Pratite nas

Kolumne

STAREŠINA: Američka poruka Hrvatskoj: Nećete nas vući za nos!

Objavljeno

na

Kupnja prilagođenih američkih borbenih “lovaca” F-16 Barak od Izraela za potrebe hrvatskoga ratnog zrakoplovstva je izvjesno propala. I to je dosad jedna od najneugodnijih vijesti u mandatu Plenkovićeve Vlade.

No ne proizlazi količina nelagode iz toga što propada dosad najznačajniji hrvatski vojno-obrambeni projekt, koji je trebao označiti kraj tranzicije Hrvatske vojske u zapadne tehnološke sustave i početak izgradnje strateškog trojnog partnerstva SAD – Izrael – Hrvatska.

Nije najstrašnije ni to što će Vlada i MORH morati tražiti neku novu opciju zaštite hrvatskog neba. Najveća nelagoda proizlazi iz načina na koji se to dogodilo.

Američka blokada prodaje izraelskih F-16 Baraka Hrvatskoj je prije svega neugodna kao politička poruka vrha američke države hrvatskoj Vladi. Suočavanje s neugodnom porukom operativno je provodio Barak Ravid, dopisnik specijaliziranog američkog portala Axios.

Najprije je početkom prosinca najavio što će se dogoditi: da će SAD blokirati Izraelu prodaju dogovorenih lovaca F-16 Barak Hrvatskoj i kako će ići sama procedura blokade.

Nema mazanja očiju

Potom je objavio da je, nakon mišljenja Kongresa, State Department poslao dopis Izraelu čija je poanta u petnaest točaka – da je posao zapravo propao.

Ali, ostavljena je još jedna mogućnost: da se eventualno izraelski premijer Benjamin Netanyahu i američki državni tajnik Mike Pompeo dogovore o hrvatskom izuzetku od procedure.

Mjesto i povod bili su simbolični: susret Netanyahua i Pompea na marginama inauguracije novog brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara, zapravo susret dvaju najbližih strateških saveznika na inauguraciji trećeg (Bolsonara) koji će ubuduće biti glavni američki čovjek za provedbu novog antiglobalističkog poretka u Latinskoj Americi.

Vijest koju je Barak Ravid objavio nakon susreta bila je za Hrvatsku prava pljuska: “Izraelski dužnosnik je rekao da je posao sa F-16 (Barak s Hrvatskom) bila jedina tema o kojoj Netanyahu i Pompeo nisu mogli učiniti nikakav napredak na svome sastanku, dodajući kako je problem ‘blokiran u dubokoj birokraciji’.”

Aktualni američki državni tajnik i prethodni šef CIA-e Pompeo, koji je glavni Trumpov operativac za promjenu svjetskog poretka i najosjetljivije zadatke, poput pregovora sa Sjevernom Korejom i Kinom, a ujedno i glavni operativac za prilagodbu američkog sustava (najprije CIA, a potom State Department) zadacima nove američke politike, poručuje hrvatskoj Vladi s inauguracije “njihova čovjeka u Brazilu” da je hrvatska kupnja F-16 Baraka – “blokirana u dubokoj birokraciji”.

I još k tome, da je to jedina točka oko koje se Pompeo i Netanyahu nisu uspjeli dogovoriti.

Kada se u blokadi poslova vojne prirode i takvog dugoročnog značaja kao što je obnova hrvatske borbene flote, u njihovoj završnoj fazi, osoba Pompeove pozicije i kalibra pozove na prepreke “duboke birokracije”, to se može čitati kao poruka hrvatskoj Vladi “je l’ vi stvarno mislite da nas možete vući za nos”?. Uz ofrlji udarac nogom u pozadinu. Dobili smo “vritnjak”, rekli bi u sjevernoj Hrvatskoj.

Ako je u samoj proceduri i bilo nekih stvari koje su se mogle napraviti bolje, razlozi za takav “vritnjak” sa samog vrha američke države izvjesno ne leže u proceduri. Ona može biti tek povod i pokriće. Razlozi, po svemu sudeći, leže u potezima koji definiraju stratešku orijentaciju Plenkovićeve Vlade.

Sada dolazi na naplatu ono na što sam i sama dugo upozoravala – Plenkovićeva Vlada iznutra sustavno opstruira sve američke strateške projekte i inicijative (LNG, inicijativa Triju mora), vuče poteze koji vode u suprotnom smjeru (gotovo dovršena ruska dominacija u plinskom i naftnom sektoru, Agrokor nakon spašavanja od ruskih banaka predan ruskim bankama) ili otvoreno prkosi američkoj politici (najava uvođenja Kine na velika vrata u infrastrukturne projekte, uključujući i digitalizaciju državne uprave).

5 do 12

Američka blokada kupnje izraelskih Baraka u takvim okolnostima može biti točka resetiranja hrvatske politike u pet do 12, ali i točka potonuća. Opcija A je da se blokada kupnje pokuša premostiti ozbiljnim razgovorom s američkom stranom, u kojem će Plenkovićeva Vlada preuzeti čvrste obveze, a zauzvrat osigurati neku supstituciju borbenih zrakoplova.

I najvažnije – spasiti strateško partnerstvo uoči burnih procesa u našem istočnom susjedstvu, koji su pred vratima.

Opcija B je nastaviti dosadašnjim putem, što znači ostaviti Hrvatsku ne samo bez zaštite na nebu, već i bez presudnog i jedinog izglednog strateškog partnera u međunarodnoj politici. To pak u nadolazećim preustrojavanjima na Balkanu može biti pogubno čak i za opstojnost same države. A svakako vodi u čvršće regionalno povezivanje.

Postojala je i nulta opcija: da povoljno kupimo ili čak dobijemo američke borbene zrakoplove, da se pravodobnom izgradnjom LNG-a na Krku upišemo na novu energetsku kartu Europe i od toga razvojno profitiramo, kao i od projekata inicijative Triju mora.

Ali to je danas prošlo svršeno vrijeme, definitivno propuštena dosad najveća prilika da se Hrvatska istinski integrira u srednju Europu i državno učvrsti u odnosu na istočno susjedstvo. Jer, Plenkoviću su bliži Macron i Balkanski summit.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari