Pratite nas

Komentar

Stepinac kao most dijaloga između Istoka i Zapada

Objavljeno

na

Može li mješovita komisija postati drugo Stepinčevo čudo!?

[ad id=”93788″]

Kakav čovjek je bio Alozije Stepinac najzornije pokazuje njegova poznata i često citirana rečenica, napisana još 1943. godine, ne slučajno te ratne 1943. kada su se i u Europi i u svijetu događali najveći zločini i čovjeka i nad čovjekom: ”Svatko, bez obzira na rasu ili narodnost, ili bez obzira na druge razlike, nosi u sebi pečat, obilježje Boga Stvoritelja i ima svoja vlastita prava u koja nitko ne smije dirati i ograničavati ih silom”.

Piše: Grgo Mikulić

Bilo je to vrijeme kada se i za daleko blaže riječi i za najbezazleniju kritiku vlasti gubila glava. Zapravo je divno čudo kako je i on sam preživio. Govoriti protiv onoga što vlast radi i spašavati one kojima je vlast radila o glavi, i osobito u ono zlosretno vrijeme, nijedna vlast i nikada nije dopuštala niti u miru, a kamoli u ratnom vremenu.

To što je nadbiskup Stepinac preživio, može se otvoreno prepisati samo i izravno Duhu Svetome kako bi do kraja izvršio svoje životno poslanje.

Kada Bog izravno intervenira u život ljudi, tko je taj što može stati na put Naumu Njegovu, tko li Mu može reći „ne ću“, iliti odustati prije nego li poslanje u potpunosti izvrši.

Primjera za to kroz povijest ima i previše.

Svega toga je bio svjestan i sam Stepinac. Zbog toga i jeste bez straha onako govorio i radio, iako same okolnosti niti su bile tome naklonjene, niti su to dopuštale.

Svačiji život, djela, pokažu što je tko mislio i u što je vjerovao, a smrt je zapravo odgovor na sva životna pitanja. Za pitanja nitko ne će žrtvovati svoj život, tek za odgovor se umire.

Kardinal Stepinac je 28. svibnja 1957. u Krašiću zapisao:„Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve što mogu, da otklonim od vas opasnosti koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini“.

Ovakvu rečenicu može napisati samo čovjek koji vjeruje, istinski vjeruje u Boga, u život i poslije tjelesne smrti, u uskrsnuće i vlastito poslanje u ovome životu.

Stvari koje su se događale poslije njegove smrti, koje se i još uvijek događaju, a u izravnoj su svezi s njime, za neke imamo i materijalne dokaze, za druge ne, najzorniji su dokaz kako

Stepinac, iako tijelom mrtav, i danas čini stvari o kojima je još za života govorio i za kojima je čeznuo.

Čudotvorno ozdravljenje Marijane Brkan od cerebralne paralize, a po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca potvrdila je liječnička komisija. Liječničko mišljenje potvrdila je i teološka komisija u Vatikanu. Majka Marijane Brkan, naime, uzela je kćer iz bolnice i odnijela je na Stepinčev grob gdje mu se zavjetovala, nakon čega je Marijana ozdravila.

Danas kada su se tako ispunili svi uvjeti za njegovo proglašenje svetim, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej i predsjednika Srbije Tomislav Nikolić pokušavaju zaustaviti kanonizaciju pišući protestna pisma u Vatikan.

Kako bi pokazao ekumensku dobru volju, a i znak poštovanja, usprkos svemu, Papa oformljuje mješovitu komisiju.

Cilj radne grupe, mješovite komisije, pod okriljem Svete Stolice, nije miješanje u proces kanonizacije, jer on je praktički svršen, a i unutarnja je stvar Katoličke crkve, već upoznavanje s činjenicama onih koji nedovoljno poznaju činjenice, znači purifikacija memorije, čišćenje neistina i nataloženih laži iz našega pamćenja.

Nema pomirenja, bez pročišćenja i osobnoga i kolektivnoga.

Kraljevstvo Nebesko dolazi samo tamo gdje je proces pročišćenja počeo i u onoj mjeri u kojoj je taj proces uznapredovao.

Uzalud je moliti …„dođi Kraljevstvo Tvoje“… ako se nismo prepustili procesu pročišćenja, uzalud je moliti …“i otpusti nam duge naše“ ako i sami ne otpuštamo dužnicima našim.

Pretpostavka oprosta je moliti za oprost.

Da bi se uopće došlo do svijesti o potrebi zamolbe za oprost, i čovjeka i Boga, pretpostavka je biti svjestan pogrješke.

Kako bi se postalo svjestan istine, pogrješke, potrebno je spoznati istinu.

Za spoznati istinu, treba istraživati i biti otvoren za nju, ma kakva ona bila, bez predrasuda, bez skrivenih ciljeva.

Cilj i svrha mora bit istina, samo istina i ništa drugo.

Cilj proglašenja nekoga svetim nije proglasiti ga bezgrješnim, jer svi znamo kako takvi ne postoje među običnim zemaljskim ljudima.

No, svi znamo kako postoje neki između nas koji su se svojim životom potvrdili kao uzori.

To je cilj proglašenja nekoga blaženim ili svetim, a ne predstaviti ga kao bezgrješna.

Prema tome, nitko proglašenjem Stepinca svetim ne želi proglasiti ga bezgrješnim, nego uzorom vjere i vjernosti, a što je on svojim životom najzornije potvrdio.

Istina se spoznaje razgovorom, dijalogom.

Neznanje je uvijek stvaralo predrasude, a predrasude su često u povijesti bile uzrokom mnogih netrpeljivosti, sukoba i ratova.

Istina će nas, tako i time, osloboditi.

Upoznavanje je temelj svakoga razumijevanja i pomirenja, te tako i zalog budućega suživota,

ne samo na ovim nama bližim prostorima, nego i na cijelomu svijetu.

Mješovita komisija je izvanredna prigoda za dijalog, za upoznavanje s činjenicama i s okolnostima u kojima je Alojzije Stepinac radio i živio.

Ako tako bude, pa istina ispliva i bude prihvaćena, a ima izgleda, Alojzije Stepinac bi mogao postati praktički zaglavni kamen u mostu dijaloga između Istoka i Zapada, i ne samo u vjerskom nego i u nacionalnom smislu.

A ako se to dogodi, a prigoda jeste, čudesna prigoda ili se to tako samo meni čini, mješovita komisija bi mogla postati zapravo drugo Stepinčevo čudo.

Grgo Mikulić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kainovska ljubav brata Emira Hadžihafizbegovića

Objavljeno

na

Objavio

GostovanjeGostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.

Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.

Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.

Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih QuislingaDegrella van Tonningena.

Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.

Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.

Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.

Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.

Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)

Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.

I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.

I.Pepić/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zagazili smo duboko u sferu kolektivne socijalne patologije: Zoki i njegova kandidatura ‘zapalili’ Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

BUM! TRAS! KARAMBA! NEVIĐENA SENZACIJA! TKO BI TO OČEKIVAO!? MA, JE LI MOGUĆE!? AUUUUUUUUU!!!

Zoki Milanović objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske (koja je mjesecima najavljivana). Kud ćeš većeg događaja!?

Drma se Hrvatska, podrhtava kao list na vjetru od uzbuđenja!

“Jedini političar državničkog kova”; “Samo on ima karizmu autentičnog ljevičara”; “Jedini političar koji može ujediniti ljevicu” – pljušte komplimenti i pohvale iz kruga njegovih obožavatelja, pogotovu iz posrnule Partije – pa čak i među otpadnicima koji trenutačno imaju status disidenata i osnovali su vlastite strančice. I svi oni čekaju, naravno, poneku sinekuru ako Zoki kojim slučajem zasjedne na Pantovčak. Ponašaju se, dakle, po onoj: “ne laje pas sela radi, nego zbog sebe”. Inače, pokazali su koliko ga “vole” kad je odlazio iz politike.

Čovjek koji je 5-6 puta izgubio izbore, tisuću puta se izblamirao u javnosti svojim lupetanjima koja nemaju veze sa zdravim razumom, pokušao vrbovati i kupovati zastupnike MOST-a i na kraju podvijena repa napustio SKH/SDP, vraća se u velikom stilu!

To medijsko napuhavanje može progutati samo raja ispranog mozga – svima ostalima mora se smučiti. Ili biti urnebesno smiješno. Famu oko Zokija ne šire samo mainstream mediji i TV postaje s nacionalnom koncesijom, nego i “desni” mediji i sve polako ulazi u sferu kolektivne socijalne patologije.

I nije to prvi put da se ovako kolektivno “zabavljamo” poput publike u nekom trećerazrednom cirkusu. I neće biti nikakvo čudo ako u dogledno vrijeme mediji izlude i onaj zdravi, normalni dio ovog naroda koji još uvijek nije podlegao propagandi i ispiranju mozga.

Ljudi, bježite s Interneta! Idite u prirodu! Ako je ikako moguće odaberite neku lokaciju bez struje i ne nosite radio aparat, mobitel ili bilo kakvo slično pomagalo. Ako želite ostati normalni.

Čudite se zašto ljudi odlaze iz Hrvatske!?

Pa vjerojatno zato što su pametniji od ovih koji su ostali. Ja drugoga razloga ne vidim.

Cirkus nas tek čeka. Kad počne kampanja za predsjednika države.

Bilo bi zgodno napraviti analizu s podacima o egzodusu hrvatskih građana u vrijeme predizbornih aktivnosti. Smijem se kladiti da je osjetno veći nego inače.

Ali, ništa zato. Oni imaju izborni zakon po kojemu ih na vlast može izabrati i 5 građana. Ne može se Hrvatska toliko isprazniti da oni ne mogu osvojiti vlast.

A to je najvažnije. Za njih.

A narod…koji narod?

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari