Pratite nas

Kolumne

Sretan Božić, gospođo Merkel!

Objavljeno

na

Ponavljajte dok ne postane istina: Islam nema ništa s tim.

Nitko nema hrabrosti priznati: mi smo u ratu! Nitko ga nije objavio, nitko to ne želi reći, nitko neprijatelja ne želi imenovati, piše Marcel Holjevac / Dnevno.hr

Dok liberali na zapadu, predvođeni klempavim Nobelovcem za mir i kćerkom istočnonjemačkog pastora, svim silama pokušavaju izazvati rat s Rusijom, dotle im se vlastito carstvo ruši pod nogama i tone u građanski rat.

Sutradan, dok ovo čitate, će na avatarima biti njemačke zastave, na Božićnom sajmu u Berlinu će biti svijeće i medvjedići, a u crkvama u Berlinu, koje inače zjape prazne, će se održavati molitve za mrtve.

A možda i švicarske zastave, no to je već isti dan palo u zaborav. Kao i ubojstvo ruskog veleposlanika u Turskoj uz “Allahu akbar”. Čak i njemačka policija, koja tradicionalno pokušava zataškati sve nestašluke gostiju gospođe Merkel, poput masovnih seksualnih zlostavljanja od kojih je prošlo godinu dana, je odmah rekla da sumnja na terorizam.

No državna televizija ARD je unatoč tome rekala kako se možda radi i o sabraćajnoj nesreći! U kojoj je netko sa 70 km/h prošao cijelim božićnim sajmom i zgazio stotinjak ljudi? U ovom trenutku se jedino zna da legitimni vozač kamiona nije bio za volanom, a Die Welt je objavio da je uhićeni vozač imigrant iz Pakistana. To još nije potvrđeno.

Iz Berlina, s ljubavlju

No nevjerojatno je koliko je nekima žao što počinitelj nije kakav bijelac, desničar, kršćanin. Likovali bi da jest! “Vidite kakvi su svi oni” Ovako, kažu da ne treba generalizirati. Ispada da je ovo isto tako mogao biti i budistički svećenik, ili časna sestra.

Sretni su što još nije dokazano da je uhićeni Pakistanac kriv. Jer on tvrdi da nije. A rođen je, kažu mediji, 1.1.1993! Pa 70% izbjeglica je taj datum navelo kao datum rođenja! Zašto vjerovati nekom tko laže i ima dosje?!

Ali mi i dalje slušamo mantru kako je to “izoliran slučaj”. Kako “nisu svi mulsimani teroristi”, i kao rezervnu mantru kako “u  svim religijama i nacijama ima dobrih i loših ljudi”. To ponavjaju upornošću kojom sljedbenici Hare Krišne mantraju onu svoju “Hare Krišna, hare Rama, Krišna Krišna, hare hare”.  No tu se ne radi o dobrim i lošim ljudima, jer se u ratovima nikad ne radi o tome. Koliko je “izoliranih slučajeva” potrebno da bi se uočilo obrazac??

Svaka budala može uočiti uzročno-posljedični odnos između islama i terorizma koji se vrši u ime islama. No mediji nisu tu da nas informiraju. Mediji su tu da prikriju nepoćudne i nemoralne činjenice, da uvjere ljude kako nije istina to što vide, već je istina ono što nam oni serviraju! Nešto kao kad dođete kući i uhvatite ženu in flagranti, pa vam ona kaže, “Dragi, nije to što vidiš! Mogu objasniti!”

Sad treba očekivati da liberali počnu za ovo sve okrivljavati Putina, Trumpa, Željku Markić, Orbana. I krenu s pričama kako treba pooštriti propise za izdavanje dozvola za nošenje kamiona. I kako Islam nema ništa s tim.

Ponavljajte za njima dok god ne postane istina: Islam nema ništa s tim! U međuvremenu, islamisti rade svoj posao – ubijaju nevjernike. U tome imaju pomoć i podršku dekadentnih, bogatih zapadnjaka koji ne mogu shvatiti zašto sirotinja ne može, poput bogatih i moćnih, prigrliti globalizam i multikulturalizam.

Jer, djeca bogatih Arapa idu u iste škole u koje i djeca bogatih Europljana – i Osama Bin Laden se školovao po najprestižnijim britanskim internatima i družio s prinčevima i princezama! Oni međusobno posluju, žene se, i ne vide problem. U stilu “zašto i oni ne jedu kolače”. Zato valjda toliko i mrze Trumpa, koji jedini ima hrabrosti reći da je car gol.

On je jasno poručio: mi smo napadnuti, mi smo u ratu s islamom. Ne s “terorizmom”. Kao što 1941. svijet nije bio u ratu s “nacistima” nego  s Njemačkom. Sve ostalo je samozavaravanje: pritisak na muslimane na zapadu je sve veći da zauzmu jasno stranu, a oni koji zauzmu stranu zapada bit će odbačeni od svojih ljudi.

To si ne mogu priuštiti. Muslimani na zapadu će se nužno i dalje sve jače radikalizirati, slijedom socioloških zakonitosti koje proizlaze iz njihove brojnosti.

“Danas svjedočimo terorističkim napadima u Turskoj, Švicarskoj i Njemačkoj – i stvari postaju sve gore. Civlizirani svijet mora promijeniti način razmišljanja!”, kaže Trump, Ništa nije točnije od toga! “ISIS i drugi islamski teroristi kontinuirano kolju kršćane u njihovim zajednicama i religioznim mjestima kao dio svojeg globalnog džihada. Ti teroristi i njihove regionalne i svjetske mreže moraju biti izbrisane s lica zemlje, što je misija koju ćemo izvršiti s našim partnerima koji vole slobodu”!

No zapad je u svom fanatizmu gluh i slijep na to, jer nitko ne želi biti proglašen “rasistom”, pa će radije riskirati terorističke napade. Prije godinu dana, napisao sam tekst o stanovitoj lezbo-eko-vege aktivistici iz antifašističke Rijeke, koja je dala upute kolegicama za postupanje s imigrantima.

Te upute jasno pokazuju kakav je način razmišljanja do ovog doveo. “Ne prilazite većim grupama muškaraca, nosite maramu, uvijek imajte sprej i zviždaljku… –  kad pročitate naputak koji je, sasvim sigurno u najboljoj namjeri, napisala stanovita magistra komunikologije, morate se zapitati – jesu li to upute za postupanje s imigrantima, ili naputak za hranjenje medvjeda u ZOO-u?  U naputku piše: ‘Situacija je napeta i kaotična. Jako je bitno da ostanemo skulirani, jer će se početi događati ružne stvari.

Ono što savjetujem ŽENAMA: Ako ste u strahu od agresivnih reakcija, nemojte prilaziti muškarcima! Fokusirajte se rađe na žene i djecu. I samo smireno! Nakon ovog što su izbjeglice preživjele na mađarskoj granici, nije ni čudo da se pojedinci ponašaju ljutito, razdražljivo i nervozno.

Nemojte da vas to obeshrabri! Djelujte skulirano, fokusirano i hrabro! Ako radite noću, pobrinite se za to da djelujete u grupama. Ako odlučite ići u akciju same – obavezno sa sobom UVIJEK imajte pepper sprej i zviždaljku.

“Ne prilazite im bez marame”

Ako se ipak odlučite prilaziti muškarcima – pripazite da ste obučene primjereno. Uzmite u obzir kulturološke razlike, te nikako muškarcima nemojte prilaziti u kratkim hlačicama, mini suknjama, ili dekoltiranim majicama. Poželjno je imati maramu na terenu. Izbjegavajte prilaženje većim grupama muškaraca! Pripazite na body language! Nekad moramo biti strože i rezerviranije, ali nikad bezobrazne.

Mnogo muškaraca pitat će vas hoćete li se fotografirati sa njima. Dobro razmislite o tome hoćete li na to pristati!’”, napisala je ona na svom facebooku, i bila izložena masi grubih uvreda. Naravno, jer bi ta ista djevojka bijele muškarce koji bi se tako ponašali posve drugačije gledala, pa je takav njen naputak inherentno rasistički.

Napisao sam tada kako me njeni aktivistički napori beskrajno podsjećaju na vjerske fanatike iz minulih stoljeća, i prokomentirao kako, iako mislim da je cijela izbjeglička kriza velika farsa i festival licemjerja i sa strane Europe i sa strane Arapa, nikako se ne mogu složiti s onima koji je na faceu grubo i vulgarno vrijeđaju zbog toga što radi nešto što je ipak humano ma kako bilo glupo. I kako smatram da njima koliko se može vidjeti zapravo i nije potrebna pomoć, ali kako će pomoć vjerojatno biti potrebna domicilnom stanovništvu kad ovdje bude tridesetak milijuna agresivnih mladih muslimana u dobi za rat i rasplod.

Svojim iritantnim moraliziranjem lijevi aktivisti poručuju: “Mi smo superirorni. Mi smo ateisti i humanisti, stoga su naša vjerovanja univerzalna i primjenjiva na sve narode i kulture. Ona su iznad islama i iznad kršćanstva, iznad bilo čega u što vi vjerujete.

Mi smo vam mama i dadilja koja brine o vama, jer vi niste u stanju sami brinuti o sebi, još ste mali spram nas”. Tko je od migranata uopće tražio pomoć? Jer ako ljudi pomoć nisu tražili, onda je arogantno i bahato pomoć im davati! Ispada da su oni kreteni i zato smo tu mi, bijeli kršćani ateističke denominacije, mi koji ćemo im nesebično dati sve ono što oni od nas ne trebaju kako bismo umirili savjest koju smo sami uznemirili lažima o sebi samima i o tome kako smo mi krivi za sve zlo na svijetu.

Jer mi smo Bogovi u svojim očima, i sve što se događa na planeti lošeg je zbog nas, bijelih zapadnjaka, a ostali su zapravo životinje bez mozga i na njima nije nikakva odgovornost. Ni za njihove postupke, ni za njihovu vlastitu dobrobit u njihovim vlastitim državama koje su bile bijedne, gladne, zaostale i vječno zaraćene unutar sebe i sa svima oko sebe prije nego je prvi bijelac uopće zalutao u zabiti Afganistana i Pakistana. Koja bahatost!

Naravno, muslimani na taj ateistički humanizam ne gledaju kao na nešto univerzalno, već kao na produkt kršćanstva (što on u stvari i jest), pa ga time ne žele niti prihvatiti.

Napisao sam i kako su imigranti ti koji se trebaju inkulturirati, i prilagoditi, jer ih europske zemlje primaju. Ne obrnuto. Mi se njima ne trebamo i ne smijemo prilagođavati kad su ovdje, na našem tlu, jer njih time zapravo ponižavamo i omalovažavamo, a svoju kulturu dezavuiramo. Bogastvo Europe je plod njene kršćanske kulture i iz nje proizašle etike, društvenih odnosa!

Nemamo pravo u ime humanosti odreći se svoje kulture, odbaciti je, ni ugroziti je! Mi u Europi imamo neke zakone i kulturne i društvene običaje i imamo svako moralno pravo, i ne samo pravo nego i moralnu obvezu, od svih koji dolaze tražiti da se tih stvari pridržavaju.

Tim više što ista ta “liberalna” ljevica koja brani pravo muslimana da zlostavljaju svoje žene i prakticiraju svoje pustinjske običaje šalje aktivistice iz “femena” da mokre po katoličkim i pravoslavnim crkvama, fizički napadaju katoličke procesije, i golih grudi prosvjeduju posvuda, pokazujući time potpuno nepoštovanje za sugrađane i uopće kulturu zapada. Ako tako poštuju islamske (anti)civilizacijske običaje kao što je silovanje žena u minici, bilo bi normalno tražiti od njih da poštuju i naše katoličke.

A ako netko nije u stanju prilagoditi se našim zakonima, pravilima, i običajima, pisanim i nepisanim, onda ga treba jednostavno, bez imalo sentimentalnosti, deportirati smjesta odakle je došao.

Jer šteta koju ćemo tako nanijeti njemu osobno je manja od štete koji će svi ostali trpjeti ostane li on ovdje: to je kao da agresivnu vrstu – biljku, žabu, ribu, insekta  – prenesete u ekosustav u kom takvog organizma prije nije bilo. S vremenom će, ako se primi, gotovo sigurno preuzeti rijeku ili stanište, a sve “pitome” vrste će izumrijeti. S vremenom će propasti i cijeli ekosustav. A mi moramo prvo štititi interese mnogih, onda tek nekolicine.

Domicilno stanovništvo nitko nema pravo dovoditi u poziciju da se moraju bojati za svoju sigurnost u svojim gradovima i da moraju zaključavati žene i kćerke, jer smo doselili agresivne došljake, nemamo pravo u ime želje ili “ljudskog prava” lisice da uđe u kokošinjac ugroziti kokoši.

Nemamo pravo držati egzotične kućne ljubimce, poput vrlo slične aktivistice, vječne studentice i kćerke američkog milijunera, koja je u stanu u Beču držala imigranta iz Somalije kako ne bi bio protjeran zbog više seksualnih delikata i pljački, a koji ju je silovao i ubio.

Jer ljudi nisu kućni ljubimci. Da ne govorim da je to inteligentno kao da naselite vukove u nadi da vas oni neće pojesti, jer vi ne jedete vukove. I ne želite im zlo. Dapače želite ih zaštititi.

Fanatizam na djelu

No idućeg dana, iako je tekst bio vrlo benevolentan spram same dotične aktivistice, za koju sam smatrao da je tek izgubljena u vremenu i prostoru, ona me je nazvala i zamolila da ga uklonim, što sam uradio, ali me je zanimalo čemu, kad je napadaju ne zbog onog što sam ja napisao, nego zbog onog što je ona sama javno objavila na facebooku, a ja doslovno prenio.

Ne bi li minimum građanske hrabrosti trebao biti stajati iza vlastitog naputka kolegicama na facebooku, a ne ga izbrisati jer su neke reakcije na taj naputak bile jako grube?

Moram priznati da je razgovor s lijevoliberalnom “časnom sestrom” bio zanimljivo religijsko iskustvo. Razgovarao sam s pravim vjerskim fanatikom! Jer, žena je zapravo iako sam joj izašao u susret bila vrlo bezobrazna, ali na vrlo perfidan način.

Pokušala mi je u više navrata u razgovoru nametnuti osjećaj krivnje jer ja, eto, ne pomažem jadnim malim migrantima pa čak i smatram da im nije mjesto u Europi, te mi ponudila volontiranje, ali na način koji je jasno davao do znanja da smatra kako sam ja općenito stvorenje niže moralne i etičke razine s kojim ona, ka prava vjernica, zapravo ne bi trebala niti razgovarati.

Opet, vrlo nalik srednjevjekovnim kršćanima koji nisu razgovarali s ljudima drugih vjera – ili sa studentskim udrugama u današnjoj multikulti i polušerijatskoj Velikoj Britaniji, koje ne razgovaraju s “ekstremistima”, a to su svi oni koji se u bilo čemu ne slažu s njma.

Nekako mi se činilo da je objašnjavati djevojci koja je jedinica bogatog oca, koja ima dovoljno novca i džeparca da si može priuštiti krasti Bogu dane volontirajući i putujući po zemljama četvrtog svijeta, brijati na indijsku filozofiju, urođenike i općenito bilo koju primitivnu kulturu koja nije njena, da ja moram zaraditi za sebe i obitelj, da se krediti neće otplatiti sami. Da nemam vremena i da mi nije u interesu da Europa bude “kulturno obogaćena” na taj način. I da ne želim da mi kćerka odrasta u gradu u kom večernji izlazak nije siguran.

Aktivistice imaju parolu “bolje silovatelji nego rasisti”, no ako je njima svejedno hoće li ih tko priklati ili silovati, drugima možda nije.

Ako su spremne ugroziti sebe, nemaju pravo ugrožavati druge. Ako nemaju svoje djece o kojoj brinu pa zato brinu o napuštenim psima i lutajućim Arapima, ima i onih koji imaju obitelji, i brinu prvo o njima, a tek onda o cijelom svijetu.

Ali ti ljudi koji dovlače teroriste i silovatelje, od aktivistica koje su tek “korisne budale” do visokog klera liberalizma sa Sorosem na čelu i ljudi koji provode akcijske politike poput Angele Merkel sa svog visokog moralnog položaja sole pamet nama “mrziteljima” i neprosvijećenim ljudima. Oni jednostavno ne mogu ili ne žele, svejedno, vidjeti kako funkcionira stvarni svijet.

Kako si mi koji moramo štititi svoje obitelji i sebe same ne možemo priuštiti luksuz štićenja onih koji nam žele doći glave: uostalom, mi ne možemo znati tko je od onih koji dolaze “balkanskom rutom” terorist – ali možemo biti sigurni da ih među njima ima, i to ne malo.

Kako teroriste ne možemo unaprijed filtrirati i izdvojiti, jedino razumno rješenje, jedino rješenje koje može spasiti živote kako bijelih europljana tako i došljaka koji će se naći na udaru osvete zbog terorizma, je taj da ih ne pustimo u zemlje zapada u kojima oni, realno, nemaju što ni tražiti.

Jednostavno, niti imaju kvalifikacije koje bi im omogućile normalan život na zapadu, niti imaju kapacitete steći ih. Naravno, postoje iznimke, no na političkoj razini bitna je cjelina, ne pojedinci.

Unatoč svemu tome, liberali i dalje govore kako zatvaranjem granica ne rješavamo problem. “Zatvaranje granica nije rješenje niti će zaustaviti ljude. Neće to učiniti niti Zakon koji je vojsci omogućio izlazak na granice, a kojeg smo uputili na procjenu ustavnosti.

Vraćanje izbjeglica koje je najavio ministar Orepić, biti će još jedan u nizu povreda ljudskih prava onih koji bježe pred ratovima i pokazatelj licemjerstva Europske unije”, poručili su istog dana prije napada aktivisti iz “Centra za mirovne studije”, uz parole “Migracije nisu zločin” i “Nitko nije ilegalan”. Naravno, migracije nisu zločin, ali puštanje milijuna ljudi u zemlju bez sigurnosne provjere jest.

Naravno, nitko nije ilegalan, ali neki ljudi su ilegalno tamo gdje ne bi smjeli biti. Volio bih vidjeti te aktiviste kako puštaju nepoznate ljude u svoj stan pod geslom “nitko nije ilegalan”, ili kako ulaze u trezor banke pravdajući se time da oni nisu ilegalni!

A na ulicama Stockholma i Pariza je davno već rat, pale se automobili, stvaraju se zone u koje je bijelim kršćanima – neformalno, ali de facto – zabranjeno ući, u kojima ne važe zakoni države, geta u kojima sve žene nose burke i u kojima su na snazi jedino islamski zakoni. Jer druge zakone stanovništvo ne želi, pa ih nije moguće niti provoditi.

Sve se to dogodilo na međunarodni dan izbjeglica, koji je Merkel obilježila upravo u Berlinu.

A dodatnu simboliku je teroristički čin dobio time što se odigrao ispred ruševina katedrale srušene u savezničkom bombardiranju Berlina 1943, i nove staklene na istom mjestu. U Alepu je rat gotov: u Berlinu je tek počeo.

Osjećaju li svi oni koji su kumovali tome da ćemo Božiće slaviti u strahu, zabarikadirani u kućama, imalo srama? Ili i dalje misle da su njihovi postupci moralno opravdani? Prošlog tjedna pisao sam o tome kako je dosta bilo “sakrivanja” Božića jer ta riječ muslimane i neke ateiste vrijeđa.

Postoji jasna veza između terorističkih napada i našeg vlastitog odricanja od Božića u ime političke korektnosti i multikulturalnosti: terorizam smo omogućili mi, svojom slabošću, i prezirom spram vlastite kulture.

Zašto bi muslimani poštivali Božić kad ga mi ne poštujemo? I zašto bi uopće poštivali naše živote, kad nas same nije briga za vlastitu sigurnost i sigurnost svoje djece, jer ganjamo “više ciljeve” i visoke moralne ideale?

A to isto su radili i nacisti i komunisti. Kako god, mi smo u ratu – i što prije sebi to priznamo, što prije prestanemo živjeti u “denialu”, šteta će biti manja. Uostalom, i Hitlera i Miloševića se moglo zaustaviti na vrijeme – ali nije, upravo radi humanista, mirotvoraca, zagovornika “bratstva i jedinstva”, ne onih koji su na vrijeme upozoravali na opasnost.

Marcel Holjevac / Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna.

Objavljeno

na

Objavio

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Ali Bajić je i sada general JNA.

Hrvatska je premala za toliko izdajica misle ognjištari, desničari i hrvatski klerofašisti. S druge strane svjetonazorskih barikada biju se ozbiljnije bitke. Progresivce ne zanimaju izlizane, škripave desničarske ploče o izdajicama, Žikinoj dinastiji, Mesićevim čekovima… njihova paradigma je dijalektička, liberalna i sekularna. Ne zanima ih “tko je s kim i protiv koga“. Oni vode kozmopolitske bitke. Skidaju Trumpa na dnevnoj bazi. Šesta lička u Večernjaku i Jutarnjem rudarski sapuna dasku nestašnom Predsjedniku. Bernard Karakaš u subotu na drugoj strani Večernjaka pun nade kliče: “Zvijezde Hollywooda žrtvovane da bi se došlo do Trumpa. Seksualni predator i prikriveni rasist.

Šesnaest žena u zadnjih trideset godina optužuje Donalda za uznemiravanje. Koja memorija pamćenja. Rasist? Pa sam naziv “Bijela kuća“ je čisti rasizam. Zašto je bjelkinja Monica Lewinsky odabrana da “uznemirava“ Billa Clintona? Zašto za nju nije vrijedilo pravilo o zabrani pušenja? A “zvjezde Hollywooda“ se oduševile s đekom Billom, a sada kreću u boj protiv nemorala i pipkanja. Bože, kako je taj Hollywood po farizejštini sličan nama. Drogiranje, pederluk, Sodoma i Gomora, pedofilija… Ako je istina da Biblija laže, da Sodoma i Gomora nisu uništeni, onda njihovi potomci žive u Hollywoodu. Upravo oni se udružuju, po Večernjaku, kako bi se “nemoralnog“ Trumpa skratilo za glavu – obductio capitis. Dobro, bila bi mu olakšavajuća okolnost da ga je 16 “dečkića“ optužilo za pipkanje. Možda bi mu to liberalni Hollywood lakše oprostio. Svatko najlakše oprašta vlastite grijehe. Međutim, Marina Šerić, Bernard Karakaš, Antonija Handabaka, Željko Trkanjec, Ante Tomić, Jelena Lovrić…i hrvatska progresivna većina ne bi mu nikada oprostila ako izdrži dva mandata u Bijeloj kući.

Mark Twain je rekao: “Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da stanete i razmislite“.

Loading…
Marcel Holjevac je, čitajući presudu “šestorici“, pronašao glupost godine: “časni sud“ kaže da je HVO okupirao Ljubuški…” a Marcel se voli izražavati salonsko akademskim rječnikom pa na to kaže: “o jebemteživote…“ Ali zašto ići u Haag po pikantne debilnosti. Mile Kekin se javio iz Beograda: “Manje inteligentni ekstremi skreću Hrvatsku udesno, želim se vratiti u vrijeme Bate Živojinovića“. Miljenko Jergović se možda želi vratiti u vrijeme Draže Mihajlovića. Podoficir Ante Tomić možda u vrijeme đenerala Veljka Kadijevića. Jurica Pavičić se vjerojatno želi vratiti u vrijeme druga Tita.

Oliver Frljić se možda želi vratiti u vrijeme Grge Anđelinovića daljnjeg rođaka Vesne Pusić. To je bilo vrijeme umjetničkih sloboda. Kad se slobodno i nadahnuto moglo s krovova na Trgu bana Jelačića mitraljirati manje “inteligentne ekstreme“. Dražesni događaj iz slavne hrvatske povijesti dogodio se 5.prosinca 1918.g.“Manje inteligentni ekstremi “ tog su dana organizirali protujugoslavenske demonstracije nakon što je 1. prosinca 1918.g. bila stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U to idilično doba kad su se guske odgegale u, kako bi Krleža rekao, maglu. ”Manje inteligentni“ su tražili republiku, a Grga Budislav Anđelinović se užasnuo i naoružao bivše austrougarske mornare mitraljezima. Kad su se pojavili “manje inteligentni“ republikanci, na Grgin znak, zaštektali su mitraljezi i trinaest ljudi je ubijeno, a sedamnaest lakše ili teže ranjeno. Preživjeli su nešto kasnije dobili od jedne do deset godina robije. A veliko finale, kao da ga je režirao Oli Frljić, dogodilo se 1921.g. u Beogradskoj skupštini. U njoj se naš Grgo pojavio kao novovjeki Tezej. To je, naime, bio jedini antički junak koji se snagom i junaštvom mogao mjeriti s Heraklom. Bio je i jedini koji je imao dva oca, Egeja i Posejdona. Kod Tezeja se nije znalo na koga se taj junak uvrgnuo, u kralja ili boga. Grgo se, međutim, uvrgnuo u kralja, a boga je izdao. Izašao je pred čaršiju i pun sebe izjavio da se ponosi na svoje krvave ruke koje su u smrt poslale preteče naše nezavisnosti za koju su tada život dali: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić. I na kraju, ako je netko od čitatelja ove kolumne zamijetio da su o ovom tragičnom događaju iz naše novije povijesti išta ili nešto javili na HRT-u, na Hrvatskom radiju, u emisijama ”Kalendar” ili ”Dogodilo se na današnji dan” neka mi javi da se ispričam. Siguran sam da to nema baš nikakve veze s našom medijskom petom kolonom? Ili ne znaju za taj tragični dan ili nastoje to masovno ubojstvo provući ispod radara glancajući lik i djelo Grge i Danka Anđelinovića. Brat Danko je bio možda ponosan što je usko surađivao sa četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem-Birčaninom u Splitu od 1941. do 1943g. Javni mediji očigledno i dalje sustavno štite hrvatske kvislinge.

Moj prijatelj i teniski partner Jura misli da jedino što je istinito u hrvatskim tiskanim medijima su osmrtnice preminulih.

Tuže mi se moji malobrojni čitatelji preko g-maila da mi je u ”7dnevno” izašla ista kolumna u dva broja za redom. Ok! Događa se! Ali još više ih ljuti da im se kratica ZDS odmah briše na društvenim mrežama. Možda da probaju na engleskom. For the home ready. Možda bi se i antife primirile. Na engleskom zvuči pomalo infantilno i bezopasno pa možda prođe. Kad se to napiše na hrvatskom svi se tresu od antifašista, Rade, Rade i familije, Borisa Vlašića, Mile Kekina, Brane Pofuka, Šeste ličke u Jutarnjem i Večernjem, Gorana Grahovca, Dina Rađe… Kad sam već kod Dine, on je preko noći postao ozbiljan kandidat da zamjeni Kolindu. Dino iskreno i ponosno u Slobodnoj izjavljuje: “Što ste u čudu?! Nije prvi put da posjećujem grob maršala Tita“. To što netko posjećuje grob “Ljubičice bijele“ niti je čudo niti je vrijedno spomena. Tito je bio i ostao simbol kmetsko-poltronskog mentaliteta naših Hrvateka. Nije važno što se oženio s curicom od četrnaest godina, a skoro anegdotski djeluje i podatak da je od 1941. do 1945.g sustavno davao strijeljati homoseksualce. Bože moj, bila su takva vremena. Zar netko ozbiljno shvaća plasirane laži “inostranih agentura“ da je “Ljubičica bijela“ pobila nakon rata 517.000 tisuća ljudi, pa da se nalazi na 8. do 12. mjesta na nekakvoj njihovoj listi ratnih zločinaca. Nevažne su Huda jama, Goli otok, Križni put, udbina ubojstva “neprijateljske“ emigracije, zatvaranje i suđenje na dugogodišnju robiju zbog čl.133. Kaznenog zakona (u što je spadalo i pričanje viceva). Da i ne spominjem njegovo ismijavanje sudaca “koji se drže zakona k’o pijani plota“, pa sada već povijesne gluposti kao “da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati država” itd. itd. Sve to postaje marginalno, obavijeno nekom plavo, bijelo, crvenom maglom prema broju gostiju koji su se došli pokloniti jednonogom diktatoru u Kući cvijeća. Njihov ponos da je naš Joža bio na vrhu piramide “nesvrstanih“, da su ga primali i predsjednici i kraljevi, da se je slikao sa Sofijom Loren učinile su Broza (ako je zaista bio Broz) modernim Odisejom. Bio je to, naime, Homerov junak koji je na prijevaru užarenim kolcem oslijepio kiklopa Polifema. A taj kiklop ostao je trajno ozloglašen, mada se nikada nije reklo što je bio pravi razlog njegovom lošem glasu. Nas domaći Odisej nikada nije suđen za onih 500.000 tisuća i nešto ubijenih. Međutim, ni naš kiklop nikada nije bio suđen ni osuđen iako mu se znala adresa u Madridu. Ratni zločinci su samo u novo vrijeme oni za koje su to utvrdili “vrhunski“ pravnik iz Groningena i sudac Carmelo ili Carmela. Isti onaj koji se je dosjetio da je HVO okupirao Ljubuški. Oni iz Kuće cvijeća i u “grobu od zlata“ su suvremene metafore za dobro. Kad je na Facebooku izašla vijest o Rađinom “zakucavanju“ u Kući cvijeća mislim da se za komentar javilo barem dvjesto probuđenih i ponosnih “rodoljuba“. Dino majstore, Dinu za predsjednika, Dino u sridu, Dino odvoji Dalmaciju od žabara, od lopova, od ustaša, od klerofašista. Ni u NBA ligi Rađa nije efektnije zakucao. Još ako nam košarkaška repka ne ode na Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre onda će predsjednik Stručnog savjeta KSH u troskoku uletjeti na Pantovčak i razveseliti naše drage orijunaše i ostale ovisnike “Kućice u cvijeću“. U tom slučaju nestat će i “Katolička đamahirija“. A baš nas je krenulo. Evo čitam na Facebooku tipa koji se neumjesno hvali: “Imam vlastiti automobil, imam nekoliko dostavnih vozila, imam i kamion, imam svoj sportski avion, imam jahtu, imam putnički brod, imam čak i bager… Ova Kinder-jaja su fantastična, ništa bez njih ne bih imao”!

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Bajić je i sada general JNA. Bivši je zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA. Večernji još uvijek misli da je raketiranje i bombardiranje isto. DORH i njegovi mravi strpljivo su i jobovski odradili svoj nezahvalni posao. Sad nas samo trebaju uvjeriti da četvrt stoljeća nisu imali nikakvih dokaza ni protiv Bajića, Lukića, Jeremića… Da su samo zapitali Denisa Kuljiša koji o tome ima enciklopedijsko znanje, mogli su već 1992.g. dignuti optužnice. Ali hrvatsko pravosuđe nikada nije ovisilo o politici i medijima. Osim kad je politika to izričito htjela, a htjela je skoro uvijek. Sjetite se samo slučaja Sanader, Zagorac, procesa Lora u Splitu, slučaja Glavaš, Merčep, Norac, Perković, Mustač, Đuro Brodarac, Paraga, Đapić, Dedaković, Hrastov i Koranski most…i da ne nabrajam do sutra. Tko su te “zdrave“ snage koje su tako dugo spis držale u frižideru ne znam. Za 26 godina i predmet Agrokor postati će vjerojatno pravomoćan. Ili možda neće? Povijest će pokazat tko je u pravu.

Oscar Wilde je napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio“. Kao da je Wilde suvremenik Jakovine i Klasića…

Hrvatski europarlamentarac Ivan Jakovčić odlučio je presjeći gordijski čvor. Dosta je simbola fašizma i nacizma. ZDS ne može više proći ni na engleskom. Možemo se služiti samo progresivnim parolama kao što je to svima omiljena “Smrt fašizmu-sloboda narodu“ i isticati crvenu zvijezdu petokraku. U prijevodu sloboda onima koji pobiju sve fašiste. A tko su fašisti odlučit će naši antifašisti. Tko će tada pisati ovu kolumnu? Jakovčić izgleda nije čuo za zgodnu parolu “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Naš Iva pojma nema o rezoluciji Vijeća Europe o osudi zločina svih totalitarnih režima. Možda “ne ume da govori nemački“. Neki naivniji misle da je Ivan licemjer. Mislim da nije. Licemjerna je ova država. Dok god u Puli, Umagu i Istri nastupaju pjevači koji su se slikali u četničkoj ikonografiji za vrijeme rata, a tamo ni nos ne smije pomoliti Thompson koji se protiv četnika borio puškom i gitarom, dotle će Jakovčić, Miletić i drugovi moći prodavati muda pod bubrege. Tobožnji antifašisti su demaskirani i pročitani, ali bez poteza koje mora povući sam državni vrh, sve je to samo čista utopija. Sava je potekla uzvodno, ali čini mi se samo u Sloveniji. Bojim se da naš Ivo muti vodu u odnosima RH i Srbije. On se po uzoru na Josipovića energično zauzima za odstrjel ustaša i četnika. Mislim da će Toma Nikolić, Vučić i Vulin “da puknu od smeha“. Četništvo i Draža su ”rehabilitovani” i sad tamo neki Istrijan traži da se odreknu svojih heroja. Kako to samo naši u Istri ne reaguju, misli si Vulin. Onda još Ruža Tomašić pali vatru pa kaže “Fašisti, komunisti i nacisti imaju zadnja četiri slova – isti. I jesu isti za zapadni svijet i njihovu demokraciju. Ali homo balkanicus ima svoju glavu, svoju logiku i svoju računicu. Probaj progurati da se osuđuje samo fašizam, nacizam i ustašluk, pa ako ide, ide. Ako ne ide, uvijek neko ide. To je, naime, nekada bio vic o seksu u haustoru…

Na Jakovčića bi se mogla primijeniti jedna Horacijeva: “Laudator temporis acti“ iliti hvalitelj prošlih vremena. A i Ciceronova: “O tempora, o mores!” ili o vremena, o običaji..

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari