Pratite nas

Kolumne

Stipo Pilić: Na javnim tribinama sloboda je nedopuštena

Objavljeno

na

REAGIRANJE NA TRIBINU: „Jasenovac, negiranje genocida i uloga katoličke crkve u novom valu revizionizma“

U utorak 25. listopada 2016. u 18 sati je održana javna tribina u dvorani srpskog privrednog društva „Privrednik“, zdanju Lazara i Jovana Bačića iz Jasenovca, s gore navedenim naslovom, kojoj je organizator bilo Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, a gosti teolog i novinar Drago Pilsel i povjesničar Dragan Markovina, dok je tribinu vodio novinar Saša Kosanović.

Zanimljivo da S. Kosanović nije mogao naći nikoga iz svoje narodnosne zajednice tko bi o tome imao što reći, pa se „jadan“ morao osloniti na „Khuenove“ Hrvate.

Budući se tema ticala i suautorskog rada kolegice mr. sc. Blanke Matković i mene, nazočio sam tribini i pokušao doći do riječi, jer su sudionici na tribini nekritički, ideološki, propagandistički i bez ikakvog znanstvenog utemeljenja na tribini blatili naš znanstveni rad o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac.

Tako je navedeni trojac prekršio osnovna demokratska i znanstvena načela u kojima riječ treba reći i druga, napadana strana. Tribinu su naprasno i nasilno prekinuli, tobože jer su oni „ugroženi“ u „svetom hramu Privrednika“.

Ovdje ću dati nešto dulji svoj osvrt na cijelu tribinu, s posebnim naglaskom na one dijelove u kojima se govori o našem radu o poslijeratnom Jasenovcu, ali i o ostalim dijelovima koji govore o pristupu i metodologiji sudionika tribine, ali i društvenom kontekstu. Ne očekujem da bi to mediji onih koji su organizirali tribnu mogli i željeli objaviti, jer to nisu učinili ni prije šest mjeseci, a da im je i do kakve polemike, razgovora i dijaloga mogli su to omogućiti tijekom tribine. Uostalom oni su to ponovili nekoliko puta na tribini, naglašavajući tako unaprijed da oni nisu na toj tribini zbog dijaloga, nego radi samopromocije i jedne nove presude.

Ovo reagiranje pišem u svoje ime, kao Stipo Pilić. Na tribini je bilo govora i o „Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ u kojem sam član Upravnog odbora, koje je tijekom cijele tribine napadano i kojem je još jednom po ne znam koji put suđeno, bez prava na obranu, ali to je već navika stara.

A prava na obranu i na javnim tribinama nema u žaljenom komunističkom narativu za kojim toliko žale i provode ga sudionici tribine. Oni su se potrudili i trude se da nam dokažu svu „dobrotu“ tog narativa i života u njemu, a na tribini su to i dokazivali načinom i pristupom.

Tribinu je otvorio njezin voditelj Saša Kosanović navodeći temu s gornjim naslovom s naglaskom na pojačanom revizionizmu, pogotovo od prije dvije godine po osnivanju Društva za istraživanje trostrukog logor Jasenovac. Zanimljivo da revizionizma nije bilo prije osnivanja Društva iako su svi „revizionistički“ tekstovi objavljeni u raznim tiskovinama i znanstvenim radovima prije osnivanja Društva tako da se tek s osnivanjem Društva „rascvjetao“ revizionizam.  Za Dr. sc. Dragana Markovinu glavni je problem razgrađivenje „socijalistikog narativa“, kao negativni proces.

Na žalost ne razgrađuje se socijalistički narativ, nastup Markovine je učvršćivanje i utvrđivanje, ali ne socijalističkog nego ortodoksnog komunističkog narativa (što je on i rekao) po kojem je svaki drugačiji govor o bilo čemu, pa i poslijeratnim žrtvama izvan toga narativa grijeh i zločin, te veličanje ustaške NDH-a. No, nije Markovina „blesav“ kako bi narod rekao, on priznaje poratne žrtve, ali vidi jednu drugu stvar koje se plaši i zbog koje i nastupa, a to je „opasnost“ da se na osnovi poratnih žrtava prosuđuje i osuđuje „antifašističko“ djelovanje u ratno vrijeme. S druge strane ne pada mu na pamet, ako je uopće pročitao članak mr. sc. Blanke Matković i mene, da uvidi kako se nas dvoje uopće ne bavimo samo žrtvama, mi se bavimo i tražimo i počinitelje tih žrtava, mjesta i logore gdje su bili smješteni, stratišta gdje su bili likvidirani, grobišta gdje su skriveni, skrivani i još ih skrivaju.

U tom se radu oslanjamo na dokumente (a ne jedan-dva dokumenta) i to dokumente njegove drage mu komunističke/socijalističke vlasti i partije. A radi se o desetinama, odnosno više od sto dokumenata na koje se uopće nije osvrnuo. Kako bi mogao bolje i lakše polemizirati sve povezuje s Kaptolom, Glasom Koncila i Katoličkom crkvom, namjerno izbjegavajući dati informaciju da je glavni revizionistički rad izišao u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, jer tko zna kada će on doći u priliku objavljivati u jednom takvom časopisu.

On pravi usporedbu između pojedinačnih individualnih zločina koje su počinili većinom za sada još nepoznati pojedinci na području „Krajine“ poslije Oluje i onoga što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata, što je neusporedivo. On namjerno propušta reći da su to bili pojedinačni zločini, da je dio njih pravosuđe RH procesuiralo, a da se za dio njih još ne znaju počinitelji.

A žrtve je već poslije Oluje njegov suradnik i prijatelj D. Pilsel u „monstruznoj“ Tuđmanovoj Republici Hrvatskoj prikupljao s dokazima za Haag i osude najviših vlasti Republike Hrvatske, dok se žrtve poslije Drugoga svjetskog rata još traže, a počinitelji uživaju u hvalospjevima D. Markovine i „službenih“ hrvatskih povjesničara. Zločini vlasti DFJ, FNRJ, /SFRJ bili su dio totalitarnog sustava u miru i ne odnose se samo na tzv. vrijeme osvete 1945. ili 1945.-1948. nego na cijelo vrijeme postojanja te Markovini drage socijalističke države, do 1990.

Naravno, ostaje žal Markovine i istomišljenika što nisu osuđeni hrvatski generali i RH u Haagu za „zločinački pothvat“, jer su u tom smjeru bili usmjerili sva svoja djelovanja. Stoga su svoja trenutna djelovanja usmjerili negdje posve drugdje, daleko od povijesti, ali pri i uz politiku, jer se na taj način najlakše ostvaruju svoji privatni inetersi i interesi grupa.

Markovinu i njegov socijalistički krug posebno dira i iritira teza o „trostrukosti“ jasenovačkog logora. Postavlja se pitanje bi li ga manje dirala teza o „dvostrukosti“ ili „jednostrukosti“ tog logora s vremenskim postojanjem do 1956.? Vjerojatno ne bi. Ako je pak sam pojam „trostrukosti“ leno nekog njemu posebnog naroda neka nam to bolje pojasni u svojim budućim nastupima. Naravno, po njemu sve je riješila Goldsteinova knjiga o Jasenovcu.

Kada jeste, zašto su svi šutili i još uvijek šute o „Odgovoru“ mr. sc. Blanke Matković i mene i nekoliko intervjua u kojima smo tu knjigu prokazali kao najobičniji agitpropovski pamflet Đilasove škole, kakav su i nastupi Markovine i Pilsela. Naravno da je razgovor o toj knjizi poslije toga postao besmislen, pa i Markovina je to shvatio.

Drago Pilsel se uhvatio i autoriteta Svete Stolice, (bude on postao i papa) pozivajući se na to kako su i sve posljednje pape osudile fašizam i pokajale se za fašističke zločine. Njega posebno boli i irtira monstruozna teza da je poslije Drugoga svjetskog rata izvršen genocid. Tko je to vidio? Samo ubijeni poratni zločinci NDH-a, nikakav genocid. Zato se, gdje god se počne kopati poratna grobišta, otkrije znatno veći broj od pretpostavljanog.

A U jasenovcu nikako doći ni do tisuću. Ili možda bi se i došlo, ali je veliki strah što bi se našlo. Mi se ne bojimo, istraživati treba i sve ekshumirati da pokažemo svoj stupanj civiliziranosti i poštivanja čovjeka kao takvog.

A budući su ubijeni zločinci NDH-a nema svjedoka, pa nema ni zločina. On misli da će se povijest i povjesničari uplašiti njegovih naučenih komunističkih parola kao znanstvenih umotvorina crvenog ustaše. G-dine Pilsel, mi nemamo tih problema, mi imamo oko sebe i ustaše i domobrane i partizane i četnike i komuniste i nekomuniste i svime time se bavimo i sve to propittujemo i provjeravamo.

Tražimo da se sve istražuje i istraži. Provjeramao i propitujemo i Vas i sebe. Zanimljivo je da D. Pilsel poratne zločine ograničava samo na vrijeme od 1945.-1948. Zašto? Je li to zato što su tobože zločini poslije toga unutarkomunistički obračun. Jesu to, ali još više progon neistomišljenika, što smo imali prilke vidjeti i još jednom doživjeti na ovoj Vašoj tribini i nastupu. O holokaustu ni riječi, jer se ne smije govoriti o tome kako su „dobri“ komunisti „pustili“ poslije 1948. Židove  u novoosnovanu državu Izrael, uz obvezno pismeno odricanje od bilo kakvih potraživanja njihove imovine.

Ovim dajem dijelom i odgovor na Markovinino pitanje na kraju tribine: Gdje su ti Židovi, gdje Srbi.  A bio u Izrael otišao i njima dragi S. Goldstein, pa se brzo vratio. Nije mogao prodavati maglu sunarodnjacima kako to čini Hrvatima s Markovinom, Pilselom i drugima.

Na pitanje voditelja tribine S. Kosanovića D. Markovini o izjednačavanju zločina oba totalitarizma on gotovo uopće ne odgovara, nego prelazi na teren odgovornosti Katoličke crkve, zagovarajući stari prokušani komunistički narativ i recept kako svako treba „čistiti ispred svojih vrata“ i kako se Katolička crkva treba kajati i žaliti žrtve druge zajednice. To je ona po njemu učinila samo deklarativno poslije papina posjeta u rujnu 1994. Sada Katolička crkva zahtijeva traženje istine o „jasenovačkim logorima“.

Ne logoru, nego logorima. A te logore upravo smi mr. sc. B. Matković i ja otkrili i dokazali. I to je ono što smeta Markovinu i Pilsela – traženje istine, pogotovo kada to traži Katolička crkva. Da je u pitanju Srpska prvoslavna crkva, e to bi možda bilo i u redu, ali Katolička crkva, još iz Hrvatske, pa kako smije, a da nije pitala: Kosanovića, Markovinu ili Pilsela.

Ključ svega nalazi nam Markovina u priznanju genocida srpskog naroda u NDH-a od strane Katoličke crkve u Hrvatskoj. On pri tome ne govori o hrvatskoj državi, s državom će biti lako kada to učini Katolička crkva. Još kada bi velikodostojnici Katoličke crkve odgovarali i prihvaćali svaki put ono što bi Markovina tražio od njih?

No, pozadina te teze puno je opasnija i nije nimalo neozbiljna. Ona je nastala iz nemoći i novi je pokušaj likvidacije trenutne hrvatske države iz beogradskih krugova preko središta u Banja Luci, gdje već nekoliko desetljeća postoji Udruženje logoraša Republike Srpske u NDH koji su još 2007. tražili da RH obešteti njih i njihove nasljednike.

Prihvaćanje genocida Srba u NDH-a od Katoličke crkve, a potom i hrvatske države olakšalo bi put i potpuno relativiziralo postojanje Republike Hrvatske i zločin i genocid koji je izvršila Srbija poslije Drugog svjetskog rata, a posebno u Domovinskom oslobodilačkom ratu.

Brojke su i na ovoj tribini ponovo postale dio predstave i njima se i na ovoj tribinu igralo loto. Pri tom je vrlo zanimljivo i znakovito to da nam je napokon D. Pilsel objasnio da JUSP Jasenovac radi popis žrtava zajedno s Muzejom genocida u Beogradu kojega je osnovao Milan Bulajić, osoba zaslugom koje i stoji brojka od 700.000 žrtava logora Jasenovac u Muzeju holokausta u Washingtonu.

Jednostavno, kada se uvidi da su revizionisti pronašli previše „sumnjivih“ Muzej genocida pošalje pošiljku od nekoliko tisuća imena i prezimena, a kustosi JUSP Jasenovac to izmiksaju i svi mi dobijemo „njihovu“ istinu. Ne želim ovdje pristajati ni uz kakve brojke koje se „razbacuju“ bez prethodnih temeljitih istraživanja na osnovi izvornih dokumenata i povijesti srodnih disciplina i metoda kojima se može doći do najbližeg broja žrtava.

Ali Markovina ponekada i pogodi pa tako, hvala Bogu, nas revizioniste iz Hrvatske još i hvali govoreći da je: čitav narativ stvaranja samostalne Hrvatske zasnovan na negaciji svega onoga prije toga, dijelom vezan s ekonomskim problemima, dijelom i autentičan u odnosu na istočne zemlje.

Te nam pohvale nisu potrebne, mi dobro znamo tko smo i što radimo. Daleko je zanimljviji dio u kojem suverenost RH svodi na grb, zastavu himnu i kunu. Čini se da ga kune najviše i zanimaju i da je ova tribina tome posvećena.

Tribinu je zaključio crveni ustaša D. Pilsel kako imamo dva puta za promjenu Ustava: dvotrećinska većina ili rat i revolucija. A onda će, kaže, on biti na drugoj strani, navodno s hrvatskom vojskom, policijom i snagama NATO-a.

Neke se njegove prognoze ni do sada nisu pokazale tako  dobrima, pa ostavljam budućim analitičarima, novinarima i politolozima da ih zaslužnom Pilselu u budućnosti potvrde ili opovrgnu. Meni je dosta i onog dijela povijesti kojim se bavim.

Vrli voditelj S. Kosanović ubrzano je, naprasno i gotovo nasilno završio tribinu, sagnuvši glavu pri najavi kraja tribine, kako pitanja nema više, jer dok gleda u parket ne vidi nikakvu ruku. U pozadini je pored „desnih“ ekstremista, bilo i „lijevih“ koji su po svoj prilici signalizirali moj nastup koji je trebalo pod svaku cijenu spriječiti, jer što bi tek tada bilo?

Dotični dolazak na javno oglašenu tribinu u javni prostor (u jednom je trenutku rekao da je to pravoslavni prostor) S. Kosanović naziva provokacijom, a pojavu neistomišljenika potvrdom teze koju su istakli u naslovu tribine, pri tome ističući kako su revizinisti i desničari došli „uz podršku politike, visokog klera i Katoličke crkve“. Car je gol.

Tribina je javni nastup i istup određenih osoba i stajališta. No na tribinama se ne moraju svi sa svima slagati, ne moraju biti istomišljenici. To posebno vrijedi za demokraciju kao sustav. No oni koji se pojave na tribini o povijesnim pitanjima, osobto kontroverznim temama kao što su jasenovački logori trebali bi, dapače morali više koristiti izvorne dokumente u prezentaciji takvih povijesnih tema.

Na tribini osim nekih dokumenta nastalih pola stoljeća poslije ne čuh nijedan dokument ni iz doba NDH-a, ni poslije Drugog svjetskog rata. Uz to kod nas u Hrvatskoj još ne vrijedi iznošenje različitih mišljenja, kod nas, kako smo vidjeli i na tribini u Privredniku, vrijedi samo jedno mišljenje, jedan um-jednoumlje. Nije li to taj komunistički narativ za kojim toliko žale Kosanović, Markovina i Pilsel?

Dvorana Privrednika je radionica za provođenje toga narativa, a svima koji slučajno drugačije razmišljaju biti će oduzeta riječ, neće im se odgovarati i neće im se dopuštati da polemiziraju ili postavljaju pitanja kao meni. No prava pozadina sve galame i buke koja se podigla oko revizionizma su dokazi o poslijeratnim jasenovačkim logorima. Sav govor na tribini i sve ponašanje govori da je to glavni problem, sve je ostalo uz put i dodatak jelima.

Ne umišljam sebi, jasno mi je da je ta tribina i poruka, poruka glasnogovrnika ove vlade Milorada Pupovca o tome što će nam se desiti i što nam slijedi. Ja sam spreman na sve što nam vlada i njezini poslušnici pripremaju, mi Hrvati i Hrvatska nismo navikli živjeti u normali, mi jesmo i moramo stalno biti u vatri. To je dobro, dolazi zima trebati će topline.

Također, preko svojih slabo pripremljenih emisara Markovine i Pilsela vlada nam moguće poručuje da nismo u njihovom vidokrugu. Ali. jesmo u vidokrugu svoga naroda.

A tko je s narodom nikada ne gubi. Kosanović, Markovina i Pilsel očito su gore, u visinama, bliže papi kako to reče Pilsel. Ja ostajem sa Stepincem i njegovim hrvatskim narodom ma kako nam bilo. Ne očekujem ni papinu potvrdu Stepinčeve svetosti, ne treba mi to.

Meni je Stepinac već posvećen, a vas koji ste nastupali na ovoj tribini pitao bih samo za osudu, jer vi samo to  hoćete možete i znate. Kako ste sa svojim prethodnicima Stepincu već jednom soudili i presudili mu, ostavljam vam da učinite i ono što ste meni namijenili. Nastavljam svojim putem, za svojom zvijezdom, duboko svjestan onoga što radim.

Nastavljam se boriti za istinu i slobodu svih i svakoga. To ni vi, a ni mnogi drugi ne razumiju, to je naporno, kako to nekoliko puta ponovi Markovina. A tko je vidio raditi, još naporno, na ovom Balkanu, kako Hrvatsku na jednom mjestu smjesti Pilsel.

Budite vi gdje hoćete, ja nastavljam raditi za svoju Hrvatsku tamo gdje ona treba biti, do slobode. Dotle, na javnim tribinama sloboda je po vama nedopuštena.

prof. Stipo Pilić / Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari