Pratite nas

Običaji

Štednjak na drva

Objavljeno

na

Štednjaci su uvijek željeli ostaviti dojam da su proizvod neke jako visoke tehnologije

Našao sam se usred zime na nekom srednjodalmatinskom otoku. Puhala je strašna tramuntana, pa je brod jedva pristao, a kad sam se iskrcao, čulo se da je – upravo zbog toga vjetra – nestalo struje i da se ne zna kad će stići. Čovjek koji me trebao dočekati telefonom mi je javio da ga je nešto spriječilo i da se moram sam snaći za prijevoz do sela. A autobus je bio u kvaru i nije bilo taksija. Tada su mi se počele javljati zle slutnje: trebao sam ondje obaviti nekakav posao i vratiti se poslijepodnevnim brodom, a sad mi je, nakon toga niza nedaća, palo na pamet da ću možda morati i prenoćiti na otoku, jer, kakve sam sreće, popodnevnoga broda neće ni biti. A tko zna hoću li imati gdje spavati, i tko zna kako je ovdje s hranom, a osobito s grijanjem. Tako sam u selo stigao u prilično turobnu raspoloženju.

Ali kad sam našao kuću svojega domaćina i kad sam u nju ušao, sve se odjednom promijenilo. Jer ondje se iz dvorišta ulazilo ravno u kužinu, a prvo što sam u toj kužini ugledao bio je veliki bijeli štednjak i pred njim žarač, lopatica i hrpa drva. Pred tim prizorom osjećao sam se kao da sam stigao kući i nisam više bio nimalo zabrinut ni za ishod posla koji sam došao obaviti, ni za brod, a najmanje za struju. Štednjak je bio dovoljan da me baci u euforiju: shvatio sam da je on za mene simbol doma, sigurnosti i blagodati.

Zato sam, čim mi je to dopustila pristojnost (a ona je tražila da se s domaćinima pozdravim i da s njima popijem čašicu), prišao štednjaku i stao ga ogledavati sa svih strana. Promatrao sam ga onako kako sam kao dijete promatrao rijetke automobile kad bi se slučajno našli u mojoj ulici. I taj mi je štednjak naime izgledao kao nekakav luksuzni stroj. Dapače, izgledao mi je kao vremeplov koji je stigao iz onoga davnog vremena kad su štednjaci bili uobičajena stvar, a nisu još bili prognani na otoke i u daleka planinska sela, gdje struja nije pouzdana, ali zato ima drva u izobilju. I činilo mi se kao da me taj štednjak može odvesti u ono doba iz kojega je i sam doputovao, da još jedanput sve doživim.

Bio je posve isti kao oni nekadašnji štednjaci, pa sam mogao provjeriti svoja sjećanja. Tada sam utvrdio da ta sjećanja imaju i nekakav sustavan oblik, jer podrazumijevaju podjele i klasifikacije. Ukratko ću vam to izložiti.

Prva podjela bila je na zidane i limene štednjake. Zidani su bili stariji i smatrali su se donekle staromodnima, ili barem neekonomičnima. Stajali su u kutu kuhinje zauzimajući dobar dio njezina prostora, a imali su niži i viši dio. U nižem dijelu bila je ploča za kuhanje (koju je povremeno trebalo laštiti kožicom od slanine), a u višem dijelu pećnica s velikim vratima. S vanjske strane bio je takav štednjak obložen dekorativnom opekom u boji, a imao je i željeznu šipku za vješanje kuhinjskih krpa. Osobito je prikladan bio zimi, jer je dugo držao toplinu, pa bi se ponekad otvorila vrata prema sobama, da dio te topline ode i onamo.

Drugu skupinu činili su limeni štednjaci, koji su zauzimali manje prostora, a za vrućina su se mogli prenijeti u ljetnu kuhinju. Oni su se smatrali modernijima, a bilo ih je dvije vrste: obični, crni, bez ikakvih kerefeka, i finiji, emajlirani, koji su obično bili bijeli, ali bilo je i drugih boja. E, ti su štednjaci najviše sličili vremeplovu.

Naime, premda su radili po vrlo jednostavnu principu (staviš u ložište drvo pa ga zapališ i kvit posla), oni su željeli ostaviti dojam da su proizvod neke jako visoke tehnologije, a da i sami nude bezbroj mogućnosti, pa da treba znati njima rukovati. Zato je na njima bilo sve puno nekakvih štosova i dosjetki.

Na gornjoj ploči imali su okrugle otvore koji su bili pokriveni takozvanim ringlama. Te ringle bile su zapravo plosnati koluti, koji su bivali sve manji i manji, a završavali su okruglom čašicom sa šipkom u sredini. Tako je tu čašicu bilo moguće zakvačiti žaračem (zvanim širajzl) pa podizati kolute jedan po jedan. To se radilo onda kad je za pripremu nekoga jela trebala otvorena vatra, kakav je slučaj, recimo, s palačinkama. Osim toga, ti su štednjaci imali ukrašena vratašca s lijepom drškom, a na njima mali otvor kroz koji se moglo gledati da li vatra dobro plamti. Na samu dnu bila je ladica u koju je padao pepeo. Nju je trebalo povremeno prazniti, a najbolje je bilo zimi, jer tada bi se pepeo prosuo po pločniku, da se prolaznici ne skližu.

Ali bilo je na tim štednjacima još nekakvih zanimljivosti. Bila je, recimo, na desnoj strani šipka koja se mogla izvući i opet ugurati, a za koju niste znali čemu zapravo služi, dok vam to ne bi netko objasnio. A služila je tomu da se u ložište pušta manje ili više zraka i da se tako utječe na intenzitet vatre. A da se i ne govori o tome kolika su znanja bila potrebna za pravilno postavljanje dimnjaka i za uporabu pećnice. I uopće, na štednjak niste mogli gledati kao na obično kuhinjsko pomagalo, nego kao na uređaj koji u sebi krije neslućene mogućnosti.

Zato smo se u njega pouzdavali i znali da nas on nikada neće iznevjeriti: samo ako ima ogrjeva, samo ako imamo žigice i malo starih novina, nećemo se smrznuti, čak ni onda kad je vjetar nepovoljan, pa nam vraća dim u lice. A da se i ne spominje da kraj štednjaka čovjek nije mogao biti ni tužan ni osamljen, a i inače se osjećao zaštićenim od svake nevolje.

Kao što sam se osjećao i ja dok sam sjedio sa svojim domaćinima u kuhinji i ugodno razgovarao. Bio sam ondje prvi put, ali mi se svejedno činilo kao da onamo pripadam, kao da je kuća u kojoj boravim moja kuća i kao da su ljudi u toj kući moja obitelj.

I zato mi nije teško palo kad se pokazalo da poslijepodnevnoga broda doista neće biti i da ću morati prenoćiti. Jer sve se nekako riješilo: i postelja i pidžama, čak i četkica za zube. A ja sam sve vrijeme bio uvjeren da je to zbog štednjaka, da on zrači svu onu sigurnost i po potrebi stvara čuda.

A onda sam još prije spavanja na kantunalu kraj kreveta našao stari strip Dubravka Matakovića o Malom Ivici koji ukrade od matere štednjak i njime se odveze na more. Tada mi se učinilo da je to sasvim moguće, a da je strip i inače posve realističan. Ugasio sam svijeću i zaspao kao beba.

[ad id=”40551″]

Pavao Pavličić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Običaji

VIDEO: Najmlađi potkivač u Hercegovini čuva stari zanat

Objavljeno

na

Objavio

Najmlađi potkivač konja u Hercegovini je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima pokraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja.

Nekada su zvuci čekića odzvanjali selima. Nije se moglo bez kovača i poktivača, koji je tako reći “obuvao” konje. Kada su u poljoprivredi konji ustupili mjesto traktorima i potkivači su počeli nestajati.

U Hercegovini ih ima tek nekoliko, a najmlađi je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima pokraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja. Ima 20 konja pa je tajne zanata naučio jer je morao – nije bilo nikog tko bi to htio raditi.

“Imao sam 24 godine kad sam naučio potkivati konje. Naučio me je kolega iz Sinja koji je dolazio ovamo kako bi potkivao. On mi je dao prvi alat i krenuo sam u ovaj zanat”, kaže za Našu TV Daniel Glibić.

Potkivanje konje ne boli. Prvi put potkivaju se s 2,5 godine. Kao i broj obuće i konji imaju broj svoje potkovice. Daniel ih naručuje iz Zagreba jer ih kod nas nema kupiti. Za dva sata konj se potkuje.

Bez ljubavi nema ništa od potkivanja, jednog od najstarijih zanata koji se prenosio s koljena na koljeno. Ovaj zanat je težak i nije dobro plaćen zbog čega Danielu nije ovo posao od kojeg živi.

“Prije svega, ovaj posao je prljav. Meni je osobito težak jer sam visok i leđa mi stradaju. Osim toga, treba i znati raditi s konjima jer kad se stavlja potkova na zadnju nogu, konj može vrlo lako udariti”, poručuje Glibić.

To što je prljav i težak posao ne smeta ni Nikoli Cvitkoviću koji se na ovom ranču svakodnevno brine o konjima. Neki konji su njihovi, a neki su na pansionu. To znači da su ih vlasnici doveli na ovo mjesto kako bi se na određeno vrijeme Danijel i Nikola pobrinuli za njih.

“Dnevno s konjima jašem minimalno 20 kilometara. Nedavno sam sa svojim konjem išao na Kupres. To je tura od gotovo 100 kilometara, jahao sam 14 sati” kaže Nikla Cvitković.

Zbog ljubav prema konjima, ranč Klin Dolac na Gorancima će se i dalje širiti te će ovim mjestom još dugo odzvanjati zvuci čekića.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

To je naša zemlja tu žive Hrvati

Objavljeno

na

Objavio

Već 725. godine na Bilima u brdima što spajaju Mostar i Široki Brijeg,  u kontinuitetu se slavi misa u čast našeg Stvoritelja.

Kršćanski narod ovoga kraja  je želio, znao, vjerovao i sačuvao vjeru pradjedovsku. Za vrijeme surove i krvave Turske vladavine, malena uvalica je okupljala vjernički puk u molitvi, i nikada za nju Turci doznali nisu. Svake godine na nedilju nakon Petrovdana , na Bilima se slavi sveta Misa, tako i ovu nedilju, 02.07.2017. godine. Nakon mise, narod uživa u druženju u štovanju stoljetnih narodnih običaja!

 Ja zabilježih tišinu, mir i sjećanje

Zagledana u malenu kapelicu u sjenovitoj uvali ne dodiruju me zvuci…

niti tišine ljetnih boja..niti zanjihani oblaci….

od prošlosti ostade tek trenutak  uspomene…

treperi lišće i svilenom nečujnosti ovija krševiti krajolik ….

zanose me opojni mirisi divljih cvjetova prelivenih mirom

Kad nasloniš uho na svoje rodno tlo osluhneš jecaj i molitvu…tko zna čiju..

usnule ruke sklopljene u molitvi …

Dok tiho stojim pod razgranatim  hrastom nad kojim visi vedar lipanjski dan

promatram nepokretnost što poput otkosa miruje…

tišina je mjesto susreta sa samim sobom, u miru u molitvi…

„Rajska Djevo Kraljice Hrvata

Naša majko naša zoro zlata

Odanih Ti srca primi dar

Primi čiste ljubavi nam dar „

Prastaro svetište Misište zasigurno je najstarije svetište na Bilima ali i jedno od najstarijih svetišta u Hercegovini uopće.

misisteZa početak ćemo reći nešto o povijesti ovoga svetišta. Prema crkvenim zapisima koji datiraju od oko prije 700 godina možemo vidjeti da su se od tih starih vremena u Misištu služile Svete mise. Franjevci iz župe Mostarski Gradac brižno su bilježili i kroz povijest pratili razvoj ovoga kraja tako da danas imamo sve zabilježeno u crkvenim knjigama.

Kroz taj dugi niz godina kršćanstvo kao vjera imalo je dobrih i loših razdoblja. Bilo je i kažnjavanja te progona kršćana a samim time i franjevaca koji su boravili i borave na ovim krajevima. Služenje svetih misa u Misištu nije nikada prekidano bez obzira u kakvom se položaju nalazilo kršćanstvo. Prema pričama koje smo čuli pouzdano znamo da su se mise ponekad održavale tajno uz ogroman rizik koji su vjernici morali nositi na svojim leđima.

Zbog jake vjere i ustrajnih franjevaca iz godine u godinu kroz stoljeća i desetljeća služenje Svetih misa održalo se sve do danas. Svake godine prve nedjelje iza Petrovdana u svetištu Misištu se služi Sveta misa. Bilo da ste iz ovih krajeva ili ste nekada davno otišli u bijeli svijet zna se da je misa uvijek te nedjelje iza Petrovdana, to je kao nepisani zakon. Kroz propovjed i uvod u misno slavlje fratri ističu mogućnost izumiranja ovoga svetišta ali isto tako iz godine u godinu potiču na dolazak nove posjetitelje. Toga dana bile postaju pravo središte ovoga kraja. Uz moderne uređaje koji zavladaju toga dana Bile posjete mnoga kulturno umjetnička društva, gangaši iz okolnih sela i krajeva te konjanici iz konjičkog kluba Goranci.

bileZbog tih starih običaja te konjanika svi se mislima možemo vratiti u ta neka stara vremena i vidjeti kako je to bilo prije u Misištu. Što se tiče samog uređenja vrtače u kojoj je svetiše može se mnogo toga reći.

Još davno cijelom dužinom oko vrtače podiznut je kameni zid visine nekih 120 cm. Jedna od najvećih atrakcija su hrastovi koji se ponosno izdižu i odmah govore da je ovo neka posebna vrtača. Zasađeni prije tko zna koliko godine još uvijek žive i svjedoče burnum ali i ugodnim danima ovoga svetišta.

Spustivši se do samog dna vrtače primjećuje se stara ali i nova kapelica sa zvonikom. Ozidane kamenom odlično se uklapaju u cjelokupni ambijent.”Mali grad” što Bile postanu te posebne nedjelje već sljedećeg dana nestaje i seli se negdje drugdje sve do sljedeće godine i sljedećeg misnog slavlja na Bilima u Misištu.

O Bilima
Bile su planinska visoravan okružena padinama koje vode do okolnih sela koja čine svojevrsnu granicu Bili. Prostiru se na području dviju županija; Hercegovačko-neretvanske te županije Zapadnohercegovačke. Ovu visoravan čine dvije prirodno vezane cjeline, Velike i Male Bile. Najviši vrh Velikih Bili ujedno i cijelih Bili je JASTREBINKA (1133m n/v ). Granicu sa strane HNŽ čine sela Goranci, Bogodol te Polog. Sela koja čine granicu u ŽZH su Grabova Draga te Gradac. Iz Mostara odnosno Širokog Brijega vrlo lako se dođe na ovu visoravan. Tu se nalaze mnogi putokazi koji vas usmjeravaju ka Bilima dok se po samoj visoravni nalaze drveni putokazi koji vas usmjeravaju u sve kutke Bili i odlično se uklapaju u cjelokupni krajolik.
Reljef je tipičan krški s malo obradive plodne zemlje te mnoštvom jama i duboki ponora. Plodne vrtače od davnina su bile jedan od glavnih izvor hrane za preživljavanja ljudi ovog kraja. Na Bilima vlada umjereno planinska klima s par varijacija na različitim dijelovima. Područja manjih nadmorskih visina odnosno područja Bili prema Grabovoj Dragi i Pologu najtopliji su dijelovi dok su vrhovi Jastrebinka i Grozdac uvjerljivo najhladniji dijelovi s obilnim snježnim padalinama u zimskim mjesecima. Posljednjih godine sve više se investira u izgradnju objekata u svim dijelovima Bili. S porastom broja vikendica krenulo se u realizaciju projekta vođenja električne energije na Bile. Krajem ove godine očekuje se da će predjeli od vrha Grozdaca do svetišta Misišta dobiti električnu energiju, odnosno da će svi radovi vezani za taj projekt biti završeni.
konji-bile
Uz vikendice na Bilima se nalazi i par stočarski objekata gdje se u ljetnim mjesecima nalaze stada ovaca i koza. Bile obiluju raznim posebnostima. Jedna od poznatiji posebnosti su konji koju lutaju ovim krajem. Uz konje tu su brojni kulturno-povijesni spomenici. Misište i Šančevi samo su neke posebnosti koje ćemo dotaknuti u sljedećim tekstovima. Osim svih ovi posebnosti moramo spomenuti odlične klimatske pogodnosti te bogatstvo prirodnih ljepota i ljekovitog bilja koji čine odlične preduvjete za razvoj turizma na Bilima.

Kako je to izgledalo 1956 zabilježio je Fred Lončar, pogledajte u priloženom videu:

K.K./kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari