Pratite nas

Razno

Stjepan Mesić svjedočio je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu u postupku koji je Tomislav Karamarko pokrenuo protiv Josipa Manolića zbog klevete

Objavljeno

na

Stjepan Mesić svjedočio je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu u postupku koji je Tomislav Karamarko pokrenuo protiv Josipa Manolića zbog klevete

Sjepan Mesić, bivši predsjednik države svjedočio je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu u postupku koji je Tomislav Karamarko, bivši predsjednik HDZ-a, pokrenuo protiv Josipa Manolića zbog klevete. Manolić je u intervju Nacionalu kazao da je “Karamarko bio suradnik UDBA-e“, što Karamarko niječe, pa je Manolića tužio zbog klevete. Mesić je ispričao kako je Karamarka upoznao 1989., kada mu ga je doveo Ivan Pavoković.

Mi smo tada formirali gradsku organizaciju HDZ-a, a Pavoković mi je preporučio Karamarka kazavši da je dobar dečko koji radi u arhivu. Nakon toga sam razgovarao s Josipom Boljkovcem koji mi je spomenuo da je Karamarko bio angažiran u katoličkoj organizaciji MI te da je zbog tog angažmana imao problema s UDBA-om. Kazao je i da je Karamarko UDBA-i bi interesantan. Manolić je bio spomenuo i da je Karamarko bio kontaktiran od strane službe, a kada je to govorio nije govorio samo o Karamarku već je spominjao i druge ljude. Sjećam se da je Manolić spomenuo da to uopće nije bitno jer su sada takvi ljudi korisni, navevši da oni mogu govoriti što se drugi ne usude. Manolić je pojasnio, da će takvi ljudi, ako naš projekt, preuzimanje države uspije, biti nagrađeni jer će im se nešto dati, a ako ne uspije da im se ništa neće dogoditi jer su bili na zadatku – kazao je Mesić.

Bivši je predsjednik u odgovorima na pitanja kazao i da on nije vidio nikakav pisani trag da je Karamarko bio suradnik UDBA-e, te je pojasnio:

– Nikada za nikoga, pa ni za njega nisam tražio takav dokument. Osim Mesića, svjedočio je i Smiljan Reljić, bivši ravnatelj SZUP-a, koji je kazao da nema nikakvih saznanja da je Karamarko bio doušnik UDBA-e. Pojasnio je da sve što zna o tome zna iz medija. Upitan je li mogao pristupiti popisu suradnika SDS-a, Reljić je odgovorio: – Mogao sam imati uvid, ali to nisam koristio osim ako nisam trebao za posao. Karamarka nisam provjeravao u tim popisima jer za to nije bilo potrebe. Moguće je i da je netko radio za Službu, a da o tome ne postoji pisani trag – kazao je Reljić.

Karamarka je zanimalo bi li mogao biti imenovan na mjesto načelnika PU zagrebačke, da je surađivao s UDBA-om, na što mu je Reljić odgovorio: – U to vrijeme, takvo nešto nije bila prepreka za imenovanje na mjesto načelnika PU zagrebačke jer su se i drugi zapošljavali na odgovornim pozicijama. Da je bilo naznaka da je Karamarko surađivao s UDBA-om, ja bih to znao. Činjenica da je netko bi pod obradom i u komunikaciji s UDBA-om ne znači automatski i da je bio suradnik jer je puno ljudi bilo u obradi – kazao je Reljić. Karamarko je predložio i da se na sljedećoj raspravi kao svjedok sasluša Ivo Josipović, još jedan bivši predsjednik, no sud je taj prijedlog odbio, prenosi vecernji.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razno

7. Prosinca 2005. godine jedan je od najsramotnijih dana za Hrvatsku u novijoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Sjećate li se uhićenja generala Ante Gotovine na Tenerifima, tog 7. prosinca 2005. godine?

I onog njegova odvođenja pred Tribunal u Den Haagu, pri čemu su mu kroz cijelo vrijeme tog putovanja držali kameru uperenu u lice – kao da vode zvijer u kavezu, a ne ljudsko biće?

Sjećate li se i kako mu je nakon privođenja u pritvor Tribunala, na čistom srpskom jeziku pročitana optužnica u kojoj su stajale inkriminacije vezano za “zločine nad srpskim civilima”, “etničko čišćenje” i “prekomjerno granatiranje Knina”?

Sjećate li se s koliko ga se strasti progonilo od strane hrvatskih juda i žbira iz samoga državnog vrha i njihovih slugu i vrijednog rada agenata naše POA-e koja je stavljena u službu Carle del Ponte i njezine mašinerije?

Sjećate li se onog likovanja tih istih juda, žbira, doušnika i gmizavaca nakon izrečenih drastičnih prvostupanjskih presuda generalima (Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku)?

I onog žara s kojim su mnogi od njih proglašavali prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana “ratnim zločincem” i predvodnikom “udruženog zločinačkog pothvata”kojim je u ‘Oluji’ oslobođeno okupirano područje Republike Hrvatske i uspostavljen poredak na od srpskih terorista zauzetim prostorima međunarodno priznate hrvatske države na kojemu su uz pomoć subraće iz Srbije i BiH haračili, ubijali, palili, rušili i silovali više od 4 godine?

I, na kraju, pamtite li te iste likove kako su potom “oduševljeno” dočekali naše oslobođene generale u Zagrebu nakon što je s njih skinuta krivnja? Onog skupa u predsjedničkoj rezidenciji na kojemu su im se tadašnji predsjednik države i njegova svita (nakon svega!) klanjali, zaboravljajući sve što su do jučer radili?

Zaboraviti?

Ne, nemamo pravo zaboraviti! U ime čega i zašto zaboraviti?

Prošlost opominje, prošlost upozorava, prošlost nam među ostalim služi i za to da se suočimo sa svojim manama, grijesima, nedosljednostima, zabludama.

General Gotovina je u svome nastupu na Jelačić placu, glavnom trgu svih Hrvata, onoga dana kad su na oduševljenje hrvatskog puka on i Markač kao slobodni građani stigli u Zagreb (16. studenoga 2012. godine), istaknuo kako je “rat iza nas” i podsjetio da se trebamo “okrenuti budućnosti”.

Izuzetno poštujem i cijenim generala Gotovinu, nespornog junaka Domovinskog rata, ali jednako tako i Oca Domovine, Antu Starčevića koji je rekao: “Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost”.

Mi u Hrvatskoj znamo tko je tko, samo pitanje je koliko smo to u stanju priznati sebi i drugima.

Vremena posvemašnjeg idolopoklonstva naših političkih elita haaškoj Tužiteljici Carli del Ponte (koja se bavila političkom trgovinom i mešetarenjem, a ne kažnjavanjem zločina), odavno su za nama, ali ima nas koji pamtimo, poput slonova.

I mi smo obvezni podsjećati. Istina o prošlosti se mora znati. Kakva god bila. Ne postoje dvije istine.

Iz pogreški koje su činjene, pametni narodi izvlače pouke kako u budućnosti ne bi ponavljali isto.

Ja čvrsto vjerujem kako smo mi Hrvati pametan narod.

I da se jako dobro sjećamo i znamo tko je tko u Hrvatskoj. Znali smo te 2005. godine, znamo i danas.

I pamtimo 7. prosinca 2005. godine kao jedan od najsramotnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razno

Objavljena nova knjiga u kojoj je popis 7500 članova OZNE i UDBE

Objavljeno

na

Objavio

Što je Udba, tko su bili ljudi koji su je sačinjavali, zašto i tko ju je utemeljio, odgovori su koju nudi povjesničar dr. sc. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu u svojem dvotomnom izdanju Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942. – 1954.).

Radelić je, kaže, na ovom istraživanju radio deset godina, prošavši uz pomoć kolega praktično sve hrvatske arhive da bi rekonstruirao povijest jugoslavenskih obavještajnih službi u Hrvatskoj onoliko koliko je to bilo moguće.

Jer, kako bi se već i dalo pretpostaviti, dokumentacija nije najbogatija, ponegdje je i neočekivano štura, no iz svega se može jasno iščitati metamorfoza strukture koja je zamišljena kao potpora općem antifašističkom oslobodilačkom pokretu, a pretvorena u osnovni alat represivnog aparata koji je do kraja učvrstio vlast komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Kruna je cijelog ovog istraživanja popis od nekih 7500 članova Ozne i Udbe u Hrvatskoj u obrađivanom razdoblju. Nije to tek jednostavan popis imena, nego i pridruženi životopisi od desetak redaka, piše VečernjiList.

Popis je sastavljen od više relevantnih, ali i provjerenih izvora. Primjerice, u “Popisu udbaša osuđenih zbog Informbiroa prema ‘Pregledu’ i ‘Popisu’ s dopunama iz ‘Podataka o historijatu resora (Udbe)” pronaći ćemo ovakav unos pod brojem 62: Vučković Ivan Nikole, r. 27. 1. 1927. u Brnazama kraj Sinja. Hrvat. Iz seljačke obitelji. Završio 6 razreda OŠ i 1 razred gimnazije u JNA. Zemljoradnik. Razveden. Član KPJ od 1. 12. 1945. U JNA od 20. 8. 1944. Potporučnik Udbe za kotar Sinj. Uhićen 4. 11. 1950., osuđen 31. 3. 1951. na 4 godine na Vojnom sudu u Zagrebu zbog nesavjesnoga obavljanja službene dužnosti u vezi s IB-ovcima. Kazna istječe 4. 11. 1954.

Iz objavljenog popisa može se izvesti i statistika prema kojoj se gotovo pa može oblikovati lik pripadnika službe u njezinim počecima.

– Osnovni uvjet bilo je članstvo u KPJ ili SKOJ-u. Rijetke iznimke bile su dopuštene samo u počecima stvaranja OC-eva ili, pak, u zaduženjima na marginalnijim i stručnim položajima poput šifranata, vozača ili kuharica. Međutim, postupno je i za takva mjesta preduvjet bilo članstvo u KPJ. Po mojoj procjeni, kadrovi Ozne bili su najsposobniji ljudi kojima su KPJ i partizani raspolagali. Također je bitno istaknuti mladost tih ljudi. Prosječna dob članova Ozne i Udbe 1945. bila je 26 godina – kaže i nastavlja s podrobnijim tumačenjem statistike nacionalnog sastava koji je posljedica nacionalnog sastava NOP-a, ali i, šire gledano, različitog odnosa Hrvata i Srba prema Jugoslaviji, od načina kako bi trebala biti uređena do njezine negacije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari