Connect with us

Povijesnice

Srpske laži i krivotvorine : “Lagao bih dan i noć, lagao bih kao pas, samo kad bih znao da je to za dobro mog naroda.”

Objavljeno

on

Dok su, primjerice, Srbi stoljećima živjeli kao porobljena raja pod osmanlijskim osvajačima, i tek nakon slabljenja središnje turske vlasti (početkom XIX-og stoljeća) oslanjajući se na Rusiju, Ugarsku i Austriju započeli borbu za nacionalno oslobođenje u krvavim protuturskim ratovima u kojima se nije znalo za milost (a klanje, nabijanje na kolac, pljačka, paljevina i silovanje bili uobičajeni i čak poželjni obrasci ponašanja “narodnih masa”, kako bi se u cjelosti iskorijenilo i istrijebilo neprijatelja), u Hrvatskoj su se otvarala sveučilišta, kazališta, opere, bolnice, muzeji, znanstvene i gospodarske institucije i sl., a brojni umjetnici, književnici i jezikoslovci stvaraju zapažena djela obogaćujući tako hrvatsku kulturnu baštinu. Što se političkih i gospodarskih pomaka tiče, Hrvati kroz cijelo to vrijeme napreduju i postižu sve veći stupanj samostalnosti u odlučivanju o bitnim pitanjima svoga razvoja, što također doprinosi sve većoj nacionalnoj i društvenoj emancipaciji u svakom pogledu.*

Piše: Daran Bašić/Kamenjar.com

Ilustracije radi, evo samo nekih natuknica vezano za gore iznesene tvrdnje:

1501. godine, Marko Marulić piše svoj proslavljeni ep Istorija svete Judite u versih hrvacki složena – tiskan 1521. godine u Veneciji;

1538. godine, pjesnik iz Zadra, Petar Zoranić tiska prvi hrvatski roman u stihovima (Planine), u kojemu veliča ljubav prema hrvatskom narodu i njegovom jeziku;

Novela-od-StancaNajveći hrvatski književnik iz Dubrovnika, Marin Držić (1508-1567.), piše svoja najznačajnija djela – Dundo Maroje (1550.), Novela od stanca (1551.), Skup (1553.), Pjerin, Mande i Arkulin itd.;

1556. godine, u Veneciji tiskana prva hrvatska svjetovna drama Robinja – djelo hvarskog vlastelina i pjesnika Hanibala Lucića (1485-1553.);

Hvarski pjesnik Petar Hektorović (1487-1572.), napisao je spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (tiskan 1568. godine u Veneciji), u kojem s ljubavlju govori o hrvatskom moru i životu tamošnjih ribara;

Slavni hrvatski znanstvenik rodom iz Šibenika Faust Vrančić (1551-1617.) sastavlja 1595. godine petojezični rječnik, piše logiku, etiku, i znamenito djelo iz mehanike, Machinae novae;

Od 1561. do 1568. godine, u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu objavljeni hrvatski prijevodi Novog Zavjeta i više od 20 drugih teoloških djela (namjera hrvatskih protestantskih svećenika koji su radili na tomu bila je da “božanstvenu istinu spoznavši…hrvatskim jezikom mej mnoge narode”, prošire, pa i među Slavene u Turskom carstvu;

Bartolomej Kašić (1575-1650.), isusovac, sastavio prvu hrvatsku gramatiku (Institutionum linguae illyricae libri duo – tiskana u Rimu 1604. godine);

Ivan Gundulić (1588-1638.), jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u Dubrovniku piše i prikazuje drame: Galatea, Armida, Posvetilište ljuveno, Arijadna i druge, te pastirsku igru Dubravka i veličanstveni ep Osman, a drama Suze sina razmetnoga smatra se najdotjeranijim djelom stare hrvatske književnosti;

1607. godine na zagrebačkom Gradecu isusovci otvaraju svoju gimnaziju u kojoj već prve godine ima 300 đaka, a 1627. godine isusovačka gimnazija otvara se i na Rijeci, 1636. godine u Varaždinu itd. 1658. godine u zagrebačkom franjevačkom samostanu utemeljen “studium philosophicum” s dva profesora, a potom i “studium theologicum generale”; 1670. godine otvorena je pavlinska gimnazija u Križevcima;

1671. godine lepoglavski Pavlini od pape Klementa X dobijaju pravo dodjele akademskih naslova (magisterija i doktorata) redovnicima koji naučavaju filozofiju ili teologiju, što im svojim ukazom potvrđuje iste godine i car Leopold I.;

Ivan Lucić (1604-1669.), utemeljitelj hrvatske kritičke historiografije, prikuplja građu i piše vrijedna povijesna djela (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, najbolje djelo starije hrvatske historiografije do 15. stoljeća (tiskano u Amsterdamu 1673. godine), i Memorie storiche di Tragurio ora ditto Trau (tiskano u Veneciji 1673. godine);

Oko 1704. godine u Splitu utemeljena “Akademija ilirička iliti slovinska” koja je okupljala književnike;

1726. godine gradi se cesta od Karlovca prema Bakru i Rijeci – tzv. Karolinska cesta;

1758. godine, isusovac i učenjak svjetskog glasa s područja fizike i astronomije, dubrovčanin Josip Ruđer Bošković (1711-1787.), u Beču objavljuje svoje djelo “Philosophiae naturalis theoria” ;

1767. godine u Splitu je utemeljena “Poljoprivredna akademija”, radi poboljšanja stanja u dalmatinskom agraru , iste godine, 7 srpnja, carica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće, kao središnju upravnu vlast u Banskoj Hrvatskoj;

Od 1770. do 1779. godine, po nalogu Josipa II, gradi se nova cesta od Karlovca do Senja, tzv. Jozefinska cesta;

9. kolovoza 1776. godine, Marija Terezija potpisala ukaz o pripojenju grada Rijeke Hrvatskoj, a godinu dana poslije, Hrvatskoj su pripojene i luke Bakar, Bakarac i Kraljevica, u isto vrijeme u Zagrebu utemeljena Kraljevska akademija, najviša školska ustanova u tadašnjoj Hrvatskoj;

1781. godine (21. prosinca), Josip II izdaje patent o toleranciji, čime se pripadnicima svih vjeroispovjesti na teritoriju Monarhije daju puna prava (tako je već 1785. godine u Varaždinu utemeljena prva Židovska općina, a u Zagrebu 1806. godine);

1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić ukida kmetstvo u Hrvatskoj, čime su dokinuti dotadašnji feudalni društveni odnosi – u pismu od 25. travnja, Jelačić među ostalim kaže da se ukida “tlaka gospodska i svaka daća urbarialska”.

(podaci uzeti iz: Ilustrirana povijest Hrvata, izd. Stvarnost – Zagreb, tiskano Mariboru 1990., autori: prof. dr. Josip Adamček i drugi. Dakako, ovako različit povjesno-civilizacijski, politički, kulturološki i uopće društveni razvoj srpskog i hrvatskog naroda (koji je ionako civilizacijski bio oduvijek podijeljen, ne samo zemljopisno i geo-strateški, nego je i mentalno pripadao različitim svjetovima), po prirodi stvari stvorio je ozbiljne, gotovo nepremostive razlike među njima – i to ne samo na razini političkih, intelektualnih i crkvenih elita, nego i u širokim narodnim slojevima (s neizbježnim utjecajima na ukupno duhovno stanje, stanje svijesti, svjetonazor, pa i mentalitet uopće).

Kompleks stoljetnog zaostajanja Srba u tom smislu, nastojao se kompenzirati svojatanjem tuđih postignuća, ne bi li se nekako dokazalo kako u ovim krajevima Srbi imaju stoljetnu tradiciju i svoje duboke povijesne i kulturne korjene.

Budući da je književno-publicistiĉki opus ove vrste toliko opširan i raznovrstan, njega je gotovo nemoguće detaljnije analizirati, jer bi to oduzimalo isuviše prostora i vremena. Stoga je bilo uputno ograniĉiti se na ovih nekoliko znakovitih primjera iz sadržine školskih udţbenika.

Dakako, ne treba gubiti iz vida prebogatu i raznoliku nakladničku produkaciju Srpske pravoslavne crkve, te vodećih kulturnih i znanstvenih institucija i novinskih kuća, koje su manje više, na isti naĉin tretirale ova pitanja, u stalnoj težnji dokazivanja što većeg “patriotizma” i ljubavi prema Otadžbini koja je postajala imperativ za svakog pripadnika srpske nacije.

Tek pred sam Prvi svjetski rat, u srpskim udžbenicima nalaze mjesta pojedine povijesne ličnosti i pisci iz Slovenije i Hrvatske, ali isključivo oni ilirskoga usmjerenja (Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Petar Preradović i sl.), što treba promatrati kroz prizmu političke odluke da Srbi također moraju napraviti iskorak ka juţnoslavenskom ujedinjenju.*


* Ne treba gubiti iz vida, da je Nikola Pašić odbijao svaku ideju o takvom politiĉkom rješenju, sve dok on, njegova Radikalna stranka i srbijanski kraljevski dvor nisu uvidjeli, da će to tobožnje “južnoslavensko ujedinjenje”  moći iskoristiti u cilju objedinjavanja cjelokupnog srpskog nacionalnog korpusa u jednu državu.


Kako je ovako postavljen odgojno-obrazovni sustav utjecao na djecu i omladinu toga vremena, i kakvi su svjetonazori oblikovani njegovom primjenom, te kakvog je to učinka imalo na širem društvenom i politiĉkom planu u razdoblju između dva svjetska rata, pa i kasnije kada su ta “djeca”  preuzela upravljanje Srbijom i Kraljevinom SHS (odn. poslije Kraljevinom Jugoslavijom), jasno je vidljivo iz događaja koji su uslijedili.

Bartol_Kasic_Institutiones_linguae_IllyricaeUsprkos deklarativnom opredjeljenju za zajednicu “ravnopravnih južnoslavenskih naroda” , Srbija nije odustajala od “posrbljivanja” drugih nacija i njihove kulture, pogotovu onih koje su se nalazile na udaru njezinih ekspanzionistiĉkih planova.Kada su u pitanju aspiracije prema Hrvatima i njihovoj kulturnoj baštini, takva nastojanja su evidentna i traju čitavo stoljeće prije ujedinjenja.

Unaprijed zadane “istine” (mitovi, dogme i velikodržavne ideje, teorije o “izabranim” narodima i nacijama koje imaju “posebne povijesne misije” , “svete ciljeve”, i “pravo” da shodno svojim interesima uređuju odnose sa susjedima), nisu dobar saveznik, niti mogu biti temelj za riješavanje bilo ĉijih nacionalnih pitanja.

Dakako, i kod drugih naroda u ovom dijelu Europe bilo je romantičarskih i mitoloških prikaza vlastite povijesti, s težnjom da se ona uĉini časnom, junačkom, slavnom itd.
No, to nije imalo niti izbliza takvu snagu i uĉinke kao kad su bili u pitanju Srbi i njihova povijest.

Hrvati su, barem što se novije povijesti tiče, bili najviše izloženi pokušajima brutalnog odnarođivanja i posrbljavanja, i to iz jednog sasvim jednostavnog razloga: ovaj narod i njegov državni teritorij stoljećima su bili jedina brana širenju “velike Srbije” na zapad, upravo onako kako je to bilo i u vrijeme osmanlijskih pokušaja osvajanja Europe. Budući da je hrvatski narod i civilizacijski i kulturološki pripadao upravo zapadno-europskom i srednjo-europskom vjerskom i uljudbenom krugu, bio je to razlog više da postane jednom od najvećih zapreka velikosrpskom širenju, pa da samim time, zauzme zapaženo i istaknuto mjesto među “neprijateljima srpstva” .

Liječeći svoj kompleks inferiornosti na kulturno-književnom polju, u odnosu na uljuđenu i razvijenu Europu (jer, osim crkvenih zapisa i spisa – poput Žitija svetog Simeuna i sl., te nešto narodnih epskih pjesama lokalnog karaktera i istog takvog dometa , koje su se usmeno, uz gusle pjevale u narodu – do pojave Vuka Stefanovića Karadžića u 19. stoljeću, Srbi nisu imali nikakvih kulturnih dometa i postignuća koji bi nešto znaĉili u širim, europskim razmjerima. Za to, dakako, nije krivnja na njima, jer im petstoljetna turska vladavina i druge nepovoljne okolnosti nisu dopuštale gotovo nikakav kulturni razvoj, ali isto tako, krivci nisu bili niti njihovi susjedi, odn. narodi iz okruženja.

Nastojeći kompenzirati ovaj ozbiljan nedostatak, mnogi od “istoriĉara”, “intelektualaca” i književnika velikosrpske provenijencije, izlaz iz ovog ćorsokaka nastoje nadomjestiti na jednostavan naĉin: prisvajanjem tuđeg kulturnog naslijeđa.

Kada je u pitanju svojatanje književne baštine Hrvata, oni su, pored svega ostaloga, posebice žestoko i tvrdoglavo nastojali “dokazivati” kako je dubrovačka srednjovjekovna književnost, ustvari, srpska; odabrali su, ne bez razloga, upravo ovaj segment hrvatske književnosti, jer se radi o najstarijoj i najrazvijenijoj književnosti u tom dijelu Europe.

Unatoč činjenici da žitelji tadašnjeg Dubrovnika – pa time i njihovi viđeniji ljudi, nemaju ama baš nikakve veze sa Srbijom, niti po jednome poznatom sociološkom kriteriju, gorljivo su ustrajavali u tvrdnjama da je ovaj grad “oduvek srpski”.

Kod svojatanja crnogorske kulture, na primjer, to im i nije predstavljalo preveliki problem (jer su srpski i crnogorski narod vezani istom vjerom, povijesno su bili upućeni jedni na druge, stoljećima su njegovali zajedničke prijateljske veze s Rusijom, skupa ratovali kao saveznici itd.), pa nije čudno, što se ni danas, primjerice, još uvijek ne zna čiji je pjesnik Petar Petrović Njegoš – srpski ili crnogorski.

Drske krađe i prisvajanja nisu bili pošteđeni ni drugi narodi iz okruženja – primjerice, muslimani iz Bosne, koji u bolesnim glavama velikosrpskih megalomana, od “poturčenjaka”, “otpadnika srpskog roda”  i “balija”, preko noći postaju najbolji srpski pisci, pod uvjetom da napišu makar jedno vrijedno književno djelo.

Znakovit primjer je i blasfemiĉni pokušaj “srbiziranja” jednoga od najvećih pisaca hrvatskog romantizma, Augusta Šenoe, kojega se nastojalo skupa s cijelim književnim opusom pripisati srpskoj kulturnoj tradiciji.U Beogradu je  01.rujna 1892. godine, izvjesni Mita Đorić, napisao predgovor za Šenoino Zlatarovo zlato. Nastojeći prisvojiti i autora i djelo, on na groteskan način krivotvori životopis slavnoga pisca. Taj predgovor gotovo je nemoguće prepriĉati, pa ostaje jedino donijeti ga u integralnom obliku, iz razloga što može poslužiti kao paradigma tipičnog odnosa Srbije toga doba prema Hrvatima i njihovom kulturnom i povijesnom naslijeđu (ne treba zaboraviti da se radi već o koncu 19. stoljeća!).

U spomenutom “Predgovoru”, dakle, Đorić piše:

“Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Avgusta Šenoe, smatram za potrebno, da progovorim nekoliko reči o životu i radu ovoga književnoga velikana naše braće Srba katoliĉke vere. Da mnogobrojni lukavi neprijatelji Srpstva nisu u svoje vreme bacili seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako revnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno, da prikazujemo našoj publici Avgusta Šenoa; on bi i kod nas bio znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoliĉke vere – tako zvanih Hrvata. Neprijateljima našim išlo je u raĉun, da raskomadaju Srpstvo, pa ako je moguće i da izbrišu ime ‘Srbin’. Jedan deo Srba pokatoliĉiše, drugi poturĉiše, treći pounijatiše. Jednima dadoše ime ‘Hrvati’, drugima rekoše da su ‘Dalmate’, muhamedancima kazaše da su Turci, ma da ni do danas ne naučiše ni reĉi turski, a one što pređoše iz Srbije u Austriju, nazvaše Rascijancima – Racima *.


*Da se to ĉini i danas, mogao se uveriti svaki, koji je bio pri otkrivanju spomenika u Slankamenu. Jedan viši oficir austrijski, govoreći o boju na Slankamenu, nabrojao je sve regimente, koje su pre 200 godina uĉestvovale u tom boju, pa na posletku dođe red i na onih 10.000 Srba sa svojim vojvodom Monastvrlejom. I mudri oficir reĉe: … ‘u ovoj borbi beše i 10.000 Raca’. Dakle ni danas, posle tolikih usluga uĉinjenih Austriji, ne može sa njenih usta da izađe reĉ ‘Srbin’. I danas smo za njih Raci!


Poĉetkom ovoga veka, pak, umeša se u to nezvano kumovanje i Napoleon I. Pa nazva sve Ilirima. Kršćavani tako raznim imenima, gonjeni raznim neprijateljima, ljudi se pometoše, ne znadoše gotovo ni sami šta su, ili, ako znadoše, ne smedoše reći, nego se počeše nazivati imenom svojih oblasti. Tako ponikoše Hrvati, Bošnjaci, Dalmatinci, Servijanci, Banaćani, Sremci itd. Poče međusobno odrođivanje: katolicima behu pravoslavni ‘Vlasi’, a pravoslavni nazivahu katolike Šokcima i nastupi mržnja, koju neprijatelji potpirivahu sve više i više. A da bi međusobno otuđivanje bilo što potpunije, onima što primiše latinsku veru naturiše i latinsko pismo, kako bi taj, nekada jedan narod i docnije, kad dođe do svesti, kad se i kod njega razvije književnost, ostao pocepan. U koliko je koja oblast imala više plitkoumnih, zanesenih glava, u toliko se više otuđivala od svoje braće; ali ni jedna se oblast nije odlikovala u tome toliko kao Hrvatska. Nekoliko bezumnika iz te oblasti, zavedeni lukavim neprijateljima Srpstva, odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajniĉkom poslu. Oni stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka… I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko – sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade ‘neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi’. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se uporedo sa njima javljaju istinske patriote, velike duhom i umom, te svetle kao sjajno sunce i svojom svetlošću bacaju u zasenak sve one zabludele sinove, sve one svesne i nesvesne sluge naših opštih neprijatelja i zlotvora. Jedan od tih velikana, jedan od tih istinskih patriota je i pisac ovoga romana, neumrli pesnik i književnik Avgust Šenoa, koga hoću da prikažem poštovanim ĉitateljima.

August_ŠenoaAvgust Šenoa rodio se u Zagrebu 2. Novembra 1838 god. Gimnaziju i dve godine pravnih nauka svršio je u Zagrebu sa odliĉnim uspehom a koncem 1859 godine ode u Prag, da produži nauku. Još kao gomnazista upoznao se sa lepom književnošću stranih naroda, a ĉitajući stare dubrovaĉke pisce i upravljajući se po savetima Ljudevita Gaja, poćeo je već tada da piše pesme i omanje priĉice. U pragu se upozna sa mnogim českim, poljskim i slovenskim književnicima, oda se i srcem i dušom na izučavanje svetske a naroĉito slovenske književnosti i priliĉno zanemari pravne nauke. I on se kao svi naši pesnici dosta napatio u Pragu, a i docnije u Beču. Iz Praga je slao pesme za ‘Naše gore list’ i ‘Slavonca’ a politiĉke ĉlanke i podlistke za ‘Pozor’. Sem toga radio je i za ĉeške politiĉke i beletristiĉne listove.

U Pragu je napisao i šaljivu igru ‘Ljubicu’ koja radi oštre satire nije bila u Zagrebu najbolje primljena. God. 1864 dođe u Beĉ i primi se da uređuje ‘Glasonošu’ i Lukšićeve ‘Slavische Blatter’. To beše ogroman posao, jer je vrlo ĉesto morao pisati sam svu sadržinu za oba lista. God. 1866 vrati se u Zagreb i poĉe da piše podlistke i pozorišne kritike za ‘Obzor’. Svi ti radovi njegovi odlikuju se humorom, duhovitošću i rodoljubljem a većina njih ima trajnu vrednost.God. 1868 stupi u službu kao ĉinovnik zagrebaĉkog magistrata, jer ne mogade naći podesnijeg položaja za svoj književni rad. Iste godine stupi u brak sa Slavicom Ištvanovićevom koju je do smrti zvao svojim dobrim genijem. Bio je srećan u braku, jer je u svojoj ženi i deci našao obilatu nagradu za sve pažnje i nepravde, što ih je kao mladić pa i kao zreo čovek, činovnik književnik i rodoljub morao pretrpeti. God. 1869 počeo je raditi za ‘Venac’ a god. 1874 postade urednikom i s pravom steče ime prvog romansijera u naše braće Srba katoliĉke vere. Šenoa je napisao mnogo, veoma mnogo tako, da po koliĉini a i po vrednosti njegov rad moţe zauzeti dostojno mesto, ne samo u našoj, već i u svetskoj knjiţevnosti. Lirskim, epskim, patriotskim i šaljivim pesmama njegovim ni broja se ne zna a samih romana i povećih pripovedaka ima preko ĉetrdeset. GraĊu za svoje romane i pripovetke uzimao je većinom iz istorije i pre nego što bi poĉeo pisati, prouĉio bi marljivo sve štampane i neštampane podatke, odlazio bi liĉno na mesto događaja, pa čak i krokirao zemljište – sastavljao čitave karte pojedinih predela, samo da bi što verniji bio u opisivanju događaja, predela i radnje svojih junaka. Njegovi najlepši romani ‘Zlatarevo zlato’ i ‘Seljaĉka buna’ opisuju borbu među seljacima i velikašima a roman ‘Čuvaj se senjske ruke’ crta sukob sa Mlečićima za vreme uskoka. U ‘Diogenu’ pak opisuje već novije doba – borbu rodoljuba protiv prevlasti mađarske i nemaĉke u XVIII veku. Veliki roman ‘Kletva’ ostao je nedovršen te ga je docnije po njegovim nacrtima dovršio J.E.Tomić. Isto tako su mu lepe pripovetke iz suvremenog društvenog ţivota: Prosjak Luka, Baron Ivica, Vladimir, Prijan Lovro, Turci idu, Pruski kralj, Mladi gospodin, Akvarijum, Dusi narodne straže, Karanfil s groba pesnikovog, Branka itd.

Šenoa je bio dobar sin, dobar muž, dobar otac i dobar drug. Ljubio je svoj narod i sve Slovene. Naroĉito ga je bolelo, što su nekoji zanesenjaci sejali razdor po narodu, poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime Hrvat svima Srbima. Ĉesto puta bi s uzdahom rekao, kako je najveća nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike. Srbe iz Srbije je veoma poštovao i oduševljavao se njihovom herojskom borbom za oslobođenje. Kad god bi se povela reč o sudbini našeg naroda – a to je bivalo često – uzdahnuo bi i rekao: ‘šteta što car Dušan nije poživeo duže. Pod njegovom snažnom rukom ujedinila bi se sva srodna plemena u jednu jaku državu, spojila bi se čvrsto među sobom u jednu celinu, pa ako bi docnije država i propala – u što je on jako sumnjao – ne bi se ipak mogao pojaviti ovakav separatizam, kojeg naši neprijatelji tako lukavo eksploatišu’. Često je osuđivao i samoga sebe jer je i sam u mlađe doba naginjao separatizmu, ali se tešio nadom da se sve to može popraviti. ‘Ja ću prvi poĉeti da radim na izmirenju’ reče mi on jednom prilikom ‘ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću uĉiniti patriotsko delo’. I tada mi ispriĉa kako je poĉeo da piše roman ‘Braća’ u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoliĉku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba.

Velika je šteta što Šenoa nije poživeo duže, da napiše taj svoj zamišljeni roman. Posle toga romana bio je nameran da štampa mnoge svoje radove, pisane u istom duhu kao što je mislio da napiše ‘Braću’ a koji bi bez sumnje potvrdili njegovu težnju ka izmirenju i dali sasvim drugi pravac pisanju katoliĉkih Srba u Hrvatskoj.

28. Oktobra god. 1880 strahoviti zemljotres nanese grdne štete Zagrebu i Šenoa kao magistratski senator bi određen u komisiju, koja je imala da oceni koje su kuće sposobne za stanovanje a koje ne. Vreme je bilo vanredno hladno i močarno i on tom prilikom nazebe, navuče tešku boljeticu, koja mu na veliku žalost naše knjige ugasi ţivot u najsnažnijem muškom dobu 1 Decembra 1881. godine.
I staro i mlado i siroto i bogato zaplakalo je za njim. Kao potpredsednik književnog odbora ‘Matice Hrvatske’ sahranjen je o njenom trošku tako sjajno, kako se – slobodno mogu reći – u Zagrebu niko nije sahranio i kao što zaslužuje čovek, koji je sav svoj život posvetio narodu, koji je umr’o radeći za narod, i umro s perom u ruci.- Slava mu!

Mita Đorić, 1. Septembra 1892 g., Beograd

(Napomena: Izvršen je samo prijepis sa ćirilice na latinicu, bez ispravljanja gramatičkih grešaka)

Ovdje je svaki komentar suvišan, no, treba dodati i to da je Đorićeva drskost išla i dalje od krivotvorenja životopisa velikoga hrvatskog pisca. On je nastojao “posrbiti”  i roman za koji je napisao “Predgovor”, zamjenjujući hrvatske izraze srpskima, pa i onda kad je rijeĉ bila o osobnim imenima dobro poznatih povijesnih likova (biskup Juraj Drašković je kod Đorića “vladika Đorđe Drašković”, katoliĉki svećenici su “popovi”, fratri “kaluđeri”, svijeće “lojanice” itd.).

Na kraju, kao bi dodatnim “argumentima”  potkrijepio srpsko porijeklo pisca, on ispod njegove fotografije, u samoj knjizi, krivotvori ćiriliĉni potpis autora (odn. samoga Augusta Šenoe!).
I, dok odriĉe pravo hrvatskom i muslimanskom narodu na samobitnost, Đorić je jako pogođen ĉinjenicom da je austrijski oficir (prigodom otkrivanja spomenika u Slankamenu), Srbe nazvao “Rascijancima” , odn. “Racima”  – iako je to izvedenica od povjesnog naziva “Raška” – ime kneževine u kojoj su pravoslavci (koji su sebe poslije nazvali Srbima), živjeli sve do XIV stoljeća i koja u biti i predstavlja njihov istinski etniĉki matiĉni prostor.

Upravo tu i leži problem; Srbi su taj naziv uvijek izbjegavali iz ĉisto praktičnih razloga – Raška se prostirala na relativno ograničenom ozemlju (obuhvaćala je područje teritorijalno manje nego što je današnja “uža” Srbija), pa bi prihvaćanjem toga naziva i pristajanjem na povijesnu istinu o svome matičnom prostoru, morali ograniĉiti i svoje ambicije prema zemljama naroda iz okruženja, a to ni u kom sluĉaju nisu željeli.

gundulićJoš jedan od karakteristiĉnih, bezočnih primjera prisvajanja hrvatske književnosti svakako je i pokušaj “posrbljivanja” Osmana, nenadmašnog i veliĉanstvenog epa Ivana Gundulića, kojemu nitko ne može osporiti pripadnost hrvatskoj književnosti.Naravno nitko osim Srbina kako je to i počinio Srbin Jevto Popović, koji je 1827. godine, u Budimu proslavljeni ep objavio pod naslovom: Razna dela Jevte Popovića. Konstruirajući vlastitu inačicu jezika – staroslavensko-rimsku mješavinu, ne samo da je prisvojio i prepisao Osmana, nego ga je sustavno usklađivao sa svojim zamislima, mijenjajući njegovu unutarnju strukturu, a sve u cilju dokazivanja “srpskog”  karaktera ovog pjesničkog remek-djela.

Svojatanje Josipa Ruđera Boškovića, hrvatskoga isusovca i znanstvenika svjetskog glasa, koje traje do današnjih dana i nastavlja se uprkos svakoj logici i zdravom razumu, još je jedan u nizu sličnih primjera koji su produkt velikosrpske blasfemije. Njega se i danas u dobrom dijelu srpske javnosti smatra i naziva “srpskim filozofom” !!!

Tako ga Dragoljub Živković (Srbin, doktor filozofije) uvrštava u svoj “Imenik srpskih filozofa (sa izborom dela)”* i (kronološki) smješta odmah iza Rastka Nemanje (odnosno, Sv.Save), kojega proglašava “prvim filozofom u Srba” (pri čemu se mora konstatirati da je Bošković dobro i prošao – jer, da ne beše Save i njegovih “filozofskih dela”, Živković bi zasigurno upravo njega promovirao u “prvog srpskog filozofa”.

Tako je Josip Ruđer Bošković (ni kriv ni dužan) završio u Živkovićevom “Imeniku …”, među “vrsnim srpskim misliocima i humanistima”  poput Nikolaja Velimirovića, Justina Popovića, Amfilohija Radovića, Kajice Milanova, Dragana Jeremića, Mihaila Markovića, Matije Bećkovića, Alekse Buhe – za koje se (bez bojazni da je ocjena preoštra), s pravom može reći da
se radi o moralnim i duhovnim nakazama.

Ovakvi (i sliĉni primjeri) svojatanja znamenitih liĉnosti i njihovih djela, utoliko su zanimljiviji, uzme li se u obzir da velikosrpska promidžba kontinuirano tvrdi, kako se odvija upravo suprotan proces (da se od strane drugih naroda – napose, Hrvata i muslimana-Bošnjaka – “prisvaja srpsko kulturno i knjiţevno nasleđe”), što je i jedna od udarnih teza u “Memorandumu”  SANU iz 1986. godine, kojom se želi potkrijepiti izmišljotina o posvemašnjoj “ugroženosti”  Srba “svih i svugdje” .
Desetljeća koja su uslijedila, kod Srba nisu donijela znaĉajnijeg pomaka u smislu prihvaćanja realiteta i kritiĉkog preispitivanja povijesti i vlastite uloge u njoj.

Plejada velikosrpskih intelektualaca, umjesto da se posveti radu za opće dobro, bavila se iskrivljavanjem činjenica, neistinama i manipulacijama, držeći se one maksime koju je još krajem XIX stoljeća promovirao jedan od urednika Srbobrana (srpskog lista koji je tijekom druge polovice XIX i prve polovice XX stoljeća izlazio u Hrvatskoj):

“Lagao bih dan i noć, lagao bih kao pas, samo kad bih znao da je to za dobro mog naroda.”

Je li, i koliko je to “dobra”  donijelo Srbima (a i njima susjednim narodima), najbolje je pokazala stvarnost, odnosno ono što se događalo na ovim prostorima u poslijednjih stotinjak godina.

“Guslarski”  mentalitet i velikodržavna tradicionalna, mitološka i mitomanska svijest – njegovana i pothranjivana stotinama tisuća tomova knjiga i drugih tiskovina, nekritiĉkim i senzacionalistiĉkim pisanjem novinstva, smišljenim kvazi-znanstvenim krivotvorinama i njihovim ustrajnim širenjem , djelatnom ulogom Srpske pravoslavne crkve i njezinog nakladništva, obrazovnim programima koji su uglavnom bili usklađeni s ovim općeprihvaćenim društvenim obrascima – nadvladali su svaku logiku i uĉinili ovaj narod zarobljenikom prošlosti, gurajući ga na taj naĉin u latentni sukob i s okruženjem u kojem živi i realnošću.

    Daran Bašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari