Pratite nas

Reagiranja

Srbijanske optužnice padaju u zaborav, a hrvatski branitelji se i dalje progone

Objavljeno

na

Ovoga je stvarno dosta. Koliko puta smo čuli ili pročitali da nitko za zločine za vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata u Vukovaru nije odgovarao? Na temelju toga, stekao se dojam da hrvatska država nikoga nije ni optužila, što naprosto nije točno.

Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, 24. prosinca  2002. pod brojem:DO-K41/99, temeljem čl.41 st2. toč  3.ZKP/93. u svezi čl.165.st.2. ZKP/93 podiglo je OPTUŽNICU pred Županijskim sudom u Vukovaru protiv: Veljka Kadijevića, Blagoje Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojisava Šešelja i Gorana Hadžića, jer su „u razdoblju od kolovoza do 18. studenoga 1991. na području općine Vukovar, prigodom oružane agresije bivše tzv. JNA i pridruženih paravojnih četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku, a s ciljem protjerivanja i ubijanja svog nesrpskog pučanstva u gradu Vukovaru te uništavanja svih kulturnih i povijesnih obilježja hrvatskog naroda i okupacije tog teritorija radi stvaranja tzv. „Velike Srbije“ sudjelovali u planiranju i izvođenju borbenih akcija na grad Vukovar od početka agresije na ovaj grad do njegove okupacije, sa sada pokojnim Željkom Ražnjatovićem „Arkanom“, kao zapovjednikom paravojnih četničkih postrojbi „Tigrovi“ te pokojnim Slavkom Dokmanovićem, kao predsjednikom tadašnje općine Vukovar provodeći politiku stvaranja etnički čistog srpskog prostora, iako svjesni da se u gradu nalazi oko 50.000 civilnih osoba, protivno odlukama Ženevske konvencija, izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju prema Vukovaru koji su branili malobrojni pripadnici ZNG-a i MUP-a RH, u namjeri da se branitelji pokore, grad uništi i osvoji, na grad je djelovano masovno i bez izbora ciljeva iz svih vrsta raspoloživog streljačkog oružja, iz minobacača, topova, haubica i višecjevnih bacača raketa svih vrsta i kalibra, pri čemu je ispaljeno više stotina tisuća projektila, svakodnevno je vršeno neselektivno bombardiranje iz zrakoplovstva Ratnog zrakoplovstva tzv. JNA, a također je borbeno djelovano i s brodova Riječne ratne flote iz sastava tzv. JNA, što je imalo za posljedicu smrtno stradavanje velikog broja civilnih osoba“… (slijedi iznimno veliki popis stradalih), itd. i tako redom.

U optužnici, koju potpisuje zamjenik županijskog državnog odvjetnika Emil Mitrovski, na čak 57 (gusto pisanih) stranica navedene su poimence i ostale žrtve, izjave brojnih svjedoka i štošta drugo.

Danas, kad smo sve više suočeni s prljavom političkom kampanjom Republike Srbije prema Hrvatskoj, Domovinskome ratu, hrvatskim braniteljima i stradalnicima, kad Srbi, da ti pamet stane, traže da i dalje procesuiraju one koji su od njihove agresije branili i obranili Hrvatsku, sve se više nameće pitanje: što je konkretno s ovom optužnicom? Gdje je završila? Je li uopće ušla u pravosudnu proceduru, jesu li barem kao nedostupni kažnjeni srpski ratni zločinci i tome slično?

Navodno da je ovaj kazneni predmet prenesen  na rad u Županijski sud u Osijek!?

I što se konkretno dogodilo nakon toga?

Čak nema ni tjeralica za ovu čuvenu „desetoricu“ ratnih zločinaca, niti su oni, niti će, ikada odgovarati pred hrvatskim sudovima. A i da odgovaraju, vjerujte, ni jedan ne bi dobio 12 godina robije poput nevinog hrvatskog branitelja Veljka Marića!

Zanimljivo je kod ove optužnice da naši organi gonjenja te 2002. godine (!) nisu znali ni adrese stanovanja  osumnjičenih, pa onda se postavlja pitanje: kako su im uopće i mislili suditi, odnosno gdje su im slali pozive?

Neki iz ove optužnice su u međuvremenu umrli, druge je oslobodio Haaški sud, treći su „narodni heroji“ u Srbiji…a mi se natežemo s bivšim agresorima oko njihovih popisa osumnjičenih, dok  naše, hrvatsko Ministarstvo branitelja javlja (pismima!!) na kućne adrese hrvatskim braniteljima, i to dan-dva prije obilježavanja VRO „Oluja“ u Kninu, neka ne idu u Srbiju i Republiku Srpsku jer će ih uhititi (kako se zna za njihove adrese?), dok je nevini Veljko Marić u međuvremenu u srbijanskim i hrvatskim logorima proveo više od šest godina!

Tko je kriv, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, što ni jedan, ali baš ni jedan iz optužnice iz 2002. godine nikada nije odgovarao pred hrvatskim pravosuđem ni za prometni prekršaj?

Osim toga, kako je moguće da je u Hrvatskoj poznatija „optužnica“ Siniše Glavaševića nego ova o kojoj pišemo i za koju ne nalazimo opravdanja da se nije mogla sprovesti s riječi na djelo?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ante Nazor: Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko

Objavljeno

na

Objavio

Povodom presude za pjevanje „Bojne Čavoglave“ s pozdravom „Za dom spremni“ (ZDS) za narod.hr prokomentirao je dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

U nastavku donosimo mišljenje dr. sc. Nazora o samom slučaju:

“Vjerujem da su ljudi već zasićeni ovakvim temama i čeprkanjem po povijesti, kojem kao da je smisao odvraćanje javnosti od važnih tema poput gospodarstva i nametanje negativne percepcije o Hrvatskoj.

Početak Thompsonove pjesme „Bojna Čavoglave“ jedna je od omiljenih tema onih koji na sve načine pokušavaju nametnuti tezu o fašizaciji hrvatskog društva, ali im nedostaju ozbiljni argumenti, pa su jedva dočekali dio presude koji im, pa makar i nategnut izvan svakog razumnog konteksta, u tome može pomoći. Kao da je spomenuta presuda jedina i konačna, kao da je njen sadržaj neupitan.

Pa Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko… Prostor koji je ta presuda dobila u dijelu medija samo potvrđuje spoznaju da pojedine osobe svjesno dižu tenzije u hrvatskom društvu tendenciozno tumačeći Ustav RH, iako je prilično jasno da ako se netko poziva na Ustav kao argument za zabranu pozdrava ZDS, onda s istim argumentom treba zabraniti i komunističke simbole i pozdrave, jer Ustav RH jasno spominje i odmak od njih.

ZDS nije izvorno zločinački kako to neki tumače, u takvom obliku pojavio se početkom 1930-ih kao izraz otpora velikosrpskoj politici i hegemoniji, a u tom duhu, kao izraz spremnosti na obranu doma i domovine korišten je i u Domovinskom ratu kad se Hrvatska branila od velikosrpske agresije i fašizma.

Samim time on ne može biti jednoznačan, odnosno isključivo sporan, kao što jednoznačan nije ni pozdrav „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, jer se za pozdrav pod kojim je nezakonito i neopravdano počinjen zločin nad desecima tisuća ljudi ne može tvrditi „da nije sporan“.

To znaju i oni koji napadaju amblem HOS-a i početak pjesme „Bojna Čavoglave“ zbog pozdrava ZDS u njima, ali ih, ne mareći za ujednačenost kriterija, stavljaju isključivo u kontekst Drugog svjetskog rata, kako bi njihovom kriminalizacijom i zabranom pokušali kompromitirati i obranu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih mjesta koja su, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima, u Domovinskom ratu branili pripadnici HOS-a.

Ako se već predlažu zabrane, koje su uglavnom radikalnija i teško provediva opcija, onda bi trebalo zabraniti javnu uporabu svih simbola i pozdrava koje su upotrebljavale vlasti u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i njegova poraća, jer su barem u jednom svom razdoblju bile odgovorne za masovna ubojstva ljudi i jer su ljude dijelili po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili klasnoj pripadnosti.

Sukladno tome, ponovit ću kako je žalosno da u Hrvatskoj i dalje postoji otpor pokušaju da se značenje pozdrava i simbola oba totalitarna režima iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća promatraju i vrednuju iz perspektive njihovih žrtava.

Jednako tako, žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod.

Da to nije civilizacijski prihvatljivo ni politički mudro znali su i javno osudili i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Stoga mi je, upravo zbog civilizacijske razine i zbog toga što suvremena Hrvatska ima svoje službene i nekompromitirane simbole, nastale u pobjedničkom Domovinskom ratu, prihvatljiva preporuka da je simbolima i pozdravima iz Drugog svjetskog rata i poraća mjesto u muzejima, a da se u javnosti mogu koristiti tek u iznimnim slučajevima.

U svakom slučaju, umjesto nametanja zabrana držim da je bolje poštivati kontekst vremena u kojem su spomenuti simboli bili u uporabi, na tragu onoga što je u prvom dijelu „Dokumenta dijaloga“ preporučilo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, jasno osudivši sve nedemokratske, odnosno totalitarne režime.

Uostalom, u znanosti se – svejedno je li riječ o povijesti ili pravu, kontekst vremena ili neke druge „olakotne okolnosti“ uzimaju u obzir prilikom donošenja zaključaka. Sukladno tome, hrvatski zakoni trebaju se prilagoditi činjenici da su pripadnici HOS-a, noseći amblem koji je, takav kakav je, postao legalan, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima branili i oslobađali Hrvatsku.

U odnosu na ukupan broj branitelja nije ih bilo mnogo, nisu bili ni presudan čimbenik za hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu, ali bili su hrabri sudionici teških borbi onda kada većina onih koji danas kritiziraju njihov amblem nije imala ni hrabrost ni osjećaj ni motiv boriti se za Hrvatsku.

Stoga bi i ljudi koji provode zakone trebali pokazati razumijevanje za uporabu amblema HOS-a u obilježavanju događaja iz Domovinskog rata i u tom kontekstu on ne može biti kriminaliziran, kao što ne može biti kriminalizirana ni pjesma koja se tada javno izvodila i bila prihvaćena kao oblik otpora velikosrpskoj agresiji.

Dežurni kritičari amblema HOS-a i pjesme Čavoglave već će se s vremenom naviknuti promatrati ga i slušati je i u kontekstu Domovinskog rata, kao što su se navikli na činjenicu da je kuna službena valuta suvremene hrvatske države – Republike Hrvatske. A glede pjevanja pjesme „Bojna Čavoglave“, ne treba sumnjati da ću je, kao i drugi Hrvati, pjevati na isti način kao što smo je pjevali u Domovinskom ratu, na isti način pjevat će je, nadam se, i moja djeca, i, ako Bog da, i djeca moje djece, što koštalo da koštalo”, zaključuje dr. sc. Ante Nazor za narod.hr

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Srpski pjevači ‘okupirali hrvatske glazbene prostore

Objavljeno

na

Nema ni jedne veće zabavno –glazbene manifestacije u Hrvatskoj, a da na njoj nisu glavne „zvijezde“ popularni srpski pjevači. Oni, za razliku od brojnih hrvatskih, nemaju problema s publikom, oni ne moraju dijeliti ulaznice da napune recimo zagrebačku dvoranu Vatroslava Lisinskog i brojne druge prostore.

Svojedobno je Bajaga, kao od šale, napunio pulsku Arenu, a ovih dana to je još bolje uspjelo Đorđu Balaševiću. Problema s publikom nema ni jedan Rade Šerbedžija.

Međutim, za jednog Marka Perkovića Thompsona vrata Arene u Puli i dalje su zatvorena, jer na svojem repertoaru ima pjesme posvećene obitelji, Bogu, Domovini….
On je „hrvatski nacionalista“, a srpski pjevači koji dolaze u našu zemlju su – „domoljubi“, kojima za razliku od njega i takvih nitko ne zamjera što vole svoju domovinu.

U Hrvatskoj je i dalje iznimno popularna Neda Ukraden. Na početku Domovinskog rata iz Sarajeva je odselila u Beograd, gdje je odmah snimila pjesme poput „Vidovdan“. Pokojni Đorđe Novković tom joj je prigodom zabranio pjevati njegove pjesme, od kojih je najpoznatija „Zora je“, a za koju je ona željele da se zove „Jovane, zora je“, što nije prošlo.

Sada opet kad pjeva u Hrvatskoj ima na repertoaru pretežno Novkovićeve pjesme, dok je u Srbiji zvijezda i sa pjesmama ala „Vidovdan“.

Ovu pjevačicu relativno često možemo gledati i u HRT-ovoj zabavnoj emisiji „Lijepom našom“, koju uređuje i vodi Branko Uvodić, a u njoj se mogu čuti i vidjeti i drugi poznati srpski pjevači, poput Miroslava Ilića, sve na veliko zadovoljstvo njegove brojne publike.
Uvodić nam također u ovoj emisiji „servira“ i pjesme ala „Ivanova korita“, bez koje, kako pišu srpski mediji, ne može proći ni jedno srpsko veselje, a poglavito ne srpske svadbe.
(…) „Ti ne plači, majko stara/ lijepa Anka progovara/ u snu mi se Jova javi/ ozdraviću od ljubavi!“ – među ostalim se pjeva u ovoj pjesmi.
S druge pak strane ne možemo ni zamisliti da bi se primjerice u nekoj srpskoj, odnosno beogradskoj zabavnoj emisiji „na sva zvona“ izvodila neka hrvatska pjesma, poput one Ivice Pepelka „Kad procvatu jabuke“, bez koje ne može proći gotovo ni jedno hrvatsko veselje, a još manje svadba.

Krajem godine u zagrebačkoj Areni za sve srpske i jugoslavenske glazbene sladokusce gostuje – Lepa Brena. Sjećamo je se kako je u četničkoj odori nesebično pomagala srpsku vojsku u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Ulaznice se već sada prodaju u „ogromnim“ količinama!

Ne bi se začudili da HRT izravno prenosi ovaj koncert, ili da je Uvodić pozove u svoju emisiju.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari