Pratite nas

Magazin

Stanković i HRT uzdižu prostake Labrovića i Frljića dajući im medijski prostor!

Objavljeno

na

Evo zbog čega se grozim amatera i diletanata! Članak je napisan prije emisije nu2,a u samoj emisiji je između svih ostalih strahota ovaj klipan izgovorio i onu slavnu “da je sve stvar ukusa”, koju obavezno svi, ali baš SVI amateri imaju stalno na usnama. Eto, on amater i prostak taljezga punih sat vremena na htv-u, a obrazovani i talentirani umjetnici bivaju tako degradirani. Ja ne uzimam mjesto performerima, ali oni uzimaju mjesto likovnim umjetnicima. A da u političke obojenosti ovog prostačine ni ne ulazim… napisala je u uvodu teksta kojeg donosimo u nastavku Ingrid Runtić

[ad id=”68099″]

Nemoć u umjetnosti povezana sa snažnim ego-tripom i potpunim nedostatkom bilo kakvog sistema vrijednosti može rezultirati pojavama kao što su Siniša Labrović. Tipičan primjer „möchte-gern-künstler“ (u prijevodu: rado bi bio, ali nije umjetnik), i ovaj je počeo na Filozofskom u Zagrebu, ali je umjetnički bio i ostao neobrazovani amater i kao takav bezobrazlukom i akcijama šokiranja i sablažnjavanja publike dospio ravno u – MSU!  Njegovi  umjetnički radovi su performerski cross-overi, kao i drugih takvih egotripaša performera. Kao takvi, budući da ih niti jedna umjetnička struka neće, završavaju u segmentu likovnih umjetnosti – kao da se radi o nekom kontejneru u koji se može potrpati svakakvo smeće, za koje ne smijemo niti reći da je smeće jer bi uvrijedili taštinu divljaka koji sebe nazivaju umjetnicima i njihovu takozvanu „umjetničku slobodu“ (koje ovdje ne može ni biti jer se ne radi o umjetniku) i takozvanu demokraciju – koje u umjetnosti po prirodi stvari, kao ni u znanosti ne može biti, jer umjetnost (a niti znanost) ne može proizvoditi svatko, nego samo onaj tko je nadaren i obrazovan. Začudno je kako Labrovićeve kolege s tog istog filozofskog faksa – diplomirani povjesničari umjetnosti nemaju niti zrnca hrabrosti i poštenja u svojoj struci pa nisu u stanju nazvati stvari pravim imenom, odnosno Labrovića amaterom i diletantom.  Ovaj samozvani umjetnik se naziva aktivistom, no on svojim aktivizmom ne ukazuje ni na kakve probleme nego ih stvara jer samo provocira, na prazan želudac, kako bi se reklo. Tu njegovu tzv. performersku biografiju gadljivo je i čitati, a kamoli doživjeti ili komentirati. O njegovom poštivanju umjetnika dovoljno govori jedan od naziva njegovih performerskih akcija: umjetnik pase travu (2007.).

Budući da ovaj lik nema što pokazati osim provokacija i blesavoća  ili vlastitog spolovila što zaista ne spada u javni prostor, sad je krenuo na ultimativne, političke provokacije pred izbore, na kojima njegovi crveni gube vlast. U frljičevskoj maniri, ovaj konceptualni prostak je nedavno u centru Zagreba izveo svoj višestruko posprdni i za mnoge nacionalnosti uvredljivi performans, kojim je (baš kao i Frljić u Rijeci) osim vlastite umjetničke impotencije dokazao i sasvim isključivu, odista fašistoidnu netoleranciju prema većini, prema čitavom kulturnom i civiliziranom pučanstvu Hrvatske. Mokrenje po hrvatskoj zastavi nije nikakav umjetnički, već kažnjivi čin, ukoliko se dokaže da se radi o mentalno zdravoj osobi u što iskreno, sumnjam. Pozivati Rome da pjevaju ustaške pjesme 2015.g. u Zagrebu, pred izbore na kojima je izgledna pobjeda Domoljubne koalicije je politički, aktivistički i umjetnički gledano sabotaža i provokacija. Vjerojatno direktno iz Srbije plaćena i naručena, ali o tome ne želim nagađati. Kao umjetnica se gnušam takvih samozvanih umjetnika i najoštrije osuđujem svako povezivanje ovog čovjeka s Umjetnošću. Isto tako kao što bih se gnušala povezivanja sabotaže i provokacije s umjetnošću. Umjetnost je nešto sasvim drugo, to zna hrvatska publika, ljubitelji umjetnosti i sami umjetnici – no sa svima njima Labrović nikada nije imao niti će imati bilo kakvih dodirnih točaka.

Tragično je da se takva individua, ni po čemu značajna u hrvatskoj kulturi i umjetnosti poziva na jednosatni termin emisije Nedjeljom u 2, dok hrvatski umjetnici i kuturnjaci; vrijedni, obrazovani i talentirani pojedinci rade u tišini i medijskom mraku, u najtežoj oskudici i na egzistencijalnom rubu. Za to vrijeme Labrović laprda i sprda se okolo te uništava tu istu, hrvatsku kulturu javnim mokrenjem po Markovom trgu i ostalim budalaštinama i prostaklucima, od kojih bi nas nadležni organi izvršne i zakonodavne vlasti  trebali zaštititi. Stanković i njegova ekipa nipošto nisu glupi i neobrazovani, zbog toga se postavlja pitanje: zašto podržavaju sitne prijestupnike koji spadaju u umobolnicu ili iz rešetaka i uzdižu ih na razinu značajnih umjetnika, vrijednog jednosatne emisije na nacionalnoj televiziji?!

Ingrid Runtić/Hop.hr

Isječak iz današnje emisije:

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Jan Ivanjek: Ovo je istina o propaloj nabavi aviona F-16 Barak

Objavljeno

na

Objavio

Gost ”Budnice” Osječke televizije bio je vojni analitičar Jan Ivanjek. Marko Ljubić je prije početka razgovora naglasio da je povod za razgovor o vojsci i vojnim politikama raspuštanje Sabora i ulazak u predizborno razdoblje, ocjenjujući da je pitanje značaja i statusa HV u Hrvatskoj politički i društveno vrlo potcjenjeno.

Ivanjek se složio s tim, navodeći razloge zbog kojih je HV više od 15 godina zanemarivana u svakom pogledu, naročito organizacijski, financijski i razvojno. U tom kontekstu Jan Ivanjek je mandat bivšega ministra Damira Krstičevića ocijenio mandatom prekida toga opasnog trenda i razdobljem vraćanja svih elemenata i komponenti vojske na poželjnu razinu stanja i spremnosti za obranu zemlje i naroda, prenosi Direktno.hr.

Ivanjek je posebno naglasio motivaciju pripadnika vojske, koja je prethodnim politikama bila praktično uništena, a entuzijazmom i znanjem generala Krstičevića vraćena u kratkom razdoblju na razinu pobjedničke ratne motivacije.

Među najvažnijim strateškim potezima generala Krstičevića Ivanjek vidi razmještaj vojnih snaga po dubini hrvatskog državnog prostora, posebno naglasivši Vukovar i Ploče. Borbenu postrojbu mornaričkog pješaštva u Pločama ocjenio je iznimno bitnim strateškim potezom, njene sposobnosti najvišim mogućim a njeno postojanje i potencijalnu namjenu snažnim ohrabrenjem hrvatskom narodu s obje strane državne granice.

Na pitanje Marka Ljubića o nedorečenostima i nejasnoćama ostalim u javnosti oko pokušaja nabavke zrakoplova Barak od Izraela, Ivanjek je rekao da je ta operacija i postupak vođen na vrhunskoj razini, odgovorno i ozbiljno, da nije bilo nikakvih pozadinskih političkih opstrukcija u vrhu države i vlasti, a da je čitav splet okolnosti u trenutku realizacije toga posla bio prevaga za njegov neuspjeh, pri čemu je novost za javnost bila da je Izrael procjenjivao da u miru svojim utjecajima može s Amerikancima otkloniti probleme, no da je javna i politička histerija u Hrvatskoj s opozicijskih stajališta onemogućila miran rad i moralo se odustati od posla, za kojega Ivanjek tvrdi da je bio od neusporedive strateške koristi za Hrvatsku.

Na pitanje o obaveznom vojnom roku, Ivanjek je navodeći okolnosti, turbulentno okruženje i polazište da se svaka država mora moći obraniti sama, bez obzira na savezništva, rekao da je vojni rok nužnost i da bez njega HV ne može imati potrebnu dubinu i potencijal za uspješnu obranu.

“Nije danas pitanje hoće li biti rata, nego kad će ga biti”, upozorio je Ivanjek, naglašavajući značaj pristupa vojnom pitanju i politikama hrvatske države prema HV, upozorivši da bi sve političke stranke i koalicije i sada u predizborno vrijeme morale u prvi plan programski i komunikacijski istaći stav i odnos prema vojnoj spremnosti zemlje. U tom kontekstu, analizirajući odnose snaga SAD, Rusije i Kine, prelamanje njihovih ciljeva i namjera u tom natjecanju na cijeli svijet te na položaj Hrvatske, ocijenio je stanje vojnih snaga Srbije i Hrvatske.

U emisiji je bilo govora i o obrazloženjima, naglascima i odnosima hrvatskih politika prema HV, počevši od Mesićeve smjene 12 generala do danas.

Budnica je politički talk-show urednika i voditelja Marka Ljubića, a prikazuje se od nedavno na Osječkoj televiziji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Ivan Martić: Od kako je nastupila karantena, vrijeme provodim doma uz svoju obitelj

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo kao narod stekli teško svoju samostalnu državu i naravno da treba vremena da se demokratski  izgradi cijeli sustav i državni aparat da bi drzava bolje funkcionirala. Zato treba nas, narod koji voli svoju Domovinu ma kako bilo teško, koji će živjeti u Hrvatskoj, tako i mnogi koji su otišli zbog ekonomske krize, mogu se vratiti sa svojim Obiteljima i iskustvom koje su stekli, da pokrenemo svi zajedno gospodarske projekte, da izlazimo na demokratske izbore i biramo po savjesti najbolje političke stranke i ljude koji će  zastupati interese svojih građana i stanovnika RH. Na kraju krajeva, kad dođu neke godine i čovjek dođe do zrele pamati i spoznaje, da mu ne treba puno u životu da bude zadovoljan i sretan, da ima donekle dobro zdravlje i svoju Obitelj, mir i blagoslov oko sebe. Stara izreka kaže, svagdje pođi ali svojoj kući dođi, jer kako god je, doma je najbolje.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Ivana Martića Ivicu ne treba posebno predstavljati. Već godinama se on svojom pjesmom predstavlja diljem Lijepe naše i izvan Domovine na slavljima  hrvatskoga puka. Pjesma je odredila njegov život, a on uljepšao životne trenutke mnogobrojnih Hrvata, trenutke koji se ne zaboravljaju.

Poštovani gospodine Martiću, već duži niz godina ste neizostavni dio gotovo svakog slavlja Hrvata, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Što Hrvate čini posebno sretnima?

-Sretnim ih čini Obitelj, zajedništvo, vjera i ljubav prema domovini. Svi se pokušavaju pronaći u tom svom načinu života, s kojim su neki zadovoljni a neki nažalost nisu. Velik dio našeg naroda je napustio domovinu zbog egzistencije i boljega života, međutim sama prilagodba i integracija po meni djeluju stresno, na narod koji je navikao da tradicionalno održava svoje  Obiteljske, vjerske, nacionalne i socijale navike u državama iz kojih dolaze . Na sreću našeg naroda u dijaspori, po svim većim gradovima postoje Hrvatske bratske zajednice, Katoličke misije i Kud-ovi, koji okupljaju naše ljude i organiziraju razne priredbe, obilježavanje  vjerskih blagdana, nacionalnih praznika, sportskih događanja, na koji poziv se mi glazbenici iz Domovine rado odazivamo. Na taj način im donosimo dio ljepote, radosti, veselja i podižemo moral da se osjećaju kao da su u Domovini. Meni kao glazbeniku je to posebno zadovoljstvo i sretan sam kad vidim sve te sretne i zadovoljne ljude, koji na sve načine iskazuju emociju kroz zajedničko druženje, pjevanje i sve ono što su dugo pripremali da bi obilježili taj svoj dan. Kako se dugi niz godina  profesionalno bavim svojim poslom na hrvatskoj estradi, upoznao sam mnoge drage ljude i njihove obitelji. Postoji u svakom od njih velika želja da se vrati na svoje mjesto od kud je potekao. Tako da se vratim na početak ovoga teksta, integracija je vrlo stresna za prvu genaraciju koja je otišla trbuhom za kruhom, druga generacija njihove djece je već prihvatila način života, jezika i adaptirala se u društvu kojem su se školovali i planiraju svoju budućnost. Evo u kratkim crtama sam napisao svoja iskustva i viđenje naših iseljenika, ima tu i sreće a ima i tuge te prve generacije koja emotivno pati  za Domovinom i svim onim što Domovina kao majka daje… Ljubav.

Situacija koju nam je donio koronavirus uvukla nas je u vlastite domove. Kako podnosite vrijeme bez nastupa, prijatelja, pjesme…?

-Korona ja kako je  svi osjećamo, promjenila mnogo toga u našem načinu života kojeg smo živjeli prije nego se pojavila. Nadam se da ćemo se svi zajedno morati prilagoditi novom načinu života, na koji nas educiraju ljudi iz struke. Sa poslovne strane, kao mnogi tako i moj posao trpi gubitke i prihode koje smo očekivali od planiranih i dogovorenih nastupa, svadbi, koncetara u Domovini i inozemstvu. Nedostaju mi mnogi moji dragi prijatelji i partneri, kolege i suradnici, s kojim sam se svakodnevno družio i planirao budućnost , a na žalost jedan od njih je i preminuo od posljedica Korona virusa – covida 19. Od kada je nastupila karantena, vrijeme provodim doma, uz svoju Obitelj i to mi je najvažnije da smo svi dobro i zdravo. Zadržali smo vedar duh i optimizam uz zajedničke molitve i međusobno druzenje unutar Obitelji više nego inače.

Život u Hrvatskoj je težak. No, Vi ste jedan od vječitih optimista i radoholičara. Kako gledate na razne teorije zavjere koje se uvijek nekako pojavluju negdje oko nas? Nije l ibolje se strpiti i prepustiti struci razmišljanja o tomu?

-Život u Hrvatskoj je težak. Ja sam kroz svoj rad i životni vijek imao sreću da sam jako puno putovao, što je želja mnogih ljudi. Kroz putovanje po svijetu upoznaš sve ono što te zanima, i ono što smo pročitali ili vidjeli po dokumentarcima. Ima zaista jako lijepih primjera i zemalja gdje bih poželio ostati i živjeti. Ali kad malo bolje upoznaš život tih ljudi i što više otkrivaju svoje male probleme i nezadovoljstvo sa svojim političkim i poslovnim životom, vidiš da to nije sve tako lijepo kako to se čini. Sav taj sjaj i licemjere je skupo plaćeno, sa ogromnim odricanjima, kreditima, rad od jutra do navecer. Tako da sam uvidio da život nije nigdje lak, kako se prikazuje kroz vanjski izgled i kroz slike na društvenim mrežama. Mogao bih o tome satima, ali činjenica je kako je  cijeli  svijet oduvijek migrirao zbog ekonomskih i ratnih događanja. Mi smo kao narod stekli teško svoju samostalnu državu i naravno da treba vremena da se demokratski  izgradi cijeli sustav i državni aparat da bi drzava bolje funkcionirala. Zato treba nas, narod koji voli svoju Domovinu ma kako bilo teško, koji će živjeti u Hrvatskoj, tako i mnogi koji su otišli zbog ekonomske krize, mogu se vratiti sa svojim Obiteljima i iskustvom koje su stekli, da pokrenemo svi zajedno gospodarske projekte, da izlazimo na demokratske izbore i biramo po savjesti najbolje političke stranke i ljude koji će  zastupati interese svojih građana i stanovnika RH. Na kraju krajeva, kad dođu neke godine i čovjek dođe do zrele pamati i spoznaje, da mu ne treba puno u životu da bude zadovoljan i sretan, da ima donekle dobro zdravlje i svoju Obitelj, mir i blagoslov oko sebe. Stara izreka kaže, svagdje pođi ali svojoj kući dođi, jer kako god je, doma je najbolje.

Pjesma je dio vašega života, pjevači prijatelji i kolege, oni koji vole pjesmu Vaši su ne samo prijatelji, možda i više od prijatelja. Što biste im poručili?

-Pjesma je dio moga života, kao i mnogim što uživaju u njenom blagoslovu, da sviraju, pjevaju, slušaju, plesu, pišu tekstove itd… To je jedan izražaj emocija koji je prenesen u rado slušanu pjesmu … Ukus o glazbi je vrlo raznolik i teško je svakom ugoditi na javnim nastupima. Ja se tu dosta dobro snalazim i imam jako dobru interakciju sa publikom na svojim nastupima, jer ih brzo animiram, dam sve od sebe, svoje znanje i ljubav prema glazbi i svim prisutnima, svoju želju da im taj veseli trenutak ostane u vječnom sjećanju, naravno takav rad se prepozna i tako se stječe publika i novi nastupi. Ima jako puno elemenata da bi se napravila uspješna karijera jednoga pjevača, velika upornost i puno rada, velika financijska ulaganja. Kao javna osoba treba biti oprezan i pametan u svim situacijama i zadržati dostojanstvo da bih mogao doći do svoje publike i toga da možeš imati dovoljno nastupa i posla , da bi mogao održavati cijeli bend i egzistirati od tog posla. Zato svima kolegama i onima koji se bave ovim javnim i časnim poslom, želim da se trude, da rade na sebi i da daju sve od sebe u tom poslu, gdje se ne može raditi površno, jer svaki površan i amaterski odrađen posao osuđen je na neuspjeh.

Stručnjaci kažu da nam dolazi bolje vrijeme. kao da od nekuda  odjekuje Vaš glas: “… Violino, violino, sitno sitno gudi…”?

-Nadamo se da ćemo uskoro početi sa nastupima i koncertima i tada će se sve pokrenuti u Lijepoj našoj Domovini i bolje nego što je bilo, jer smo ipak ovo sve dosta teško podnjeli i vjerujem da smo svi naučili jednu životnu lekciju kroz epidemiju Korone i potresa u Zagrebu koju  nećemo tako lako zaboraviti…. Svima vam zelim Mir i dobro. Vaš Ivan Martić Ivica ❤️

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari