Pratite nas

Kolumne

Šta bijaše PEGIDA?

Objavljeno

na

„Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada” (njem. Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes), kratko „PEGIDA“, je ime prosvjednog pokreta koje je brzinom munje unišlo u medijski i politički vokabular SR Njemačke i cijeloga svijeta. (U njemačkom jeziku se za Zapad u kulturološko-političkom pogledu koriste sintagme „Abendland“ i/ili „Okzident“, dok je za zemljopisnu konotaciju rezervirana imenica „West“ i iz nje izvedene atribucije „westlich“.)

Piše: Prof. dr Mile Lasić

PEGIDA je osnovana u Dresdenu i još se uvijek radi o prosvjedima omeđenim na glavni grad Saske ili Saksonije (sl. naziv Freistaat Sachsen), jedne od 16 saveznih zemalja. Šta se, pak, krije iza nevine kratice PEGIDA: pokret ustrašenih i zabrinutih ljudi, nastao na strahu od islama i tobožnje islamizacije Njemačke, ili uopće na strahu od useljenika u Njemačku ne samo iz islamskih zemalja, ili nešto treće?

Možda se dio strahova može objasniti time što je u prvih šest mjeseci 2014. godine u Njemačkoj zabilježeno 65 700 traženja azila (najviše u EU), pri čemu većina tražitelja dolazi iz regija zahvaćenih ratom na Bliskom istoku? No, vrlo je moguće da je među prosvjednicima mnogo onih koji su ustrašeni ne samo islamističkim interpretacijama islama, nego i islamom kao „tuđom“ religijom?

Na prosvjedima se, naime, mogu vidjeti i natpisi velikih simplikacija, poput „Mržnja, nasilje, Kur’an“, ali i transparenti „Bez nasilja i protivu vjerskih ratova na tlu Europe“. Inače, muslimani su tek kap u njemačkom pluralnom religijskom svijetu: ima ih oko četiri milijuna, pri čemu su natpolovično podrijetlom iz Turske, s tim da se u toj skupini izdvaja pola milijuna Kurda. Među „njemačkim muslimanima“ (što je operativni pojam kojim barata i Njemačka islamska konferencija, forum sazvan od njemačke vlade kako bi se uredili odnosi između brojnih islamskih vjerskih pravaca i udruga, na jednoj, i njemačke države na drugoj strani) je i više od 150.000 njemačkih građana podrijetlom iz BiH islamske vjeroispovijesti. Katolika i evangelista i „Heiden“ (oni koji ne vjeruju, sumnjaju, ili jednostavno ne žele plaćati crkveni porez) je po 25 milijuna…

Ponedjeljkom u Dresdenu

Prosvjednici su započeli s okupljanjima u Dresdenu 20. listopada 2014. godine, tako što se tog ponedjeljka uvečer okupilo njih 350, sljedećeg ponedjeljka 500, da bi prvog ponedjeljka u prosincu bilo ih pet tisuća, drugoga 10.000, trećega ponedjeljka 15.000, a na predbožični ponedjeljak, 22. prosinca, 17.500, pjevajući Božićne pjesme i noseći zavodljive transparente. Prvi prosvjed je organiziralo navodno 12 osoba, od kojih se do danas jače profilirao samo izvjesni Lutz Bachman (41), pravomoćno osuđivan za krađu, ranjavanje osobe i konzumiranje droge. Nije poznat u neonacističkim krugovima, niti su PEGIDA-prosvjedi tako lako povezljiva priča s ekstremno-desničarskim manipulacijama, mada se ne smiju isključiti.

Ono što je već sada očigledno jeste da se na ovim prosvjedima okuplja mnogo tzv. običnih ljudi koji nisu neonacisti, pa bi bilo zbog toga uputnije promatrati PEGIDA-prosvjede, makar do daljnjega, kao sezimetar neraspoloženja dijela nezadovoljnog, socijalno ugroženog njemačkog građanstva (tom „donjem sloju“, prema službenim statistikama, pripada oko 16,5 milijuna građana SR Njemačke). Dakako, unutar prosvjedne gomile je i dio građana desničarkih političkih svjetonazora, koji i ne pravi veliku razliku između islama kao vjerozakona i islamizma kao političke zlouporabe islama.

Iz svih ovih razloga je, vjerojatno, uputnije govoriti o PEGIDA-prosvjednicima kao građanima Dresdena (i SR Njemačke) koji su socijalno slabi, nezadovoljni, povodljivi i ustrašeni za svoje „Nijemstvo“ uslijed promjena u gospodarstvu, kulturi i politici pod utjecajem globalizacijskih i europeizirajućih procesa u bitku njemačke nacionalne države. (Ovdje bi bilo potrebno objašnjavati kako EU ne dovodi u pitanje nacionalne države-članice, nego ih revitalizira putem tzv. višerazinskog upravljanja i uz djelomičan prijenos nacionalnog suvereniteta u oblasti pozajedničenih politika, ali bi nas to odvelo u drugom pravcu.) Još jedno je za sada izvjesno, sve neonacističke stranke su uzdržane (NPD, DVU, Reps – Republikaner), ispravno procjenjujući da bi mnogi od sudionika odustali od prosvjeda kad bi ih predvodili prononsirani neonacisti.

Tu i jeste glavni problem s razumijevanjem PEGIDA-prosvjeda i u SR Njemačkoj, te posebice u inozemstvu: prosvjedi okupljaju pretežito tzv. normalne građane koji govore pristojnijim jezikom nego što je jezik ultranacionalne desnice, pa ipak prosvjedi koriste upravo toj vrsti političke (ne)kulture. Uostalom, u ovom gradu i dijelu Njemačke populizam i „desničarenje“ imaju jake tradicije, primjerice na godišnjicu sramnog savezničkog bombardiraranja Dresdena u Drugom svjetskom ratu, unatoč tomu što su znali da je Dresden prepun bespomoćnih izbjeglica s Istoka, neonacisti prirede najveće neoonacističke manifestacije u Europi. U Dresdenu živi inače samo 0,2% stranaca, dok je u gradovima kao što su Frankfurt am Main, ili Muenchen, gotovo svaki treći stanovnik „stranac“, ili barem s tzv. migracionom pozadinom (njem. Migrationshintergrund).

Hoće se kazati da je u Dresdenu i ovom dijelu Njemačke samo pitanje timinga hoće li se „krivac“ za raznorodna socijalna ili politička nezadovoljstva tražiti u „strancima“, ili u kosmopolitskoj „ljevici“ (SPD, Zeleni …). No, ovo i nije više samo lokalna priča o Dresdenu i ne samo iz razloga što je na predbožićno okupljanje u ovomu gradu doputovala jaka delegacija AfD (Alternative fuer Deutschland) iz Brandenburga, s njezinim potpredsjednikom dr. Alexander Gaulandom, demonstrirajući i dolaskom i ponašanjem populizam velikog formata, kako je to primijetio i magazin „Der Spiegel“ u predbožićnom broju (No. 52, od 20.12.2014.). AfD je inače u Saskoj na posljednjim izborima zabilježila uspjeh od deset postotaka. Došli su, vele AfD-ovci, da vide o čemu je riječ u slučaju PEGIDA i što oni smatraju „islamizmom, iskorištavanjem azila ili prijetnjom za njemačku kulturu“. Pokupiti glasove i simpatije na desnici a „ne isprljati ruke“, primijetio je Der Spiegel, najgora je vrsta demagogije, pri čemu ništa ne mijenja na stvari što se potpredsjednik AfD-a dr. Alexander Gauland odbio rukovati s već spomenutim Lutzom Bachmannom, čovjekom debelog policijskog dosjea. Dakako, dr. Gauland je već dolaskom „s pola njegove momčadi“ poslao snažnu demagošku poruku: dijelimo iste strahove, mi smo uz vas, glasajte za nas, mi smo ono što nam i ime kaže!?

Ambicije moraju biti velike!

Možda bi upravo u opisanom kontekstu i bilo najuputnije sagledavati motive, ciljeve i ambicije organizatora prosvjeda u Dresdenu? Ambicije moraju biti velike, jer zašto bi se inače tako bezočno poigravalo na ovim prosvjedima sa simbolikom i sloganima s demonstracije u Dresdenu od prije 25 godina? Isto mjesto, isto vrijeme okupljanja, isti glavni slogan PEGIDA-prosvjeda s onima od prije četvrt stoljeća. I ovi prosvjednici govore: „Mi smo narod!“ (Wir sind das Volk), kao i oni od prije četvrt stoljeća, ali je sve drugo posve različito. Utoliko je teško zamisliti da bi PEGIDA-prosvjedi mogli dovesti do nekakvih temeljnih promjena u njemačkom društvu, koje je društvo najrazvijenijih formi parlamentarne demokracije. Uostalom, mirni prosvjedi u Dresdenu od prije 25 godina su (ne)izravno vodili padu „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“, nestanka i DDR-a, SSSR-a …, čime su otvorili prostore za „drugu liberalnu revoluciju“ (Ernest Gellner) u Istočnoj Europi, a PEGIDA-prosvjedi u podtekstu imaju ambiciju dovođenja u pitanje demokracijskih dostignuća u ovoj zemlji, da ne kažemo kraj „Berlinske republike“! Ne, ove vrste povijesnih paralela nisu opravdane, pa je uputnije PEGIDA-prosvjede situirati u ograničene ambicije populističkih pokreta tipa AfD i uopće desno ekstremističke scene da iza sebe vežu dio onih nezadovoljnih iz skupine socijalno ugroženih od 16,5 milijuna i dijela građanstva koje se osjeća ugroženim nezaustavljivim promjenama unutar njemačkog i europskog društva. Zapravo, logično je pretpostaviti da bi i druge stranke populističkog usmjerenja (poput AfD), ili ekstremno desničarskog usmjerenja mogle pokušati izvući kapital iz podatka da 34% njemačkih građana strahuje od „dodatnog islamiziranja“ njemačkog društva, kako upozoravaju ankete.

S druge strane, kad biste i dio PEGIDA-prosvjednika pitali: zašto prosvjeduju i kuda to sve vodi, koji „zid“ sad žele srušiti, i tsl., ne bi vam znali odgovoriti, jer je i mnogima i od njih jasno da su „gastarbajteri“ (njem. Gastarbeiter) i nevoljne izbjeglice, u krajnjem svi imigranti i ljudi koji imaju tzv. migracionu pozadinu, a njih je više od 15 milijuna s njemačkim državljanstvom, te k tomu oko sedam milijuna uredno prijavljenih građana s putovnicama drugih zemalja, pretežito dobro činili Njemačkoj i u gospodarskom i u demografskom i u sociološkom i kulturološkom pogledu. Zemlja je postala u konačnici zdravija, demokratskija i civiliziranija, većinski je ozdravila od teških mamurluka iz prošlosti koji su je i bili odveli na stup srama u svjetskoj kulturi i povijesti. Neki, dakako, i dalje imaju potrebu tražiti krivce za vlastite frustracije i neuspjehe u onima koji nisu Germani po krvi, što je ponajlakše učiniti s onima koji se ne mole kršćanskom Bogu, nego primjerice Jahvi ili Allahu. Njih je uzaludno upozoravati da i kršćanstvo i judaizam i islam čine tzv. abrahamsko-religijski kulturološki krug. Dramatična situacija u regiji Bliskog istoka, posebice svireposti koje se povezuju s islamom preko ISIS/ISIL-ovih fašista, stimulirajući su ambijent i za ovu vrst demagogije i u Njemačkoj.

Dodatni problem je, pak, što u PEGIDA-programu od 19 točaka mnogo toga pripada općim mjestima u demokratskom društvu koje nastoji funkcionirati temeljem uvažavanja ljudskih prava i zakona pravne države. Nije se teško, primjerice, složiti s programskom točkom: „PEGIDA je za otpor prema političkim ideologijama koje su neprijateljski i nasilno orijentirane prema ženama“! Ili, s točkom u kojoj se veli – „PEGIDA je za seksualno samodoređenje…“, jer točka zvuči kao da je prepisano iz liberalnih programa „Zelenih“. Problemi s PEGIDA-prosvjedima su, dakako, u mimikrijskoj prilagodbi općim načelima, dok se oni koji su došli odnekud ili se ne mole kršćanskom Bogu implicite ili izravno stigmatiziraju kao neprijatelji „Nijemstva“ ili „Europejstva“. Lakše bi se, dakako, bilo obračunati s debelim naslagama desničarske stigme u nazorima PEGIDA-prosvjednika, kada bi prosvjednici nosili rasističke transparanete, bili obučeni u crno i urlikali nacističke pozdrave. Sve je stubokom drugačije, čak se na prosvjedima u Dresdenu mogu pročitati i transparenti “Protiv religioznog fanatizma u Njemačkoj!”, ili „Protivu paralelnog društva u Njemačkoj!“, što bi mogli supotpisati i sve kosmpolite i interkulturalisti, kojima se gade stvarni ili virtualni „ghettoi“ i „paralelni svjetovi“. Zapravo, najtočniju metodološku uputu za razumijevanje PEGIDA-prosvjeda dao nam je magazin „Der Spiegel“ u naslovu i podnaslovu svog uvodnika u već citiranom No. 52/2014 – Zaplašujući primjer / Pobratimstvo građanstva i ekstremista je opasnost za demokraciju (Abschreckendes Beispil. Die Verbruederung von Buergertum und Extremisten ist eine Gefahr fuer die Demokratie) …

Ma koliko u njemačkom društvu bilo i inače teško boriti se u političkoj areni, ili sredstvima pravne države protivu zlouporaba slobode mišljenja i okupljanja, što pokazuju višestruki neuspjeli pokušaji zabrane djelovanja neonacističkih stranaka poput NPD, bilo bi neusporedivo jednostavnije kada bi iza PEGIDA-prosvjeda formalno organizirane neonacističke skupine (koje u Saskoj redovito ulaze u lokalne parlamente) a ne ovo implicitno „pobratimstvo“. Ali, šta je tu je: iza ovih prosvjeda stoji formalno samo organizacijski odbor od 12 članova, pri čemu se profilirao u javnosti samo već spominjani Lutz Bachmann. Pa ipak, zahvaljujući upravo njemu postalo je tijekom protekla dva mjeseca jasno da se na prosvjedima u Desdenu ne radi samo o „islamom ustrašenima“, nego i o nacionalističkim manifestacijama desno orijentiranog građanstva, inficiranog jezikom i logikom netolerancije koji se povremeno njeguju i u etabliranim strankama, a u pravilu na ekstermističkoj sceni…

Merkel i Gauck o PEGIDA prosvijedima

Interesantno je inače da su se sve etablirane političke stranke žurno ogradile od PEGIDA-prosvjeda, izuzev Alternative za Njemačku (AfD). Počev od političkih stranaka desnoga do lijevoga političkog spektra, ili udruga civilnog društva kakvo je Središnje vijeće njemačkih Židova, svi su se politički i društveni subjekti energično izjasnili protivu simpfliciranog svođenja islama na islamističke zlouporabe ove vjere u političke svrhe, kako u svijetu tako i na njemačkom tlu. Predsjednik SR Njemačke Joachim Gauck (CDU) je prosvjednike u Dresdenu nazvao „Chaoten“, što bi – prema Hurmovu rječniku – trebalo značiti da su „ekstremno radikalni anarhisti“!? Njemačka kancelarka Angela Merkel (CDU) je bila opreznija: “Ovdje nema mjesta za mržnju i vrijeđanje ljudi koji dolaze iz drugih zemalja. Zato svako mora biti oprezan s onima koji su sve ovo pokrenuli”. Važan čovjek CDU-a i ministar financija u saveznoj vladi Wolfgang Schaeuble je obznanio potom veliku istinu: “Ono čega se ljudi boje nije islam nego terorizam. Svijet je postao mnogo otvoreniji i imigracije služe svima. Onako kao što su nam nakon Drugog svjetskog rata trebali milijuni izbjeglica i protjeranih za izgradnju zemlje, tako su nam i danas potrebni useljenici’”. Savezni ministar pravosuđa Heiko Maas (SPD) je naglasio, pak, kako postoje granice u borbi za političke ideje, te da bi sve političke stranke trebale otvoreno zauzeti protustav prema PEGIDA-prosvjedima, jer su „sramota za Njemačku“.

Dakako, ovakvo principijelno pozicioniranje članica „velike koalicije“, kao i drugih demokratskih stranaka i udruga je odmah dovelo do organiziranih PEGIDA-protuprosvjeda, pa se u predbožićni ponedjeljak u Dresdenu okupilo 5.000, a u Muenchenu 12.000 protu-prosvjednika. Protu PEGIDA-prosvjed na trgu Schlossplatz u Dresdenu organiziran je pod parolom “Ne, nacističkom Dresdenu” (Dresden Nazifrei). Na prosvjedu se moglo čuti: “Naša kultura je voljeti osobu pored sebe”, “Protiv smo rasizma i fanatizma” i tsl. Problem je, dakako, u tomu što se nije dovoljno samo ograditi od ovakvih ideja, ili ih diskvalificirati kao ekstremno desničarke resantimane, nego bi demokratske stranke lijevog i desnog političkog centra morale iznaći odgovore na pitanja „pobratimstva“ dijelova građanstva i ekstremista tijekom PEGIDA-prosvjeda u Dresdenu. Uspjeh populističkih i demagoških pokreta ovoga tipa bi trebalo, doista, biti zastrašujući ili zaplašujući apel etabliranim političkim strankama da vrlo pošteno i kritično propitaju postojeće programe i koncepte nadilaženja bijede „paralelnih svjetova“ u postkolonijalnim useljeničkim društvima (J. Habermas), odnosno europeiziranom društvu i zemlji kakva je demokratska Njemačka.

Vrijeme je, dakle, priznati kako se nije posvuda u SR Njemačkoj, ne samo u Saskoj nego i drugim pokrajinama bivšega DDR-a, dogodilo oslobađanje ni od tzv. lijevog, ni od tzv. desnog totalitarizma (ovih naslaga ima, dakako, i u zapadnim dijelovima Njemačke), nego je samo i nerijetko ideologija klase zamijenjena ideologijom rase. Zato u potrazi za smislenim odgovorima na PEGIDA-prosvjede ima itekako potrebe za poštenom javnom debatom koja bi pokazala kako se i u najdemokratskijoj zemlji Europe radi o manipulacijama „strahovima od drugoga“, primejrice tako što se i unutar etabliranih demokratskih stranaka, posebice desnog političkog centra, radi kratkoročnih izbornih potreba manipulira idejom slobode i strahovima od islama. U konačnici, koristi od toga imaju samo one skupine građanstva koje se ne mire s procesom europeizacije i kosmpolitizacije njemačkog društva. Utoliko je javna debata o PEGIDA prosvjedima ne samo poželjna, nego bi morala biti i beskrajno čestita i kosmpolitski vođena …

milelasic.com

facebook komentari

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari