Pratite nas

Kolumne

SRBIJOM JE DEVEDESETIH VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA

Objavljeno

na

(Kronologija događaja koja progovara jezikom činjenica)

Krajem listopada 2002. godine, kontaktirali su me istražitelji MKSJ iz Den Haaga, tražeći moju izjavu vezano za djelovanje četnika i konkretno Vojislava Šešelja na području Vojvodine.

Osoba koja je sa mnom stupila u komunikaciju pozvala se na jedan dio moje Kronologije događaja koju sam prethodno (na inzistiranje jednog prijatelja) poslao pravnicima Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.

Puna tri dana proveo sam s istražiteljem MKSJ (cca 12-14 sati dnevno) i tom sam mu prigodom ispričao sve što sam znao o situaciji u Vojvodini (od razdoblja dolaska Slobodana Miloševića na vlast do kraja kolovoza 1991. godine – odnosno, do moga napuštanja pokrajine), s posebnim osvrtom na djelatnost srbijanskih vlasti, intelektualaca, ekstremnih i četničkih skupina i njihovih lidera i vođa, uključujući i Šešelja.

Naveo sam i sve konkretne slučajeve terora i ubojstava Hrvata i drugih građana ne-srpskih nacionalnosti za koje sam znao (u Sotu, Baču, Golubincima, Kukujevcima, Novom Slankamenu itd.), a najveći dio toga i potkrijepio odgovarajućim dokumentima i navođenjem konkretnih imena žrtava, počinitelja i njihovih suradnika.

Predao sam istražitelju popis od preko stotinu imena i kontakt-adresa osoba koje su također imale saznanja po istim pitanjima – među ostalim i novinarke Vesne Kljajić (koja je tijekom rata napustila Vojvodinu i preselila u Zagreb). Ona je s istražiteljem razgovarala nakon mene.

Izjavu koju sam dao (na 42. kucane stranice A4 formata), potpisao sam u Uredu istražitelja u ulici Selskoj (u bazi UNPROFOR-a) u Zagrebu (svaku stranicu posebno, punim imenom i prezimenom) i na kraju mi je sam istražitelj ljubazno zahvalio, govoreći kako sam „uradio nešto jako dobro i korisno za svoj narod“, te zamolio da se odazovem (ako bude trebalo) za svjedočenje u Den Haagu u procesu protiv Vojislava Šešelja.

Nikad me više nitko nije kontaktirao, niti tražio bilo kakvo pojašnjenje ili dopunu izjave. Ne znam jesam li uradio što „korisno i dobro za svoj narod“, ali znam da sam učinio ono što sam (i koliko) sam mogao.

Danas kad je sudski proces protiv Šešelja okončan, a on ipak nakon svega obilježen kao ratni zločinac, moram reći iskreno: od početka je sve to vezano za proces protiv njega bilo šlampavo, amaterski, švindlerski i dosta neozbiljno.

Tako sam se primjerice, u prvih 10-15 minuta razgovora s istražiteljem uvjerio kako gospodin ne zna temeljne činjenice o Vojvodini (vezano za njezin ustavno-pravni položaj u bivšoj SFRJ), a nije bio upućen niti u druga važna pitanja (politička i društvena klima, odnosi na javnoj sceni itd.).

No, to se popraviti ne može.

Završilo je kako je završilo. Ratni zločinac i četnički vojvoda, nekadašnji šef Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, vođa Srpskog četničkog pokreta i predsjednik Srpske radikalne stranke, fašist i ratni huškač i DANAS NESMETANO SIJE MRŽNJU I PRIJETI. Kaže kako je „PONOSAN NA SVOJE ZLOČINE“ i da će ih „PONOVITI“, a „POČET ĆE S TOMISLAVOM ŽIGMANOVIM I NENADOM ČANKOM“ (liderima DSHV-a i Lige socijaldemokrata Vojvodine).

I sve je to u Srbiji normalno, legalno i legitimno, demokratski i prihvatljivo. Od kad je došao iz Den Haaga, Šešelj je tamo medijska zvijezda i stalni gost TV emisija, pogotovu televizije HAPPY gdje ga redovito ugošćava voditelj Milomir Marić. Uživa veliku potporu u javnosti, a na njegove izljeve bolesne mržnje, fašističke parole i pozive na nasilje „pravna država“ Srbija koja se toliko hvali svojim „dosezima“ na tom polju, ne reagira.

Ja se tomu ne čudim. I vjerujem da svi koji poznaju prilike u susjednoj nam Srbiji osjećaju isto.

No, postavljam sebi pitanje: Imamo li pravo šutjeti mi koji znamo i vidimo što se događa?

U sljedećih nekoliko nastavaka, nastojat ću kratko i sažeto obraditi neke teme vezano za Hrvate u Vojvodini i sve što se u tim olovnim vremenima događalo u sjeni ratova u Hrvatskoj i BiH – uz oslonac na Kronologiju događaja koju sam pisao u vrijeme kad se sve to zbivalo.

Da se ne zaboravi.

Teror i progoni Hrvata u Vojvodini – kako je počelo

O Hrvatima u Vojvodini kod nas (u Hrvatskoj) se progovara vrlo rijetko i prigodničarski (odnosno, samo onda kad za to postoji neki konkretan razlog), kao što je slučaj ovih dana – vezano za izrečenu presudu ratnom zločincu Vojislavu Šešelju.

Stjecajem okolnosti, jako sam dobro upućen u sve što se do rujna 1991. godine događalo na području Srbije i Vojvodine, posebice jugozapadne Bačke, gdje sam do tada živio (Plavna, općina Bač), pogotovu stoga što sam bio aktivist DSHV (Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini) od kolovoza 1990. godine.

Pripadnici nacionalnih manjina – naročito Hrvati – od ljeta 1988. godine nadalje (odnosno, od vremena prvog srpskog mitinga u Novom Sadu, 9. srpnja) suočeni su s negativnom kampanjom koja se očitovala na više razina – od medijske do ulične – i stvarala teško izdrživ psihološki pritisak. Srpski nacionalisti tražili su bezuvjetnu solidarnost po pitanju odlaska na mitinge i potpore Slobodanu Miloševiću i tko god na to nije bio spreman postao je „srpski neprijatelj“ (a u slučaju da je Hrvat – i „ustaša“).

Poslije rušenja političkog vodstva u Vojvodini i nasilnog ukidanja autonomije pokrajine (listopad 1988.) stanje postaje još složenije. U tijeku je „diferencijacija“, pri čemu se iz lokalnih vlasti, javnog života i s radnih mjesta „čiste“ svi u čiju se lojalnost sumnja.

Pritisci jačaju usporedo s bujanjem srpske nacionalne euforije čija je kulminacija uslijedila na Vidovdan (28. lipnja) 1989. godine, gdje se na Kosovu Polju (Gazimestanu) okuplja oko milijun Srba i u ekstazi sluša govor svoga „vožda“ Miloševića koji spominje „bitke koje još nisu oružane, iako i takve nisu isključene“ i obećava kako će Srbija slijediti svoje „slavne pretke“. I sve to izgovara pred članovima tadašnjeg Predsjedništva SFRJ (na čijem je čelu Slovenac Janez Drnovšek), uz frenetično odobravanje i ovacije mase koja srbuje i pjeva ratoborne koračnice.

Od tada nadalje, u Srbiji mržnja i nesnošljivost prema građanima ne-srpskih nacionalnosti sve više rastu. Ekstremne skupine srpskih „patriota“ zlostavljaju građane na javnim mjestima (presreću i tuku „nepodobne“, razbijaju kafiće vlasnika koji nisu Srbi, javno prijete, istjeruju s posla one koji su po njima „antisrpski orijentisani“ itd.).

Poslije pokušaja političkog organiziranja nacionalnih manjina (u cilju zaštite elementarnih prava) i to nakon što su se već mnoge ekstremne srpske političke stranke formirale – od ljeta 1990. godine nadalje, uslijedio je novi val terora prema Hrvatima, Mađarima, Slovacima, Muslimanima i drugim građanima iz redova manjina kojima se nastoji uskratiti pravo na takvo organiziranje i onemogućiti ga.

Iz razumljivih razloga najviše je na udaru DSHV, kojega se poistovjećuje s HDZ-om i naziva „ustaškim pokretom“. Članovi ove stranke optužuju se za „ekstremizam“, „destrukciju“, „separatizam“ (budući da „nameravaju Vojvodinu odvojiti od Srbije“), za „naoružavanje“, „pravljenje popisa za likvidaciju Srba“, „veze sa HDZ-om, Markom Veselicom, ustaškom emigracijom“ itd., itd.

Ta euforija i medijska kampanja uskoro dovode i do prvih terorističkih akcija srpskih „patriota“ – bombaških napada na katoličke vjerske objekte. Prvi takav slučaj zabilježen je u Baču, gdje su u noći 13/14. rujna 1990. godine minirana ulazna vrata na Franjevačkom samostanu iz XIV stoljeća (spomenik kulture najviše kategorije, zaštićen poveljom UNESCU-a).

Kako bi se opravdalo ovaj gnjusni čin, angažiran je arhimandrit manastira Bođan (u općini Bač) Lukijan Vladulov (ratni huškač, osobni prijatelj Vojislava Šešelja i Vukašina Šoškoćanina, u vrijeme pokolja u Dalju kolovoza 1991. godine ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog), koji neposredno nakon ovog događaja u novosadskom listu Dnevnik (pod pseudonimom „Đorđević“) iznosi lažne tvrdnje da je spomenuti „katolički manastir u Baču sagrađen na temeljima spaljene srpske pravoslavne crkve u kojoj su izgorele stotine Srba“.

Poslije reakcije gvardijana Franjevačkog samostana u Baču fra Josipa Špehara koji pobija ove lažne tvrdnje i iznosi povijesne činjenice, oglašava se i Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Novog Sada i potvrđuje navode gvardijana, odbacujući laži „Đorđevića“ (odnosno, Lukijana Vladulova).

No, to Hrvatima i katolicima nije pomoglo. Progon tek predstoji – naročito u Srijemu i podunavlju, tamo gdje je koncentracija Hrvata najveća.

Kako smo se pokušavali braniti

  1. svibnja 1991.

Plavna, općina Bač, Vojvodina

 Zbog stalnih pritisaka na građane hrvatske nacionalnosti – i druge manjine – što naročito dolazi do izražaja poslije događaja u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), onemogućen je svaki daljnji rad DSHV –  Podružnice Plavna i MO DSHV – Plavna, o čemu je izvješteno Predsjedništvo stranke u Subotici dopisom koji je poslan iz Bača (preko telefaksa predsjednika DSHV – Podružnica Plavna Zdenka Bundića):

 „ Podružnica DSHV – Plavna od samog osnivanja suočena je sa strahovitim pritiskom koji je sračunat na to da se onemogući bilo kakav organiziran politički rad. Ne biraju se sredstva. Od pojedinačnih pretnji i provokacija postepeno se prelazi na  organizovani oblik presije koja se vrši nad nesrpskim stanovništvom.

U toj kampanji pored vladajuće stranke SPS učestvuje i SPO čiji ekstremno nastrojeni pojedinci otvoreno podržavaju četničke grupe uz punu toleranciju SO Bač i OSUP Bač. Ljudi su zaplašeni i uznemireni i u takvim uslovima je onemogućen svaki politički rad. Svakodnevna pojava četnika (naročito u MZ Plavna, B.N.Selo i Vajska), te česta patroliranja milicije koja ne preduzima ništa u cilju stabilizovanja stanja, nego gotovo otvoreno sarađuje sa njima, dodatno otežava situaciju.

 Svaki politički rad  DSHV je u ovom momentu nemoguć i rukovodstvo podružnice ga nije u stanju organizirati.

                

                      tajnik Podružnice            

                                Zlatko Pinter        

Plavna, 19.V.1991 god.

(Prijepis dokumenta čiji se original nalazi se u osobnom arhivu autora ove Kronologije)

Istoga dana (također telefaksom), upućen je i dopis zastupniku hrvatske manjine u Narodnoj Skupštini Srbije, gosp. Antunu Skenderoviću, u kojemu piše:

„U vezi Vaše izjave u Skupštini Srbije o položaju Hrvata u Vojvodini obaveštavamo Vas da smo preduzeli sledeće:

  1. Uputili smo telegram predsedniku Skupštine Srbije kojim smo podržali Vašu izjavu o ugroženosti Hrvata na području SO Bač
  2. Također smo putem pošte gosp. Slobodanu Unkoviću uputili materijal koji sadrži činjenično stanje u prilog te tvrdnje
  3. Spremni smo u svako vreme i na svakom mestu stati u obranu Vašeg stava koji je zasnovan na istini i istovremeno zahvaljujemo na naporima koje ulažete u cilju objektivnog informisanja javnosti o položaju Hrvata u Vojvodini.

 Budite uvereni da će rukovodstvo PODRUŽNICE DSHV PLAVNA i ubuduće činiti sve kako bi vas podržalo u pravednoj borbi i zalaganju za ravnopravnost Hrvatskog naroda u Vojvodini.

                                                                                     S poštovanjem:

                                                 tajnik

                                              Zlatko Pinter (v.r.)

                                                (žig i potpis)

 

Plavna, 19.V.1991 god.“

 

(Prijepis originalnog dokumenta koji se nalazi se u arhivu  autora ove Kronologije)

 

14.lipnja 1991. godine

Plavna, općina Bač, Vojvodina

U svezi telegrama koji je prethodno upućen (11-og ovog mjeseca, kao potpora zastupniku hrvatske manjine u Narodnoj Skupštini Srbije ing. Antunu Skenderoviću – vezano za njegovu izjavu o ugroženosti vojvođanskih Hrvata izrečenu s govornice parlamenta),  DSHV – Podružnica Plavna proslijedila je predsjedniku Narodne skupštine Srbije dr. Slobodanu Unkoviću materijal od 20 kucanih stranica, koji ukratko opisuje što su sve Hrvati i drugi manjinski narodi na području oćine Bač doživljavali od jeseni 1988. godine, do tada. Materijal je sadržavao konkretne slučajeve incidenata usmjerenih prije svega protiv građana hrvatske nacionalnosti (u ukupnom broju, ovih događaja je bilo preko 90%), ali isto tako i protiv Mađara, Muslimana, Nijemaca i drugih manjina.

U svim slučajevima su bila navedena imena počinitelja, imena oštećenih osoba, mjesto i vrijeme događaja, te detaljan opis onoga što se odigralo.

Uz ovaj materijal priloženo je i „Otvoreno pismo“ osobno predsjedniku Narodne skupštine Srbije, koje je u isto vrijeme proslijeđeno novosadskom Dnevniku i beogradskim Večernjim novostima (dokument DSHV Podružnica Plavna, broj: 17/1991., od 14.05.1991. godine). Evo sadržine tog pisma:

Predmet:  Otvoreno pismo Predsedniku Narodne Skupštine Republike Srbije dr. Slobodanu  Unkoviću                            

                                                                                     B e o g r a d

                 Poštovani gospodine Predsedniče!

 Uzimamo sebi slobodu da Vam se lično obratimo kao predsedavajućem najvišeg organa, parlamentarnog tela Republike Srbije, čiji smo građani. Utoliko prije što je nedavno na sednici Republičkog Parlamenta spomenut i položaj nas Hrvata u Vojvodini.

 Ceneći Vašu zauzetost i ogromne obaveze koje imate, pokušaćemo da u što kraćoj formi iznesemo naš stav u vezi s tim, verujući da ćete naći toliko vremena da nas saslušate.

 Na samom početku želimo Vas podsetiti da je Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini legalno registrovana politička organizacija čiji je osnovni cilj pozitivan doprinos razvoju parlamentarne demokratije u Republici Srbiji i Jugoslaviji, te u okviru toga, zalaganje za ravnopravnost, građanske i ljudske slobode Bunjevaca, Šokaca i ostalih Hrvata u Vojvodini, te drugih naroda i narodnosti u cilju prosperiteta i progresa u zajednici sa svim ljudima bez obzira na versku, nacionalnu ili političku pripadnost.

Stav naše stranke jeste da se u okviru legalnih institucija sistema zalaže za ostvarenje ovih ciljeva i mi se Poštovani Predsedniče, dosledno pridržavamo tog načela poštujući Zakone Republike Srbije u kojoj živimo.

    No, i pored svega, na žalost, naš Hrvatski narod na području SO Bač je u poziciji građana drugog reda, iako to ničim ne zaslužuje.

  Ovu tvrdnju želimo potkrepiti sledećim činjenicama:

  1. Onemogućava nam se pravo biranja predstavnika, i upravljanja u lokalnim organima vlasti (Mesna zajednica PLAVNA);
  2. Osporava nam se pravo političkog organizovanja i opredelenja po slobodnoj volji;
  3. Članovi i simpatizeri naše stranke izloženi su psihološkoj torturi, šikaniranju, pretnjama i etiketiranju, što u poslednje vreme postaje neizdrživo;
  4. Pojedini pripadnici i simpatizeri naše stranke se izbacuju sa posla, premeštaju na lošija radna mesta, pod pritiskom se zatvaraju privatne radnje, nemaju ravnopravan tretman sa ostalim građanima pri zapošljavanju, svakodnevno im se preti fizičkim nasiljem, iseljavanjem, paljevinom kuća i sl.;
  5. Reč ‘Hrvat’ se ne pominje. Mi smo po pravilu ustaše, koljači, zločinci, pripadnici genocidnog i krvoločnog naroda. To nam se govori i na ulici i u preduzećima i na svim javnim mestima;
  6. Evidentno je da organi SO Bač i MZ Plavna ne čine baš ništa da se stanje promeni u pozitivnom smislu, nego naprotiv objektivno deluju u pravcu produbljivanja problema;
  7. Od jeseni 1988 godine izloženi smo provokacijama, pretnjama i ponižavanjima svake vrste od strane ekstremno-nacionalistički orijentisanih pojedinaca koji ne samo da gaze naša nacionalna prava (koja ni ranije nismo imali), nego osporavaju elementarne ljudske slobode koje svakom građaninu po Ustavu i Međunarodnim konvencijama pripadaju.

 I pored svih nastojanja da u okviru legalnih organa lokalne vlasti, te preko saradnje sa drugim političkim strankama na području SO Bač ostvarimo naša prava i doprinesemo demokratskom razrešenju ukupne situacije, nismo uspeli. Naše pozitivne inicijative se ne prihvataju, a istovremeno organi vlasti nas karakterišu kao faktor destabilizacije međunacionalnih odnosa, optužuju nas za ‘destruktivno delovanje’ itd., bez ikakvog osnova i bez i JEDNOG ARGUMENTA.

 Kao građani opštine Bač, Vojvodine i Republike Srbije, pitamo Vas, Gospodine Predsedniče, gde, na kom mestu i od koga možemo tražiti zaštitu naših osnovnih ljudskih i građanskih prava.

 Obraćali smo se do sada: organima SO Bač, OSUP Bač i Bačka Palanka, Skupštini Vojvodine, Skupštini SR Srbije, Skupštini SFRJ (još u novembru mesecu 1990 godine). Niko nas nije udostojio ni odgovora. Pitamo Vas: ŠTA DALJE?

  U porno nam se servira kako svi u republici Srbiji imamo ista prava i da smo pred Zakonom jednaki.

 Međutim, to Gospodine Predsedniče, jednostavno NIJE ISTINA. Spremni smo ovo što tvrdimo argumentovano dokazati. Ne želimo se za svoja prava boriti izvan institucija sistema, a li ćemo u cilju ostvarenja istih iskoristiti sve mogućnosti uključujući i obraćanje međunarodnim institucijama za zaštitu ljudskih prava.

 Niti možemo niti hoćemo pomiriti se sa ponižavajućim položajem u kome se nalazimo. Smatramo da ljudska prava, sloboda i demokratija nisu monopol na koji jedan narod ima više prava nego drugi.

 Protiv smo toga da se preko sredstava javnog informisanja širi mržnja i raspaljuju nacionalne strasti.

 Gospodine Predsedniče, ne želimo iz večeri u večer na TV Beograd i TV Novi Sad gledati četnika Šešelja i druge ekstremiste, koji nam otvoreno prete odmazdom, a Hrvatski narod nazivaju genocidnim.

 Ne želimo iz dana u dan čitati laži u izdanjima Beogradskih novina (čast izuzecima), koje su usmerene na to da pošto – poto Srbe okrenu protiv nas.

 Verujte da ta psihološka tortura postaje neizdrživa. Može li se sve to kvalifikovati kao ugroženost? Prepuštamo Vama, prosudite.

 Nemamo što zameriti poslaniku Antunu Skenderoviću na onome što je rekao o ugroženosti Hrvata u Vojvodini.

 Naprotiv, čestitamo mu na iskrenosti i još više na hrabrosti. Jer, žalosna je činjenica da je potrebna velika hrabrost Hrvatu, Mađaru, ili bolje rečeno svakome ko nije ‘Veliki Srbin’ da bi u toj i takvoj Skupštini rekao ono što stvarno misli.

 Ponosni smo na to što je naš poslanik smogao snage da kaže istinu. Sramota bi nas bilo da spada u branšu onih koji sede u toj istoj Skupštini, a na javnim skupovima govore kako pripadnike druge nacije treba ubiti ‘ko kera kraj tarabe’, i da govornicu parlamenta koristi za širenje mržnje i bolesnih ideja.

Ponosimo se time što pripadamo časnom narodu, kome se jedina krivica, izgleda, sastoji u tome što želi biti ravnopravan sa drugima. Svima koji zagovaraju mržnju, odmazdu, rat, genocid, a istovremeno za to sve optužuju nas Hrvate, poručujemo da im je trud uzaludan. Mi jesmo za mir, suživot, demokratiju. Mi smo protiv rata, mržnje, nasilja. Ali, nismo jaganjci za klanje.

 Zato, budemo li MORALI seliti sa ovih prostora, sa ovih Vojvođanskih ravnica gde vekovima živimo, biće to Gospodine Predsedniče, zasluga onih koji pod maskom demokratije i ‘zaštite’ sopstvene nacije vrše teror nad drugima. Ništa manja zasluga pripašće i onima koji su tim bolesnim ekstremistima omogućili da čine ono što čine.

 Možda se pitate zašto smo se obratili lično Vama, Gospodine Predsedniče.

 Sigurno ne zato da razrešite problem, jer iluzorno je očekivati da bilo koji pojedinac to može.

 Naš motiv jeste da Vam kao predsedniku Parlamenta Republike Srbije, cenjenom intelektualcu i demokratski opredeljenom čoveku predočimo istinu. Možda je to ipak samo ‘naša istina’, stranačka. Nije isključeno da postoji i druga strana medalje. Na Vama je da proverite.

                                                          S poštovanjem

                                      DEMOKRATSKI SAVEZ     

                                      HRVATA U VOJVODINI                   

                                         PODRUŽNICA PLAVNA“

tajnik Podružnice Zlatko Pinter v.r.

( žig i potpis)

(Prijepis originalnog dokumenta koji se nalazi u posjedu je autora ove Kronologije)

15.srpnja 1991.

Subotica, Vojvodina

Povodom prve obljetnice utemeljenja DSHV-a, predsjednik stranke mr Bela Tonković, svim Podružnicama i Mjesnim organizacijama poslao je pismo. Evo njegovog prijepisa:

Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini

  Bela Tonković

  predsjednik

 SUBOTICA                                                               

Subotica, dne 15. srpnja 1991.

Svim PODRUŽNICAMA I MJESNIM ORGANIZACIJAMA

      Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini

 

Dragi prijatelji!

Godina je dana kako smo se prvi put poslije drugog svjetskog rata usudili dići glave i politički se organizirati u odbrani svog hrvatskog identiteta.

Mnogi su nas neprijateljski napadali, premda smo govorili da mi nikog ne smatramo neprijateljem, već samo neistomišljenikom.

Za kratko vrijeme našeg postojanja, ovi srpanjski dani 1991. su svakako najteži. U bačkom dijelu Podunavlja i u istočnom Srijemu koncentriraju se snage koje žele uništiti sve što je hrvatsko, pa prema tome i nas. Oni to čine na očigled državnih organa SFRJ i JNA, a na to ne reagira niti SFRJ niti JNA!

Dapače, JNA stavlja naše sinove i braću u situaciju da u slučaju napada na Hrvatsku oni budu u prvim redovima i da budu primorani pucati u svoju braću Hrvate.

Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini je uvijek nastojao demokratskim sredstvima riješiti probleme. U petak 12. srpnja 1991. Na KESS-u u Ženevi imali smo priliku predstaviti se europskoj demokratskoj javnosti, predočiti joj situaciju u kojoj žive Hrvati u Vojvodini i Srbiji i pokazati demokratska rješenja koja nudimo. Prijem i odaziv je bio vrlo dobar.

Put ostvarenja naših prava je mukotrpan. Zato, dragi prijatelji, nemojmo posustati: danas smo bliže cilju nego lanjske godine!

Svim aktivistima, članovima, prijateljima i simpatizerima DSHV čestitamo prvu godišnjicu našeg postojanja i zaklinjemo Vas  da ne posustanete!

                                                U ime Predsjedništva DSHV

                                                                                     Bela Tonković

                                                                                            (v.r.)             

(Prijepis originalnog dokumenta  koji se nalazi u arhivu autora ove Kronologije)

U vrijeme kad je ovo pismo stiglo lokalnim ograncima stranke, u kriznim područjima Vojvodine, već više od 3-4 mjeseca nije bilo nikakvog političkog rada. Čelnici Podružnica i Mjesnih organizacija u većini slučajeva jednostavno nisu mogli okupiti članove Predsjedništva na redovite sjednice, a o nekom radu na terenu, među građanima, nije moglo biti niti govora.

-nastavlja se

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

MVEP najoštrije osudio prijetnje Šešelja Žigmanovu i Čanku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Znanost pod rektorom Vrdoljakom

Objavljeno

na

Objavio

Prije tjedan dana imali smo priliku gledati kako naša skrivena pamet maršira za znanost. Bila je to naša franšiza marša koji je nastao kao reakcija na Trumpovu pobjedu na američkim predsjedničkim izborima.

Trebalo je posebno umijeće kako bi se razumjelo da netko tako glup pobijedi svu silu pametnih, pa je pobjeda proglašena neznanstvenom, piše Borislav Ristić / Večernji list

Nakon znanstvenih činjenica koje su govorile kako nema matematičke šanse za pobjedom i ekonomskih istina uvaženih nobelovaca koje su najavljivale krah burzi, odigralo se sve suprotno.

Posebno fascinira razina njihove samouvjerenosti usred prizora gdje netko koga su proglasili nesposobnim uživo empirijski opovrgava njihove znanstvene teze. Zato su vlastito nezadovoljstvo ispoljili time što su znanosti navukli ideološko odijelo i natjerali je u marš na Zimski dvorac.

Identično prugasto odijelo skrojeno je i kod nas kako bi se svu silu pametnih prevelo žedne preko vode. 
Igrokaz započinje 22. svibnja 2017., imenovanjem Jasminke Buljan-Culej za voditeljicu kurikularne reforme. To imenovanje je bilo okidač, jer onima koji su pozornije pratili nije promaklo kako je imenovana voditeljica, ali ne i ostatak tima.

Kasnije će postati jasnije i zašto je to učinjeno. Upravo to imenovanje na noge je podiglo čitavu pametnu progresivnu javnost, pa je 1. lipnja u nekoliko hrvatskih gradova održan “Prosvjed za kurikularnu reformu”. Sve to se odigrava pred finale lokalnih izbora 4. lipnja. Znači imenovanje je trebalo biti okidač koji će izazvati prosvjede, da bi se onda HNS, pod izgovorom žrtve za kurikularnu reformu, uspeo na Plenkovićev brod.

Zanimljivu potvrdu tom raspletu daje Boris Jokić, koji u svom intervju tvrdi kako mu je rektor Ivan Vrdoljak dan nakon prosvjeda ponudio mjesto ministra obrazovanja. To je, dakle, bilo prije lokalnih izbora i tjedan dana prije nego HNS ulazi u novu vladu.

Prosvjed je tako poslužio kako bi svu silu samoprozvano pametnih pretvorilo u korisne budale Vrdoljakove političke kombinatorike. Formira se nova vlada, a Vrdoljak priča o vlastitoj žrtvi za znanost i od HNS-a dobivamo novu ministricu znanosti Blaženku Divjak koja kreće u čišćenje terena.

Pod izgovorom kako se želi depolitizirati reforma školstva, poseže se za najhladnokrvnijim političkim alatima, od ucjena preko smjena. Prvo je maknuta J. Buljan-Culej, zatim je mač koalicije udario i dr. sc. Dijanu Vican. Da bi se taj potez ublažio Plenković imenuje samoga sebe na čelo novoga povjerenstva. 
Ministrica Divjak preuzima konce i raspisuje novi natječaj.

Na tom natječaju najbolje ocijenjeni kandidat bio je njezin zamjenik dr. sc. Matko Glunčić kojega je premijer osobno pozvao da se natječe. Nezadovoljna takvim ishodom, ministrica opet poseže za političkim alatom ucjene, pa poništenje natječaja u kojemu je sama određivala kriterije uvjetuje izlaskom iz vlade.

Pred tim udarom na vlastiti autoritet i kako bi opravdao ponovno poništenje natječaja, Plenković izvodi političku piruetu i imenuje Radovana Fuchsa za posebnog savjetnika. Tako se silovanjem procedure došlo do “kompromisa”, pa imamo priliku gledati kako se zajedničkom maršu iza istog paravana okuplja lice i naličje naše propasti kao društva.

Na djelu gledamo jedan hodajući oksimoron, gdje se znanost umjesto argumenta i procedure služi žargonom marša. Tako umjesto znanstvene evolucije, dobijemo kolektivističku revoluciju, gdje nam naši pametni pod krinkom obrane znanosti prodaju svoju “teoriju ravne ploče”.

Mi obrazovanju pristupamo po principu planske privrede, gdje sustav postaje samome sebi svrha i hrani korupciju. To je ono kad se socijalni eksperimenti, koji pune nečije džepove, skrivaju iza etikete “besplatno” – na račun poreznih obveznika.
Vaučerizacija bi trebala biti prvi korak u eliminaciji takvih praksi, kako bi među profesore unijela dašak živosti i kompetitivnosti, jer samo motiviran profesor može dobro raditi svoj posao i tražiti načine kako određenom učeniku približiti nova znanja.

Pogledajmo samo koliko je entuzijazma pokrenula jedna genijalna privatna inicijativa oko uvođenja STEM-a u škole. Treba prihvatiti stvarnost kako živimo u vremenu u kojem su neki učenici o nekim područjima informiraniji od profesora, pa bi trebali kroz interaktivniji pristup iskoristiti određene potencijale, kako bi se prenijela praktična znanja.

Marš za znanost pokrenut je kako bi se narugali “stabilnom geniju”. Pametni kažu kako genij nikada za sebe neće reći da je genij. Da su imalo pametni prepoznali bi da to onda znači kako ni pametan neće sebe nazvati pametnim, osim ako ideologiju ravne ploče ne prodaje kao vlastiti politički program.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Slijedi li nakon Plenkovićeve Stierova dionica?

Objavljeno

na

Objavio

Nema jamstva da bi Stier nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao

Kolumnu u Hrvatskom tjedniku pišem posljednjih trinaest godina. U tih trinaest godina gotovo sam nepogrješivo predviđao trendove i rasplete hrvatskih tranzicijskih zapleta.

Na vrijeme sam tako prozreo Sanadera, upozoravao na loše strane ulaska u EU, predvidio nepovoljan razvoj teritorijalnog spora sa Slovenijom, a, bogme, i Plenkovićev zaokret ulijevo.

Svojedobno sam imao i stanovitih iluzija da je to stoga što sam dobar analitičar, upućen pogađač, danas sam prilično siguran da je moja pronicavost bila svojevrsna naivnost, da ne kažem štogod gore.

Jednostavno, u svijet novinarstva sam zalutao slučajno i kolumnu počeo pisati na početku ”novinarske” karijere, a ne na kraju kako bi to bio red. Kako će se rasplesti neki zapleti u hrvatskoj politici relativno je lako predvidjeti i nije neko veliko umijeće to napisati, naprotiv pravo je novinarsko umijeće napisati zgodno sročen komentar u kojem se sugerira nešto sasvim suprotno od onoga što uistinu jest. To je pravo novinarstvo, a vikati ”Car je gol!” djetinjasto je i naivno.

Odavno sam već i sam svjestan kako stvari stoje, međutim kako pišem iz gušta, a ne iz potrebe, zadržavam si pravo da i dalje prikazujem stvari onako kakvo ih ja vidim, a ne onako kako bih ih, shodno nekom nadređenom autoritetu, trebao vidjeti. Ni do toga hoće li se moje viđenje nekome svidjeti ili neće, nije mi previše stalo.

Recimo, Hrvatska nikako da se domogne te obećane koristi od ulaska u EU, svejedno rijetko tko u javnom prostoru problematizira naše članstvo u EU.

U emisiji Hrvatskog radija Poligraf od 6. travnja rečeno je da je Hrvatska opet u minusu u transakcijama s EU. Točnije, zastupnik Živog zida Branimir Bunjac ustvrdio je da je Hrvatska 3,4 milijarde kuna uplatila u EU, a samo 2 milijarde povukla. Ostali sudionici emisije, Vilim Ribić i Radovan Fuchs, taj navod nisu osporili.

Ovakve stvari uopće nije popularno potezati, kamoli iz njih izvlačiti zaključke kako Hrvatska nije trebala ni ulaziti u EU. To čak ni čitatelji ne vole pročitati. Zato je to jedna od meni omiljenih tema. Nije da ima neke koristi od toga, ali, priznajem, veseli me tu i tamo primijetiti da je carevu sramotu ništa ne pokriva.

Nakon ideoloških prijepora u HDZ-u oko ratifikacije Istanbulske konvencije, u tiskovinama se sve češće spekulira kako će se rasplesti sukob između Plenkovića i Stiera.

Tihomir Dujmović, jedan od vodećih kolumnista desne provenijencije tako piše: ”Davor Ivo Stier je iz perspektive jedine realne, političke, uz to još i vladajuće snage, koja dakle za razliku od Hasanbegovića nudi svu moguću slast i mast vlasti, jedini dao adekvatan otpor Plenkovićevoj upravo grozničavoj ratifikaciji Istanbulske konvencije.”

Otvoreno se zalažući za Stierov dolazak na čelo HDZ-a, naravno nakon što Plenković odradi svoju dionici i ode na bolje mjesto u Bruxelles, Dujmović dalje piše: ”Stierov dolazak na čelo kolone jamčio bi promjene u okviru zadanih gabarita. Jamčio bi mirni prelazak državne politike s jedne na drugu politiku, odmaknuo bi HDZ od sramne koalicije s HNS-om, hrvatsku vanjsku politiku bi izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva koje je tako jasno ilustrirano u onom trenutku kada Jean-Claude Juncker najprije štipne Plenkovića za stražnjicu, a onda mu pošalje poljubac.”

Bojim se da Dujmović griješi. Nema nikakvog jamstva da bi Stier, pouzdan kotačić u politici Ive Sanadera i Jadranke Kosor, nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao.

Uostalom, Plenković i on su, vjerojatno ohrabreni od strane nekih vanjskih faktora, pokrenuli rušenje Tomislava Karamarka, ne zbog tobožnjeg Karamarkova sukoba interesa niti zbog toga što je Karamarko svojedobno bio šef Mesićeve predizborne kampanje, nego zbog toga što je u svojoj politici pokazao stidljive naznake suverenizma, a to Buzin i Bruxelles hrvatskim političarima ne opraštaju.

To što je Stier katolik i što je bio protiv Istanbulske konvencije, ne znači da bi on Hrvatsku ”izveo izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva”.

Uostalom i Plenković je katolik, vidjeh ga za Uskrs u prvom redu u katedrali, a kasnije se čak slikao i s kardinalom.

Vodio je sa sobom i Jandrokovića. Da budem iskren, mislim da bi nam nakon Plenkovićeve dionice, Stierova dionica donijela nastavak bruxelleskog štipanja. Koje bismo, kao i dosada, stoički podnosili.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Davor Ivo Stier sjajnim govorom u Saboru u sklopu rasprave o Istanbulskoj konvenciji svima očitao bukvicu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati