Pratite nas

Običaji

Štednjak na drva

Objavljeno

na

Štednjaci su uvijek željeli ostaviti dojam da su proizvod neke jako visoke tehnologije

Našao sam se usred zime na nekom srednjodalmatinskom otoku. Puhala je strašna tramuntana, pa je brod jedva pristao, a kad sam se iskrcao, čulo se da je – upravo zbog toga vjetra – nestalo struje i da se ne zna kad će stići. Čovjek koji me trebao dočekati telefonom mi je javio da ga je nešto spriječilo i da se moram sam snaći za prijevoz do sela. A autobus je bio u kvaru i nije bilo taksija. Tada su mi se počele javljati zle slutnje: trebao sam ondje obaviti nekakav posao i vratiti se poslijepodnevnim brodom, a sad mi je, nakon toga niza nedaća, palo na pamet da ću možda morati i prenoćiti na otoku, jer, kakve sam sreće, popodnevnoga broda neće ni biti. A tko zna hoću li imati gdje spavati, i tko zna kako je ovdje s hranom, a osobito s grijanjem. Tako sam u selo stigao u prilično turobnu raspoloženju.

Ali kad sam našao kuću svojega domaćina i kad sam u nju ušao, sve se odjednom promijenilo. Jer ondje se iz dvorišta ulazilo ravno u kužinu, a prvo što sam u toj kužini ugledao bio je veliki bijeli štednjak i pred njim žarač, lopatica i hrpa drva. Pred tim prizorom osjećao sam se kao da sam stigao kući i nisam više bio nimalo zabrinut ni za ishod posla koji sam došao obaviti, ni za brod, a najmanje za struju. Štednjak je bio dovoljan da me baci u euforiju: shvatio sam da je on za mene simbol doma, sigurnosti i blagodati.

Zato sam, čim mi je to dopustila pristojnost (a ona je tražila da se s domaćinima pozdravim i da s njima popijem čašicu), prišao štednjaku i stao ga ogledavati sa svih strana. Promatrao sam ga onako kako sam kao dijete promatrao rijetke automobile kad bi se slučajno našli u mojoj ulici. I taj mi je štednjak naime izgledao kao nekakav luksuzni stroj. Dapače, izgledao mi je kao vremeplov koji je stigao iz onoga davnog vremena kad su štednjaci bili uobičajena stvar, a nisu još bili prognani na otoke i u daleka planinska sela, gdje struja nije pouzdana, ali zato ima drva u izobilju. I činilo mi se kao da me taj štednjak može odvesti u ono doba iz kojega je i sam doputovao, da još jedanput sve doživim.

Bio je posve isti kao oni nekadašnji štednjaci, pa sam mogao provjeriti svoja sjećanja. Tada sam utvrdio da ta sjećanja imaju i nekakav sustavan oblik, jer podrazumijevaju podjele i klasifikacije. Ukratko ću vam to izložiti.

Prva podjela bila je na zidane i limene štednjake. Zidani su bili stariji i smatrali su se donekle staromodnima, ili barem neekonomičnima. Stajali su u kutu kuhinje zauzimajući dobar dio njezina prostora, a imali su niži i viši dio. U nižem dijelu bila je ploča za kuhanje (koju je povremeno trebalo laštiti kožicom od slanine), a u višem dijelu pećnica s velikim vratima. S vanjske strane bio je takav štednjak obložen dekorativnom opekom u boji, a imao je i željeznu šipku za vješanje kuhinjskih krpa. Osobito je prikladan bio zimi, jer je dugo držao toplinu, pa bi se ponekad otvorila vrata prema sobama, da dio te topline ode i onamo.

Drugu skupinu činili su limeni štednjaci, koji su zauzimali manje prostora, a za vrućina su se mogli prenijeti u ljetnu kuhinju. Oni su se smatrali modernijima, a bilo ih je dvije vrste: obični, crni, bez ikakvih kerefeka, i finiji, emajlirani, koji su obično bili bijeli, ali bilo je i drugih boja. E, ti su štednjaci najviše sličili vremeplovu.

Naime, premda su radili po vrlo jednostavnu principu (staviš u ložište drvo pa ga zapališ i kvit posla), oni su željeli ostaviti dojam da su proizvod neke jako visoke tehnologije, a da i sami nude bezbroj mogućnosti, pa da treba znati njima rukovati. Zato je na njima bilo sve puno nekakvih štosova i dosjetki.

Na gornjoj ploči imali su okrugle otvore koji su bili pokriveni takozvanim ringlama. Te ringle bile su zapravo plosnati koluti, koji su bivali sve manji i manji, a završavali su okruglom čašicom sa šipkom u sredini. Tako je tu čašicu bilo moguće zakvačiti žaračem (zvanim širajzl) pa podizati kolute jedan po jedan. To se radilo onda kad je za pripremu nekoga jela trebala otvorena vatra, kakav je slučaj, recimo, s palačinkama. Osim toga, ti su štednjaci imali ukrašena vratašca s lijepom drškom, a na njima mali otvor kroz koji se moglo gledati da li vatra dobro plamti. Na samu dnu bila je ladica u koju je padao pepeo. Nju je trebalo povremeno prazniti, a najbolje je bilo zimi, jer tada bi se pepeo prosuo po pločniku, da se prolaznici ne skližu.

Ali bilo je na tim štednjacima još nekakvih zanimljivosti. Bila je, recimo, na desnoj strani šipka koja se mogla izvući i opet ugurati, a za koju niste znali čemu zapravo služi, dok vam to ne bi netko objasnio. A služila je tomu da se u ložište pušta manje ili više zraka i da se tako utječe na intenzitet vatre. A da se i ne govori o tome kolika su znanja bila potrebna za pravilno postavljanje dimnjaka i za uporabu pećnice. I uopće, na štednjak niste mogli gledati kao na obično kuhinjsko pomagalo, nego kao na uređaj koji u sebi krije neslućene mogućnosti.

Zato smo se u njega pouzdavali i znali da nas on nikada neće iznevjeriti: samo ako ima ogrjeva, samo ako imamo žigice i malo starih novina, nećemo se smrznuti, čak ni onda kad je vjetar nepovoljan, pa nam vraća dim u lice. A da se i ne spominje da kraj štednjaka čovjek nije mogao biti ni tužan ni osamljen, a i inače se osjećao zaštićenim od svake nevolje.

Kao što sam se osjećao i ja dok sam sjedio sa svojim domaćinima u kuhinji i ugodno razgovarao. Bio sam ondje prvi put, ali mi se svejedno činilo kao da onamo pripadam, kao da je kuća u kojoj boravim moja kuća i kao da su ljudi u toj kući moja obitelj.

I zato mi nije teško palo kad se pokazalo da poslijepodnevnoga broda doista neće biti i da ću morati prenoćiti. Jer sve se nekako riješilo: i postelja i pidžama, čak i četkica za zube. A ja sam sve vrijeme bio uvjeren da je to zbog štednjaka, da on zrači svu onu sigurnost i po potrebi stvara čuda.

A onda sam još prije spavanja na kantunalu kraj kreveta našao stari strip Dubravka Matakovića o Malom Ivici koji ukrade od matere štednjak i njime se odveze na more. Tada mi se učinilo da je to sasvim moguće, a da je strip i inače posve realističan. Ugasio sam svijeću i zaspao kao beba.

[ad id=”40551″]

Pavao Pavličić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Običaji

Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića se čvrsto drže zavjeta svojih starih

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Bljesak.info / Zaseok Draga u Mokrom
Foto: Bljesak.info / Zaseok Draga u Mokrom

Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića za Božić poste gotovo dan i pol

Među hrvatskim katoličkim pukom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj rasprostranjeno je mnoštvo različitih božićnih običaja. Na poseban se način ti božićni običaji odnose na Badnji dan koji je bio i ostao pun simbolike i rituala. Iako se do danas dosta tih običaja izgubilo ili zaboravilo, poglavito zbog prilagođavanja novom načinu života, pojedini su krajevi ostali dosljednji u očuvanju običaja svojih predaka.

Unošenje badnjaka i post na Badnji dan, među inim običajima kojima se želi postići zalog za blagostanje, dobre plodove rada i dobro zdravlje, ostali su najreprezentativniji primjer običaja kojim hrvatski katolički puk dočekuje Isusovo rođenje. Unatoč službenom crkvenom zakoniku koji ne navodi Badnji dan kao dan obveznog posta, stariji ljudi pamte kako je nekada i Badnji dan bio izrazito pokornički dan.

Dražani se čvrsto drže zavjeta svojih starih

O bogatstvu i raznolikosti božićnih običaja hrvatskog katoličkog puka svjedoče primjeri o postu na Badnji dan uključujući i zavjetni post na Božić koji završava svečanom svetom misom, a kojih se drže mještani u zaseoku Draga u Mokrom u Širokom Brijegu te mještani Zvirovića u čapljinskoj općini. Iako nedjelja i velika svetkovina, kako narod voli kazati, ne da na se posta, brojni mještani ovih dvaju sela ni danas ne odustaju od svog zavjeta.

”To je naš stari zavjet, Bog zna otkad je, to nitko ne pamti. Ni stariji nisu dobro znali, svi su pričali da je zbog neke opake bolesti, kuge. Ljudi su masovno umirali. Bilo je toliko teško da su ljudi na kraju odlučili i na Božić postiti kako bi se iskorijenila ta pošast”, kazuje u razgovoru za Bljesak.info 94-godišnja Iva Kraljević, najstarija stanovnica u Dragi i popularna teta Iva koja je i danas, unatoč poodmakloj starosti, britka uma i dobrog pamćenja.

Koliko su ljudi bili privrženi i sigurni u učinkovitost ovoga zavjeta potvrđuju primjeri nepogoda koje su, kako svjedoče mještani i naša sugovornica, pogodili one koji bi se omrsili prije svečane božićne mise. Priča se kako je jednom mještaninu koji se omrsio na Božić izgorjela štala, drugome se sin razbolio i uskoro umro… No, i pored toga, prema riječima tete Ive, svečanu božićnu misu uvijek je bilo lijepo dočekati kako čista srca, tako i čista, prazna želuca.

”Neki bi se naši mještani koji nisu držali do ovoga zavjeta odmah zarana najeli kiseloga kupusa i tako siti išli na misu. To mi nikada nije bilo lijepo, uvijek sam voljela skromno i skrušeno dočekati maloga Isusa i dok sam živa držat ću se svoga posta na Božić. Znam da to nigdje ne piše u Bibliji i da Crkva na to ne obvezuje, ali ne želim pogaziti običaj naših starih”, samouvjereno poručuje teta Iva koja je, kako nam je posvjedočila, za svoga dosadašnjeg života čak tri puta pročitala Bibliju od prvog do posljednjeg slova.

Pandemija kuge u Hercegovini od 1814. do 1818. godine

Kuga kao zarazna bolest smatra se najvećom pošasti u povijesti čovječanstva koja je odnijela preko 75 milijuna života. Ova neizlječiva bolest pojavljivala se iznenada i trajala različitim intenzitetima sa zemlje brišući brojne obitelji i gotovo čitava sela i gradove. Prava pandemija kuge u Hercegovini se javila u razdoblju od 1814. do 1818. godine, a od nje nije bio izuzet ni širokobriješki kraj.

Prema dostupnim povijesnim podatcima za župu Blato (od 1847. Široki Brijeg), širokobriješki se kraj susreo s kugom 4. lipnja 1814. godine kada je zabilježen prvi slučaj kuge u Dobrkovićima. Nakon toga se počeo širiti i po ostalim krajevima spomenute župe. U naselju Pribinovići prvi je slučaj zabilježen krajem 1814. godine, dok se u Mokrom pojavila u ožujku sljedeće godine.

Kakav su užas i strah od oboljelih podnosili stanovnici koji nisu bili zaraženi od ove opake bolesti, dovoljno nam je danas pogledati u brojne kužne grobove, pa čak i improvizirana kužna groblja, po ogradama, vrtačama i šumama u koja su pokapani oni čije je živote kuga odnijela. Nerijetko su pokapani na mjestu na kojem bi i okončali svoj život.

Kužni grob u dvorištu obiteljske kuće Zorana Kraljevića - Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića za Božić poste gotovo dan i pol

Foto: Bljesak.info / Kužni grob u dvorištu obiteljske kuće Zorana Kraljevića

U Dragi se danas najpoznatiji kužni grob nalazi uz rub zida obiteljskog dvorišta Zorana Kraljevića koji je prilikom izgradnje svoje obiteljske kuće dao označiti i prigodno urediti grobno mjesto. Njegova obitelj na spomenutom mjestu svake godine na Dušni dan zapali svijeću i pomoli se za vječni spokoj duše od kuge umrlog Ivana, predaka Zoranove loze.

Ni mještani Zvirovića ne žele odustati od svoga zavjeta

Slična je situacija, zapravo bolje reći, gotovo identična u Zvirovićima u čapljinskoj općini, naselju koje pripada ljubuškoj župi Presvetog Srca Isusova u Studencima. Naime, i oni poste na Božić do završetka svečane svete mise kada se okupljaju na zajedničkom čestitanju, pojedu koji kolač i nazdrave uz rakiju.

”Uvijek nam je bilo čudno kako se posti na Božić. No, taj je običaj i zavjet ostao iz vremena kada su na ovim prostorima vladale brojne bolesti (sušica, plućne bolesti, kuga…). U nedostatku liječnika ljudi su zavjetom počeli tražiti spas od bolesti koja je odnijela mnoge živote. Pričalo se kako su na Božić u jednoj obitelji iznijeli čak devet nosila mrtvih, što bi danas bilo devet mrtvačkih sanduka. Zbog toga su naši mještani odlučili zavjetovati i postiti na Božić do završetka svečane svete mise. Taj se zavjet u mnogim obiteljima održao do danas”, riječi su kojima 56-godišnji Jakov Šimović iz Zvirovića za Bljesak.info opisao ovaj neobični božićni običaj.

”Ljudi su počeli postiti i na Božić kako bi od sebe odbili kugu koja je odnosila mnogobrojne živote u našem kraju. Brojne grudine i gomile po našem mjestu zapravo su grobovi umrlih od kuge. Mi odavno postimo i držimo se toga posta, iako je uvijek bilo onih koji su htjeli prekinuti ovaj zavjet”, posvjedočila je i 88-godišnja Jakovljeva sumještanka Ruža Brajković.

Mještani zaseoka Drage u Mokrom i Zvirovića i danas vjeruju u moć svoga zavjeta i isti ne žele prekinuti. U tome ih nije mogla razuvjeriti ni reforma liturgije i pravila u Katoličkoj Crkvi s Drugom vatikanskom koncilu kojim je ukinuta odredba o obveznom postu na Badnji dan. Dražani i Zvirovčani ostali su dosljedni postu na Badnji dan i zavjetnom postu na Božić, tako da se oni praktički do današnjih dana gotovo dan i pol suzdržavaju od posta i nemrsa.

Ivan Kraljević/bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Običaji

Materice – stari narodni običaj 3. nedjelje došašća

Objavljeno

na

Objavio

FALJEN ISUS GAZDARICE, SRETNE TI MATERICE

Materice su stari narodni običaj koji se obilježava 3. nedjelje došašća, a sačuvan je u nekim krajevima, kao npr. među bunjevačkim Hrvatima, u Posavini i srednjoj Bosni, u Dalmatinskoj Zagori, te u nekim hercegovačkim krajevima.

Tako npr. mladići, muškarci i djeca čestitaju taj dan djevojkama, ženamamamama, punicama, bakama, tetkama, susjedama…, a onda one nagrađuju čestitare sitnim darovima, poput naranči, orasa, lješnjaka, jabuka, suhih smokava ili slatkiša, a ponekad i nešto vrjednijima, poput vunenih čarapa ili rakije.

Ponegdje se djeca ustaju vrlo rano u zoru, svakako prije no što se ustane majka, a onda ju iznenade i svežu, te traže “otkupninu“. Da bi povratila “slobodu”, majka im mora nešto darovati, a sve prolazi u radosti i smijehu.

Kod bunjevačkih Hrvata sačuvan je običaj da nakon čestitanja majke djecu i ostale čestitare daruju posebno ukrašenom jabukom u koju se zabadaju kovanice, orasi, rupčići i slične sitnice.

Također, toga bi dana muškarci obvezno odlazili svojim punicama u čestitare, te bi također od njih izmamili kakav poklončić.

Čestitari bi najčešće pozdravili domaćicu ovim ili sličnim pozdravom:

Hvaljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice!
Ja sam doša’, znaš, da mi nešto daš!
Ja sam stig’o priko mora da mi dadeš koji ora’!
Snašla me je vel’ka muka, ‘ajde daj mi i jabuka!
Ja sam doša’ priko strane, da mi dadeš malo ‘rane!
Vidio sam i ovaca, daj ti meni i novaca!
Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina!
Ja sam doša’ priko polja, da mi bude bolja volja!

Materice su lijepi stari običaji koji pokazuju ljepotu nekadašnje povezanosti i prisnosti ne samo među članovima obitelji, nego i među rodbinom, susjedima i znancima, pa je dobro barem sačuvati spomen na ta bogata vremena.

Također, valja spomenuti uz Materice i slične običaje na Djetinjce (na 2. nedjelju došašća), kada se vežu djeca i kada se, zbog tobožnje prijetnje starijih, moraju otkupiti darujući roditelje, te Očiće (na 4. nedjelju došašća), kada otkupninu moraju platiti očevi.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić/Vjeraidjela

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari