Pratite nas

Kolumne

Sretna nam Nova … LUSTRACIJA!

Objavljeno

na

Svrhom dugo željene lustracije obično se razumijeva onemogućavanje sudjelovanja u javnome životu osoba angažiranih u društveno-političkim, posebno obavještajno-represivnim strukturama komunističkog totalitarizma, kao i povijesno rasvjetljavanje tog mračnog razdoblja istočno-europske povijesti. Ipak, obzirom na protok vremena i izostanak pravodobnog provođenja tako zamišljene lustracije, njezin bi konačni učinak sada bio prilično manjkav, više simboličan.

Naime, ovladavši medijima, pravosuđem, sveučilištem i kulturom, vladajuće strukture iz komunističkog totalitarizma uspjele su prenijeti komunistički način razmišljanja i metode djelovanja na nova pokoljenja pri čemu, prebivajući u takvu okruženju, od natruha komunističkog mentalnog sklopa nisu ostali pošteđeni čak ni njegovi gorljivi protivnici. Stoga primjena navedenog kriterija, dakle lustracija pojedinaca u uvjetima već dobro pročišćene dokumentacije i strogo kontroliranih medijskih zvučnika, a ne i komunističkog mentaliteta (što nije stvar proglasa nego mukotrpna zadaća više naraštaja), ne bi rezultirala ozdravljenjem hrvatskog naroda. Iako bi, vrijedi priznati, imalo smisla i takvu je primijeniti, primjerice na Josipa Manolića koji još nije navršio ni prvo stoljeće života, a sam Bog zna koliko mu ih je (stoljeća) preostalo.

Odgovarajući na pitanje kako provesti lustraciju mudro bi bilo izbjeći poslovično pretjeranu sklonost, čak i opčinjenost Hrvata važnosti pojedinih papira koje naš narod, uključujući i elite, drži utjelovljenjem nekakve povijesne pravice. Takvo poimanje je stoljećima služilo poput svojevrsnog sedativa i držalo Hrvate u stanju ukočenosti i kalimerovskog jamranja u bradu. Vrijedi podsjetiti kako su te listine u ključnim trenutcima hrvatske povijesti malo značile, štoviše često bi im uporabna vrijednost jedva prelazila onu higijenskog papira. Niti su Cetingradska povelja, a bome ni glasovita Pacta conventa bile od neke pomoći Zrinskom pod Sigetom, niti je Ustav SFRJ iz 1974. godine odveć značio vukovarskim braniteljima ’91. Papir sve trpi, ali očito ne spašava od trpljenja. Stoga bi umjesto lustracije komunističkih struktura “crno na bijelo” bilo razumnije i ovom vremenu primjerenije provesti lustraciju potiho, onako kako su to počevši od 3.siječnja 2000. vrlo učinkovito učinili nelustrirani protagonisti anti-lustracije temeljene na mraku laži, opsjena i obmana, primijenivši ju na ratne pobjednike i stvaratelje hrvatske države. Jedino što to treba učiniti sa suprotnim ciljem – tuđmanizam a ne detuđmanizacija. Odnos prema ostavštini prvog hrvatskog predsjednika predstavlja prirodno mjerilo i temeljnu crtu razdjelnicu suvisle i smislene lustracije DANAS! Dakle, ne lustracija PROTIV komunizma, nego lustracija ZA Hrvatsku, Tuđmanovu Hrvatsku – jedinu kakva može biti a da hrvatskom ostane. Boreći se PROTIV Hrvati ne mogu pobijediti (domaći sluge sluginih slugu su uvijek PROTIV, ANTI, …), jer to je protivno hrvatskoj narodnoj duši. Hrvati mogu pobijediti samo ako igraju ZA, i to ako se drže znaka Križa.

Pri tom više nije važno tko je što bio, tko je kako mislio, tko je što radio, nego s koje strane ove prirodne razdjelnice stoji DANAS – mišlju, riječju i dijelom, po mogućnosti sa što manje propusta. Jer tko kontrolira sadašnjost, taj piše i prošlost i povijesnu istinu. Bez toga, ako netko marljiv i uporan do istine i dođe, ona ostaje prigušena i najvećem dijelu naroda skrivena.

No, kako ostvariti nadzor nad sadašnjošću?

Gdje smo sada i zašto?

Kako bismo odgovorili na to pitanje, bitno je osvijestiti postojeće stanje, dakle gdje je Hrvatska sada. Po riječima umirovljenog general-bojnika Krešimira Kašpara, pobočnika predsjednika Tuđmana, od 76 generala imenovanih nakon 3.siječnja 2000., njih 47 ima osnovno vojno obrazovanje JNA (što i ne čudi zna li se tko ih je imenovao). K tome, od jednako toliko generala kojima je čin dodijelio prvi hrvatski predsjednik više nijedan nije aktivan, uključujući i osmoricu istaknutih ratnih vojskovođa koji su najviši čin iskovali u Domovinskom ratu, tada u dobi između 26. i 34. godine života. To znači da danas u najzrelijim životnim godinama nisu podobni za vođenje HV-a. Pametnima dosta! Pa i drugima. Ali nije to sve …

I dok su nasljednici KOS-a i Udbe iz Srbije i muslimanskog dijela BiH neumorno pripremali svjedoke i dokumente u haaškim procesima protiv Hrvata, obavještajne strukture Republike Hrvatske su činile to isto, ali protiv Norca, Merćepa, Glavaša, Brodarca i drugih stjegonoša hrvatske obrane i slobode pred sudovima RH. I kako onda dobiti rat poslije rata kad svi na terenu pucaju na tvoj gol? U poluvremenima tih “utakmica” obavještajno-represivni aparat RH je u najmanju ruku propustom, a vrlo vjerojatno i organizacijski, sudjelovao u pripremi “navijačkih” nereda u Milanu, St. Etienneu i na Poljudu pokušavajući uništiti hrvatski nogomet, taj zadnji bastion tuđmanizma, središte narodnog ponosa, veselja i samopouzdanja. Da je tomu doista bilo tako, pokazuje promptna politička eksploatacija tih događaja (Josipović, Milanović, Ostojić, Pusić, družina Bože Petrova), popraćena frenetičnim odobravanjem bulumente združenih medijskih bukača, tih dežurnih pravobranitelja izgrednika na tribinama i pravih huligana u pravim ložama.

Pravosuđe RH na tapeti ima najbolje hrvatske ljude u ratu. Sudi im za zapovjednu odgovornost za razliku od sudova u Srbiji i muslimanske strane u BiH, koji sude samo neposrednim počiniteljima iz vlastitih redova. No, djelitelji pravde u RH ne ostavljaju na miru ni najbolje i najuspješnije u miru – arhitekta hrvatskog nogometnog čuda, potom kapetana nogometne reprezentacije, ponajboljeg u svom poslu na svijetu, kao i najpopularnijeg pjevača pjesama domoljubnog i kršćanskog naboja. Ipak, sve to ne pomaže pravosuđu RH da u međunarodnim krugovima stekne rejting veći od Agrokorovog. Zorno to pokazuje tretman njegovih nalaza na međunarodnim arbitražama (INA-MOL), kao i odbacivanje tjeralice protiv MOL-ovog dužnosnika Zsolta Hernadyja od strane mjerodavne međunarodne rejting agencije u tom području – Interpola.

Ipak, ono što posebno upečatljivo ilustrira razliku karaktera Tuđmanove Hrvatske i trećesiječanjske joj slijednice jest ponašanje prema Haaškom sudu. I dok je Tuđmanova Hrvatska svojedobno uspjela ishoditi povlačenje subpoene  (svjedočenje pod prijetnjom kazne) za ministra Šuška, kao i izuzeće osjetljivih dokumenata MORH-a u postupku protiv generala Blaškića, Tuđmanov nasljednik Mesić je u cijelosti ignorirao mogućnosti koje su ta postignuća pružala. Slao je u Haag šakom i kapom sve što mu se našlo pod rukom, i to mimo zakonom propisane procedure. Taj zločinački pothvat protiv Hrvatske amenovala je Račanova vlada naknadno “opravši” poslane dokumente u maniri mafijaške organizacije. Da ironija bude potpuna, ovim haaškim dosegom suverene Tuđmanove Hrvatske u konačnici se okoristila Srbija ishodivši zatamnjenje pojedinih dijelova dokumenata važnih za svoju nacionalnu sigurnost.

Kakav trijumf “pacovske hrvatske”! Sažetak je to njezinog djelovanja, svrha postojanja i opravdanje ovog posve prikladno joj dodijeljenog neformalnog naziva – uspjeh Tuđmanove Hrvatske izvrni na hrvatsku štetu a za korist Srbije. Vrijedno je primijetiti i kako su bosanski muslimani koji državu dijele s drugima nekako ipak uspjeli zadržati nadzor nad ključnim institucijama koje državu čine državom, dočim su Hrvati stvorili vlastitu državu pa potom izgubili stvorene institucije. Nasljednici KOS-ova i republičkih Udbi su postali redom slovenski, srpski, muslimanski, radeći u korist svojih naroda i novih država, samo su u hrvatskom slučaju ostali jugoslavenski.

Korijeni ove perverzne inverzije sežu u 3.siječnja 2000. kada politika Clintonove administracije predvođena državnom tajnicom Madeleine Albright i operativcem na terenu Williamom Montgomeryjem, usklađena sa Sorosevim svjetonazorskim pozicijama i propuh društvom, dovodi na vlast tzv. reformirane komuniste. Pridružuju im se i od HDZ-a odmetnuti pojedinci, koji su još u jeku rata pokušali provesti državni udar uz neizbježnu potporu nekoliko dobrohotnih, domoljubnih izgubiša u prostoru i vremenu. Manje je poznato, a što je nedavno otkrio Vjeko Brajović, šef osiguranja predsjednika Tuđmana, da je siva eminencija trećejanuarske vlasti bio stari američki pouzdanik na ovim prostorima Ante Marković, predsjednik jugoslavenske vlade u godinama kolapsa SFRJ. Dakle, formalno su na vlast dovedeni “reformirani”, “hrvatski” komunisti, a iz pozadine konce vuku okorjeli jugo-komunisti predvođeni Antom Markovićem i Budimirom Lončarom. Potonjeg je lucidni Radivoj Cvjetićanin, veleposlanik Srbije u Zagrebu u razdoblju između 2005. i 2009. godine, u svojim sjećanjima označio ključnom figurom hrvatske politike, onaj isti Cvjetićanin kojem je u to vrijeme Ivo Josipović u svojstvu teklića po birtijama donosio hrestomatije povjerljivih dokumenata. S vanjskim vjetrom u leđa (Haag, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) ova janjičarska struktura, s još u SFRJ usađenom alergijom i na najbezazleniju manifestaciju hrvatstva, preuzima sve ključne poluge nadzora nad političkom vlasti čija se “autonomija” manje-više svodila na raspodjelu 10% nefiksnog dijela proračuna. Kad bi se ukazala potreba za discipliniranjem Vlade, koristila bi se kao batinom svojim inozemnim sponzorima i “nevladinom vlasti” (mediji, sveučilište, kultura, sindikati, nevladine udruge) do nemile volje provodeći detuđmanizaciju u svim segmentima društva. U takvim strogo kontroliranim uvjetima prostor za prevrat i povratak tuđmanizmu je doista bio vrlo ograničen, gotovo nemoguć, otprilike kako je to bila samostalna Hrvatska sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U okolnostima kad je “meka” moć i dalje u rukama spomenutih struktura, a jako dobro su pozicionirane i u državnom aparatu, posebice pravosuđu, doista ne treba čuditi kako je i danas u Hrvatskoj iznimno teško donijeti bilo kakvu odluku od strateškog značaja poput izgradnje LNG terminala na Krku.

Najava “velikog derbija” 24 godine poslije

Prvi “veliki derbi” Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske” odigran je još u proljeće 1994. godine, neposredno nakon sklapanja Washingtonskog sporazuma o muslimansko-hrvatskoj Federaciji BiH i njezinoj konfederaciji s Hrvatskom (koja je predviđala monetarnu i carinsku uniju), a koji je predstavljao temelj za skoro oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija i mir u BiH. Potaknuti neprijateljima Hrvatske izvana i vlastitom sujetom iznutra, Mesić i Manolić s pozicije predsjednika Sabora i saborskih domova u dramatičnim okolnostima pokušavaju preuzeti vlast vrbovanjem saborskih zastupnika, a kad im to ne uspije, nastoje izazvati institucionalnu krizu paralizom rada Sabora. Manolić traži odstup Tuđmana s vlasti optužujući ga za stvari koje će postati vodećim mantrama, u biti dogmama detuđmanizacije nakon trećejanuarskog prevrata – podjela Bosne, mutna privatizacija u korist uskog kruga odabranih, nefunkcioniranje pravne države, kršenje elementarnih ljudskih i manjinskih prava, bujanje ustaštva – sve to u jeku rata kad je trećina Hrvatske okupirana. Kako bi izgledao nastavak priče da su pučisti prevagnuli – u koliko bi dijelova i u kakvim granicama danas bila Hrvatska, bi li zaživio plan Z-4 s Republikom Srpskom (Krajinom) kao autonomnom teritorijalno-političkom jedinicom u Hrvatskoj, što bi bilo s Hrvatima u BiH s obzirom da su pučisti zagovarali bezuvjetni savez s bosanskim muslimanima, a to nije drugo nego pristajanje na Izetbegovićev politički koncept BiH kao unitarne, građanske Bosne – može se tek naslutiti.

Šeksova dvodijelna knjiga “Državni udar”, koju čine prijepisi dramatičnih razgovora vođenih iza zatvorenih vrata, podsjećanje je na ta vremena, ali i svojevrsna najava novog, neizbježnog sukoba između Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske”, sada u novim geopolitičkim okolnostima (Hrvatska je članica EU, a u Americi na vlasti Trump). Siloviti kontraudar objavom Šeksovih razgovora s Udbom u ulozi suradnika iz ranih sedamdesetih dokaz je da je “pacovska hrvatska” najavu prepoznala. Ipak, nije svejedno je li netko bio iskreni ili neiskreni suradnik jugo-komunističke tajne službe, kao ni jesu li zapisi nečijih razgovora dostupni ili su se negdje zagubili. A još je manje svejedno je li netko samo surađivao sa službom, iskreno ili neiskreno, ili je pak držao suradnike na vezi, nadzirao društvo i usmjeravao društvene, političke i gospodarske procese. O potonjima se baš i ne priča previše. Zucne li tko nešto, poput redatelja antologijskih dokumentarnih filmova i jednog igranog (“Ludi dani”), Nikole Babića, Hercegovca iz Poprati pored Stoca, ujedno i autora filma o ubojstvu Brune Bušića u kojem se prvi usudio udbaša nazvati udbašem, dopadne ga sudbina ustaše. Briše mu se svaki trag i sjećanje.

Danas imamo s jedne strane ekipu u čijem stručnom stožeru sjede oni koji su prijelomne ’94 ostali uz Tuđmana (Gregurić, Valentić, Šeks, Škegro). Nasuprot njima stoje oni koji su revno provodili detuđmanizaciju od 3. siječnja nadalje, poispadali ispod skuta neprincipijelne koalicije struktura “Mesić-Manolić” i “Ante Marković – Budimir Lončar”. Gospodarsku, ali i svjetonazorsku potku ovog tima čini dinamični duo “Branko Roglić – Emil Tedeschi”, distributera stranih roba i nastranih ideja, jednako stranih hrvatskom nacionalnom biću kao što su to bile one marksističke kojima su tako nalik. U kokošinjcu se, pak, kočopere saborski im puleni, što partijski sad već stasali podmladak, što oni predstavljeni kao nešto novo – treći put. Ti novi poput male, nikako ne i nevine dječice prave balone rastežući stoput prožvakane žvake na teme iz devedesetih. Ne trebaju takvima ni Judine škude da se ponude, jer oni su, kažu, pošteni. Ma što pošteni? Prepošteni! Pa se još takvi, prepošteni ne bili, s nasladom sad sprdaju s “kolegom Sovom” i dive briljantnoj memoriji Jože Manolića.

Kruta stvarnost pokazuje kako su trenutno samo te dvije momčadi na terenu. Ostale, ili se još nisu sastale, ili su se već raspale. Možda ima i boljih igrača koji bi mogli i trebali zaigrati u Tuđmanovoj momčadi od postojećih, možda negdje čuči i bolji kapetan od trenutnog, ali su se – ili zavalili negdje pri vrhu tribina nervozno grickajući kokice, ili su ih udaljile ozljede zadobivene u prethodnim megdanima, ili još nije došlo njihovo vrijeme da bi nastupili u ovom, opet za Hrvatsku presudnom srazu Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske”. Konačno, nije li razumnije uzdati se u onoga tko je najbliže tomu da može učiniti što treba, nego u onoga tko to hoće, a ne može?

U ovakvom trenutku Hrvati si ne mogu dopustiti komfor osuđivati ljude koji su zadržali određene pozicije sadeći tikve s crvenim, crnim, žutim i zelenim vragovima u izrazito nepovoljnim općim okolnostima, kako sedamdesetih, tako i nakon 3. siječnja 2000. Pravi test vjerodostojnosti današnji je stručni stožer položio još ’94 stajući uz Tuđmana, neki među njima (Gregurić i Valentić) stavljajući opći državni interes ispred osobnog, budući su bili u bliskim prijateljskim odnosima s ondašnjim vodećim pučistima. I ne treba im uzeti za zlo to što su ostali na palubi ruzinavog broda i poslije 3. siječnja 2000. čekajući da se more smiri, u to zlo vrijeme kad je najpoznatiji haaški krivokletnik jednim potpisom hladno odstrijelio dvanaest generala, kapitalaca iz Hrvatske vojske iskoristivši kao povod jedan mlak, bezazlen, ali dovoljno otvoren potez. Napokon, tko će ga znati, je l’ Tamo Gore više na cijeni zauzeti udobno mjesto na navijačkoj tribini i tako ostati “čist” ili se uvaljati u kaljužu Svijeta i umazati se prljavštinom do guše kako bi se, kad dođe vrijeme, pripravio kakav-takav put onima koji će preuzeti baklju i krenuti dalje?

Kako dalje i što s njima?

Nekome se može primamljivim učiniti rješenje u vidu hitrog institucionalnog reza poput onog “a la Erdogan”, međutim za takvo što treba imati odgovarajući vanjskopolitički kontekst i stabilnu unutarnje-političku bazu. Hrvatska, nažalost, nema ni jedno ni drugo. Uostalom, u pretežitom dijelu domoljubne javnosti hvaljeni i omiljeni Viktor Orban ni nakon deset godina čvrste i stabilne vlasti još se nije osmjelio iz Mađarske deložirati Sorosevu “kumrovečku školu”. Prema tome, postupna promjena se nameće kao jedina realno moguća varijanta, kroz tihu lustraciju “pacovske hrvatske” – (tuđmanizaciju), bez pompe i buke. Jer državna politika je, kako reče Franjo Tuđman, vraški složena stvar. Treba uvažavati mnoštvo čimbenika, vanjskih i unutarnjih, a redoslijed i dinamika izvođenja pojedinih koraka moraju biti savršeno ugođeni poput najskupocjenijeg glazbala. Poremeti li se redoslijed koraka ili neki potez odigra mrvicu prerano ili prekasno, sve lako može pasti u vodu. Ta igra zahtijeva iznimnu pribranost i strpljenje, a ne djetinje oduševljavajuća, jednostavna rješenja.

Deinstalacija trećesiječanjskog zla može se ubrzati samo odatle odakle je i instalirano – preko Velike bare – a tamo se nastupom predsjednikom Trumpa zbivaju ohrabrujuće promjene. Prije svega, to je promjena u američkom veleposlanstvu u Buzinu. Dolazak Trumpova čovjeka od povjerenja namjesto predstavnice Clinton-Obamine ekipe, tih zdušnih podupiratelja ovdašnjih “pacovskih” struktura, čak i generatora degenerativnih društvenih procesa u Hrvatskoj uopće. Još i više veseli pozivnica na domjenak prijateljstva (“Friendship Party”) zaslužena glasovanjem Hrvatske u UN-u sukladno američkim interesima po pitanju priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela. Zanimljivo, ovaj domjenak će se održati upravo sutra – 3. siječnja! Sve to uz promjene u hrvatskoj vojsci, odnosu prema braniteljima (posebice, onima iz redova HVO-a), potom postupanje hrvatske policije vezano uz pokušaje ilegalnog ulaska ekonomskih migranata u EU, ulijeva nadu da sazrijeva vrijeme u kojem će se moći iskoristiti ta mala pukotina u međunarodnim odnosima za liječenje Hrvatske iznutra kao što je početkom devedesetih sličan procjep iskorišten za njezino stvaranje i opstanak.

Razmatranja o Tuđmanovoj Hrvatskoj i “pacovskoj hrvatskoj” neminovno vode do pitanja ima li današnja Hrvatska premalo ili možda ipak previše ljudi. Odgovor na to pitanje je – ima! – milijun previše i dva milijuna premalo! Manjkaju potomci političkih i ekonomskih emigranata rasuti diljem svijeta kao posljedice nesreća koje su zadesile hrvatski narod u prošlom stoljeću. Dobrodošli su i njihovi prijatelji, i svi ostali ljudi dobre volje i pozitivnog odnosa prema Hrvatskoj bez obzira na porijeklo, koji se lako mogu stopiti u hrvatski narodni identitet kako su uostalom to činili stoljećima.

Višak su oni koji sustavno stvaraju ozračje kako treba otići iz Hrvatske. Međutim, oni bi da odu drugi. Samima im se baš i ne ide, kao da im i nije skroz loše, mada je upitno i bi li ih tko takve “pune životnog optimizma” uopće primio. Višak nisu samo sufleri, nego i oni koji su podlegli njihovoj promidžbi i zamrzili Hrvatsku ostajući u njoj.

Kako se riješiti tog viška? Postupiti prema njima onako kako su njihovi mentalni, kadšto i biološki predšasnici postupili prema predcima i rođacima onih koji su već vani ne priliči stvoru stvorenom na Božju sliku i priliku, taman kad bi se za taj scenarij poklopile vanjske okolnosti. No, nazire li se uopće kakvo rješenje kojim bi i taj korov u rajskom vrtu ipak poslužio na korist Hrvatskoj? Kako lustrirati one koji se napajaju spoznajama i životnom energijom s portala Index.hr – te duhom osiromašene, hibridne reinkarnacije “Radija SKOJ 1” i “Ferala”, zdrave za dušu koliko je to osiromašeni uran za tijelo – kao i halapljive gutače sadržaja medijske mu subraće?

Možda bi pomoglo kad bi ih se podvrglo kolektivnom tretmanu u solariju dok ne poprime odgovarajući ten poput kolača u pećnici. Nakon toga bi ih se moglo registrirati pod imenima poput Qanteh Gowannah Tommiq, Sabah Yowannah Al Spraytzaawy, Mynameis Rankho … Osttoyah Rankho ili jednostavno Gohran Baxus Rahmanbeg, … i sličnima. Uz takva imena u dokumente bi im se svima upisao isti datum rođenja – 3. siječnja 2000. Jest, nisu tada rođeni, ali su, ako ništa, onda barem preporođeni. Uostalom, nisu ni svi novovjeki došljaci s bliskog i daljeg istoka rođeni 1. siječnja pa im nerijetko tako u ispravama stoji.

Kako Hrvatska na lageru ima već barem milijun takvih kandidata, i to listom teško popravljivih ekstremista, valjda bi to dostajalo za kvotu europske solidarnosti u trajanju od pola stoljeća, ako ne i cijelog. Osim toga, uz malo sreće i snalažljivosti moglo bi se ishoditi i pozamašna sredstva iz EU blagajne namijenjena programu integracije – te zadnje nade da napokon postanu ono čega se najviše gnušaju – Hrvati!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari