Pratite nas

Stan”te kosci !

Objavljeno

na

Zbirka „Stan“te kosci „ je skup novinarskih priča što ih je autor napisao za „Vriska“ i „Hrvatski list“ u ratnom razdoblju 1991. do 1993. Skoro sve one, što je i razumljivo s obzirom na vrijeme u kojem su nastale, su zapravo ratne priče, prikaz nesretnog i kataklizmičkog doba, tragične sudbine ljudi i naroda, onako kako ih je autor vidio i preživljavao. To je i kronika ratnih događanja i stradanja, ponajviše rodnog mu Mostara i njegove okolice. Nisu to priče nastale iza kulisa ratne drame: pisac je i na prvoj crti bojišnice i u srušenoj mostarskoj crkvi, kao što je i u izbjegličkom kampu, na groblju gdje se pokapa dvadesetogodišnji mladić, borac, on je jednako tako i u duši oca i majke čijeg je sina ratni vihor negdje zameo i o čijoj se sudbini ništa ne zna.

Svaka priča je teška i optužba rata kao pojave, optužba koju fra Ante podiže ispred tisuća i milijuna stradalnika koji vapiju za ljubavlju i mirom, ali su, eto, baš oni ti koji na svojim plećima nose teret rata.

I povijest će zabilježiti ovaj rat: hladno, bezosjećajno, bilo je to od tada do tada, toliko poginulih i raseljenih i tako to. Fra Antin čitatelj će saznati mnogo više: one će vidjeti suzu na roditeljskom obrazu, neizmjernu tugu u dječjim očima daleko od rodnog doma, on će osjetiti veliku nepravdu što momci puni života u naručjima drže hladne kalašnjikove umjesto toplih, ustreptalih djevojaka, i još više nego prije poželjet će dolazak „normalnih „ vremena.

Fra Ante Marić je rođen u Mostaru 16.svibnja 1952. godine. Poslije osnovne škole pohađa Franjevačku gimnaziju u Visokom a teologiju studira u Sarajevu i Freiburgu . U Franjevački red stupio je 14. Srpnja 1971. a zaređen 7. Svibnja 1978.

Pored svećeničkog, novinarskog, književnog i kazališnog rada fra Ante je našao vremena i za druga kulturna područja. Jedan je od osnivača Franjevačke galerije na Širokom Brijegu. Uz to se bavio skupljanjem i klasificiranjem rizničkoga blaga, a uspio je pronaći i od zaborava oteti veliki broj negativa starih preko pola stoljeća koje daju mnogo novih, skoro zaboravljenih podataka o ovom području. Jedan hercegovački književnik nedavno reče : Kakav bi to dobitak bio za književnost da joj se fra Ante potpuno posveti, a nakon kraće stanke dodade: ali vjerojatno i veliki gubitak za Franjevački rod „

Povijest franjevaca i povijest hrvatskog naroda u BiH od konca trinaestog stoljeća je jedna. Fratri su bili kroničari kroz povijest i kroz prostor

Kad je započeo domovinski rat u Hrvatskoj i BiH fra Ante je sustavno počeo bilježiti ratna događanja koja je objavljivao u novinarskoj periodici. Ti zapisi su sada na okupu u ovoj knjizi.

Iako je svjestan da na tragičnost događaja ne može utjecati ipak zna da nije tu samo vidjeti i zabilježiti, nego prije svega da kao čovjek –svećenik utješi, ohrabri, podrži..Ove priče-kronike nisu kroničarski disciplinirane niti su emotivno indiferentne-naprotiv one su osobno viđenje, subjektivan piščev stav. Ova subjektivnost nikada ne ide na štetu objektivnosti ili nepoštivanja činjenica. Uvijek se znaju akteri ili mjesto radnje. Iako je povijesno aktualan i kroničarski precizan, ni jednog časa nije emotivno neutralan. U ovome, skoro trogodišnjem praćenju zbivanja na ovim prostorima ne možemo naći značajnijeg događaja na razini Herceg-Bosne koji on nije naznačio ili opservirao još od tamo zaustavljanja tenkova na Pologu pa do najnovijih događaja u Mostaru i BiH pogibije vojnika u Hrvatskoj-njihovi pogrebi ovdje, borbe s tzv. JNA i s četnicima u i oko Mostara i južnije niz Neretvu, sukobi s muslimanima, veliki hrvatski egzodus iz Bosne.

Sve to, i uvijek je samo okvir, samo povod da se prikažu junačke ali i tragične sudbine hrvatskog HVO vojnika kao i tragedija njegove obitelji i njegova naroda. Svaki put, u takvim trenutcima tu je fra Ante da ih utješi, da pomogne. On je redovito u posjetu bojovnicima na prvim crtama bojišnice. Susrećemo ga od Golih brda do Rujeva dola do Galca, Kozice i Vrdi. Često je na proputovanju na svoja dva najdraža brijega Bijelom i Širokom.

U nastavku donosimo vam ulomke iz knjige  Stan”te kosci :

 

Uborak potkraj kolovoza 92

To je na onom mjestu gdje je bilo gradsko smetlište. Bagerima su otpad prekrivali zemljom. U vjerojatno već iskopanu jamu bacali su tijela koja su možda na tom mjestu i masakrirali. Devedeset i troje ljudi bačenih na smetlište i plitko zagrnuto bagerom. Djelo je naših susjeda, „drugova“ s radnog mjesta, kolega iz susjedstva. Do smetlišta su naši susjedi Srbi doveli ljude, doveli starice i majke, očeve i nejaku djecu, doveli braću, vezivali im ruke žicom iznad glave i rezali im grkljane, cerili se i bacali ih u smeće. Iza toga mirno i poslovno ide bager i zatrpava ljude. U zemlju trpaju Hrvate i Muslimane. Vojvode provode svoje ratne planove „Romanije I“..i „SPALJENE ZEMLJE „

-To je moj brat, prepoznao sam ga po srebrnim zubima koje su mu izvadili..

Čovjek ne može dalje, grca u žalosti i u lijes polaže izmučene ostatke osakaćenog tijela..

U selu su izbjegloj djeci, dječaku i djevojčici i njihovoj majci donijeli ostatke njihova oca po kojima su ga prepoznali:

-remen, uru i osobnu kartu..

Veli dječak : „tata je ostao u Zaliku čuvati naš stan, da bismo kad završi rat mogli ići u školu „

Gledali smo ta tijela na foliji na podnim pločicama.

I u grobu smo ih njihovu vidjeli.

Glava je naslonjena na slomljenu i skršenu ruku.

 Gotovo prerezan vrat.

Lice je u blatu.

Kao da se na slomljenoj ruci žele odmoriti.

Kao da svoje oči žele u zemlju duboko zariti da ne vide užas, da zaborave svu bol, da se više nikad ne susretnu s tim divljim, životinjskim očima bivših „drugova“ s posla, svojih lojalnih susjeda.

Uborak vraća dokaze o zločinstvu onih što su desetljećima kukali u našem gradu kako su ugroženi. Uborak nažalost nije izmišljen, u njemu su meso i koža koji još nisu istrunuli. To nije neka mitomanijom izmišljena jama bezdana, nego grobnica iskopana mržnjom, groblje gdje je besprijekorno djelovala monstruoznost „ugroženih „

Mostar je u utorak 1. rujna tužio danom žalosti. Mrtvi i izmrcvareni građani pošli su šetnjom na vječni počinak u njegove parkove. I molio bih čemprese i platane i breze i forzicije i onu predivnu magnoliju u Barama u rasadniku ( vjerujem da je još živa ) nek nauče šumiti requiem, i neka ga šume vječno. Jer strah me ljudi

Opet će početi žaliti krvoloke, ljudi će jednostavno krenuti za životom i zaboraviti Uborak, zaboraviti lijevu obalu što je mjesecima krvarila, bila žicom vezivana, klana i bacana na smetlišta. Zato molim drveće i parkove svoga grada, ne prestajte šumiti, ne prestajte nikad listati, čuvajte grobove umorenih, divne im uspavanke njišite..

Izgubio sam svoju kaplju rose, jada se cvijet nebu koje je izgubilo sve svoje zvijezde (R.Tagore )

fra Ante Marić

 

facebook komentari

Kolumne

Hitrec: Tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji!?

Objavljeno

na

Objavio

Prošloga se tjedna u vrijeme rosulje, vrijeme studeno, Hrvatska prisjećala pada Vukovara uz nepreglednu Kolonu sjećanja i najviše dužnosnike kojima nitko nije branio da uđu u kolonu, za razliku od onih godina kada je crvena klatež morala zastati i sramotno podvući rep suočena s prijezirom Hrvata. Tako je ovoga 18. studenog stupala hrvatska predsjednica u žutim čizmama, premijer i predsjednik Sabora u crnim cipelama, žene, djeca i muškarci, aktualna postrojba Hrvatske vojske i (sada već pomalo povijesne) braniteljske postrojbe sa svojim impresivnim zastavama i isto tako slikovitim nazivima, među njima i barjak HOS-a, da se zna tko je sve branio Vukovar i Bogdanovce, uključujući hrvatske policajce koje nikako ne treba zaboraviti. I naravno, prije sviju same Vukovarce.

Izjave političara: kako koja, neka prema frazi, neka od srca, propovijed biskupa Škvorčevića za moj ukus djelomice neukusna, jer toga dana, 18. studenoga, spominjati makar i u svezi s tzv. pomirbom Srpsku pravoslavnu crkvu i podsjećati da je i ona kršćanska, krajnje je nepotrebno i izaziva gnjev onih koji znaju kakvu je ulogu imala u srpskoj agresiji, te da se u godinama između pada Grada i mirne reintegracije pokušala i „administrativno“ usidriti u okupirana područja.

A kada sam spomenuo fraze, eto u Škabrnji reče čovjek kojemu su Srbi ubili sina, ili brata, ili oca, ili sve zajedno, da njegovi koji leže u grobu nisu „dali život“ nego im je život oduzet – ali, eto, fraza „dali život“ i dalje opstaje pa i u izjavama koje su se čule u Vukovaru gdje su oduzete tisuće života mladih (i starijih i starih) za vrijeme i nakon doista epske borbe protiv srpske i jugoslavenske nemani koja je pokazala da ratovati ne zna, da je u Podunavlju zaustavljena na samoj granici, u stvari, da znade samo ubijati nenaoružane kada su odbacili oružje u krajnjem očaju jer više ni streljiva nisu imali, uzdajući se u nekakve ženevske konvencije koje Srbi nisu pročitali jer valjda ne znaju latinicu. Kao što Ženevska konvencija nije vrijedile ni desetljeća prije kada je pobijena razoružana Hrvatska vojska od Beliburga do Niša. Hrvati očito njome nisu obuhvaćeni. Ni bolnice u ratu u kojima su ranjeni Hrvati – njih se, ranjenike, ubijalo i 1945. I 1991.

Film o vukovarskoj bolnici prikazan na HTV-u tek je prvi dio strahota, drugi na upečatljiv način opisuje branitelj Kako sam prezivio Vukovar i OvcaruKarlović, Zagrepčanin koji je na čudesan način preživio i Vukovar (Velepromet) i Ovčaru pa nije slučajno da izbavljenje pripisuje Božjoj providnosti. S tim u svezi: u suglasju s Karlovićem napisao sam scenarij za igrani film koji vjerno slijedi knjigu, ali što će od toga biti, teško je reći. Da se vrati samo dio onih novaca kojima su u eri Ive Lole Hribara sufinancirani srbijanski filmovi, rečeni bi scenarij bio realiziran bez muke, na najvišoj umjetničkoj razini. No, kad mi još nismo snimili dostojan film o Vukovaru, prije podosta godina uspjelo je Amerima koji novca imaju ne samo za filmove, snimili film kad već njihovi političari, i njihov predsjednik u doba patnja Vukovara nisu podignuli prst (da jesu, reče točno Hebrang, mogli su spriječiti tragediju.)

Govorim o filmu „Harrisonovo cvijeće“ koji je zanatski vrlo profesionalno rađen, s vrlo dobrim glumcima i mnogim Harisonovo cvijecenepreciznostima poput „srpsko-hrvatskog“ grada Vukovara, otpora „ustaša“ i Hrvata, razbojničkih četnika koji su se „odmetnuli od srpske vojske“, autoceste koja vodi ravno u Vukovar (!) itd., no srpska su zvjerstva dolično prikazana, ali film završava s „mirom“, veli se da je Milošević pobijedio, a događaja nakon pada bolnice nema jer je glavna junakinja sretno pronašla glavnoga junaka i skupa su se vratili u SAD gdje sretno uzgajaju cvijeće. Nigdje nema jugoslavenskih oficira, odnosno srpskih, JNA se samo naslućuje u tenkovima. No, ne budimo nezahvalni. „Harrisonovo cvijeće“ je u prošlom vremenu više-manje uspješno skrivano od hrvatske publike, da se ne talasa, a ionako je posvećeno novinarima (gotovo pedeset njih) koji su stradali u ratovima u „bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1995.“, premda nikakve Jugoslavije (ili krnje, neko vrijeme, sa Crnom Gorom) u tom razdoblju više nije bilo, niti će je ikada biti.

U svakom slučaju, HTV je ove godine dobro popratio Sjećanje i uživo, i dokumentarno i igrano, s mnogim razgovorima o Vukovaru tada i danas, pa se sjećam fratra koji je na prepast publike govorio više o gospodarstvu, o tvornici parketa koja bi mogla zaposliti pet stotina ljudi, o slavonskom hrastu, sjećam se vukovarske još mlade liječnice kako govori o tome da Vukovarci žive deset godina manje od drugih u Hrvatskoj, ali je govorila i o Erdutskom sporazumu od kojega su nam, veli, poznate samo prve tri točke, a što dalje piše ne zna se.

Neki očito znaju, pa se nekoliko dana prije Sjećanja okupila što četnička što tzv. lojalna manjina uz koju su se naslikali župan i gradonačelnik Osijeka, te povukli pitanje Erdutskog sporazuma koji za mene ima istu važnost kao onaj zubara Pavelića s kraljem Aleksandrom, što će reći da ga smatram ništetnim. No, eto, sjedio je ondje u prvom redu Stanimirović, pripadnik agresorske vojske i čovjek koji je izvlačio ljude iz tovarničkih kuća te ih vodio u nepoznato, odakle se nisu vratili. Nešto mu je kao suđeno, pa ga je hrvatsko pravosuđe valjda oslobodilo, a nego što, pa nije bio hrvatski branitelj, nije bio ona tri mjeseca u vukovarskoj bolnici nego je „poslednje ustaško gnijezdo“ preuzeo nasuprot ženevskim tekstovima u kojima se veli da ratnu bolnicu uzima pod svoje Međunarodni Crveni križ. A prljavi posao toga Crvenog križa u vrijeme tragedije još i nadalje nije točno opisan (kad smo već pri tome).

Što su oni na tom skupu mutili, nismo mogli saznati iz medija, ali je koji dan prije – valjda da najavi Sjećanje – Pupovac opet progovorio o ćirilici, da zamuti vodu, pa mu je iz Vukovara rečeno da šuti, ali tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji. Koliko ima Srba u Vukovaru, ne zna se. O tome je između redaka govorio Penava, tvrdeći (i ja mu vjerujem) da ne zna koliko stanovnika ima sada Vukovar, i da tako dalje ne može. Manjina (?) srpske manjine koja se nije integrirala niti ne će, sada želi normalne osnovne škole pretvoriti u manjinske, to jest srpske – kaže mi dobar poznanik iz Baranje, gdje se prije dosta vremena oko toga bilo zakuhalo, pa smirilo. Poklonici Erdutskoga sporazuma mogli su barem dio vremena potrošiti na pronalaženje nestalih hrvatskih branitelja, ponuditi svoje usluge da nagovore svoje Srbe koji šute kao zaliveni – ali nisu. A hrvatsko bi pravosuđe, ako ništa drugo, trebalo poći tragom izjava vukovarskih žena koje svoje silovatelje susreću na šalterima. Na šalterima! Je li to piše sitnijim slovima u Erdutskom sporazumu? Je li, gospodo?

Kulturni uvod u anatomiju

Misao jugoslavenska je po prirodi stvari misao velikosrpska i krvožedna, ona živi i blaguje, hranjena iluzijama i deluzijama u Hrvatskoj gdje se kao krtica uvukla u kulturne institucije. Ista misao koja je dovela do tragedije Vukovara, do srpske agresije. Eto ilustracije: dan prije Sjećanja dnevne novine hrvatske (?) objavljuju razgovor s kazališnim redateljem Andrasem Urbanom, koji je postavio neki komad u „Kerempuhu“, jugoslavenskom antisatiričnom teatru koji financiraju Zagrepčani. Naoko Mađar, nije ni Mađar ni mađaron nego jugoslavenski dripac u najgorem smislu riječi.

Govori on ovako: „Ajde da vidimo, bez obzira da je to sada retro stav, ako se ja odredim kao Jugoslaven, da li sam manjinac zato što nas je malo ili predstavljamo u nekom smislu obuhvatni identitet većeg prostora, i s te pozicije jebem kevu svima koji su mi uništili domovinu stvarajući nove separatizirane identitete.“ Citat završen, ali ne i pitanje zašto jedna hrvatska (zagrebačka) kazališna ustanova dovodi (i plaća!) tu prostačku jugoslavensku bagru, čije velike misli i ne treba analizirati budući da su jasne. Možda je odgovor u premijernoj publici „Kerempuha“ (s iznimkama), za koju se takvi trotli dovode. Rezultat: negledljiva, sirova predstava poput onih iz frljićevske zlatne riječke ere, u kulturnom središtu Hrvatske koja se valjda tek nakon rasapa Jugoslavije dovinula do svog identiteta, žalosno separatiziranog od „šireg prostora“.

Ili drugi primjer, doduše iz sfere „obrazovanja“, premda spada prvenstveno u kulturu: poznato je stanje u Hrvatskom institutu za jezik i jezikoslovlje, kojemu je u vrijeme ministra Jovanovića na čelo postavljen stanoviti Jozić na preporuku sada već pokojnog lingvista svjetskoga glasa Slavka Goldsteina. Da donekle parira čudima i pokorama što su se ondje dešavali, a i dalje se događaju u spomenutom Institutu i njegovim priručnicima, bivši ministar Barišić postavio je za predsjednicu upravnog odbora doista više nego stručnu jezikoslovku sa Sveučilišta u Osijeku, Sandu Ham, koja je pronašla svašta, kako se i očekivalo, pa tražila upravni nadzor. No, tada dolazi za ministricu gđa Divjak i miče Sandu Ham s mjesta predsjednice. Jozić može odahnuti. Što kažu u hrvatskoj Vladi? Ne kažu ništa, njih to valjda ne zanima ili ne razumiju da su svojim kunktatorstvom omogućili manipulatorima da ruju po hrvatskom jeziku uz pomoć medija koji su slični. A ni narod ne razumije što se to zbiva ni kako to može opstati ako je cijela hrvatska akademska zajednica jezikoslovnoga nagnuća ustala protiv sumnjive rabote, ustala i – zašutjela.

Uglavnom. Pitam: hoće li biti oblikovano Vijeće za suočavanje s opasnostima po hrvatski jezik, hoće li biti napokon donesen Zakon o hrvatskom jeziku, itd. Ili će na kraju prevladati mali licemjerni gadovi koji pod krinkom „neka narod govori kako oče“ stavljaju nagazne mine pod jezični osjećaj hrvatskoga naroda, dovlače nagaznice polako i gotovo neopazice, skrivajući vukovsku ćud. Za sada.

S tim u svezi: i neki televizijski voditelji i reporteri, ali i njihovi izabrani sugovornici, pokazuju tendenciju prema uništavanju melodije hrvatskoga jezika. Da, melodije. Ne govorim o naglascima, kojima se čudio još i Tadijanović ne tako davno, govorim o rogobatnostima koje vrijeđaju jezični osjećaj, govorim o (između ostalog) novom fenomenu koji sam zapazio i nezavisno od medija, u mladom naraštaju. Ako se varam, recite da se varam, ali ne varam se: umjesto čistih vokala „a“ ili „u“ čujem neke nepoznato srasle vokale koji me podsjećaju na kaljanske ribare i ne samo ribare koji su govorili (često sam bio u Kalima) „jua grin u gruad“, misleći na Zadar. Pa koliko god je taj govor simpatičan i prirodan kada je riječ o Kalima, toliko „ua“ zvuči neobično u standardu, a eto, ja ga sve češće opažam.

Idemo dalje. Što sam zapamtio iz prošloga tjedna? Predstavljanje knjige Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“. Zanimljiva promocija, za razliku od uobičajeno dosadnih, vrlo živahna, otvorila je pregršt tema. Već sama osoba autorice je posebna, bila je i ostala jedina žena predsjednica Društva hrvatskih pisaca, u vunenim vremenima, što bi neki rekli, svršetkom osamdesetih kada je Društvo u stvari bilo jedina politička stranka uz svemoćnu Partiju. Morala je dati ostavku, pod pritiscima, pa otišla u Nakladni zavod Matice hrvatske, gdje je 1989. objavila knjigu Tuđmanovih bespuća. I o tome je bilo riječi na promociji, o tome kako je Tuđman dolazio u Nakladni zavod, a došao jednom baš usred užarenog telefonskog razgovora – Marija Peakić je slušala kako netko iz CK urla da se knjiga ne smije objaviti, da će svi ondje u Zavodu stradati. Približila je slušalicu Tuđmanu, on je uzeo telefon i zagrmio idiotu s druge strane: „Vi više niste u poziciji nikomu ništa diktirati“.

Tada je autorica razumjela da neumitno stižu druga vremena. I jesu… Bilo je još tema i iznenađenja: meni nepoznata gospođa iz Gline vrlo je smisleno i upućeno govorila o krupnoj krađi knjiga iz NSK u vrijeme komunizma, nikada do kraja razjašnjenoj, a stradale su očito sitne ribe. Još jedna gotovo zaboravljena afera: adventski vijenac na stolu voditelja središnjeg Dnevnika HTV-a, koji je nekima smetao (vijenac), pa se na rečenoj promociji umiješala i Anja Šovagović Despot koja je inače čitala ulomke iz knjige, podsjećajući da je kao predsjednica Nadzornog odbora sačuvala vijenac. Pa budući da se bliži Advent iliti Došašće, baš me zanima hoće li se adventski vijenac naći ove godine na hateveovu informativnom stolu, što bi bilo skandalozno jer u Hrvatskoj ima samo između osamdeset i devedeset posto vjernika, katolika štoviše. No, da, HRT dobiva novi nadzorni odbor, adventski takoreći, budući da se oporba nije mogla složiti oko kandidata koji je, čujem, čovjek posve u redu – ali se baš zato nije mogla složiti.

Na kraju nešto iz medicine: navodno je neki kirurg uspio nasaditi ljudsku glavu na tuđe ljudsko tijelo. Pa kada gledam sadašnji sastav Sabora ulijevo, te vidim mnoga zdrava i uhranjena tijela, sve mislim kako bi se na njih moglo spojiti neke pametne glave čija tijela nisu u tako dobrom stanju. Za opće dobro.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari