Pratite nas

Intervju

STIER: ‘Predsjednica zemlju veže za SAD, a Milanović, kao Mesić, za Balkan’

Objavljeno

na

Davor Ivo Stier, HDZ-ov zastupnik i jedan od najjačih stranačkih izazivača Andreja Plenkovića, po svemu sudeći ide u utrku za predsjednika HDZ-a, premda će se o tome nedvosmisleno izjasniti nakon predsjedničkih izbora. Snažno podržava Kolindu Grabar-Kitarović, HDZ-ovu kandidatkinju za Pantovčak, ali upozorava da HDZ-ovi birači ne smiju upasti u zamku ljevice i dopustiti sukobe i fragmentaciju na desnici jer to može pogodovati Zoranu Milanoviću, piše Večernji List

Nakon europskih izbora rekli ste da su birači poručili HDZ-u da su protiv saveza s HNS-om i Bandićem te da žele borbu protiv korupcije i klijentelizma, HDZ-ovi partneri sada sve više ucjenjuju HDZ.
Moj je stav danas isti kao i 2017., a to je da se ne treba bojati izbora. Tada sam smatrao da su izbori bolje rješenje za Hrvatsku, no vodstvo stranke odlučilo je ići u koaliciju s HNS-om. Ova Vlada može odraditi mandat do kraja, ali dobro je da su čelni ljudi HDZ-a prije koji dan rekli da je HDZ spreman ići na izbore.

U kontekstu stranačkih izbora u HDZ-u, a budući da i vi najavljujete mogućnost kandidature za šefa stranke, bi li vam smetalo da izbori za Sabor budu prije unutarstranačkih izbora jer bi Plenkoviću eventualna relativna pobjeda na izborima išla u prilog na izborima u HDZ-u?
Uvijek treba gledati što je najbolje za Hrvatsku, onda tek što je najbolje za stranku, a tek na kraju dolazi partikularni interes. Ako se procijeni da je za državne interese najbolje ići na izbore, onda se njih ne treba bojati, bez obzira na bilo čije osobne interese.

Jeste li definitivno odlučili da idete u utrku za predsjednika HDZ-a?
Sve što sam u ovom trenutku trebao reći već sam rekao. Sad ulazimo u izborni proces koji se sastoji od tri čina: prvo su predsjednički izbori, zatim unutarstranački pa parlamentarni. U HDZ-u imamo snage da naša kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović pobijedi na predsjedničkim izborima. Prvi sam rekao da svi u HDZ-u, bez obzira na razlike koje postoje među nama i koje su normalne u demokratskoj stranci, moramo stati iza predsjedničine kandidature i podržati njezin reizbor. Zatim ćemo jači izaći iz unutarstranačkih izbora pa ujediniti stranku i biračko tijelo te pobijediti na parlamentarnim izborima.

Dobro, ali kad ćete se izjasniti o svojoj kandidaturi za predsjednika HDZ-a?
Stojim iza svega što sam dosad izjavio. Znam točno što ću učiniti, ali više ću reći nakon predsjedničkih izbora.

Plenković je HDZ preuzeo uz tezu o inkluzivnosti, što se dogodilo u tri godine njegova mandata da su se i HDZ i biračko tijelo razjedinili?
Europski izbori pokazali su nam da je naše biračko tijelo podijeljeno i moramo iz toga izvući pouku. Jedino HDZ koji okuplja može pobijediti. Umjesto svađe i tenzija s vlastitim biračkim tijelom, želimo biti široka platforma koja okuplja ljude državotvornih, narodnjačkih i demokršćanskih uvjerenja. U HDZ-u može biti različitih tonova i koncepcija i one se mogu demokratski natjecati kada budu unutarstranački izbori. U ovom trenutku svatko od nas ima pravo i obvezu istaknuti zajedničku želju da naša kandidatkinja Grabar-Kitarović pobijedi na predsjedničkim izborima.

Može li Grabar-Kitarović pobijediti ako je HDZ na oko 27 posto potpore birača, a i sami ste rekli da je HDZ-ovo biračko tijelo razjedinjeno?
Kolinda Grabar-Kitarović mora računati na potporu svih u HDZ-u, ali jasno je da ona mora ići šire od HDZ-a. Zato već sada govorim o potrebi ujedinjavanja biračkog tijela. Ljevica može sa svojim kandidatom Zoranom Milanovićem proći samo ako potakne što veću fragmentaciju i međusobnu borbu na desnom spektru. I to do te mjere da pored takve podijeljene desne političke scene prođe kandidat ljevice. Zato sam upozorio da ne smijemo upasti u tu zamku nego treba ujediniti naše biračko tijelo koje će onda dati većinsku potporu našoj kandidatkinji koja je nasuprot kandidatu ljevice Zoranu Milanoviću.

Želite li reći da će oni koji će dati glas Miroslavu Škori, dakle oni koji će pomoći u toj fragmentaciji na desnici, pridonijeti eventualnoj pobjedi Zorana Milanovića?
Ono što želim reći jest to da ne treba upasti u zamku ljevice. Želim jasno istaknuti da je riječ o dva koncepta; Kolinda Grabar-Kitarović Hrvatsku vidi kao zemlju koja pripada zapadu s čvršćim odnosima sa SAD-om te kao dio Srednje Europe, što je pokazala Inicijativom Tri mora. S druge strane imate politiku koja je počela s Mesićem, zatim Josipovićem, a želi je nastaviti Milanović. Ta politika Hrvatsku tjesnije veže za Balkan i nestabilnosti te regije. To su dva koncepta koja se natječu i vjerujem da će većina građana prihvatiti koncept koji zastupa Grabar-Kitarović.

Uporno izbjegavate bilo što negativno reći na račun Miroslava Škore, a on je taj koji uzima glasove predsjednici?
Nema razloga bilo što negativno govoriti, Grabar-Kitarović vodi afirmativnu kampanju. Građani će na kraju odlučiti između dva koncepta, onog koji Hrvatsku više veže za Balkan ili onog koji zastupa predsjednica i koji je usmjeren prema Srednjoj Europi i Zapadu.

Čini se da su dvije ili tri referentne točke koje su dovele do podjele HDZ-ova biračkog tijela; Istanbulska konvencija, sastav liste za europske izbore i odmicanje od desnice, ali i odluka da se koalira s HNS-om umjesto da je HDZ išao na izbore nakon raskida s Mostom. Slažete li se s time?
Birači HDZ-a na europskim su izborima jasno poručili da žele HDZ koji će imati jasnu državotvornu, demokršćansku i narodnjačku platformu. HDZ koji se neće stidjeti tih vrijednosti, koji će uključivati, a ne marginalizirati taj dio biračkog tijela, onako kako je Franjo Tuđman uključivao ljude koji su bili marginalizirani ili čak proskribirani zbog hrvatskog nacionalizma. HDZ mora imati i one liberalnije i one konzervativnije članove, a u središtu mora biti demokršćanska politika koja to sve može objediniti. Druga važna poruka naših birača jest ta da žele borbu protiv klijentelizma.

U središtu vaše politike je borba protiv klijentelizma i korupcije, međutim uz HDZ se već 30 godina vežu baš klijentelizam i korupcija, zašto mislite da će članovi HDZ-a birati baš vas koji te pojave želite sasjeći?
Ne dam nikome pravo da HDZ-u zalijepi tu stigmu. HDZ čine članovi koji su domoljubi i siguran sam da žele da HDZ predvodi borbu protiv klijentelizma. Kada o tome govorim, ničija uloga u politici nije da bude tužitelj ili sudac, ali naša je uloga donositi strukturne promjene koje će iskorijeniti ili smanjiti prostor za klijentelizam ili ortački kapitalizam. Država i državni sektor, a njih kontroliraju političke strukture, mora izaći iz prostora koje moramo više prepustiti tržišnim načelima kompetitivnosti. Jer tamo gdje ima tržišnih uvjeta i natjecateljskog duha, nema prostora za klijentelizam, nego se traži izvrsnost. Moramo reorganizirati državu i državni sektor, ako hoćete i u kontekstu debate koja se sada vodi, pa tako moramo smanjiti i ukupan trošak državnog sektora kako bismo nagradili one koji rade i daju dobar servis građanima. Smanjivanjem državnog sektora možemo nastaviti smanjivati poreze i tako novac vratiti građanima i tvrtkama jer oni pune proračun i stvaraju novu vrijednost.

Ali premijer Plenković upravo je izišao s ponudom da baš svima u javnom sektoru poveća plaće šest posto, dakle i onima koji rade i onima koji ne rade, nije učinio ništa da se državna uprava smanji, hoću reći da čini sve suprotno od ovog što vi zagovarate?
Linearno povećanje plaća svima u državnom sektoru politički je odgovor premijera na političku situaciju koja je, među ostalim, stvorena i pritiscima HNS-a. Tu su i sindikalni zahtjevi. No ja bih volio da svi politički i društveni čimbenici prihvate činjenicu da je za održivost politike plaća u državnom sektoru potrebno reorganizirati taj sektor. Za daljnja rasterećenja plaća moramo smanjivati rashode, a to je izazov koji je pred nama u idućem mandatu i za to ću se čvrsto zalagati.

Kako gledate na mogućnost kandidature za predsjednika HDZ-a Ivana Penave?
Bilo je dobro, i potrebno, što je Ivan Penava dao te izjave. One simboliziraju zdrav patriotizam koji želi naglasiti vrijednosti Domovinskog rata na kojima se temelji moderna Hrvatska. Penava se ne stidi istaknuti te vrijednosti, a siguran u sebe može se otvoriti i prema drugima i prihvatiti druge kao što je učinio kad je išao u pravoslavnu crkvu na proslavu pravoslavnog Uskrsa s pravoslavnim vjernicima. Penava ima taj element uključivosti, ali da biste bili uključivi, morate znati tko ste vi da biste mogli prihvatiti onog drugog. To mi se sviđa kod Penave i mislim da bi bilo bolje da imamo više političara koji tako strastveno ističu svoje vrijednosti.
U stranačkim kuloarima čuje se da ste Penavi ponudili da bude na vašoj listi na unutarstranačkim izborima u HDZ-u?
Doista mislim da je svaki član HDZ-a važan i svatko će izabrati na koji će način sudjelovati na stranačkim izborima. Apsolutno nemam nikakvih problema s izjavama Ivana Penave, dapače.

Penava, kojeg je predsjednica također pozvala da joj pomogne u kampanji, kaže da mu se nije svidio način na koji je organizirala posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj?
Naš je problem velikosrpska agresija i srbijanska politika koja se od toga ne distancira, nego šalje poruke da ne odustaje od tih ciljeva. Nisu problem kanal ili forme komunikacije kao što je posjet, nije problem ni pismo, odnosno ćirilica. Evo, ja je u školi nisam učio jer sam odrastao u Argentini, ali sam je sam naučio da mogu čitati ćirilicu. Problem je što velikosrpska politika zlorabi ćirilicu kako bi poslala poruku da nije odustala o velikosrpskih pretenzija. Problem je što se na jednoj nogometnoj utakmici, a da se vrh srbijanske politike od toga ne distancira i da to ne osudi, pojavi transparent na kojem piše Vukovar na ćirilici. Time se šalje poruka da se nije odustalo od velikosrpske politike. Zlorabe pismo koje samo po sebi ne može nikako biti sporno, čak i nosi ime jednog sveca – svetog Ćirila. Na to s pravom upozorava Ivan Penava.

Dakle, ćirilicu u Vukovaru doživljavate kao simbol velikosrpske politike?
Da, jer vrh srbijanske politike praktički šalje poruke da se ne srami svoje politike iz vremena agresije na Hrvatsku i da od nje ne odustaje. Zato ćirilicu u Vukovaru ne gledam samo kao pismo, nego kao simbol takve politike i zato je neprihvatljiva u Vukovaru. Napravit ću usporedbu sa Strasbourgom koji je simbol mira i europskog pomirenja. U užem središtu Strasbourga postoje francuske i njemačke dvojezične ploče, ali prošlo je puno vremena nakon Drugog svjetskog rata kada su one uvedene. Nakon što se Njemačka jasno distancirala i osudila nacionalsocijalistički režim koji je okupirao Strasbourg, trebalo je još proći vremena da se u povijesni dio Strasbourga postave dvojezične ploče. Nadam se i radujem se tom danu kada ćirilica više neće biti zloupotrebljavana kao simbol velikosrpske politike. Nažalost, sada to još nije slučaj.

Ima li nade da se to dogodi za vrijeme aktualne vlasti u Srbiji?
Aleksandar Vučić vodi politiku u kojoj želi stvoriti svoju interesnu sferu, ne u smislu rekonstruiranja bivše Jugoslavije ili teritorijalne aneksije, nego u smislu da Beograd bude nezaobilazan, dominantan i pomalo hegemonski čimbenik na tom prostoru. On je ušao u tu politiku kao što to rade neki drugi lideri većih zemalja koji su ipak moćniji od njega. Srbija je poznata po tome što ima veću ambiciju od vlastitih sposobnosti da ih provede. U tom kontekstu vidi se njegova destabilizirajuća politika prema Crnoj Gori, Makedoniji, BiH i Kosovu. Dakle, mi moramo i dalje podržavati EU i europeizaciju država u našem susjedstvu, ali očito je da to nije dovoljno jer po mnogim pokazateljima stanje demokratskih sloboda u Srbiji se pogoršava umjesto da se poboljšava. U vrijeme Zorana Milanovića, unatoč svemu što su ljudi u Vukovaru prošli, željela se nametnuti politika da ćirilica pošto poto mora u Vukovar jer će to odjednom valjda riješiti sve probleme Hrvata i Srba. To je sve u kontekstu politike koja je počela s Mesićem i nastavila se s Josipovićem i Milanovićem.

Nije li pretjerano optuživati ljevicu da Hrvatsku vodi na Balkan?
Svojim izjavama i potezima pokazuje da Hrvatsku ponajprije gleda u kontekstu balkanskih prilika i neprilika. Dakle, Hrvatska mora imati aktivnu politiku prema svojim susjedima, ali svjesna da smo izašli iz političkog Balkana ulaskom u EU i NATO. Danas, kad se u EU govori o zapadnom Balkanu, o balkanskoj carinskoj uniji i mini Schengenu, Hrvatska u to nije uključena jer smo članica EU i NATO-a. S te pozicije moramo voditi aktivnu politiku prema Balkanu da se u susjedstvu ne stvori neka hegemonska sila na tom području koja bi bila prijetnja našoj nacionalnoj sigurnosti. Dakle, uz potporu i naporima EU treba voditi i politiku balansa snaga. Zato je potrebno imati kanal komunikacije s Beogradom te istodobno podržati nezavisnost i prozapadnu orijentaciju Crne Gore, federalizaciju BiH i njezino približavanje EU i NATO-u te vrednovati ulogu albanskog naroda na jugoistoku Europe. Svjesni da politika proširenja više nema istu snagu kao prije, moramo potaknuti balans snaga u našem susjedstvu kako bismo osigurali mir i stabilnost.

Kako u Vukovaru postići politiku pomirenja?
Gradeći Hrvatsku kao modernu nacionalnu državu u kojoj postoji samo jedan politički narod i u kojoj se poštuju identiteti i kulturna baština svih manjina. Prof. Mirjana Kasapović, koja ne dolazi s desnog spektra, dobro je to objasnila u jednom članku kada je upozorila na rezidualne elemente starog i potrošenog modela po kojemu se politika u Hrvatskoj definirala dogovorom vođa Hrvata i vođa Srba u Hrvatskoj. To je anakroni model iz vremena kada Hrvatska nije bila neovisna država, ali ga neki i danas forsiraju. Tu je izvor tenzija. Rješenje je u ustavnom patriotizmu i razvoju Hrvatske kao moderne nacionalne države.

Kako će se ikad promijeniti situacija da djeca koja u Vukovaru idu u srpske razrede uče drukčiju povijest Domovinskog rata od djece koja idu u hrvatske razrede?
Treba težiti integraciji gdje svatko može sačuvati svoj identitet, ali u prvom planu mora biti da je hrvatski državljanin. Ubuduće moramo početi razmišljati o modernom izbornom modelu jer postojeći je potrošen i generira tenzije. Čak ima i oblik segregacije u 12. izbornoj jedinici za manjine, gdje ljudi moraju doći i izjašnjavati se da nisu dio većinskog naroda. Puno je bolje ići sa sustavom gdje bi se zastupnici iz redova manjina birali preko hrvatskih političkih stranaka. Ionako velika većina pripadnika manjina glasa za hrvatske stranke. Možda ovo što zastupam više pogoduje drugim strankama nego HDZ-u, ali uvijek u prvom redu treba biti državni interes, a ne stranački.

Da se vratimo malo na HDZ, dio javnosti pribojava se da biste vi kao mogući predsjednik HDZ-a tu stranku učinili prekonzervativnom zbog svojih izraženih konzervativnih i demokršćanskih stavova?
Demokršćanske vrijednosti imaju dvije komponente, s jedne strane kršćanske, državotvorne, identitetske, a s druge je strane demokratska komponenta koja Hrvatsku želi učiniti pravnom državom, modernim i pluralnim društvom bez klijentelizma i korupcije, tržišno orijentiranom zemljom u kojoj se poštuju medijske slobode. HDZ treba imati baš takvu širinu, imati dijalog i s konzervativnijim članovima, ali s druge strane i s onima liberalnijima koji više naglašavaju slobodarske aspekte. Kršćanska demokracija to spaja, ne dovodi u suprotnost.

Kod vas se pribojavaju i vaših stavova o pobačaju i lustraciji.
Neke stvari treba demistificirati. Ideja je imati demokratsko i moderno društvo. Kada je počela rasvjetljavati prošlost u DDR-u nakon pada Berlinskog zida, Njemačka je htjela osloboditi institucije od ljudi koji su bili ucjenjivi zbog zločina i kršenja ljudskih prava. Time se stvara slobodnije društvo, ne da bi se poticao revanšizam, nego da bi se potakla veća sloboda i pravedniji politički sustav.

Vaš stav o pobačaju?
Pobačaj nije nikada rješenje. Naprotiv, to je tragedija i, bez obzira na različite stavove u društvu, nitko se tome ne može veseliti. Nažalost, često postoji neizdrživ pritisak sebičnih partnera, društva ili bezosjećajnih poslodavaca na žene da idu u tom smjeru. Ustavni sud donio je odluku koja je jasna što se tiče potpune zabrane pobačaja, ali kad zakon dođe na dnevni red, vjerojatno će se koplja lomiti oko priziva savjesti. Ljevica želi to pravo ukinuti i kazniti liječnike, medicinske sestre i primalje koji ne žele sudjelovati u pobačajima. Moji su stavovi suprotni. Država ne smije baciti na ulicu one koji postupaju po svojoj savjesti, a koja im nalaže da liječe i očuvaju život, a ne da ga okončaju.

Što mislite o velikoj koaliciji koju predviđaju ankete?
Protiv sam velike koalicije. Hrvatska mora imati lijevu i desnu nogu da bi mogla hodati. Među njima mora postojati određena distancija jer, ako su lijeva i desna noga preblizu, mogu se spotaknuti. Onda se pada i ostaje na mjestu, a mi želimo da Hrvatska ide naprijed.

Njemačkoj ide sasvim dobro s velikom koalicijom?
Ali s velikom su koalicijom oslabile kršćanska demokracija i socijaldemokracija, a ojačali ekstremi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Petar Penava: O političkim mrtvacima samo najbolje!

Objavljeno

na

Objavio

Intervju s Petrom Penavom, bivšim političkim emigrantom iz SR Njemačke

Gospodine Penava, kako Vi kao bivši politički emigrant gledate na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića?

O političkim mrtvacima samo najbolje!

Znači da tzv. “ljevica“ nije imala boljeg izbora?

Sama činjenica da su njega poslali u utrku za predsjednika države je jasna poruka udbaških struktura da su oni u velikom rasulu. Udbaški produkti mogu samo funkcionirati ako imaju jako udbaško zaleđe. Međutim, oni su se sa “lex Perkovićem“ sami pokopali i samo je pitanje vremena kada ćemo ih politički dotući.

U medijima se govori da je Milanović ucjenjen i da je zbog toga morao pristati na ovu kandidaturu. Što se ipak od njega može očekivati kao i od struktura koje ga podržavaju?

Mi nismo zaboravili da je Milanovićeva grupa odgovorna za “lex Perković“, za registar hrvatskih branitelja, za dvije kolone u Vukovaru, za nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru, za ubojstvo hrvatskog branitelja Darka Pajičića, za udbaški zakon o prebivalištu, o marginalizaciji i sprječavanju glasanja dijaspore, o postavljanju udbaških kadrova u hrvatsku diplomaciju, o gospodarstvenom krahu, korupciji, o oprostu milijunskih dugova udbaškim medijima itd.

Vi očekujete da će Milanović i njegova grupa doživjeti još jedan politički debakl?

Apolutno! Hrvatski narod je pokazao nakon “lex Perkovića“ da želi jednu lustriranu i demokratsku Hrvatsku. Ali umjesto nje dobili smo sramotnu i štetnu koaliciju Plenkovića i HNS-a, jednim od kreatora “lex Perkovića“. Svaka politika koja radi protiv interesa svoga naroda i svoje države osuđena je na propast.

Kako hrvatska dijaspora ocjenjuje rad današnje koalicije?

Ono što velikosrpskim fašistima nije uspjelo to će ova koalicija sa Plenkovićem na čelu odraditi bez ijednog ispaljenog metka: Hrvatsku od Hrvata etnički očistiti.

Uskoro se bliži obljetnica žrtve grada heroja Vukovara.

Vukovar i njegova žrtva se ne smiju bagatelizirati. To se naše neprocjenjivo blago ne smije bacati pred svinje.

U Domovinskom ratu je bilo dosta časnih srba koji su se borili za samostalnu i demokratsku RH kao svoju domovinu. Njih ne smijemo zaboraviti i njima moramo biti jako zahvalni. Ovi ljudi moraju imati svoj glas u RH a ne oni koji su ratovali za veliku srbiju i koji imaju krvave ruke.

Problem na prostoru bivše YU je velikosrpski fašizam koji je poražen u Slo, Hr, BiH i na Kosovu. Pa NATO je njih dva puta bombardirao. Pa čak se je i Crna Gora od njih odvojila. Dakle, problem je tu i njega treba jasno i glasno označiti i riješiti.

Genocidnost velikosrpskog fašizma se ne smije zaboraviti i zanemariti. Njemu se treba svim sredstvima suprotstaviti.

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, kritizira hrvatske institucije što ne istražuju i procesuiraju ratne zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Mnogi počinitelji ovih zločina još uvijek slobodno žive u Vukovaru…

Ivan Penava ima našu bezrezervnu podršku. Znamo da mu nije lako ali kada zna da ima čitav narod iza sebe onda će mu to dati dadatnu energiju u borbi za istinu i pravdu. Hvala dragom Bogu, da imamo čovjeka i političara kao što je on.

Hrvatsko Državno Odvjetništvo bi prema Ustavu RH trebalo biti „samostalno i neovisno pravosudno tijelo“ koje zajedničkim naporima i timskim radom stvara uvjete „za puno funkcioniranje pravne države, zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda i zaštitu temeljnih interesa RH“.

Vidjeli smo u slučaju Perković i Mustač kako se je DORH grčevito borio protiv njihova izručenja Njemačkoj iako je DORH pravno trebao zastupati interese SR Njemačke, zemlje koja je izručenje tražila. Tadašnji glavni državni ovjetnik bio je notorni Mladen Bajić koji je i dan danas zamjenik GDO.

Na predstavljanju Nobilove knjige, kojom se glorificira lik i djelo pravomoćno osuđenog udbaškog ubojice Josipa Perkovića, jedan od počasnih gostiju bio je i Dinko Cvitan, bivši glavni državni odvjetnik i sadašnji zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Uz to valja napomenuti, da je autor knjige komunistički tužitelj, koji je široj javnosti poznat po obiteljskom nasilju i premlaćivanju petnaestogodišnjeg mladića.

Ova dva primjera jasno govore kakvo je naše pravosuđe i koliko je ono neovisno. Da Bajić i Cvitan imaju imalo ljudskosti u sebi oni bi najkasnije nakon pravomoćne presude udbašima u Njemačkoj sami trebali podnijeti ostavke. Mi se nadamo da će ipak doći pravi ljudi koji će razne bajiće i cvitane smijeniti i njihove štetne radnje istražiti i procesuirati.

Kod nas se u RH sve politizira i to je naš veliki problem. Sve se odvija u kontekstu političkih pitanja. I tu za pravdu i istinu nema mjesta. To se odnosi na neprocesuiranje velikosrpskih fašističkih zločina kao i udbaških likvidacija hrvatskih političkih emigranata.

U zadnje se vrijeme vuku paralele između hrvatske emigracije i hrvatskih branitelja. Što Vi kao bivši politički emigranta mislite o tome?

 Ako se hrvatski branitelji na sve moguće načine kriminaliziraju i ponižavaju kako onda možemo očekivati da se ubijeni hrvatski politički emigranti drugačije tretiraju? Dovoljno vam je samo spomenuti registar hrvatskih branitelja i sve će vam biti jasno.

RH od svoje samostalnosti do danas nije ništa učinila da rasvijetli ubojstva nad hrvatskim emigrantima. RH nije ništa učinila da se organizatori i počinitelji ovih ubojstava procesuiraju iako većina njih još uvijek u RH slobodno žive. Iz ovih činjenica je jasan stav hrvatske politike da oni još uvijek hrvatsku emigraciju tretiraju kao “neprijateljsku, ustašku, fašističku, ekstremnu, terorističku itd.“.

Prema tome, u ovu kategoriju spadaju i hrvatski branitelji koji su se kao “ustaše, fašisti, neprijatelji i ekstremni-teroristi“ suprotstavili jugoslavenskim i velikosrpskim koljačima i koji su porazili njihove kokarde i crvene zvijezde petokrake. Zato i ne čudi što je napravljen i objavljen registar branitelja isto kao što je i prije Udba vodila popis “neprijateljske emigracije“.

Dakle, ubijeni hrvatski emigranti su bili i hrvatski branitelji?

Jedna totalitarna diktatura ne dopušta i ne tolerira opoziciju. Zato oni svojim političkim protivnicima prišivaju raznorazne etikete sa ciljem da ih što više difamiraju i kriminaliziraju. To su radili sa Hrvatima u inozemstvu a isto tako i u domovini.

Hrvatski branitelji su svi oni koji su se od prvog svjetskog rata pa sve do Oluje borili protiv velikosrpskog fašizma i za samostalnu hrvatsku državu. Bez njihove borbe i njihove žrtve mi danas ne bi imali svoju državu.

Razgovarao Dragan Cotic

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari