Connect with us

Kolumne

Statistička euforija

Objavljeno

on

Bruto društveni proizvod, govore najnoviji statistički podaci, u drugoj četvrtini ove godine porastao je za 1,2 posto. Ali to nije sve.

[ad id=”68099″]

Investicije su veće za 0,8 posto, potrošnja 0,6 posto, nezaposlenih je manje za 58, a zaposlenost veća za 23 tisuće ljudi. Ti su podaci osokolili prvog i ostale ministre pa su se razmilili širom zemlje hvaleći se danima na sva usta, pripisujući, naravno, sve to sebi u zaslugu.

Slavodobitno su objavili kako smo napokon izišli iz krize i brže-bolje odlučili što prije raspisati izbore ne bi li honorirali pozitivan trend i čini se kako im raspoloženje javnosti, sudeći po najnovijim anketama, a dojam je kako ovaj put nisu lažne, u tom naumu daje za pravo.

Branko Grčić se u toj mjeri raspojasao da je pozvao narod na još veću potrošnju koja bi pridonijela još većem rastu famoznog BDP-a i time izazvao salve smijeha, ali i psovki.

Euforično raspoloženje koje je u Vladinim kabinetima zavladalo nakon prvih pozitivnih rezultata podsjeća na kokoš koja cijeli bogovetni dan slavi svoje prvo jaje. Ti rezultati su došli kao melem na ranu nakon niza poraza i neuspjeha, a dobro su došli kao reklama uoči predstojećih parlamentarnih izbora.

Efektna je, osim toga, i najava pretvaranja dugova građana iz švicarskog franka u euro, što je zasluga ponajboljeg ministra Borisa Lalovca.

Svakog dobronamjerna građanina, bez stranačkog jala koji se tu i tamo može primijetiti, mora veseliti svaki pomak na bolje, ali ne u toj mjeri da se u tom veselju i probuđenim nadama zaboravi stvarnost i zanemare neke važne objektivne okolnosti. Valja, naime, biti svjestan druge strane medalje koja nije nimalo blistava.

Taj sitni pomak dolazi na niskoj razni, u trenutku kad se dalje i nije moglo padati. Uzeti u obzir samo kretanja gospodarstva u pola godine nije baš pouzdan pokazatelj za neke definitivne i velike zaključke. Daleko nam više govore podaci o stanju, kao i o (ne)uspjesima ove Vlade kretanja u posljednje četiri godine, odnosno u cjelokupnu mandatu Zorana Milanovića.

U tom je, naime, razdoblju BDP pao za 5 posto, dok je svjetsko gospodarstvo, kako je izračunao Ljubo Jurčić, raslo prosječno 3,4 posto godišnje, a gospodarstvo bivših socijalističkih zemlja po stopi od 3,5 posto.

BDP po stanovniku u Europskoj je uniji trideset tisuća eura, a u Hrvatskoj deset.

Ima tu još niz nespornih činjenica. Ukupan broj zaposlenih manji je za sedamdeset tisuća, nezaposlenost je još uvijek na razini između 15 i 16 posto (samo je u Grčkoj, Španjolskoj i na Cipru veća), industrijska je proizvodnja, kao i investicije, smanjena za desetak posto, sve je manja proizvodnja mesa i mlijeka, smanjuje se broj obiteljskih gospodarstava, dug je porastao za 100 milijardi kuna, deficit državnog proračuna je oko 5 posto.

Od velikih investicija u kapitalne energetske i infrastrukturne objekte nije bilo ništa. Propala su ili propadaju velika, nekoć uspješna poduzeća, poput “Gredelja”, Imunološkog zavoda, “OKI-ja”, željezara u Sisku i Kaštelima, ili šibenskog TLM-a. Zemlju je napustilo stotinjak tisuća mladih školovanih ljudi s obiteljima, odnos broja zaposlenika i umirovljenika je sve nepovoljniji…

I kao što sve probleme zemlje i države nije proizvela isključivo ova vlada, pa ni prethodne vlade, već su oni dijelom rezultat okolnosti na koje nitko nije mogao utjecati (rat, raspad socijalističkog načina privređivanja i slično), ni ovi, uvjetno rečeno, najnoviji pozitivni učinci nisu isključivo, pa čak ni pretežno, zasluga same Vlade, koja je i sama tim pomacima ostala zatečena i iznenađena, kao čovjek koji dobije novac na lutriji ili kojemu je božja mana pala s neba.

Dobrim dijelom oni su rezultat povećanog turističkog prometa, prilika u okruženju koje su nam išle na ruku, aktivnosti samih poduzetnika i borbe ljudi za vlastitu egzistenciju i poslove. Sam Gordan Maras je kazao kako je porastu BDP najviše pridonijelo malo i srednje poduzetništvo, koje je u biti izvan državnog domašaja.
Hrvatska kronično boluje od nedostatka sustavne i suvisle ekonomske politike. Takva politika traži odgovore na niz esencijalnih, ne samo gospodarskih, nego i općenito društvenih pitanja.

Primjerice, dokle se misli gomilati javni dug i kako se on namjerava zaustaviti, što se misli učiniti s velikim javnim poduzećima, koje su to konačno velike javne investicije i projekti od nacionalnog značenja, kako zaustaviti propadanje poduzeća za koje se ocjenjuje da imaju tržišnu perspektivu, kako sačuvati i podići poljoprivrednu proizvodnju, može li se i kako utjecati na smanjenje neeuropskih kamatnih stopa na bankarske kredite građanima i poduzetnicima, ne bi li još bolje rješenje za konverziju dužničkih franaka u euro bila konverzija u kune, kako olabaviti poreznu omču koja steže poslodavce, je li baš postojeća organizacija lokalne samouprave optimalna, mogu li se i kada će se smanjiti izdaci iz proračuna za nepotrebnu i suvišnu administraciju, kako učiniti pravosuđe i tužiteljstvo učinkovitijim i nezavisnijim, itd?

Za precizne i jasne odgovore na ova i slična pitanja potrebno je puno iskrenosti, hrabrosti i predanosti općem dobru, što su sve karakteristike dobrih upravljača, kakve mi, na žalost, do sada, barem u zadnjih petnaestak godina, nismo imali.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari