikom paravojnih četničkih postrojbi „Tigrovi“ te pokojnim Slavkom Dokmanovićem, kao predsjednikom tadašnje općine Vukovar provodeći politiku stvaranja etnički čistog srpskog prostora, iako svjesni da se u gradu nalazi oko 50.000 civilnih osoba, protivno odlukama Ženevske konvencija, izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju prema Vukovaru koji su branili malobrojni pripadnici ZNG-a i MUP-a RH, u namjeri da se branitelji pokore, grad uništi i osvoji, na grad je djelovano masovno i bez izbora ciljeva iz svih vrsta raspoloživog streljačkog oružja, iz minobacača, topova, haubica i višecjevnih bacača raketa svih vrsta i kalibra, pri čemu je ispaljeno više stotina tisuća projektila, svakodnevno je vršeno neselektivno bombardiranje iz zrakoplovstva Ratnog zrakoplovstva tzv. JNA, a također je borbeno djelovano i s brodova Riječne ratne flote iz sastava tzv. JNA, što je imalo za posljedicu smrtno stradavanje velikog broja civilnih osoba“… (slijedi iznimno veliki popis stradalih), itd. i tako redom.

U optužnici, koju potpisuje zamjenik županijskog državnog odvjetnika Emil Mitrovski, na čak 57 (gusto pisanih) stranica navedene su poimence i ostale žrtve, izjave brojnih svjedoka i štošta drugo.

Danas, kad smo sve više suočeni s prljavom političkom kampanjom Republike Srbije prema Hrvatskoj, Domovinskome ratu, hrvatskim braniteljima i stradalnicima, kad Srbi, da ti pamet stane, traže da i dalje procesuiraju one koji su od njihove agresije branili i obranili Hrvatsku, sve se više nameće pitanje: što je konkretno s ovom optužnicom? Gdje je završila? Je li uopće ušla u pravosudnu proceduru, jesu li barem kao nedostupni kažnjeni srpski ratni zločinci i tome slično?

Navodno da je ovaj kazneni predmet prenesen  na rad u Županijski sud u Osijek!?

I što se konkretno dogodilo nakon toga?

Čak nema ni tjeralica za ovu čuvenu „desetoricu“ ratnih zločinaca, niti su oni, niti će, ikada odgovarati pred hrvatskim sudovima. A i da odgovaraju, vjerujte, ni jedan ne bi dobio 12 godina robije poput nevinog hrvatskog branitelja Veljka Marića!

Zanimljivo je kod ove optužnice da naši organi gonjenja te 2002. godine (!) nisu znali ni adrese stanovanja  osumnjičenih, pa onda se postavlja pitanje: kako su im uopće i mislili suditi, odnosno gdje su im slali pozive?

Neki iz ove optužnice su u međuvremenu umrli, druge je oslobodio Haaški sud, treći su „narodni heroji“ u Srbiji…a mi se natežemo s bivšim agresorima oko njihovih popisa osumnjičenih, dok  naše, hrvatsko Ministarstvo branitelja javlja (pismima!!) na kućne adrese hrvatskim braniteljima, i to dan-dva prije obilježavanja VRO „Oluja“ u Kninu, neka ne idu u Srbiju i Republiku Srpsku jer će ih uhititi (kako se zna za njihove adrese?), dok je nevini Veljko Marić u međuvremenu u srbijanskim i hrvatskim logorima proveo više od šest godina!

Tko je kriv, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, što ni jedan, ali baš ni jedan iz optužnice iz 2002. godine nikada nije odgovarao pred hrvatskim pravosuđem ni za prometni prekršaj?

Osim toga, kako je moguće da je u Hrvatskoj poznatija „optužnica“ Siniše Glavaševića nego ova o kojoj pišemo i za koju ne nalazimo opravdanja da se nije mogla sprovesti s riječi na djelo?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari