Pratite nas

Satira

STAND UP PEĐE GRBINA

Objavljeno

na

'Veliki novogodišnji party, 4 dana tuluma' - Uljanik 2011

U ovom našem političkom vodvilju koji se svakodnevno i cjelodnevno odvija pred našim očima, postoje na sreću i trenuci za pravu razbibrigu i opuštanje.

A najzabavnije je kad netko u pokušaju da kaže nešto ozbiljno i pametno izvali ono što bi prošlo samo na stand up pozornici i nigdje dalje.

Evo, primjerice, najnovija izjava našeg starog i dobro poznatog stand up komičara super teške kategorije, SDP-ovca koji u slobodno vrijeme cuga i pjeva Thompsona – uz bezazleno i simpatično maltretiranje osoblja kafića i slučajnih gostiju, što mu čak ne bi trebalo uzeti za zlo, jer barem sudeći prema snimkama dostupnim javnosti, sve skupa nije prelazilo granice malo opuštenije i raspojasanije zabave…recimo…

E, taj naš superteškaš Peđa (Grbin se preziva – ako se ne varam), znao nas je i ranije (čak izvan kafića, Instagrama i Facebooka) zasmijati…Kad god je recimo, pokušavao iz g….. vaditi bivšeg šefa Milanovića, nastojeći verbalnom ekvilibristikom nadomjestiti nedostatak logičkih argumenata, činjenica i zakonskih odredbi koje bi išle u prilog tomu što ovaj tvrdi ili poduzima…ili kad nam je putem TV ekrana u „Otvorenom“ (ili nekim drugim emisijama) svojim usiljeno odmjerenim komentarima s visoka i nadmeno pokušavao braniti svaku, ama baš svaku odluku vrha stranke ili Vlade, koliko god ona bedasta, nakaradna i štetna bila…

I nikad mu nije zasmetala retorika uličnog fajtera, kvartovskog delikventa i mangupa (čitaj: neotesanog primitivca) Zorana Milanovića kojemu je virio iz… (samo me pristojnost obuzdava da ne kažem iz čega), ili se ja barem ne sjećam da je ikada zucnuo na tu temu.

Bilo je ono: sluga pokoran, izvol’te šefe…trebam li se prostrti po podu ako mi želite ukazati čast i pregaziti preko mene…odanost do posljednjeg daha i zadnje kapi krvi…k’o na filmu…

A lupao je Milanović itekako, drobio toliko da to krmača u (masnom) napoju pokusala ne bi… od javnog vrijeđanja političkih oponenata na kočijaški način i psovačkom retorikom, do potpuno anti-SDP-ovskih i „pro-ustaških“ izjava (doduše u predizborne svrhe, ali ipak)…znao je i onako đuture cijeli narod i državu (koju predstavlja) izvrgnuti ruglu, sprdati se s ljudima stradalima u poplavi…bilo je još koječega, ali tko će sve zapamtiti…

U SDP-u u to vrijeme (dok je na vlastio bio Zoki) gromoglasna šutnja…I Peđa gromoglasno šuti… Bauk isto. I Ostojići – obojica. Ali, već u sljedećem trenutku, čim zatreba, Peđa skače i staje na branik uz šefa stranke… Nisu Peđi smetale ni uvrede na račun branitelja bez ruku i nogu i djece poginulih koji su svi u kompletu nazivani „filo-nacistima“, „teroristima“ i „ustašama“, niti etikete katoličkim vjernicima (od „talibana“ do „katolibana“)…sve je on to uredno, poslušno i poltronski opravdavao, zastupao ili prešućivao…ovisno o okolnostima i potrebi trenutka.

I sad naš’o da se pobuni!? Bravo Bravissimo…! Koja taktika! Sad je pravo vrijeme, sad ga nagazi, Peđa! Još uvijek nije kasno da se prestrojiš, za cipelarenje će vas trebati više…

To, legendo, dođe mi da od sreće zapjevam Čavoglave (kao ti onomad u birtiji…i to od početka…znaš, u kompletu s onim „Za dom spremni“…kužiš?).

A sad ‘ajmo malo ozbiljno.

Zašto smeta Bernardić?

Daleko od toga da mi je simpatičan, ali nastojim proniknuti u tu odioznost i netrpeljivost koja se u vrhu stranke prema njemu njeguje od prvog dana i imam o tomu svoju teoriju.

Prije svega, djeluje nekako beskrvno, sterilno, birokratski…Nema onog mangupskog uličarskog štiha i garda…kad pokuša biti oštar ispadne smiješan…Gotovo ga nitko ne doživljava ozbiljno čak i kad spominje „ustaše“ i NDH, kad uzrujano govori o opasnostima koje vrebaju od „fašizma“ i „desnog ekstremizma“…kad priča o poskupljenju struje…sve je to nekako anemično…nema tu akcije, pucačine, sve sam ćorak…

Kad je Milanović o tomu govorio, to je buraz bilo toliko uvjerljivo da si pomislio kako te već kod sljedećeg izlaska na ulicu, iza ćoška čeka neki novi Francetić sa satnijom svojih „crnaca“… a ako si kojim slučajem subotom navečer slušao neki njegov pledoaje na temu Crkve u Hrvata, obično bi sljedećeg jutra odustajao od odlaska na Svetu Misu…toliko je bio sugestivan da si htio ili ne u lokalnom svećeniku već vidio ako ne Osamu bin Ladena, a ono barem Abu Nidala… A znao je Zoki „oplesti“ po Crkvi (dakako, katoličkoj i uvijek samo katoličkoj – nije on kriv što je najgora)…tu je za njega Bernardić analfabet, čisti amater i naivac…tropa…što bi rekli kockari.

Svađao se Zoki na sve strane…u stranci i izvan nje…prostačio, lupetao, izazivao incidente po Hrvatskoj a i šire…govorio kako je „Srbija šaka jada“ dok „Bosna i Hercegovina nije nikakva država“, ali zato (radi balansa valjda) reče i da je „Hrvatska slučajna država“, pa onda kad se nasamo s braniteljima sreo (ne računajući s time da se razgovor snima), onako opušten i nonšalantan kakav inače jeste (i u državničkim poslovima a kamo li izvan toga), skrušeno se posuo pepelom po glavi uz tvrdnju kako mu se živo „fućka za Za dom spremni“ (ne, nije htio fućkati – zviždati, nego reći da ga nije briga, nek to viče, pjeva, ispisuje i reklamira slobodno što se njega tiče…).

I nije Peđa pisnuo, koliko se sjećam, iako je nabrijani „antifašist“ – kao i Bauk, Ostojići (obojica), Komadina, Orsat i društvo…

Ali zato nemaju razumijevanja za Bernardića nikako.

Čovjek nije ulični fajter i kad pokuša oponašati Milanovića to ispada tragikomično. A SDP kao autentični mentalni i ideološki sljednik neo-staljinističke Komunističke partije, bez revolucionarne retorike tone. Njih bez „permanentne revolucije“ nema. Da bi takve revolucije bilo i oni ostali tvrdi „antifašisti“, potrebna je uvjerljivija predstava o „fašističkoj“ i „ustaškoj“ opasnosti. „Fašistička opasnost“ mora biti velika i trajna, da bi „antifašistička revolucija“ nesmetano tekla – to je valjda jasno. I tu je ključ svega.

Bernardić gotovo ni jednom nije jasno i glasno prozvao državni vrh I OZNAČIO IH KAO FILO-NACISTE, FAŠISTE I USTAŠE!? NEČUVENO!? OD KUD MU TO PRAVO!? ZOKI JE REDOVITO TO RADIO, SUKCESIVNO I KONTINUIRANO!

KAKO SDP MOŽE OPSTATI KAO ANTIFAŠISTIČKA SNAGA AKO NEMA FAŠISTA!? MISLIMO NA BUDUĆNOST, DRUGOVI I ZAOŠTRIMO RETORIKU!

Bero čak hoće s njima na neke dogovore! Kakve dogovore, bre!? Jesi normalan!? Gdje živiš!?

Nedavno Bauk reče kako SDP mora prijeći na strategiju „mi ili oni“. I u pravu je. Čova kuži stvar. Zokijev kadar. Nema ništa bez fajta…ode rejting u 3 pm…dok se glumi finoća.

Ali, ima tu još nešto.

Bernardić je u samom startu hendikepiran kad je u pitanju Crkva i kritika ove institucije (naravno, misli se na Katoličku – a koju drugu), jer on, zamislite, ponekad IZ ČISTOG MIRA ide na Svetu Misu (OSOBNO SAM GA VIDIO PAR PUTA). I kako on kao takav (katolički indoktriniran) može biti revolucionar i antifašist? Ma hajte, molim vas! Koješta! I podržava branitelje (ponekad i diskretno, doduše), odnosno, ne govori baš otvoreno protiv njih – a to je ravno potpori!

E, ne može tako buraz! Nama treba Zoki, fajter, prvoborac, revolucionar, Che, a ne strina ušminkana s ‘ladnom trajnom i lordovskim manirima…

Dosta!

Bandiera rossa! No pasaran! Hasta la vista!

Mi ili oni! Napravimo im pakao!

I ima rejting da skače kao lud!

Normalno je da je poslije svega Peđi Grbinu (kojega neki zovu i „Istarski Thompson“) dozlogrdilo kad Bernardić (ničim izazvan) kaže, zamislite (!!!), kako „svi koji su nezadovoljni mogu slobodno otići“ (?!)

Zamislite bezobrazluka! Koji je to rječnik!? Sramota! Pa to Milanović nikad ne bi rek’o (barem tako tvrdi „Istarski Thompson“ a i Opačićka mu je blizu, Ranko Ostojić isto)…

I zato je (Peđa) dao ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav… Nemre taj primitivizam podnijet’ nikako…da netko kaže da onaj tko je nezadovoljan ode…jeza…horor od izjave.

Eto…

Kad brod tone…štakori obično idu prema krmi…kažu da je to pravilo…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Satira

Iskustva ‘dede Jovana’ u uglazbljenoj verziji

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko mjeseci u centru Zagreba točnije u Savskoj 77 na igralištu kod Učiteljskog fakulteta iz dvije masovne i jedne pojedinačne grobnice u iskopani su posmrtni ostaci najmanje tridesetak osoba. Radi se o ubijenim zarobljenim hrvatskim vojnicima koje su partizanske vojne snage likvidirale nedugo nakon okupacije Zagreba 1945. godine.

Upravo, lokacija, sami centar grada najbolje oslikava brutalnost i divljaštvo jugoslavenskih okupatora.

Prema službenim podacima Uprave za zatočene i nestale od ukupno 918 mogućih mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica žrtava partizanskog terora, čak 44 se nalaze na prostoru grada Zagrebu. Do sada je pokrenuto iskopavanje tek na 20, a pronađeni su posmrtni ostaci čak 313 osoba.

Zanimljivo je da o ovim jezivim činjenicama iz ne tako davne hrvatske i zagrebačke prošlosti u vodećim domaćim medijima rijetko možete pročitati pa su zato u ovom videospotu iskorišteni svi naslovi napisani na tu temu.

Dnevni je SHOWinist iskoristio iskustva ‘dede Jovana’ kako bi u uglazbljenoj verziji ispričao ovu dojmljivu priču.

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Monty Python na Iblerovom trgu – I čin

Objavljeno

na

Objavio

Ode Milanka

Eto što ti je život. Rulet. Vrteška. Tko bi gori sad je doli…A ona (Milanka) upravo sišla s vrteške. Konačno. Poslije 28 godina vrtnje u krug u luna parku zvanom “Prodaja magle za široke mase”.

Dugo se spremala na skok. Duže nego Baumgartner prije no što će se vinuti put Zemlje s ruba svemira.

Bero je ispratio podrugljivim komentarom (kao, on se “nada da sada u Saboru neće glasati za HDZ- kao neki drugi”). I reče još kako”vjeruje da će ona i dalje nastaviti živjeti socijaldemokraciju kao i do sada” (tako nešto ili slično tomu).

On će pričati o socijaldemokraciji!? On!? (misli u sebi Milanka) a misli joj se i dalje roje u glavi.

Smrad mali, podmukli! Sterilni skorojević, pokondirena tikva! Pelena mu još visi iza uha, a on će jednoj drugarici tog profila, takvog pedigrea, s takvim CV-om i ratnim (revolucionarnim) putom slati dvosmislene poruke! Šmrkavac neodgojeni!

Gdje je on bio dok se Milanka – partizanka borila za Tita i Partiju u ona najteža vremena, kad je bilo biti ili ne biti za Jugoslaviju, te devedesete, kad se na čelu s drugom Račanom izlazilo iz Sabora kako bi se Juga sačuvala i spriječila Tuđmanova “stranka opasnih namjera” u svome prljavom naumu secesije!? Gdje je bio kad se igralo Kozaračko kolo i pjevalo iz sveg glasa i petnih žila usred separatističkog legla (Zagreba): “Juuuugoslavijoooo, Juuuugoslavijoooo…”!? Kad se bojkotiralo sve što je “stranka opasnih namjera” predvođena namrgođenim Franjom predlagala, samo ne bi li se sačuvalo oazu bratstva-jedinstva i tekovine NOB-e!?

Gdje je bio!?

Dok je on maštao o susretu s Velikim Vođom (malog rasta) uživo i buljio razrogačenih očiju i razjapljenih usta gledajući ga na TV ekranu, ona je s njime pila kavu u Gradskoj kavani. Jela burek u “Kockici” (u 3 ujutro), praveći elaborat na temu “KPH/SKH/SKH-SDP/SDP u svijetlu novih tendencija uvjetovanih globalnim kretanjima u suvremenom svijetu, s posebnim osvrtom na stanje u razdoblju nakon pada Berlinskog zida”.

I krčila Milanka put Partiji neumorno. I sebi, usput, dakako. Kao crv u kamenu. Mukotrpno, krvavo, težački. Trebalo je iz korijena promijeniti imidž. Napraviti trostruki salto (plus dvostruki aksel) u vrlo kratkom roku.

Tako da ostaneš komunist u srcu i duši i da to znaju i osjete tvoji birači, a da (kao) službeno raskineš s prošlošću i budeš prihvatljiv zapadnom svijetu. Tom trulom buržujskom Zapadu kojem se moraš privremeno i silom prilika prikloniti dok SSSR ne stane opet na noge.

Nije bilo lako. Tuku ovi Tuđmanovi iz svih oruđa. Dobivaju prve izbore, raspala se Partija u Beogradu, referendum u SR Hrvatskoj krenuo naopako (i tu dobili tuđmanovci preko 94%), digoše šahovnicu na jarbol, Boban na Maksimiru nasrće na milicajca (ni krivog ni dužnog – samo zato što je pendrečio hrvatske navijače usred travnatog terena u glavnom gradu svih Hrvata), raspade se i Juga, HDZ uzeo vlast na izborima, eto ti rata, izgubi JNA bitku s tuđmanovcima i ZNG-om (ne pomogoše ni četnici, teritorijalci, dobrovoljci, “krajišnici”, “specijalci”, KOS, SDB…)

Ode sve u 3 pm! Zlo i naopako!

I ‘ajd ti u takvim okolnostima budi komunist, prvoborac, revolucionar, proleter, jurišaj na deseterostruko, ma šta deseterostruko – stostruko, tisuću puta brojnijeg neprijatelja!

E, ali ne dadoše se Ivica i Milanka!

Revolucionarna krv vrije, ideali još griju srca, plamen proleterski iz očiju sijeva (a internacionala u grudima bije), znaju oni da su sad stožer okupljanja (privremeno) poraženih jugo-snaga. Neki bezveznjaci i političke analfabete su je (zamislite tu drskost!) čak prozivali za promjenu tabora – kao, sad kod Raškovića, sad kod Račana – ali to su tipovi koji nemaju pojma što je politika i pragmatika i ne znaju da se do cilja može i zaobilaznim putem, preko brda i dolina, okolo-naokolo, umjesto ravno glavom u bukvu. Kao da je sramota biti sekretarica Jovana Raškovića!? Svašta!

I dok je spomenuti Bero sanjao o danu kad će ugledat’ Velikog Vođu, drugarica Milanka je već uvelike sjedila na tiskovnim konferencijama kraj njega (malenog rastom, ali s velikim idejama u glavi). To prešaltavanje od Jovana do Ivana pokazalo se pravim potezom.

Krči Milanče sebi put, krči li krči.

Tko god zine što protiv nje, Partija skoči i uzme je u zaštitu. “Ne mož’ ti prebrojavat’ krvna zrnca nekomu (pogotovu ako je Srbin) i spominjati njegovu prošlost, a on član Partije, taman posla!” – uglas će oni. I nastavi li taj i dalje, Partija napada još žešće. Dok ga ne dohvate mediji i ne presude mu.

Bogme se i za Račana to pokazalo kao dobar odabir. Em dokazuje kako u Partiji vlada internacionalizam, em Milanka korisna i upotrebljiva. Ženska oštra na jeziku, brale, brije li brije, bez kompleksa, obzira i straha. Tuče po Tuđmanu (i familiji), hadezeju, kriminalu, korupciji, lopovluku, pljački, privatizaciji, pogrešno usmjerenim investicijama, deficitu, naopakoj poreznoj politici, hrvatskom nacionalizmu, šovinizmu, crkvi u Hrvata, fašizmu, biciklizmu, turizmu…nema u kojem sektoru je nema. Ni ekologija, socijala, zdravstvo, ekonomija, gospodarstvo joj nisu strani. A humanitarne akcije da se ne govori! U tomu joj ni Lady Di nije ravna bila.

U sve se kuži, sve komentira, sve zna, k’o zapeta puška (nevesinjska) čeka, a plus tu je, na mjestu i zaštitni mehanizam (što mu dođe nešto poput pancirke kod vojnika), jer što god tko da joj zucne kontra, na čelo mu udare etiketu “brojača krvnih zrnaca”, “ustaše”, “rigidnog nacionalista”, “šovinista”. Iz te sigurne busije tuče Milanče (k’o Joja na Kozari), tuče i ne posustaje. Uči Hrvate redu, radu, demokraciji, slobodi, pravu, pravdi, jednakosti, ljudskim pravima, toleranciji i koliko god se opirali, ona nastavlja, vrijedno i uporno – jer zna da je sve to za njihovo dobro.

Mic po mic, step by step (rekli bi Englezi) i eto ti nje kao desne ruke, glavne suradnice Velikog Vođe (Little Johna iliti Malog Ivice u prijevodu – kako su govorili poneki zlobnici). Pretvori se krhka i emotivna Milanka (koja je znala čak i zaplakati kad bi spominjala prava žena, djece ili LGBT populacije – tol’ko joj to na srcu bilo), u alfa ženku! Za nevjerovat’! Napada (k’o mlada Vojvođanka na bunker), proziva, dijeli lekcije, kritizira, prijeti…a pogotovu kad su TV kamere blizu, nemreš joj parirat! Na jednu iz protivničkog tabora, ona deset! Na jednu repliku – svojih pet! Ne da oka otvorit hadezeju! I zna pred kamerama nastupati baš onako (gotovo graciozno), manekenski…uvijek uređena, glacnuta, frizura i obleka na mjestu, šminka (manje više) decentna, sve u svemu …ok (very nice, rekli bi Englezi).

Okružena društvom sličnog profila i revolucionarno-proleterskog habitusa i naboja (četa mala ali odabrana), kreće ona u neravnopravni boj i mukotrpno dizanje rejtinga Partiji (KPH/SKH/SKH-SDP/SDP), uz oslonac na Velikog Vođu, njegov imidž i karizmu.

I bogme, dalo to rezultate. Nakon cijelog desetljeća iscrpljivanja u rovovskom ratu, kad su mnogi već mislili da će Partija zauvijek ostati u oporbi i dočekati lustraciju, komunisti zgrabiše vlast. Netom poslije smrti prvog predsjednika. I drmaše Hrvatskom uz pomoć najprije “šestorke”, potom “četvorke” (Tomčića, Budiše, Jakovčića) sve dok se odnekud iz bijelog svijeta ne pojavi onaj nesretni Sanader (fotograf golišavih ljepotica i šminker). Ode sve k vragu, učas. Naobećav’o on raji brda i doline, podijelio neke “jamstvene kartice” i dobio izbore! Na brzaka. Muhtadžija!

Opet Partija u oporbene klupe. Ali, gerilski rat se nastavlja. Mi ili oni! Do istrage vaše ili naše! No pasaran! Hasta la vista!

Partija se ne predaje!

“Nema bacanja koplja u trnje”! – veli otresito Veliki Vođa (malog rasta i velikih ideja) i dodirne kažiprstom desne ruke rub kačketa sasvim nalik Lenjinovom (oni stariji boljševici nalazili su čak i fizičke sličnosti između jednoga i drugoga lidera – i istini za volju percepcija im nije bila posve kriva).

Slijedi homogenizacija, zbijanje redova.

“Ne dajmo prostora fašizmu! Nema prolaza za ustaše! Dolje neprijatelji Partije svih vrsta i boja!”

Partija se priprema za ponovno preuzimanje vlasti. Rejting čak polako raste, naoko sve ok.

No, dođe vrijeme da Veliki Vođa krene na put bez povratka.

Istini za volju (kol’ko se Milanka sjeća), već tada počeše puhati neki novi vjetrovi. I krene jagma za pozicije.

Vođa nije pošteno ni oči sklopio, a pronio se glas o nasljedniku na čelu Partije. On je kao (netom prije nego je krenuo na taj put bez povratka) prišapnuo nekomu (tko zna komu) kako želi da ga na čelu Partije naslijedi taj i taj…I uhvati se ujdurma.

TKO JE TAJ!?

Uzmuvali se komunisti. Vode se zakulisne igre, šire se tračevi, olajava se suparnike i neistomišljenike (svugdje, na svakom koraku i u svakoj prilici), šnjofa se, istražuje, kalkulira, vrbuje, lobira, nagovara, ima i trzavica, razmirica, varnica…ali Partija se i dalje drži skupa. Unatoč svemu. Znaju onu staru komunističku istinu: i najtvrđa granitna stijena raspada se na komade ako se u njoj pojavi napuklina. Zbili redove i ne daju se.

Održaše se tako na površini, u slavu Tita, Partije, socijaldemokracije, humanizma i ljudskih prava – jer, u međuvremenu postadoše ekskluzivni “zaštitnici” svega što je napredno, suvremeno i progresivno u Europi, svijetu i šire.

Nadala se Milanka, očekivala i nadala…kako će konačno za kormilo Partije poslije toliko godina krvave revolucionarne borbe, stotina ispijenih kava s Velikim Vođom i još više neprospavanih noći. Malo će tu pripomoći i krvna zrnca, pa CV (Ratni put), karizma Velikog Vođe i to je to. A plus je i žena! Na koncu i ne izgleda tako loše. I u prvim je redovima borbe za ženska prava. Oduvijek. Od kad za sebe zna. A nova “reformirana” Partija koja je prošla Scile i Haribde i brojne metamorfoze od 1945. do danas, naročito je držala do toga da se mora povećati postotak žena u politici, Saboru, državnoj upravi.

I tako ona čeka, čeka, čeka, lobira, nada se…kad ono ćorak!

Dovedoše Milanovića, zagrebačkog mangupa, rošavog i bahatog razmaženka koji se učlanio 1999. u Partiju, a dotadašnja mu karijera bila vezana za hadezejovo MVP i Ivu Sanadera. Dakle, jučer uletio u Partiju, bio potrčko fotoreportera (koji usput rečeno slika golišave ženske), izgradio karijeru okružen hadezejom i najednom lider KPH/SKH/SKH-SDP/SDP-a!

Kako je to moguće, karamba karambita!?

I onda Milanki proradi kliker. Znači, to je taj odabir Velikog Vođe! Proguta ona knedlu, odboluje 2-3 mjeseca i natrag u prve redove! Na muci se poznaju junaci (kaže pjesma stara). I opet krčenje puta, rudarenje – u Saboru i izvan njega. Zoki zahtjevan, prijeke naravi, strog, isključiv, podozriv, sumnjičav, važe ih i mjeri, raspoređuje, postavlja i smjenjuje. I dobro tu ona pliva. Ima utakmica u nogama (i laktovima) i jasno joj je kako se to radi: kad moraš ruke na leđa glava dolje, sluga pokoran gospodaru, ljubim noge…kad ovaj okrene leđa malo burgijaš po svome i tako.

Za kratko vrijeme eto ti nje kao jedne od glavnih figura kraj novog šefa, fajtera i revolucionara novog kova koji se oslanja na staru praksu.

I tako dalje razmišlja Milanka oslonjena na električni stup i sanjivo zagledana u fontanu preko puta…

Ima već više od 6 sati kako je dala ostavku na članstvo u Partiji a još ne može doć’ k sebi. Uputi se polako preko bulevara, pljune usput u fontanu (Bandićevu) onako, gušta radi, okrene se graciozno na peti i pođe dalje promatrajući maglovitu igru neonskih svjetiljki na obližnjem neboderu.

I tko zna otkuda i kako, pred oči joj najednom iskrsnu slike iz prošlih vremena. Drugovi i drugarice, jedno za drugim…Željka, Ingrid, Slavko, Ivan, Nenad, Željko, Baja, Milan, Bojan, Peđa, Rajko, Zlatko, Ivan (još jedan i to Račan), Ranko, Ante, Jerko, Mato, Marina…

I kao kroz maglu, prisjeti se nekih sekvenci, epizoda iz povijesti svoje Partije za koje je već mislila da ih je zaboravila…

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari