Pratite nas

Kolumne

Starešina o mandataru: Strašno je upozorenje odaslao dr. Ivan Rimac

Objavljeno

na

Mnogi su umovi hrvatske političke analitike u posljednjih desetak dana tragali za slabim točkama mandatara i (izvjesnog) predsjednika nove hrvatske vlade Tihomira Oreškovića. Zbog faktora iznenađenja – jer novi mandatar nas je u jeku postizbornih političkih turbulencija doslovce „zaskočio” uoči Božića – dijagnoze su se zadržale na općim mjestima.

[ad id=”93788″]

Dvije su velike zamjerke temeljem kojih medijske vedete hrvatske političke misli nastoje unaprijed obezvrijediti i sam pokušaj da nestranački premijer Orešković, uz političku potporu HDZ-ove Domoljubne koalicije i Mosta, otvori vrata drukčijem upravljanju Hrvatskom. Prvo: nema iskustva u upravljanju državom, već „samo” iskustvo u upravljanju međunarodnom korporacijom kao što je Teva. I drugo: nema političkog iskustva, a osobito mu nedostaje onog specifičnog – hrvatskoga političkog iskustva.

Rad za državu i za profit

Moje želje i nadanja za 2016. godinu usmjerene su upravo prema tim dvjema navodno slabim točkama Tihomira Oreškovića, koje smatram njegovim najvećim prednostima. Zapravo bi bilo sjajno da nova Vlada barem započne upravljati Hrvatskom kao Tevom. A vjerujem da takav upravljački zaokret mogu učiniti samo ljudi nekontaminirani specifičnim hrvatskim političkim iskustvima.

Tevom se, naime, upravlja kao državom, mnogo više nego Hrvatskom. Teva je strateški projekt države Izrael, uz potporu države Izrael je u posljednjih petnaestak godina izrasla u globalnog lidera u proizvodnji generičkih lijekova, u njezinu se najužem vodstvu u pravilu nalaze ljudi vezani uz obranu i sigurnost države, postala je simbol industrijske snage Izraela, a njezin globalni tržišni i financijski uspjeh postao je značajan jamac nacionalne sigurnosti Izraela.

Teva pokazuje koliko uspješna može biti ta sinergija rada za državu i rada za profit. Uspjeh je postignut zahvaljujući jasnom motivu (snaga i sigurnost države Izrael), jasnom cilju (postati globalni tržišni lider u jednom segmentu farmaceutike) i odlučnosti da se u ostvarenju tog poslovnog cilja angažiraju najbolji: u Izraelu, među Židovima u svijetu i među stručnjacima koji svojom ekspertnom kvalitetom mogu pridonijeti ostvarenju cilja.

Ovoj posljednjoj skupini pripada budući hrvatski premijer Tihomir Orešković, koji je prije prihvaćanja ponude Tomislava Karamarka i Bože Petrova, zahvaljujući isključivo svojim menadžerskim kompetencijama, vodio poslovanje Teve za cijeli svijet (Europa, Amerika, Japan, nova tržišta).

Upravo zbog takvog načina upravljanja Teva je kupila (i) Plivu, a ne obrnuto. Zato Izrael izvozi hranu iz svoje pustinje, a Hrvatska je uvozi u svoju Slavoniju. Zato Tihomir Orešković nije ni pod razno mogao postati šef Plive, sve dok je nije preuzela Teva. Jer zaboga, podrazumijeva se da su sva vodeća menadžerska mjesta u velikim, uz državu vezanim kompanijama, u Hrvatskoj politički popunjena barem pet godina unaprijed, s domaćim „našim” ljudima, menadžerima naglo izniklim iz samoupravnog socijalizma, kojima je glavno mjerilo vrijednosti broj team-buildinga održanih Keniji ili na Tasmaniji i promjer rogova životinja ustrijeljenih na prigodnom safariju.

Kao što se podrazumijeva da predsjednici hrvatskih vlada ili ministri u njima, na državne ili poludržavne tvrtke i imovinu gledaju prvenstveno kao na dodatne izvore stranačkih ili osobnih prihoda. Pa dok traje – traje. A kad postane prevelik teret to se lijepo proda: pola tebi, pola meni, pola šarcu….

Izlaz iz upravljačkoga gliba

Zbog takvog, suštinski partijsko/stranačkog upravljanja resursima, podređenog interesima partijsko/stranačkih i osobnih profita, Hrvatska nije napravila niti jednu Tevu, raspada se gospodarski i sigurnosno. Jedina je europska država sa značajnom iseljeničkom zajednicom diljem svijeta koja ne samo da nije ciljano koristila potencijal iseljeništva za vlastiti razvoj, već je učinila sve da obeshrabri i potjera one entuzijaste koji su se nepozvani vratili pokušavši ovdje pokrenuti biznis.

Dakako, nema niti govora o tome da bi se te došljake iz dijaspore pripustilo u političko upravljanje državom, a i oni koji su se vratili devedesetih iz državne uprave su sustavno počišćeni još tamo 2000. godine i nikad više nisu vraćeni. Zatvoren je krug samoproglašenih i samodostatnih „stručnjaka” i „profesionalaca”, u čiju se kompetenciju ne smije niti posumnjati, a kamoli im izmjeriti efikasnost i rezultate.

Iz takvog upravljačkog gliba, može se izići uistinu jedino po upravljačkom konceptu Teve, odnosno usvajanjem načela upravljanja modernom državom. U nastupnom intervjuu Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji mandatar Tihomir Orešković je dao je do znanja da namjerava ići tim putem ističući nužnost odabira nekoliko strateških projekata i reformi, fokusiranjem na njihovu provedbu i izbor kvalitetnih timova koji će voditi i nadgledati te procese….

Ako želi ostvariti najavu, kvalitetu će morati potražiti izvan kruga politički podobnih ili politički preferiranih stručnjaka, a bilo bi logično da posegne i za kandidatima iz iseljeništva koji su se voljni angažirati na projektu promjene Hrvatske.

No već tu, kod sastavljanja timova mogao bi naići na prve ozbiljne prepreke, iako za provedbu načela stručnosti i kvalitete uživa deklariranu potporu i Tomislava Karamarka i Bože Petrova. Vjerujem da je ta potpora i iskrena, jer politički rejting obojice stranačkih lidera izravno ovisi o uspješnosti Tihomira Oreškovića kao premijera.

Ali, naslijeđe „ naših stručnjaka”, od kojih nitko ne zna bolje, je uistinu preteško. Strašno je upozorenje, u jednoj televizijskoj emisiji odaslao ovih dana dr. Ivan Rimac. „Javnost zna puno više o stručnjacima u ovoj zemlji, nego što će mandatar ikad znati”, izgovorio je sveučilišni profesor, koji je posljednjih mjeseci, i prije izbora i poslije njih, postao glasnogovornik status quoa. Poruka zapravo glasi: ne dirati poredak jer će se „javnost” osvetiti. A zna se tko kontrolira „javnost”.

A gdje mu je kumrovečka škola?

Upozorenje je došlo iz lijevog političkog spektra, no Orešković jednake ili čak veće, ali neobznanjene otpore može očekivati iz koalicije koja ga politički podupire, u vidu podmetanja ili nametanja vlastitih „naših stručnjaka”. Ekipiranje tima, u kojem mora voditi računa i o političkim datostima, je zato prvi veliki test novog mandatara. I možda prvi veliki susret s hrvatskim političkim podzemljem.

Činjenica da nije prošao kumrovečku, niti neku drugu „našu” političku školu pritom mu je samo na prvi pogled hendikep. Jer, svakoga tko dolazi iz uređenih sustava ipak iznenadi u kojoj mjeri te nadstranačke interesne mreže, koje vuku korijenje još iz komunističkih tajnih službi, u Hrvatskoj i danas imaju presudni utjecaj na upravljanje svim procesima pa i na proizvodnju i izbor „stručnjaka”.

No već na drugi pogled to neiskustvo u domaćoj politici mu može biti prednost, jer nikome ništa ne duguje i nije uopće dužan znati ono što domaći političari znaju niti se ponašati po njihovim pravilima. Bude li mu pritom Tomislav Karamarko bio nužni politički oslonac i amortizer neprincipijelnih pritisaka, a Božo Petrov stalni izazivač i poticatelj promjena, Hrvatska u ovoj godini uistinu ima izgleda otvoriti novi, sasvim drukčiji, razvojni ciklus. Da bude vođena kao Teva i da se u upravljanje uvedu neki novi, drukčiji ljudi. Bez „našeg”političkog iskustva.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najnapadanija osoba u Hrvatskoj izložena histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nema napadanije osobe od ministra obrane Damira Krstičevića. Nije još proslavio ni pedesetu, ali je postao simbol najveće karakterne slabosti Hrvata – hrvatskog jala. Zavisti, oblika zlobe, nezadovoljstva koje prelazi u neprijateljstvo.

Hrvati često zavide na uspjehu svojim sunarodnjacima, kukaju, a kada se predmet zavisti “posklizne”, onda jal prelazi u euforiju i histeriju. Krstičević se sada poskliznuo, propao mu je životni projekt da HRZ-u osigura budućnost i nabavi respektabilnu borbenu eskadrilu. Posao s izraelskim F-16 Baracima jest propao, no ono što ga još drži na tom radioaktivnom stolcu jest tvrdoglava uvjerenost da će, ako nije uspio iz prve, uspjeti iz drugog pokušaja.

A još prije samo tri i pol godine Krstičević je bio gospon čovjek, jedan od čelnih ljudi moćne M-San grupe (King ICT), tvrtke u kojoj je 2000. nastavio svoju drugu karijeru, menadžersku, nakon čistke elitnih hrvatskih generala koju je proveo Stjepan Mesić. I koji je njihovo otvoreno pismo smatrao pokušajem vojnog udara. No, 2015. Krstičevića zovu iz HDZ-a i prebacuje se u politiku. Ubrzo postaje i žrtva jedne desničarsko-obavještajne grupacije unutar HDZ-a koja ne podnosi one koji su u HV došli s “pedigreom” školovanog oficira JNA, pa ne postaje ministar.

To postaje godinu kasnije, kada Karamarka zamjenjuje Plenković, kojemu Krstičević vodi izborni stožer, a sam dobiva 32.500 preferencijskih glasova. Nakon toga počinju najgrublje diskreditacije, koje od tada i ne prestaju. Prvo je lansirana informacija da je on još u rujnu 1991., kao oficir JNA, sudjelovao u napadima na Vukovar. Međutim, on je u to vrijeme već preuzeo zapovjedništvo 4. bojne 4. Gbr., a u srpnju 1991., piše u njegovu službenom životopisu, ulazi u 4. Gbr. kao obični vojnik-izvidnik. Dalje, znamo, sudjeluje u svim najvažnijim vojnim operacijama HV-a, od Maslenice do Maestrala, a Knin oslobađa kao zapovjednik 4. Gbr.

Od ulaska u politiku aktivirali su se i velikosrpski paraobavještajni “centri za istraživanje ratnih zločina”, te hrvatskim medijima otamo plasiraju informacije da je protiv Krstičevića pripremljena optužnica za ratne zločine, pogotovo u BiH tijekom zadnjih oslobodilačkih operacija HV-a.

Odmah nakon propasti posla s Baracima, iz Beograda stiže vijest da je protiv Krstičevića podignuta kaznena prijava jer je kao zapovjednik 4. Gbr. koja je “sudjelovala u raketiranju kolone srpskih izbjeglica u mjestu Bravnice kod Jajca 12. i 13. rujna 1995., osumnjičen za ubojstvo 81 srpskog civila”. Prijavu je podnio odvjetnik Dušan Bratić koji zastupa bivšeg pilota JNA Ljubomira Bajića koji je raketirao Banske dvore u jesen 1991., zbog čega se protiv njega u Zagrebu vodi istraga.

Na molbu Hrvatske, u Beogradu saslušan je Bajić i ostali koji su sudjelovali u pokušaju ubojstva Tuđmana, Mesića i Markovića. Bratić svoju prijavu temelji na dokumentima banjolučkog Centra koje je prije dvije godine objavio zagrebački list Nacional. Večernji i Jutarnji objavili su potom tekstove koji dokazuju da je banjolučki Centar u Zagreb poslao falsifikate, a pravi izvor su originalni dokumenti sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu gdje stoji da je 4. Gbr. tada bila povučena na odmor 300 kilometara dalje, u Split.

Specijalni je rat protiv Krstičevića nastavljen, pa ga je Srbija proglasila nepoželjnim nakon što je RH zabranila dolazak Vučićevu ministru obrane Vulinu zbog četničke propagande i pobunjivanja Srba.

No glavni problemi počeli su kada su i u Srbiji i u RH shvatili da bi Krstičević mogao uspjeti i nabaviti Barake, najsnažnije i najmoćnije zrakoplove u “regiji”. Kada su počeli problemi, Krstičević postaje istodobno meta lobista Gripena.

U cijelu kampanju uključuje se i dio oporbe želeći politički poentirati. Most tome pristupa iz političkog pragmatizma, vjerojatno i ne znajući stvarnu istinu o Krstičeviću i Baracima, a SDP-ovi kritičari Bernardić i Maras pokazuju komplekse, pa će Maras nakon što se Krstičević usudio samo spomenuti da MiG-ovi ne lete zbog katastrofalnog remonta u Ukrajini koji je proveo SDP-ov ministar, sada “tvitnuti”: “Daj ostavku, brate, poklopi se ušima i idi radi u King ICT”.

I tako je Krstičević unatoč svom životopisu i tome što je gotovo jedini ministar, bez obzira na fijasko s Baracima, koji je u dvije godine svoj sustav znatno poboljšao, od SDP-ova društveno-političkog radnika s mizernom biografijom dobio “šupkartu” u ovoj jedinstvenoj hrvatsko-srpskoj histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA – Znanstveno potvrđeno: biti muško je poremećaj

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sedamdesetih u jeku seksualne revolucije američko cehovsko psihijatrijsko udruženje izbacilo homoseksualnost s popisa poremećaja, ovu godinu dočekali smo s oprečnom dijagnozom.

Homoseksualnost, O.K., nije poremećaj, sada je poremećaj muškost, točnije tradicionalna muškost, kako u svojim smjernicama kaže Američko društvo psihologa (APA). Prvo što je nejasno – što je to sintagma “tradicionalna muškost”? Samim tim implicira se da postoji netradicionalna muškost, no i to je u znanstvenom i zdravorazumskom smislu fluidan, frivolan, da ne kažem bedast pojam.

Iz duha dokumenta američkih psihologa da se zaključiti da poremećaj zvan “tradicionalna muškost” označava bijelca, heteroseksualca, “previše” muževnog muškarca, koji ne pokazuje emocije, drugim riječima ne cendra, pa uslijed potiskivanja emocija i problema češće nego žene čini (samo)ubojstva i u manjoj mjeri od žena traže psihološku pomoć.

Svašta se danas naziva znanošću, pogotovo što pod tradicionalnu muškost možete možda strpati Hugha Hefnera, macho playboj alfa mužjaka i tip muškarca koji Hefner simbolizira?

Koje su to karakteristike poremećaja zvanog tradicionalna muškost. Američki psiholozi navode četiri značajke: “To je muškost obilježena stoicizmom, kompetitivnošću, dominacijom i agresivnošću”, što je, navode američki psiholozi “u cijelosti štetno” i dovodi do bolesti i nasilja.

Stoička filozofija

Krenimo redom. Stoicizam, znaju li uopće ovi psiholozi što je stoicizam? Jamačno ne. Što manjka muškarcu, caru, stoiku, Marku Aureliju koji je prezirao moć, zanimala ga je mudrost, vladanje sobom, ali nije abdicirao zbog naglaska cijele stoičke filozofije, za razliku od današnjeg vremena hiperprodukcije prava, a to je – dužnost.

Dakle, tradicionalna muškost, ma što to značilo, je poremećaj u ovoj narcisističkoj, feminiziranoj kulturi eksplozije prava jer se u stoicizmu inzistira na – dužnosti. Za mene ovo je zamjena teza, opasna dijagnoza, jer je temeljni poremećaj današnje kulture upravo sumrak dužnosti, već od školske dobi, bez obzira radi li se o muškarcima ili ženama, svi inzistiraju na pravima.

Normalno je da stoicizam tu postaje poremećaj, da se zdravlje proglašava bolešću, bolest zdravljem. K tome, moja mater, žena, brižna i posvećena, imale je na principu dužnosti sve karakteristike stoika, kao i mnoge kolegice s kojima sam radio ili radim, i koje, od obitelji do posla, stoički su posvećene dužnostima, samozatajne, ostvarene, izvrsne.

Stoicizam, pak, ne znači šuti i trpi, nepravde ili bilo što drugo, već vodi računa o svojim dužnostima. U konzumerističkoj kulturi kakva je naša, stoicizam koji zagovara umjerenost, mjeru, jasno da je – poremećaj. Ili njegov izvor.

Što je problem u kompetitivnosti, od posla do sporta? Kompetitivnost, natjecanje, ljudsko je prirodno stanje još od vremena dok smo živjeli u pećini. Je li onda i cijeli proces evolucije poremećaj?

A dominacija? Ona po sebi nije niti vrijednosno ni psihološki niti pozitivna niti negativna, već to postaje zavisno od toga je li ona u svrsi služenja ili pokoravanja ljudi. Hoćemo li dokinuti politiku? Sport? Znanost?…

Talijani dominiraju u designu, Đoković u tenisu, Janica je dominirala u skijanju, Japanci i Amerikanci u inovacijama, žene dominiraju u pedagoškim strukama, Modrić ove godine u nogometu… Osovina dominacija – servilnost je prerogativ svih živih bića i ona ima pozitivan/negativan znak samo u teleološkom kontekstu, odnosno, koja joj je svrha, porobljavati ili je izvršavati u kontekstu (općeg) dobra, ili dobra skupine kojom vladate.

Što je, na kraju, ovaj dokument Američkog društva psihologa o “tradicionalnoj muškosti” nego akt dominacije nad pojmovima, a tko vlada pojmovima, vlada ljudskim mislima, a tko vlada mislima vlada ljudima.

Ideološka agresivnost

Slično je i s agresivnošću, invazivna agresivnost nije isto što i defenzivna, od životinjskog do ljudskog svijeta. Kako bismo u Domovinskom ratu kao narod i država opstali da tisuće muškaraca i žena nisu pokazali agresivnost prema invazorima s istoka?

Bedasto je ne samo muškost, već i ženskost, suditi po manjini nasilnog ili devijantnog ponašanja u oba spola.

Iz ovog dokumenta američkih psihologa isijava ideološka agresivnost, gdje se u ime znanosti muškost kao takva de facto proglašava potencijalno opasnom, poremećenom, bolesnom. To je tako kada u znanosti na matrici kulturmarksizma dajete prednost ideologiji pred metodologijom, kada znanost, pogotovo na području društvenih znanosti i humanistike, samo služi kao pokrivalo za unaprijed postavljene teze i stereotipe u službi politike koje “istraživanje” samo treba potvrditi.

Američki psiholozi zapravo perfidno stigmatiziraju muškost kao takvu s tim nejasnim pojmom “tradicionalne muškosti”. Zar je muškost samo problem, a ne i rješenje na mnogim područjima, kao i ženskost, kako u prošlosti, tako i danas?
Svašta se danas naziva znanošću…

Ne preostaje mi drugo nego upaliti TV i gledati gospodina savršenog u okršaju s Nevenom Ciganovićem i početi s vlastitim preodgojem.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari