Pratite nas

Kolumne

Staništa ilegalnih ‘legalista’ oliti antifa repke štraca i štracona

Objavljeno

na

Ljute babetine (antifašistkinje i feministkinje – čitaj: uličnoteatarska banda, uglavnom skinuta s proračuna Ministarstva kulture) u subotu su skvičale na kolonu ‘Hoda za život’ pod parolom ‘Obrani pravo na izbor’.  Najjača ‘pamet’ s nekog transparenta bila je: „Žena je čovjek, a ne inkubator“.

[ad id=”93788″]

Lipo je da jedna drugoj objašnjavaju kako su ‘ljudi’. Jerbo, neko ko navaljuje na kolonu koja hoda pod imenom života, teško da je očovičen, prije raščovičen. Oko drugog dijela parole morala bi priupitat drugar’ce što misle o surogat majkama. Naime, one potiču surogat-inkubator-‘majčinstvo’. Aj što je toj drugoj koloni (ako se šaka jada more uopće tako nazvat, njih 60-ak najviše) bilo isluženih prvakinja hrvatske prosvjedne antifa scene, koje su sve, vaik za ‘pravo na izbor’, al NJIHOV izbor jer sve što drugi izaberu, njima NIJE pravo na izbor, vengo ‘nametanje’. More bit da ću zvučat crnjački, ali ako neko more, nek donira kakav šator pa nek se ukisele tamo.

Točno ne mogu zamislit da je, otkad je Hasan ministar, ijedna skuvala kući pošten ručak. Kad to stigne familiju pogledat?

Dežuraju vaik. Ka Stazić u sabornici. Tako da su sve bile u nemilom šoku u subotu gledajuć neko tuđe, anti-antifa, ‘pravo na prosvjed’. I panika ih uvatila jerbo – oklen nekome pravo uzest njihovu poduzetničku ideju?!? Ministrica rada i socijalne skrbi tribala bi o njima povest računa. Obvezatno, ako jema imalo empatije. Mislin, znan ja kako se more prosvidovat i zbog sumnjive debljine tariguznog papira, al prosvidovat zato što te mater rodila, malkoc mi zvuči manito. Ih, da malkoc! Skroz! Dakle, iščeprkale su nekih bidnih curica,  jerbo kad si profi-prosvidnik, baviš se uglavnom skupljanjem djelatnika za svoju kazališnu firmu, a Bože falin te, kako su umriženi do zadnje crte ironijske frote, nije im nikad problem skupit kakvo Brozovo praunuče spolno nedefinirano čija se baba ‘namorala’ za uspjeh tipkačice lišit kojega potomka.  Drugovi vaik bili pribrzi. Zakoniti drug je bija stalno po komitetu, ko bi mu virova da su sve njegova dica. Ne moš ‘to’ ni činit svaki dan boreć se za ‘opštedruštveni’ boljitak radničke klase’. Al zato je baba bila profi-predak. I didu pomagala nevidljivim nitima na putu do uspjeha. Ako bi se koji put što pripriječilo – strijeljaj dok ne nareste. Tako je podučila ćer. Nije da je ona to tila, vengo je ‘morala’. Zbog ugleda. Pa se tako ‘namoraš’. I objasniš kako je to sve ‘ženino tilo i pravo na izbor’. U zemlji koja demografski propada, kažu ljudi, pravo na život zaminila je kultura ‘prava na smrt’. Ma, nije. Tvrdin da nije gledajući slike Hoda za život. Veselu, radosnu povorku kraljica naše zemlje. Koje viruju. U život.

Ova kontra strana, zapravo predstavlja jednu otužnu scenu. Hm, zanimljivo je kako se homo-scena brzo uključi u ‘kulturu smrti’, a jedan od ‘progresivnih ciljeva’ (koji im, nadam se, nikad ne će bit omogućen jerbo sam ja vrlo regresivna kad su u pitanju dica i dičja prava) im je usvajanje dice? I sad vi meni recite ko je tu manit ili jednostavno – tup? Čiju bi oni dicu usvajali i ko bi im ih rađa ako se bore za to da ih se već u majčinoj utrobi ubije? Ma, kažen van lipo, koji god (anti)prosvjed ta družina stalnog postava organizira, s logikom nema pameti. Žao mi je svake žene koja je pod bilo čijim pritiskom morala ikad ubiti svoje čedo. Vjerujem, čvrsto vjerujem kako nijedna o tome nije odlučivala sama i kako se nesvjesno u tom trenu odrekla Boga. I kako čitav život sebi nije oprostila. Najlipši dio žene je njezina utroba. Nevidljiva nositeljica novoga života. Ona ne može imati umjetničke zahvate po sebi i zato je tako lipa.I zato lipo molin da ju ne nazivaju inkubatorom. Nju nije izmislija nikakav znanstvenik. Prirodna, dana u trenutku Božje inspiracije stvaranja.

     Dakle, dosadnija od prosvidne ženske halabučke ekipe, zadnjih dana postala je drugarska muška ekipa. Jerbo mi jemamo u Hrvackoj mušku i žensku reprezentaciju. Antifa. Štraca. Ženska je uglavnon uličarska, a muška glavinja i manita zatvorenim prostorima. Hoš po sabornici, hoš po palačama. Hoš s dalekovidnice. Hoš s fejsa. Najvažnija vijest nakon konačne pobjede kvoruma u sabornici (život čine sitne radosti, el) izglasavanje je Stevanova izgona s mista vikovičnoga bivšega precednika u ‘trenutno i momentalno’ bivšega precednika. Ne sićan se kad me nešto tako raspametilo od sriće.

Zapravo, sićan, al dobro. Stevan je prvo bija duboko taknut ustaškim sudom brez mogućnosti obrane jerbo ustaše se, ka i ona stara vojska, drže lipo reda i načina i dizali su ruke, njih 81 za ukidanje ureda i pristanak beneficija najvažnijem hrvackome precedniku nakon Tileta. Škilju molin da ne plače kad ovo čita, radi se samo o lipoti. Stevan ima obrve – ti nemaš, etogac. U ostalome vas spajaju nike čisto nevažne sitnice – beskrupulozno izdajničko rasturanje Hrvatske, no spram razlika u lipoti oš bilo-oš crno, to je ništa, pih. Stevan je bija jedan krasan precednik, oda je po svitu i državi. Rećemo, bija je partizan, pa je bija sudionik Hrvatskoga proljeća, pa je bija u osmdesetima dok je Milošević kmeča s Kosova jope komunist, pa je nanjušija Franju i pomirbu di se pritajija ka ‘domoljub Hrvat’na’ Stevan iz devesesetih, unda je s Račanom jope priša u komuniste, unda je posta precednik. Etogac.

Tribalo je samo znat u koje vrime uz koji prosvid tribaš stat! Stevan je zato ljut. On bi jope prosvidova, ali kako vidi da se samo ženturače i ‘ni muško ni žensko’ šeću kad su prosvidi, odlučija je samo prosut cviće po Jasenovcu, a unda, kad je tamo objasnija na čemu je nastala država i zada svoj (nemili) antifa-udarac, svima koji drukčije misle, reć na Ustavnom sudu što je posal Ustavnoga suda i saborskih zastupnika. Oni će Stevana micat, alo? Pa znaju li ti nesritni tukci tamo, ko je on? Brkić mu je obeća donit hranu da ne cvili. Ja se zapisivan na podužu listu onih koji će mu očistit rezidenciju. Domestos u mojim rukama ubija svaku bagudinu (bubet’nu i baju). Čak i fosiliziranu, no frks! More bit da će sad jemat vrime malkoc mislit o sirijskim poljima za koja je skupa s Račanom i Pušićkom ‘priboravija’ pripomenit da su u vlasništvu INA-e, pa je MOL moga postat to što je, iako je INA bila div za tog mađarskog patuljčića.

A sve Orahovice, cementare, sve kavusine s Gadafijem bi ti oprostila da nisi dila s Haagom, sve pare koje si oteja nek vrag nosi. Ionako budu proklete. Otra navjeći cirkusant, papiga svega antihrvatskoga, otra, konačno i s pozicije ‘tetošenika’.  Veselilo bi i više da mu podguzne muhe nestanu. I prave društvo na golom otoku. Čisto da zna kako je bilo onima koje je cinkao. Uglavnon, sa svojim žalopojkama umotanim u prijetnje tužbe Ustavnom sudu i svim sudovima na svitu ( sitimo se ko je izmislija ‘neka institucije rade svoj posao’ i izraz ‘transparentno’ uveja u svoj dnevni rječnik) sad se odjednom ‘brecka’ na te institucije? Majke mi, da je partija na vlasti, posta bi on ustavni sudac i sam sebi lipo odredija da more ostat doživotni. U cilju smanjivanja ustašluka iz Italije i Grčke primamo po 10 izbjeglica. Iz Sirije direktno 30. Taman šesto do dogodine. Smistit sve u Stevanovu rezidenciju.  A ANTIFA PROSVJEDNICE ĆE REĆ – ONI JEMAJU PUNO DICE I TO JE BAŠ SJAJNO. To je druga kultura. A mi te kulture obožavamo. Volimo sve kulture osim katoličke i hrvatske kulture. A kultura je, majku mu, ono što mi rečemo da je kultura!!! Zato se i zove multi kulti. Ka multipraktik.

   Milanović bi opoziva. Prvo Karamarka. On opoziva sve. Šest esdepeovskih ogranaka. Navodno svi glasovali za Komadinu. Sve minja. Minja bi potpicidnika Vlade. Došlo čov’ku minjat i štoš mu. Bit će u ‘muškoj promini’. A i pristalo mu curit kako god okreneš, nije mu, bidnu, lako – Karamarkova žena zarađiva, a njegova špara i na kruvu. Uz to je ova crvenokosa. O, muko njegova. No, ne da mu se bavit ‘tricama i kučinama’ oko gospodarstva pa šalje stalno svoje papige – Stazića i Peđu. Aj šaraj malo, Zoki, majketi. Ne moremo više. Nije čak ni Reiner izdrža. Šutnija laprdanovića konačno iz sabornice. Izvriđa ministricu na pasja kola. Takav čovik, krasan, antifašist koji uvik brani feminizam.

   Ups! Moremo zaključit da su štrace avancirale. Prišle u – zločince. Marijana Petir je tako oprala Jakovinu da san se zagrcnila od smija slušajuć i gledajuć ga onako izbuljenoga dok joj je pokušava odgovorit kako on ni za što nije kriv. Žena lipo prostrla brojke, nabacila šarmantan pogled, i čeka odgovor. Slab na žene (srića nisu one na njega)isprva je mislija – ma ne će ova katotalibanka reć ništa, one se muških boje. A Marijanica – tap, tap, ka u šahu – pa opalac – mat! I zada zadnji lijes – ‘vi ste bili zločinačka organizacija spram hrvatske poljoprivrede’. Jakovina je doslovno doživija šok! Čekala sam da kaže kako nije ni bija ministar.

   Najlipši i najdraži moj ministar,  ministar Hasanbegović  jope je meta svih napada svakog ‘iole’ ne-pametna druga i prosvidnika odavde do Sjeverne Koreje (more i Čačka, svejedno). Čovik će još malo uć u guslarsku narodnu deseteračku pismu, matere mi. Di god zine, evo ih. Mislin kako postoji jedan pogon u antifa ‘preduzeću’ samo za njega pratiti. A ovaj, nonšalantno, kako to inače radi  – u dvi do tri rečenice samo opauči. Stane i upitno gleda novinara. Novinar, budući da zna kako ima posla s onim koga se svi boje, gutne knedlu i ne pita više. Čovik lipo radi, kreše kuniće, prigledava financijska izvješća i opali, ka u filmu kad niko povjerenstvo odlučuje, more /ne more. I adijo Mare. Štoš tu puno pričat? Unda ova jadnognjilež odma skuči. A Haso će: jes ti pobro išta lani zaradija na tome, a? Jok. Otraj. Nisi napisa izvješće o lanjskom radu, a pare si ulupa, a? U što? I delete s popisa. Što ću ga više falit, čovik – radi! I mislin da je vrlo duhovit. Naime,  zastave HOS-a i pozdravi s njih su mu konstantno nabijani na glavu i savjest. Ma kuš bolje nego lipo otić u Split i konačno se uslikat di već jesi kad te prozvalo ustašom? „ Jedini stvarni temelj Hrvatske je Domovinski rat. Naš je rođendan 30. 5. 1990. Zato sam obišao sve ključne spomenike u Splitu. Odao sam počast i dragovoljcima HOS-a“. I kaaaaako ga neš volit?!? Kad im je totalno začepio usta. Totalno – koji će ubuduće biti cilj izvlačenja njegove slije s HOS-ovom kapom?!? Neima ga. A ovih 16 laprdanovića koji misle da on ‘ukaljava sliku o Ministarstvu kulture’, a koji su vjerojatno prije toga odaslali cinkaroške (operacija ‘Svastika 3’)mailove redakcijama po Eruropi, mogu mu puvat. Ako ni zbog čega, kad on njima puhne, ne bazdi alkoholom. Sanja Sarnavka se gura u nacionalni sigurnosno-obavještajni sustav. Pobornica ljudskih prava. Koje nacije? Ti vrapca, ako će nas ona štitit pljus one koje ‘brane pučka prava’ od pučana, more nas se slobodno zvat inkubatorima. Disat ćemo uskoro ka dičica tamo – na slamčice. Sigurni od svega sigurnog.

[ad id=”93788″]

     Dodik traži od biskupa Komarice da se ispriča za usporedbu Banja Luke i Bleiburga. Dašta će, jedino ako je poludija. Puna mi je kapa ispričavanja zločincima na sve strane, a kad se prote ispričaju za blagoslov oružja prije vaših klanja, onda možete uopće POMISLITI tražiti ispriku svećenika Katoličke crkve koji more svom stadu reć što god oće. Osnivatelj paradržave traži od nekoga ispriku. Hoćemo li se početi ispričavati jer smo Hrvati i jer nas još ima u BiH, čedislave žgadijski (mislin se u sebi, al to ne ću reć)? Bljakić!

Murtabit bil watan! (ev ćemo malkoc i na arapskom, to se ‘nosi’, jope će mala)

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari