Pratite nas

Analiza

Stjepan Mesić – ‘Veleizdajnik’

Objavljeno

na

Danas, dana 26. siječnja 2016. na naslovnici tabloida “24 sata” stoji naslov u kojem velikim tiskanim slovima i najvećim mogućim fontom vrišti naslov: PRVI NA LISTI IZDAJNIKA SU MESIĆ I RAČAN

Na naslovnici istog tabloida sugestivna je slika rukovanja Stjepana Mesića i Tomislava Karamarka kojim se udbaški-inverzivnim stilom poručuje “ako sam izdajnik onda si i ti”.

Kao prvo, mi ne mislimo da je Stjepan Mesić izdajnik. Riječ “izdajnik” kraj imena Stjepan Mesić je netočnost i eufemizam. Netočnost zato jer izdajnik je onaj tko izda nešto što bi moralo ostati tajna ali je istina, a budući da se Mesić u svom veleizdajničkom pohodu služio i dan-danas se služi samo bezočnim lažima to je automatski i eufemizam.

Naime, ispravno je reći da je Mesić veleizdajnik a ne izdajnik.

Na stranici 24 spomenutog tabloida prvi se za riječ javlja Antun Blažević, zamjenik predsjednika HDZ-ovog odbora za branitelje i kaže, citiramo: “Radi se prvenstveno o ljudima koji su izdali hrvatske interese, od odavanja državnih tajni pa do bogaćenja tijekom rata. Ta se ideja provlači od kraja 90-ih godina, kad se počelo pričati o izdajui nacionalnih interesa, naročito od 2000. do 2004. godine, kad je premijer bio Ivicaa Račan, a predsjednik Stjepan Mesić. Što su drugo radili nego izdali državne interese kad su Haagu dilali dokumente, kad su dopustili da se procesuiraju Bljesak i Oluja, a to Haag nije tražio” (završen citat).

Mi dopuštamo da je ovdje gospodin Blažević netočno citiran, ali poučeni iskustvom mislimo da to nije tako. Kako bilo, u idućem ulomku na to se referira Mesić, citiramo: “Inače ne komentiram sulude ideje, ali ću vam reći nešto što znate. Inicijativu za donošenje Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom pokrenuo je predsjednik Franjo Tuđman. Hrvatski sabor je donio Ustavni zakon, HDZ je glasao sto posto, a to znači da svi u Hrvatskoj moraju dostaviti dokaze koje traži haški tribunal…”

Mesić, naravno, bezočno laže. Točno je da je 1996. godine Hrvatski Državni Sabor donio Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, ali je isto tako točno da je Mesić svojim dilanjem dokumenata prekršio taj zakon, a ovdje laže da je njegovo dilanje dokumenata bilo u skladu s tim zakonom.

USTAVNI ZAKON O SURADNJI REPUBLIKE HRVATSKE S MEĐUNARODNIM KAZNENIM SUDOM U DEN HAAGU

Članak 2.

Nositelj suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u ime Republike Hrvatske je Vlada Republike Hrvatske.

Vlada Republike Hrvatske može svojom odlukom osnovati posebna tijela radi obavljanja poslova suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom. U odluci o osnivanju takvog tijela pobliže æe se odrediti njegove zadaće i ovlasti.

Državna tijela Republike Hrvatske surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom putem Vlade Republike Hrvatske, ako Vlada Republike Hrvatske ne odluči drukčije. Suradnja s Meunarodnim kaznenim sudom odvija se na hrvatskom jeziku, a iznimno i na jednom od službenih jezika Međunarodnoga kaznenog suda.
Članak 3.
Zahtjev za suradnju ili izvršenje pojedinih odluka Međunarodnoga kaznenog suda dostavlja se Vladi Republike Hrvatske.
Zahtjevu za suradnju ili izvršenje odluke Međunarodnoga kaznenog suda Republika Hrvatska udovoljit će ako je zahtjev ili odluka utemeljena na odgovarajućim odredbama Statuta i Pravila o postupku i dokazima Međunarodnoga kaznenog suda i ako nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.
Dakle, jasno je da svaka suradnja, svaki nalog, svaki dokument, moraju ići preko Vlade Republike Hrvatske, i da ne bi bilo nikakve zabune, zakonodavac je to u člancima 2. i 3. Ustavnog zakona naveo čak pet puta u različitoj formi.
Mesić je naveo više puta, i sam se time hvalio, kako je sam u Haag dostavljao dokumente. Reterirati i lagati počeo je nakon nepravomoćne presude za Oluju u kojoj je general Gotovina dobio 24 a general Markač 18 godina zatvora počeo je sumanuto ponavljati tu bezočnu laž o tome da je “sve dokumente slao preko Vlade RH”.
Na primjer, u izjavi Vjesniku od 11. studenog 2000. godine Mesić kaže: “Haškim istražiteljima dali smo jedino na uvid transkripte objavljene u hrvatskim medijima, kako bi se uvjerili u njihovu autentičnost”.
Ovo potvrđuje i najjači dokaz da je Mesić davao dokumente izravno haškom tužiteljstvu a ne Vladi RH, a to je transkript svjedočenja Milana Kovača u procesu Naletilić-Martinović predmet “Tuta & Štela” od 13. i 14. svibnja 2002. godine.
Tad je tužitelj Bos koji je vodio protuispitivanje Milana Kovača svjedoku predočio jedan dokument iz Mesićeva ureda s kojeg nije bila skinuta oznaka državne tajne. Svjedok je skočio kao oparen i pitao tužitelja odakle mu taj dokument, i tad se cijelo protuispitivanje svelo na uvjeravanje o tome kako su transkripti došli u ured haškog tužitelja.
Da ne idemo sad previše u širinu, stavit ćemo poveznicu na transkript od 13. svibnja 2002.
Dokaza da Mesić laže imate na mali milijun mjesta na ovom transkriptu. Na primjer, na stranici 11224. u redu 13. i dalje, tužitelj Bos pita svjedoka Kovača misli li on da je Mesić “oslobodio” ove dokumente za javnost i ured haškog tužitelja jer je mislio da to nije vojna i državna tajna, a da je mislio da su to dokazi da je Tuđman nezakonito upravljao državom?
meskeUglavnom, kad se cijela priča u tom slučaju svela u jednu točku, tužitelj Bos na uporno inzistiranje Milana Kovača da objasni na temelju kojeg hrvatskog zakona je njima Mesić dostavio te dokumente, tužitelj Bos kao iskusni pravnik znao da je da se ne može pozivati na Ustavni zakon o suradnji s Haagom iz 1996. jer mu je jasno da po tom zakonu sve mora ići preko Vlade RH. Zato je svoju poziciju branio vrlo nemuštim argumentom koji ćemo doslovno ovdje kopirati sa stranica 11215-11216 ovog transkripta:
11 Q. As I was saying, this is an article in the Independent on the 1st 12 of November, 2000, and the head of the article is as follows: “The 13 Tudjman tapes: Secret recordings link dead dictator to Bosnia crimes. 14 Transcripts from Croatian leader’s own archive reveal his role in war 15 atrocities and how he stole 1 billion pounds from his own people.” 16 And then we if we go to the sentence which is particularly 17 relevant for me. It’s the third paragraph of the article, and I’ll read 18 it out. This discusses the Tudjman tapes, and it says: “The recordings 19 came to light after Croatia’s new president, Stipe Mesic, gave Channel 4 20 News for use unprecedented access to the 100 tapes and 17.000 transcripts 21 stored at the palace.” 22 “According to President Mesic, Tudjman was convinced that his was 23 a historic and Messianic control: This is why he wanted everything to be 24 on record … Because he thought it would be important to history.” 25 And if you move down two paragraphs, I want to read out:
Page 11216
1 “President Mesic has now handed copies of the transcripts to the war 2 crimes Tribunal at The Hague.” Witness, would these be articles that we 3 could also read in the Croatian newspapers in the year 2000?
Ključni dio ovog priznanja tužitelja Bosa prevedeno na hrvatski glasi “Zapisi su izišli na vidjelo nakon što je novi hrvatski predsjednik Stipe Mesić, dao vjestima Kanala 4 pristup bez presedana do 100 vrpci i 17 000 transkripata pohranjenih u palači.”
Dakle, pokušavajući opravdati Mesićevo nezakonito dilanje dokumenata s oznakom državne tajne haškom tužiteljstvu, tužitelj se poziva na drugi nezakoniti postupak Stjepana Mesića kad je u prostorije na Pantovčaku u kojem su držane sve te državne tajne pustio novinare britanskog chanela 4 i dao im uvid u 17 tisuća transkripata i 100 traka. Po tužitelju Bosu time je Mesić izveo presedan po kojem ti dokumenti više nisu državna tajna, jer su javno pregledavani, i on pere ruke od toga da je tužiteljstvo dobilo te dokumente na nezakonit način. Ali nas ne zanima sudjelovanje tužiteljstva u nezakonitim rabotama, jer je tu jasno o čemu se radi. Tužitelji su morali pravdati svoje visoke dnevnice pa im je za rad dobro došlo i ono što su dobili nezakonitim putem, a Mesić je takvim činom stavio Vladu Ivice Račana pred gotov čin, i Vlada Ivice Račana je morala, nije imala izbora, naknadno ozakoniti sve te dokumente, jer više nije imala izbora. Inače, mi mislimo da HDZ iz politikanstih razloga pribija na križ Ivicu Račana koji je imao svojih grešaka i krivih poteza, ali slično kao i Sanader, stalno upadajući u veleizdajničku brazdu koju je, kako pred njim, tako i pred Račanom orao upravo Mesić.
Stavljati Račana u istu kategoriju s Mesićem je obično politikanstvo a ne želja da se dođe do prave istine, procesuira i kazni Mesića i zaštiti država i njeni vitalni interesi.
Prije nego pređemo na glavnu temu ove bilješke, a to je notorna Mesićeva veleizdaja dilanjem Brijunskog transkripta, mi moramo navesti još jednu vrlo bitnu činjenicu koja će jasno pokazati razmjere Mesićeve veleizdaje.
Naime, godine 1998. haško tužiteljstvo u sklopu procesa protiv Blaškića traži od Ministarstva obrane RH kompletnu arhivu i sve dokumente vezane uz taj proces. Budući da tadšnji ministar obrane Gojko Šušak nije Mesić, dakle nije kmet i veleizdajnik, on takav nerazuman zahtjev glatko odbija.
Haško tužiteljstvo ne posustaje i šalje sub-poenu odnosno obvezujući nalog. Kad vam sud izda obvezujući nalog imate samo dvije solucije: ili predati to što oni traže, ili pred samim sudskim vijećem braniti svoje interese jer kao suverena država nitko vas ne može natjerati da dajete dokumente tako stihijski i bez ikakvih kriterija.
Naravno, budući da je hrvatska vlast devedesetih bila na poziciji zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, ona pokreće spor pred sudom u sklopu predmeta Blaškić i u tom sporu Republiku Hrvatsku zastupaju odvjetnici Ivo Šimonović i Ivo Josipović, budući predsjednik Republike Hrvatske. Oni dobijaju taj spor čija rekapitulacija se nalazi u paragrafima 42. i 43. nepravomoćne presude Blaškiću:
42. Pitanje naloga za dostavu dokumenata (subpoena duces tecum) ostalo je otvoreno u predmetu Blaškić od 10. siječnja 1997., tj. dana kad je tužitelj od jednog suca zatražio na Hrvatskoj pošalje nalog subpoena duces tecum. Sudac je 15.siječnja 1997. izdao takvu subpoenu Hrvatskoj i gospodinu Šušku, tadašnjem ministru obrane. U toj subpoeni naveden je popis dokumenata koje je trebalo dostaviti najkasnije do 14. veljače 1997. Hrvatska strana je u pismu od 10.veljače 1997. izjavila da, kao prvo, ona drži kako bi svi zahtjevi upućeni ministru u njegovom svojstvu državnog dužnosnika, nemaju temelja, budući da u skladu sa Statutom i Pravilnikom zahtjev za pomoć treba uputiti državi i da, kao drugo, Hrvatska kao suverena država ne može prihvatiti da udovoljava nalogu subpoena duces tecum, nego da “vjerna svojim obvezama prema međunarodnom sudu onaq ponovno izražava spremnost iskazati punu i svesrdnu suradnju, pod uvjetima koji vrijede za sve države. 43. Dana 29. listopada 1997. žalbeno vijeće je, u skladu sa pravilom 108bis Pravilnika riješilp zahtjev Republike Hrvatske od 25. lipnja, kojim se, između ostaloga, tražilo preispitivanje odluke pretresnog vijeća II od 18. lipnja te poništenje i odbacivanje subpoene od 15. siječnja 1997. U svojoj je odluci žalbeno vijeće zaključilo da se ni državi, a ni odgovornim državnim dužnosnicima koji djeluju u tom svojstvu, ne mogu slati nalozi tipa subpoena, pri čemi je preciziralo uvjete pod kojima se nekoj državi eventualno može izdati obvezujući nalog za predočenje dokumenata i slično, kao i prava i obveze dotične države u tom pogledu. Osim toga, žalbeno vijeće je utvrdilo kriterije koje moraju ispunjavati svi zahtjevi za izdavanje naloga za dostavu dokumenata.
Ti kriteriji odnose se na:
1) precizno identificiranje zatraženih dokumenata (za razliku od širokih kategorija) 2) Obrazloženje relevantnosti dokumenata za suđenje 3) Nužnost da zahtjev ne bude pretjerano opterećujući 4)Potrebu da se državi ostavi dovoljno vremena da zahtjevu udovolji
Osim toga, vijeće je ustrdilo modalitete na temelju kojih se eventualno može udovoljiti zabrinutosti države u svezi s njenom nacionalnom sigurnosti.
Dakle, ovdje je sve više nego jasno. Jasno je da Mesić bezočno laže kad kaže da se “moralo dati sve što je tužiteljstvo tražilo”. Mesić je jedim potezom, puštanjem britanskih novinara u prostoriju s državnim tajnama, nakon čega je počeo dilati dokumente Feralu i Nacionalu, a sve kako bi ih u Haag mogao slati kako njemu odgovara, da bi, po njegovom mišljenju, diskreditirao Tuđmana, poništio sve ono za što se Hrvatska mučila u tom procesu za sub-poenu u svezi traženja dokumenata iz Ministarstva obrane RH.
Da stvar bude gora, umjesto da je on štitio nacionalne interese i pristao djelovati po Ustavnom zakonu na kojeg se udbaški inverzivno poziva, i davati samo i isključivo Vladi dokumente koja Vlada odluči dati haškom sudu, a ne britanskim novinarima, Feralu, Nacionalu, haškom tužiteljstvu, i sve u deliriju mržnje prema pokojnom Tuđmanu, a da se posljedično tome Vlada RH pozivala na ovaj utemeljeni presedan iz paragrafa 42. i 43. predmeta Blaškić i curenje dokumenata svela na minimalnu razinu čime bi pomogla obrane svih Hrvata optuženih pred haškim sudom, dogodilo se da se Vlada Republike Srbije pozivala na ovaj presedan i u raznim prigodama ili odbila dati dokumente (na primjer u slučaju Stanišić-Simatović transkript sastanka njih dvojice s Arkanom Šešeljom i ostalim zločincima na kojem je planiran pokolj nakon okupacije Vukovara) ili zacrniti djelove dokumenata (na primjer dokumenti srbijanskog VSO-a u svezi s genocidom počinjenim u Srebrenici).
Tako vam je to, kad Mesić laže to je uvijek višestruka, višeslojna laž. Kad Mesić radi veleizdaju, to je uvijek višestruka, višeslojna veleizdaja!

Brijunski transkript

Ovdje treba biti jasan: Da Mesić nije haškom tužiteljstvu direktno dostavio Brijunski transkript direktno kršeći Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, nikad ne bi moglo doći do podizanja optužnice protiv Ante Gotovine i suđenja za Oluju jer tužiteljstvo ne bi imalo nikakvu indiciju za element namjere (mens rea) za počinjenje UZP-a nezakonitim granatiranjem Knina, Benkovca, Gračaca i Obrovca, i čitava hrvatska nacija ostala bi uskraćena za jednu veliku traumu koju joj je svojim veleizdajničkim djelovanjem omogućio upravo Stjepan Mesić.
Stjepan Mesić znajući što je počinio, brani se, a kako drugačije nego udbaški inverzivno tvrdeći kako “Brijunski transkript nije dokaz”, ali i tvrdeći da je “dokaz tonski zapis Brijunskog sastanka” kojeg je POA ne čelu s Tomislavom Karamarkom našla u podrumu Pantovčaka krajem 2004. godine, a Vlada RH nakon toga deklasificirala, skinula oznaku tajnosti i odobrila haškom sudu na uporabu 1. veljače 2005. godine!
Na kraju priče ispalo je da Brijunski transkript stvarno nije dokaz, jer nije bilo kaznenog djela odnosno nije bilo nezakonitog granatiranja pa su samim time otpale i sve interpretacije kojima se izgovoreno na Brijunskom sastanku od 31. srpnja 195. u pripremi operacije Oluja tumačilo kao namjera za počinjenje takvog djela
Ali je činjenica i krunski dokaz Mesićeve teške veleizdaje da se taj dokument koristio kao dokaz u procesima, i ono najgore, taj dokument nije koristilo samo haško tužiteljstvo pokušavajući dokazati UZP hrvatskog vojnog i političkog vodstva u svezi operacije Oluja, već i glavom i bradom Slobodan Milošević u svojoj obrani pred haškim sudom!!
I to, pazite sad, 26. lipnja 2003. godine u protuispitivanju svjedoka optužbe, bivšeg američkog veleposlanika Petera Galbraitha i 30. lipnja 2003. godine u protuispitivanju svjedoka optužbe. hrvatskog generala Imre Agotića.
Odnosno, najmanje 18 mjeseci prije nego što je Vlada Republike Hrvatske, koja po člancima 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom na kojeg se Mesić udbaški inverzivno poziva, jedina ima to pravo!!
Dakle, onima koji nisu shvatili: Vlada Republike Srbije i obrana Slobodana Miloševića raspolagali su Brijunskim transkriptom, dokumentom najveće moguće važnosti, u kojem se vidi doktrina OSRH, strateške i taktičke postavke OSRH itd., koji je zaštićen najvećim mogućim stupnjem tajnosti, i kakav nikad, niti jedna suverena država, čak ni pod sub-poenom, čak ni pod prijetnjom, sankcija ne bi dala nikome, i to najmanje 18 mjeseci prije Vlade Republike Hrvatske.
Još jednom, najkraće moguće:
Vlada Republike Srbije raspolagala je Brijunskim transkriptom najmanje 18 mjeseci prije nego Vlada Republike Hrvatske!!
Samo ćemo još dati reference i dokaze da je Milošević rabio Brijunski transkript u svojoj obrani , dakle u protuispitivanju Petera Galbraitha 26. lipnja 2003: http://www.icty.org/x/cases/sloboda…
I u protuispitivanju generala Agotića, 30. lipnja 2003: http://www.icty.org/x/cases/sloboda…
Dakle, kad Mesić laže, laže višestruko i višeslojno, i nije lak posao guliti razne slojeve njegovih laži, to je težak posao, jer, koliko god se recimo Nenad Stazić ili Ranko Ostojić trudili lagati, oni moraju još puno mlijeka popiti i medolina i čokolina pojesti da dostignu Mesića po umjeću laganja.
Kad Mesić vrši veleizdaju, Mesić to radi opet, višestruko i višeslojno. Kad kreneš provaljivati jednu njegovu laž ili veleizdajnički čin, otkrije se još pregršt drugih laži i veleizdajničkih čina.
O Mesićevim lažima i aktima veleizdaje ne može se napisati knjiga, jer tako debela knjiga ne postoji. O tome se može napisati čitava knjižnica, koja bi morala biti veličine glavne gradske knjižnice u New Yorku. Mesić ima sreće jer nitko nema toliko vremena za raskrinkavati sve njegove laži i akte veleizdaje, zbog širine disipline. To bi morala biti sasvim nova disciplina, nova znanost koja bi bila veća od ukupne matematike i fizike zajedno, od Pitagore do danas.
Zato mi više nećemo širiti temu, a mogli bi, o njegovom krivoketstvu pred haškim sudom u predmetu Blaškić, o njegovom subverzivnom djelovanju na putu Hrvatske u EU, o njegovoj veleizdaji u epizodi s topničkim dnevnicima itd.
Za ovu prigodi navest ćemo samo još neke primjere Mesićevih veleizdajničkih radnji.
Mesić: Akcija Bljesak je etničko čišćenje https://www.youtube.com/watch?v=z5y…
Mesić rekao Carli Del Ponte da je vidio Antu Gotovinu u Zagrebu 2002. godine: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrva…
Mesić nazvao Gotovinu zločincem, prvi put povodom usvajanja haške optužnice protiv Gotovine od strane Vlade Ivice Račana, 8. srpnja 2001. godine, Mesić kaže: “Mesić je istaknuo kako hrvatski narod ne smije biti talac onih koji su okrvavili ruke, sramoteći hrvatsko ime” http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2…
Da ne bi bilo zabune, Mesić vrlo sličnu formulaciju u slučaju generala Gotovine, a u svezi s aferom oko nepostojećih topničkih dnevnika kaže: “Hrvatska država neće biti talac ni jednog pojedinca ili skupine odgovorne za ratne zločine – poručio je predsjednik Mesić.” http://www.jutarnji.hr/mesic–netko…
Dakle, on ovdje u ovoj izjavi koju je dao na nekakvom skupu Pusićeva GOLJP-a i Teršeličkine Documente a koju prenosi Jutarnji list ne kaže “oni za koje se sumnja da su odgovorni za ratne zločine” ili “oni protiv koji se vodi postupak za ratne zločine”. Ne, on kaže “odgovorne za ratne zločine” dakle on je već donio presudu, a njegova šteta je u tome što je sudac Meron zajedno s još dva suca žalbenog vijeća obrisao stražnjicu takvim mišljenjem i dosudio oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču, a nakon čega je udruga I-fimes, kojoj su na čelu Stjepan Mesić, Budimir Lončar i bivši srbijanski premijer Živković pokrenuli kampanju protiv suca Merona, koja je kulminirala optužbama suca Harhoffa protiv Merona, što je čak dovelo do izglasavanja povjerenja sucu Meronu. Čitava ta priča je zataškana, I-fimes je sa svojih stranica uklonio članak “Meronizacija haškog suda”
ali neki tragovi tog Mesić-Lončarevog veleizdajničkog čina još uvijek postoje na internetu http://www.vecernji.hr/hrvatska/jad…
Treba li nekog podsjećati kako je Mesić napadao branitelje i Crkvu zato jer su usudili moliti za pravednu presudu Gotovini i Markaču, treba li nekog podsjećati kako je Mesić branio veleizdajnički čin Budimira Lončara kad je ovaj kao ministar vanjskih poslova SFRJ u Vijeću sigurnosti UN-a gurao i izgurao uvođenje embarga na uvoz oružja, treba li reći kako je Mesić u svojim službenim govorima u svojstvu Predsjednika RH od 2000. do 2002. od Švivcarske do Kine govorio kako je “cilj operacije Oluja bio svesti Srbe na 3%” i slične laži čime je vršio medijsku pripremu s ciljem senzibiliziranja javnosti za predstojeće optužnice protiv hrvatskih generala, treba li spominjati kako je 2005. godine Bobetka i Gotovinu nazvao nesposobnim generalima blateći akciju Maslenica najgrubljim mogućim lažima http://www.hrt.hr/arhiv/2005/04/27/… ?
Ovako bi mogli do sudnjeg dana ali ovdje ćemo stati. Jer samo u ovom što smo naveli ima materijala za 10 doživotnih zatvora zbog veleizdaje.
I sad, pogledajte kakva je moć udbaških medija, kad se u mainstreamu raspravlja o tome, pazite sad ovo, o tome treba li njemu davati godišnje milijun kuna, tajnicu, vozača, osiguranje itd? Pogledajte kako ta naša desnica reterira i gdje je došla? Ovo je kao da brane Hrvatsku od napada iz Srbije u slovenskim Karavankama. Takvo što je moguće samo u Hrvatskoj.
U Americi na primjer, imate aferu Wikileaks, gdje je Bradley Manning analitičar američke vojske dao Julianu Assangeu diplomatske bilješke, što je negdje peta kategorija važnosti dokumenata, u usporedbi i paraleli s dokumentom kao što je Brijunski transkript potpuno nebitni dokumenti, pa je fasovao 35 godina robije http://www.vecernji.hr/svijet/manni…
Da je u Americi Mesić napravio samo ovo što je napravio s Brijunskim transkriptom, bez svega ostalog a čega ima pregršt, on bi dobio doživotnu kaznu, ali samo u onim saveznim državama u kojima nema smrtne kazne. Da ga takvo suđenje zatekne recimo u Texasu, ne bi ga Bogorodica spasila od električne stolice. A mi raspravljamo o tome treba li mu ukinuti ured?
Gdje je to otišla ova država? Tko je u tolikoj mjeri Hrvatima isprao mozak?
Odgovor znate, bar vi koji nas pratite, ali i oni koji jasno vide što se događa na političkoj sceni.
Jer, kad iznesete ovakve optužbe koje su sasvim jasne, vi od vučjeg čopora bez izuzetka bivate proglašeni “fašistom”.
Dakle taj vučki čopor, ti samozvani “antifašisti” trebaju konačno jasno reći da je za njih svako zalaganje za hrvatske nacionalne interese “fašizam”, i da je svako traženje da se procesuraju oni koji su kršeći hrvatske zakone (Mesić nije prekršio samo Ustavni zakon, nego po KZ-u koji je tad, u trenutku počinjenja djela bio na snazi prekršio je i primjerice članak 146. stavak 1. špijunaža, članak 144. stavak 1. Kaznenog zakona RH odavanje državne tajne itd.) nanijeli nesagledivu štetu Republici Hrvatskoj jednako “fašizmu”.
U tom smislu, taj i takav “antifašizam” je teška floskula i najobičnije podrivanje Ustavnog poretka Republike Hrvatske!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Centar za izučavanje odnosa sa Srbijom – strateška nužnost

Objavljeno

na

Objavio

Tragična iskustva iz prošlosti dviju Jugoslavija i iz ne tako davnog Domovinskog rata jasno su nam stavila do znanja kako je naše poznavanje karaktera velikosrpskih krugova u Beogradu i predviđanje njihovog ponašanja, vrlo tanko, naivno i površno. Posebice njihove sposobnosti obmanjivanja i manipuliranja vlastitim i drugim narodima.

Svježi spomenici Vukovara, Osijeka, Petrinje, Gospića, Škabrnje, Zadra, Dubrovnika i drugih hrvatskih mjesta iz nedavne velikosrpske agresije kao i sve žrtve u borbi za slobodu od 1918. jasno ukazuju kolika je cijena plaćena za to.

I obvezuju današnju Hrvatsku da sebi više nikada ne dopusti iste kobne zablude i naivnost glede budućih velikosrpskih namjera.

Današnja Hrvatska, svedena na ostatke ostataka, više nikada sebi ne smije dopustiti da bude izmanipulirana prijetvornom velikosrpskom politikom Beograda i zatečena novim napadom iz Srbije. Najveću grješku Hrvati bi dakle napravili kada bi pod pritiskom velikosrba iz Beograda, birokrata iz Bruxellessa i ‘međunarodne zajednice’ sorošovih globalista zaboravili dosadašnji velikosrpski teror, zločine i agresiju i počeli naivno vjerovati kako se sada (u okrilju EU i NATO-a) mogu opustiti te mirno živjeti i uživati u svojoj lijepoj i konačno slobodnoj Domovini.

Takvo uvjerenje najbolja je priprema terena za novi krug rata i mogućeg uništenja novostvorene hrvatske države.

Uostalom, pogledajte samo koliko mržnje u antihrvatsku promidžbenu kampanju trenutno ulažu opet vodeći, ‘bivši’ velikosrpski političari, propagandisti i povijesni revizionisti, kao i njihova peta kolona u Hrvatskoj, pa će vam sve biti jasno. Vidjet će te kako su toliko grabežljivo antihrvatski ostrašćeni da im se apsolutno ne može vjerovati ni u čemu, što se Hrvatske tiče. To je neosporna činjenica s kojom Hrvati moraju živjeti. A ne još uvijek lutati kao guske u magli i jugonostalgično graktati o nekakvom ‘tko nas bre posvadi’ bratstvu-jedinstvu.

Renesansa velikosrpstva u srbijanskoj politici i medijima

Ako znamo da su velikosrpsko nasrtanje i podmuklo posrbljivanje Hrvatske u zadnjih 100 godina bili neprestani izvor neopisivih hrvatskih tragedija i patnje, onda obrana od daljnjeg velikosrpskog nanošenja štete hrvatskom narodu mora biti cilj i svrha političkog djelovanja svakog Hrvata.

Kao podsjetnik na to neka nam posluži trenutna renesansa velikosrpstva u srbijanskoj politici i medijima. I u sklopu toga potpuno uhodana i ponovo zahuktala ‘bivša’ matrica sotonizacije Hrvata, koja je danas gora nego u Miloševićevo vrijeme. Moćna velikosrpska propagandna mašinerija, koja je ponovo u punom zamahu, 24 sata dnevno pokušava narodu u Srbiji nametnuti uvjerenje kako je sve zlo (učinjeno i ne učinjeno) prema Srbima od strane Hrvata, zlo koje je svojstveno Hrvatima kao narodu, a ne da je to njihovo zlo, koje su sami izazvali grabežljivim osvajačkim nasiljem i brutalnom agresijom na Hrvatsku.

S ovako masivnom antihrvatskom kampanjom kojom srbijanski mediji svakodnevno bombardiraju građane Srbije veliko je pitanje kolika je vjerojatnost da će loši srpsko-hrvatski odnosi ikada prestati.

Vodeći i marginalni mediji u Srbiji svakodnevno svom narodu prikazuju divljački iskrivljenu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima, o ‘ugroženosti’ hrvatskih Srba i druge otrcane laži i mitove iz ‘bivšeg’ arsenala antihrvatske promidžbe. Čak su u tom smislu i uznapredovali od Miloševićevog doba. Sada naime, Hrvatima više ne priznaju ni to da kao narod imaju svoj vlastiti, društveni, vjerski i civilizacijski identitet. Jednostavno, to su – pokatoličeni Srbi.

Vukovar je srpski, Dubrovnik je srpski, Knin je srpski, Zadar je najveća srpska luka. Slavonija, Lika, Banovina, Kordun i Dalmacija su srpski. BiH je srpska, Crna Gora, Kosovo i Makedonija su srpski, Drač u Albaniji i Solun u Grčkoj su srpski. Pola japanskih riječi imaju srpski korijen, Rusi su podrijetlom Srbi, Isus je bio Srbin, Trump je Srbin, Melanija Trump je srpkinja jer je najnježnije godine svoje manekenske karijere provela u Srbiji. Trumpova djeca iz bivšeg braka isto tako su Srbi jer ih je odgajala srpkinja, Angela Merkel je kćer Adolfa Hitlera i lužičke srpkinje koja mu je bila služavka. Židovi-Hazari, koji su naravno, isto tako podrijetlom Srbi, zakleti su neprijatelji Srba jer zbog straha od uništenja iz Irana žele pobjeći iz Izraela, ali prije toga imaju plan iseliti sve Srbe iz Srbije da bi se onda oni mogli vratiti i ponovo naseliti ‘u svoju pradomovinu’…

Sve to zvuči kao balkanski bedaste šale jer je više manje poznato kako su velikosrbi napaljeni, iracionalni lakrdijaši… Dok im netko ne gurne oružje u ruke i obeća bogat plijen. Dovoljno je dakle toj zapaljivoj, vlastitim promašajima i porazima frustriranoj masi, samo gurnuti pušku u ruke i opet ćemo imati Vukovare, Ovčare, Sarajeva, Srebrenice, Račke…

Ako je namjera i interes Vučićevog režima da opet što više sotonizira Hrvate i susjedne ‘bratske’ narode onda bi ti narodi iz iskustva s Miloševićem morali znati što iza toga slijedi…

Specijalni rat

Sve u svemu, ono što trenutno Beograd, preko svojih medija, ‘agenata od utjecaja’ i diplomacije radi, klasičan je specijalni rat, usredotočen na sotonizaciju Hrvata, Albanaca s Kosova, Bošnjaka, Crnogoraca i ‘vekovnih srpskih neprijatelja’ – Engleza, Amerikanaca, Njemaca, Židova-Hazara, Vatikana… Takvo ponašanje i politička klima u Srbiji pokazuju zašto su dobrosusjedski odnosi i miran suživot sa Srbima apsolutno nemogući.

Posebice zbog toga što je očito kako ‘bivši’ velikosrbi, ponovo vraćeni na vlast u Beogradu, i dalje pokazuju jaku sklonost ka širenju prema susjednim zemljama. Poglavito prema Hrvatskoj i BiH, zbog želje za izlaskom na Jadransko more. Tu činjenicu treba i te kako stalno imati u vidu i isticati kao ključnu, ako se želi bolje razumjeti sva tragična događanja između Srba, Hrvata i muslimana-Bošnjaka u posljednjih stotinu godina. Moramo znati da oni nisu neprijatelji zbog svojih političkih i vjerskih razlika već isključivo zbog neprekidnih velikosrpskih nasrtaja i pretenzija na željene prekodrinske teritorije.

Tu ključnu činjenicu, da se velikosrbi stalno žele širiti na račun svojih susjeda, treba dublje raščlaniti i obrazložiti na jasan način, jer bez njenog razumijevanja i razjašnjenja čitav problem hrvatsko-srpskih i regionalnih odnosa ostaje nam nerazumljiv.

Opće je poznata činjenica da su velikosrpske ideje i planovi za širenje na račun susjeda najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu, a posljedično i u Europi. Srbija, koja je zbog ostvarenja te ideje i planova u zadnjih sto godina nanijela toliko zla i patnje susjednim narodima, ali i svijetu (Gavrilo Princip) sada ponovo igra svoje opasne igre. Ponovo potiče napetosti s Kosovom i BiH želeći iskoristiti geopolitičko natjecanje Rusije, Amerike, Kine i Turske za prevlast na tim prostorima. Lukavo udarajući Ameriku i Europu ispod pojasa, kako bi ojačala svoju važnost i snagu u odnosu na susjede u ‘Regionu’. Poglavito u odnosu na svog ‘večitog rivala’ – Hrvatsku.

Bez obzira na nekakvu hinjenu demokratizaciju i eventualni ulazak Srbije u EU, njena povijest (jedina zemlja na svijetu koja je u prošlom stoljeću vodila 9 ratova, zadnji u nizu protiv NATO-a) trenutno ubrzano naoružavanje i iracionalno diplomatsko- medijsko ponašanje ukazuju da ona predstavlja i predstavljat će ozbiljnu prijetnju miru i stabilnosti prostoru jugoistočne Europe. Ali i cijelom svijetu. Požar rata koji bi velikosrbi mogli ponovo potpaliti na Kosovu ili u BiH mogao bi se vrlo lako proširiti na cijelu ‘Našu Regiju’ (upravo na to, u svom nedavnom godišnjem izvješću upozoravaju američke sigurnosne službe). Pa čak i na cijeli svijet, ako se uzme u obzir sve zategnutije stanje američkih odnosa s Rusijom i Kinom, velesila koje podupiru Srbiju u slabljenju američkog utjecaja na prostoru bivše Jugoslavije.

Velikosrpska opasnost

Iz tragičnog iskustva dakle svi znamo koliko je velikosrpstvo opasan i za sve susjedne (‘bratske’) narode poguban projekt. Poglavito za Hrvate. Mogu se mijenjati politike i modaliteti u odnosima između Srba i Hrvata, ali temeljni kamen spoticanja u međusobnim odnosima ostaje to što Hrvatska ima ono što velikosrbi žele i zbog čega su (‘do istrage naše ili vaše’) smrtno ljubomorni na Hrvate.

Što je to i što ubuduće možemo očekivati od Beograda, kristalno jasno i sa svega nekoliko rečenica objasnio nam je Phillip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i autor čuvene knjige ‘Serbia’s secret war – Propaganda and the deceit of history’ (‘Srbijanski tajni rat- Propaganda i povijesne obmane’) kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku, ozbiljno upozorio Hrvate: ‘Sada kada imaju pola Bosne, Srbi će ubuduće taj dio htjeti iskoristiti kao odskočnu dasku za nova osvajanja. Ono što Srbi žele i što su uvijek željeli je proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. Srbi po svaku cijenu žele osvojiti hrvatsku obalu i gledano dugoročno, najveća opasnost za stratešku budućnost Hrvatske dolazila je i uvijek će dolaziti od Srba’ .

Pametnom dosta.

Činjenica da nam je Srbija agresivan i neprijateljski nastrojen susjed sa značajnom, iz bivšeg sustava naslijeđenom petom kolonom u Hrvatskoj, buduće međusobne odnose dovodit u daleko kompleksnije i osjetljivije situacije. Doda li se tome i činjenica da su velikosrbi po prirodi monstruozno teški za imati bilo kakav posao s njima, ti odnosi biti će još zamršeniji i teži.

Još nešto je vrlo važno imati u vidu. Srbija je oduvijek bila trojanski konj ruskih imperijalnih interesa na Balkanu i Europi, a budući su hrvatsko- srpski odnosi samo preslik u malom američko-ruskih, to će opet, s hrvatske strane, zahtijevati više znanja i vještine u vođenju tih odnosa.

Iako dakle velikosrpske pretenzije i kompleksnost srpsko-hrvatskih odnosa nisu od jučer već predstavljaju povijesni kontinuitet, Hrvatska, s druge strane, ne pokazuje neku naročitu volju ni sposobnost suočiti se i uhvatiti u koštac s tim ‘bivšim’ izazovom. Naime, malo se tko u Hrvatskoj sustavno i stručno bavi tim neobično važnim pitanjem.

Da nam povijest ne bi bila tragedija koja se stalno ponavlja kao farsa, a Hrvati ostali i dalje predmet stalnog podsmijeha i obmanjivanja te na kraju i moneta za potkusurivanje, današnjoj Hrvatskoj se, kao strateška nužnost, nameće uspostava jednog stručnog (nazovimo ga tako) Nacionalnog centra za praćenje i izučavanje odnosa sa Srbijom.

Analiziranje odnosa s Beogradom

Taj bi specijalizirani centar, osnovan pri Ministarstvu vanjskih poslova, Institutu Ivo Pilar ili pri Fakultetu političkih znanosti, trebao biti sastavljen od stalnih i dopisnih članova iz redova nekorumpiranih povjesničara, akademika, eksperata za obavještajni rad te političara, diplomata i intelektualaca lojalnih Hrvatskoj. Posebice onih koji su imali dugogodišnje iskustvo života i rada u Srbiji, kao što su ga npr. imali pok. predsjednik Tuđman, admiral Davor Domazet – Lošo, Igor Primorac itd.

Funkcija tog Centra bila bi praćenje, analiziranje i pojašnjavanje stanja odnosa sa Beogradom. Predviđanje mogućih pravaca političkog, društvenog i vojno-gospodarskog razvitka u Srbiji te ukazivanje na posljedice i utjecaje koje bi ta kretanja mogla imati na Hrvatsku. Izvješća pretpostavljenog, Nacionalnog centra za praćenje i izučavanje odnosa sa Srbijom., utemeljena na osnovu znanstvenih istraživanja i pokazatelja, predlagala bi više mogućih scenarija budućih događanja na relaciji Beograd–Zagreb za jedno određeno vremensko razdoblje. Recimo 5 godina. Svaki potencijalni scenarij trebao bi do u detalje razraditi moguću političko-diplomatsku strategiju Srbije za to razdoblje, uključujući i one njenih vanjskih mentora i epigona (tzv. Republika Srpska) s jasnim naznakama kritično važnih utjecaja na Hrvatsku.

To bi ubuduće omogućilo da se svaka, pa i najmanja naznaka velikosrpskih agresivnih namjera u odnosu na Hrvatsku uzme na vrijeme u najžurnije obrambeno-sigurnosno razmatranje. Uvidom u izviješća tog, specijaliziranog Centra, koja bi se redovito dostavljala Uredu Predsjednice, Vijeću za nacionalnu obranu i sigurnost Sabora, a po potrebi i svim drugim izvršnim organima vlasti, bilo bi puno lakše donositi brze i adekvatne odluke.

Vidite, za razliku od Hrvata koji su je ismijavali, Slovenci su na vrijeme i krajnje ozbiljno primili k znanju Miloševićevu prijetnju s Gazimestana da ‘ni oružane bitke nisu isključene’ pa su njegovu agresiju na Sloveniju dočekali energično, unaprijed dobro organizirani i spremni. Zahvaljujući (između ostalog) i tome, JNA i srbijanski specijalci vrlo brzo su podvila rep i povukla se iz Slovenije. Tako se radi u uređenim državama.

U svakoj uređenoj državi postoje takvi, za određeno pitanje od nacionalnog interesa, stručni centri koji se bave praćenjem i izučavanjem potencijalno najizglednijih ugroza i opasnosti. U Americi ih ima na desetke, specijaliziranih za pojedine grane i područja u svijetu. Ovdje u Australiji npr. takva institucija se zove Australian National Studies Centre For East Asia (Australski nacionalni centar za izučavanje Istočne Azije) i nalazi se u sklopu Department of Foreign Affairs and Trade (Odjela za vanjske poslove i trgovinu).

Kao pozornosti vrijednu činjenicu treba spomenuti da je Moskovski državni institut za međunarodne odnose (MGIMO) prije godinu dana otvorio jedan sličan Centar na – Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Kao i to da se na čelu srbijanskog Instituta za nacionalnu strategiju u Beogradu, nalazi Dragoslav Bokan. Patološkim velikosrpstvom izobličen tip, zreo za psihijatriju, koji je za vrijeme agresije na Hrvatsku mobilizirao, dovodio i vodio razularene terorističke horde zloglasnih paravojnih formacija koje su počinile neke od najgorih masovnih zločina nad hrvatskim civilima.

Srbija nikada ne će odustati od grabežljivog ekspanzionizma

Upravo smo u Domovinskom ratu vidjeli kako su zaslijepljeni velikosrbi ponovo požudno ispružili svoju krvavu ruku za željenim hrvatskim teritorijama. I čitav svijet je vidio da je to bio glavni razlog rata između Srba i Hrvata.

Agresijom na Hrvatsku 1991-95. velikosrbi nisu uspjeli ostvariti svoje osvajačke ciljeve, ali ih se (što svakodnevno u svojim medijima javno priznaju) nisu ni odrekli. Zbog toga se Srbija i Hrvatska stalno nalaze u međusobno netrpeljivom i napetom odnosu pa nikada ne možemo znati kada i gdje će se ponovno sukobiti. Takav duboko ukorijenjeni i naslijeđeni velikosrpski teret postao je čimbenikom koji i danas uglavnom određuje međusobno loše odnose Srbije i Hrvatske.

Onako usput. Iskreno, normalan čovjek zaista ne može razumjeti zašto bi se današnja hrvatska država, članica EU i NATO, previše trudila oko bliskih odnosa sa zemljom kojoj su na čelu najbliži Miloševićevi suradnici? U čijoj su skupštini bestijalno strijeljani hrvatski zastupnici na čelu s mirotvorcem Radićem. Zemljom koja nam je time stvorila ustaški pokret i Pavelića, Jasenovac, Bleiburg i križne puteve. Koja nas je u dvije propale Jugoslavije sustavno zlostavljala i pljačkala. Iz koje je 1991. krenula velikosrpska agresija koja je okupirala, opljačkala, razorila i etnički počistila trećinu Hrvatske. Koja i danas protiv Hrvatske vodi bjesomučni obavještajno-propagandni rat, podmeće spletke, skandale, međuhrvatske sukobe i podjele, požare…

Možemo li dakle na temelju dosadašnjih iskustava računati na to da će velikosrpske subverzije i pretenzije na hrvatske teritorije ikada prestati? Možemo li se nadati da će se Srbija ikada odreći svog grabežljivog ekspanzionizma i gorljive želje za izlaskom na more? Ne. Nikada. Samo će se, isto kao i do sada, prilagođavati novonastalim uvjetima i čekati novu povijesnu prigodu. A dotle će velikosrpski mitovi, težnje i zavist dalje rasti i razvijati se. Sa svim posljedicama koje iz toga nastaju.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Pakistanu je oboren F-16 i to od strane moderniziranog MiG-a 21 Bison

Objavljeno

na

Objavio

Napetosti između Indije i Pakistana, nakon prošlotjedne eskalacije, uglavnom se smiruju Prekogranični vlak nastavio je prometovati, a Pakistan je ponovno otvorio svoj zračni prostor za civilne letove.

Danas je doduše došlo do manjeg incidenta, navodnog upada indijske podmornice u pakistanske teritorijalne vode, no pakistanska mornarica tvrdi da je uljez otjeran. Ne dogodi li se neki izuzetni događaj ili napad, izvjesno je da će se tenzije nastaviti smirivati kao i u brojnim ranijim okršajima.

Ćini se da je kratkotrajni sukob bio koristan i Indiji i Pakistanu. Indija idući mjesec održava izbore i pokazivanje zuba kroz uzvratni udar na teroristički napad, a potom i zračni okršaj sigurno neće odmoći aktualnom premijeru Narendri Modiju.

Pakistansko-kineski lovac JF-17 prošao je svoje vatreno krštenje, oborivši jedan od navodno dva srušena MiG-a 21. Malo je modernih lovaca koji su od ulaska u upotrebu oborili neprijateljski lovac u zračnoj borbi, i to će Pakistanu biti od marketinške koristi.

S ishodom cijele priče nezadovoljne mogu biti Sjedinjene Države, jer izgleda da Pakistanu doista jest oboren F-16, moguće jedan od novijih Blockova 52, i to od strane moderniziranog MiG-a 21 Bison s ruskom raketom kratkog dometa R-73, što je istoj prvo obaranje zapadnog borbenog aviona.

Detalji i dalje nisu jasni, no ostaci AIM-120C-5 koje u Pakistanu nose samo F-16 potvrđuju njihovu nazočnost, a ostaci dijela motora nalikuju PW F100 motoru pakistanskih F-16. Čini se da su ispaljena dva AMRAAM-a, od kojih je jedan promašio, dok je drugi srušio MiG-21.

Vjerojatno su neke okolnosti spriječile pakistanske pilote da ne lansiraju AMRAAM daleko izvan dometa R-73. Kako god bilo, trebaju se izvući pouke. Zračna bitka nad Kašmirom sugerira kako presudni faktor nije tehnologija aviona, već situacijska svijest, obučenost pilota, te sustav potpore.

Dakako da MiG-21 Bison nije bolji avion od F-16, no čini se da su potvrđene stare ruske tvrdnje da je MiG-21-93, iz kojeg je Bison razvijen, usporediv s ranijim F-16.

Stoga posebno boli činjenica da je političko slijepilo 2000. godine HRZ-u uskratilo sličan avion iz Izraela, otkazavši modernizaciju na standard MiG-21-2000 na koji su trebala biti dovedena 24 naša MiG-a. To bi nam dalo bazu iskustva s modernim zapadnim sustavima borbenih aviona koji bi znatno olakšali tranziciju na budući borbeni avion.

Presudna je važnost ljudskog faktora u razvojz sustava, koji mu je i temelj, a čiji su kritični elementi obuka i školovanja tehničara, inžinjera i pilota te doktrina.

Za Hrvatsku to znači da treba nastaviti raditi na privlačenju kadra, jer s 15-ak zrakoplovaca po letjelici, što je trenutni i daleko preniski omjer, trebalo bi s vremenom dosegnuti minimalno 30 ljudi po letjelici, kako je u brojnim usporedivim zrakoplovstvima, a idealno i 50. Napori su to koji će trajati godinama, ali čine razliku između pobjede i poraza, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

 

Jan Ivanjek: Ono što izaziva zabrinutost MZ je činjenica da i Pakistan i Indija raspolažu nuklearnim oružjem

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari