Pratite nas

Kultura

Stan’te kosci!

Objavljeno

na

Zbirka „Stan“te kosci„ je skup novinarskih priča što ih je autor napisao za „Vriska“ i „Hrvatski list“ u ratnom razdoblju 1991. do 1993. Skoro sve one, što je i razumljivo s obzirom na vrijeme u kojem su nastale, su zapravo ratne priče, prikaz nesretnog i kataklizmičkog doba, tragične sudbine ljudi i naroda, onako kako ih je autor vidio i preživljavao. To je i kronika ratnih događanja i stradanja, ponajviše rodnog mu Mostara i njegove okolice. Nisu to priče nastale iza kulisa ratne drame: pisac je i na prvoj crti bojišnice i u srušenoj mostarskoj crkvi, kao što je i u izbjegličkom kampu, na groblju gdje se pokapa dvadesetogodišnji mladić, borac, on je jednako tako i u duši oca i majke čijeg je sina ratni vihor negdje zameo i o čijoj se sudbini ništa ne zna.

Svaka priča je teška i optužba rata kao pojave, optužba koju fra Ante podiže ispred tisuća i milijuna stradalnika koji vapiju za ljubavlju i mirom, ali su, eto, baš oni ti koji na svojim plećima nose teret rata.

I povijest će zabilježiti ovaj rat: hladno, bezosjećajno, bilo je to od tada do tada, toliko poginulih i raseljenih i tako to. Fra Antin čitatelj će saznati mnogo više: one će vidjeti suzu na roditeljskom obrazu, neizmjernu tugu u dječjim očima daleko od rodnog doma, on će osjetiti veliku nepravdu što momci puni života u naručjima drže hladne kalašnjikove umjesto toplih, ustreptalih djevojaka, i još više nego prije poželjet će dolazak „normalnih „ vremena.

Fra Ante Marić je rođen u Mostaru 16.svibnja 1952. godine. Poslije osnovne škole pohađa Franjevačku gimnaziju u Visokom a teologiju studira u Sarajevu i Freiburgu . U Franjevački red stupio je 14. Srpnja 1971. a zaređen 7. Svibnja 1978.

Pored svećeničkog, novinarskog, književnog i kazališnog rada fra Ante je našao vremena i za druga kulturna područja. Jedan je od osnivača Franjevačke galerije na Širokom Brijegu. Uz to se bavio skupljanjem i klasificiranjem rizničkoga blaga, a uspio je pronaći i od zaborava oteti veliki broj negativa starih preko pola stoljeća koje daju mnogo novih, skoro zaboravljenih podataka o ovom području. Jedan hercegovački književnik nedavno reče : Kakav bi to dobitak bio za književnost da joj se fra Ante potpuno posveti, a nakon kraće stanke dodade: ali vjerojatno i veliki gubitak za Franjevački rod „

Povijest franjevaca i povijest hrvatskog naroda u BiH od konca trinaestog stoljeća je jedna. Fratri su bili kroničari kroz povijest i kroz prostor

Kad je započeo domovinski rat u Hrvatskoj i BiH fra Ante je sustavno počeo bilježiti ratna događanja koja je objavljivao u novinarskoj periodici. Ti zapisi su sada na okupu u ovoj knjizi.

Iako je svjestan da na tragičnost događaja ne može utjecati ipak zna da nije tu samo vidjeti i zabilježiti, nego prije svega da kao čovjek –svećenik utješi, ohrabri, podrži..Ove priče-kronike nisu kroničarski disciplinirane niti su emotivno indiferentne-naprotiv one su osobno viđenje, subjektivan piščev stav. Ova subjektivnost nikada ne ide na štetu objektivnosti ili nepoštivanja činjenica. Uvijek se znaju akteri ili mjesto radnje. Iako je povijesno aktualan i kroničarski precizan, ni jednog časa nije emotivno neutralan. U ovome, skoro trogodišnjem praćenju zbivanja na ovim prostorima ne možemo naći značajnijeg događaja na razini Herceg-Bosne koji on nije naznačio ili opservirao još od tamo zaustavljanja tenkova na Pologu pa do najnovijih događaja u Mostaru i BiH pogibije vojnika u Hrvatskoj-njihovi pogrebi ovdje, borbe s tzv. JNA i s četnicima u i oko Mostara i južnije niz Neretvu, sukobi s muslimanima, veliki hrvatski egzodus iz Bosne.

Sve to, i uvijek je samo okvir, samo povod da se prikažu junačke ali i tragične sudbine hrvatskog HVO vojnika kao i tragedija njegove obitelji i njegova naroda. Svaki put, u takvim trenutcima tu je fra Ante da ih utješi, da pomogne. On je redovito u posjetu bojovnicima na prvim crtama bojišnice. Susrećemo ga od Golih brda do Rujeva dola do Galca, Kozice i Vrdi. Često je na proputovanju na svoja dva najdraža brijega Bijelom i Širokom.

U nastavku donosimo vam ulomke iz knjige  Stan”te kosci :

 

Uborak potkraj kolovoza 92

To je na onom mjestu gdje je bilo gradsko smetlište. Bagerima su otpad prekrivali zemljom. U vjerojatno već iskopanu jamu bacali su tijela koja su možda na tom mjestu i masakrirali. Devedeset i troje ljudi bačenih na smetlište i plitko zagrnuto bagerom. Djelo je naših susjeda, „drugova“ s radnog mjesta, kolega iz susjedstva. Do smetlišta su naši susjedi Srbi doveli ljude, doveli starice i majke, očeve i nejaku djecu, doveli braću, vezivali im ruke žicom iznad glave i rezali im grkljane, cerili se i bacali ih u smeće. Iza toga mirno i poslovno ide bager i zatrpava ljude. U zemlju trpaju Hrvate i Muslimane. Vojvode provode svoje ratne planove „Romanije I“..i „SPALJENE ZEMLJE „

-To je moj brat, prepoznao sam ga po srebrnim zubima koje su mu izvadili..

Čovjek ne može dalje, grca u žalosti i u lijes polaže izmučene ostatke osakaćenog tijela..

U selu su izbjegloj djeci, dječaku i djevojčici i njihovoj majci donijeli ostatke njihova oca po kojima su ga prepoznali:

-remen, uru i osobnu kartu..

Veli dječak : „tata je ostao u Zaliku čuvati naš stan, da bismo kad završi rat mogli ići u školu „

Gledali smo ta tijela na foliji na podnim pločicama.

I u grobu smo ih njihovu vidjeli.

Glava je naslonjena na slomljenu i skršenu ruku.

Gotovo prerezan vrat.

Lice je u blatu.

Kao da se na slomljenoj ruci žele odmoriti.

Kao da svoje oči žele u zemlju duboko zariti da ne vide užas, da zaborave svu bol, da se više nikad ne susretnu s tim divljim, životinjskim očima bivših „drugova“ s posla, svojih lojalnih susjeda.

Uborak vraća dokaze o zločinstvu onih što su desetljećima kukali u našem gradu kako su ugroženi. Uborak nažalost nije izmišljen, u njemu su meso i koža koji još nisu istrunuli. To nije neka mitomanijom izmišljena jama bezdana, nego grobnica iskopana mržnjom, groblje gdje je besprijekorno djelovala monstruoznost „ugroženih „

Mostar je u utorak 1. rujna tužio danom žalosti. Mrtvi i izmrcvareni građani pošli su šetnjom na vječni počinak u njegove parkove. I molio bih čemprese i platane i breze i forzicije i onu predivnu magnoliju u Barama u rasadniku ( vjerujem da je još živa ) nek nauče šumiti requiem, i neka ga šume vječno. Jer strah me ljudi

Opet će početi žaliti krvoloke, ljudi će jednostavno krenuti za životom i zaboraviti Uborak, zaboraviti lijevu obalu što je mjesecima krvarila, bila žicom vezivana, klana i bacana na smetlišta. Zato molim drveće i parkove svoga grada, ne prestajte šumiti, ne prestajte nikad listati, čuvajte grobove umorenih, divne im uspavanke njišite..

Izgubio sam svoju kaplju rose, jada se cvijet nebu koje je izgubilo sve svoje zvijezde (R.Tagore )

fra Ante Marić

Što vi mislite o ovoj temi?

Kultura

EURO 2020, evo nas!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters/Pixsell

NE PITAJ
ME MILI SINE

Ne pitaj me mili sine
zašto rukom krijem lice,
nisu one od žalosti,
sad su suze radosnice.

Kad igraju naši momci
meni srce kuca jače,
a kad čujem Lijepu Našu
od sreće mi oko plače!

Razumjet ćeš jednog dana
kad odrasteš mili sine,
od Boga je nama dana
i zato se za nju gine!

Najveći su život dali!
Sad se druge borbe vode.
Al da ne bi tih heroja,
ne bi bilo ni slobode!

Sad se gine na terenu,
a suze se brišu s lica,
ponosno se sad vijori
naša sveta trobojnica!

Kad odrasteš mili sine,
tad ćeš znati što sam plak’o,
ono što se krvlju brani
ne pušta se tako lako!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Hrvatska ide na EURO 2020! Vatreni u sjajnom preokretu pobijedili Slovake!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Poema o Vukovaru

Objavljeno

na

Objavio

Stoji grad, pod kišom čelika, ognja i smrti
Gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad, Vukovar.
Iz krvi i bola niknut će cvijeće i nikada narod zaboravit neće
Vukovar, Vukovar!

Mjesec studeni svake je godine obilježen sjećanjem na Vukovar. U tišini, molitvi, uza svijeću za vjerne mrtve prisjećamo se strahota koje su Vukovarci proživjeli tih dana 1991. godine. I Hercegovina je ovih dana uz Vukovar, ne samo molitvom, paljenjem svijeća ili odlaskom i odavanjem počasti Gradu. Ovih dana najavljena je izvedba “Poeme o Vukovaru”, koncerta u povodu vukovarske tragedije s izvedbom u Mostaru, 16. studenoga 2019. Glazbu za ovo djelo napisao je mo. don Dragan Filipović. To je bio razlog da porazgovaramo s don Draganom.

* Možete li nam nešto više reći o tomu kako je djelo nastalo?
– Želja za nastankom glazbenog djela o Vukovaru u meni tinja godinama. Još s početkom agresije na RH, Vukovar je stalno bio u mojim molitvama i mislima. Kako je vrijeme odmicalo, a njegovi branitelji postajali svakim danom sve više i više heroji, za mene je Vukovar postao i ostao ponos! Kada je agresor ušao u potpuno razrušen i neprepoznatljiv grad, u meni se nastanila tuga, sjeta, pitanje: zar ljudska narav može biti tako izopačena!? Ali, u mojoj se duši nastanila i želja da se na neki svoj način odužim Vukovaru, da umirim savjest, da ispravim nutarnji dug. Djelo je intenzivno nastajalo pet mjeseci i pisano je za dva solista, mješoviti zbor i simfonijski orkestar. Uzimao sam po koju temu iz mojih prijašnjih uradaka da bi pjevačima to bilo bliže i lakše prihvatljivo. Glazba i riječi žele približiti slušatelju svu tu tegobu, patnju, muku, ranjavanje, borbu za obranom grada, borbu za pobjedom, spašavanjem sebe i drugih… Kažu mi pjevači da je djelo teško, tužno… ja odgovaram da je Vukovarcima bilo puno teže i tužnije. Parafrazirao sam tekstove: S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša, T. M. Bilosnića, M. Suntešića. Uzimao sam i molitveno liturgijske tekstove i nisam bježao od vlastite inspiracije koju mi je Vukovarska tragedija u ovim i ovakvim trenutcima nudila. Djelo: Poema o Vukovaru traje 50 minuta.

 

 

* Tko sve sudjeluje u izvedbi ovoga djela i gdje će se ona održati?
– Najbitnija mi je tekstualna poruka ovoga djela. Ne kažem da glazba nije važna, ona je veoma važna. Zamislio sam da ona u ovome djelu više puta samo pomaže, želi dočarati, pomoći da poruka teksta kojega zbor interpretira, što intenzivnije dođe do slušatelja. Stoga bih rekao da je zbor na prvom mjestu a to je naš Akademski zbor Pro musica. I solisti su važni i naravno potpomognuti zborom, a to su naši domaći: Monija Jarak-Mikulić i Hrvoje Merdžo. Simfonijski orkestar se okupio, što se kaže, ad hoc, za ovu izvedbu. Uz glazbenike SO Mostar, tu su i naši domaći glazbenici koji djeluju u vojnom orkestru, puhaćim orkestrima, glazbenici Splitske akademije i Sarajeva. Posebice zahvaljujem prof. Tomislavu Sušcu koji je lektorirao, uredio puhaći korpus. Na praizvedbi će dirigirati poznat hrvatski dirigent i naš dugogodišnji prijatelj iz Zagreba mo. Robert Homen.

 

Proba uoči izvedbe “Poeme o Vukovaru” u Mostaru i pripreme za svetu Misu u Vukovaružž

 

* Ovo nije Vaš prvi odlazak u Vukovar s pjevačima, bili ste također u Škabrnji, Bleiburgu. Na neki način želite mlade potaknuti na razmišljanje ali i obilježavanje tragedija koje su zadesile hrvatski narod. Kako na to gledaju današnji mladi ljudi?
– Ako čovjek ne uči i ne pamti svoju povijest, ona mu se najčešće ponovi u strašnom obliku. Stoga sam htio da mladi pamte važne događaje, bili oni lijepi ili tragični. Za sve nas je bio nezaboravan događaj kada smo prije deset godina, (Pro musica i orkestar Osječke opere) bili u Vukovaru i izveli Mozartov Requiem za sve poginule, ubijene, umrle. Obišli smo: Bolnicu, Ovčaru… Sve nas se to veoma dojmilo. Mnogi su plakali, neki nisu do Mostara mogli progovoriti… I u Škabrnji smo izveli Requiem. Sada nam se ostvarila želja da pjevamo na svetoj Misi i komemoriramo žrtvu 18. studenoga kada se obilježava tragedija Vukovara. Ovaj put smo se spremali na dva kolosijeka. Dakle pripremali smo praizvesti u Vukovaru spomenutu Poemu o Vukovaru, za soliste, zbor i orkestar. No nismo se mogli uklopiti u već postojeći program u Vukovaru gdje mnoge udruge žele imati svojih pet minuta. To je hvale vrijedno. Drugo, treba mnogo novca za odlazak orkestra, prijevoz, noćenje… Stoga smo se odlučili izvesti to u Mostaru, tj. u novoj crkvi Cim – Ilići u subotu 16. studenoga 2019. u 18,30 sati. Naravno, i za ovu izvedbu treba mnogo novca. Dan poslije, u nedjelju 17. studenoga, zbor Pro musica i Tamburaški orkestar Mostar putuje u Vukovar gdje će u ponedjeljak 18. studenoga pjevati i svirati, tj. moliti na svetoj Misi za sve poginule, ubijene i nestale. Dakle, zbor i orkestar čine 92 izvođača. Stoga mogu reći da koncert u Mostaru i izvedba u Vukovaru iziskuje mnogo novca. To ne bismo mogli bez naših donatora. To su: JP Elektroprivreda HZ HB, Založba kralja Tomislava iz Čapljine, Grad Mostar, UniCredit Bank, HNŽ. Uime svih sudionika, pjevača i svirača, jedno veliko i iskreno hvala.

 

* Što za Vas znači Vukovar?– Teško je to izraziti riječima. Evo pokušao sam i glazbom i tekstom u Poemi o Vukovaru. Nekako sam učinio što sam bio dužan. Nastupila je neka olakšica kada sam to završio. Još kada su pjevači naučili tekst, vjerujem da će i glazbenici dati svoj doprinos u subotu na izvedbi. Bit će to ispunjenje moga nutarnjeg zavjeta. Jednostavno, morao sam to učiniti za Vukovar. Bila je to neobjašnjiva nutarnja želja, potreba, obveza. Moj pokojni otac bio je na Bleiburgu. Pričao mi je što je sve prošao dok se nije vratio u Mostar, u Sjeverni logor. A onda tu nadomak kuće… ne ponovilo se. Onda su ga obukli još tri godine u sivomaslinastu uniformu. Pokojna moja mama ga je čekala osam godina. Na njihovu sam sprovodu bio miran, sabran… uvjeren da su spašeni. Njihov život mi je podario smirenost. Čak sam propovijedao na grobu i tati i mami. Ali kada je Vukovar pao… Bože, dva dana sam plakao kao dijete. Eto što mi znači Vukovar.

Razgovarala Martina Arapović/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari