Pratite nas

Kronika

Stala istraga o ubojstvu generala Šantića

Objavljeno

na

Slučaj nestanka generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Vlade Šantića i dalje ostaje misterij jer novi koraci u istrazi, poduzeti ranije ove godine, do sada nisu dali konkretne rezultate, doznaje Hina u utorak.

Iz Međunarodnog povjerenstva za nestale osobe (ICMP), čije je sjedište u Sarajevu, Hini je potvrđeno kako nije uspio pokušaj da se iz koštanih uzoraka pronađenih na brdu Grabež pored Bihaća izolira DNK uzorak kako bi se provjerilo radi li se o posmrtnim ostacima generala Šantića.

“Materijal koji nam je dostavljen na analizu nije podoban za testiranje DNK”, kazao je glasnogovornik ICMP-ja Jasmin Agović.

ICMP raspolaže najsuvremenim laboratorijima u kojima forenzičari već godinama rade na izoliranju DNK uzoraka iz posmrtnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama i u stanju su na temelju usporedbe s DNK-om živih srodnika, s gotovo 100 postotnom točnošću, utvrditi identitet ekshumiranih žrtava.

Upravo zbog osposobljenosti stručnjaka ICMP-ja za najzahtjevnije identifikacije njima je povjerena i provjera ostataka što ih je policija krajem siječnja pronašla u okolici Bihaća, na temelju iskaza zaštićenog svjedoka.

Ispostavilo se kako su pronađeni ostaci toliko oštećeni da iz njih nije bilo moguće izdvojiti dijelove nužne za utvrđivanje DNK profila.

Policijski istražitelji na Grabežu su zapravo pronašli plastičnu bačvu u kojemu su uz različiti otpadni materijal bili i skeletni ostaci.

Pretpostavljalo se kako je general Šantć ubijen da bi potom njegovo tijelo bilo spaljeno i raskomadano, a dijelovi potom dodatno oštećeni kemikalijama te stavljeni u bačvu, koja je potom zakopana na deponiju na kojem je uz ostalo odlagan i medicinski otpad.

General Šantić koji je tijekom rata zapovijedao postrojbama HVO-a na području Bihaća vodi se nestalim od 8. ožujka 1995. godine.

Posljednji put je viđen u večernjim satima u hotelu “Sedra”, gdje je bio u društvu s tadašnjim zapovjednikom Petog korpusa Armije BiH generalom Atifom Dudakovićem.

Svjedoci čije su izjave citirali lokalni mediji u BiH tvrde kako su Šantića iz hotela odveli pripadnici vojne policije 502. brigade Petog korpusa i od tada mu se gubi svaki trag.

502. brigadom zapovijedao je Hamdija Abdić zvani Tigar, a upravo on našao se na vrhu popisa osumnjičenih za nestanak generala Šantića, na temelju kaznene prijave što ju je početkom godine tužiteljstvu Unsko-sanske županije podnijela Uprava policije Ministarstva unutarnjih poslova Federacije BiH.

Policija nestanak Šantića ne tretira kao ratni zločin nego kao “obično” ubojstvo, a uz Abdića za to sumnjiči i ratne vojne policajce Dedu Karabegovića, Jasmira Topala, Ramiza Bajramovića, Ramiza Ružnića, Indijana Alibegovića te Envera Keranovića. H/SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Legendarni Dudek preminuo u 88. godini

Objavljeno

na

Objavio

Rođeni Novigradec hrvatskoj je javnosti najpoznatiji kao Dudek iz serije Gruntovčani koja se snimala sredinom 70-ih godina diljem Podravine, najviše u Sigecu

Glumac Martin Sagner umro je u 88. godini života.

– Preminuo je doma nakon što je tri do četiri tjedna bolovao. Svi smo neutješni – rekla nam je njegova uplakana supruga Zorica Bajgot-Sagner.

Rođeni Novigradec hrvatskoj je javnosti najpoznatiji kao Dudek iz serije Gruntovčani koja se snimala sredinom 70-ih godina diljem Podravine, najviše u Sigecu.

Sagner je uz Gruntovčane imao uloge u serijama Kuda idu divlje svinje, Inspektor Vinko, a glumio je i u filmovima Duga mračna noć, Breza, Protest, Tamburaši, Priča iz Hrvatske i mnogim drugima, prenose 24sata.hr

Početkom 90-ih godina, u dva je mandata čak bio i zastupnik u Saboru, no odlučio je kako to nije za njega.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

7. listopada 1991. – Teroristički napad zločinačke ‘JNA’ na Zagreb i Banske dvore

Objavljeno

na

Objavio

Samo dan uoči isteka tromjesečnog moratorija i proglašenja hrvatske samostalnosti, zločinačka “JNA”  koja je sebe nazivala “narodnom” i “jugoslavenskom” raketirala je s dva ratna zrakoplova sjedište hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u vrijeme kad su se kod njega na radnom sastanku nalazili predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković.

Šest navođenih raketa zrak-zemlja, tog je 7. listopada iza 15,00 sati pogodilo zagrebački Gornji grad uništivši dio Banskih dvora – uključujući i prostoriju za sastanke koju su dr. Tuđman i gosti napustili koju minutu ranije – i oštetivši još 72 objekta. Jedna je osoba poginula a četiri je ranjeno, dok je prouzročena šteta od preko 25 milijuna kuna.

Nakon punih 26 godina, procesuirano je 6 počinitelja ovog terorističkog akta (za ratni zločin i zločin protiv civilnog stanovništva), ali ni jedan od njih nije bio dostupan hrvatskim vlastima. Kao jedan od glavnih izvršitelja zločina, osumnjičen je hrvatski državljanin podrijetlom iz Požege, bivši pilot “JNA” Davor Lukić.

Davor Lukić, bivši pilot “JNA” (podrijetlom iz Požege) koji se sumnjiči kao jedan od glavnih izvršitelja terorističkog čina raketiranja Banskih dvora

Namjera velikosrpskog agresora bila je očita: obezglaviti Hrvatsku likvidacijom hrvatskog predsjednika i pobiti ključne savezne dužnosnike, nakon čega bi put ka uvođenju izvanrednog stanja u državi bio otvoren.

Dr. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila je čista slučajnost, jer su iz prostorije koja je bila metom napada izašli nešto ranije nego je bilo planirano prema protokolu. Srpska je propaganda tvrdila da su „ustaše same postavile eksploziv kako bi za to optužile Srbe“, no, istina je ipak ubrzo izašla na vidjelo.

Na kraju su čak i službeni analitičari “JNA” – poput velikosrpskog vojnog propagandista Miroslava Lazanskog – priznali kako „raketiranje Banskih dvora nije namešteno od strane Hrvatske“ i da je akcija „zamalo uspela“.

Činjenica da su agenti KOS-a imali točne podatke o rasporedu prostorija u Banskim dvorima, vremenu sastanka, protokolu i drugim detaljima vezano za susret trojice političkih dužnosnika, rječito govori s čime se sve Hrvatska morala boriti na putu ka svojoj samostalnosti.

Već sredinom osamdesetih godina u kabinetu tadašnjeg predsjednika CK SKH, Stanka Stojčevića,  formiran je tzv. analitički tim (koji je formalno djelovao u okviru „Stručne službe“ ovog političkog tijela).

Na čelu tog „analitičkog tima“ bili su Slavko Malobabić (koji je u svojoj političkoj karijeri bio šef kabineta trojici predsjednika CK SKH: Miki ŠpiljkuStanku Stojčeviću i Ivici Račanu) i oficir JNA Čedomir Knežević. Bila je to ustvari uspostava paraobavještajnog sustava koji je bio vezan za centralu u Beogradu i izvršavao njezine naloge (u prvo vrijeme prikupljanje i analizu podataka o osobama nesklonim režimu, a kasnije specijalne operacije naoružavanja Srba u Hrvatskoj, stvaranje kriznih žarišta, praćenje „nepodobnih“ pojedinaca i skupina, terorističke akcije s ciljem kompromitiranja nove hrvatske vlasti, vođenje psihološko-propagandnog rata itd.).

Jezgro ove “Stručne službe” činili su agenti KOS-a “JNA” od kojih je uoči rata formirana špijunsko-teroristička skupina “Labrador”. Ona je odigrala vrlo važnu ulogu u dostavljanju podataka vezano za napad na Banske dvore (a izvela je i terorističke bombaške napade u Zagrebu – na sjedište Židovske općine u ul. Palmotićevoj i židovsko groblje na Mirogoju – 19. kolovoza 1991.).

Vrlo brojna i aktivna peta kolona koja se sastojala od tisuća komunističkih špijuna, doušnika i terorista (i služila među ostalim i za režiranje tobožnjih  „ustaških terorističkih napada“), od početka krize bila je uključena u specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem diskreditacije nove vlasti i dokazivanja kako je u pitanju uspostava „fašističke NDH“. Takve propagandne laži ali i konkretne akcije  trebale su Hrvatsku kompromitirati u svijetu, nakon čega bi svaka težnja za samostalnošću bila onemogućena i sasječena u korijenu.

Teroristički napad na sjedište hrvatskog predsjednika kao i sve drugo što je agresor na području Republike Hrvatske u ljeto i jesen 1991. godine poduzimao u smislu razaranja gradova i sela te masovnih progona i ubojstava civila, čini potpuno bespredmetnim sve one konstrukcije uz pomoć kojih se  kasnije nastojalo „dokazati“ kako je rat u Hrvatskoj plod „dogovora Tuđmana i Miloševića“.

U to da bi netko dogovorio razaranje vlastite zemlje – pa i ubojstvo sebe samoga (!?), nitko razuman ne može povjerovati i takve tvrdnje  odraz su patološke mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj.

Zločin razaranja same jezgre Gornjeg grada i podmukli atentat na hrvatskog državnog poglavara, jedinstven je takav slučaj u novijom povijesti Europe, što također dokazuje s kakvim se zlom Hrvatska suočila u vrijeme svoje borbe za slobodu i državnu samostalnost.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari