Pratite nas

Kolumne

Stari plan Ivana Jakovčića ipak se ostvaruje, Uljanik Arsenal nestaje!

Objavljeno

na

NAKON ŠTO JE U JAVNOST IZAŠAO PLAN RESTRUKTURIRANJA ULJANIKA, POSTALO JE JASNO TKO JE INICIJATOR I REALIZATOR  PROPASTI  ULJANIKA  I TKO SNOSI NAJVEĆU KRIVICU.

JASNO I GLASNO IVAN JAKOVČIĆ I IDS, SA UPRAVOM ULJANIKA KOJA IM JE POGODOVALA.

https://www.glasistre.hr/pula/plan-restrukturiranja-koji-bi-trebao-spasiti-uljanik-brodogradnja-ostaje-na-otoku-arsenal-postaje-dio-gradske-jezgre-nema-otpustanja-radnika-571567

Osnovne smjernice Plana

plan

  • Znači Otok ostaje brodogradnja, sa time da rezaona čelika seli u Vodnjan.50 mil. eura .Otok postaje  servis za marine:
  • Uljanik Strojogradnja  i Uljanik TESU sele u Šijanu .20 mil.eura
  • Preseljenje uprave i projektnog ureda 10 mil.eura

Sveukupno samo za preseljenje 80 milijuna eura???

A nitko se nije sjetio da su stare radione zaštićeni spomenici kulture, jer su izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, kao što su i zgrade na Monumentima i sv. Katarini, koje su bile razlog stopiranja radova Danku Končaru, pa se neće smjeti rušiti da se oslobodi prostor u Arsenalu?

To je na brzinu, diletantski napravljen Plan,  narodski rečeno ” napravljen račun bez krčmara” Vlada nema namjeru više spašavati Uljanik ulažuči silne milijune kao u vreću bez dna, to je jasno rečeno, a da na kraju ispadne da je to samo izvlačenje proračunskog novca za nečije bogaćenje nekretninskim poslovima.

plan 1

Da vidimo kronološki slijed  događaja;

Istarski demokratski sabor ili Dieta democratica istriana, što je puni naziv stranke, vlada u Istri od 1991, godine, da bi 1993 -1994 godine bio na vrhuncu svoje moći.  Kada to uviđaju  čelnici IDS-a,  Ivan Jakovčić je bio predsjednik stranke ( 1991-2014) i Župan Istarske županije ( 2001-2013), počeli su se ponašati kao da je Istra njihova privatna prćija, kao da su je dobili u nasljedstvo ili u miraz.( o čemu sam više puta pisala na ovom blogu)  Počelo se sa prenamjenom zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko, kao za potencijalne investitore, rasprodavati istarsku zemlju ( upravo zbog tog mešetarenja sa zemljištem, IDS- ov ministar turizma Veljko Ostojić, u Vladi Zorana Milanovića, bio je dao ostavku)

Da pojasnim; kupi se zemljište po cijeni  poljoprivrednog,  2-15 eura ovisno o položaju i kulturi ( šuma, pašnjak ili maslinik), općina to zemljište prenamjeni u građevinsko, koje se zatim prodaje po cijeni od 100-200 eura, ovisno o položaju i blizini obale. Ogromna je to zarada, koja je otišla u privatne džepove IDS-ovih načelnika općina i IDS-ovih dužnosnika!

U takvom raspoloženju 1998. godine  na jednom druženju sa “potencijalnim” investitorima, Ivan Jakovčić izjavljuje da je brodogradilište Uljanik u pulskoj luci i skoro u samom centru grada ”   šaka u oko ovom gradu” i da bi ga trebalo izmjestiti.

Naravno da se to pročulo među radnicima Uljanika, ali kako je Ivan Jakovčić imao stalno neke svoje vizije razvoja Istre, nitko to nije uzeo za ozbiljno, već smo mi radnici Uljanika diskutirali u smislu da je to utopija i da je to nemoguće izvesti.

Međutim Ivanu Jakovčiću ta  ideja nije bila utopija! On je Istru vidio isključivo kao turističku destinaciju, pa je i Boris Miletić koji ga je naslijedio na mjestu predsjednika stranke, uzeo kao svoj predizborni spot  2009. godine,za mjesto gradonačelnika grada Pule, slogan “ otvaranje Pule moru” , gdje kaže;

” Želimo živjeti ovu rivu. Želimo napraviti jednu veliku šetnicu oko cijelog pulskog zaljeva, kako bi se ljudi tu okupljali. Otvaranje Pule moru je projekt koji traje, ali mi definitivno ove godine krećemo u to”

Kako je moguće napraviti veliku šetnicu oko cijelog pulskog zaljeva, kada  2/3 zaljeva  zauzima Uljanik? Tu se vidi da je Uljanik već eliminiran u planovima IDS-a kao brodogradilište! I neka ne pričaju sada Miletić i Flego bajke o IDS-ovu interesu da Uljanik opstane! Uplašili su se grdno mase Uljanikovaca, štrajkaša i građana Pule, koja je danima kružila ulicama grada, pa su brzo promjenili retoriku.

Iz navedenih primjera očita je  namjera i odluka da se Uljanik makne iz pulskog zaljeva. Ivan Jakovčić krenuo je u realizaciju.

Novi projekt Brijuni rivijera, u režiji Ivana Jakovčića i njegovih najbližih suradnika, predviđao je da se u napuštenim vojnim zonama duž 24 kilometra obalnog pojasa nasuprot brijunskog otočja  izgrade apartmanska naselja, golf tereni, luksuzni hoteli i nautičke luke. Naknadno je broj lokacija pao na svega četiri: Muzil i Sv. Katarina-Monumenti u pulskom zaljevu, Hidrobaza u Štinjanu i Pineta u Fažani.

http://www.brijunirivijera.hr/brijuni_rivijera/vizija_tvrtke

BRIJUNI RIVIJERA

U to vrijeme Koalicijske Vlade Ivice Račana, predsjednik IDS-a je bio Ivan Jakovčić,  ujedno i ministar za europske integracije . Da navedem usput da u to vrijeme dogodila jedna od najvećih pljački u privatizacijskom procesu hrvatskih tvrtki – u bescjenje je prodano i vodeće pulsko turističko poduzeće Arenaturist.

Osnivači Brijuni -rivijera su hrvatska Vlada i Istarska županija .Ugovor o osnivanju društva potpisuju tadašnji premijer Ivica Račan te župan Ivan Jakovčić, država ulaže tri milijuna kuna, a Županija Istarska 1,5 milijuna kuna temeljnog kapitala. Prvim direktorom, ujedno jedinim članom Uprave postaje Veljko Ostojić, županijski pročelnik za turizam koji je s Jakovčićem sudjelovao u izradi  dokumenata o Brijuni rivijeri.

Jedan od ciljeva iz tadašnjeg ugovora o osnivanju bila je i “učinkovita privatizacija državne imovine” pa se tvrtka smjesta našla u fokusu zanimanja građanske inicijative za referendum koja se oformila upravo u to vrijeme kao pokret otpora protiv rasprodaje istarske zemlje .Inicijativu je vodio Bruno Poropat nezavisni vijećnik u gradskom vijeću Rovinja, koji se obratio i tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću da se ne ponovi rasprodaja zemljišta kao u slučaju Barbarige i Dragonere.

U 2007. godini briše se odredba o privatizaciji državne imovine u sklopu Brijuni rivijere, što je poremetilo planove Ivanu Jakovčiću koji je morao tada s Damirom Polančecom, potpredsjednikom Vlade Ive Sanadera, potpisati  izmijenjeni ugovor o osnivanju društva Brijuni-rivijera. Nekretnine i zemljište time su ostali u državnom vlasništvu, a budućim se investitorima područje nudi na dugoročnu koncesiju koja je s prvotnih 66 godina produžena na čak 99 godina.

U nadzornom odboru Brijuni- rivijera izredali su se mnogi političari, i lokalni i na nivou države:: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš

Sve njih povezuje odvjetnik  Goran Veljović, koji je sastavio Ugovor o osnivanju društva Brijuni-rivijera. .Njegovi su  klijenti brojni istarski gradovi i općine,  pulski gradonačelnik Boris Miletić, a u posljednjih par godina i Danko Končar koji je preuzeo projekt Barbarige i Dragonere, te Monumenti i otok Sv Katarina .

Jeli onda čudna izjava premijera Plenkovića” u ovom trenutku manje su bitni akteri koji su možda svojim radom ili pogreškama ili nekim drugim okolnostima doveli kompaniju u situaciju u kojoj je danas. Bitna je budućnost i zato smo danas tu i zato tražimo rješenje” 

Naravno za realizaciju Projekta Brijuni-Rivijera bila je potrebna i pomoć lokalne IDS-ove vlasti, a kuda  lakše kada je gradonačelnik grada Pule bio je i još je predsjednik IDS-a Boris Miletić!

Krenulo se u promjenu GUP-a , Generalnog urbanističkog plana. Ali tu im se umiješala Zelena Istra, ekološka udruga građana, kojoj se takvi IDS-ovi planovi nisu sviđali, pa je usporila realizaciju projekta Brijuni rivijera. Evo što je Zelena Istra napisala u prijavi kojoj je prijavila mjerodavnim inspekcijama prijedlog GUP-a, 25.rujna 2007;

“Prijedlog GUP-a u suprotnosti je s općim interesom u prostoru ali i sa strukom: 10-tak novih hotela na zelenim površinama pulskog priobalja, 2 nove mega marine u pulskom zaljevu, gradnja u parkovima, cesta kroz park šumu, zaklanjanje posljednjih slobodnih vidika na more 15-metarskim građevinama, nepotrebni 40-metarski poslovni tornjevi, nametanje projekta Brijuni rivijera na preko 200 hektara priobalja pulskog zaljeva (bivših vojnih zona) na kojima se, umjesto prirodnog prostora za razvoj gradskih sadržaja, namjeravaju graditi isključivo ekskluzivni turistički sadržaji i to davanjem CIJELOG prostora u koncesiju.”

http://ekologija.hr/news/post/761/zelena-istra-prijavila-konacni-prijedlog-gup-a-grada-pule-mjerodavnim-inspekcijama/

Obratite pozornost, već  2007. godine nije bilo brodograđevne djelatnosti u pulskoj luci.

BRIJUNI RIVIJERA GUP

Da bi i 2017 godine bilo isto bez brodograđevne djelatnosti.

BRIJUNI RIVIJERA1

Zatim je trebalo naći investitore koji bi sve te projekte financirali. Mnogo puta se Ivan Jakovčić, sastajao i s danas pokojnim austrijskim političarem i pokrajinskim poglavarom Koruške  Jörgom Haiderom. Pregovarao je s njim navodno i o projektu Barbariga i Dragonera, dva atraktivna zemljišta uz morsku obalu, pa je zbog toga bio čak i saslušavan u aferi Hypo banka.

Pročitajte više na: https://www.express.hr/top-news/jakovcic-i-biznisi-san-mu-je-uljanik-preseliti-iz-pule-17366 – http://www.express.hr

Napokon je pronašao “dobrog ” investitora  Danka Končara, koji ga je za protuuslugu postavio kao član Nadzornog odbora u njegovoj tvrtki Afarak, Prema izvješću o naknadama iz 2015.godine , Jakovčiću je isplaćeno 39.000 eura, 2016.godine  68.000 eura i 2017.godine . 65.000 eura. Za 2018 godinu . još se ne zna, ali kako je bio predsjednik uprave do 5. veljače 2018. te je u svibnju reimenovan za člana uprave, stoga mu je u ovoj godini isplaćeno, oko 34.000 eura, znači ukupno 206.000 eura ili 1,56 milijuna kuna.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/sto-je-jakovcic-zauzvrat-dao-koncaru-za-1-5-milijuna-kuna-1267173 – http://www.vecernji.hr

Zbog čega sam dobrog stavila u navodnike? Zato što je iz Finske je stigla informacija da je  Danko Končar  zbog izbjegavanja propisanoga otkupa dionica malih dioničara u tvrtki Afarak, u vrijednosti od 400 milijuna eura, u Finskoj do sada kažnjen s 80 milijuna eura. Osim toga, mali dioničari najavljuju i kaznene prijave protiv Končara, ali i hrvatskoga europarlamentarca Ivana Jakovčića koji je bio na čelu Nadzornoga odbora te kompanije, zbog sumnje na izvlačenje novca iz tvrtke.

Danko Končar kontroverzni tajkun sa sumnjivim kapitalom i odsluženom 12 godišnjom kaznom za gospodarski kriminal u bivšoj Jugoslaviji, tako je postao poželjan investitor i strateški partner Uljanika, odlukom uljanikove Uprave. A ne treba biti osobito mudar da se dođe do zaključka na čiju je preporuku Uprava Uljanika odabrala Danka Končara kao strateškog partnera Uljanika.

Nije Danko Končar samo strateški partner Uljanika. Sredio je njemu Ivan Jakovčić još 2012 godine da dobije koncesiju na pomorsko dobro u pulskom zaljevu. Tvrtki Kermas Vod Četiri, u vlasništvu Danka Končara,  Vlada je  dala koncesiju na pomorsko dobro na lokaciji otok Sveta Katarina – Monumenti u Puli, u sklopu projekta Brijuni Rivijera,  na rok od 50 godina, a Končar treba  plaćati godišnju naknadu, koja se sastoji od stalnog i promjenljivog dijela, odnosno 2,20 kuna po četvornom metru ukupne površine pomorskog dobra,  te 2,10 posto od ukupnog godišnjeg prihoda luke. Končar  bi trebao izgraditi dvije mega marine i hotel.

Do današnjeg dana Danko Končar i njegova tvrtka Kermas u Istri nije napravila ni jedan objekat i nije otvorila ni jedno radno mjesto!

Od mega marina i hotela gradi se jedino veliki kompleks poslovno- trgovačkog  centra  u pulskom kvartu  Stoja , najveći shopping centar na ovim prostorima! Otvaranje centra Max Stoja  najavljeno je za 8. studenog.

Max Stoja  kupce će dočekati sa ukupno pet katova, od kojih su prva dva kata natkriveno parkiralište sa ukupno 800 parkirnih mjesta. Trgovačka ponuda će se nalaziti na slijedeća tri kata, a uključivat će niz trgovina široke potrošnje renomiranih svjetskih marki i raznih uslužnih djelatnosti. Na najvišem trećem katu biti će smještena većina gastro ponude i kino CineStar.

Prema broju stanovnika tog dijela grada Pule, to je megalomanski projekat, preveliki i za cijeli grad i okolicu, ali ako se uzmu u obzir planovi gradnje mega marina i hotela u pulskoj luci, onda gradnja tog  velikog  poslovnog centra  ima smisao. Čak je predviđena i cesta kroz Uljanik -Arsenal, koja bi povezivala pulsku luku sa Stojom, jer postojeći Bulevar ne bi mogao propustiti veći promet.

I time je zatvoren krug pogodovanja, sukoba interesa, podmićivanja , osobnog bogaćenja i pljačke Uljanikovih radnika i ostalih dioničara, među njima i države Hrvatske, te uništavanje brodogradnje kao gospodarske grane u korist turizma!

A  Hrvatska Vlada i DORH ne čine ništa, da se nezakonite radnje procesuiraju i kazne!

Uljanik će opstati, ali kako i u kojem obimu bude odgovaralo Ivanu Jakovčiću i IDS-u, jer hrvatska Vlada ne čini ništa u smjeru kažnjavanja krivaca. Čak je i premijer Plenković za svog boravka u Puli izjavioU ovome trenutku najvažnije mi je da opstanu radna mjesta, da opstane funkcioniranje brodogradilišta, a manje su bitni akteri koji su možda svojim radom ili pogreškama ili nekim drugim okolnostima doveli kompaniju u situaciju u kojoj je danas. Bitna je budućnost i zato smo danas tu i zato tražimo rješenje” 

Što reći na ovu izjavu? Nisu bitni akteri koji su doveli kompaniju u ovu situaciju, slobodno vi i dalje griješite, muljajte i pljačkajte, nećete biti kažnjeni???

Hoće li radnici Uljanika uspjeti pokrenuti neke inicijative i suprostaviti se ovakvom Planu , preostaje samo sačekati, vrijeme ističe!

Lili Bencik

 

Na djelu je projekt Pula bez Uljanika u režiji partnerskoga dvojca Jakovčić – Končar

 

 

 

Hloverka Novak Srzić: Kako je Ivan Jakovčić Nino – postao NekretNino

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari