Pratite nas

Kolumne

Starešina: Obnova Zagreba nakon potresa. Novi put ili staro ‘ratno’ profiterstvo u doba korone, to je pitanje

Objavljeno

na

Hoće li politička javnost i mediji mirno promatrati kako podjelu plijena još jedanput preuzimaju stari kumovi? O tome ovisi hoće li obnova Zagreba biti nova ‘pljačka desetljeća‘ ili prvi korak prema transparentnijim političko-poslovnim partnerstvima. Dubina krize izazvane koronom pritom može igrati za obje strane

Uz nacionalni stožer za suprotstavljanje pandemiji koronavirusa ovih smo dana imali prilike upoznati i zagrebački građevinski ‘stožer’ Josipa Atalića, profesora na Građevinskom fakultetu specijaliziranoga za protupotresnu gradnju.

Zajedno sa svojih ad hoc organiziranih petstotinjak volontera, inženjera građevine, dr. Atalić od potresa u Zagrebu do današnjih dana pregledava oštećene zgrade, procjenjuje stanje njihove statike… Za oba stožera karakteristične su kompetencija, ekspertnost te potpuna posvećenost iznenadnom izazovu.

U prvom slučaju izazov je bila epidemija koronavirusa, a u drugome posljedice potresa u Zagrebu. Drugi slučaj to je zanimljiviji što su se inženjeri građevinarstva spontano samoorganizirali​ na volonterskoj osnovi, i to u uvjetima kad se (pre)plaćeni sustav upravljanja gradom u izvanrednim situacijama gotovo raspao, a moguća zaraza koronavirusom bila je dodatna opasnost.

Druga je zanimljivost da je riječ o inženjerima građevinarstva na čelu s profesorom Atalićem koji su godinama prije upozoravali da će se s prvim potresom u Zagrebu dogoditi upravo ovo što se dogodilo, da će velik dio staroga grada postati ruševina bude li se ulagalo u njegovu kozmetiku, a ne u statiku i sigurnost zgrada.

A kad se dogodilo, nisu ostali kod kuće dijeliti lekcije poput: ‘Jesam li vam govorio?’, nego su izišli na teren pomoći, ne pitajući ni za cijenu ni kako će to biti plaćeno.

Fasade i štukature ispred sigurnosti

Ako krizu izazvanu epidemijom korone shvatimo kao svojevrsno ratno stanje koje ima i potencijal promjene modela funkcioniranja države i gospodarstva, onda će pristup obnovi Zagreba nakon potresa biti prvi veliki test. Novi put ili staro ‘ratno’ profiterstvo u doba korone, to je pitanje, piše Višnja Starešina / Lider media

Obnova je uvijek mamac za državnu ili gradsku građevinsku klijentelu. Ta sprega povlaštenih građevinskih lobija i politike velikim je dijelom i razlog zbog kojega se dosad nije slušalo profesora Atalića i njegove kolege po struci, što se više ulagalo u fasade i štukature negoli u sigurnost zgrada, što je konzervatorski lobi sa svojim često enormno skupim zahtjevima imao prednost pred prozaičnim statičarima. I dok inženjeri građevine na volonterskoj osnovi postavljaju dijagnozu sigurnosti Zagreba nakon potresa, na političkoj razini već je počela – bitka za obnovu.

Sve stari znalci gradnje i obnove. Među prvima se javio Radimir Čačić, neslužbeni mentor svih graditelja i obnovitelja vezanih uz lijevu polutku političkog spektra u posljednja dva desetljeća, a onu desnu držao je HDZ-ov Božidar Kalmeta.

Odmah je svoje dobre usluge ponudila i Čačićeva ‘učenica’ Anka Mrak-Taritaš, upamćena po obnovi Gunje po cijeni kao da je u središtu Zagreba, a koja je uključivala i po neumjereno visokoj cijeni poznatu – ‘zlatnu’ WC četku.

Moj je dojam da bi za dio kolača od obnove gospođa Mrak-Taritaš bila spremna i cijeli Glas prevesti u HDZ, ako baš treba. No na te prijedloge bivših HNS-ovaca nervozno je reagirao USKOK-om i potresom uzdrmani zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, poznat po svojoj razgranatoj građevinskoj klijenteli, koja već pali bagere.

Čačićev graditeljski rasadnik

Ali njegovi su kumovi graditelji već toliko prepoznati da unaprijed izazivaju sumnju i otpor. Nije vjerojatno da bi Plenković prepustio obnovu Zagreba graditeljskim pothvatima kompromitiranom i politički uzdrmanom Bandiću. A i drugi koalicijski partner, ostatak ostataka HNS-a, ima tradicionalno velike obnoviteljske ambicije.

Zato su na Bandića oštro krenuli HNS-ov ministar i nekadašnji Čačićev izvršitelj Predrag Štromar te njegov iskusniji državni tajnik iz istoga graditeljskog rasadnika – Željko Uhlir. Ni HDZ-ov graditeljski lobi sigurno nije bez ambicija u obnovi Zagreba, ali s obzirom na to da ima vlast, ne mora javno licitirati obnoviteljske ambicije. Može se očekivati još težih razmjena optužbi među konkurentima. No boljka je njihovih graditeljskih modela zajednička: iznimno su skupi, a u lancu između financijera i izvođača nepristojne količine novca ostanu u džepovima kumova posrednika. Njihovi modeli ne razvijaju, već guše.

Nakon što smo vidjeli kako vrhunski inženjeri profesionalno dijagnosticiraju posljedice potresa, hoće li politička javnost i mediji mirno promatrati kako podjelu plijena obnove još jedanput preuzimaju stari kumovi? O tome ovisi hoće li obnova Zagreba biti nova ‘pljačka desetljeća’ ili prvi korak prema transparentnijim političko-poslovnom partnerstvima. Dubina koronakrize pritom može igrati za obje strane, piše Višnja Starešina / Lider media

Starešina: Nije više upitno hoće li se EU promijeniti, pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ki bi, da bi – u našoj Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Moto:

Prenimo se braćo mila, Hrvatska nas vila zove,

Neka bude svakom svoje, Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić

(1861-1911)

 Iskon i opstanak

Ova hrvatska narodnosna crtica temelji se na nizu Svevišnjih, bioloških i povijesnih natuknica tvoreći sažetu priču o Hrvatima i njihovom jučer, danas, sutra, i to od praskozorja naših rodoslovlja do svog najsjajnijeg bivstva nastalog primitkom 1992. u Ujedinjene narode, potvrđenog 1995. Olujom i 2009. pridruživanjem u NATO te 2013. ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju i 2020. njenim predsjedanjem.

Hrvati su do svojih domovinskih prostora na zapadnoj strani od istočne granice Zapadne Europe tekli i dotekli, kroz više tisućljetno razdoblje prije Krista i kroz šeststoljetno doba nakon pojave Krista, krećući se u prostorima od Kanaana dotičući Egipat na jugu i Ind na istoku te prolazeći s obje strane Kavkaza, Kurdistanom i Perzijom, pa preko Zakavkazja i Karpata  alpsko-srednjoeuropsko-mediteranskim područjem. Istovremeno su bilježili i učvršćivali tragove svoga višestoljetnoga puta i danas znanim postojbinama u širim prostorima Tanaisa i Krakova, kao i važnim međuetnijskim stapanjima od huritskih, hauravatiških, ukrajinskih, sarmatskih, antskih i inih do najvažnijih ilirskih i vlaških korjenika čiji se opstoj na ruševinama Rimskog carstva našao na vjetrometini mogućeg velikog europskog sukoba između Franaka i Bizanta. Dolazak malobrojnog, ali dobro organiziranog konjaničkog naroda s poznavanjem sedla, stremena i uzda, među milijunski autohtoni puk koji je u prostor pristizao kroz više od dvadeset tisuća godina – donekle je stabilizirao uzburkano područje i time pomogao da zasja prvotna iskra etnogeneze tog svekolikoga stanovništva u hrvatski narod, kojem etimologiju imena Hrvat prema nekim novijim spoznajama stavlja se u kontekst postojanja neke vrste vladajuće kaste u nekolicini euroazijskih plemena i etnija – nazivane Hrvati. Tome nije usuprot niti spoznaja o iskonu imena Hrvat, kao onih ljudi koji u pradavnim dobima posjedovahu zemlju.

Zanimljivo je i saznanje da su Hrvati odvajkada bili dobri bojovnici koji su se u ratovima uvijek znali neprijatelju odhrvati i izvojevati pobjedu u ratu, pa tako i iznjedriti ime hrvatsko svome rodu i porodu. Otuda Hrvatima najvjerojatnije niče – ime, jezik i životna snaga, a od autohtonog starosjedilačkog stanovništva pak izvire – genetička slika s najbrojnijom haploskupinom Eu7, koja je u postotku veća nego u bilo kojega svjetskoga naroda te je stoga i nazvana hrvatskom (I. Jurić 2005.). Poslije Aachenskog mira 812. hrvatske su zemlje potpale pod franačku, dakle, zapadnoeuropsku zonu interesa i u njoj su i ostale, a ta se istina i izričaj imena hrvatskog jasno nazire već i kroz povijesne zapise o knezu Trpimiru 852., o knezu Branimiru 879., o kralju Tomislavu 925. i nizu kraljeva iz vladarske dinastije Trpimirovića s najslavnijim među njima Petrom Krešimirom IV., koji je vladao od 1058. do 1074. sve do kralja Zvonimira 1100., što 1408. proizlazi i iz dokumenta ”Dalmatie, Croatiae et totius Sclauoniae regnorum bani” (B. Ručević 2020. 37.)  kao i kroz svekoliko kulturno bivstvo Hrvata do danas.

Pritisnuti povijesnim lažima koje promicahu mnoge sile za vremena Hrvati su svoj opstoj obranili na sve moguće načine, i to prekrasnim ča, kaj, što jezikom, kulturom i oružjem. No, što učiniti kada se takva neshvatljiva negativna sila iznjedri u vlastitom narodu? Možda najbolje poslušati riječi: ”Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja!“ (Kardinal Josip Bozanić, Homilija na Božić 25. prosinca 2009.) Genetička otkrića potvrdila su autohtonost Hrvata te i to da naša prošlost na današnjim domovinskim prostorima seže sve do paleolitika. Narod ne ostaje niti opstaje temeljem genetičkog podrijetla jer je etnogeneza političke naravi, kao što je i očuvanje rezultata etnogeneze obveza vlasti za domoljubno i državotvorno vođenje politike.

Konfucije i odnarođena vlast

Kinez Konfucije je temu odnarođene vlasti objasnio u deset načela, koja ‘Vjesnik’ bilježi još 11. ožujka 2005., i to:

Prvo načelo: Kvari mladež, otuđuj je vjeri, probudi u njoj zanimanje za spolna pitanja, dopusti da postane površnom, razori njen mladenački polet. Drugo načelo: ”Postigni nadzor nad svim sredstvima propagande.” Treće načelo: ”Oduzmi narodu zanimanje za njegovu državu usmjeravanjem pozornosti na sport, seks, igre i druge niskosti.” Četvrto načelo: ”Razdvoji narod u neprijateljske skupine, razvuci skandale na dugo i široko. Peto načelo: ”Uništi povjerenje naroda u njegovo prirodno vodstvo izlažući ga nepovjerenju, pogrdama i neopravdanim prigovaranjima.” Šesto načelo: ”Govori neprestano o demokraciji i pravdi, vlast drži nemilosrdno i čvrsto, koliko je moguće.” Sedmo načelo: ”Ohrabri vladu da pretjeruje u postupcima i uništi time povjerenje u nju, diži neprestano cijene i unapređuj opće nezadovoljstvo.” Osmo načelo: ”Izazivaj nepotrebne štrajkove u proizvodnji prijeko potrebnoj za život.” Deveto načelo: ”Raspiruj nemir u javnosti te istodobno zahtijevaj popustljivost i blag postupak vlade protiv takvih nemira.” Deseto načelo: ”Prouzroči svim sredstvima slom svih moralnih vrlina, počevši od poštenja, umjetnosti i povjerenja u zadanu riječ.”

Kako se ono nakon obično istinitih priča na filmu kaže, pa tako i ovdje: ”Konfucijeva dva i pol tisućljeća stara načela ne odnose se na nikoga u nas, sličnost je samo slučajna?!” A Kinezove riječi treba ponavljati da ih ne zaboravimo!

Hrvatska raspolučenost u predizborju

Takva razdrobljenost uobličena u matematički razlomak danas je paradigma ”homo politicusa” u Hrvata na političkoj desnici raspršena u više desetaka stranaka i strančica i sve one lebde u brojniku spomenutog razlomka – dok se u nazivniku niti ne nazire program oko kojeg bi se te stranke i strančice okupile, a kamoli prijedlozi o dva ili tri stožerna centra (HDZ, MOST, DOMOVINSKI POKRET) koji bi morali moći pronaći zajednički nazivnik kroz srodni državotvorni program te bi se tada lako mogli zbrojiti u pobjedničku snagu za sljedeće izbore. Iz takvih homo politicusa izvršimo mijenu u homo sapiense što u stvari jesmo i pred kojima su otvorena i Božja svemirska vrata kroz koja su neki već prošli. To je jednostavno učiniti samo treba htjeti i odgovoriti si na pitanje: ”Ča barjak ne viješ, jer to je barjak pravi – crven, bijeli, plavi?” A zastave neka se vijore i pjesme neka se ore od Dana državnosti 30. svibnja 2020. do Dana pobjede 5. kolovoza 2020. Tada ćemo vjerujem zasigurno već znati da u Hrvatskom saboru opet sjedi toliko potrebna prohrvatska većina?!

Sapienti sat!

Božidar Ručević

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari