Pratite nas

Kolumne

Sretna nam Nova … LUSTRACIJA!

Objavljeno

na

Svrhom dugo željene lustracije obično se razumijeva onemogućavanje sudjelovanja u javnome životu osoba angažiranih u društveno-političkim, posebno obavještajno-represivnim strukturama komunističkog totalitarizma, kao i povijesno rasvjetljavanje tog mračnog razdoblja istočno-europske povijesti. Ipak, obzirom na protok vremena i izostanak pravodobnog provođenja tako zamišljene lustracije, njezin bi konačni učinak sada bio prilično manjkav, više simboličan.

Naime, ovladavši medijima, pravosuđem, sveučilištem i kulturom, vladajuće strukture iz komunističkog totalitarizma uspjele su prenijeti komunistički način razmišljanja i metode djelovanja na nova pokoljenja pri čemu, prebivajući u takvu okruženju, od natruha komunističkog mentalnog sklopa nisu ostali pošteđeni čak ni njegovi gorljivi protivnici. Stoga primjena navedenog kriterija, dakle lustracija pojedinaca u uvjetima već dobro pročišćene dokumentacije i strogo kontroliranih medijskih zvučnika, a ne i komunističkog mentaliteta (što nije stvar proglasa nego mukotrpna zadaća više naraštaja), ne bi rezultirala ozdravljenjem hrvatskog naroda. Iako bi, vrijedi priznati, imalo smisla i takvu je primijeniti, primjerice na Josipa Manolića koji još nije navršio ni prvo stoljeće života, a sam Bog zna koliko mu ih je (stoljeća) preostalo.

Odgovarajući na pitanje kako provesti lustraciju mudro bi bilo izbjeći poslovično pretjeranu sklonost, čak i opčinjenost Hrvata važnosti pojedinih papira koje naš narod, uključujući i elite, drži utjelovljenjem nekakve povijesne pravice. Takvo poimanje je stoljećima služilo poput svojevrsnog sedativa i držalo Hrvate u stanju ukočenosti i kalimerovskog jamranja u bradu. Vrijedi podsjetiti kako su te listine u ključnim trenutcima hrvatske povijesti malo značile, štoviše često bi im uporabna vrijednost jedva prelazila onu higijenskog papira. Niti su Cetingradska povelja, a bome ni glasovita Pacta conventa bile od neke pomoći Zrinskom pod Sigetom, niti je Ustav SFRJ iz 1974. godine odveć značio vukovarskim braniteljima ’91. Papir sve trpi, ali očito ne spašava od trpljenja. Stoga bi umjesto lustracije komunističkih struktura “crno na bijelo” bilo razumnije i ovom vremenu primjerenije provesti lustraciju potiho, onako kako su to počevši od 3.siječnja 2000. vrlo učinkovito učinili nelustrirani protagonisti anti-lustracije temeljene na mraku laži, opsjena i obmana, primijenivši ju na ratne pobjednike i stvaratelje hrvatske države. Jedino što to treba učiniti sa suprotnim ciljem – tuđmanizam a ne detuđmanizacija. Odnos prema ostavštini prvog hrvatskog predsjednika predstavlja prirodno mjerilo i temeljnu crtu razdjelnicu suvisle i smislene lustracije DANAS! Dakle, ne lustracija PROTIV komunizma, nego lustracija ZA Hrvatsku, Tuđmanovu Hrvatsku – jedinu kakva može biti a da hrvatskom ostane. Boreći se PROTIV Hrvati ne mogu pobijediti (domaći sluge sluginih slugu su uvijek PROTIV, ANTI, …), jer to je protivno hrvatskoj narodnoj duši. Hrvati mogu pobijediti samo ako igraju ZA, i to ako se drže znaka Križa.

Pri tom više nije važno tko je što bio, tko je kako mislio, tko je što radio, nego s koje strane ove prirodne razdjelnice stoji DANAS – mišlju, riječju i dijelom, po mogućnosti sa što manje propusta. Jer tko kontrolira sadašnjost, taj piše i prošlost i povijesnu istinu. Bez toga, ako netko marljiv i uporan do istine i dođe, ona ostaje prigušena i najvećem dijelu naroda skrivena.

No, kako ostvariti nadzor nad sadašnjošću?

Gdje smo sada i zašto?

Kako bismo odgovorili na to pitanje, bitno je osvijestiti postojeće stanje, dakle gdje je Hrvatska sada. Po riječima umirovljenog general-bojnika Krešimira Kašpara, pobočnika predsjednika Tuđmana, od 76 generala imenovanih nakon 3.siječnja 2000., njih 47 ima osnovno vojno obrazovanje JNA (što i ne čudi zna li se tko ih je imenovao). K tome, od jednako toliko generala kojima je čin dodijelio prvi hrvatski predsjednik više nijedan nije aktivan, uključujući i osmoricu istaknutih ratnih vojskovođa koji su najviši čin iskovali u Domovinskom ratu, tada u dobi između 26. i 34. godine života. To znači da danas u najzrelijim životnim godinama nisu podobni za vođenje HV-a. Pametnima dosta! Pa i drugima. Ali nije to sve …

I dok su nasljednici KOS-a i Udbe iz Srbije i muslimanskog dijela BiH neumorno pripremali svjedoke i dokumente u haaškim procesima protiv Hrvata, obavještajne strukture Republike Hrvatske su činile to isto, ali protiv Norca, Merćepa, Glavaša, Brodarca i drugih stjegonoša hrvatske obrane i slobode pred sudovima RH. I kako onda dobiti rat poslije rata kad svi na terenu pucaju na tvoj gol? U poluvremenima tih “utakmica” obavještajno-represivni aparat RH je u najmanju ruku propustom, a vrlo vjerojatno i organizacijski, sudjelovao u pripremi “navijačkih” nereda u Milanu, St. Etienneu i na Poljudu pokušavajući uništiti hrvatski nogomet, taj zadnji bastion tuđmanizma, središte narodnog ponosa, veselja i samopouzdanja. Da je tomu doista bilo tako, pokazuje promptna politička eksploatacija tih događaja (Josipović, Milanović, Ostojić, Pusić, družina Bože Petrova), popraćena frenetičnim odobravanjem bulumente združenih medijskih bukača, tih dežurnih pravobranitelja izgrednika na tribinama i pravih huligana u pravim ložama.

Pravosuđe RH na tapeti ima najbolje hrvatske ljude u ratu. Sudi im za zapovjednu odgovornost za razliku od sudova u Srbiji i muslimanske strane u BiH, koji sude samo neposrednim počiniteljima iz vlastitih redova. No, djelitelji pravde u RH ne ostavljaju na miru ni najbolje i najuspješnije u miru – arhitekta hrvatskog nogometnog čuda, potom kapetana nogometne reprezentacije, ponajboljeg u svom poslu na svijetu, kao i najpopularnijeg pjevača pjesama domoljubnog i kršćanskog naboja. Ipak, sve to ne pomaže pravosuđu RH da u međunarodnim krugovima stekne rejting veći od Agrokorovog. Zorno to pokazuje tretman njegovih nalaza na međunarodnim arbitražama (INA-MOL), kao i odbacivanje tjeralice protiv MOL-ovog dužnosnika Zsolta Hernadyja od strane mjerodavne međunarodne rejting agencije u tom području – Interpola.

Ipak, ono što posebno upečatljivo ilustrira razliku karaktera Tuđmanove Hrvatske i trećesiječanjske joj slijednice jest ponašanje prema Haaškom sudu. I dok je Tuđmanova Hrvatska svojedobno uspjela ishoditi povlačenje subpoene  (svjedočenje pod prijetnjom kazne) za ministra Šuška, kao i izuzeće osjetljivih dokumenata MORH-a u postupku protiv generala Blaškića, Tuđmanov nasljednik Mesić je u cijelosti ignorirao mogućnosti koje su ta postignuća pružala. Slao je u Haag šakom i kapom sve što mu se našlo pod rukom, i to mimo zakonom propisane procedure. Taj zločinački pothvat protiv Hrvatske amenovala je Račanova vlada naknadno “opravši” poslane dokumente u maniri mafijaške organizacije. Da ironija bude potpuna, ovim haaškim dosegom suverene Tuđmanove Hrvatske u konačnici se okoristila Srbija ishodivši zatamnjenje pojedinih dijelova dokumenata važnih za svoju nacionalnu sigurnost.

Kakav trijumf “pacovske hrvatske”! Sažetak je to njezinog djelovanja, svrha postojanja i opravdanje ovog posve prikladno joj dodijeljenog neformalnog naziva – uspjeh Tuđmanove Hrvatske izvrni na hrvatsku štetu a za korist Srbije. Vrijedno je primijetiti i kako su bosanski muslimani koji državu dijele s drugima nekako ipak uspjeli zadržati nadzor nad ključnim institucijama koje državu čine državom, dočim su Hrvati stvorili vlastitu državu pa potom izgubili stvorene institucije. Nasljednici KOS-ova i republičkih Udbi su postali redom slovenski, srpski, muslimanski, radeći u korist svojih naroda i novih država, samo su u hrvatskom slučaju ostali jugoslavenski.

Korijeni ove perverzne inverzije sežu u 3.siječnja 2000. kada politika Clintonove administracije predvođena državnom tajnicom Madeleine Albright i operativcem na terenu Williamom Montgomeryjem, usklađena sa Sorosevim svjetonazorskim pozicijama i propuh društvom, dovodi na vlast tzv. reformirane komuniste. Pridružuju im se i od HDZ-a odmetnuti pojedinci, koji su još u jeku rata pokušali provesti državni udar uz neizbježnu potporu nekoliko dobrohotnih, domoljubnih izgubiša u prostoru i vremenu. Manje je poznato, a što je nedavno otkrio Vjeko Brajović, šef osiguranja predsjednika Tuđmana, da je siva eminencija trećejanuarske vlasti bio stari američki pouzdanik na ovim prostorima Ante Marković, predsjednik jugoslavenske vlade u godinama kolapsa SFRJ. Dakle, formalno su na vlast dovedeni “reformirani”, “hrvatski” komunisti, a iz pozadine konce vuku okorjeli jugo-komunisti predvođeni Antom Markovićem i Budimirom Lončarom. Potonjeg je lucidni Radivoj Cvjetićanin, veleposlanik Srbije u Zagrebu u razdoblju između 2005. i 2009. godine, u svojim sjećanjima označio ključnom figurom hrvatske politike, onaj isti Cvjetićanin kojem je u to vrijeme Ivo Josipović u svojstvu teklića po birtijama donosio hrestomatije povjerljivih dokumenata. S vanjskim vjetrom u leđa (Haag, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) ova janjičarska struktura, s još u SFRJ usađenom alergijom i na najbezazleniju manifestaciju hrvatstva, preuzima sve ključne poluge nadzora nad političkom vlasti čija se “autonomija” manje-više svodila na raspodjelu 10% nefiksnog dijela proračuna. Kad bi se ukazala potreba za discipliniranjem Vlade, koristila bi se kao batinom svojim inozemnim sponzorima i “nevladinom vlasti” (mediji, sveučilište, kultura, sindikati, nevladine udruge) do nemile volje provodeći detuđmanizaciju u svim segmentima društva. U takvim strogo kontroliranim uvjetima prostor za prevrat i povratak tuđmanizmu je doista bio vrlo ograničen, gotovo nemoguć, otprilike kako je to bila samostalna Hrvatska sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U okolnostima kad je “meka” moć i dalje u rukama spomenutih struktura, a jako dobro su pozicionirane i u državnom aparatu, posebice pravosuđu, doista ne treba čuditi kako je i danas u Hrvatskoj iznimno teško donijeti bilo kakvu odluku od strateškog značaja poput izgradnje LNG terminala na Krku.

Najava “velikog derbija” 24 godine poslije

Prvi “veliki derbi” Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske” odigran je još u proljeće 1994. godine, neposredno nakon sklapanja Washingtonskog sporazuma o muslimansko-hrvatskoj Federaciji BiH i njezinoj konfederaciji s Hrvatskom (koja je predviđala monetarnu i carinsku uniju), a koji je predstavljao temelj za skoro oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija i mir u BiH. Potaknuti neprijateljima Hrvatske izvana i vlastitom sujetom iznutra, Mesić i Manolić s pozicije predsjednika Sabora i saborskih domova u dramatičnim okolnostima pokušavaju preuzeti vlast vrbovanjem saborskih zastupnika, a kad im to ne uspije, nastoje izazvati institucionalnu krizu paralizom rada Sabora. Manolić traži odstup Tuđmana s vlasti optužujući ga za stvari koje će postati vodećim mantrama, u biti dogmama detuđmanizacije nakon trećejanuarskog prevrata – podjela Bosne, mutna privatizacija u korist uskog kruga odabranih, nefunkcioniranje pravne države, kršenje elementarnih ljudskih i manjinskih prava, bujanje ustaštva – sve to u jeku rata kad je trećina Hrvatske okupirana. Kako bi izgledao nastavak priče da su pučisti prevagnuli – u koliko bi dijelova i u kakvim granicama danas bila Hrvatska, bi li zaživio plan Z-4 s Republikom Srpskom (Krajinom) kao autonomnom teritorijalno-političkom jedinicom u Hrvatskoj, što bi bilo s Hrvatima u BiH s obzirom da su pučisti zagovarali bezuvjetni savez s bosanskim muslimanima, a to nije drugo nego pristajanje na Izetbegovićev politički koncept BiH kao unitarne, građanske Bosne – može se tek naslutiti.

Šeksova dvodijelna knjiga “Državni udar”, koju čine prijepisi dramatičnih razgovora vođenih iza zatvorenih vrata, podsjećanje je na ta vremena, ali i svojevrsna najava novog, neizbježnog sukoba između Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske”, sada u novim geopolitičkim okolnostima (Hrvatska je članica EU, a u Americi na vlasti Trump). Siloviti kontraudar objavom Šeksovih razgovora s Udbom u ulozi suradnika iz ranih sedamdesetih dokaz je da je “pacovska hrvatska” najavu prepoznala. Ipak, nije svejedno je li netko bio iskreni ili neiskreni suradnik jugo-komunističke tajne službe, kao ni jesu li zapisi nečijih razgovora dostupni ili su se negdje zagubili. A još je manje svejedno je li netko samo surađivao sa službom, iskreno ili neiskreno, ili je pak držao suradnike na vezi, nadzirao društvo i usmjeravao društvene, političke i gospodarske procese. O potonjima se baš i ne priča previše. Zucne li tko nešto, poput redatelja antologijskih dokumentarnih filmova i jednog igranog (“Ludi dani”), Nikole Babića, Hercegovca iz Poprati pored Stoca, ujedno i autora filma o ubojstvu Brune Bušića u kojem se prvi usudio udbaša nazvati udbašem, dopadne ga sudbina ustaše. Briše mu se svaki trag i sjećanje.

Danas imamo s jedne strane ekipu u čijem stručnom stožeru sjede oni koji su prijelomne ’94 ostali uz Tuđmana (Gregurić, Valentić, Šeks, Škegro). Nasuprot njima stoje oni koji su revno provodili detuđmanizaciju od 3. siječnja nadalje, poispadali ispod skuta neprincipijelne koalicije struktura “Mesić-Manolić” i “Ante Marković – Budimir Lončar”. Gospodarsku, ali i svjetonazorsku potku ovog tima čini dinamični duo “Branko Roglić – Emil Tedeschi”, distributera stranih roba i nastranih ideja, jednako stranih hrvatskom nacionalnom biću kao što su to bile one marksističke kojima su tako nalik. U kokošinjcu se, pak, kočopere saborski im puleni, što partijski sad već stasali podmladak, što oni predstavljeni kao nešto novo – treći put. Ti novi poput male, nikako ne i nevine dječice prave balone rastežući stoput prožvakane žvake na teme iz devedesetih. Ne trebaju takvima ni Judine škude da se ponude, jer oni su, kažu, pošteni. Ma što pošteni? Prepošteni! Pa se još takvi, prepošteni ne bili, s nasladom sad sprdaju s “kolegom Sovom” i dive briljantnoj memoriji Jože Manolića.

Kruta stvarnost pokazuje kako su trenutno samo te dvije momčadi na terenu. Ostale, ili se još nisu sastale, ili su se već raspale. Možda ima i boljih igrača koji bi mogli i trebali zaigrati u Tuđmanovoj momčadi od postojećih, možda negdje čuči i bolji kapetan od trenutnog, ali su se – ili zavalili negdje pri vrhu tribina nervozno grickajući kokice, ili su ih udaljile ozljede zadobivene u prethodnim megdanima, ili još nije došlo njihovo vrijeme da bi nastupili u ovom, opet za Hrvatsku presudnom srazu Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske”. Konačno, nije li razumnije uzdati se u onoga tko je najbliže tomu da može učiniti što treba, nego u onoga tko to hoće, a ne može?

U ovakvom trenutku Hrvati si ne mogu dopustiti komfor osuđivati ljude koji su zadržali određene pozicije sadeći tikve s crvenim, crnim, žutim i zelenim vragovima u izrazito nepovoljnim općim okolnostima, kako sedamdesetih, tako i nakon 3. siječnja 2000. Pravi test vjerodostojnosti današnji je stručni stožer položio još ’94 stajući uz Tuđmana, neki među njima (Gregurić i Valentić) stavljajući opći državni interes ispred osobnog, budući su bili u bliskim prijateljskim odnosima s ondašnjim vodećim pučistima. I ne treba im uzeti za zlo to što su ostali na palubi ruzinavog broda i poslije 3. siječnja 2000. čekajući da se more smiri, u to zlo vrijeme kad je najpoznatiji haaški krivokletnik jednim potpisom hladno odstrijelio dvanaest generala, kapitalaca iz Hrvatske vojske iskoristivši kao povod jedan mlak, bezazlen, ali dovoljno otvoren potez. Napokon, tko će ga znati, je l’ Tamo Gore više na cijeni zauzeti udobno mjesto na navijačkoj tribini i tako ostati “čist” ili se uvaljati u kaljužu Svijeta i umazati se prljavštinom do guše kako bi se, kad dođe vrijeme, pripravio kakav-takav put onima koji će preuzeti baklju i krenuti dalje?

Kako dalje i što s njima?

Nekome se može primamljivim učiniti rješenje u vidu hitrog institucionalnog reza poput onog “a la Erdogan”, međutim za takvo što treba imati odgovarajući vanjskopolitički kontekst i stabilnu unutarnje-političku bazu. Hrvatska, nažalost, nema ni jedno ni drugo. Uostalom, u pretežitom dijelu domoljubne javnosti hvaljeni i omiljeni Viktor Orban ni nakon deset godina čvrste i stabilne vlasti još se nije osmjelio iz Mađarske deložirati Sorosevu “kumrovečku školu”. Prema tome, postupna promjena se nameće kao jedina realno moguća varijanta, kroz tihu lustraciju “pacovske hrvatske” – (tuđmanizaciju), bez pompe i buke. Jer državna politika je, kako reče Franjo Tuđman, vraški složena stvar. Treba uvažavati mnoštvo čimbenika, vanjskih i unutarnjih, a redoslijed i dinamika izvođenja pojedinih koraka moraju biti savršeno ugođeni poput najskupocjenijeg glazbala. Poremeti li se redoslijed koraka ili neki potez odigra mrvicu prerano ili prekasno, sve lako može pasti u vodu. Ta igra zahtijeva iznimnu pribranost i strpljenje, a ne djetinje oduševljavajuća, jednostavna rješenja.

Deinstalacija trećesiječanjskog zla može se ubrzati samo odatle odakle je i instalirano – preko Velike bare – a tamo se nastupom predsjednikom Trumpa zbivaju ohrabrujuće promjene. Prije svega, to je promjena u američkom veleposlanstvu u Buzinu. Dolazak Trumpova čovjeka od povjerenja namjesto predstavnice Clinton-Obamine ekipe, tih zdušnih podupiratelja ovdašnjih “pacovskih” struktura, čak i generatora degenerativnih društvenih procesa u Hrvatskoj uopće. Još i više veseli pozivnica na domjenak prijateljstva (“Friendship Party”) zaslužena glasovanjem Hrvatske u UN-u sukladno američkim interesima po pitanju priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela. Zanimljivo, ovaj domjenak će se održati upravo sutra – 3. siječnja! Sve to uz promjene u hrvatskoj vojsci, odnosu prema braniteljima (posebice, onima iz redova HVO-a), potom postupanje hrvatske policije vezano uz pokušaje ilegalnog ulaska ekonomskih migranata u EU, ulijeva nadu da sazrijeva vrijeme u kojem će se moći iskoristiti ta mala pukotina u međunarodnim odnosima za liječenje Hrvatske iznutra kao što je početkom devedesetih sličan procjep iskorišten za njezino stvaranje i opstanak.

Razmatranja o Tuđmanovoj Hrvatskoj i “pacovskoj hrvatskoj” neminovno vode do pitanja ima li današnja Hrvatska premalo ili možda ipak previše ljudi. Odgovor na to pitanje je – ima! – milijun previše i dva milijuna premalo! Manjkaju potomci političkih i ekonomskih emigranata rasuti diljem svijeta kao posljedice nesreća koje su zadesile hrvatski narod u prošlom stoljeću. Dobrodošli su i njihovi prijatelji, i svi ostali ljudi dobre volje i pozitivnog odnosa prema Hrvatskoj bez obzira na porijeklo, koji se lako mogu stopiti u hrvatski narodni identitet kako su uostalom to činili stoljećima.

Višak su oni koji sustavno stvaraju ozračje kako treba otići iz Hrvatske. Međutim, oni bi da odu drugi. Samima im se baš i ne ide, kao da im i nije skroz loše, mada je upitno i bi li ih tko takve “pune životnog optimizma” uopće primio. Višak nisu samo sufleri, nego i oni koji su podlegli njihovoj promidžbi i zamrzili Hrvatsku ostajući u njoj.

Kako se riješiti tog viška? Postupiti prema njima onako kako su njihovi mentalni, kadšto i biološki predšasnici postupili prema predcima i rođacima onih koji su već vani ne priliči stvoru stvorenom na Božju sliku i priliku, taman kad bi se za taj scenarij poklopile vanjske okolnosti. No, nazire li se uopće kakvo rješenje kojim bi i taj korov u rajskom vrtu ipak poslužio na korist Hrvatskoj? Kako lustrirati one koji se napajaju spoznajama i životnom energijom s portala Index.hr – te duhom osiromašene, hibridne reinkarnacije “Radija SKOJ 1” i “Ferala”, zdrave za dušu koliko je to osiromašeni uran za tijelo – kao i halapljive gutače sadržaja medijske mu subraće?

Možda bi pomoglo kad bi ih se podvrglo kolektivnom tretmanu u solariju dok ne poprime odgovarajući ten poput kolača u pećnici. Nakon toga bi ih se moglo registrirati pod imenima poput Qanteh Gowannah Tommiq, Sabah Yowannah Al Spraytzaawy, Mynameis Rankho … Osttoyah Rankho ili jednostavno Gohran Baxus Rahmanbeg, … i sličnima. Uz takva imena u dokumente bi im se svima upisao isti datum rođenja – 3. siječnja 2000. Jest, nisu tada rođeni, ali su, ako ništa, onda barem preporođeni. Uostalom, nisu ni svi novovjeki došljaci s bliskog i daljeg istoka rođeni 1. siječnja pa im nerijetko tako u ispravama stoji.

Kako Hrvatska na lageru ima već barem milijun takvih kandidata, i to listom teško popravljivih ekstremista, valjda bi to dostajalo za kvotu europske solidarnosti u trajanju od pola stoljeća, ako ne i cijelog. Osim toga, uz malo sreće i snalažljivosti moglo bi se ishoditi i pozamašna sredstva iz EU blagajne namijenjena programu integracije – te zadnje nade da napokon postanu ono čega se najviše gnušaju – Hrvati!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vidi i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunistu), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zloćinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari