Pratite nas

Kultura

Stara vrata kuće moje

Objavljeno

na

Stara vrata kuće moje
zaključana tužno stoje,
to mi srcu tugu stvara,
što ih nitko ne otvara.

Kad ih gledam ne vjerujem
da je takvo vrijeme došlo,
to ne biješe jako davno,
deset bi nas kroz njih prošlo.

Otvorena nekad bila
sve do pola noći,
pola sata ne bi prošlo
netko kroz njih mora proći.

Ispred njih terasa mala,
dva kvadrata ako ima,
uvijek netko na njoj sjedi
dok ne dođe ljuta zima.

Kad god dođem otvorim ih,
na prag sjednem tužan,
sklopim oči i zamislim
što su pusta, sanak ružan.

Puno tajni ona kriju,
iz mladosti moje,
neke više nisu bitne,
što se može život to je.

Iza vrata je odgnjište,
gdje je uvijek vatra bila,
tu nam jelo svakog dana,
pripremala majka mila.

Ko bi meni mogo reći
da će vrijeme doći,
kućna vrata da će ostat
jednog dana u samoći.

Roditelji su pomrli,
vrijeme čini svoje,
mi otišli svojim putom,
stara vrata tužno stoje.

Stihovi: Ivan Čuljak, Rovišće

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

Objavljeno

na

Objavio

Od kamena nije srce moje,
pa da bude svaki dan mi isti.
Danas vijem tri najdraže boje,
mog’ naroda, sveti barjak čisti!

Crven’ bijele i boje je plave,
odkad nas je i njega je bilo,
to je barjak ponosa i slave,
pod kojim se pjevalo i mrilo.

Vijem, dižem, do neba ga plava
….da heroji iz raja ga vide,
u njemu je junaštva im slava,
jadni, Jude koji ga se stide.

Da ga vide jer su pod njim pali,
da zalud im nije bilo mrijeti,
svojom žrtvom oni su ga tkali,
nek’ vijori za njih barjak sveti.

Podižem ga za sve one ljude,
što živote ne žališe svoje,
nek’ se vije na ponos nam bude,
a dušmani neka ga se boje.

Tri najljepše boje njega diče,
crvena je, k’o krv što se za njeg’ proli,
bijela, plavoj priljubi se viče,
to je barjak što se srcem voli.

Od davnina to je stijeg hrvata,
bijel’ i crven’ polja, grb mu krase
podižem ga za sve žrtve rata,
a najviše za VUKOVAR, zna se!

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari