Pratite nas

Gluposti

Stjepan Mesić lupeta o arbitraži

Objavljeno

na

Abitraža i arbitražna odluka mrtvo su slovo na papiru, koji ni u čemu ne obvezuje Hrvatsku, unatoč lamentacijama bivšega predsjednika

O pitanjima suverenoga državnog teritorija i konsenzualnim državnim odlukama ne može se neosnovano razgovarati ni u kavani, a ponajmanje na javnoj televiziji. Tako nešto najmanje se može očekivati od bilo kojega aktivnog ili umirovljenoga državnog dužnosnika, a ponajmanje od bivšega hrvatskog predsjednika. Naime, Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik, krajem veljače izjavio je u emisiji ‘1 na 1’ HRT-a da je 80 posto arbitražne odluke u korist Hrvatske. Takva neosnovana izjava sugerira prosječnom gledatelju pitanje: zašto ne prihvatite arbitražnu odluku i dogovorite se sa Slovenijom, zbog čega pravite probleme? Ali nije problem samo u tomu. Spomenuta izjava na stanovit način potkopava konsenzualnu odluku Hrvatskoga sabora koji je krajem srpnja 2015., nakon što su otkriveni mutni poslovi u arbitražnom postupku, donio odluku o izlasku iz Sporazuma o arbitraži. Što je posljedica takva stava, teško je znati, ali ako se ima uvid u povod Mesićeva gostovanja u spomenutoj emisiji (peticija zbog izjave Tajanija), može se zaključiti da je bivši hrvatski predsjednik bio u kontaktu s bivšim slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom pa se u sklopu toga razgovaralo i o arbitraži. I tako dok bivši predsjednik pokušava dati ‘umjetno disanje’ arbitražnoj odluci, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na svojemu twitteru, nakon sastanka s predsjednikom Europske komisije Jean-Claude Junckerom napisala je: ‘Tijekom sastanka s predsjednikom EK Jean-Claudeom Junckerom naglasila sam kako je propala arbitraža sa Slovenijom prošlost. Ovo je bilateralno pitanje koje dvije države mogu i moraju riješiti dijalogom.’ Hrvatska predsjednica, kako su prenijeli mediji, također je napomenula: ‘Neka mišljenja, neke izjave koje dolaze iz Komisije od nekih njezinih članova ne idu k tome da se postigne bilateralni sporazum između Slovenije i Hrvatske i da bi bilo dobro ustručavati se takvih izjava. Ne mislim na njega (Junckera) nego na neke druge.’

Ovomu bi se mogle priključiti, naravno, i izjave iz ‘domaćega dvorišta’ među kojima i izjavu bivšega predsjednika Stjepana Mesića. Koji su sve razlozi i interesi koji su naveli bivšega predsjednika Stjepana Mesića da govori o arbitraži i arbitražnoj odluci u emisiji kod Romana Bolkovića, koji ga o tomu izravno nije pitao, a nije bilo nužno ni osvrtati se na to, nije jasno. Tim više što nikada, koliko je poznato, službeno nije bilo riječi, osim medijskih naklapanja, da bi arbitražna odluka dovela do promjene Osimskih sporazuma. Desetgodišnji predsjednički mandat Stjepana Mesića započeo je u vrijeme neuspjeloga Drnovšek-Račanova sporazuma koji je cjelokupna hrvatska stručna i politička javnost odbacila kao nešto suprotno međunarodnom pravu i hrvatskim državnim interesima. Pitanje uloge bivšega predsjednika u tom štetnom poslu za Hrvatsku nikada se nije tematiziralo. Jezikovu juhu na račun toga neuspjelog sporazuma ‘kusao’ je do smrti bivši premijer Ivica Račan. To ne bismo sada ni spominjali da taj nacrt sporazum, koji je odbačen u Hrvatskoj i nikada nije parafiran, iako su Slovenci tvrdili suprotno, a pokojni akademik Vladimir Ibler ponavljao – pitajte tko ga je parafirao – nije uvelike utjecao na ishod arbitražne odluke, koja je uslijedila nakon što je Hrvatska napustila kompromitiranu, kontaminiranu, a može se tvrditi i korumpiranu arbitražu te očekivalo s punim pravom prestanak rada i raspuštanje arbitražnoga suda.

Slovenci počeli praksom ‘anschlussa’ hrvatskoga teritorija odmah nakon Drugoga svjetskog rata

No vratimo se tvrdnji bivšega predsjednika koji ravnodušno i neosnovano čavrljajući kaže: ’80 posto te arbitražne odluke je u korist Hrvatske’. Pitanje koje se nameće nakon takve tvrdnje jest u odnosu na što je odluka u korist Hrvatske? Je li to u odnosu na slovenske ciljeve širenja dežele ili u odnosu na granice dviju bivših republika? Ovdje treba podsjetiti da su granice dviju republika, prije kraja Drugoga svjetskog rata, 1944. godine, povučene na temelju dogovora predstavnika narodno-oslobodilačkih vlasti. Granica na rijeci Dragonji, nakon toga, pod pritiskom slovenske strane mijenjana je na štetu Hrvatske, koja je najprije ostala bez 25 mjesta u sjevernom dijelu hrvatske Istre, površine 2410 hektara i 1014 stanovnika. Protiv toga bilo je ustalo istarsko svećenstvo. O tome je 90-ih pisao hrvatski povjesničar Ljubo Boban u Vjesnikovu podlistku, smatrajući tadašnju odluku Savezne skupštine dvojbenom. Čišćenje i regulaciju Kanala sv. Odorika, Slovenija je početkom 50-ih godina iskoristila za premještanje granice s korita rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika, čime je Hrvatska ostala bez 390 hektara površine, između korita spomenute rijeke, prirodne granice između dviju republika, i spomenutoga kanala, bez odgovarajućih odluka mjerodavnih republičkih i saveznih tijela. Slovenci su samovoljno postavili granicu na Kanal sv. Odorika i Hrvatskoj oteli površinu na kojoj su bile benediktinske solane iz Dajle te na obližnjem prostoru sagradili zračnu luku. I tu nije bio kraj slovenskoj ‘puzajućoj okupaciji’ hrvatskoga područja.

Nakon osamostaljenja dviju republika te izjava danih Badinterovoj komisiji o nepromjenjivosti granica, slovenski Državni zbor donio je Memorandum o Piranskom zaljevu (Ljubljana, 7. travnja 1993.) koji zahtijeva od Hrvatske više-manje sve ono što je kasnije dobila arbitražnom odlukom na moru. Godinu dana poslije Memoranduma o Piranskom zaljevu, odlukom slovenskoga Državnog zbora, 3. listopada 1994. godine, Slovenija je pokušala provesti ‘anschluss’ (priključak) hrvatskih naselja: Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin, površine 113 hektara. Tada se Hrvatski sabor odlučno suprotstavio takvoj odluci Deklaracijom o osudi jednostranoga čina parlamenta Republike Slovenije, od 5. listopada 1994. Sve je to sada više-manje povijest koju ne treba smetnuti s uma.

Ono što je za Hrvatsku bitno u ovom trenutku jest da su arbitraža i arbitražna odluka za Hrvatsku mrtvo slovo na papiru i ni u čemu ju ne obvezuje, unatoč lamentacijama bivšega predsjednika Mesića kako je arbitražni sud ‘ispravio’ ono što je Slovenija ‘inficirala’, završila ‘svoj posao’ te da ‘nijedna zemlja nije dala podršku Hrvatskoj’. Kako je Arbitražni sud ispravio što je Slovenija ‘inficirala’ i na koji je način ‘završio svoj posao’, vidi se iz arbitražne odluke. Uostalom kako je moguće da jedan sud dopusti ‘onečišćenje’ postupka i kad se očekivalo njegovo raspuštanje, bezočno nastavi s radom, na čelu s glavnim režiserom arbitražnoga skandala Gilbertom Guillaumeom? Nije jasno nakon svega zbog čega bi Hrvatska, kao Slovenija, tražila podršku glede arbitražne odluke, kad ju zbog navedenih razloga smatra ništetnom, polazeći od činjenice da je to bio bilateralni pokušaj rješavanja graničnoga spora između Hrvatske i Slovenije. Osim toga, politička podrška ovdje nije bitna. Važno je samo ima li Hrvatska za svoju odluku o izlasku iz arbitraže uporišta u međunarodnom pravu, Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora i Sporazumu o arbitraži? Stručnu ocjenu o arbitražnoj odluci iznijeli su već neki poznati stručnjaci pa oni koji misle da je Hrvatska ‘nešto dobila’, bar jedan posto, što nije bilo u sklopu njezina državnog teritorija neka pročitaju te analize.

Hrvatskoj su arbitražnom odlukom otete znatne površine teritorijalnoga mora!

Ponovimo još jednom: bivši predsjednik Stjepan Mesić tvrdi da je 80 posto arbitražne odluke u korist Hrvatske. Nema tu postotaka koliko je Hrvatska dobila, a koliko izgubila. Postoji samo površina državnoga teritorija izražena u četvornim kilometrima u kojima se to može mjeriti. Tom smo mjerom, u odnosu na primjenu crte sredine u skladu s međunarodnim pravom, samo izvan Savudrijske vale, izgubili 28 četvornih kilometara teritorijalnoga mora. Ako bi se tomu pribrojilo razgraničenje teritorijalnoga mora s ishodištem u prirodnom ušću rijeke Dragonje, onda to iznosi 42,5 četvornih kilometara mora pod suverenošću Republike Hrvatske. Ako se pogledaju zemljovidi i usporedi, to je slična površina otoka Lastova. Što se tiče ‘junctiona’, proglašenoga unutar teritorijalnoga mora Republike Hrvatske, koji iznosi oko 100 četvornih kilometara – to je, otprilike površina otoka Mljeta. To je bilanca arbitražne odluke. Imaju li to na umu oni koji tvrde da smo ‘dobro prošli’, odnosno da je 80 posto arbitražne odluke u korist Hrvatske? Ne znamo jesu li u povijesti govorili oni koji su predavali hrvatske otoke i gradove u tuđe ruke da smo još i ‘dobro prošli’? No sada svakako možemo reći – ne nismo mi ti koji su ‘dobro prošli’! I to bi bivši predsjednik morao znati, kao što bi trebao znati bez kojih je područja ostala Hrvatska, nakon Rapallskoga i Rimskih ugovora. Ti ugovori ostavili su duboke posljedice na čitav hrvatski korpus, ali i na stanovništvo i područja, koja su bila okupirana ili drugim riječima anektirana Italiji.

Arbitražna odluka, donesena na temelju kompromitirane arbitraže, u kojoj ništa novi arbitri nisu promijenili što Gilbert Guillaume nije ‘istrgovao’ sa slovenskim arbitrom Jernejom Sekolecom, iako je za Hrvatsku prošlo svršeno vrijeme, nije ništa drugo nego pokušaj okupacija hrvatskoga područja u ‘crnim togama’. Bivši predsjednik Stjepan Mesić morao bi priznati da je zapravo sjajno prošla Slovenija, i to zato što je mukte dobila veliku površinu mora koja bi, prema međunarodnom pravu, trebala ostati pod suverenošću Republike Hrvatske. Slovenija, kad je pristupala članstvu EU, u službenoj dokumentaciji za pristupanje izrijekom je navela da ima 180 četvornih kilometara teritorijalnoga mora. A sada bi, odjednom, trebala imati više od 200 četvornih kilometara teritorijalnog mora – ako računamo da je to i do 40-ak četvornih kilometara, onda dakle čak nekih 20-ak posto više nego što joj pripada, kako je sama tvrdila u očitovanju EK-u. Zato se bivši predsjednik Stjepan Mesić debelo prevario u matematici ili je negdje nešto krivo čuo. Nismo mi izgubili ‘samo 20 posto’, nego je Slovenija dobila, uz onoliko teritorijalnog mora s koliko je ušla u EU, prema arbitražnoj odluci još 20-ak posto ‘tringelta’ na tu površinu! Ako nisu ovi brojevi razumljivi, možemo i drukčije. Temeljem kojega međunarodnog propisa ili međunarodne judikature je Savudrijska vala, u kojoj se dvije države nalaze sučelice, četiri petine pripala po arbitražnoj odluci Sloveniji. Dakle 80 posto. Da nije možda taj postotak bivši predsjednik zamijenio?

Je li arbitražna odluka u Savudrijskoj vali i posljedično tomu izvan nje provedena u skladu s pozitivnim međunarodnim pravom, Konvencijom o pravu mora UN iz 1982.? Možda bi o tomu trebao pročitati kritički članak poznatoga međunarodnog pravnog stručnjaka Alexa Eleferinka. Ako je to naporno, dostupan je i na mrežnim stranicama tekst ostavke hrvatskoga arbitra Budislava Vukasa, koji je 31. srpnja 2015., napisao arbitražnom sudu da se ponašanje slovenskog arbitra i predstavnice ministarstva vanjskih poslova protivi pravilima o arbitraži te da se kao sudac kojeg je imenovala Hrvatska povlači. ‘Moja država, koja me imenovala i čiji sam ja državljanin, povlači se i to na neki način diktira i meni. Sud je imao namjeru oduzeti Hrvatskoj dio teritorijalnog mora protiv čega sam se najžešće opirao’, izjavio je Vukas. Ono čemu se Vukas opirao, to je Arbitražni sud u konačnici odlučio. Prema tomu, ništa od onoga što je Slovenija ‘inficirala’ nije arbitražni sud ‘ispravio’, kako to misli bivši predsjednik, nego je konsekventno proveo što je bio Gilbert Guillaume naumio – oduzeo Hrvatskoj dio teritorijalnog mora, državnog područja i nabacio ga Sloveniji. Zanimljivo je i kako bivši predsjednik gleda na područje hrvatskoga teritorijalnog mora u kojemu je arbitražni sud u pogledu prolaza omogućio sav slovenski ‘komfor’. Napominje da naši prijatelji Slovenci imaju pravo prolaza kroz naše teritorijalno more. Zar to pravo nisu imali i prije arbitražne odluke i ne samo oni nego i brodovi na desetke drugih zastava. Slovensko ‘jodlanje’ da im se omogući ‘izlaz’ na otvoreno more, bila je čista promidžbena podvala. Jer, u temeljnom dokumentu, koji regulira neškodljiv prolaz teritorijalnim morem, Konvenciji o pravu mora UN-a, nema nigdje ni pojma ‘izlaz’ ni pojma ‘ulaz’. Hrvatsku su optuživali da im priječi ‘izlaz’, a nikada nisu rekli temeljem kojega režima imaju pravo na ‘ulaz’ s otvorenoga mora. Bila je to ispraznica kao i ‘vladavina prava’ s kojom posljednje vrijeme mašu po Europi zbog toga što Hrvatska ne će provesti arbitražnu odluku, a već gotovo 30 godina, u skladu s ne znamo kojom vladavinom prava, drže pod vojnom okupacijom Svetu Geru, za koju je i taj kompromitirani sud odlučio da pripada Hrvatskoj.

Deklaracijom Hrvatskoga sabora 1999. godine traženo je povlačenje slovenske vojske s toga visa. Dvadeset godina ništa se nije dogodilo. Uglavnom sve što je arbitražni sud odlučio na kopnenom dijelu granice, vodeći se katastrom, na tragu je onoga što su davno, metar po metar, utvrdile mješovite hrvatsko-slovenske komisije. Ta povjerenstva nisu uspjela riješiti oko sedam kilometara donjega toka rijeke Dragonje, kao ni razgraničenje na moru. Svojom odlukom Arbitražni sud to je riješio, kao što je poznato, na skandalozan način. Oxford University Press, izdavačka kuća britanskoga sveučilišta Oxford arbitražni skandal u svezi s granicom između Hrvatske i Slovenije, kad je slovenska strana preko ‘slovenskog arbitra’ u panelu smišljala kako utjecati na sudce da donesu odluku u korist Slovenije te planirala ubacivanje novih dokumenata u spis, uvrstila je kao jedan od 10 najvažnijih događaja – i najveći skandal – u međunarodnom pravu 2015. godine.

Zaključno

Bivši predsjednik mora znati da je arbitraža nepopravljivo kompromitirana i da je za Hrvatsku ad acta. Nije donijela rješenje za granicu zbog bezobzirnoga i nedopuštenoga slovenskoga postupanja. To rješenje sada ili budućnosti treba tražiti u bilateralnim razgovorima ili dogovorom o izlasku pred Međunarodni sud u Haagu ili Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu. Što Slovenija to prije shvati, to bolje za nju. Britansko ministarstvo vanjskih poslova nakon što je objavljena arbitražna odluka, jasno je dalo do znanja: ‘Taj bilateralni spor stvar je hrvatske i slovenske Vlade. Ujedinjeno Kraljevstvo voljelo bi vidjeti rješenje tog spora, no na dvjema je stranama da odluče kako će se to postići’. Bivši predsjednik, međutim tvrdi, da Hrvatskoj nitko nije dao potporu! Stalno slovensko cimanje dužnosnika EK za rukav, jednostrana tužba Sudu EU-a u Luxembourgu protiv Hrvatske zbog toga što ne želi provesti arbitražnu odluku samo su gubljenje vremena, ako Slovenija zaista granični spor želi riješiti u skladu s međunarodnim pravom i dobrosusjedskim odnosima.

Osamdeset posto arbitražne odluke u korist je Hrvatske!?

Bolković: Mislite li da bi netko mogao dovesti u pitanje Osimske, Rimske i Pariške sporazume?

Mesić: Da, to bi bilo moguće, posebno Osimske sporazume, ako bi Hrvatska izgubila granicu s Republikom Italijom. Zato je naš interes bio da upravo ona arbitražna komisija, arbitražni sud, utvrdi točno prijepor između Hrvatske i Slovenije, o čemu se radi. I na kraju je ta komisija završila. Istina, Slovenija je na određeni način inficirala rad te komisije, međutim oni su to ispravili. Hrvatska nije priznala daljnji rad toga arbitražnog suda. Međutim, taj arbitražni sud je završio posao. Nijedna zemlja nije dala podršku Hrvatskoj. A Hrvatska uporno ne priznaje presudu arbitražnoga suda. Međutim, 80 posto te arbitražne odluke u korist je Hrvatske. A ono što je najvažnije – i granica na moru i dalje je između Hrvatske i Italije. A, Slovenci, naši prijatelji Slovenci, imaju pravo prolaza kroz naše teritorijalno more.

(Iz emisija ‘1 na 1’, HRT-a, 26. veljače 2019.)

Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

Milanović o Predsjednici: ‘Vjerojatno u dogovoru s Vučićem huškaju Srbe na Hrvate, Hrvate na Srbe’

Objavljeno

na

Objavio

Zoran Milanović/facebook

SDP-ov predsjednički kandidat Zoran Milanović napao je aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da djeluje “u dogovoru s Beogradom i malim čaršijskim nacionalistima, koji su terorizirali ove prostore zadnjih sto godina”, te poručio da će, kada njega izaberu za predsjednika, odnosi s Beogradom biti “drukčiji, normalniji, otvoreniji i kritičniji” .

Istaknuo je da će se boriti za hrvatske interese kao što se borio 2015. za vrijeme izbjegličke krize te osudio Grabar-Kitarović jer se tada “družila i imala razumijevanja za žicare što postavljaju bodljikave žice i što se grlila s Vučićem i Orbanom”.

“To nisu prijatelji. Ne kažem da su neprijatelji, ali su ljudi koji rade protiv naših interesa i ljudskih i božjih zakona”, dodao je Milanović.

Kritiziranje aktualne predsjednice nastavio je komentirajući slučaj predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, jer nakon što se odnos Vlade i SDSS-a smirio – “eto nje” s optužbom da se Pupovac bavi političkim ucjenama.

“Vjerojatno u dogovoru s Vučićem ljude huškaju da nema mira. Pupovac je rekao što je rekao, a ona mu prijeti zato što ne može drugačije. Nema svojstava, sadržaja, integriteta osim konstantnog huškanja jednih na druge – Srbe na Hrvate, Hrvate na Srbe”, kaže Milanović.

Dotaknuo se i pokušaja nenajavljenog ulaska 11 pripadnika srbijanske vojske u Hrvatsku, rekavši da se “takvim glupostima” nije bavio kao premijer.

“Glavno je da se nešto priča. Odgovara i Vučiću i Vulinu, Kitarović, HDZ-u i Plenkoviću. Važni su. Ne priča se o onome o čemu bi se trebalo pričati, a to su ozbiljni državni poslovi”, rekao je Milanović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gluposti

Grbin napao ministra Božinovića zbog grba ATJ Lučko

Objavljeno

na

Objavio

U Lučkom je u subotu svečano obilježena 29. godišnjica osnutka Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko koja se tijekom Domovinskog rata proslavila kao jedinica za posebne namjene, a nerijetko i obavljanjem gotovo nemogućih zadataka. U gotovo tri desetljeća rada zaštitni znakovi ATJ-a su mač i štit s grbom hrvatske šahovnice koja počinje s bijelim poljem.

“Može mi netko objasniti ovaj grb iznad Božinovića. Ono, jedno je kad Francuzi fulaju albansku himnu, ali kad sam ne znaš svoje simbole…”, napisao je Grbin na Twitteru i ‘ostao živ’.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari