Pratite nas

Kolumne

Stari plan Ivana Jakovčića ipak se ostvaruje, Uljanik Arsenal nestaje!

Objavljeno

na

NAKON ŠTO JE U JAVNOST IZAŠAO PLAN RESTRUKTURIRANJA ULJANIKA, POSTALO JE JASNO TKO JE INICIJATOR I REALIZATOR  PROPASTI  ULJANIKA  I TKO SNOSI NAJVEĆU KRIVICU.

JASNO I GLASNO IVAN JAKOVČIĆ I IDS, SA UPRAVOM ULJANIKA KOJA IM JE POGODOVALA.

https://www.glasistre.hr/pula/plan-restrukturiranja-koji-bi-trebao-spasiti-uljanik-brodogradnja-ostaje-na-otoku-arsenal-postaje-dio-gradske-jezgre-nema-otpustanja-radnika-571567

Osnovne smjernice Plana

plan

  • Znači Otok ostaje brodogradnja, sa time da rezaona čelika seli u Vodnjan.50 mil. eura .Otok postaje  servis za marine:
  • Uljanik Strojogradnja  i Uljanik TESU sele u Šijanu .20 mil.eura
  • Preseljenje uprave i projektnog ureda 10 mil.eura

Sveukupno samo za preseljenje 80 milijuna eura???

A nitko se nije sjetio da su stare radione zaštićeni spomenici kulture, jer su izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, kao što su i zgrade na Monumentima i sv. Katarini, koje su bile razlog stopiranja radova Danku Končaru, pa se neće smjeti rušiti da se oslobodi prostor u Arsenalu?

To je na brzinu, diletantski napravljen Plan,  narodski rečeno ” napravljen račun bez krčmara” Vlada nema namjeru više spašavati Uljanik ulažuči silne milijune kao u vreću bez dna, to je jasno rečeno, a da na kraju ispadne da je to samo izvlačenje proračunskog novca za nečije bogaćenje nekretninskim poslovima.

plan 1

Da vidimo kronološki slijed  događaja;

Istarski demokratski sabor ili Dieta democratica istriana, što je puni naziv stranke, vlada u Istri od 1991, godine, da bi 1993 -1994 godine bio na vrhuncu svoje moći.  Kada to uviđaju  čelnici IDS-a,  Ivan Jakovčić je bio predsjednik stranke ( 1991-2014) i Župan Istarske županije ( 2001-2013), počeli su se ponašati kao da je Istra njihova privatna prćija, kao da su je dobili u nasljedstvo ili u miraz.( o čemu sam više puta pisala na ovom blogu)  Počelo se sa prenamjenom zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko, kao za potencijalne investitore, rasprodavati istarsku zemlju ( upravo zbog tog mešetarenja sa zemljištem, IDS- ov ministar turizma Veljko Ostojić, u Vladi Zorana Milanovića, bio je dao ostavku)

Da pojasnim; kupi se zemljište po cijeni  poljoprivrednog,  2-15 eura ovisno o položaju i kulturi ( šuma, pašnjak ili maslinik), općina to zemljište prenamjeni u građevinsko, koje se zatim prodaje po cijeni od 100-200 eura, ovisno o položaju i blizini obale. Ogromna je to zarada, koja je otišla u privatne džepove IDS-ovih načelnika općina i IDS-ovih dužnosnika!

U takvom raspoloženju 1998. godine  na jednom druženju sa “potencijalnim” investitorima, Ivan Jakovčić izjavljuje da je brodogradilište Uljanik u pulskoj luci i skoro u samom centru grada ”   šaka u oko ovom gradu” i da bi ga trebalo izmjestiti.

Naravno da se to pročulo među radnicima Uljanika, ali kako je Ivan Jakovčić imao stalno neke svoje vizije razvoja Istre, nitko to nije uzeo za ozbiljno, već smo mi radnici Uljanika diskutirali u smislu da je to utopija i da je to nemoguće izvesti.

Međutim Ivanu Jakovčiću ta  ideja nije bila utopija! On je Istru vidio isključivo kao turističku destinaciju, pa je i Boris Miletić koji ga je naslijedio na mjestu predsjednika stranke, uzeo kao svoj predizborni spot  2009. godine,za mjesto gradonačelnika grada Pule, slogan “ otvaranje Pule moru” , gdje kaže;

” Želimo živjeti ovu rivu. Želimo napraviti jednu veliku šetnicu oko cijelog pulskog zaljeva, kako bi se ljudi tu okupljali. Otvaranje Pule moru je projekt koji traje, ali mi definitivno ove godine krećemo u to”

Kako je moguće napraviti veliku šetnicu oko cijelog pulskog zaljeva, kada  2/3 zaljeva  zauzima Uljanik? Tu se vidi da je Uljanik već eliminiran u planovima IDS-a kao brodogradilište! I neka ne pričaju sada Miletić i Flego bajke o IDS-ovu interesu da Uljanik opstane! Uplašili su se grdno mase Uljanikovaca, štrajkaša i građana Pule, koja je danima kružila ulicama grada, pa su brzo promjenili retoriku.

Iz navedenih primjera očita je  namjera i odluka da se Uljanik makne iz pulskog zaljeva. Ivan Jakovčić krenuo je u realizaciju.

Novi projekt Brijuni rivijera, u režiji Ivana Jakovčića i njegovih najbližih suradnika, predviđao je da se u napuštenim vojnim zonama duž 24 kilometra obalnog pojasa nasuprot brijunskog otočja  izgrade apartmanska naselja, golf tereni, luksuzni hoteli i nautičke luke. Naknadno je broj lokacija pao na svega četiri: Muzil i Sv. Katarina-Monumenti u pulskom zaljevu, Hidrobaza u Štinjanu i Pineta u Fažani.

http://www.brijunirivijera.hr/brijuni_rivijera/vizija_tvrtke

BRIJUNI RIVIJERA

U to vrijeme Koalicijske Vlade Ivice Račana, predsjednik IDS-a je bio Ivan Jakovčić,  ujedno i ministar za europske integracije . Da navedem usput da u to vrijeme dogodila jedna od najvećih pljački u privatizacijskom procesu hrvatskih tvrtki – u bescjenje je prodano i vodeće pulsko turističko poduzeće Arenaturist.

Osnivači Brijuni -rivijera su hrvatska Vlada i Istarska županija .Ugovor o osnivanju društva potpisuju tadašnji premijer Ivica Račan te župan Ivan Jakovčić, država ulaže tri milijuna kuna, a Županija Istarska 1,5 milijuna kuna temeljnog kapitala. Prvim direktorom, ujedno jedinim članom Uprave postaje Veljko Ostojić, županijski pročelnik za turizam koji je s Jakovčićem sudjelovao u izradi  dokumenata o Brijuni rivijeri.

Jedan od ciljeva iz tadašnjeg ugovora o osnivanju bila je i “učinkovita privatizacija državne imovine” pa se tvrtka smjesta našla u fokusu zanimanja građanske inicijative za referendum koja se oformila upravo u to vrijeme kao pokret otpora protiv rasprodaje istarske zemlje .Inicijativu je vodio Bruno Poropat nezavisni vijećnik u gradskom vijeću Rovinja, koji se obratio i tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću da se ne ponovi rasprodaja zemljišta kao u slučaju Barbarige i Dragonere.

U 2007. godini briše se odredba o privatizaciji državne imovine u sklopu Brijuni rivijere, što je poremetilo planove Ivanu Jakovčiću koji je morao tada s Damirom Polančecom, potpredsjednikom Vlade Ive Sanadera, potpisati  izmijenjeni ugovor o osnivanju društva Brijuni-rivijera. Nekretnine i zemljište time su ostali u državnom vlasništvu, a budućim se investitorima područje nudi na dugoročnu koncesiju koja je s prvotnih 66 godina produžena na čak 99 godina.

U nadzornom odboru Brijuni- rivijera izredali su se mnogi političari, i lokalni i na nivou države:: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš

Sve njih povezuje odvjetnik  Goran Veljović, koji je sastavio Ugovor o osnivanju društva Brijuni-rivijera. .Njegovi su  klijenti brojni istarski gradovi i općine,  pulski gradonačelnik Boris Miletić, a u posljednjih par godina i Danko Končar koji je preuzeo projekt Barbarige i Dragonere, te Monumenti i otok Sv Katarina .

Jeli onda čudna izjava premijera Plenkovića” u ovom trenutku manje su bitni akteri koji su možda svojim radom ili pogreškama ili nekim drugim okolnostima doveli kompaniju u situaciju u kojoj je danas. Bitna je budućnost i zato smo danas tu i zato tražimo rješenje” 

Naravno za realizaciju Projekta Brijuni-Rivijera bila je potrebna i pomoć lokalne IDS-ove vlasti, a kuda  lakše kada je gradonačelnik grada Pule bio je i još je predsjednik IDS-a Boris Miletić!

Krenulo se u promjenu GUP-a , Generalnog urbanističkog plana. Ali tu im se umiješala Zelena Istra, ekološka udruga građana, kojoj se takvi IDS-ovi planovi nisu sviđali, pa je usporila realizaciju projekta Brijuni rivijera. Evo što je Zelena Istra napisala u prijavi kojoj je prijavila mjerodavnim inspekcijama prijedlog GUP-a, 25.rujna 2007;

“Prijedlog GUP-a u suprotnosti je s općim interesom u prostoru ali i sa strukom: 10-tak novih hotela na zelenim površinama pulskog priobalja, 2 nove mega marine u pulskom zaljevu, gradnja u parkovima, cesta kroz park šumu, zaklanjanje posljednjih slobodnih vidika na more 15-metarskim građevinama, nepotrebni 40-metarski poslovni tornjevi, nametanje projekta Brijuni rivijera na preko 200 hektara priobalja pulskog zaljeva (bivših vojnih zona) na kojima se, umjesto prirodnog prostora za razvoj gradskih sadržaja, namjeravaju graditi isključivo ekskluzivni turistički sadržaji i to davanjem CIJELOG prostora u koncesiju.”

http://ekologija.hr/news/post/761/zelena-istra-prijavila-konacni-prijedlog-gup-a-grada-pule-mjerodavnim-inspekcijama/

Obratite pozornost, već  2007. godine nije bilo brodograđevne djelatnosti u pulskoj luci.

BRIJUNI RIVIJERA GUP

Da bi i 2017 godine bilo isto bez brodograđevne djelatnosti.

BRIJUNI RIVIJERA1

Zatim je trebalo naći investitore koji bi sve te projekte financirali. Mnogo puta se Ivan Jakovčić, sastajao i s danas pokojnim austrijskim političarem i pokrajinskim poglavarom Koruške  Jörgom Haiderom. Pregovarao je s njim navodno i o projektu Barbariga i Dragonera, dva atraktivna zemljišta uz morsku obalu, pa je zbog toga bio čak i saslušavan u aferi Hypo banka.

Pročitajte više na: https://www.express.hr/top-news/jakovcic-i-biznisi-san-mu-je-uljanik-preseliti-iz-pule-17366 – http://www.express.hr

Napokon je pronašao “dobrog ” investitora  Danka Končara, koji ga je za protuuslugu postavio kao član Nadzornog odbora u njegovoj tvrtki Afarak, Prema izvješću o naknadama iz 2015.godine , Jakovčiću je isplaćeno 39.000 eura, 2016.godine  68.000 eura i 2017.godine . 65.000 eura. Za 2018 godinu . još se ne zna, ali kako je bio predsjednik uprave do 5. veljače 2018. te je u svibnju reimenovan za člana uprave, stoga mu je u ovoj godini isplaćeno, oko 34.000 eura, znači ukupno 206.000 eura ili 1,56 milijuna kuna.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/sto-je-jakovcic-zauzvrat-dao-koncaru-za-1-5-milijuna-kuna-1267173 – http://www.vecernji.hr

Zbog čega sam dobrog stavila u navodnike? Zato što je iz Finske je stigla informacija da je  Danko Končar  zbog izbjegavanja propisanoga otkupa dionica malih dioničara u tvrtki Afarak, u vrijednosti od 400 milijuna eura, u Finskoj do sada kažnjen s 80 milijuna eura. Osim toga, mali dioničari najavljuju i kaznene prijave protiv Končara, ali i hrvatskoga europarlamentarca Ivana Jakovčića koji je bio na čelu Nadzornoga odbora te kompanije, zbog sumnje na izvlačenje novca iz tvrtke.

Danko Končar kontroverzni tajkun sa sumnjivim kapitalom i odsluženom 12 godišnjom kaznom za gospodarski kriminal u bivšoj Jugoslaviji, tako je postao poželjan investitor i strateški partner Uljanika, odlukom uljanikove Uprave. A ne treba biti osobito mudar da se dođe do zaključka na čiju je preporuku Uprava Uljanika odabrala Danka Končara kao strateškog partnera Uljanika.

Nije Danko Končar samo strateški partner Uljanika. Sredio je njemu Ivan Jakovčić još 2012 godine da dobije koncesiju na pomorsko dobro u pulskom zaljevu. Tvrtki Kermas Vod Četiri, u vlasništvu Danka Končara,  Vlada je  dala koncesiju na pomorsko dobro na lokaciji otok Sveta Katarina – Monumenti u Puli, u sklopu projekta Brijuni Rivijera,  na rok od 50 godina, a Končar treba  plaćati godišnju naknadu, koja se sastoji od stalnog i promjenljivog dijela, odnosno 2,20 kuna po četvornom metru ukupne površine pomorskog dobra,  te 2,10 posto od ukupnog godišnjeg prihoda luke. Končar  bi trebao izgraditi dvije mega marine i hotel.

Do današnjeg dana Danko Končar i njegova tvrtka Kermas u Istri nije napravila ni jedan objekat i nije otvorila ni jedno radno mjesto!

Od mega marina i hotela gradi se jedino veliki kompleks poslovno- trgovačkog  centra  u pulskom kvartu  Stoja , najveći shopping centar na ovim prostorima! Otvaranje centra Max Stoja  najavljeno je za 8. studenog.

Max Stoja  kupce će dočekati sa ukupno pet katova, od kojih su prva dva kata natkriveno parkiralište sa ukupno 800 parkirnih mjesta. Trgovačka ponuda će se nalaziti na slijedeća tri kata, a uključivat će niz trgovina široke potrošnje renomiranih svjetskih marki i raznih uslužnih djelatnosti. Na najvišem trećem katu biti će smještena većina gastro ponude i kino CineStar.

Prema broju stanovnika tog dijela grada Pule, to je megalomanski projekat, preveliki i za cijeli grad i okolicu, ali ako se uzmu u obzir planovi gradnje mega marina i hotela u pulskoj luci, onda gradnja tog  velikog  poslovnog centra  ima smisao. Čak je predviđena i cesta kroz Uljanik -Arsenal, koja bi povezivala pulsku luku sa Stojom, jer postojeći Bulevar ne bi mogao propustiti veći promet.

I time je zatvoren krug pogodovanja, sukoba interesa, podmićivanja , osobnog bogaćenja i pljačke Uljanikovih radnika i ostalih dioničara, među njima i države Hrvatske, te uništavanje brodogradnje kao gospodarske grane u korist turizma!

A  Hrvatska Vlada i DORH ne čine ništa, da se nezakonite radnje procesuiraju i kazne!

Uljanik će opstati, ali kako i u kojem obimu bude odgovaralo Ivanu Jakovčiću i IDS-u, jer hrvatska Vlada ne čini ništa u smjeru kažnjavanja krivaca. Čak je i premijer Plenković za svog boravka u Puli izjavioU ovome trenutku najvažnije mi je da opstanu radna mjesta, da opstane funkcioniranje brodogradilišta, a manje su bitni akteri koji su možda svojim radom ili pogreškama ili nekim drugim okolnostima doveli kompaniju u situaciju u kojoj je danas. Bitna je budućnost i zato smo danas tu i zato tražimo rješenje” 

Što reći na ovu izjavu? Nisu bitni akteri koji su doveli kompaniju u ovu situaciju, slobodno vi i dalje griješite, muljajte i pljačkajte, nećete biti kažnjeni???

Hoće li radnici Uljanika uspjeti pokrenuti neke inicijative i suprostaviti se ovakvom Planu , preostaje samo sačekati, vrijeme ističe!

Lili Bencik

 

Na djelu je projekt Pula bez Uljanika u režiji partnerskoga dvojca Jakovčić – Končar

 

 

 

Hloverka Novak Srzić: Kako je Ivan Jakovčić Nino – postao NekretNino

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari