Pratite nas

Kolumne

SRBIJOM JE DEVEDESETIH VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA

Objavljeno

na

(Kronologija događaja koja progovara jezikom činjenica)

Krajem listopada 2002. godine, kontaktirali su me istražitelji MKSJ iz Den Haaga, tražeći moju izjavu vezano za djelovanje četnika i konkretno Vojislava Šešelja na području Vojvodine.

Osoba koja je sa mnom stupila u komunikaciju pozvala se na jedan dio moje Kronologije događaja koju sam prethodno (na inzistiranje jednog prijatelja) poslao pravnicima Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.

Puna tri dana proveo sam s istražiteljem MKSJ (cca 12-14 sati dnevno) i tom sam mu prigodom ispričao sve što sam znao o situaciji u Vojvodini (od razdoblja dolaska Slobodana Miloševića na vlast do kraja kolovoza 1991. godine – odnosno, do moga napuštanja pokrajine), s posebnim osvrtom na djelatnost srbijanskih vlasti, intelektualaca, ekstremnih i četničkih skupina i njihovih lidera i vođa, uključujući i Šešelja.

Naveo sam i sve konkretne slučajeve terora i ubojstava Hrvata i drugih građana ne-srpskih nacionalnosti za koje sam znao (u Sotu, Baču, Golubincima, Kukujevcima, Novom Slankamenu itd.), a najveći dio toga i potkrijepio odgovarajućim dokumentima i navođenjem konkretnih imena žrtava, počinitelja i njihovih suradnika.

Predao sam istražitelju popis od preko stotinu imena i kontakt-adresa osoba koje su također imale saznanja po istim pitanjima – među ostalim i novinarke Vesne Kljajić (koja je tijekom rata napustila Vojvodinu i preselila u Zagreb). Ona je s istražiteljem razgovarala nakon mene.

Izjavu koju sam dao (na 42. kucane stranice A4 formata), potpisao sam u Uredu istražitelja u ulici Selskoj (u bazi UNPROFOR-a) u Zagrebu (svaku stranicu posebno, punim imenom i prezimenom) i na kraju mi je sam istražitelj ljubazno zahvalio, govoreći kako sam „uradio nešto jako dobro i korisno za svoj narod“, te zamolio da se odazovem (ako bude trebalo) za svjedočenje u Den Haagu u procesu protiv Vojislava Šešelja.

Nikad me više nitko nije kontaktirao, niti tražio bilo kakvo pojašnjenje ili dopunu izjave. Ne znam jesam li uradio što „korisno i dobro za svoj narod“, ali znam da sam učinio ono što sam (i koliko) sam mogao.

Danas kad je sudski proces protiv Šešelja okončan, a on ipak nakon svega obilježen kao ratni zločinac, moram reći iskreno: od početka je sve to vezano za proces protiv njega bilo šlampavo, amaterski, švindlerski i dosta neozbiljno.

Tako sam se primjerice, u prvih 10-15 minuta razgovora s istražiteljem uvjerio kako gospodin ne zna temeljne činjenice o Vojvodini (vezano za njezin ustavno-pravni položaj u bivšoj SFRJ), a nije bio upućen niti u druga važna pitanja (politička i društvena klima, odnosi na javnoj sceni itd.).

No, to se popraviti ne može.

Završilo je kako je završilo. Ratni zločinac i četnički vojvoda, nekadašnji šef Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, vođa Srpskog četničkog pokreta i predsjednik Srpske radikalne stranke, fašist i ratni huškač i DANAS NESMETANO SIJE MRŽNJU I PRIJETI. Kaže kako je „PONOSAN NA SVOJE ZLOČINE“ i da će ih „PONOVITI“, a „POČET ĆE S TOMISLAVOM ŽIGMANOVIM I NENADOM ČANKOM“ (liderima DSHV-a i Lige socijaldemokrata Vojvodine).

I sve je to u Srbiji normalno, legalno i legitimno, demokratski i prihvatljivo. Od kad je došao iz Den Haaga, Šešelj je tamo medijska zvijezda i stalni gost TV emisija, pogotovu televizije HAPPY gdje ga redovito ugošćava voditelj Milomir Marić. Uživa veliku potporu u javnosti, a na njegove izljeve bolesne mržnje, fašističke parole i pozive na nasilje „pravna država“ Srbija koja se toliko hvali svojim „dosezima“ na tom polju, ne reagira.

Ja se tomu ne čudim. I vjerujem da svi koji poznaju prilike u susjednoj nam Srbiji osjećaju isto.

No, postavljam sebi pitanje: Imamo li pravo šutjeti mi koji znamo i vidimo što se događa?

U sljedećih nekoliko nastavaka, nastojat ću kratko i sažeto obraditi neke teme vezano za Hrvate u Vojvodini i sve što se u tim olovnim vremenima događalo u sjeni ratova u Hrvatskoj i BiH – uz oslonac na Kronologiju događaja koju sam pisao u vrijeme kad se sve to zbivalo.

Da se ne zaboravi.

Teror i progoni Hrvata u Vojvodini – kako je počelo

O Hrvatima u Vojvodini kod nas (u Hrvatskoj) se progovara vrlo rijetko i prigodničarski (odnosno, samo onda kad za to postoji neki konkretan razlog), kao što je slučaj ovih dana – vezano za izrečenu presudu ratnom zločincu Vojislavu Šešelju.

Stjecajem okolnosti, jako sam dobro upućen u sve što se do rujna 1991. godine događalo na području Srbije i Vojvodine, posebice jugozapadne Bačke, gdje sam do tada živio (Plavna, općina Bač), pogotovu stoga što sam bio aktivist DSHV (Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini) od kolovoza 1990. godine.

Pripadnici nacionalnih manjina – naročito Hrvati – od ljeta 1988. godine nadalje (odnosno, od vremena prvog srpskog mitinga u Novom Sadu, 9. srpnja) suočeni su s negativnom kampanjom koja se očitovala na više razina – od medijske do ulične – i stvarala teško izdrživ psihološki pritisak. Srpski nacionalisti tražili su bezuvjetnu solidarnost po pitanju odlaska na mitinge i potpore Slobodanu Miloševiću i tko god na to nije bio spreman postao je „srpski neprijatelj“ (a u slučaju da je Hrvat – i „ustaša“).

Poslije rušenja političkog vodstva u Vojvodini i nasilnog ukidanja autonomije pokrajine (listopad 1988.) stanje postaje još složenije. U tijeku je „diferencijacija“, pri čemu se iz lokalnih vlasti, javnog života i s radnih mjesta „čiste“ svi u čiju se lojalnost sumnja.

Pritisci jačaju usporedo s bujanjem srpske nacionalne euforije čija je kulminacija uslijedila na Vidovdan (28. lipnja) 1989. godine, gdje se na Kosovu Polju (Gazimestanu) okuplja oko milijun Srba i u ekstazi sluša govor svoga „vožda“ Miloševića koji spominje „bitke koje još nisu oružane, iako i takve nisu isključene“ i obećava kako će Srbija slijediti svoje „slavne pretke“. I sve to izgovara pred članovima tadašnjeg Predsjedništva SFRJ (na čijem je čelu Slovenac Janez Drnovšek), uz frenetično odobravanje i ovacije mase koja srbuje i pjeva ratoborne koračnice.

Od tada nadalje, u Srbiji mržnja i nesnošljivost prema građanima ne-srpskih nacionalnosti sve više rastu. Ekstremne skupine srpskih „patriota“ zlostavljaju građane na javnim mjestima (presreću i tuku „nepodobne“, razbijaju kafiće vlasnika koji nisu Srbi, javno prijete, istjeruju s posla one koji su po njima „antisrpski orijentisani“ itd.).

Poslije pokušaja političkog organiziranja nacionalnih manjina (u cilju zaštite elementarnih prava) i to nakon što su se već mnoge ekstremne srpske političke stranke formirale – od ljeta 1990. godine nadalje, uslijedio je novi val terora prema Hrvatima, Mađarima, Slovacima, Muslimanima i drugim građanima iz redova manjina kojima se nastoji uskratiti pravo na takvo organiziranje i onemogućiti ga.

Iz razumljivih razloga najviše je na udaru DSHV, kojega se poistovjećuje s HDZ-om i naziva „ustaškim pokretom“. Članovi ove stranke optužuju se za „ekstremizam“, „destrukciju“, „separatizam“ (budući da „nameravaju Vojvodinu odvojiti od Srbije“), za „naoružavanje“, „pravljenje popisa za likvidaciju Srba“, „veze sa HDZ-om, Markom Veselicom, ustaškom emigracijom“ itd., itd.

Ta euforija i medijska kampanja uskoro dovode i do prvih terorističkih akcija srpskih „patriota“ – bombaških napada na katoličke vjerske objekte. Prvi takav slučaj zabilježen je u Baču, gdje su u noći 13/14. rujna 1990. godine minirana ulazna vrata na Franjevačkom samostanu iz XIV stoljeća (spomenik kulture najviše kategorije, zaštićen poveljom UNESCU-a).

Kako bi se opravdalo ovaj gnjusni čin, angažiran je arhimandrit manastira Bođan (u općini Bač) Lukijan Vladulov (ratni huškač, osobni prijatelj Vojislava Šešelja i Vukašina Šoškoćanina, u vrijeme pokolja u Dalju kolovoza 1991. godine ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog), koji neposredno nakon ovog događaja u novosadskom listu Dnevnik (pod pseudonimom „Đorđević“) iznosi lažne tvrdnje da je spomenuti „katolički manastir u Baču sagrađen na temeljima spaljene srpske pravoslavne crkve u kojoj su izgorele stotine Srba“.

Poslije reakcije gvardijana Franjevačkog samostana u Baču fra Josipa Špehara koji pobija ove lažne tvrdnje i iznosi povijesne činjenice, oglašava se i Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Novog Sada i potvrđuje navode gvardijana, odbacujući laži „Đorđevića“ (odnosno, Lukijana Vladulova).

No, to Hrvatima i katolicima nije pomoglo. Progon tek predstoji – naročito u Srijemu i podunavlju, tamo gdje je koncentracija Hrvata najveća.

Kako smo se pokušavali braniti

  1. svibnja 1991.

Plavna, općina Bač, Vojvodina

 Zbog stalnih pritisaka na građane hrvatske nacionalnosti – i druge manjine – što naročito dolazi do izražaja poslije događaja u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), onemogućen je svaki daljnji rad DSHV –  Podružnice Plavna i MO DSHV – Plavna, o čemu je izvješteno Predsjedništvo stranke u Subotici dopisom koji je poslan iz Bača (preko telefaksa predsjednika DSHV – Podružnica Plavna Zdenka Bundića):

 „ Podružnica DSHV – Plavna od samog osnivanja suočena je sa strahovitim pritiskom koji je sračunat na to da se onemogući bilo kakav organiziran politički rad. Ne biraju se sredstva. Od pojedinačnih pretnji i provokacija postepeno se prelazi na  organizovani oblik presije koja se vrši nad nesrpskim stanovništvom.

U toj kampanji pored vladajuće stranke SPS učestvuje i SPO čiji ekstremno nastrojeni pojedinci otvoreno podržavaju četničke grupe uz punu toleranciju SO Bač i OSUP Bač. Ljudi su zaplašeni i uznemireni i u takvim uslovima je onemogućen svaki politički rad. Svakodnevna pojava četnika (naročito u MZ Plavna, B.N.Selo i Vajska), te česta patroliranja milicije koja ne preduzima ništa u cilju stabilizovanja stanja, nego gotovo otvoreno sarađuje sa njima, dodatno otežava situaciju.

 Svaki politički rad  DSHV je u ovom momentu nemoguć i rukovodstvo podružnice ga nije u stanju organizirati.

                

                      tajnik Podružnice            

                                Zlatko Pinter        

Plavna, 19.V.1991 god.

(Prijepis dokumenta čiji se original nalazi se u osobnom arhivu autora ove Kronologije)

Istoga dana (također telefaksom), upućen je i dopis zastupniku hrvatske manjine u Narodnoj Skupštini Srbije, gosp. Antunu Skenderoviću, u kojemu piše:

„U vezi Vaše izjave u Skupštini Srbije o položaju Hrvata u Vojvodini obaveštavamo Vas da smo preduzeli sledeće:

  1. Uputili smo telegram predsedniku Skupštine Srbije kojim smo podržali Vašu izjavu o ugroženosti Hrvata na području SO Bač
  2. Također smo putem pošte gosp. Slobodanu Unkoviću uputili materijal koji sadrži činjenično stanje u prilog te tvrdnje
  3. Spremni smo u svako vreme i na svakom mestu stati u obranu Vašeg stava koji je zasnovan na istini i istovremeno zahvaljujemo na naporima koje ulažete u cilju objektivnog informisanja javnosti o položaju Hrvata u Vojvodini.

 Budite uvereni da će rukovodstvo PODRUŽNICE DSHV PLAVNA i ubuduće činiti sve kako bi vas podržalo u pravednoj borbi i zalaganju za ravnopravnost Hrvatskog naroda u Vojvodini.

                                                                                     S poštovanjem:

                                                 tajnik

                                              Zlatko Pinter (v.r.)

                                                (žig i potpis)

 

Plavna, 19.V.1991 god.“

 

(Prijepis originalnog dokumenta koji se nalazi se u arhivu  autora ove Kronologije)

 

14.lipnja 1991. godine

Plavna, općina Bač, Vojvodina

U svezi telegrama koji je prethodno upućen (11-og ovog mjeseca, kao potpora zastupniku hrvatske manjine u Narodnoj Skupštini Srbije ing. Antunu Skenderoviću – vezano za njegovu izjavu o ugroženosti vojvođanskih Hrvata izrečenu s govornice parlamenta),  DSHV – Podružnica Plavna proslijedila je predsjedniku Narodne skupštine Srbije dr. Slobodanu Unkoviću materijal od 20 kucanih stranica, koji ukratko opisuje što su sve Hrvati i drugi manjinski narodi na području oćine Bač doživljavali od jeseni 1988. godine, do tada. Materijal je sadržavao konkretne slučajeve incidenata usmjerenih prije svega protiv građana hrvatske nacionalnosti (u ukupnom broju, ovih događaja je bilo preko 90%), ali isto tako i protiv Mađara, Muslimana, Nijemaca i drugih manjina.

U svim slučajevima su bila navedena imena počinitelja, imena oštećenih osoba, mjesto i vrijeme događaja, te detaljan opis onoga što se odigralo.

Uz ovaj materijal priloženo je i „Otvoreno pismo“ osobno predsjedniku Narodne skupštine Srbije, koje je u isto vrijeme proslijeđeno novosadskom Dnevniku i beogradskim Večernjim novostima (dokument DSHV Podružnica Plavna, broj: 17/1991., od 14.05.1991. godine). Evo sadržine tog pisma:

Predmet:  Otvoreno pismo Predsedniku Narodne Skupštine Republike Srbije dr. Slobodanu  Unkoviću                            

                                                                                     B e o g r a d

                 Poštovani gospodine Predsedniče!

 Uzimamo sebi slobodu da Vam se lično obratimo kao predsedavajućem najvišeg organa, parlamentarnog tela Republike Srbije, čiji smo građani. Utoliko prije što je nedavno na sednici Republičkog Parlamenta spomenut i položaj nas Hrvata u Vojvodini.

 Ceneći Vašu zauzetost i ogromne obaveze koje imate, pokušaćemo da u što kraćoj formi iznesemo naš stav u vezi s tim, verujući da ćete naći toliko vremena da nas saslušate.

 Na samom početku želimo Vas podsetiti da je Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini legalno registrovana politička organizacija čiji je osnovni cilj pozitivan doprinos razvoju parlamentarne demokratije u Republici Srbiji i Jugoslaviji, te u okviru toga, zalaganje za ravnopravnost, građanske i ljudske slobode Bunjevaca, Šokaca i ostalih Hrvata u Vojvodini, te drugih naroda i narodnosti u cilju prosperiteta i progresa u zajednici sa svim ljudima bez obzira na versku, nacionalnu ili političku pripadnost.

Stav naše stranke jeste da se u okviru legalnih institucija sistema zalaže za ostvarenje ovih ciljeva i mi se Poštovani Predsedniče, dosledno pridržavamo tog načela poštujući Zakone Republike Srbije u kojoj živimo.

    No, i pored svega, na žalost, naš Hrvatski narod na području SO Bač je u poziciji građana drugog reda, iako to ničim ne zaslužuje.

  Ovu tvrdnju želimo potkrepiti sledećim činjenicama:

  1. Onemogućava nam se pravo biranja predstavnika, i upravljanja u lokalnim organima vlasti (Mesna zajednica PLAVNA);
  2. Osporava nam se pravo političkog organizovanja i opredelenja po slobodnoj volji;
  3. Članovi i simpatizeri naše stranke izloženi su psihološkoj torturi, šikaniranju, pretnjama i etiketiranju, što u poslednje vreme postaje neizdrživo;
  4. Pojedini pripadnici i simpatizeri naše stranke se izbacuju sa posla, premeštaju na lošija radna mesta, pod pritiskom se zatvaraju privatne radnje, nemaju ravnopravan tretman sa ostalim građanima pri zapošljavanju, svakodnevno im se preti fizičkim nasiljem, iseljavanjem, paljevinom kuća i sl.;
  5. Reč ‘Hrvat’ se ne pominje. Mi smo po pravilu ustaše, koljači, zločinci, pripadnici genocidnog i krvoločnog naroda. To nam se govori i na ulici i u preduzećima i na svim javnim mestima;
  6. Evidentno je da organi SO Bač i MZ Plavna ne čine baš ništa da se stanje promeni u pozitivnom smislu, nego naprotiv objektivno deluju u pravcu produbljivanja problema;
  7. Od jeseni 1988 godine izloženi smo provokacijama, pretnjama i ponižavanjima svake vrste od strane ekstremno-nacionalistički orijentisanih pojedinaca koji ne samo da gaze naša nacionalna prava (koja ni ranije nismo imali), nego osporavaju elementarne ljudske slobode koje svakom građaninu po Ustavu i Međunarodnim konvencijama pripadaju.

 I pored svih nastojanja da u okviru legalnih organa lokalne vlasti, te preko saradnje sa drugim političkim strankama na području SO Bač ostvarimo naša prava i doprinesemo demokratskom razrešenju ukupne situacije, nismo uspeli. Naše pozitivne inicijative se ne prihvataju, a istovremeno organi vlasti nas karakterišu kao faktor destabilizacije međunacionalnih odnosa, optužuju nas za ‘destruktivno delovanje’ itd., bez ikakvog osnova i bez i JEDNOG ARGUMENTA.

 Kao građani opštine Bač, Vojvodine i Republike Srbije, pitamo Vas, Gospodine Predsedniče, gde, na kom mestu i od koga možemo tražiti zaštitu naših osnovnih ljudskih i građanskih prava.

 Obraćali smo se do sada: organima SO Bač, OSUP Bač i Bačka Palanka, Skupštini Vojvodine, Skupštini SR Srbije, Skupštini SFRJ (još u novembru mesecu 1990 godine). Niko nas nije udostojio ni odgovora. Pitamo Vas: ŠTA DALJE?

  U porno nam se servira kako svi u republici Srbiji imamo ista prava i da smo pred Zakonom jednaki.

 Međutim, to Gospodine Predsedniče, jednostavno NIJE ISTINA. Spremni smo ovo što tvrdimo argumentovano dokazati. Ne želimo se za svoja prava boriti izvan institucija sistema, a li ćemo u cilju ostvarenja istih iskoristiti sve mogućnosti uključujući i obraćanje međunarodnim institucijama za zaštitu ljudskih prava.

 Niti možemo niti hoćemo pomiriti se sa ponižavajućim položajem u kome se nalazimo. Smatramo da ljudska prava, sloboda i demokratija nisu monopol na koji jedan narod ima više prava nego drugi.

 Protiv smo toga da se preko sredstava javnog informisanja širi mržnja i raspaljuju nacionalne strasti.

 Gospodine Predsedniče, ne želimo iz večeri u večer na TV Beograd i TV Novi Sad gledati četnika Šešelja i druge ekstremiste, koji nam otvoreno prete odmazdom, a Hrvatski narod nazivaju genocidnim.

 Ne želimo iz dana u dan čitati laži u izdanjima Beogradskih novina (čast izuzecima), koje su usmerene na to da pošto – poto Srbe okrenu protiv nas.

 Verujte da ta psihološka tortura postaje neizdrživa. Može li se sve to kvalifikovati kao ugroženost? Prepuštamo Vama, prosudite.

 Nemamo što zameriti poslaniku Antunu Skenderoviću na onome što je rekao o ugroženosti Hrvata u Vojvodini.

 Naprotiv, čestitamo mu na iskrenosti i još više na hrabrosti. Jer, žalosna je činjenica da je potrebna velika hrabrost Hrvatu, Mađaru, ili bolje rečeno svakome ko nije ‘Veliki Srbin’ da bi u toj i takvoj Skupštini rekao ono što stvarno misli.

 Ponosni smo na to što je naš poslanik smogao snage da kaže istinu. Sramota bi nas bilo da spada u branšu onih koji sede u toj istoj Skupštini, a na javnim skupovima govore kako pripadnike druge nacije treba ubiti ‘ko kera kraj tarabe’, i da govornicu parlamenta koristi za širenje mržnje i bolesnih ideja.

Ponosimo se time što pripadamo časnom narodu, kome se jedina krivica, izgleda, sastoji u tome što želi biti ravnopravan sa drugima. Svima koji zagovaraju mržnju, odmazdu, rat, genocid, a istovremeno za to sve optužuju nas Hrvate, poručujemo da im je trud uzaludan. Mi jesmo za mir, suživot, demokratiju. Mi smo protiv rata, mržnje, nasilja. Ali, nismo jaganjci za klanje.

 Zato, budemo li MORALI seliti sa ovih prostora, sa ovih Vojvođanskih ravnica gde vekovima živimo, biće to Gospodine Predsedniče, zasluga onih koji pod maskom demokratije i ‘zaštite’ sopstvene nacije vrše teror nad drugima. Ništa manja zasluga pripašće i onima koji su tim bolesnim ekstremistima omogućili da čine ono što čine.

 Možda se pitate zašto smo se obratili lično Vama, Gospodine Predsedniče.

 Sigurno ne zato da razrešite problem, jer iluzorno je očekivati da bilo koji pojedinac to može.

 Naš motiv jeste da Vam kao predsedniku Parlamenta Republike Srbije, cenjenom intelektualcu i demokratski opredeljenom čoveku predočimo istinu. Možda je to ipak samo ‘naša istina’, stranačka. Nije isključeno da postoji i druga strana medalje. Na Vama je da proverite.

                                                          S poštovanjem

                                      DEMOKRATSKI SAVEZ     

                                      HRVATA U VOJVODINI                   

                                         PODRUŽNICA PLAVNA“

tajnik Podružnice Zlatko Pinter v.r.

( žig i potpis)

(Prijepis originalnog dokumenta koji se nalazi u posjedu je autora ove Kronologije)

15.srpnja 1991.

Subotica, Vojvodina

Povodom prve obljetnice utemeljenja DSHV-a, predsjednik stranke mr Bela Tonković, svim Podružnicama i Mjesnim organizacijama poslao je pismo. Evo njegovog prijepisa:

Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini

  Bela Tonković

  predsjednik

 SUBOTICA                                                               

Subotica, dne 15. srpnja 1991.

Svim PODRUŽNICAMA I MJESNIM ORGANIZACIJAMA

      Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini

 

Dragi prijatelji!

Godina je dana kako smo se prvi put poslije drugog svjetskog rata usudili dići glave i politički se organizirati u odbrani svog hrvatskog identiteta.

Mnogi su nas neprijateljski napadali, premda smo govorili da mi nikog ne smatramo neprijateljem, već samo neistomišljenikom.

Za kratko vrijeme našeg postojanja, ovi srpanjski dani 1991. su svakako najteži. U bačkom dijelu Podunavlja i u istočnom Srijemu koncentriraju se snage koje žele uništiti sve što je hrvatsko, pa prema tome i nas. Oni to čine na očigled državnih organa SFRJ i JNA, a na to ne reagira niti SFRJ niti JNA!

Dapače, JNA stavlja naše sinove i braću u situaciju da u slučaju napada na Hrvatsku oni budu u prvim redovima i da budu primorani pucati u svoju braću Hrvate.

Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini je uvijek nastojao demokratskim sredstvima riješiti probleme. U petak 12. srpnja 1991. Na KESS-u u Ženevi imali smo priliku predstaviti se europskoj demokratskoj javnosti, predočiti joj situaciju u kojoj žive Hrvati u Vojvodini i Srbiji i pokazati demokratska rješenja koja nudimo. Prijem i odaziv je bio vrlo dobar.

Put ostvarenja naših prava je mukotrpan. Zato, dragi prijatelji, nemojmo posustati: danas smo bliže cilju nego lanjske godine!

Svim aktivistima, članovima, prijateljima i simpatizerima DSHV čestitamo prvu godišnjicu našeg postojanja i zaklinjemo Vas  da ne posustanete!

                                                U ime Predsjedništva DSHV

                                                                                     Bela Tonković

                                                                                            (v.r.)             

(Prijepis originalnog dokumenta  koji se nalazi u arhivu autora ove Kronologije)

U vrijeme kad je ovo pismo stiglo lokalnim ograncima stranke, u kriznim područjima Vojvodine, već više od 3-4 mjeseca nije bilo nikakvog političkog rada. Čelnici Podružnica i Mjesnih organizacija u većini slučajeva jednostavno nisu mogli okupiti članove Predsjedništva na redovite sjednice, a o nekom radu na terenu, među građanima, nije moglo biti niti govora.

-nastavlja se

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

MVEP najoštrije osudio prijetnje Šešelja Žigmanovu i Čanku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari