Pratite nas

Običaji

Štednjak na drva

Objavljeno

na

Štednjaci su uvijek željeli ostaviti dojam da su proizvod neke jako visoke tehnologije

Našao sam se usred zime na nekom srednjodalmatinskom otoku. Puhala je strašna tramuntana, pa je brod jedva pristao, a kad sam se iskrcao, čulo se da je – upravo zbog toga vjetra – nestalo struje i da se ne zna kad će stići. Čovjek koji me trebao dočekati telefonom mi je javio da ga je nešto spriječilo i da se moram sam snaći za prijevoz do sela. A autobus je bio u kvaru i nije bilo taksija. Tada su mi se počele javljati zle slutnje: trebao sam ondje obaviti nekakav posao i vratiti se poslijepodnevnim brodom, a sad mi je, nakon toga niza nedaća, palo na pamet da ću možda morati i prenoćiti na otoku, jer, kakve sam sreće, popodnevnoga broda neće ni biti. A tko zna hoću li imati gdje spavati, i tko zna kako je ovdje s hranom, a osobito s grijanjem. Tako sam u selo stigao u prilično turobnu raspoloženju.

Ali kad sam našao kuću svojega domaćina i kad sam u nju ušao, sve se odjednom promijenilo. Jer ondje se iz dvorišta ulazilo ravno u kužinu, a prvo što sam u toj kužini ugledao bio je veliki bijeli štednjak i pred njim žarač, lopatica i hrpa drva. Pred tim prizorom osjećao sam se kao da sam stigao kući i nisam više bio nimalo zabrinut ni za ishod posla koji sam došao obaviti, ni za brod, a najmanje za struju. Štednjak je bio dovoljan da me baci u euforiju: shvatio sam da je on za mene simbol doma, sigurnosti i blagodati.

Zato sam, čim mi je to dopustila pristojnost (a ona je tražila da se s domaćinima pozdravim i da s njima popijem čašicu), prišao štednjaku i stao ga ogledavati sa svih strana. Promatrao sam ga onako kako sam kao dijete promatrao rijetke automobile kad bi se slučajno našli u mojoj ulici. I taj mi je štednjak naime izgledao kao nekakav luksuzni stroj. Dapače, izgledao mi je kao vremeplov koji je stigao iz onoga davnog vremena kad su štednjaci bili uobičajena stvar, a nisu još bili prognani na otoke i u daleka planinska sela, gdje struja nije pouzdana, ali zato ima drva u izobilju. I činilo mi se kao da me taj štednjak može odvesti u ono doba iz kojega je i sam doputovao, da još jedanput sve doživim.

Bio je posve isti kao oni nekadašnji štednjaci, pa sam mogao provjeriti svoja sjećanja. Tada sam utvrdio da ta sjećanja imaju i nekakav sustavan oblik, jer podrazumijevaju podjele i klasifikacije. Ukratko ću vam to izložiti.

Prva podjela bila je na zidane i limene štednjake. Zidani su bili stariji i smatrali su se donekle staromodnima, ili barem neekonomičnima. Stajali su u kutu kuhinje zauzimajući dobar dio njezina prostora, a imali su niži i viši dio. U nižem dijelu bila je ploča za kuhanje (koju je povremeno trebalo laštiti kožicom od slanine), a u višem dijelu pećnica s velikim vratima. S vanjske strane bio je takav štednjak obložen dekorativnom opekom u boji, a imao je i željeznu šipku za vješanje kuhinjskih krpa. Osobito je prikladan bio zimi, jer je dugo držao toplinu, pa bi se ponekad otvorila vrata prema sobama, da dio te topline ode i onamo.

Drugu skupinu činili su limeni štednjaci, koji su zauzimali manje prostora, a za vrućina su se mogli prenijeti u ljetnu kuhinju. Oni su se smatrali modernijima, a bilo ih je dvije vrste: obični, crni, bez ikakvih kerefeka, i finiji, emajlirani, koji su obično bili bijeli, ali bilo je i drugih boja. E, ti su štednjaci najviše sličili vremeplovu.

Naime, premda su radili po vrlo jednostavnu principu (staviš u ložište drvo pa ga zapališ i kvit posla), oni su željeli ostaviti dojam da su proizvod neke jako visoke tehnologije, a da i sami nude bezbroj mogućnosti, pa da treba znati njima rukovati. Zato je na njima bilo sve puno nekakvih štosova i dosjetki.

Na gornjoj ploči imali su okrugle otvore koji su bili pokriveni takozvanim ringlama. Te ringle bile su zapravo plosnati koluti, koji su bivali sve manji i manji, a završavali su okruglom čašicom sa šipkom u sredini. Tako je tu čašicu bilo moguće zakvačiti žaračem (zvanim širajzl) pa podizati kolute jedan po jedan. To se radilo onda kad je za pripremu nekoga jela trebala otvorena vatra, kakav je slučaj, recimo, s palačinkama. Osim toga, ti su štednjaci imali ukrašena vratašca s lijepom drškom, a na njima mali otvor kroz koji se moglo gledati da li vatra dobro plamti. Na samu dnu bila je ladica u koju je padao pepeo. Nju je trebalo povremeno prazniti, a najbolje je bilo zimi, jer tada bi se pepeo prosuo po pločniku, da se prolaznici ne skližu.

Ali bilo je na tim štednjacima još nekakvih zanimljivosti. Bila je, recimo, na desnoj strani šipka koja se mogla izvući i opet ugurati, a za koju niste znali čemu zapravo služi, dok vam to ne bi netko objasnio. A služila je tomu da se u ložište pušta manje ili više zraka i da se tako utječe na intenzitet vatre. A da se i ne govori o tome kolika su znanja bila potrebna za pravilno postavljanje dimnjaka i za uporabu pećnice. I uopće, na štednjak niste mogli gledati kao na obično kuhinjsko pomagalo, nego kao na uređaj koji u sebi krije neslućene mogućnosti.

Zato smo se u njega pouzdavali i znali da nas on nikada neće iznevjeriti: samo ako ima ogrjeva, samo ako imamo žigice i malo starih novina, nećemo se smrznuti, čak ni onda kad je vjetar nepovoljan, pa nam vraća dim u lice. A da se i ne spominje da kraj štednjaka čovjek nije mogao biti ni tužan ni osamljen, a i inače se osjećao zaštićenim od svake nevolje.

Kao što sam se osjećao i ja dok sam sjedio sa svojim domaćinima u kuhinji i ugodno razgovarao. Bio sam ondje prvi put, ali mi se svejedno činilo kao da onamo pripadam, kao da je kuća u kojoj boravim moja kuća i kao da su ljudi u toj kući moja obitelj.

I zato mi nije teško palo kad se pokazalo da poslijepodnevnoga broda doista neće biti i da ću morati prenoćiti. Jer sve se nekako riješilo: i postelja i pidžama, čak i četkica za zube. A ja sam sve vrijeme bio uvjeren da je to zbog štednjaka, da on zrači svu onu sigurnost i po potrebi stvara čuda.

A onda sam još prije spavanja na kantunalu kraj kreveta našao stari strip Dubravka Matakovića o Malom Ivici koji ukrade od matere štednjak i njime se odveze na more. Tada mi se učinilo da je to sasvim moguće, a da je strip i inače posve realističan. Ugasio sam svijeću i zaspao kao beba.

[ad id=”40551″]

Pavao Pavličić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Običaji

Tko kuha najbolju raštiku na svijetu?

Objavljeno

na

Objavio

I ove godine, u četvrtak 31.10, na Agroturizmu Marića Gaj održava se 7. natjecanje u kuhanju raštike RAŠTIKIJADA 2019.

Pobjednici 6. raštikijade, HKUD Hercegovac brane titulu najbolje ekipe u kuhanju tradicionalne hercegovačke raštike u jakoj međunarodnoj konkurenciji. U kategoriji inovativna jela od raštike ekipa ZIMBRA brani naslov prvaka svijeta i okolnih sela dok im za petama pušu snažne ekipe kao što su Njemačka ekipa Oldenburg ili Agroturizam Konavle.

Osnova je natjecanje u kuhanju jela od raštike i promocija istih. Natjecanje se odvija u dvije kategorije, prva je tradicionalna hercegovačka raštika koja se kuha s mesom (suhim ili svježim). Druga kategorija su inovativna jela. Od raštike se mogu raditi predjela, glavna jela, napitci i deserti. U drugoj kategoriji su također uključena i internacionalna jela od raštike koja se u svakoj regiji ili državi priprema na poseban način. Raštikijada je prilika da se na jednom mjestu okupe svi ljubitelji ovog skoro zaboravljenoga jela te da se razmjene najbolji recepti i iskustva. Uz natjecanje pokušava se prikazati bogata kultura Hercegovine kroz nastup kulturno umjetničkih društava i gangaša a nakon službenog dijela za sve posjetitelje osigurana je odlična zabava uz tamburaše.

Zanimljivosti RAŠTIKIJADA 2019:

U kategoriji inovativna jela ocjenjuju se najbolje glavno jelo od raštike, najbolje predjelo, najbolji napitak, najbolji desert i najbolje internacionalno jelo od raštike. Ovu kategoriju posebno ocjenjuje tročlani žiri sastavljen od entuzijasta i ljubitelja raštike!

Kao i svake godine do sad nagrađujemo i najšarmantniju ekipu. Pored toga nagrađujemo i ekupu s najboljim štandom, navedenu nagradu zaslužit će ekipa koja se bude isticala uređenjem, prezentacijiom i gastro ponudom na svom štandu!

Mislite li da Vi i Vaša ekipa kuhate najbolju raštiku na svijetu?

Jednostavno se prijavite online i pokažite svoje sposobnosti:

http://www.agroturizam-hercegovina.com/rastikijada-2019/

Ali požutite broj natjecateljskih ekipa je ograničen na 25!

Za posjetitelje koji žele kušati raštiku, uživati u domaćim vinima i rakijama te dobro se zabaviti uz tamburaše uz kupnju promo čaše od 20 KM osiguran je ulaz i sve gore navedeno.

Sve novosti vezane za raštikijadu pratite na našem Facebook i Instagram profilu!

RAŠTIKIJADA 2019 – satnica:

14:00-15:00 – Prijava ekipa

15:00 – Početak kuhanja

16:00 – Otvaranje Raštikijade za posjetitelje

18:00 – Završetak kuhanja i početak ocjenjivanja jela

19:00 – Proglašenje pobjednika

19:30 – Zajednička večera i zabavni program

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Običaji

Vojvoda Boško Ramljak: Mi smo prolazni, a Alka je vječna!

Objavljeno

na

Objavio

Prve nedjelje kolovoza, Boško Ramljak, po drugi će put, kao alkarski vojvoda, predvoditi sinjske alkare na ovogodišnjoj 304. Sinjskoj alci.

Ramljak iza sebe ima karijeru alkarskog momka, osam godina bio je harambaša, 12 godina bio je član Upravnog odbora VAD-a, a bio je i barjaktar. Ove godine, kao alkarski vojvoda, po drugi će puta predvoditi sinjske alkare.

Tim povodom, s ovim iskusnim članom VAD-a, koji Alku živi 365 dana u godini, i prekaljenim hrvatskim ratnikikom, dva puta ranjavanim i više puta odlikovanim, razgovarali smo ovih dana u Sinju.

Pred nama je 304. Sinjska alka. Vojvodo, je li sve spremno za početak prve trke, ovogodišnje, 304. Sinjske alke?

-Alkari i alkarski momci po prastarim običajima svojih pradjedova uvježbavaju se za 304.alkarska nadmetanja 4.kolovoza, i sve je spremno da otpočnu Bara,Čoja i Alka.

– Što je, što se same utrke tiče, novo u odnosu na prošlu godinu?

-Alka je nepromjenjiva i sve je strogo propisano statutom alke. Novo je samo nekoliko sudionika debitanata alkara i alkarski pratitelja.

Sinj i Cetinska krajina za Alku ne žive samo tih nekoliko dana početkom kolovoza, nego kroz čitavu kalenarsku godinu. Što je tijekom posljednjih 365 dana bilo ključno, a prošlo je ispod radara javnosti?

-Ključni su bili uzgoj konja u alkarskoj ergeli i veliki broj pomlatka u našoj konjušnici.

Za alkarskog vojvodu izabrani ste tijesnom većinom. Međutim, potpisnik ovih redova je po završetku 303. Sinjske alke bio nazočan kada vam je vaš prethodnik, Ante Vučić, čestitao riječima: “Ovo je bilo podizanje Alke za jedno koplje iznad”. Je li to ujedno bio i znak da su određena ranija mimoilaženja znak prošlosti?

-Kao na svakim izborima utrka je nemilosrdna a na kraju se vojvoda nikada u pobjedi ne uzvisi nego svi zajedno radimo na dobrobiti naše alke. Mi smo prolazni, a alka je vječna. Jednako viteški je pobjediti i izgubiti.

Na dan prošlogodišnje Alke u Sinju su se mogle čuti spekulacije kako će vaš govor uoči Alke bit vrlo kritizerski po određene dužnosnike, ali i neke procese koji se događaju u državi. Međutim, za većinu koja ga je čula, govor je bio čista suprotnost tim spekulacijama i svojevrsna politička platforma i poziv za zbijanje nacionalnih redova. Je li to smjer kojim se ide i dalje?

-Uloga alkarskog vojvode nije da nikog kritizira niti da iznosi svoje privatne političke stavove već sasvim suprotno.Vojvoda je domaćin i treba učiniti sve da se svi pa tako i političari osjećaju ugodno, i pritom se dotaknuti aktualnosti, a 2018 godina je bila prepuna predivnih događaja koji su ujedinili naciju i samim time “pljuvati” političare na sam dan pobjede koji je i za mene osobno veliki dan nije imalo nikakav smisao.

Dalmacija ima dva istaknuta brenda. Turizam i Alku. Kako ih ujediniti?

-Tu imamo veliki problema, i ja jako želim da ne nužno ne na samu alku ali svakako kroz alkarske pripreme turističke zajednice surađuju i afirmiraju alku jer sam siguran da bi smo u svakom trenutku nekoliko autobusa turista mogli ugostiti u našem gradu na obostrano zadovoljstvo i u tome vidim višestruku korist.

Tko je Boško Ramljak privatno?

Samozatajan čovjek koji najradije vrijeme provodi sa obitelji, bilo u vožnji biciklom ili na kavi sa dragim ljudima.

Na koncu, Vaša poruka našim čitateljima…

-Dođite na alku jer tko je jednom vidi poželi se vratiti.

R. Horvat/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari