Pratite nas

Kolumne

SRBIJOM JE DEVEDESETIH VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA

Objavljeno

na

(Kronologija događaja koja progovara jezikom činjenica)

Krajem listopada 2002. godine, kontaktirali su me istražitelji MKSJ iz Den Haaga, tražeći moju izjavu vezano za djelovanje četnika i konkretno Vojislava Šešelja na području Vojvodine.

Osoba koja je sa mnom stupila u komunikaciju pozvala se na jedan dio moje Kronologije događaja koju sam prethodno (na inzistiranje jednog prijatelja) poslao pravnicima Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.

Puna tri dana proveo sam s istražiteljem MKSJ (cca 12-14 sati dnevno) i tom sam mu prigodom ispričao sve što sam znao o situaciji u Vojvodini (od razdoblja dolaska Slobodana Miloševića na vlast do kraja kolovoza 1991. godine – odnosno, do moga napuštanja pokrajine), s posebnim osvrtom na djelatnost srbijanskih vlasti, intelektualaca, ekstremnih i četničkih skupina i njihovih lidera i vođa, uključujući i Šešelja.

Naveo sam i sve konkretne slučajeve terora i ubojstava Hrvata i drugih građana ne-srpskih nacionalnosti za koje sam znao (u Sotu, Baču, Golubincima, Kukujevcima, Novom Slankamenu itd.), a najveći dio toga i potkrijepio odgovarajućim dokumentima i navođenjem konkretnih imena žrtava, počinitelja i njihovih suradnika.

Predao sam istražitelju popis od preko stotinu imena i kontakt-adresa osoba koje su također imale saznanja po istim pitanjima – među ostalim i novinarke Vesne Kljajić (koja je tijekom rata napustila Vojvodinu i preselila u Zagreb). Ona je s istražiteljem razgovarala nakon mene.

Izjavu koju sam dao (na 42. kucane stranice A4 formata), potpisao sam u Uredu istražitelja u ulici Selskoj (u bazi UNPROFOR-a) u Zagrebu (svaku stranicu posebno, punim imenom i prezimenom) i na kraju mi je sam istražitelj ljubazno zahvalio, govoreći kako sam „uradio nešto jako dobro i korisno za svoj narod“, te zamolio da se odazovem (ako bude trebalo) za svjedočenje u Den Haagu u procesu protiv Vojislava Šešelja.

Nikad me više nitko nije kontaktirao, niti tražio bilo kakvo pojašnjenje ili dopunu izjave. Ne znam jesam li uradio što „korisno i dobro za svoj narod“, ali znam da sam učinio ono što sam (i koliko) sam mogao.

Danas kad je sudski proces protiv Šešelja okončan, a on ipak nakon svega obilježen kao ratni zločinac, moram reći iskreno: od početka je sve to vezano za proces protiv njega bilo šlampavo, amaterski, švindlerski i dosta neozbiljno.

Tako sam se primjerice, u prvih 10-15 minuta razgovora s istražiteljem uvjerio kako gospodin ne zna temeljne činjenice o Vojvodini (vezano za njezin ustavno-pravni položaj u bivšoj SFRJ), a nije bio upućen niti u druga važna pitanja (politička i društvena klima, odnosi na javnoj sceni itd.).

No, to se popraviti ne može.

Završilo je kako je završilo. Ratni zločinac i četnički vojvoda, nekadašnji šef Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, vođa Srpskog četničkog pokreta i predsjednik Srpske radikalne stranke, fašist i ratni huškač i DANAS NESMETANO SIJE MRŽNJU I PRIJETI. Kaže kako je „PONOSAN NA SVOJE ZLOČINE“ i da će ih „PONOVITI“, a „POČET ĆE S TOMISLAVOM ŽIGMANOVIM I NENADOM ČANKOM“ (liderima DSHV-a i Lige socijaldemokrata Vojvodine).

I sve je to u Srbiji normalno, legalno i legitimno, demokratski i prihvatljivo. Od kad je došao iz Den Haaga, Šešelj je tamo medijska zvijezda i stalni gost TV emisija, pogotovu televizije HAPPY gdje ga redovito ugošćava voditelj Milomir Marić. Uživa veliku potporu u javnosti, a na njegove izljeve bolesne mržnje, fašističke parole i pozive na nasilje „pravna država“ Srbija koja se toliko hvali svojim „dosezima“ na tom polju, ne reagira.

Ja se tomu ne čudim. I vjerujem da svi koji poznaju prilike u susjednoj nam Srbiji osjećaju isto.

No, postavljam sebi pitanje: Imamo li pravo šutjeti mi koji znamo i vidimo što se događa?

U sljedećih nekoliko nastavaka, nastojat ću kratko i sažeto obraditi neke teme vezano za Hrvate u Vojvodini i sve što se u tim olovnim vremenima događalo u sjeni ratova u Hrvatskoj i BiH – uz oslonac na Kronologiju događaja koju sam pisao u vrijeme kad se sve to zbivalo.

Da se ne zaboravi.

Teror i progoni Hrvata u Vojvodini – kako je počelo

O Hrvatima u Vojvodini kod nas (u Hrvatskoj) se progovara vrlo rijetko i prigodničarski (odnosno, samo onda kad za to postoji neki konkretan razlog), kao što je slučaj ovih dana – vezano za izrečenu presudu ratnom zločincu Vojislavu Šešelju.

Stjecajem okolnosti, jako sam dobro upućen u sve što se do rujna 1991. godine događalo na području Srbije i Vojvodine, posebice jugozapadne Bačke, gdje sam do tada živio (Plavna, općina Bač), pogotovu stoga što sam bio aktivist DSHV (Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini) od kolovoza 1990. godine.

Pripadnici nacionalnih manjina – naročito Hrvati – od ljeta 1988. godine nadalje (odnosno, od vremena prvog srpskog mitinga u Novom Sadu, 9. srpnja) suočeni su s negativnom kampanjom koja se očitovala na više razina – od medijske do ulične – i stvarala teško izdrživ psihološki pritisak. Srpski nacionalisti tražili su bezuvjetnu solidarnost po pitanju odlaska na mitinge i potpore Slobodanu Miloševiću i tko god na to nije bio spreman postao je „srpski neprijatelj“ (a u slučaju da je Hrvat – i „ustaša“).

Poslije rušenja političkog vodstva u Vojvodini i nasilnog ukidanja autonomije pokrajine (listopad 1988.) stanje postaje još složenije. U tijeku je „diferencijacija“, pri čemu se iz lokalnih vlasti, javnog života i s radnih mjesta „čiste“ svi u čiju se lojalnost sumnja.

Pritisci jačaju usporedo s bujanjem srpske nacionalne euforije čija je kulminacija uslijedila na Vidovdan (28. lipnja) 1989. godine, gdje se na Kosovu Polju (Gazimestanu) okuplja oko milijun Srba i u ekstazi sluša govor svoga „vožda“ Miloševića koji spominje „bitke koje još nisu oružane, iako i takve nisu isključene“ i obećava kako će Srbija slijediti svoje „slavne pretke“. I sve to izgovara pred članovima tadašnjeg Predsjedništva SFRJ (na čijem je čelu Slovenac Janez Drnovšek), uz frenetično odobravanje i ovacije mase koja srbuje i pjeva ratoborne koračnice.

Od tada nadalje, u Srbiji mržnja i nesnošljivost prema građanima ne-srpskih nacionalnosti sve više rastu. Ekstremne skupine srpskih „patriota“ zlostavljaju građane na javnim mjestima (presreću i tuku „nepodobne“, razbijaju kafiće vlasnika koji nisu Srbi, javno prijete, istjeruju s posla one koji su po njima „antisrpski orijentisani“ itd.).

Poslije pokušaja političkog organiziranja nacionalnih manjina (u cilju zaštite elementarnih prava) i to nakon što su se već mnoge ekstremne srpske političke stranke formirale – od ljeta 1990. godine nadalje, uslijedio je novi val terora prema Hrvatima, Mađarima, Slovacima, Muslimanima i drugim građanima iz redova manjina kojima se nastoji uskratiti pravo na takvo organiziranje i onemogućiti ga.

Iz razumljivih razloga najviše je na udaru DSHV, kojega se poistovjećuje s HDZ-om i naziva „ustaškim pokretom“. Članovi ove stranke optužuju se za „ekstremizam“, „destrukciju“, „separatizam“ (budući da „nameravaju Vojvodinu odvojiti od Srbije“), za „naoružavanje“, „pravljenje popisa za likvidaciju Srba“, „veze sa HDZ-om, Markom Veselicom, ustaškom emigracijom“ itd., itd.

Ta euforija i medijska kampanja uskoro dovode i do prvih terorističkih akcija srpskih „patriota“ – bombaških napada na katoličke vjerske objekte. Prvi takav slučaj zabilježen je u Baču, gdje su u noći 13/14. rujna 1990. godine minirana ulazna vrata na Franjevačkom samostanu iz XIV stoljeća (spomenik kulture najviše kategorije, zaštićen poveljom UNESCU-a).

Kako bi se opravdalo ovaj gnjusni čin, angažiran je arhimandrit manastira Bođan (u općini Bač) Lukijan Vladulov (ratni huškač, osobni prijatelj Vojislava Šešelja i Vukašina Šoškoćanina, u vrijeme pokolja u Dalju kolovoza 1991. godine ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog), koji neposredno nakon ovog događaja u novosadskom listu Dnevnik (pod pseudonimom „Đorđević“) iznosi lažne tvrdnje da je spomenuti „katolički manastir u Baču sagrađen na temeljima spaljene srpske pravoslavne crkve u kojoj su izgorele stotine Srba“.

Poslije reakcije gvardijana Franjevačkog samostana u Baču fra Josipa Špehara koji pobija ove lažne tvrdnje i iznosi povijesne činjenice, oglašava se i Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Novog Sada i potvrđuje navode gvardijana, odbacujući laži „Đorđevića“ (odnosno, Lukijana Vladulova).

No, to Hrvatima i katolicima nije pomoglo. Progon tek predstoji – naročito u Srijemu i podunavlju, tamo gdje je koncentracija Hrvata najveća.

Kako smo se pokušavali braniti

  1. svibnja 1991.

Plavna, općina Bač, Vojvodina

 Zbog stalnih pritisaka na građane hrvatske nacionalnosti – i druge manjine – što naročito dolazi do izražaja poslije događaja u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), onemogućen je svaki daljnji rad DSHV –  Podružnice Plavna i MO DSHV – Plavna, o čemu je izvješteno Predsjedništvo stranke u Subotici dopisom koji je poslan iz Bača (preko telefaksa predsjednika DSHV – Podružnica Plavna Zdenka Bundića):

 „ Podružnica DSHV – Plavna od samog osnivanja suočena je sa strahovitim pritiskom koji je sračunat na to da se onemogući bilo kakav organiziran politički rad. Ne biraju se sredstva. Od pojedinačnih pretnji i provokacija postepeno se prelazi na  organizovani oblik presije koja se vrši nad nesrpskim stanovništvom.

U toj kampanji pored vladajuće stranke SPS učestvuje i SPO čiji ekstremno nastrojeni pojedinci otvoreno podržavaju četničke grupe uz punu toleranciju SO Bač i OSUP Bač. Ljudi su zaplašeni i uznemireni i u takvim uslovima je onemogućen svaki politički rad. Svakodnevna pojava četnika (naročito u MZ Plavna, B.N.Selo i Vajska), te česta patroliranja milicije koja ne preduzima ništa u cilju stabilizovanja stanja, nego gotovo otvoreno sarađuje sa njima, dodatno otežava situaciju.

 Svaki politički rad  DSHV je u ovom momentu nemoguć i rukovodstvo podružnice ga nije u stanju organizirati.

                

                      tajnik Podružnice            

                                Zlatko Pinter        

Plavna, 19.V.1991 god.

(Prijepis dokumenta čiji se original nalazi se u osobnom arhivu autora ove Kronologije)

Istoga dana (također telefaksom), upućen je i dopis zastupniku hrvatske manjine u Narodnoj Skupštini Srbije, gosp. Antunu Skenderoviću, u kojemu piše:

„U vezi Vaše izjave u Skupštini Srbije o položaju Hrvata u Vojvodini obaveštavamo Vas da smo preduzeli sledeće:

  1. Uputili smo telegram predsedniku Skupštine Srbije kojim smo podržali Vašu izjavu o ugroženosti Hrvata na području SO Bač
  2. Također smo putem pošte gosp. Slobodanu Unkoviću uputili materijal koji sadrži činjenično stanje u prilog te tvrdnje
  3. Spremni smo u svako vreme i na svakom mestu stati u obranu Vašeg stava koji je zasnovan na istini i istovremeno zahvaljujemo na naporima koje ulažete u cilju objektivnog informisanja javnosti o položaju Hrvata u Vojvodini.

 Budite uvereni da će rukovodstvo PODRUŽNICE DSHV PLAVNA i ubuduće činiti sve kako bi vas podržalo u pravednoj borbi i zalaganju za ravnopravnost Hrvatskog naroda u Vojvodini.

                                                                                     S poštovanjem:

                                                 tajnik

                                              Zlatko Pinter (v.r.)

                                                (žig i potpis)

 

Plavna, 19.V.1991 god.“

 

(Prijepis originalnog dokumenta koji se nalazi se u arhivu  autora ove Kronologije)

 

14.lipnja 1991. godine

Plavna, općina Bač, Vojvodina

U svezi telegrama koji je prethodno upućen (11-og ovog mjeseca, kao potpora zastupniku hrvatske manjine u Narodnoj Skupštini Srbije ing. Antunu Skenderoviću – vezano za njegovu izjavu o ugroženosti vojvođanskih Hrvata izrečenu s govornice parlamenta),  DSHV – Podružnica Plavna proslijedila je predsjedniku Narodne skupštine Srbije dr. Slobodanu Unkoviću materijal od 20 kucanih stranica, koji ukratko opisuje što su sve Hrvati i drugi manjinski narodi na području oćine Bač doživljavali od jeseni 1988. godine, do tada. Materijal je sadržavao konkretne slučajeve incidenata usmjerenih prije svega protiv građana hrvatske nacionalnosti (u ukupnom broju, ovih događaja je bilo preko 90%), ali isto tako i protiv Mađara, Muslimana, Nijemaca i drugih manjina.

U svim slučajevima su bila navedena imena počinitelja, imena oštećenih osoba, mjesto i vrijeme događaja, te detaljan opis onoga što se odigralo.

Uz ovaj materijal priloženo je i „Otvoreno pismo“ osobno predsjedniku Narodne skupštine Srbije, koje je u isto vrijeme proslijeđeno novosadskom Dnevniku i beogradskim Večernjim novostima (dokument DSHV Podružnica Plavna, broj: 17/1991., od 14.05.1991. godine). Evo sadržine tog pisma:

Predmet:  Otvoreno pismo Predsedniku Narodne Skupštine Republike Srbije dr. Slobodanu  Unkoviću                            

                                                                                     B e o g r a d

                 Poštovani gospodine Predsedniče!

 Uzimamo sebi slobodu da Vam se lično obratimo kao predsedavajućem najvišeg organa, parlamentarnog tela Republike Srbije, čiji smo građani. Utoliko prije što je nedavno na sednici Republičkog Parlamenta spomenut i položaj nas Hrvata u Vojvodini.

 Ceneći Vašu zauzetost i ogromne obaveze koje imate, pokušaćemo da u što kraćoj formi iznesemo naš stav u vezi s tim, verujući da ćete naći toliko vremena da nas saslušate.

 Na samom početku želimo Vas podsetiti da je Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini legalno registrovana politička organizacija čiji je osnovni cilj pozitivan doprinos razvoju parlamentarne demokratije u Republici Srbiji i Jugoslaviji, te u okviru toga, zalaganje za ravnopravnost, građanske i ljudske slobode Bunjevaca, Šokaca i ostalih Hrvata u Vojvodini, te drugih naroda i narodnosti u cilju prosperiteta i progresa u zajednici sa svim ljudima bez obzira na versku, nacionalnu ili političku pripadnost.

Stav naše stranke jeste da se u okviru legalnih institucija sistema zalaže za ostvarenje ovih ciljeva i mi se Poštovani Predsedniče, dosledno pridržavamo tog načela poštujući Zakone Republike Srbije u kojoj živimo.

    No, i pored svega, na žalost, naš Hrvatski narod na području SO Bač je u poziciji građana drugog reda, iako to ničim ne zaslužuje.

  Ovu tvrdnju želimo potkrepiti sledećim činjenicama:

  1. Onemogućava nam se pravo biranja predstavnika, i upravljanja u lokalnim organima vlasti (Mesna zajednica PLAVNA);
  2. Osporava nam se pravo političkog organizovanja i opredelenja po slobodnoj volji;
  3. Članovi i simpatizeri naše stranke izloženi su psihološkoj torturi, šikaniranju, pretnjama i etiketiranju, što u poslednje vreme postaje neizdrživo;
  4. Pojedini pripadnici i simpatizeri naše stranke se izbacuju sa posla, premeštaju na lošija radna mesta, pod pritiskom se zatvaraju privatne radnje, nemaju ravnopravan tretman sa ostalim građanima pri zapošljavanju, svakodnevno im se preti fizičkim nasiljem, iseljavanjem, paljevinom kuća i sl.;
  5. Reč ‘Hrvat’ se ne pominje. Mi smo po pravilu ustaše, koljači, zločinci, pripadnici genocidnog i krvoločnog naroda. To nam se govori i na ulici i u preduzećima i na svim javnim mestima;
  6. Evidentno je da organi SO Bač i MZ Plavna ne čine baš ništa da se stanje promeni u pozitivnom smislu, nego naprotiv objektivno deluju u pravcu produbljivanja problema;
  7. Od jeseni 1988 godine izloženi smo provokacijama, pretnjama i ponižavanjima svake vrste od strane ekstremno-nacionalistički orijentisanih pojedinaca koji ne samo da gaze naša nacionalna prava (koja ni ranije nismo imali), nego osporavaju elementarne ljudske slobode koje svakom građaninu po Ustavu i Međunarodnim konvencijama pripadaju.

 I pored svih nastojanja da u okviru legalnih organa lokalne vlasti, te preko saradnje sa drugim političkim strankama na području SO Bač ostvarimo naša prava i doprinesemo demokratskom razrešenju ukupne situacije, nismo uspeli. Naše pozitivne inicijative se ne prihvataju, a istovremeno organi vlasti nas karakterišu kao faktor destabilizacije međunacionalnih odnosa, optužuju nas za ‘destruktivno delovanje’ itd., bez ikakvog osnova i bez i JEDNOG ARGUMENTA.

 Kao građani opštine Bač, Vojvodine i Republike Srbije, pitamo Vas, Gospodine Predsedniče, gde, na kom mestu i od koga možemo tražiti zaštitu naših osnovnih ljudskih i građanskih prava.

 Obraćali smo se do sada: organima SO Bač, OSUP Bač i Bačka Palanka, Skupštini Vojvodine, Skupštini SR Srbije, Skupštini SFRJ (još u novembru mesecu 1990 godine). Niko nas nije udostojio ni odgovora. Pitamo Vas: ŠTA DALJE?

  U porno nam se servira kako svi u republici Srbiji imamo ista prava i da smo pred Zakonom jednaki.

 Međutim, to Gospodine Predsedniče, jednostavno NIJE ISTINA. Spremni smo ovo što tvrdimo argumentovano dokazati. Ne želimo se za svoja prava boriti izvan institucija sistema, a li ćemo u cilju ostvarenja istih iskoristiti sve mogućnosti uključujući i obraćanje međunarodnim institucijama za zaštitu ljudskih prava.

 Niti možemo niti hoćemo pomiriti se sa ponižavajućim položajem u kome se nalazimo. Smatramo da ljudska prava, sloboda i demokratija nisu monopol na koji jedan narod ima više prava nego drugi.

 Protiv smo toga da se preko sredstava javnog informisanja širi mržnja i raspaljuju nacionalne strasti.

 Gospodine Predsedniče, ne želimo iz večeri u večer na TV Beograd i TV Novi Sad gledati četnika Šešelja i druge ekstremiste, koji nam otvoreno prete odmazdom, a Hrvatski narod nazivaju genocidnim.

 Ne želimo iz dana u dan čitati laži u izdanjima Beogradskih novina (čast izuzecima), koje su usmerene na to da pošto – poto Srbe okrenu protiv nas.

 Verujte da ta psihološka tortura postaje neizdrživa. Može li se sve to kvalifikovati kao ugroženost? Prepuštamo Vama, prosudite.

 Nemamo što zameriti poslaniku Antunu Skenderoviću na onome što je rekao o ugroženosti Hrvata u Vojvodini.

 Naprotiv, čestitamo mu na iskrenosti i još više na hrabrosti. Jer, žalosna je činjenica da je potrebna velika hrabrost Hrvatu, Mađaru, ili bolje rečeno svakome ko nije ‘Veliki Srbin’ da bi u toj i takvoj Skupštini rekao ono što stvarno misli.

 Ponosni smo na to što je naš poslanik smogao snage da kaže istinu. Sramota bi nas bilo da spada u branšu onih koji sede u toj istoj Skupštini, a na javnim skupovima govore kako pripadnike druge nacije treba ubiti ‘ko kera kraj tarabe’, i da govornicu parlamenta koristi za širenje mržnje i bolesnih ideja.

Ponosimo se time što pripadamo časnom narodu, kome se jedina krivica, izgleda, sastoji u tome što želi biti ravnopravan sa drugima. Svima koji zagovaraju mržnju, odmazdu, rat, genocid, a istovremeno za to sve optužuju nas Hrvate, poručujemo da im je trud uzaludan. Mi jesmo za mir, suživot, demokratiju. Mi smo protiv rata, mržnje, nasilja. Ali, nismo jaganjci za klanje.

 Zato, budemo li MORALI seliti sa ovih prostora, sa ovih Vojvođanskih ravnica gde vekovima živimo, biće to Gospodine Predsedniče, zasluga onih koji pod maskom demokratije i ‘zaštite’ sopstvene nacije vrše teror nad drugima. Ništa manja zasluga pripašće i onima koji su tim bolesnim ekstremistima omogućili da čine ono što čine.

 Možda se pitate zašto smo se obratili lično Vama, Gospodine Predsedniče.

 Sigurno ne zato da razrešite problem, jer iluzorno je očekivati da bilo koji pojedinac to može.

 Naš motiv jeste da Vam kao predsedniku Parlamenta Republike Srbije, cenjenom intelektualcu i demokratski opredeljenom čoveku predočimo istinu. Možda je to ipak samo ‘naša istina’, stranačka. Nije isključeno da postoji i druga strana medalje. Na Vama je da proverite.

                                                          S poštovanjem

                                      DEMOKRATSKI SAVEZ     

                                      HRVATA U VOJVODINI                   

                                         PODRUŽNICA PLAVNA“

tajnik Podružnice Zlatko Pinter v.r.

( žig i potpis)

(Prijepis originalnog dokumenta koji se nalazi u posjedu je autora ove Kronologije)

15.srpnja 1991.

Subotica, Vojvodina

Povodom prve obljetnice utemeljenja DSHV-a, predsjednik stranke mr Bela Tonković, svim Podružnicama i Mjesnim organizacijama poslao je pismo. Evo njegovog prijepisa:

Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini

  Bela Tonković

  predsjednik

 SUBOTICA                                                               

Subotica, dne 15. srpnja 1991.

Svim PODRUŽNICAMA I MJESNIM ORGANIZACIJAMA

      Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini

 

Dragi prijatelji!

Godina je dana kako smo se prvi put poslije drugog svjetskog rata usudili dići glave i politički se organizirati u odbrani svog hrvatskog identiteta.

Mnogi su nas neprijateljski napadali, premda smo govorili da mi nikog ne smatramo neprijateljem, već samo neistomišljenikom.

Za kratko vrijeme našeg postojanja, ovi srpanjski dani 1991. su svakako najteži. U bačkom dijelu Podunavlja i u istočnom Srijemu koncentriraju se snage koje žele uništiti sve što je hrvatsko, pa prema tome i nas. Oni to čine na očigled državnih organa SFRJ i JNA, a na to ne reagira niti SFRJ niti JNA!

Dapače, JNA stavlja naše sinove i braću u situaciju da u slučaju napada na Hrvatsku oni budu u prvim redovima i da budu primorani pucati u svoju braću Hrvate.

Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini je uvijek nastojao demokratskim sredstvima riješiti probleme. U petak 12. srpnja 1991. Na KESS-u u Ženevi imali smo priliku predstaviti se europskoj demokratskoj javnosti, predočiti joj situaciju u kojoj žive Hrvati u Vojvodini i Srbiji i pokazati demokratska rješenja koja nudimo. Prijem i odaziv je bio vrlo dobar.

Put ostvarenja naših prava je mukotrpan. Zato, dragi prijatelji, nemojmo posustati: danas smo bliže cilju nego lanjske godine!

Svim aktivistima, članovima, prijateljima i simpatizerima DSHV čestitamo prvu godišnjicu našeg postojanja i zaklinjemo Vas  da ne posustanete!

                                                U ime Predsjedništva DSHV

                                                                                     Bela Tonković

                                                                                            (v.r.)             

(Prijepis originalnog dokumenta  koji se nalazi u arhivu autora ove Kronologije)

U vrijeme kad je ovo pismo stiglo lokalnim ograncima stranke, u kriznim područjima Vojvodine, već više od 3-4 mjeseca nije bilo nikakvog političkog rada. Čelnici Podružnica i Mjesnih organizacija u većini slučajeva jednostavno nisu mogli okupiti članove Predsjedništva na redovite sjednice, a o nekom radu na terenu, među građanima, nije moglo biti niti govora.

-nastavlja se

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

MVEP najoštrije osudio prijetnje Šešelja Žigmanovu i Čanku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari