Connect with us

Povijesnice

SRPSKE LAŽI I KRAĐE

Objavljeno

on

Lažite prijatelji – ipak će od svega toga nešto ostati.

Vrlo poznata srpska izjava, koju oni žive svojim cijelim bićem. Dva stoljeća, tj. od kako su naučili pisati, lažiraju povijest i kradu kulturne značajke svojih susjeda. Svim svojim lažima, nevažno jesu li izjave, novinski članci, ili čak cijele knjige, dali su znanstveni oblik. Radili su to posvuda i bez prestanka. I u toj mjeri da srpsko značenje nauke i znanosti kod drugih naroda se smatra krađom i lažima. Vrlo malo je „znanstvenih“ radova koji ne otima kulturne vrijednosti Hrvata, Bugara ili nekog drugog naroda. Bez obzira govorimo li o profesorima, studentima, novinarima ili učenicima, mnogi su slijedili rad Vuka Karadžića, piše V.D./Kamenjar.com

Tako „Srpski borac“ o Hrvatima piše: „Narod koji nema svoje svijetle historijske prošlosti, svoje značajne kulturne spomenike i tradicije kao dokaze duhovnih i materijalnih tvorevina kroz vjekove, epsku poeziju i književni jezik, narodne junake i mučenike, koji ne zna zove li se Got, Slaven, Ilir, Jugoslaven ili Hrvat, a čija je državica kao vazalna i slobodna postojala ukupno 177 godina, a robovao tisuću godina, mora da prisvaja i grabi od susjeda sve ono, što nema… Mi ne želimo podvrgavati kritici umjetnu tvorevinu hrvatske prošlosti, koja nema nikakve naučne podloge, već hoćemo da odgovorimo gavranovima okićenim tuđim perjem, da je dobar dio Dalmacije bio i ostao srpski. Istina, danas ima dosta Hrvata u srpskim primorskim zemljama. Ali to su mahom, silom pokatoličeni Srbi… Jezik, pjesme, nauka, umjetnost i književnost Dubrovčana najbolji je dokaz da Dubrovnik nikada nije bio hrvatski. Ali kao što je Gundulić Hrvat… tako je i cijela Dalmacija hrvatska iako ni u jednoj pjesmi hrvatski narod nije opjevao Dalmaciju kao hrvatsku…“

Svi ti “znanstveni članci” su pisani na isti način, čak bi se i pravila mogla postaviti. Započinju prijetnjama i napadom na hrvatsku ustanovu ili osobu. Matica Hrvatska je bila česta tema. Srpski književni glasnik se nije ustručavao nazivati Maticu najpogrdnijim izrazima. Poslije napada dolaze „dokazi“ koji dokazuju srpstvo. Sve su puste tvrdnje ali srpski “naučnici” su time „dokazali“ teze, iako ne iznoseći ništa stvarno i jedini temelj su krivotvorene Vukove pjesme. I naravno sve to ne može proći bez herojskih opisa: “Viteški je kralj na maču osvojio i Srpstvu donio”, “junačke grudi su spremne i šake su stisnute”, “beli orlovi i sivi sokolovi sad će da polete”, “frankovcima, plaćenicima, tuđinskim izmećarima, koji će osetiti hrabru srpsku desnicu za svoja izdajnička dela.”

9802_uis-vuk-karadzicSrpski narod želio je pod svaku cijenu osigurati izlaz na Jadran. Dubrovnik i Boka Kotorska su postale žrtve megalomanskih želja. „Znanost“ je žurila otkriti srpski značaj ovih predjela u prošlosti. To što ni u Dubrovniku ni u Boki Kotorskoj nema ni traga srpskom imenu uopće nije bio problem, jer papir sve podnosi. O krađi Dubrovačke povijesti i kulture bi se knjige mogle pisati. Ali njihova „naučna istraživanja“ imaju posve drukčiju sliku. Dubrovačka republika je obična „srpska državica“, a Ruđer Bošković pravi Srbin po podrijetlu i osjećajima. Kako su došli do tih zaključaka nitko ne zna, niti na čemu temelje svoja „istraživanja“. Pa i politički program Načertanije Ilije Garašanina ne priznaje ni Hrvatsku ni Hrvate. To je samo Austro-ugarska pokrajina, u kojoj žive Srbi.

VUK

Vuk Stefanović Karadžić otac srpskih krivotvoritelja, svjesno je pisao neistinu i potkradao tuđa djela. Putovao je često po hrvatskim zemljama, prošao je kroz Zagreb, Sisak, Petrinju, Glinu, Karlovac, Plaško, Senj, preko Otočca, Gospića, Velebita i Kotara u Zadar, preko Skradina, Šibenika, Trogira u Split. Iz svih tih hrvatskih krajeva pokupio je veliki dio narodnih djela, koja je izdavao pod srpskim imenom.

Vuk izdaje desetak godina kasnije svoju knjigu, u kojoj se nalazi i poznati članak „Srbi svi i svuda“. On piše: “Zaista se zna da Srbi sada žive u današnjoj Srbiji, u Metohiji, u Bosni, u Hercegovini, u Zeti; u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj, u Dalmaciji i u svemu Adrijatičkom primorju od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo ne zna, dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji.“ Za svoja pisanja nema nikakvih temelja niti dokaza, ali laži ako se dovoljno ponavljaju postaju istina.
Umjesto povijesti Kotora Vuk Karadžić o Boki opisuje jednu pravu fantaziju o njegovu postanku – Sagradio ga srpski car Dušan Silni! Iako u toj izjavi nema ni truna istine niti u Boki uopće ima ikakve predaje o Dušanu.

Na svojim putovanjima pokupio je narodne pjesme po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i sve izdavao kao srpske narodne pjesme. Za to je naravno morao promijeniti razna imena mjesta, glavnih junaka, a posebno ime Hrvat.

Koliko je megalomanski krao vidimo i iz njegovog pravila: „Piši kako govoriš“. Koje u biti nije njegovo već ga je ukrao iz djela Nijemca Adelunga: „Vollstandige Anweisung zur deutschen Orthographie“, i glasi: „Schreib wie du sprichst“.

Čak je i mađarski povjesničar Franjo Toldy naglasio da djela Vuka Karadžića nisu vjerna.

Neki hrvatski znanstvenici su u Vuku vidjeli neku veličinu i vjerovali njegovim pisanjima. Strossmayer se čak založio da Vuk postane počasni građanin Zagreba i počasnim član požeške županije. Čak je odredio novčani iznos za izdavanje spisa Vuka Karadžića, te novac za spomenik. Ivan Mažuranić isposlovao je da se Vukovoj obitelji dodijeli potpora, kako bi je spasili od materijalne propasti.

Srpska pravoslavna crkva je shvatila važnost Vukovog rada i provodila ga svim silama. Pred nama je potpuni uspjeh stogodišnjeg djelovanja srpske crkve. Vlasi pravoslavne vjere, čiji dolazak je vezan uz turska osvajanja, danas se osjećaju Srbima. Srpska, pa čak i hrvatska, znanost pokušava zaobići činjenice i daje Vlasima starosjedilački karakter.

Vukovi učenici

srbNikola Stojanović koji je djelovao u “Srbobranu”, napisao je: „Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svijesti o međusobnoj pripadnosti, i s toga ne mogu biti posebna narodnost… Hrvati nisu dakle ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će ikada sačinjavati posebnu narodnost.“ On to želi dokazati lutanjem Gajeva ilirizma i Strossmayerova jugoslavenstva: „Hrvati obično ističu neku kulturnu nadmoćnost nad Srbima. Oni koji nemaju nikakvih specijalno svojih pogleda na svet (u vjeri, običajima, vaspitanju itd.), nikakve nacionalne umjetnosti ni književnosti, usuđuju se govoriti o hrvatskoj kulturi.“ Dalje piše: „Hrvati nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako, ali stalno, vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pjesme, pjevanjem svake srpske arije, prelazi atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam… Identifikujući katolicizam sa Hrvatstvom, oni su zaista uspeli da stave veliku zapreku prodiranju srpske misli. Interesantno je da im to u klasičnom Gjivovom gradu nije pošlo za rukom. Ponosni Dubrovčani su se odlučili za Srpstvo, premda su se ostali dalmatinski gradovi; koji su stajali pod uticajem iste talijanske kulture, odlučili za Hrvatstvo. Dubrovnik je bio slobodna republika, a ostali gradovi podanici sv. Marka. Slobodni ljudi odlučili se za slobodno i napredno Srpstvo, tuđi podanici za tuđinima uslužno i nazadno Hrvatstvo.“

Gligorije Božović pisao je o Dalmaciji zanimljive stvari: „Bribir je danas samo jedna pravoslavna crkva i ništa više, stolica kneževa Šubića, odakle i Zrinski vode krv i porijeklo, i Petrova crkva nasred Bukovice, gdje je pop Kuliša održao sabor i digao srpski ustanak protiv Mlečića. Poslije mohačke bitke u cijeloj Zagori, koja počinje nedaleko od morske obale, Srbi su prihvatili sav teret na svoja ramena, da ovaj kraj sačuvaju ujedinjenoj naciji i od Turaka i od Mlečića i od habsburške monarhije.“

Radoje_KneževićRadoje Knežević napada hrvatske imperijaliste, koji zahtijevaju i dio srpskih zemalja: „Političarima koji se nisu makli iz svojih kotara, i koji nisu nikad bacili pogled na etnografsku kartu Jugoslavije, izgleda doista kao neko nevjerojatno velikosrpsko pričanje, kad se kaže, da granice srpske zemlje idu od Timoka pa sve do mora oko Šibenika. To je međutim samo jedna konstatacija stvarnosti, jedna apsolutna i neporječiva istina. Može to biti neugodno nekom, ali je savršeno točno, da hrvatska naselja u Bosni predstavljaju samo oaze, ostrvca odsječena od svoje matice, a da se srpska naselja protežu preko Drine, sve do mora oko Šibenika-Benkovac-Zadar-Gospić-Brinje i Vrbosko i dopiru neprekinutin pojasom gotovo do granica sadašnje dravske banovine.“

Vidimo danas nisu stali samo kod Zadra, već im je granica Virovitica-Karlovac-Karlobag. A uskoro vjerojatno Rijeka ili Pula.

Skerlić je pun lažnih pisanja: „Moralne veze između Srbije i ostalih krajeva gdje Srbi žive, jače su no što su ikada bile. Srpske knjige čitaju se u sve većem broju i u svim krajevima srpskim. Stara Srbija i Severna Maćedonija ulaze u književni i kulturni život srpski. Ne samo među katolicima, kojih je u srpskoj književnosti bilo još u polovini XIX. veka, no od kraja XIX. veka, i među Muslimanima Bosne i Hercegovine javljaju se srpski pisci. Do kraja XIX. veka nacionalni život osećao se u Srbiji i bivšoj Vojvodini, danas se rasprostro na sve srpske krajeve, naročito na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu.“
Naravno ni kod njega nema nikakvih dokaza ni temelja za tvrdnje.

Jovan Dučić prikazuje Ivana Meštrovića i tvrdi da su Hrvati nova etnička skupina, koja nema veze sa starim Hrvatima, jer su te stare hrvatske mase nestale. Kada, kako i zašto – za to nema navoda. Po njemu današnji Hrvati su Srbi, koji su se odrekli svoje vjere i postali umjetni Hrvati. Profesor Filip Lukas je upitao Dučića, kako to da su ovi Hrvati koriste ikavicu kad je to hrvatska osobina. Naravno odgovor nije dobio.

Marko Car u pisanjima o Jadranu ne spominje Hrvate. U jednom svom članku iz 1922. piše: „Jest, izgorela je kuća (država), ali sad se ponovno zida; a za tu novu kuću Srbinovu u kojoj nađoše zaklona i braća Hrvati i Slovenci, i ti si, srpska diko, pomogao nositi osnovno kamenje.“

Hrvatski izdajnici

Hrvatskoj su najveći problem bili upravo Hrvati koji su radili protiv svog naroda i države. Našoj eliti, koja je bila pod utjecajem srpske promičbe, se nije moglo više vjerovati. Jedan dio hrvatske znanosti bio je usmjeren na provedbu srpskih ideja.

Neki hrvatskih pisci željeli su dokazati da su tek s Vukom i Hrvati “dobili” svoj književni jezik. Hrvatski znanstvenici Jagić i Maretić su tu laž propagirali čitav život. Maretić je pišući svoju Gramatiku, upotrijebio: Vukova i Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela drugih srpskih pisaca, a od Hrvata samo „Nodilovu Historiju“. Od hrvatskih književnika nije upotrijebio niti jednoga, ni jednoga dubrovačkog klasika, ni Šenou, ni Matoša. Jedan profesor hrvatskog sveučilišta dok je sastavljao gramatiku hrvatskog jezika ignorirao je hrvatsku književnost.

Profesor Vatroslav Jagić piše o hrvatskim književnicima kao da je naručen od naših neprijatelja. U predgovoru „Historiji književnosti…“ odriče se svoga hrvatstva. Naziva jezik i književnost svoga naroda hrvatsko-srpskom i pokušava to dokazati. Dalje navodi da su Srbi izvorno naselili Bosnu i Hercegovinu, da nisu doseljenici, iako je par godina ranije pisao o hrvatstvu u BiH. Kasnije je počeo nijekati hrvatstvo kajkavaca, govoreći kako je to slovenski jezik, te piše: „Među ovakve Slovence, koji su od početka naše historije hrvatsku sudbinu dielili… spadaju današnji stanovnici županija: varaždinske, zagrebačke, od prilike do Kupe, i križevačke… napokon Međimurje…“
Nakon što je napustio domovinu, nije pomogao hrvatskom imenu, već naprotiv on posvuda propagira srpske zahtjeve i svi ga smatraju Srbinom.

Posljedice

Srpski pisci su radili kako su htjeli, a još i lakše jer s hrvatske strane nikad nije došlo do oštrog odgovora.

U statističkim podatcima stoje megalomanske brojke. Jovan Cvijić daje svjetskoj javnosti krive podatke. Članak objavljen u “Scientia” 1918. godine, predstavlja pravu riznicu neistina upućenih stranoj javnost: „Srbi, koji čine skoro dve trećine jugoslavenskog stanovništva…“ Cvijić u svojim djelima ne spominje hrvatski narod. Za njega postoji samo srpski narod tri vjere. U jednoj knjižici piše da su “Bosna i Hercegovina oblasti čisto srpske rase”. Srpska država je promicala krivotvorine svojih ljudi kao znanost. Mnogi pisci izdaju u znanstvenim časopisima radove pune neistina. Hrvatski odgovor na ovakvu politiku je često izostajao. Neki zbog „bratstva i jedinstva“, a neki jer su vjerovali da te laži neće uzeti maha. Ali mnoge europske države i mnogi znanstvenici su bili neobaviješteni. I naravno srpske laži su dobile temelj.

Jedan Poljski intelektualac i državnik godine 1926. piše: „Budući da su samo dva naroda: Madžari i Česi bili zatvoreni u cjelini u granicama monarhije i da Madžari već posjeduju svoju državnu organizaciju iz dualizma, nastala je potreba stvaranja, na ruševinama monarhije, samo jedne nove države, naime, države Čehoslovačke. Ostatak zemalja monarhije pripadao je Poljskoj, Rumunjskoj, Srbiji, Italiji…“
On još piše: „Ostaje još veliko područje nastanjeno pučanstvom govora srpskog, koje zauzima kraljevinu Srbiju i Crnu Goru, austro-ugarske provincije Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Slavoniju, znatni dio madžarske provincije Banata, konačno jadranske provincije Dalmaciju i Istru, gdje se pučanstvo govora srpskog dotiče s talijanskim.“
Po njegovom pisanju hrvatski narod ne postoji i hrvatska zemlja pripada Srbiji.

Jedna poljska enciklopedije piše da Hrvata ima dva milijuna, da je Hrvatska velika 47.000 km2, itd. Poznat im je tamo neki Tomislav, poslije koga su njegovu zemlju osvojili Madžari, a Srbi nakon tisuću godina ropstva Hrvate oslobodili. Jezik kojim govore Hrvati je srpski, itd.

Ugledni češki publicist hvali Veneciju kako se žrtvovala za spas Europe. Uspoređuje je s Austrijom u obrani od Turaka. Dok se Hrvatska i Hrvati uopće ne spominju!

1842. Hope je prema informacijama koje mu je Vuk proslijedio u njemačkoj reviji 1842. izdao članak o Dalmaciji. Piše kako Hrvata u Dalmaciji nema osim na kojem otoku i malom dijelu sjevernog primorja (područja čakavštine). Na isti način je Vuk 1834. krivo izvijestio Rankea o Bosni.

Rijetke obrane

Među ona rijetka imena koja su se protivila vukovcima i spominjali mnoge laži i neistine su: Pasarić, Prodan, Pavlinović, Zovko. Pasarić kaže kako je Miklošič ograničio Hrvate na šaku čakavaca. Dok je Vuk držeći se izjave „Srbi svi i svuda“, izdavao je hrvatska narodna djela pod srpskim imenom.

Ivan Zovko je zabilježio pjesmu o kralju Krešimir. Istu pjesmu Vuk izdaje, ali piše o kralju Stevanu ili Šćepanu. Zovko je zapisao motiv: “Ko je junak i roda junačkog, i junačke krvi i koljena; Neka sutra na mezevo dođe.” Ali kod Vuka stoji: „Ko je Srbin i roda srpskoga i od srpske krvi i koljena; Neka sutra na Kosovo dođe.“

mehmedMehmed-Dželaluddin Kurt napao je Vuka zbog uvrštavanja muslimanskih pjesama u srpske zbirke, gdje Fatima i Meho su postali Mara i Jovo.

Ipak nisu svi bili megalomanski orijentirani prema Hrvatskoj kulturi i zemlji. U tjedniku „Naša linija“ izdanom 1940. stoji: „Kao Srbin ja ću reći Srbima mnogo neprijatnih istina… Hrvate od Srba ne dijeli samo vjera. Pogrješno je mišljenje da su Hrvati neka vrsta Srba katoličke vjere. Osim vjere Hrvati se razlikuju od Srba mnogim odlikama, koje ih čine posebnim narodom, koji je Srbima veoma blizak, ali ne mnogo bliži od Bugara. Mora se reći, da hrvatski narod u većini govori jezik, koji za Srbe nije ništa razumljiviji od bugarskog ili slovenskog. Mi se u prošlosti nismo nikada susretali sa Hrvatime ni u dobru ni u zlu. Hrvati nisu bili ‘robovi’ Austrije i mi ih nismo ‘oslobodili’… Hrvati su se uvijek smatrali domaćima u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a tamošnje Srbe, koji su doseljenici, smatrali su svojim gostima.“

Profesor Filip Lukas je upozorio na neistine Cvijićeva „znanstvenog rada“ o pitanju dinarske rase: „Po današnjem antropološkom ispitivanju dinarska rasa je zastupana u čistijoj formi u krajevima naseljenim pretežno Hrvatima, a baš se Šumadija, koja je također bila područje migracionih struja iz Raške oblasti; dosta odvaja u fizičkom tipu stanovnika od zemalja zapadno od Kolubare. Švicarski učenjak Pittard na osnovi dugogodišnjeg proučavanja rasnih razlika na Balkanskom poluotoku, došao do zaključka, da je jezgra Dinarskog ljudskog tipa u blizini mora…“

Jacques Bouccart zaključuje u jednom stručnom časopisu da nema nikakve homogenosti između Hrvata i Srba: „Les Serbes de Royaume sont completement differents des Croates, des Montenegrines et des Bosniaques-Hercegoviniens.“

BiH

O Bosni i Hercegovini se pisalo kako su to srpske zemlje; da tu žive Srbi tri vjere; bogumili su bili srpski protestanti; srpski banovi, itd. Iako nisu postojali nikakvi ozbiljni i znanstveni dokazi, a i mnogi povjesničari s istoka često koriste Hrvatsko ime za narod i zemlju Bosne. Mnogi povjesničari pišu o kršćanskoj i islamskoj Hrvatskoj te kako su austrijski car i turski sultan podijelili Hrvatsku. Ali sve te činjenice nisu bile prepreka za srpsku znanost. Pišući neprestano i laži su rasle, a nemoguće teze su uzimale maha.

Srbija je znala da ako uzme Bosnu onda su i ostale hrvatske zemlje na dohvat ruke – istočna Dalmacija, te Slavonija. Iako su Srbi bili manjina u tim zemljama to ih nije sprječavalo da otimaju tuđe.

Dr. Vaso Glušac izdao je svoj rad o bogumilima. On je htio dokazati da su “bosanska crkva” i “krstjani” u biti pravoslavci. Ako mu neki izvor pobija tvrdnju on ih proglasi krivotvorinom. Po njemu “bosanska crkva” nije bila patarenska ili bogumilska već pravoslavna. Stoga piše kako Muslimani u Bosni nisu bili patareni nego sljedbenici pravoslavne vjere, kao i vjernici “srpske crkve” u Srbiji.

Bugarska i Makedonija

Ni Bugari ne prolaze bolje od Hrvata. Po nekim pisanjima zapadni dio države pun je srpskih kulturoloških oznaka, a srpska naselja su dopirala sve do Sofije. Čak je Vuk prvi „naučno zabeležio“ bugarski jezik. Po njima Bugari nisu imali svoju književnost. A „ono malo“ knjiga pisano je mješavinom ruskog i bugarskog jezika. Po njima Bugari trebaju biti zahvalni Vuku, jer je učinio velike usluge bugarskome narodu. Ne znam što oni smatraju uslugu, jer je lažirao broj stanovnika, negirao bugarski jezik, i njihove književnike?! Ali oni ne staju tu, kao i prema Hrvatskoj, tako su imali težnje i prema Bugarskoj. Da bi srpski utjecaj nadjačao htjeli su otvarati srpske škole, slati srpske popove u Bugarsku, a Bugarske svećenike dovesti na bogosloviju u Srbiju.

I prema Makedoncima su imali jednake težnje, i oni su trebali biti dio silnog srpskog carstva. Cvijić čak jednom govori o tome hoće li u Makedoniji opstati srpsko ili bugarsko ime. I da sve ovisi o radu, političkim prilikama i drugim događajima. Makedonci su vrlo dobro osjetili što znači biti dio „srpske države.“

Prijevodi književnih djela

Gavrilo Kovačević 1803. izdaje djelo Kačića. Izraze kao slovinski prepisuje u srpski. On to naziva “prevođenjem”. Kačićeva djela je skraćivao i mijenjao po volji.

11815944_10206916989061578_124549931_nGeorgije Mihajlović “preveo” je na isti način Došenovo djelo, kao i Stefan Rajić “Satira” od Reljkovića. Popović krade Kačićeve pjesme i izdaje ih u svojoj knjizi. Gdje stoji Ivo, on piše Jovo. Menčetićev spjev “Trublja slovinska”, također je postao žrtvom megalomanije. Stih: „… o hrvackieh da se žalih more … „ u jednoj knjizi je preveden „… o slovinskih da se žalih more …“
Jefto Popović je “posrbio” Gundulićeva Osmana pod imenom „Razna dela Jevte Popovića“. „Preveo“ ga je na neku staroslavensku-rusku mješavinu i mijenjao značajke unutar djela.

Djela Milovana Vidakovića su bile prerade njemačkih romana. On bi promijenio njemačka imena junaka u srpska, njemačke gradove i spomenike u srpske izdao “roman” pod svojim imenom. Vidakovićev roman „Kasija carica“ je obični prijevod njemačkog romana „Kaiser Octavianus“.
Jovan Popović je 1828. izdao roman pod nazivom „Boj na Kosovu ili Milan Toplica i Zoraida“. To je u biti prijevod francuskog djela: „Gonzalve de Cordoue ou Grenade reconquise“. Popović je samo izmijenio imena, glavne likove pretvorio u Srbe, radnju smjestio na Kosovo i tiskao kao svoj ‘roman’.

Vrhunac zasigurno predstavlja izdanje Šenoina „Zlatareva zlata“. Mita Đorić je naš divni roman unakazio. Djelo je toliko izmijenio, da ono više nije Šenoino, već Đorićevo. Neki od primjera prijevoda su: Šime – Sima; Gjuro – Đorđe; Tu ćemo reći smjerno ali hrvatski …. Tu ćemo smerno srpski reći; … i hrvatskom rieči … i srpskim jezikom; Liepa si divna, o majko naša krasna zemljo Hrvatska…….. Lepa si, divna si, o majko naša, oj zemljo Srbinova; po zemlji Hrvatskoj ……. po svoj prostranoj i lepoj zemlji Srbinovoj…
On čak Šenou naziva “književnim velikanom braće Srba katolika”.

Školske knjige

Hrvatska književnost je u “jugoslavenskim” školama prikazivana beznačajnom. Razni prepisivači stranih djela kao Joakim Vujić ili Milovan Vidaković su se obrađivali u detalje, dok su se zanemarivali neki veliki hrvatski pisci. U mnogim knjigama stoji: „Naša narodna poezija svojim uticajem zahvatila je ne samo novu srpsku književnost, već i dubrovačku ili srednju srpsku knjiženost, kako se ona drugačije zove i to još od samog njenog početka od druge polovice XV. veka, pa sve do njenog gašenja, do konca XVIII. veka. Đorđe (Džoro) Držić je prvi srpski umetnički pesnik, kod kojega se oseća uticaj naše narodne poezije. On je rodonačelnik one velike plejade naših pesnika, koji su je stolećima podražavali od XV. veka pa sve do danas. On uvodi njen uticaj u dubrovačku književnost, i po tome uticaju, kao i po svome jeziku i nacionalnoj svesti ova književnost ima srpski karakter.“

Đorde Anđelić pišući o Baščanskoj ploči ispušta ime hrvatsko – te piše samo “kralj Zvonimir”. A Juraj Zrinjski je preimenovan u Đorđe Zrinski.
Jedna Zbirka zemljopisnih karata koja se upotrebljavala u gimnaziji sadrži kartu: “Istorijski razvitak Srbije u novo doba”. Koja prikazuje kako je Jugoslavija samo proširena Srbija.
U knjizi S. Stanojevića, koja je korištena i u hrvatskim školama, piše: „Strepeći od Srba… austrijska je vlada počela u Bosni stvarati Hrvate od tamošnjeg katoličkog elementa.“
U srpskom pisanju ova laž je postala dio kulture od neškolovanih pa sve do doktora znanosti – da je Austro-ugarska stvorila Hrvate.

Naravno ni Hrvatska himna nije ostala netaknuta. U nekim knjigama zanemarena je riječ Hrvat, te stoji: “Da svoj narod Sloven ljubi”.

Vidimo da se ni nakon 100 godina nije ništa promijenilo, četnikovanje se nastavilo, kao i otimanje hrvatskih zemalja i kulture. Jugoslaveni i dalje pričaju o jednoj kulturi i jeziku i rade ruku uz ruku s veliko-srpskim težnjama. Što se i vidi u tome kako je Draža Mihajlović postao anti-fašist. Naši političari i dalje šute, možda i dalje misle kako se laži neće zadržati.

Ali tko ne uči iz povijesti osuđen je na njeno ponavljanje!

V.D./Kamenjar.com

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari