Pratite nas

Kolumne

Starešina o mandataru: Strašno je upozorenje odaslao dr. Ivan Rimac

Objavljeno

na

Mnogi su umovi hrvatske političke analitike u posljednjih desetak dana tragali za slabim točkama mandatara i (izvjesnog) predsjednika nove hrvatske vlade Tihomira Oreškovića. Zbog faktora iznenađenja – jer novi mandatar nas je u jeku postizbornih političkih turbulencija doslovce „zaskočio” uoči Božića – dijagnoze su se zadržale na općim mjestima.

[ad id=”93788″]

Dvije su velike zamjerke temeljem kojih medijske vedete hrvatske političke misli nastoje unaprijed obezvrijediti i sam pokušaj da nestranački premijer Orešković, uz političku potporu HDZ-ove Domoljubne koalicije i Mosta, otvori vrata drukčijem upravljanju Hrvatskom. Prvo: nema iskustva u upravljanju državom, već „samo” iskustvo u upravljanju međunarodnom korporacijom kao što je Teva. I drugo: nema političkog iskustva, a osobito mu nedostaje onog specifičnog – hrvatskoga političkog iskustva.

Rad za državu i za profit

Moje želje i nadanja za 2016. godinu usmjerene su upravo prema tim dvjema navodno slabim točkama Tihomira Oreškovića, koje smatram njegovim najvećim prednostima. Zapravo bi bilo sjajno da nova Vlada barem započne upravljati Hrvatskom kao Tevom. A vjerujem da takav upravljački zaokret mogu učiniti samo ljudi nekontaminirani specifičnim hrvatskim političkim iskustvima.

Tevom se, naime, upravlja kao državom, mnogo više nego Hrvatskom. Teva je strateški projekt države Izrael, uz potporu države Izrael je u posljednjih petnaestak godina izrasla u globalnog lidera u proizvodnji generičkih lijekova, u njezinu se najužem vodstvu u pravilu nalaze ljudi vezani uz obranu i sigurnost države, postala je simbol industrijske snage Izraela, a njezin globalni tržišni i financijski uspjeh postao je značajan jamac nacionalne sigurnosti Izraela.

Teva pokazuje koliko uspješna može biti ta sinergija rada za državu i rada za profit. Uspjeh je postignut zahvaljujući jasnom motivu (snaga i sigurnost države Izrael), jasnom cilju (postati globalni tržišni lider u jednom segmentu farmaceutike) i odlučnosti da se u ostvarenju tog poslovnog cilja angažiraju najbolji: u Izraelu, među Židovima u svijetu i među stručnjacima koji svojom ekspertnom kvalitetom mogu pridonijeti ostvarenju cilja.

Ovoj posljednjoj skupini pripada budući hrvatski premijer Tihomir Orešković, koji je prije prihvaćanja ponude Tomislava Karamarka i Bože Petrova, zahvaljujući isključivo svojim menadžerskim kompetencijama, vodio poslovanje Teve za cijeli svijet (Europa, Amerika, Japan, nova tržišta).

Upravo zbog takvog načina upravljanja Teva je kupila (i) Plivu, a ne obrnuto. Zato Izrael izvozi hranu iz svoje pustinje, a Hrvatska je uvozi u svoju Slavoniju. Zato Tihomir Orešković nije ni pod razno mogao postati šef Plive, sve dok je nije preuzela Teva. Jer zaboga, podrazumijeva se da su sva vodeća menadžerska mjesta u velikim, uz državu vezanim kompanijama, u Hrvatskoj politički popunjena barem pet godina unaprijed, s domaćim „našim” ljudima, menadžerima naglo izniklim iz samoupravnog socijalizma, kojima je glavno mjerilo vrijednosti broj team-buildinga održanih Keniji ili na Tasmaniji i promjer rogova životinja ustrijeljenih na prigodnom safariju.

Kao što se podrazumijeva da predsjednici hrvatskih vlada ili ministri u njima, na državne ili poludržavne tvrtke i imovinu gledaju prvenstveno kao na dodatne izvore stranačkih ili osobnih prihoda. Pa dok traje – traje. A kad postane prevelik teret to se lijepo proda: pola tebi, pola meni, pola šarcu….

Izlaz iz upravljačkoga gliba

Zbog takvog, suštinski partijsko/stranačkog upravljanja resursima, podređenog interesima partijsko/stranačkih i osobnih profita, Hrvatska nije napravila niti jednu Tevu, raspada se gospodarski i sigurnosno. Jedina je europska država sa značajnom iseljeničkom zajednicom diljem svijeta koja ne samo da nije ciljano koristila potencijal iseljeništva za vlastiti razvoj, već je učinila sve da obeshrabri i potjera one entuzijaste koji su se nepozvani vratili pokušavši ovdje pokrenuti biznis.

Dakako, nema niti govora o tome da bi se te došljake iz dijaspore pripustilo u političko upravljanje državom, a i oni koji su se vratili devedesetih iz državne uprave su sustavno počišćeni još tamo 2000. godine i nikad više nisu vraćeni. Zatvoren je krug samoproglašenih i samodostatnih „stručnjaka” i „profesionalaca”, u čiju se kompetenciju ne smije niti posumnjati, a kamoli im izmjeriti efikasnost i rezultate.

Iz takvog upravljačkog gliba, može se izići uistinu jedino po upravljačkom konceptu Teve, odnosno usvajanjem načela upravljanja modernom državom. U nastupnom intervjuu Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji mandatar Tihomir Orešković je dao je do znanja da namjerava ići tim putem ističući nužnost odabira nekoliko strateških projekata i reformi, fokusiranjem na njihovu provedbu i izbor kvalitetnih timova koji će voditi i nadgledati te procese….

Ako želi ostvariti najavu, kvalitetu će morati potražiti izvan kruga politički podobnih ili politički preferiranih stručnjaka, a bilo bi logično da posegne i za kandidatima iz iseljeništva koji su se voljni angažirati na projektu promjene Hrvatske.

No već tu, kod sastavljanja timova mogao bi naići na prve ozbiljne prepreke, iako za provedbu načela stručnosti i kvalitete uživa deklariranu potporu i Tomislava Karamarka i Bože Petrova. Vjerujem da je ta potpora i iskrena, jer politički rejting obojice stranačkih lidera izravno ovisi o uspješnosti Tihomira Oreškovića kao premijera.

Ali, naslijeđe „ naših stručnjaka”, od kojih nitko ne zna bolje, je uistinu preteško. Strašno je upozorenje, u jednoj televizijskoj emisiji odaslao ovih dana dr. Ivan Rimac. „Javnost zna puno više o stručnjacima u ovoj zemlji, nego što će mandatar ikad znati”, izgovorio je sveučilišni profesor, koji je posljednjih mjeseci, i prije izbora i poslije njih, postao glasnogovornik status quoa. Poruka zapravo glasi: ne dirati poredak jer će se „javnost” osvetiti. A zna se tko kontrolira „javnost”.

A gdje mu je kumrovečka škola?

Upozorenje je došlo iz lijevog političkog spektra, no Orešković jednake ili čak veće, ali neobznanjene otpore može očekivati iz koalicije koja ga politički podupire, u vidu podmetanja ili nametanja vlastitih „naših stručnjaka”. Ekipiranje tima, u kojem mora voditi računa i o političkim datostima, je zato prvi veliki test novog mandatara. I možda prvi veliki susret s hrvatskim političkim podzemljem.

Činjenica da nije prošao kumrovečku, niti neku drugu „našu” političku školu pritom mu je samo na prvi pogled hendikep. Jer, svakoga tko dolazi iz uređenih sustava ipak iznenadi u kojoj mjeri te nadstranačke interesne mreže, koje vuku korijenje još iz komunističkih tajnih službi, u Hrvatskoj i danas imaju presudni utjecaj na upravljanje svim procesima pa i na proizvodnju i izbor „stručnjaka”.

No već na drugi pogled to neiskustvo u domaćoj politici mu može biti prednost, jer nikome ništa ne duguje i nije uopće dužan znati ono što domaći političari znaju niti se ponašati po njihovim pravilima. Bude li mu pritom Tomislav Karamarko bio nužni politički oslonac i amortizer neprincipijelnih pritisaka, a Božo Petrov stalni izazivač i poticatelj promjena, Hrvatska u ovoj godini uistinu ima izgleda otvoriti novi, sasvim drukčiji, razvojni ciklus. Da bude vođena kao Teva i da se u upravljanje uvedu neki novi, drukčiji ljudi. Bez „našeg”političkog iskustva.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari