Pratite nas

Kolumne

Stipo Pilić: Na javnim tribinama sloboda je nedopuštena

Objavljeno

na

REAGIRANJE NA TRIBINU: „Jasenovac, negiranje genocida i uloga katoličke crkve u novom valu revizionizma“

U utorak 25. listopada 2016. u 18 sati je održana javna tribina u dvorani srpskog privrednog društva „Privrednik“, zdanju Lazara i Jovana Bačića iz Jasenovca, s gore navedenim naslovom, kojoj je organizator bilo Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, a gosti teolog i novinar Drago Pilsel i povjesničar Dragan Markovina, dok je tribinu vodio novinar Saša Kosanović.

Zanimljivo da S. Kosanović nije mogao naći nikoga iz svoje narodnosne zajednice tko bi o tome imao što reći, pa se „jadan“ morao osloniti na „Khuenove“ Hrvate.

Budući se tema ticala i suautorskog rada kolegice mr. sc. Blanke Matković i mene, nazočio sam tribini i pokušao doći do riječi, jer su sudionici na tribini nekritički, ideološki, propagandistički i bez ikakvog znanstvenog utemeljenja na tribini blatili naš znanstveni rad o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac.

Tako je navedeni trojac prekršio osnovna demokratska i znanstvena načela u kojima riječ treba reći i druga, napadana strana. Tribinu su naprasno i nasilno prekinuli, tobože jer su oni „ugroženi“ u „svetom hramu Privrednika“.

Ovdje ću dati nešto dulji svoj osvrt na cijelu tribinu, s posebnim naglaskom na one dijelove u kojima se govori o našem radu o poslijeratnom Jasenovcu, ali i o ostalim dijelovima koji govore o pristupu i metodologiji sudionika tribine, ali i društvenom kontekstu. Ne očekujem da bi to mediji onih koji su organizirali tribnu mogli i željeli objaviti, jer to nisu učinili ni prije šest mjeseci, a da im je i do kakve polemike, razgovora i dijaloga mogli su to omogućiti tijekom tribine. Uostalom oni su to ponovili nekoliko puta na tribini, naglašavajući tako unaprijed da oni nisu na toj tribini zbog dijaloga, nego radi samopromocije i jedne nove presude.

Ovo reagiranje pišem u svoje ime, kao Stipo Pilić. Na tribini je bilo govora i o „Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ u kojem sam član Upravnog odbora, koje je tijekom cijele tribine napadano i kojem je još jednom po ne znam koji put suđeno, bez prava na obranu, ali to je već navika stara.

A prava na obranu i na javnim tribinama nema u žaljenom komunističkom narativu za kojim toliko žale i provode ga sudionici tribine. Oni su se potrudili i trude se da nam dokažu svu „dobrotu“ tog narativa i života u njemu, a na tribini su to i dokazivali načinom i pristupom.

Tribinu je otvorio njezin voditelj Saša Kosanović navodeći temu s gornjim naslovom s naglaskom na pojačanom revizionizmu, pogotovo od prije dvije godine po osnivanju Društva za istraživanje trostrukog logor Jasenovac. Zanimljivo da revizionizma nije bilo prije osnivanja Društva iako su svi „revizionistički“ tekstovi objavljeni u raznim tiskovinama i znanstvenim radovima prije osnivanja Društva tako da se tek s osnivanjem Društva „rascvjetao“ revizionizam.  Za Dr. sc. Dragana Markovinu glavni je problem razgrađivenje „socijalistikog narativa“, kao negativni proces.

Na žalost ne razgrađuje se socijalistički narativ, nastup Markovine je učvršćivanje i utvrđivanje, ali ne socijalističkog nego ortodoksnog komunističkog narativa (što je on i rekao) po kojem je svaki drugačiji govor o bilo čemu, pa i poslijeratnim žrtvama izvan toga narativa grijeh i zločin, te veličanje ustaške NDH-a. No, nije Markovina „blesav“ kako bi narod rekao, on priznaje poratne žrtve, ali vidi jednu drugu stvar koje se plaši i zbog koje i nastupa, a to je „opasnost“ da se na osnovi poratnih žrtava prosuđuje i osuđuje „antifašističko“ djelovanje u ratno vrijeme. S druge strane ne pada mu na pamet, ako je uopće pročitao članak mr. sc. Blanke Matković i mene, da uvidi kako se nas dvoje uopće ne bavimo samo žrtvama, mi se bavimo i tražimo i počinitelje tih žrtava, mjesta i logore gdje su bili smješteni, stratišta gdje su bili likvidirani, grobišta gdje su skriveni, skrivani i još ih skrivaju.

U tom se radu oslanjamo na dokumente (a ne jedan-dva dokumenta) i to dokumente njegove drage mu komunističke/socijalističke vlasti i partije. A radi se o desetinama, odnosno više od sto dokumenata na koje se uopće nije osvrnuo. Kako bi mogao bolje i lakše polemizirati sve povezuje s Kaptolom, Glasom Koncila i Katoličkom crkvom, namjerno izbjegavajući dati informaciju da je glavni revizionistički rad izišao u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, jer tko zna kada će on doći u priliku objavljivati u jednom takvom časopisu.

On pravi usporedbu između pojedinačnih individualnih zločina koje su počinili većinom za sada još nepoznati pojedinci na području „Krajine“ poslije Oluje i onoga što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata, što je neusporedivo. On namjerno propušta reći da su to bili pojedinačni zločini, da je dio njih pravosuđe RH procesuiralo, a da se za dio njih još ne znaju počinitelji.

A žrtve je već poslije Oluje njegov suradnik i prijatelj D. Pilsel u „monstruznoj“ Tuđmanovoj Republici Hrvatskoj prikupljao s dokazima za Haag i osude najviših vlasti Republike Hrvatske, dok se žrtve poslije Drugoga svjetskog rata još traže, a počinitelji uživaju u hvalospjevima D. Markovine i „službenih“ hrvatskih povjesničara. Zločini vlasti DFJ, FNRJ, /SFRJ bili su dio totalitarnog sustava u miru i ne odnose se samo na tzv. vrijeme osvete 1945. ili 1945.-1948. nego na cijelo vrijeme postojanja te Markovini drage socijalističke države, do 1990.

Naravno, ostaje žal Markovine i istomišljenika što nisu osuđeni hrvatski generali i RH u Haagu za „zločinački pothvat“, jer su u tom smjeru bili usmjerili sva svoja djelovanja. Stoga su svoja trenutna djelovanja usmjerili negdje posve drugdje, daleko od povijesti, ali pri i uz politiku, jer se na taj način najlakše ostvaruju svoji privatni inetersi i interesi grupa.

Markovinu i njegov socijalistički krug posebno dira i iritira teza o „trostrukosti“ jasenovačkog logora. Postavlja se pitanje bi li ga manje dirala teza o „dvostrukosti“ ili „jednostrukosti“ tog logora s vremenskim postojanjem do 1956.? Vjerojatno ne bi. Ako je pak sam pojam „trostrukosti“ leno nekog njemu posebnog naroda neka nam to bolje pojasni u svojim budućim nastupima. Naravno, po njemu sve je riješila Goldsteinova knjiga o Jasenovcu.

Kada jeste, zašto su svi šutili i još uvijek šute o „Odgovoru“ mr. sc. Blanke Matković i mene i nekoliko intervjua u kojima smo tu knjigu prokazali kao najobičniji agitpropovski pamflet Đilasove škole, kakav su i nastupi Markovine i Pilsela. Naravno da je razgovor o toj knjizi poslije toga postao besmislen, pa i Markovina je to shvatio.

Drago Pilsel se uhvatio i autoriteta Svete Stolice, (bude on postao i papa) pozivajući se na to kako su i sve posljednje pape osudile fašizam i pokajale se za fašističke zločine. Njega posebno boli i irtira monstruozna teza da je poslije Drugoga svjetskog rata izvršen genocid. Tko je to vidio? Samo ubijeni poratni zločinci NDH-a, nikakav genocid. Zato se, gdje god se počne kopati poratna grobišta, otkrije znatno veći broj od pretpostavljanog.

A U jasenovcu nikako doći ni do tisuću. Ili možda bi se i došlo, ali je veliki strah što bi se našlo. Mi se ne bojimo, istraživati treba i sve ekshumirati da pokažemo svoj stupanj civiliziranosti i poštivanja čovjeka kao takvog.

A budući su ubijeni zločinci NDH-a nema svjedoka, pa nema ni zločina. On misli da će se povijest i povjesničari uplašiti njegovih naučenih komunističkih parola kao znanstvenih umotvorina crvenog ustaše. G-dine Pilsel, mi nemamo tih problema, mi imamo oko sebe i ustaše i domobrane i partizane i četnike i komuniste i nekomuniste i svime time se bavimo i sve to propittujemo i provjeravamo.

Tražimo da se sve istražuje i istraži. Provjeramao i propitujemo i Vas i sebe. Zanimljivo je da D. Pilsel poratne zločine ograničava samo na vrijeme od 1945.-1948. Zašto? Je li to zato što su tobože zločini poslije toga unutarkomunistički obračun. Jesu to, ali još više progon neistomišljenika, što smo imali prilke vidjeti i još jednom doživjeti na ovoj Vašoj tribini i nastupu. O holokaustu ni riječi, jer se ne smije govoriti o tome kako su „dobri“ komunisti „pustili“ poslije 1948. Židove  u novoosnovanu državu Izrael, uz obvezno pismeno odricanje od bilo kakvih potraživanja njihove imovine.

Ovim dajem dijelom i odgovor na Markovinino pitanje na kraju tribine: Gdje su ti Židovi, gdje Srbi.  A bio u Izrael otišao i njima dragi S. Goldstein, pa se brzo vratio. Nije mogao prodavati maglu sunarodnjacima kako to čini Hrvatima s Markovinom, Pilselom i drugima.

Na pitanje voditelja tribine S. Kosanovića D. Markovini o izjednačavanju zločina oba totalitarizma on gotovo uopće ne odgovara, nego prelazi na teren odgovornosti Katoličke crkve, zagovarajući stari prokušani komunistički narativ i recept kako svako treba „čistiti ispred svojih vrata“ i kako se Katolička crkva treba kajati i žaliti žrtve druge zajednice. To je ona po njemu učinila samo deklarativno poslije papina posjeta u rujnu 1994. Sada Katolička crkva zahtijeva traženje istine o „jasenovačkim logorima“.

Ne logoru, nego logorima. A te logore upravo smi mr. sc. B. Matković i ja otkrili i dokazali. I to je ono što smeta Markovinu i Pilsela – traženje istine, pogotovo kada to traži Katolička crkva. Da je u pitanju Srpska prvoslavna crkva, e to bi možda bilo i u redu, ali Katolička crkva, još iz Hrvatske, pa kako smije, a da nije pitala: Kosanovića, Markovinu ili Pilsela.

Ključ svega nalazi nam Markovina u priznanju genocida srpskog naroda u NDH-a od strane Katoličke crkve u Hrvatskoj. On pri tome ne govori o hrvatskoj državi, s državom će biti lako kada to učini Katolička crkva. Još kada bi velikodostojnici Katoličke crkve odgovarali i prihvaćali svaki put ono što bi Markovina tražio od njih?

No, pozadina te teze puno je opasnija i nije nimalo neozbiljna. Ona je nastala iz nemoći i novi je pokušaj likvidacije trenutne hrvatske države iz beogradskih krugova preko središta u Banja Luci, gdje već nekoliko desetljeća postoji Udruženje logoraša Republike Srpske u NDH koji su još 2007. tražili da RH obešteti njih i njihove nasljednike.

Prihvaćanje genocida Srba u NDH-a od Katoličke crkve, a potom i hrvatske države olakšalo bi put i potpuno relativiziralo postojanje Republike Hrvatske i zločin i genocid koji je izvršila Srbija poslije Drugog svjetskog rata, a posebno u Domovinskom oslobodilačkom ratu.

Brojke su i na ovoj tribini ponovo postale dio predstave i njima se i na ovoj tribinu igralo loto. Pri tom je vrlo zanimljivo i znakovito to da nam je napokon D. Pilsel objasnio da JUSP Jasenovac radi popis žrtava zajedno s Muzejom genocida u Beogradu kojega je osnovao Milan Bulajić, osoba zaslugom koje i stoji brojka od 700.000 žrtava logora Jasenovac u Muzeju holokausta u Washingtonu.

Jednostavno, kada se uvidi da su revizionisti pronašli previše „sumnjivih“ Muzej genocida pošalje pošiljku od nekoliko tisuća imena i prezimena, a kustosi JUSP Jasenovac to izmiksaju i svi mi dobijemo „njihovu“ istinu. Ne želim ovdje pristajati ni uz kakve brojke koje se „razbacuju“ bez prethodnih temeljitih istraživanja na osnovi izvornih dokumenata i povijesti srodnih disciplina i metoda kojima se može doći do najbližeg broja žrtava.

Ali Markovina ponekada i pogodi pa tako, hvala Bogu, nas revizioniste iz Hrvatske još i hvali govoreći da je: čitav narativ stvaranja samostalne Hrvatske zasnovan na negaciji svega onoga prije toga, dijelom vezan s ekonomskim problemima, dijelom i autentičan u odnosu na istočne zemlje.

Te nam pohvale nisu potrebne, mi dobro znamo tko smo i što radimo. Daleko je zanimljviji dio u kojem suverenost RH svodi na grb, zastavu himnu i kunu. Čini se da ga kune najviše i zanimaju i da je ova tribina tome posvećena.

Tribinu je zaključio crveni ustaša D. Pilsel kako imamo dva puta za promjenu Ustava: dvotrećinska većina ili rat i revolucija. A onda će, kaže, on biti na drugoj strani, navodno s hrvatskom vojskom, policijom i snagama NATO-a.

Neke se njegove prognoze ni do sada nisu pokazale tako  dobrima, pa ostavljam budućim analitičarima, novinarima i politolozima da ih zaslužnom Pilselu u budućnosti potvrde ili opovrgnu. Meni je dosta i onog dijela povijesti kojim se bavim.

Vrli voditelj S. Kosanović ubrzano je, naprasno i gotovo nasilno završio tribinu, sagnuvši glavu pri najavi kraja tribine, kako pitanja nema više, jer dok gleda u parket ne vidi nikakvu ruku. U pozadini je pored „desnih“ ekstremista, bilo i „lijevih“ koji su po svoj prilici signalizirali moj nastup koji je trebalo pod svaku cijenu spriječiti, jer što bi tek tada bilo?

Dotični dolazak na javno oglašenu tribinu u javni prostor (u jednom je trenutku rekao da je to pravoslavni prostor) S. Kosanović naziva provokacijom, a pojavu neistomišljenika potvrdom teze koju su istakli u naslovu tribine, pri tome ističući kako su revizinisti i desničari došli „uz podršku politike, visokog klera i Katoličke crkve“. Car je gol.

Tribina je javni nastup i istup određenih osoba i stajališta. No na tribinama se ne moraju svi sa svima slagati, ne moraju biti istomišljenici. To posebno vrijedi za demokraciju kao sustav. No oni koji se pojave na tribini o povijesnim pitanjima, osobto kontroverznim temama kao što su jasenovački logori trebali bi, dapače morali više koristiti izvorne dokumente u prezentaciji takvih povijesnih tema.

Na tribini osim nekih dokumenta nastalih pola stoljeća poslije ne čuh nijedan dokument ni iz doba NDH-a, ni poslije Drugog svjetskog rata. Uz to kod nas u Hrvatskoj još ne vrijedi iznošenje različitih mišljenja, kod nas, kako smo vidjeli i na tribini u Privredniku, vrijedi samo jedno mišljenje, jedan um-jednoumlje. Nije li to taj komunistički narativ za kojim toliko žale Kosanović, Markovina i Pilsel?

Dvorana Privrednika je radionica za provođenje toga narativa, a svima koji slučajno drugačije razmišljaju biti će oduzeta riječ, neće im se odgovarati i neće im se dopuštati da polemiziraju ili postavljaju pitanja kao meni. No prava pozadina sve galame i buke koja se podigla oko revizionizma su dokazi o poslijeratnim jasenovačkim logorima. Sav govor na tribini i sve ponašanje govori da je to glavni problem, sve je ostalo uz put i dodatak jelima.

Ne umišljam sebi, jasno mi je da je ta tribina i poruka, poruka glasnogovrnika ove vlade Milorada Pupovca o tome što će nam se desiti i što nam slijedi. Ja sam spreman na sve što nam vlada i njezini poslušnici pripremaju, mi Hrvati i Hrvatska nismo navikli živjeti u normali, mi jesmo i moramo stalno biti u vatri. To je dobro, dolazi zima trebati će topline.

Također, preko svojih slabo pripremljenih emisara Markovine i Pilsela vlada nam moguće poručuje da nismo u njihovom vidokrugu. Ali. jesmo u vidokrugu svoga naroda.

A tko je s narodom nikada ne gubi. Kosanović, Markovina i Pilsel očito su gore, u visinama, bliže papi kako to reče Pilsel. Ja ostajem sa Stepincem i njegovim hrvatskim narodom ma kako nam bilo. Ne očekujem ni papinu potvrdu Stepinčeve svetosti, ne treba mi to.

Meni je Stepinac već posvećen, a vas koji ste nastupali na ovoj tribini pitao bih samo za osudu, jer vi samo to  hoćete možete i znate. Kako ste sa svojim prethodnicima Stepincu već jednom soudili i presudili mu, ostavljam vam da učinite i ono što ste meni namijenili. Nastavljam svojim putem, za svojom zvijezdom, duboko svjestan onoga što radim.

Nastavljam se boriti za istinu i slobodu svih i svakoga. To ni vi, a ni mnogi drugi ne razumiju, to je naporno, kako to nekoliko puta ponovi Markovina. A tko je vidio raditi, još naporno, na ovom Balkanu, kako Hrvatsku na jednom mjestu smjesti Pilsel.

Budite vi gdje hoćete, ja nastavljam raditi za svoju Hrvatsku tamo gdje ona treba biti, do slobode. Dotle, na javnim tribinama sloboda je po vama nedopuštena.

prof. Stipo Pilić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih protivnika teorija zavjere bio je Umberto Eco. I dobro je to svojedobno argumentirao u jednoj svojoj kolumni za talijanski tjednik L’espresso. Kaže on u tom tekstu kako je nemoguće, tu se slažem, skrojiti neki plan u tajnosti, krenuti u realizaciju koja je nemoguća jer je puno slojeva i instanci koje ta zaplotnjačka ideja mora proći da bi se realizirala kako je zamišljena.

U njegovoj razložnoj argumentaciji ima jedna mala pukotina. Uistinu postoje sulude osobe koje projiciraju jednako sulude teorije zavjere i time truju javnost. No mi u znanosti imamo pojam hipoteze. To znači da prije nego krenemo nešto istraživati moramo postaviti teoriju, hipotezu, koju potom idemo provjeriti, potvrditi ili opovrgnuti.

U tom smislu “teorije zavjere” ne funkcioniraju na način paranoidnih luđaka na koje cilja Eco, već na domišljatim pojedincima koji neko postojeće stanje iskoriste za, recimo, globalnu kontrolu nad ljudima i državama.

PROFIT UZ BESPLATNU USLUGU

Egzaktan primjer. Tehnologija je etički neutralna. Zavisi od toga što će učiniti čovjek. Tako se pojavio internet. Super. Učinio nam je život kvalitetnijim. I onda se na internetu pojavio fenomen zvan Facebook i famozni multimilijarder, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mark Zuckerberg. Facebook je, kako znate, besplatan, registrirate se, i to je to.

Ali odakle Zuckerbergu više od 60 milijardi dolara bogatstva ako vam pruža besplatnu uslugu? Tu dolazimo do “teorija zavjere” u razumnom smislu. Naime, kako je u raznim javno objavljenim dokumentima i skandalima dokazano, Zuckerberg je smislio Facebook kao Velikog Brata, a njegove milijarde sjele su mu na račun jer je vaše osobne podatke, sklonosti i vrline/mane prodavao obavještajnim službama, multinacionalkama, političarima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Facebook se pokazao tako puno više kao širenje prostora nadzora i kontrole nad ljudima, a manje kao širenje prostora slobode. Tu je pukotina kada je u pitanju Ecovo protivljenje teorijama zavjere. Svi koji su na Facebooku de facto su Zuckerbergova roba koju prodaje.

Trenutno je svijet opsjednut borbom protiv koronavirusa. Sve opasnosti i potrebne mjere za borbu protiv njega ne negiram, naprotiv. No, kao i kodinterneta i Zuckerberga, uvijek se nađe faca koja tu ostvari svoju “teoriju zavjere” i zaskoči ljude, stavi im okove, a misle da ih se štiti ili promiče slobodu.

Jedna od osoba koja se najviše istaknula u toj borbi je Bill Gates. Njegova zaklada već dugo vremena u fokusu financiranja ima dvije ključne ljudske stvari, a to su zdravstvo i obrazovanje. Plus kontrola “mainstream” medija.

Nakon što se Donald Trump povukao i začepio pipu, Gates je među najvećima, ako ne i najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije. Filantrop, a kako će se drugačije takvi predatori samotitulirati. Ujedno svojim donacijama kontrolira i globalne medije, što je egzaktno istražio FAIR (Fairness and Accuracy in Reporting, https://fair.org).

NOVA KONSTRUKCIJA SVIJETA

Tako je, spomenut ću samo jedan od medija koje on donira, Guardianu, iako im piše na stranicama da su “neovisni od bilo kakvih sponzora”, Gates 2014. godine donirao 5,69 milijuna dolara. Isti je Guardian potom počeo hvale na Gatesov račun, “vizije svijeta Gates Foundation”, s naglaskom da nastavu, danas kažemo na daljinu, “treba digitalizirati”.

Ima li itko išta protiv digitalizacije, ili protiv interneta kao u Zuckerbergovu slučaju. Nitko normalan. Ali u tom projektu tehnika i tehnologija su etički neutralne, ali nije čovjek, bio on Gates ili Zuckerberg, svejedno.

U ovom slučaju Gatesu je stvarni problem s koronom došao kao kec na 12. Gates je već preko svoje zaklade taj eksperiment, prije korone, proveo u Liberiji, na 120 škola koje je privatizirao, i to ne u “filantropske”, već u lukrativne svrhe, pri čemu su mnoge javne škole pod Gatesovom čizmom propale.

Gatesa je zbog toga žestoko napao Jeremy Mohler koji se u organizaciji “In the Public Interest” bavi studijem javnih dobara i servisa, rekavši kako se radi o procesu u kojem obrazovanje postaje puko tržište, pa onda i zdravstvo, proces u kojem će Gates odlučivati hoće li djeca slušati roditelje ili njegovu kliku, proces u kojem će se “škole otvarati i zatvarati sukladno trenutnom stanju inovacija” u kojima je Gates monopolist.

U jednom, sve miriše na to da ovaj lik sa svojom “filantropskom klikom” želi preuzeti kontrolu nad dvije ključne stvari za čovjeka i čovječanstvo, nad tijelom i duhom, zdravljem i obrazovanjem. Koronavirus je stvarna opasnost, no, siguran sam, on je uvod u novu konstrukciju zbilje i svijeta.

Naime, Jacques Attali, jedan od arhitekata EU-a, koji je s Gatesom prst i nokat, koji je siva eminencija mnogih francuskih predsjednika i koji je zagovarao državnu eutanaziju staraca jer “previše koštaju sustav” (to sada odrađuje korona), za L’Express 3. svibnja 2009. godine je izjavio: “Jedna mala pandemija dozvolit će nam da ustrojimo globalnu vladu.” I dodao, nema promjena dok ljudima ne uđe strah u kosti.

Nisam “teoretičar zavjere”, ali propitujem, sa zaključkom: za Gatese i Attalije korona je izvrsna prilika da ostvare svoje orvelovske snove, teoriju zavjere, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Trump vs. Gates – Korijeni sukoba u sjeni pandemije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari