Pratite nas

Stan”te kosci !

Objavljeno

na

Zbirka „Stan“te kosci „ je skup novinarskih priča što ih je autor napisao za „Vriska“ i „Hrvatski list“ u ratnom razdoblju 1991. do 1993. Skoro sve one, što je i razumljivo s obzirom na vrijeme u kojem su nastale, su zapravo ratne priče, prikaz nesretnog i kataklizmičkog doba, tragične sudbine ljudi i naroda, onako kako ih je autor vidio i preživljavao. To je i kronika ratnih događanja i stradanja, ponajviše rodnog mu Mostara i njegove okolice. Nisu to priče nastale iza kulisa ratne drame: pisac je i na prvoj crti bojišnice i u srušenoj mostarskoj crkvi, kao što je i u izbjegličkom kampu, na groblju gdje se pokapa dvadesetogodišnji mladić, borac, on je jednako tako i u duši oca i majke čijeg je sina ratni vihor negdje zameo i o čijoj se sudbini ništa ne zna.

Svaka priča je teška i optužba rata kao pojave, optužba koju fra Ante podiže ispred tisuća i milijuna stradalnika koji vapiju za ljubavlju i mirom, ali su, eto, baš oni ti koji na svojim plećima nose teret rata.

I povijest će zabilježiti ovaj rat: hladno, bezosjećajno, bilo je to od tada do tada, toliko poginulih i raseljenih i tako to. Fra Antin čitatelj će saznati mnogo više: one će vidjeti suzu na roditeljskom obrazu, neizmjernu tugu u dječjim očima daleko od rodnog doma, on će osjetiti veliku nepravdu što momci puni života u naručjima drže hladne kalašnjikove umjesto toplih, ustreptalih djevojaka, i još više nego prije poželjet će dolazak „normalnih „ vremena.

Fra Ante Marić je rođen u Mostaru 16.svibnja 1952. godine. Poslije osnovne škole pohađa Franjevačku gimnaziju u Visokom a teologiju studira u Sarajevu i Freiburgu . U Franjevački red stupio je 14. Srpnja 1971. a zaređen 7. Svibnja 1978.

Pored svećeničkog, novinarskog, književnog i kazališnog rada fra Ante je našao vremena i za druga kulturna područja. Jedan je od osnivača Franjevačke galerije na Širokom Brijegu. Uz to se bavio skupljanjem i klasificiranjem rizničkoga blaga, a uspio je pronaći i od zaborava oteti veliki broj negativa starih preko pola stoljeća koje daju mnogo novih, skoro zaboravljenih podataka o ovom području. Jedan hercegovački književnik nedavno reče : Kakav bi to dobitak bio za književnost da joj se fra Ante potpuno posveti, a nakon kraće stanke dodade: ali vjerojatno i veliki gubitak za Franjevački rod „

Povijest franjevaca i povijest hrvatskog naroda u BiH od konca trinaestog stoljeća je jedna. Fratri su bili kroničari kroz povijest i kroz prostor

Kad je započeo domovinski rat u Hrvatskoj i BiH fra Ante je sustavno počeo bilježiti ratna događanja koja je objavljivao u novinarskoj periodici. Ti zapisi su sada na okupu u ovoj knjizi.

Iako je svjestan da na tragičnost događaja ne može utjecati ipak zna da nije tu samo vidjeti i zabilježiti, nego prije svega da kao čovjek –svećenik utješi, ohrabri, podrži..Ove priče-kronike nisu kroničarski disciplinirane niti su emotivno indiferentne-naprotiv one su osobno viđenje, subjektivan piščev stav. Ova subjektivnost nikada ne ide na štetu objektivnosti ili nepoštivanja činjenica. Uvijek se znaju akteri ili mjesto radnje. Iako je povijesno aktualan i kroničarski precizan, ni jednog časa nije emotivno neutralan. U ovome, skoro trogodišnjem praćenju zbivanja na ovim prostorima ne možemo naći značajnijeg događaja na razini Herceg-Bosne koji on nije naznačio ili opservirao još od tamo zaustavljanja tenkova na Pologu pa do najnovijih događaja u Mostaru i BiH pogibije vojnika u Hrvatskoj-njihovi pogrebi ovdje, borbe s tzv. JNA i s četnicima u i oko Mostara i južnije niz Neretvu, sukobi s muslimanima, veliki hrvatski egzodus iz Bosne.

Sve to, i uvijek je samo okvir, samo povod da se prikažu junačke ali i tragične sudbine hrvatskog HVO vojnika kao i tragedija njegove obitelji i njegova naroda. Svaki put, u takvim trenutcima tu je fra Ante da ih utješi, da pomogne. On je redovito u posjetu bojovnicima na prvim crtama bojišnice. Susrećemo ga od Golih brda do Rujeva dola do Galca, Kozice i Vrdi. Često je na proputovanju na svoja dva najdraža brijega Bijelom i Širokom.

U nastavku donosimo vam ulomke iz knjige  Stan”te kosci :

 

Uborak potkraj kolovoza 92

To je na onom mjestu gdje je bilo gradsko smetlište. Bagerima su otpad prekrivali zemljom. U vjerojatno već iskopanu jamu bacali su tijela koja su možda na tom mjestu i masakrirali. Devedeset i troje ljudi bačenih na smetlište i plitko zagrnuto bagerom. Djelo je naših susjeda, „drugova“ s radnog mjesta, kolega iz susjedstva. Do smetlišta su naši susjedi Srbi doveli ljude, doveli starice i majke, očeve i nejaku djecu, doveli braću, vezivali im ruke žicom iznad glave i rezali im grkljane, cerili se i bacali ih u smeće. Iza toga mirno i poslovno ide bager i zatrpava ljude. U zemlju trpaju Hrvate i Muslimane. Vojvode provode svoje ratne planove „Romanije I“..i „SPALJENE ZEMLJE „

-To je moj brat, prepoznao sam ga po srebrnim zubima koje su mu izvadili..

Čovjek ne može dalje, grca u žalosti i u lijes polaže izmučene ostatke osakaćenog tijela..

U selu su izbjegloj djeci, dječaku i djevojčici i njihovoj majci donijeli ostatke njihova oca po kojima su ga prepoznali:

-remen, uru i osobnu kartu..

Veli dječak : „tata je ostao u Zaliku čuvati naš stan, da bismo kad završi rat mogli ići u školu „

Gledali smo ta tijela na foliji na podnim pločicama.

I u grobu smo ih njihovu vidjeli.

Glava je naslonjena na slomljenu i skršenu ruku.

 Gotovo prerezan vrat.

Lice je u blatu.

Kao da se na slomljenoj ruci žele odmoriti.

Kao da svoje oči žele u zemlju duboko zariti da ne vide užas, da zaborave svu bol, da se više nikad ne susretnu s tim divljim, životinjskim očima bivših „drugova“ s posla, svojih lojalnih susjeda.

Uborak vraća dokaze o zločinstvu onih što su desetljećima kukali u našem gradu kako su ugroženi. Uborak nažalost nije izmišljen, u njemu su meso i koža koji još nisu istrunuli. To nije neka mitomanijom izmišljena jama bezdana, nego grobnica iskopana mržnjom, groblje gdje je besprijekorno djelovala monstruoznost „ugroženih „

Mostar je u utorak 1. rujna tužio danom žalosti. Mrtvi i izmrcvareni građani pošli su šetnjom na vječni počinak u njegove parkove. I molio bih čemprese i platane i breze i forzicije i onu predivnu magnoliju u Barama u rasadniku ( vjerujem da je još živa ) nek nauče šumiti requiem, i neka ga šume vječno. Jer strah me ljudi

Opet će početi žaliti krvoloke, ljudi će jednostavno krenuti za životom i zaboraviti Uborak, zaboraviti lijevu obalu što je mjesecima krvarila, bila žicom vezivana, klana i bacana na smetlišta. Zato molim drveće i parkove svoga grada, ne prestajte šumiti, ne prestajte nikad listati, čuvajte grobove umorenih, divne im uspavanke njišite..

Izgubio sam svoju kaplju rose, jada se cvijet nebu koje je izgubilo sve svoje zvijezde (R.Tagore )

fra Ante Marić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Zanimljivosti

Grabar-Kitarović nastavila tradiciju: U Vukovar došla u ‘zengama’

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Prošle godine predsjednica je također u Vukovar došla u ‘zengama’ i objasnila da time želi poručiti kako su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Vukovar je i ove godine došla u Borovim čizmama, takozvanim ‘zenge’ koje su 1991. nosili hrvatski branitelji grada na Dunavu.

Prošle godine predsjednica je objasnila da time želi poručiti kako su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost.

Žute cipele Zenge iz Borova postale su simbolom branitelja Vukovara. Proizvodila ih je obuća Borovo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Paul Nicolier: Ako Srbija želi ući u EU nema više mogućnosti da spriječe izručenje Štuke

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek se ne zna gdje su posmrtni ostaci Jean-Michela Nicoliera, francuskog dragovoljca ubijenog na Ovčari.

Njegovi majka i brat svih ovih godina pokušavaju ući u trag njegovim posmrtnim ostacima. Njegova majka je u petak dala iskaz Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku i taj njezin iskaz trajao je gotovo četiri sata.

HRT je razgovarao s Jean-Michelovim bratom Paulom, koji je otkrio da je njegova majka tijekom tog iskaza izjavila da je u kontaktu s policajcem Nikolom Kajkićem koji joj je prije godinu dana pokazao snimku masovne grobnice u kojoj je pokopan Jean-Michael i još 14 ranjenih iz bolnice.

Paul i njegova majka su u petak pozvali službeno Kajkića da kaže točnu lokaciju masovne grobnice gdje je pokopan Jean-Michael Nicolier.

Poznato je tko je ubio Jean-Michaela, prije svega zato što je na specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu Spasoje Petković zvani Štuka bio zaštićeni svjedok. On je sam priznao ono što je učinjeno na Ovčari.

Na pitanje vjeruje li da će Srbija izručiti Petkovića Hrvatskoj, njegov brat Paul odgovara da se nada da će ga izručiti. “Ako Srbija želi ući u Europsku uniju, nema više mogućnosti da spriječe izručenje Štuke. U Parizu postoji procedura, francuski sudac tražio je intervju sa Štukom vezano za to. To znači da bi Štuka mogao biti izručen i u Hrvatsku i u Francusku u slučaju ulaska Srbije u EU”, rekao je za HRT njegov brat Paul Nicolier.

 

Ovaj je čovjek postao simbolom vukovarske patnje

 

 

 

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari