Pratite nas

Stan”te kosci !

Objavljeno

na

Zbirka „Stan“te kosci „ je skup novinarskih priča što ih je autor napisao za „Vriska“ i „Hrvatski list“ u ratnom razdoblju 1991. do 1993. Skoro sve one, što je i razumljivo s obzirom na vrijeme u kojem su nastale, su zapravo ratne priče, prikaz nesretnog i kataklizmičkog doba, tragične sudbine ljudi i naroda, onako kako ih je autor vidio i preživljavao. To je i kronika ratnih događanja i stradanja, ponajviše rodnog mu Mostara i njegove okolice. Nisu to priče nastale iza kulisa ratne drame: pisac je i na prvoj crti bojišnice i u srušenoj mostarskoj crkvi, kao što je i u izbjegličkom kampu, na groblju gdje se pokapa dvadesetogodišnji mladić, borac, on je jednako tako i u duši oca i majke čijeg je sina ratni vihor negdje zameo i o čijoj se sudbini ništa ne zna.

Svaka priča je teška i optužba rata kao pojave, optužba koju fra Ante podiže ispred tisuća i milijuna stradalnika koji vapiju za ljubavlju i mirom, ali su, eto, baš oni ti koji na svojim plećima nose teret rata.

I povijest će zabilježiti ovaj rat: hladno, bezosjećajno, bilo je to od tada do tada, toliko poginulih i raseljenih i tako to. Fra Antin čitatelj će saznati mnogo više: one će vidjeti suzu na roditeljskom obrazu, neizmjernu tugu u dječjim očima daleko od rodnog doma, on će osjetiti veliku nepravdu što momci puni života u naručjima drže hladne kalašnjikove umjesto toplih, ustreptalih djevojaka, i još više nego prije poželjet će dolazak „normalnih „ vremena.

Fra Ante Marić je rođen u Mostaru 16.svibnja 1952. godine. Poslije osnovne škole pohađa Franjevačku gimnaziju u Visokom a teologiju studira u Sarajevu i Freiburgu . U Franjevački red stupio je 14. Srpnja 1971. a zaređen 7. Svibnja 1978.

Pored svećeničkog, novinarskog, književnog i kazališnog rada fra Ante je našao vremena i za druga kulturna područja. Jedan je od osnivača Franjevačke galerije na Širokom Brijegu. Uz to se bavio skupljanjem i klasificiranjem rizničkoga blaga, a uspio je pronaći i od zaborava oteti veliki broj negativa starih preko pola stoljeća koje daju mnogo novih, skoro zaboravljenih podataka o ovom području. Jedan hercegovački književnik nedavno reče : Kakav bi to dobitak bio za književnost da joj se fra Ante potpuno posveti, a nakon kraće stanke dodade: ali vjerojatno i veliki gubitak za Franjevački rod „

Povijest franjevaca i povijest hrvatskog naroda u BiH od konca trinaestog stoljeća je jedna. Fratri su bili kroničari kroz povijest i kroz prostor

Kad je započeo domovinski rat u Hrvatskoj i BiH fra Ante je sustavno počeo bilježiti ratna događanja koja je objavljivao u novinarskoj periodici. Ti zapisi su sada na okupu u ovoj knjizi.

Iako je svjestan da na tragičnost događaja ne može utjecati ipak zna da nije tu samo vidjeti i zabilježiti, nego prije svega da kao čovjek –svećenik utješi, ohrabri, podrži..Ove priče-kronike nisu kroničarski disciplinirane niti su emotivno indiferentne-naprotiv one su osobno viđenje, subjektivan piščev stav. Ova subjektivnost nikada ne ide na štetu objektivnosti ili nepoštivanja činjenica. Uvijek se znaju akteri ili mjesto radnje. Iako je povijesno aktualan i kroničarski precizan, ni jednog časa nije emotivno neutralan. U ovome, skoro trogodišnjem praćenju zbivanja na ovim prostorima ne možemo naći značajnijeg događaja na razini Herceg-Bosne koji on nije naznačio ili opservirao još od tamo zaustavljanja tenkova na Pologu pa do najnovijih događaja u Mostaru i BiH pogibije vojnika u Hrvatskoj-njihovi pogrebi ovdje, borbe s tzv. JNA i s četnicima u i oko Mostara i južnije niz Neretvu, sukobi s muslimanima, veliki hrvatski egzodus iz Bosne.

Sve to, i uvijek je samo okvir, samo povod da se prikažu junačke ali i tragične sudbine hrvatskog HVO vojnika kao i tragedija njegove obitelji i njegova naroda. Svaki put, u takvim trenutcima tu je fra Ante da ih utješi, da pomogne. On je redovito u posjetu bojovnicima na prvim crtama bojišnice. Susrećemo ga od Golih brda do Rujeva dola do Galca, Kozice i Vrdi. Često je na proputovanju na svoja dva najdraža brijega Bijelom i Širokom.

U nastavku donosimo vam ulomke iz knjige  Stan”te kosci :

 

Uborak potkraj kolovoza 92

To je na onom mjestu gdje je bilo gradsko smetlište. Bagerima su otpad prekrivali zemljom. U vjerojatno već iskopanu jamu bacali su tijela koja su možda na tom mjestu i masakrirali. Devedeset i troje ljudi bačenih na smetlište i plitko zagrnuto bagerom. Djelo je naših susjeda, „drugova“ s radnog mjesta, kolega iz susjedstva. Do smetlišta su naši susjedi Srbi doveli ljude, doveli starice i majke, očeve i nejaku djecu, doveli braću, vezivali im ruke žicom iznad glave i rezali im grkljane, cerili se i bacali ih u smeće. Iza toga mirno i poslovno ide bager i zatrpava ljude. U zemlju trpaju Hrvate i Muslimane. Vojvode provode svoje ratne planove „Romanije I“..i „SPALJENE ZEMLJE „

-To je moj brat, prepoznao sam ga po srebrnim zubima koje su mu izvadili..

Čovjek ne može dalje, grca u žalosti i u lijes polaže izmučene ostatke osakaćenog tijela..

U selu su izbjegloj djeci, dječaku i djevojčici i njihovoj majci donijeli ostatke njihova oca po kojima su ga prepoznali:

-remen, uru i osobnu kartu..

Veli dječak : „tata je ostao u Zaliku čuvati naš stan, da bismo kad završi rat mogli ići u školu „

Gledali smo ta tijela na foliji na podnim pločicama.

I u grobu smo ih njihovu vidjeli.

Glava je naslonjena na slomljenu i skršenu ruku.

 Gotovo prerezan vrat.

Lice je u blatu.

Kao da se na slomljenoj ruci žele odmoriti.

Kao da svoje oči žele u zemlju duboko zariti da ne vide užas, da zaborave svu bol, da se više nikad ne susretnu s tim divljim, životinjskim očima bivših „drugova“ s posla, svojih lojalnih susjeda.

Uborak vraća dokaze o zločinstvu onih što su desetljećima kukali u našem gradu kako su ugroženi. Uborak nažalost nije izmišljen, u njemu su meso i koža koji još nisu istrunuli. To nije neka mitomanijom izmišljena jama bezdana, nego grobnica iskopana mržnjom, groblje gdje je besprijekorno djelovala monstruoznost „ugroženih „

Mostar je u utorak 1. rujna tužio danom žalosti. Mrtvi i izmrcvareni građani pošli su šetnjom na vječni počinak u njegove parkove. I molio bih čemprese i platane i breze i forzicije i onu predivnu magnoliju u Barama u rasadniku ( vjerujem da je još živa ) nek nauče šumiti requiem, i neka ga šume vječno. Jer strah me ljudi

Opet će početi žaliti krvoloke, ljudi će jednostavno krenuti za životom i zaboraviti Uborak, zaboraviti lijevu obalu što je mjesecima krvarila, bila žicom vezivana, klana i bacana na smetlišta. Zato molim drveće i parkove svoga grada, ne prestajte šumiti, ne prestajte nikad listati, čuvajte grobove umorenih, divne im uspavanke njišite..

Izgubio sam svoju kaplju rose, jada se cvijet nebu koje je izgubilo sve svoje zvijezde (R.Tagore )

fra Ante Marić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Benjamin Tolić: Koža na bubnju

Objavljeno

na

Objavio

U ovoj zbrci, u ovom neredu, hrvatska država o mnogo čemu ne zna ništa. To je dobro kada je riječ o pojedincu i njegovoj osobnoj slobodi. Ali hrvatska država ne zna koliko ima državljana, ne zna koliko je državljana upisano u popis birača, ne zna koliko se Hrvata iselilo iz Hrvatske, ne zna koliko se Azijaca i Afrikanaca ilegalno doselilo u Hrvatsku. Kako država o tim stvarima ništa ne zna, ona tako nužno drži i svoje državljane u mraku neznanja o njima. A bez osnovnih znanja te vrste nezamislivo je dobro upravljanje državom.

Temeljno državno neznanje okrunili su Peđa Grbin i Vladimir Šeks državnim referendumom bez kvoruma. Takav cvijet ustavnoga prava mogao je procvasti samo pod geslom Ive Sanadera: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.“

I vlast i oporba opovrgavaju moju tvrdnju o državnomu neznanju. I teorijski i praktično. Teorijski me i jedni i drugi upućuju na Grbinovu i Šeksovu „ustavnu spoznaju“ da u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda žive 22 nehrvatske „nacionalne manjine“, a praktično se i jedni i drugi diče činjenicom da domoljubna Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ne vlada sama, nego srdačno dijeli vlast s Hrvatskom narodnom strankom (HNS) Ivana Vrdoljaka i domomrznim „nacionalnim manjinama“ koje predvode suvereni srpski knez Milorad Pupovac i još suvereniji talijanski conte Furio Radin.

– Što jest, jest! – rekoh sebi nakon tih argumenata. I već se htjedoh posuti pepelom, kadli me u zadnji čas spriječi predsjednik Vlade Andrej Plenković. On me iznenada prosvijetli kao munja nebeska. Reče, odlučno odbijajući građanske referendumske inicijative o izmjenama izbornoga sustava, da je spomenuta Šeksova i Grbinova „ustavna spoznaja“ bila dio cijene koju je država morala platiti za hrvatsko članstvo u Europskoj Uniji!

– Bože! – pomislih. – Pa on ne vjeruje „popravljačima“ hrvatskoga Ustava i teško ih optužuje! – To me je u prvi mah prenerazilo. Kada se malo zatim pribrah, jasno vidjeh ciničnu zbilju. Što je Plenković rekao, rekao je. Nevažno je vjeruje li on komu ili ne vjeruje; nevažno je govori li on istinu ili laže; nevažno je vjeruje li tko njemu ili ne vjeruje. Takve dvojbe ne mogu prikriti bit stvari. Plenković je tom tvrdnjom uvrijedio hrvatsku naciju, a svoju je „dičnu činjenicu“ koaliranja sa svakojakim juganima njome raskrinkao kao otrovan plod bruseljske iznude!

Tako se to vidi sa suverenističkoga vidikovca. To je, reći će tkogod, jednostrano viđenje. A treba razumjeti i „drugoga i drukčijega“. Pa pogledajmo. Plenković je, po svojem sudu, ponajprije eurohrvat, „cijepljen od populizma“. Ako su Šeks i Grbin svoju „ustavnu spoznaju“ stekli onako kako Plenković tvrdi, sadašnjemu Griču – ni Saboru ni Vladi – u tom slučaju nema prigovora.

Eurohrvati se tamo „viteški“ drže. Čega? Europskog shvaćanja časti. To je Hrvatima malo neobično. Eurohrvati u nevolji, a često i bez nevolje, tako reći po naravi, ostentativno lažu. To je po hrvatskomu shvaćanju nečasno. Ali, Bože moj, koliko svjetonazora toliko vrsta časti! Ipak, gleda li se dijalektički, eurohrvati paze i na hrvatsku narodnu čast. Najbolje se to ogleda u njihovu odnosu prema međunarodnom pravu. Eurohrvati, kao što se vidi na svakom koraku, malo drže do hrvatskoga nacionalnog prava, ali međunarodni su im ugovori – osobito kada su sklopljeni u zloj vjeri na štetu hrvatskoga naroda i njegove države – nešto što se mora bespogovorno provoditi, nešto sveto i vječno! To je „viteštvo“ pogibeljno. I za državu i za narod. Ali pojmovno nije nečasno, ni po hrvatskomu shvaćanju časti.

Takvo stanje stvari nameće mnoštvo teških pitanja na koja je eurohrvatska vlast zasad na njih gluha. Stoga ta pitanja, intonirana sudbinski, razdiru dušu politički osviještena Hrvata.

Hoćemo li ikada izjednačiti sve hrvatske državljane u političkim pravima? Hoćemo li ikada, mi pobjednici u Domovinskom ratu, prestati plaćati danak poraženom neprijatelju? Hoćemo li ikada jednim i jedinstvenim izbornim zakonom potvrditi moderno demokratsko republikanstvo Republike Hrvatske? Hoćemo li zaustaviti masovno iseljivanje Hrvata iz Hrvatske? Hoćemo li odbiti najezde ilegalnih migranata na naše granice? Hoće li nam naši saveznici (Talijani, Nijemci i Austrijanci) Hrvatsku pretvoriti u rezervat (hot spot) nepoželjnih azijskih i afričkih azilanata? Tko će uzdržavati taj rezervat? Hrvatska država ili milostinja bogatih zapadnoeuropskih država? Jesu li sve te nepogode, pa i „inkluzivna“ protunarodna vladavina Andreja Plenkovića – samo zasad vidljiv dio cijene koju smo platili za hrvatsko članstvo u Europskoj uniji?

Eurohrvatska vlast na ta pitanja – šuti. Stoga je narod počeo sam tražiti odgovore. I naišao na nevjerojatan otpor. Vlast grdi narod: To, svjetino, nije tvoj posao! Narod se smije: Nije naš posao, ali naša je koža na bubnju! Moja neznatnost sa simpatijom gleda taj „hod za život“ Republike Hrvatske. I toplo se nada da ne će klonuti.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

KOŽUL: U BiH nastupio raspad sustava kada je u pitanju priliv migranata

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini nastupio je raspad sustava kada je u pitanju priliv migranata, kazao je danas zastupnik HDZ-a BiH u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Predrag Kožul. Podsjetio je da je u ovoj godini u BiH ušlo nekoliko tisuća migranata te rekao da HDZ traži od nadležnih institucija sve relevantne podatke i o broju migranata, ali i o kapacitetima s kojima država raspolaže “u cilju sanacije posljedica ove krize”.

Iznio je podatak da Služba za poslove sa strancima ima 230 zaposlenih, Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) 789, Granična policija 2.500 zaposlenih, ali i upitao što je sve urađeno u rješenju ovog pitanja.

Napomenuo je da BiH nedostaju i zakoni koji će tretirati ovu oblast te je naglasio da će HDZ predložiti set zaključaka kojima će zatražiti sveobuhvatnu informaciju o tome, a u kojoj će biti podaci o ovoj situaciji u operativnom dijelu, ali i sigurnosnom smislu. Zatražit će da se onda o njoj kvalitetno vodi rasprava na sjednici koja je planirana za početak idućeg mjeseca, međutim, rasprava je nastavljena kada je zastupnik Nezavisnog bloka Senad Šepić naglasio da je situacija u Unskoj županiji preteška.

Napomenuo je da osim problema sa smještajem postoje socijalni i politički problemi u sredinama u kojima migranti najviše borave, podsjećajući da je s početka godine tražio da se donesu mjere i napravi kvalitetna akcija nadležnih kako se ovo ne bi dogodilo.

Tijekom rasprave zastupnicima se obratio ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić koji je upozorio da nedostaje kapaciteta za adekvatan odgovor kada je u pitanju povećan priliv migranata te da nedostaju sredstva za osiguranje većeg broja policajaca koji bi štitili granicu. Zastupnik SDP-a Saša Magazinović podsjetio je da ministar nije govorio o strukturi migranata kao ni o bezviznom režimu kojeg je Srbija uspostavila s Iranom odakle u BiH najviše dolazie nelegalnih migranata.

Zastupnik HDZ-a BiH Nikola Lovrinović je upozorio na reakciju ministra Mektića kada je u pitanju bilo zaustavljanje kolone migranata na putu do Mostara i Izbjegličkog centra u Salakovcu prije mjesec dana, kada su najavljena uhićenja. Na to je ragirao dopredsjedatelj Doma Šefik Džaferović (SDA) koji je kazao da su sve institucije na ono što se dogodilo u tom konkretnom slučaju na Ivan-sedlu trebale reagirati, a ne samo Mektić. – To što se dogodilo na Ivanu taj dan najgrublji je napad na ustavni poredak zemlje jer je lokalna odnosno kantonalna policija zaustavila izvršenje odluke institucija BiH i neka se presaberu i razmisle oni koji su to učinili – kazao je.

Za njega je to bila teška povreda Daytonskog mirovnog sporazuma i predstavlja kazneno djelo jer je sloboda kretanja temeljni princip Daytonskog mirovnog sporazuma zbog čega bi se počinitelji trebali pripremiti na odgovornost. Potom je reagirala dopredsjedateljica Borjana Krišto (HDZ) upitavši postoji li u konkretnom slučaju odluka Vijeća ministara te postoji li pravilnik kako i na koji način se upućuju migranti. Ultimativno je nakon toga Gasal-Vražalica tražila pauzu uime Kluba DF-a dok se zastupnicima ne dostavi materijal, a njenom zahtjevu udovoljio je predsjedatelj Doma Mladen Bosić (SDS). Raspravu o Informaciji o provođenju Plana hitnih mjera i realiziranju aktivnosti vezanih za migrantsku krizu zatražili su zastupnici HDZ-a BiH Borjana Krišto, Nikola Lovrinović i Predrag Kožul./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori