Pratite nas

Komentar

Stier: Komunistički režim bavio se državnim terorizmom, DORH je loše postupio u slučaju Perković i Mustač

Objavljeno

na

Istina je ključna stvar i temelj na kojem trebamo graditi našu budućnost“, rekao je, među ostalim, Davor Ivo Stier, HDZ-ov europarlamentarac na okruglom stolu u Gradcu pod nazivom „Hrvatska – kako dalje?“, na kojem su, u prepunom Arboretumu Zavičajnog muzeja Gradac, sudjelovali još dr. Ivo Lučić iz Hrvatskog instituta za povijest, dr. Ante Nazor (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) i dr. Slobodan Prosperov Novak (Akademija dramskih umjetnosti). Okrugli stol je organiziran povodom Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, a vodio ga je zamjenik načelnika Općine Gradac Davor Andrijašević, navodi rogotin.hr

Komunistički režim bavio se državnim terorizmom

Očekivano, prva tema bila je presuda Perkoviću i Mustaću u Njemačkoj. „Ovo je dodatna prilika za suočavanje s našom novijom povijesti, od 1945. do 1990. i o tome kakav je bio stvarni karakter komunističkog režima. Mnogi će reći kako su se tada gradile ceste, tvornice i drugo, ali sve se to gradilo i u Austriji npr., ali se nisu ubijali politički neistomišljenici. Ostalo je još sedamdesetak nerazjašnjenih ubojstava i veliki je posao pred hrvatskim pravosuđem i politikom. Svjedoci smo kako je dokumentacija iz Domovinskog rata izuzimana i selektivno davana novinarima i Haškom sudu, a dokumentacija SKH je skrivana i mora se tražiti dopuštenje SDP-a, koji je od tog SKH naslijedio imovinu, kadrovsku strukturu i dobar dio ideologije“, rekao je Lučić, dok je Stier istaknuo kako je, iako je riječ o prvom stupnju, ovo presuda režimu koji se bavio državnim terorizmom. „Do presude je došlo jer je Hrvatska ušla u EU i počeo se primjenjivati europski uhidbeni nalog. Vlada Zorana Milanovića je pokušala zaštiti te strukture, zbog čega je aktiviran postupak sankcija prema RH. Ni DORH nije postupio kako treba, što znači da je pred nama veliki posao“, rekao je Stier.

Specijalna uloga medija u Hrvatskoj

Nazor je istaknuo kako su iz staroga sustava mnogi ostali na svojim funkcijama, kako ih ne bi dobili protiv sebe, ali ih to ne amnestira od onog što su radili u bivšoj državi. „Mediji u Hrvatskoj, ne hrvatski mediji, plasiraju mnoštvo dezinformacija, što znači da dio tog sustava i danas postoji. Plasiraju se teze kako smo svi jednako krivi za rat, kako je rat dogovoren, kako je Vukovar prodan itd., iako je jasno i da su prije osnivanja HDZ-a u Srbiji bile posložene karte za rat. Količina neistina i učestalost ponavljanja govori kako to nije slučajno“, tvrdi Nazor, dok je Novak istaknuo kako je Jugoslavija bila nemoralna i nelegitimna tvorevina u kojoj se živjelo u laži.

Lučić je ponovno naglasio kako se stalno podgrijava teza o reustašizaciji i refašizaciji hrvatskog društva. „Ne mislim da je hrvatsko društvo jako podijeljeno. Po desetak je posto lijevih i desnih ekstremista, ali preko 80 posto prihvaća demokratske vrijednosti i to je zdrava struktura za budućnost“, istaknuo je, dok je Nazor, govoreći o Oluji, rekao kako je u Srbiji na vlasti ista ekipa koja je sudjelovala u agresiji na RH, te da našoj djeci trebamo ostaviti ponos koji su imali hrvatski branitelji. Stier je govorio o poziciji Hrvatske u aktualnoj situaciji zategnutih odnosa sa Srbijom, krize u EU, izlaska Britanije iz EU i nove prijetnje izbjeglica, a jedna od tema bila je i kurikularna reforma. Sudionici okruglog stola istaknuli su kako žele da njihova djeca uče hrvatsku, a ne jugoslavensku povijest, da se Domovinski rat zove pravim imenom a ne postjugoslavenski rat, da u lektiri ostane otac hrvatske književnosti Marko Marulić, da u njoj budi i disidentski pisci poput Vlade Gotova, Borisa Marune itd.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari