Pratite nas

Kolumne

Stare igre i nakon novih izbora

Objavljeno

na

Proces formiranja vlasti nakon listopadskih izbora u BiH ulazi u finiš. Trenutno se odvija faza složenog sustava blefiranja u kojoj svatko lovi bolju završnu poziciju. Koji su ciljevi glavnih političkih aktera?

SDA i DF kao glavni zajednički cilj imaju slabljenje pozicije Milorada Dodika. Nude stoga koaliciju SDS-u i partnerima koji su relativni gubitnici u RS. Da bi formirali kakvu-takvu održivu vlast potreban im je i HDZ s kojim je SDA u startu prekršila ranije dogovoreno partnerstvo. SDA je bez hrvatskih “partnera” prvo sjela s DF-om i Savezom za promjene i dogovorila programska načela, a onda “partnere” naknadno pozivaju u već sklopljenu priču. Kako to da su se preko noći SDA, SDS i naivnije krilo SDP-a, danas pod imenom DF, odjednom obratili i žive za “programska načela”, a ne za puki dolazak na vlast? Popis lijepih želja oko kojeg su se složili izgleda dobro, ali upitno je kako misle provesti ta programska načela kad za njihovu primjenu nemaju kapaciteta bez HDZ-a i SNSD-a, pogotovo ako Dodik formira vlast u RS, što je vrlo izgledno?

Bez dovoljno široke koalicije nema stabilne vlasti koja može provesti reforme. Dakle, da im je doista bilo stalo do provođenja programskih načela tražili bi u startu što šire partnerstvo. Hoće li ovom fintom doista uspjeti oslabiti Dodika? Moguće, ako ova neočekivana slamka spasa za SDS i partnere bude utjecala na eventualne transfere u Skupštini RS, pa dovede do toga da SDS-ova koalicija uz neke prebjege postigne skupštinsku većinu i formira Vladu RS. Dodik bi u tom slučaju ostao izoliran na poziciji predsjednika RS. U idealnoj bošnjačkoj političkoj fantaziji, u tom scenariju se vremenom urušava Dodikova stranka i utjecaj i do sljedećih izbora on postaje irelevantan. I što onda dobivaju? Hoće li SDS, stranka koju je osnovao Radovan Karadžić, rasformirati RS? Odreći se dijela ovlasti za račun središnje vlasti? Naravno, u tom smislu neće se za unitaristički koncept postići ništa, kao što se nije dogodilo ništa ni u, već davnoj, prošlosti kad je svrgnut SDS i instaliran Dodik, kao nova snaga u koju su tada polagali nade.

Vjerojatnija je situacija da će Dodik ipak imati većinu i formirati Vladu RS. U tom slučaju ostaju dvije solucije. Jedna je da SDS nastavi ovu igru i ostane jedini srpski partner u budućem Vijeću ministara. Uslijedile bi opstrukcije reformi na razini Skupštine, Vlade i predsjednika RS i u klubovima naroda, a BiH bi ostala u statusu quo, točnije u sadašnjem poluraspadnutom stanju. SDS bi takvom odlukom sebi dugoročno učinio veliku štetu, jer bi kao Izetbegovićeve marionete izgubili politički kapital za sljedeće izbore, a uz izgledne opstrukcije vlast u kojoj bi sudjelovali ne bi imala nikakve pozitivne rezultate.

Druga moguća opcija u slučaju da Dodik formira vlast u RS je da se SDS povuče iz ove igre na razini države. Ova opcija se čini vjerojatnijom, jer nisu politički naivni i nesvjesni posljedica prethodne varijante. Tada bi SNSD sudjelovao i u formiranju državne vlasti.

Ako je deklarirani interes SDA za stabilnom državom i europskim reformskim putem iskren, onda je najbolja varijanta da u vlast uđe i SNSD i SDS, što bi dalo stabilnu državnu vlast. Nema teorijske solucije koja bi u ovom kontekstu vodila prema slabljenju RS, već je izbor samo između održivog i krhkog Vijeća ministara.

Odnos bošnjačke vrhuške prema HDZ-u ponavlja platformaški obrazac. Oni su dogovorili koaliciju s relativnim gubitnicima iz RS, pa velikodušno nude apsolutnim pobjednicima među Hrvatima hrvatska ministarska mjesta. Čovićeva pregovaračka pozicija je, od svih ključnih aktera, trenutno najkomotnija, ali su i očekivanja baze od njega najveća. Najbolje bi bilo da prihvati novu diskurzivnu igru o programskim načelima i produbi je, u smislu da kaže: OK, vjerujemo da su se SDA – DF – Savez za promjene prosvijetlili i da ih od sada vode samo programska načela na putu za EU. Prihvaćamo koaliciju uz dograđivanje predloženih načela još nekim neupitnim europskim vrijednostima. Kanal na hrvatskom jeziku i načela o promjeni izbornog sustava koja bi ubuduće onemogućila preglasavanje malobrojnijeg naroda je minimum kojeg treba tražiti, kao uvjet pristupanju novoj koaliciji, i koji se može argumentirati europskim vrijednostima. Njemačka zajednica u Belgiji, gdje čine manje od 1% stanovništva, ima prava koja traže Hrvati u BiH, u kojoj su formalno konstitutivan narod, od kanala na javnom RTV servisu pa nadalje. Većina Hrvata u BiH ne plaća pretplatu, niti kao glavni medijski izvor ima javni BiH RTV servis.

Umjesto toga, gledaju HTV i brinu brigu oko pljuska u Šibeniku ili festivala u Čakovcu. Kad bi imali svoj kanal kojeg bi sami financirali pretplatom logično bi se više okrenuli prema BiH. Stoga je bilo potpuno iracionalno dosadašnje protivljenje bošnjačke vrhuške javnom kanalu na hrvatskom jeziku, a njegovo formiranje bi moglo biti prvi znak promjene stare paradigme. Budući da se SDA slaže kako nije u redu ono što se Hrvatima radilo u slučaju “Komšić” (sad kad je završilo osam godina tog sramnog fenomena može se postaviti pitanje kakve su koristi Bošnjaci imali od tog nametanja, osim što su frustrirali Hrvate i jačali im separatističke težnje) nema razloga da se ne promijeni izborni zakon i spriječi i teorijski neko buduće nametanje. Postoje različiti modeli, od elektorskog raspoređivanja mandata preko županija, preko stvaranja dvije izborne jedinice u Federaciji, pa sve do neteritorijalnih jedinica u kojima bi se birači unaprijed odlučili za koju izbornu jedinicu žele glasovati. Samo je pitanje dobre volje da se riješi ta anomalija od koje Bošnjaci ionako nisu imali nikakve političke koristi. Hrvati u BiH će u tom smislu svakako tražiti potporu Hrvatske, posebno preko njenih zastupnika u europskom parlamentu. To je minimum ispod kojeg Čović ne bi trebalo da pristane na nešto što se nudi kao koalicija proistekla iz programskih načela s europskim aspiracijama.

Usred ove postizborne atmosfere BiH se otvorila neslućena mogućnost da krene putem pridruživanja EU unatoč neimplementiranju presude “Sejdić i Finci”, što joj je ranije bilo cinično nametnuto kao uvjet za stjecanje statusa zemlje kandidata. Njemačko-britanska inicijativa o olakšanom pristupnom putu došla je kao rezultat vanjskog spleta okolnosti. Želi se spriječiti jači ruski utjecaj u BiH pa sad odjednom eurointegracija može ići brže i lakše i bez uvjeta “Sejdić i Finci”. Na sličan način se ranije ubrzano i uz lakše uvjete primilo Bugarsku i Rumunjsku. Prilika se ukazala i treba je iskoristiti. Ako se dosta želi krenuti prema EU potrebna je stabilna vlada, dakle što šira koalicija koja se neće raspasti na prvim težim reformama. To znači da bi u njoj trebali biti ne samo SNSD i SDS, već i SBB, bilo da izravno sudjeluju u vlasti, bilo da se suglase s programskim načelima koja će vlast pokušati provesti, te da ih, ako i ostanu u oporbi, neće opstruirati. Sve drugo, uključujući i postojeće krnje koalicijske igrice, znači kockanje s prilikom za europski put koja se vjerojatno više neće ukazati.

Nino Raspudić/ nezavisne.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari