Pratite nas

Kronika

Srela sam četnika koji mi je sinove odveo u smrt

Objavljeno

na

hkm.hr

Ruža Pavlić oba sina je pronašla u masovnoj grobnici u Lovasu. Mučeni su i ubijeni u listopadu 1991. u jednoj garaži. Domaći Srbin Mirko Rudić došao je, kaže, s nekim njoj nepoznatim ljudima i odveo ih…

Za Ružu Pavlić nema utjehe. Njezina djeca ubijena su u Lovasu 1991. godine. Željko (29) i četiri godine mlađi Darko. Obojica su bila neoženjena i živjela s roditeljima u obiteljskoj kući u Lovasu.

– Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini da bi ih osam dana nakon što su ih odveli, ubili u jednoj garaži. I oni su kao i mnogi drugi ubačeni u masovnu grobnicu. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti – kazala nam je kratko Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile. I neće.

Susjed mi je rekao da su mi sinovi pobijeni

Masakr nad nevinim stanovništvom malenog srijemskog sela započelo je u listopadu 1991. godine. Dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je JNA  zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni odigrala su se brutalna ubojstva.

– Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena. U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti – prisjetila se Ruža najtežeg trenutka u svom životu.

– Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! – pita se Ruža.

Za Božić 1991. godine otjerana je iz Lovasa. Otišla je u Njemačku gdje joj je bio bolesni muž koji je godinama radio u Njemačkoj i koji je pola godine prije okupacije Lovasa dobio moždani udar.

Vratila se samo zbog grobova svojih sinova

– U Lovas smo se vratili 1998. godine. Živjeli smo u jednoj sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo u godinama koje su slijedile obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi.

‘Za mene nikad neće biti utjehe’

– Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe –  neutješna je Ruža.

Njezino svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 67 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu.

Ružin suprug umro prije tri godine i sada sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmilijih, piše 24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Državni tajnik Zvonko Milas na Trpinjskoj cesti odao počast pokojnom general-bojniku Blagi Zadri

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, prije točno 28 godina, na Trpinjskoj cesti ubijen je general-bojnik Blago Zadro, ratni zapovjednik, simbol vukovarskog otpora i junak Domovinskog rata.

Grad heroj povodom obljetnice njegove smrti, uz druge državne dužnosnike, posjetio je Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru te na mjestu pogibije položeni su vijenci i zapaljene svijeće. U crkvi Gospe Fatimske u Borovom naselju služena je Sveta misa zadušnica, nakon koje je, kod spomen-biste general-bojnika Blage Zadre na Trpinjskoj cesti, upriličen prigodni komemorativni program.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Mladen Pavković: Sjećanje na junaka kojega nikada ne smijemo zaboraviti

Objavljeno

na

Jedan od najvećih hrvatskih ratnika, legenda hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, Blago Zadro, rođen je 31. ožujka 1944. u Donjim Mamićima-Ledincu pokraj Gruda, a kao junak je poginuo 16. listopada 1991. u Vukovaru. Posmrtno je dobio čin general-bojnika.

Bio je zapovjednik obrane  Borovog Naselja u vrijeme najžešće srpske agresije, te jedan od zapovjednika čuvene 204. vukovarske brigade. Pokazao se kao iznimno sposoban organizator, a u borbi s tenkovima mu nije bilo ravna.

Uvijek je bio prvi u akcijama i od njega su srpski četnici najblaže rečeno drhtali, plakali i molili. Imao je veliko srce. Takvog junaka majka rađa jednom u stotinu godinu.  Od trojice njegovih sinova dva su se uključila u obranu Domovine, a najstariji Robert (r.1969.) poginuo je (10. travnja 1992.) u još nerazjašnjenim okolnostima u borbi sa srpskim četnicima kod Kupresa.

Zadro je pokopan na Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru, nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto 1998. zajedno s 938 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju. Zajedno s njim počiva i njegov sin Robert. Kraj njihovog posljednjeg počivališta nalazi se grob još jednog junaka – Marka Babića.

Vukovarci su mu podigli i spomenik, i iznimno ga poštuju.

Sve ulice ili trgovi u hrvatskim gradovima trebale bi nositi ime po Blagi Zadri, jednoj od najvećoj i najpoštovanijoj ikoni hrvatskog Domovinskoga rata.

Svojedobno je predlagano da i jedno visoko hrvatsko odličje nosi njegovo ime. Ali, kako to već ide –ništa od toga. Nažalost.

No, takve junake nikada ne smijemo zaboraviti.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari