Pratite nas

Kolumne

SRBIJOM JE DEVEDESETIH VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA

Objavljeno

na

(Kronologija događaja koja progovara jezikom činjenica)

Krajem listopada 2002. godine, kontaktirali su me istražitelji MKSJ iz Den Haaga, tražeći moju izjavu vezano za djelovanje četnika i konkretno Vojislava Šešelja na području Vojvodine.

Osoba koja je sa mnom stupila u komunikaciju pozvala se na jedan dio moje Kronologije događaja koju sam prethodno (na inzistiranje jednog prijatelja) poslao pravnicima Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.

Puna tri dana proveo sam s istražiteljem MKSJ (cca 12-14 sati dnevno) i tom sam mu prigodom ispričao sve što sam znao o situaciji u Vojvodini (od razdoblja dolaska Slobodana Miloševića na vlast do kraja kolovoza 1991. godine – odnosno, do moga napuštanja pokrajine), s posebnim osvrtom na djelatnost srbijanskih vlasti, intelektualaca, ekstremnih i četničkih skupina i njihovih lidera i vođa, uključujući i Šešelja.

Naveo sam i sve konkretne slučajeve terora i ubojstava Hrvata i drugih građana ne-srpskih nacionalnosti za koje sam znao (u Sotu, Baču, Golubincima, Kukujevcima, Novom Slankamenu itd.), a najveći dio toga i potkrijepio odgovarajućim dokumentima i navođenjem konkretnih imena žrtava, počinitelja i njihovih suradnika.

Predao sam istražitelju popis od preko stotinu imena i kontakt-adresa osoba koje su također imale saznanja po istim pitanjima – među ostalim i novinarke Vesne Kljajić (koja je tijekom rata napustila Vojvodinu i preselila u Zagreb). Ona je s istražiteljem razgovarala nakon mene.

Izjavu koju sam dao (na 42. kucane stranice A4 formata), potpisao sam u Uredu istražitelja u ulici Selskoj (u bazi UNPROFOR-a) u Zagrebu (svaku stranicu posebno, punim imenom i prezimenom) i na kraju mi je sam istražitelj ljubazno zahvalio, govoreći kako sam „uradio nešto jako dobro i korisno za svoj narod“, te zamolio da se odazovem (ako bude trebalo) za svjedočenje u Den Haagu u procesu protiv Vojislava Šešelja.

Nikad me više nitko nije kontaktirao, niti tražio bilo kakvo pojašnjenje ili dopunu izjave. Ne znam jesam li uradio što „korisno i dobro za svoj narod“, ali znam da sam učinio ono što sam (i koliko) sam mogao.

Danas kad je sudski proces protiv Šešelja okončan, a on ipak nakon svega obilježen kao ratni zločinac, moram reći iskreno: od početka je sve to vezano za proces protiv njega bilo šlampavo, amaterski, švindlerski i dosta neozbiljno.

Tako sam se primjerice, u prvih 10-15 minuta razgovora s istražiteljem uvjerio kako gospodin ne zna temeljne činjenice o Vojvodini (vezano za njezin ustavno-pravni položaj u bivšoj SFRJ), a nije bio upućen niti u druga važna pitanja (politička i društvena klima, odnosi na javnoj sceni itd.).

No, to se popraviti ne može.

Završilo je kako je završilo. Ratni zločinac i četnički vojvoda, nekadašnji šef Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, vođa Srpskog četničkog pokreta i predsjednik Srpske radikalne stranke, fašist i ratni huškač i DANAS NESMETANO SIJE MRŽNJU I PRIJETI. Kaže kako je „PONOSAN NA SVOJE ZLOČINE“ i da će ih „PONOVITI“, a „POČET ĆE S TOMISLAVOM ŽIGMANOVIM I NENADOM ČANKOM“ (liderima DSHV-a i Lige socijaldemokrata Vojvodine).

I sve je to u Srbiji normalno, legalno i legitimno, demokratski i prihvatljivo. Od kad je došao iz Den Haaga, Šešelj je tamo medijska zvijezda i stalni gost TV emisija, pogotovu televizije HAPPY gdje ga redovito ugošćava voditelj Milomir Marić. Uživa veliku potporu u javnosti, a na njegove izljeve bolesne mržnje, fašističke parole i pozive na nasilje „pravna država“ Srbija koja se toliko hvali svojim „dosezima“ na tom polju, ne reagira.

Ja se tomu ne čudim. I vjerujem da svi koji poznaju prilike u susjednoj nam Srbiji osjećaju isto.

No, postavljam sebi pitanje: Imamo li pravo šutjeti mi koji znamo i vidimo što se događa?

U sljedećih nekoliko nastavaka, nastojat ću kratko i sažeto obraditi neke teme vezano za Hrvate u Vojvodini i sve što se u tim olovnim vremenima događalo u sjeni ratova u Hrvatskoj i BiH – uz oslonac na Kronologiju događaja koju sam pisao u vrijeme kad se sve to zbivalo.

Da se ne zaboravi.

Teror i progoni Hrvata u Vojvodini – kako je počelo

O Hrvatima u Vojvodini kod nas (u Hrvatskoj) se progovara vrlo rijetko i prigodničarski (odnosno, samo onda kad za to postoji neki konkretan razlog), kao što je slučaj ovih dana – vezano za izrečenu presudu ratnom zločincu Vojislavu Šešelju.

Stjecajem okolnosti, jako sam dobro upućen u sve što se do rujna 1991. godine događalo na području Srbije i Vojvodine, posebice jugozapadne Bačke, gdje sam do tada živio (Plavna, općina Bač), pogotovu stoga što sam bio aktivist DSHV (Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini) od kolovoza 1990. godine.

Pripadnici nacionalnih manjina – naročito Hrvati – od ljeta 1988. godine nadalje (odnosno, od vremena prvog srpskog mitinga u Novom Sadu, 9. srpnja) suočeni su s negativnom kampanjom koja se očitovala na više razina – od medijske do ulične – i stvarala teško izdrživ psihološki pritisak. Srpski nacionalisti tražili su bezuvjetnu solidarnost po pitanju odlaska na mitinge i potpore Slobodanu Miloševiću i tko god na to nije bio spreman postao je „srpski neprijatelj“ (a u slučaju da je Hrvat – i „ustaša“).

Poslije rušenja političkog vodstva u Vojvodini i nasilnog ukidanja autonomije pokrajine (listopad 1988.) stanje postaje još složenije. U tijeku je „diferencijacija“, pri čemu se iz lokalnih vlasti, javnog života i s radnih mjesta „čiste“ svi u čiju se lojalnost sumnja.

Pritisci jačaju usporedo s bujanjem srpske nacionalne euforije čija je kulminacija uslijedila na Vidovdan (28. lipnja) 1989. godine, gdje se na Kosovu Polju (Gazimestanu) okuplja oko milijun Srba i u ekstazi sluša govor svoga „vožda“ Miloševića koji spominje „bitke koje još nisu oružane, iako i takve nisu isključene“ i obećava kako će Srbija slijediti svoje „slavne pretke“. I sve to izgovara pred članovima tadašnjeg Predsjedništva SFRJ (na čijem je čelu Slovenac Janez Drnovšek), uz frenetično odobravanje i ovacije mase koja srbuje i pjeva ratoborne koračnice.

Od tada nadalje, u Srbiji mržnja i nesnošljivost prema građanima ne-srpskih nacionalnosti sve više rastu. Ekstremne skupine srpskih „patriota“ zlostavljaju građane na javnim mjestima (presreću i tuku „nepodobne“, razbijaju kafiće vlasnika koji nisu Srbi, javno prijete, istjeruju s posla one koji su po njima „antisrpski orijentisani“ itd.).

Poslije pokušaja političkog organiziranja nacionalnih manjina (u cilju zaštite elementarnih prava) i to nakon što su se već mnoge ekstremne srpske političke stranke formirale – od ljeta 1990. godine nadalje, uslijedio je novi val terora prema Hrvatima, Mađarima, Slovacima, Muslimanima i drugim građanima iz redova manjina kojima se nastoji uskratiti pravo na takvo organiziranje i onemogućiti ga.

Iz razumljivih razloga najviše je na udaru DSHV, kojega se poistovjećuje s HDZ-om i naziva „ustaškim pokretom“. Članovi ove stranke optužuju se za „ekstremizam“, „destrukciju“, „separatizam“ (budući da „nameravaju Vojvodinu odvojiti od Srbije“), za „naoružavanje“, „pravljenje popisa za likvidaciju Srba“, „veze sa HDZ-om, Markom Veselicom, ustaškom emigracijom“ itd., itd.

Ta euforija i medijska kampanja uskoro dovode i do prvih terorističkih akcija srpskih „patriota“ – bombaških napada na katoličke vjerske objekte. Prvi takav slučaj zabilježen je u Baču, gdje su u noći 13/14. rujna 1990. godine minirana ulazna vrata na Franjevačkom samostanu iz XIV stoljeća (spomenik kulture najviše kategorije, zaštićen poveljom UNESCU-a).

Kako bi se opravdalo ovaj gnjusni čin, angažiran je arhimandrit manastira Bođan (u općini Bač) Lukijan Vladulov (ratni huškač, osobni prijatelj Vojislava Šešelja i Vukašina Šoškoćanina, u vrijeme pokolja u Dalju kolovoza 1991. godine ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog), koji neposredno nakon ovog događaja u novosadskom listu Dnevnik (pod pseudonimom „Đorđević“) iznosi lažne tvrdnje da je spomenuti „katolički manastir u Baču sagrađen na temeljima spaljene srpske pravoslavne crkve u kojoj su izgorele stotine Srba“.

Poslije reakcije gvardijana Franjevačkog samostana u Baču fra Josipa Špehara koji pobija ove lažne tvrdnje i iznosi povijesne činjenice, oglašava se i Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Novog Sada i potvrđuje navode gvardijana, odbacujući laži „Đorđevića“ (odnosno, Lukijana Vladulova).

No, to Hrvatima i katolicima nije pomoglo. Progon tek predstoji – naročito u Srijemu i podunavlju, tamo gdje je koncentracija Hrvata najveća.

Kako smo se pokušavali braniti

  1. svibnja 1991.

Plavna, općina Bač, Vojvodina

 Zbog stalnih pritisaka na građane hrvatske nacionalnosti – i druge manjine – što naročito dolazi do izražaja poslije događaja u Borovu Selu (2. svibnja 1991.), onemogućen je svaki daljnji rad DSHV –  Podružnice Plavna i MO DSHV – Plavna, o čemu je izvješteno Predsjedništvo stranke u Subotici dopisom koji je poslan iz Bača (preko telefaksa predsjednika DSHV – Podružnica Plavna Zdenka Bundića):

 „ Podružnica DSHV – Plavna od samog osnivanja suočena je sa strahovitim pritiskom koji je sračunat na to da se onemogući bilo kakav organiziran politički rad. Ne biraju se sredstva. Od pojedinačnih pretnji i provokacija postepeno se prelazi na  organizovani oblik presije koja se vrši nad nesrpskim stanovništvom.

U toj kampanji pored vladajuće stranke SPS učestvuje i SPO čiji ekstremno nastrojeni pojedinci otvoreno podržavaju četničke grupe uz punu toleranciju SO Bač i OSUP Bač. Ljudi su zaplašeni i uznemireni i u takvim uslovima je onemogućen svaki politički rad. Svakodnevna pojava četnika (naročito u MZ Plavna, B.N.Selo i Vajska), te česta patroliranja milicije koja ne preduzima ništa u cilju stabilizovanja stanja, nego gotovo otvoreno sarađuje sa njima, dodatno otežava situaciju.

 Svaki politički rad  DSHV je u ovom momentu nemoguć i rukovodstvo podružnice ga nije u stanju organizirati.

                

                      tajnik Podružnice            

                                Zlatko Pinter        

Plavna, 19.V.1991 god.

(Prijepis dokumenta čiji se original nalazi se u osobnom arhivu autora ove Kronologije)

Istoga dana (također telefaksom), upućen je i dopis zastupniku hrvatske manjine u Narodnoj Skupštini Srbije, gosp. Antunu Skenderoviću, u kojemu piše:

„U vezi Vaše izjave u Skupštini Srbije o položaju Hrvata u Vojvodini obaveštavamo Vas da smo preduzeli sledeće:

  1. Uputili smo telegram predsedniku Skupštine Srbije kojim smo podržali Vašu izjavu o ugroženosti Hrvata na području SO Bač
  2. Također smo putem pošte gosp. Slobodanu Unkoviću uputili materijal koji sadrži činjenično stanje u prilog te tvrdnje
  3. Spremni smo u svako vreme i na svakom mestu stati u obranu Vašeg stava koji je zasnovan na istini i istovremeno zahvaljujemo na naporima koje ulažete u cilju objektivnog informisanja javnosti o položaju Hrvata u Vojvodini.

 Budite uvereni da će rukovodstvo PODRUŽNICE DSHV PLAVNA i ubuduće činiti sve kako bi vas podržalo u pravednoj borbi i zalaganju za ravnopravnost Hrvatskog naroda u Vojvodini.

                                                                                     S poštovanjem:

                                                 tajnik

                                              Zlatko Pinter (v.r.)

                                                (žig i potpis)

 

Plavna, 19.V.1991 god.“

 

(Prijepis originalnog dokumenta koji se nalazi se u arhivu  autora ove Kronologije)

 

14.lipnja 1991. godine

Plavna, općina Bač, Vojvodina

U svezi telegrama koji je prethodno upućen (11-og ovog mjeseca, kao potpora zastupniku hrvatske manjine u Narodnoj Skupštini Srbije ing. Antunu Skenderoviću – vezano za njegovu izjavu o ugroženosti vojvođanskih Hrvata izrečenu s govornice parlamenta),  DSHV – Podružnica Plavna proslijedila je predsjedniku Narodne skupštine Srbije dr. Slobodanu Unkoviću materijal od 20 kucanih stranica, koji ukratko opisuje što su sve Hrvati i drugi manjinski narodi na području oćine Bač doživljavali od jeseni 1988. godine, do tada. Materijal je sadržavao konkretne slučajeve incidenata usmjerenih prije svega protiv građana hrvatske nacionalnosti (u ukupnom broju, ovih događaja je bilo preko 90%), ali isto tako i protiv Mađara, Muslimana, Nijemaca i drugih manjina.

U svim slučajevima su bila navedena imena počinitelja, imena oštećenih osoba, mjesto i vrijeme događaja, te detaljan opis onoga što se odigralo.

Uz ovaj materijal priloženo je i „Otvoreno pismo“ osobno predsjedniku Narodne skupštine Srbije, koje je u isto vrijeme proslijeđeno novosadskom Dnevniku i beogradskim Večernjim novostima (dokument DSHV Podružnica Plavna, broj: 17/1991., od 14.05.1991. godine). Evo sadržine tog pisma:

Predmet:  Otvoreno pismo Predsedniku Narodne Skupštine Republike Srbije dr. Slobodanu  Unkoviću                            

                                                                                     B e o g r a d

                 Poštovani gospodine Predsedniče!

 Uzimamo sebi slobodu da Vam se lično obratimo kao predsedavajućem najvišeg organa, parlamentarnog tela Republike Srbije, čiji smo građani. Utoliko prije što je nedavno na sednici Republičkog Parlamenta spomenut i položaj nas Hrvata u Vojvodini.

 Ceneći Vašu zauzetost i ogromne obaveze koje imate, pokušaćemo da u što kraćoj formi iznesemo naš stav u vezi s tim, verujući da ćete naći toliko vremena da nas saslušate.

 Na samom početku želimo Vas podsetiti da je Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini legalno registrovana politička organizacija čiji je osnovni cilj pozitivan doprinos razvoju parlamentarne demokratije u Republici Srbiji i Jugoslaviji, te u okviru toga, zalaganje za ravnopravnost, građanske i ljudske slobode Bunjevaca, Šokaca i ostalih Hrvata u Vojvodini, te drugih naroda i narodnosti u cilju prosperiteta i progresa u zajednici sa svim ljudima bez obzira na versku, nacionalnu ili političku pripadnost.

Stav naše stranke jeste da se u okviru legalnih institucija sistema zalaže za ostvarenje ovih ciljeva i mi se Poštovani Predsedniče, dosledno pridržavamo tog načela poštujući Zakone Republike Srbije u kojoj živimo.

    No, i pored svega, na žalost, naš Hrvatski narod na području SO Bač je u poziciji građana drugog reda, iako to ničim ne zaslužuje.

  Ovu tvrdnju želimo potkrepiti sledećim činjenicama:

  1. Onemogućava nam se pravo biranja predstavnika, i upravljanja u lokalnim organima vlasti (Mesna zajednica PLAVNA);
  2. Osporava nam se pravo političkog organizovanja i opredelenja po slobodnoj volji;
  3. Članovi i simpatizeri naše stranke izloženi su psihološkoj torturi, šikaniranju, pretnjama i etiketiranju, što u poslednje vreme postaje neizdrživo;
  4. Pojedini pripadnici i simpatizeri naše stranke se izbacuju sa posla, premeštaju na lošija radna mesta, pod pritiskom se zatvaraju privatne radnje, nemaju ravnopravan tretman sa ostalim građanima pri zapošljavanju, svakodnevno im se preti fizičkim nasiljem, iseljavanjem, paljevinom kuća i sl.;
  5. Reč ‘Hrvat’ se ne pominje. Mi smo po pravilu ustaše, koljači, zločinci, pripadnici genocidnog i krvoločnog naroda. To nam se govori i na ulici i u preduzećima i na svim javnim mestima;
  6. Evidentno je da organi SO Bač i MZ Plavna ne čine baš ništa da se stanje promeni u pozitivnom smislu, nego naprotiv objektivno deluju u pravcu produbljivanja problema;
  7. Od jeseni 1988 godine izloženi smo provokacijama, pretnjama i ponižavanjima svake vrste od strane ekstremno-nacionalistički orijentisanih pojedinaca koji ne samo da gaze naša nacionalna prava (koja ni ranije nismo imali), nego osporavaju elementarne ljudske slobode koje svakom građaninu po Ustavu i Međunarodnim konvencijama pripadaju.

 I pored svih nastojanja da u okviru legalnih organa lokalne vlasti, te preko saradnje sa drugim političkim strankama na području SO Bač ostvarimo naša prava i doprinesemo demokratskom razrešenju ukupne situacije, nismo uspeli. Naše pozitivne inicijative se ne prihvataju, a istovremeno organi vlasti nas karakterišu kao faktor destabilizacije međunacionalnih odnosa, optužuju nas za ‘destruktivno delovanje’ itd., bez ikakvog osnova i bez i JEDNOG ARGUMENTA.

 Kao građani opštine Bač, Vojvodine i Republike Srbije, pitamo Vas, Gospodine Predsedniče, gde, na kom mestu i od koga možemo tražiti zaštitu naših osnovnih ljudskih i građanskih prava.

 Obraćali smo se do sada: organima SO Bač, OSUP Bač i Bačka Palanka, Skupštini Vojvodine, Skupštini SR Srbije, Skupštini SFRJ (još u novembru mesecu 1990 godine). Niko nas nije udostojio ni odgovora. Pitamo Vas: ŠTA DALJE?

  U porno nam se servira kako svi u republici Srbiji imamo ista prava i da smo pred Zakonom jednaki.

 Međutim, to Gospodine Predsedniče, jednostavno NIJE ISTINA. Spremni smo ovo što tvrdimo argumentovano dokazati. Ne želimo se za svoja prava boriti izvan institucija sistema, a li ćemo u cilju ostvarenja istih iskoristiti sve mogućnosti uključujući i obraćanje međunarodnim institucijama za zaštitu ljudskih prava.

 Niti možemo niti hoćemo pomiriti se sa ponižavajućim položajem u kome se nalazimo. Smatramo da ljudska prava, sloboda i demokratija nisu monopol na koji jedan narod ima više prava nego drugi.

 Protiv smo toga da se preko sredstava javnog informisanja širi mržnja i raspaljuju nacionalne strasti.

 Gospodine Predsedniče, ne želimo iz večeri u večer na TV Beograd i TV Novi Sad gledati četnika Šešelja i druge ekstremiste, koji nam otvoreno prete odmazdom, a Hrvatski narod nazivaju genocidnim.

 Ne želimo iz dana u dan čitati laži u izdanjima Beogradskih novina (čast izuzecima), koje su usmerene na to da pošto – poto Srbe okrenu protiv nas.

 Verujte da ta psihološka tortura postaje neizdrživa. Može li se sve to kvalifikovati kao ugroženost? Prepuštamo Vama, prosudite.

 Nemamo što zameriti poslaniku Antunu Skenderoviću na onome što je rekao o ugroženosti Hrvata u Vojvodini.

 Naprotiv, čestitamo mu na iskrenosti i još više na hrabrosti. Jer, žalosna je činjenica da je potrebna velika hrabrost Hrvatu, Mađaru, ili bolje rečeno svakome ko nije ‘Veliki Srbin’ da bi u toj i takvoj Skupštini rekao ono što stvarno misli.

 Ponosni smo na to što je naš poslanik smogao snage da kaže istinu. Sramota bi nas bilo da spada u branšu onih koji sede u toj istoj Skupštini, a na javnim skupovima govore kako pripadnike druge nacije treba ubiti ‘ko kera kraj tarabe’, i da govornicu parlamenta koristi za širenje mržnje i bolesnih ideja.

Ponosimo se time što pripadamo časnom narodu, kome se jedina krivica, izgleda, sastoji u tome što želi biti ravnopravan sa drugima. Svima koji zagovaraju mržnju, odmazdu, rat, genocid, a istovremeno za to sve optužuju nas Hrvate, poručujemo da im je trud uzaludan. Mi jesmo za mir, suživot, demokratiju. Mi smo protiv rata, mržnje, nasilja. Ali, nismo jaganjci za klanje.

 Zato, budemo li MORALI seliti sa ovih prostora, sa ovih Vojvođanskih ravnica gde vekovima živimo, biće to Gospodine Predsedniče, zasluga onih koji pod maskom demokratije i ‘zaštite’ sopstvene nacije vrše teror nad drugima. Ništa manja zasluga pripašće i onima koji su tim bolesnim ekstremistima omogućili da čine ono što čine.

 Možda se pitate zašto smo se obratili lično Vama, Gospodine Predsedniče.

 Sigurno ne zato da razrešite problem, jer iluzorno je očekivati da bilo koji pojedinac to može.

 Naš motiv jeste da Vam kao predsedniku Parlamenta Republike Srbije, cenjenom intelektualcu i demokratski opredeljenom čoveku predočimo istinu. Možda je to ipak samo ‘naša istina’, stranačka. Nije isključeno da postoji i druga strana medalje. Na Vama je da proverite.

                                                          S poštovanjem

                                      DEMOKRATSKI SAVEZ     

                                      HRVATA U VOJVODINI                   

                                         PODRUŽNICA PLAVNA“

tajnik Podružnice Zlatko Pinter v.r.

( žig i potpis)

(Prijepis originalnog dokumenta koji se nalazi u posjedu je autora ove Kronologije)

15.srpnja 1991.

Subotica, Vojvodina

Povodom prve obljetnice utemeljenja DSHV-a, predsjednik stranke mr Bela Tonković, svim Podružnicama i Mjesnim organizacijama poslao je pismo. Evo njegovog prijepisa:

Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini

  Bela Tonković

  predsjednik

 SUBOTICA                                                               

Subotica, dne 15. srpnja 1991.

Svim PODRUŽNICAMA I MJESNIM ORGANIZACIJAMA

      Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini

 

Dragi prijatelji!

Godina je dana kako smo se prvi put poslije drugog svjetskog rata usudili dići glave i politički se organizirati u odbrani svog hrvatskog identiteta.

Mnogi su nas neprijateljski napadali, premda smo govorili da mi nikog ne smatramo neprijateljem, već samo neistomišljenikom.

Za kratko vrijeme našeg postojanja, ovi srpanjski dani 1991. su svakako najteži. U bačkom dijelu Podunavlja i u istočnom Srijemu koncentriraju se snage koje žele uništiti sve što je hrvatsko, pa prema tome i nas. Oni to čine na očigled državnih organa SFRJ i JNA, a na to ne reagira niti SFRJ niti JNA!

Dapače, JNA stavlja naše sinove i braću u situaciju da u slučaju napada na Hrvatsku oni budu u prvim redovima i da budu primorani pucati u svoju braću Hrvate.

Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini je uvijek nastojao demokratskim sredstvima riješiti probleme. U petak 12. srpnja 1991. Na KESS-u u Ženevi imali smo priliku predstaviti se europskoj demokratskoj javnosti, predočiti joj situaciju u kojoj žive Hrvati u Vojvodini i Srbiji i pokazati demokratska rješenja koja nudimo. Prijem i odaziv je bio vrlo dobar.

Put ostvarenja naših prava je mukotrpan. Zato, dragi prijatelji, nemojmo posustati: danas smo bliže cilju nego lanjske godine!

Svim aktivistima, članovima, prijateljima i simpatizerima DSHV čestitamo prvu godišnjicu našeg postojanja i zaklinjemo Vas  da ne posustanete!

                                                U ime Predsjedništva DSHV

                                                                                     Bela Tonković

                                                                                            (v.r.)             

(Prijepis originalnog dokumenta  koji se nalazi u arhivu autora ove Kronologije)

U vrijeme kad je ovo pismo stiglo lokalnim ograncima stranke, u kriznim područjima Vojvodine, već više od 3-4 mjeseca nije bilo nikakvog političkog rada. Čelnici Podružnica i Mjesnih organizacija u većini slučajeva jednostavno nisu mogli okupiti članove Predsjedništva na redovite sjednice, a o nekom radu na terenu, među građanima, nije moglo biti niti govora.

-nastavlja se

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

MVEP najoštrije osudio prijetnje Šešelja Žigmanovu i Čanku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari