Pratite nas

Analiza

Stjepan Mesić – ‘Veleizdajnik’

Objavljeno

na

Danas, dana 26. siječnja 2016. na naslovnici tabloida “24 sata” stoji naslov u kojem velikim tiskanim slovima i najvećim mogućim fontom vrišti naslov: PRVI NA LISTI IZDAJNIKA SU MESIĆ I RAČAN

Na naslovnici istog tabloida sugestivna je slika rukovanja Stjepana Mesića i Tomislava Karamarka kojim se udbaški-inverzivnim stilom poručuje “ako sam izdajnik onda si i ti”.

Kao prvo, mi ne mislimo da je Stjepan Mesić izdajnik. Riječ “izdajnik” kraj imena Stjepan Mesić je netočnost i eufemizam. Netočnost zato jer izdajnik je onaj tko izda nešto što bi moralo ostati tajna ali je istina, a budući da se Mesić u svom veleizdajničkom pohodu služio i dan-danas se služi samo bezočnim lažima to je automatski i eufemizam.

Naime, ispravno je reći da je Mesić veleizdajnik a ne izdajnik.

Na stranici 24 spomenutog tabloida prvi se za riječ javlja Antun Blažević, zamjenik predsjednika HDZ-ovog odbora za branitelje i kaže, citiramo: “Radi se prvenstveno o ljudima koji su izdali hrvatske interese, od odavanja državnih tajni pa do bogaćenja tijekom rata. Ta se ideja provlači od kraja 90-ih godina, kad se počelo pričati o izdajui nacionalnih interesa, naročito od 2000. do 2004. godine, kad je premijer bio Ivicaa Račan, a predsjednik Stjepan Mesić. Što su drugo radili nego izdali državne interese kad su Haagu dilali dokumente, kad su dopustili da se procesuiraju Bljesak i Oluja, a to Haag nije tražio” (završen citat).

Mi dopuštamo da je ovdje gospodin Blažević netočno citiran, ali poučeni iskustvom mislimo da to nije tako. Kako bilo, u idućem ulomku na to se referira Mesić, citiramo: “Inače ne komentiram sulude ideje, ali ću vam reći nešto što znate. Inicijativu za donošenje Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom pokrenuo je predsjednik Franjo Tuđman. Hrvatski sabor je donio Ustavni zakon, HDZ je glasao sto posto, a to znači da svi u Hrvatskoj moraju dostaviti dokaze koje traži haški tribunal…”

Mesić, naravno, bezočno laže. Točno je da je 1996. godine Hrvatski Državni Sabor donio Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, ali je isto tako točno da je Mesić svojim dilanjem dokumenata prekršio taj zakon, a ovdje laže da je njegovo dilanje dokumenata bilo u skladu s tim zakonom.

USTAVNI ZAKON O SURADNJI REPUBLIKE HRVATSKE S MEĐUNARODNIM KAZNENIM SUDOM U DEN HAAGU

Članak 2.

Nositelj suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u ime Republike Hrvatske je Vlada Republike Hrvatske.

Vlada Republike Hrvatske može svojom odlukom osnovati posebna tijela radi obavljanja poslova suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom. U odluci o osnivanju takvog tijela pobliže æe se odrediti njegove zadaće i ovlasti.

Državna tijela Republike Hrvatske surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom putem Vlade Republike Hrvatske, ako Vlada Republike Hrvatske ne odluči drukčije. Suradnja s Meunarodnim kaznenim sudom odvija se na hrvatskom jeziku, a iznimno i na jednom od službenih jezika Međunarodnoga kaznenog suda.
Članak 3.
Zahtjev za suradnju ili izvršenje pojedinih odluka Međunarodnoga kaznenog suda dostavlja se Vladi Republike Hrvatske.
Zahtjevu za suradnju ili izvršenje odluke Međunarodnoga kaznenog suda Republika Hrvatska udovoljit će ako je zahtjev ili odluka utemeljena na odgovarajućim odredbama Statuta i Pravila o postupku i dokazima Međunarodnoga kaznenog suda i ako nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.
Dakle, jasno je da svaka suradnja, svaki nalog, svaki dokument, moraju ići preko Vlade Republike Hrvatske, i da ne bi bilo nikakve zabune, zakonodavac je to u člancima 2. i 3. Ustavnog zakona naveo čak pet puta u različitoj formi.
Mesić je naveo više puta, i sam se time hvalio, kako je sam u Haag dostavljao dokumente. Reterirati i lagati počeo je nakon nepravomoćne presude za Oluju u kojoj je general Gotovina dobio 24 a general Markač 18 godina zatvora počeo je sumanuto ponavljati tu bezočnu laž o tome da je “sve dokumente slao preko Vlade RH”.
Na primjer, u izjavi Vjesniku od 11. studenog 2000. godine Mesić kaže: “Haškim istražiteljima dali smo jedino na uvid transkripte objavljene u hrvatskim medijima, kako bi se uvjerili u njihovu autentičnost”.
Ovo potvrđuje i najjači dokaz da je Mesić davao dokumente izravno haškom tužiteljstvu a ne Vladi RH, a to je transkript svjedočenja Milana Kovača u procesu Naletilić-Martinović predmet “Tuta & Štela” od 13. i 14. svibnja 2002. godine.
Tad je tužitelj Bos koji je vodio protuispitivanje Milana Kovača svjedoku predočio jedan dokument iz Mesićeva ureda s kojeg nije bila skinuta oznaka državne tajne. Svjedok je skočio kao oparen i pitao tužitelja odakle mu taj dokument, i tad se cijelo protuispitivanje svelo na uvjeravanje o tome kako su transkripti došli u ured haškog tužitelja.
Da ne idemo sad previše u širinu, stavit ćemo poveznicu na transkript od 13. svibnja 2002.
Dokaza da Mesić laže imate na mali milijun mjesta na ovom transkriptu. Na primjer, na stranici 11224. u redu 13. i dalje, tužitelj Bos pita svjedoka Kovača misli li on da je Mesić “oslobodio” ove dokumente za javnost i ured haškog tužitelja jer je mislio da to nije vojna i državna tajna, a da je mislio da su to dokazi da je Tuđman nezakonito upravljao državom?
meskeUglavnom, kad se cijela priča u tom slučaju svela u jednu točku, tužitelj Bos na uporno inzistiranje Milana Kovača da objasni na temelju kojeg hrvatskog zakona je njima Mesić dostavio te dokumente, tužitelj Bos kao iskusni pravnik znao da je da se ne može pozivati na Ustavni zakon o suradnji s Haagom iz 1996. jer mu je jasno da po tom zakonu sve mora ići preko Vlade RH. Zato je svoju poziciju branio vrlo nemuštim argumentom koji ćemo doslovno ovdje kopirati sa stranica 11215-11216 ovog transkripta:
11 Q. As I was saying, this is an article in the Independent on the 1st 12 of November, 2000, and the head of the article is as follows: “The 13 Tudjman tapes: Secret recordings link dead dictator to Bosnia crimes. 14 Transcripts from Croatian leader’s own archive reveal his role in war 15 atrocities and how he stole 1 billion pounds from his own people.” 16 And then we if we go to the sentence which is particularly 17 relevant for me. It’s the third paragraph of the article, and I’ll read 18 it out. This discusses the Tudjman tapes, and it says: “The recordings 19 came to light after Croatia’s new president, Stipe Mesic, gave Channel 4 20 News for use unprecedented access to the 100 tapes and 17.000 transcripts 21 stored at the palace.” 22 “According to President Mesic, Tudjman was convinced that his was 23 a historic and Messianic control: This is why he wanted everything to be 24 on record … Because he thought it would be important to history.” 25 And if you move down two paragraphs, I want to read out:
Page 11216
1 “President Mesic has now handed copies of the transcripts to the war 2 crimes Tribunal at The Hague.” Witness, would these be articles that we 3 could also read in the Croatian newspapers in the year 2000?
Ključni dio ovog priznanja tužitelja Bosa prevedeno na hrvatski glasi “Zapisi su izišli na vidjelo nakon što je novi hrvatski predsjednik Stipe Mesić, dao vjestima Kanala 4 pristup bez presedana do 100 vrpci i 17 000 transkripata pohranjenih u palači.”
Dakle, pokušavajući opravdati Mesićevo nezakonito dilanje dokumenata s oznakom državne tajne haškom tužiteljstvu, tužitelj se poziva na drugi nezakoniti postupak Stjepana Mesića kad je u prostorije na Pantovčaku u kojem su držane sve te državne tajne pustio novinare britanskog chanela 4 i dao im uvid u 17 tisuća transkripata i 100 traka. Po tužitelju Bosu time je Mesić izveo presedan po kojem ti dokumenti više nisu državna tajna, jer su javno pregledavani, i on pere ruke od toga da je tužiteljstvo dobilo te dokumente na nezakonit način. Ali nas ne zanima sudjelovanje tužiteljstva u nezakonitim rabotama, jer je tu jasno o čemu se radi. Tužitelji su morali pravdati svoje visoke dnevnice pa im je za rad dobro došlo i ono što su dobili nezakonitim putem, a Mesić je takvim činom stavio Vladu Ivice Račana pred gotov čin, i Vlada Ivice Račana je morala, nije imala izbora, naknadno ozakoniti sve te dokumente, jer više nije imala izbora. Inače, mi mislimo da HDZ iz politikanstih razloga pribija na križ Ivicu Račana koji je imao svojih grešaka i krivih poteza, ali slično kao i Sanader, stalno upadajući u veleizdajničku brazdu koju je, kako pred njim, tako i pred Račanom orao upravo Mesić.
Stavljati Račana u istu kategoriju s Mesićem je obično politikanstvo a ne želja da se dođe do prave istine, procesuira i kazni Mesića i zaštiti država i njeni vitalni interesi.
Prije nego pređemo na glavnu temu ove bilješke, a to je notorna Mesićeva veleizdaja dilanjem Brijunskog transkripta, mi moramo navesti još jednu vrlo bitnu činjenicu koja će jasno pokazati razmjere Mesićeve veleizdaje.
Naime, godine 1998. haško tužiteljstvo u sklopu procesa protiv Blaškića traži od Ministarstva obrane RH kompletnu arhivu i sve dokumente vezane uz taj proces. Budući da tadšnji ministar obrane Gojko Šušak nije Mesić, dakle nije kmet i veleizdajnik, on takav nerazuman zahtjev glatko odbija.
Haško tužiteljstvo ne posustaje i šalje sub-poenu odnosno obvezujući nalog. Kad vam sud izda obvezujući nalog imate samo dvije solucije: ili predati to što oni traže, ili pred samim sudskim vijećem braniti svoje interese jer kao suverena država nitko vas ne može natjerati da dajete dokumente tako stihijski i bez ikakvih kriterija.
Naravno, budući da je hrvatska vlast devedesetih bila na poziciji zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, ona pokreće spor pred sudom u sklopu predmeta Blaškić i u tom sporu Republiku Hrvatsku zastupaju odvjetnici Ivo Šimonović i Ivo Josipović, budući predsjednik Republike Hrvatske. Oni dobijaju taj spor čija rekapitulacija se nalazi u paragrafima 42. i 43. nepravomoćne presude Blaškiću:
42. Pitanje naloga za dostavu dokumenata (subpoena duces tecum) ostalo je otvoreno u predmetu Blaškić od 10. siječnja 1997., tj. dana kad je tužitelj od jednog suca zatražio na Hrvatskoj pošalje nalog subpoena duces tecum. Sudac je 15.siječnja 1997. izdao takvu subpoenu Hrvatskoj i gospodinu Šušku, tadašnjem ministru obrane. U toj subpoeni naveden je popis dokumenata koje je trebalo dostaviti najkasnije do 14. veljače 1997. Hrvatska strana je u pismu od 10.veljače 1997. izjavila da, kao prvo, ona drži kako bi svi zahtjevi upućeni ministru u njegovom svojstvu državnog dužnosnika, nemaju temelja, budući da u skladu sa Statutom i Pravilnikom zahtjev za pomoć treba uputiti državi i da, kao drugo, Hrvatska kao suverena država ne može prihvatiti da udovoljava nalogu subpoena duces tecum, nego da “vjerna svojim obvezama prema međunarodnom sudu onaq ponovno izražava spremnost iskazati punu i svesrdnu suradnju, pod uvjetima koji vrijede za sve države. 43. Dana 29. listopada 1997. žalbeno vijeće je, u skladu sa pravilom 108bis Pravilnika riješilp zahtjev Republike Hrvatske od 25. lipnja, kojim se, između ostaloga, tražilo preispitivanje odluke pretresnog vijeća II od 18. lipnja te poništenje i odbacivanje subpoene od 15. siječnja 1997. U svojoj je odluci žalbeno vijeće zaključilo da se ni državi, a ni odgovornim državnim dužnosnicima koji djeluju u tom svojstvu, ne mogu slati nalozi tipa subpoena, pri čemi je preciziralo uvjete pod kojima se nekoj državi eventualno može izdati obvezujući nalog za predočenje dokumenata i slično, kao i prava i obveze dotične države u tom pogledu. Osim toga, žalbeno vijeće je utvrdilo kriterije koje moraju ispunjavati svi zahtjevi za izdavanje naloga za dostavu dokumenata.
Ti kriteriji odnose se na:
1) precizno identificiranje zatraženih dokumenata (za razliku od širokih kategorija) 2) Obrazloženje relevantnosti dokumenata za suđenje 3) Nužnost da zahtjev ne bude pretjerano opterećujući 4)Potrebu da se državi ostavi dovoljno vremena da zahtjevu udovolji
Osim toga, vijeće je ustrdilo modalitete na temelju kojih se eventualno može udovoljiti zabrinutosti države u svezi s njenom nacionalnom sigurnosti.
Dakle, ovdje je sve više nego jasno. Jasno je da Mesić bezočno laže kad kaže da se “moralo dati sve što je tužiteljstvo tražilo”. Mesić je jedim potezom, puštanjem britanskih novinara u prostoriju s državnim tajnama, nakon čega je počeo dilati dokumente Feralu i Nacionalu, a sve kako bi ih u Haag mogao slati kako njemu odgovara, da bi, po njegovom mišljenju, diskreditirao Tuđmana, poništio sve ono za što se Hrvatska mučila u tom procesu za sub-poenu u svezi traženja dokumenata iz Ministarstva obrane RH.
Da stvar bude gora, umjesto da je on štitio nacionalne interese i pristao djelovati po Ustavnom zakonu na kojeg se udbaški inverzivno poziva, i davati samo i isključivo Vladi dokumente koja Vlada odluči dati haškom sudu, a ne britanskim novinarima, Feralu, Nacionalu, haškom tužiteljstvu, i sve u deliriju mržnje prema pokojnom Tuđmanu, a da se posljedično tome Vlada RH pozivala na ovaj utemeljeni presedan iz paragrafa 42. i 43. predmeta Blaškić i curenje dokumenata svela na minimalnu razinu čime bi pomogla obrane svih Hrvata optuženih pred haškim sudom, dogodilo se da se Vlada Republike Srbije pozivala na ovaj presedan i u raznim prigodama ili odbila dati dokumente (na primjer u slučaju Stanišić-Simatović transkript sastanka njih dvojice s Arkanom Šešeljom i ostalim zločincima na kojem je planiran pokolj nakon okupacije Vukovara) ili zacrniti djelove dokumenata (na primjer dokumenti srbijanskog VSO-a u svezi s genocidom počinjenim u Srebrenici).
Tako vam je to, kad Mesić laže to je uvijek višestruka, višeslojna laž. Kad Mesić radi veleizdaju, to je uvijek višestruka, višeslojna veleizdaja!

Brijunski transkript

Ovdje treba biti jasan: Da Mesić nije haškom tužiteljstvu direktno dostavio Brijunski transkript direktno kršeći Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, nikad ne bi moglo doći do podizanja optužnice protiv Ante Gotovine i suđenja za Oluju jer tužiteljstvo ne bi imalo nikakvu indiciju za element namjere (mens rea) za počinjenje UZP-a nezakonitim granatiranjem Knina, Benkovca, Gračaca i Obrovca, i čitava hrvatska nacija ostala bi uskraćena za jednu veliku traumu koju joj je svojim veleizdajničkim djelovanjem omogućio upravo Stjepan Mesić.
Stjepan Mesić znajući što je počinio, brani se, a kako drugačije nego udbaški inverzivno tvrdeći kako “Brijunski transkript nije dokaz”, ali i tvrdeći da je “dokaz tonski zapis Brijunskog sastanka” kojeg je POA ne čelu s Tomislavom Karamarkom našla u podrumu Pantovčaka krajem 2004. godine, a Vlada RH nakon toga deklasificirala, skinula oznaku tajnosti i odobrila haškom sudu na uporabu 1. veljače 2005. godine!
Na kraju priče ispalo je da Brijunski transkript stvarno nije dokaz, jer nije bilo kaznenog djela odnosno nije bilo nezakonitog granatiranja pa su samim time otpale i sve interpretacije kojima se izgovoreno na Brijunskom sastanku od 31. srpnja 195. u pripremi operacije Oluja tumačilo kao namjera za počinjenje takvog djela
Ali je činjenica i krunski dokaz Mesićeve teške veleizdaje da se taj dokument koristio kao dokaz u procesima, i ono najgore, taj dokument nije koristilo samo haško tužiteljstvo pokušavajući dokazati UZP hrvatskog vojnog i političkog vodstva u svezi operacije Oluja, već i glavom i bradom Slobodan Milošević u svojoj obrani pred haškim sudom!!
I to, pazite sad, 26. lipnja 2003. godine u protuispitivanju svjedoka optužbe, bivšeg američkog veleposlanika Petera Galbraitha i 30. lipnja 2003. godine u protuispitivanju svjedoka optužbe. hrvatskog generala Imre Agotića.
Odnosno, najmanje 18 mjeseci prije nego što je Vlada Republike Hrvatske, koja po člancima 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom na kojeg se Mesić udbaški inverzivno poziva, jedina ima to pravo!!
Dakle, onima koji nisu shvatili: Vlada Republike Srbije i obrana Slobodana Miloševića raspolagali su Brijunskim transkriptom, dokumentom najveće moguće važnosti, u kojem se vidi doktrina OSRH, strateške i taktičke postavke OSRH itd., koji je zaštićen najvećim mogućim stupnjem tajnosti, i kakav nikad, niti jedna suverena država, čak ni pod sub-poenom, čak ni pod prijetnjom, sankcija ne bi dala nikome, i to najmanje 18 mjeseci prije Vlade Republike Hrvatske.
Još jednom, najkraće moguće:
Vlada Republike Srbije raspolagala je Brijunskim transkriptom najmanje 18 mjeseci prije nego Vlada Republike Hrvatske!!
Samo ćemo još dati reference i dokaze da je Milošević rabio Brijunski transkript u svojoj obrani , dakle u protuispitivanju Petera Galbraitha 26. lipnja 2003: http://www.icty.org/x/cases/sloboda…
I u protuispitivanju generala Agotića, 30. lipnja 2003: http://www.icty.org/x/cases/sloboda…
Dakle, kad Mesić laže, laže višestruko i višeslojno, i nije lak posao guliti razne slojeve njegovih laži, to je težak posao, jer, koliko god se recimo Nenad Stazić ili Ranko Ostojić trudili lagati, oni moraju još puno mlijeka popiti i medolina i čokolina pojesti da dostignu Mesića po umjeću laganja.
Kad Mesić vrši veleizdaju, Mesić to radi opet, višestruko i višeslojno. Kad kreneš provaljivati jednu njegovu laž ili veleizdajnički čin, otkrije se još pregršt drugih laži i veleizdajničkih čina.
O Mesićevim lažima i aktima veleizdaje ne može se napisati knjiga, jer tako debela knjiga ne postoji. O tome se može napisati čitava knjižnica, koja bi morala biti veličine glavne gradske knjižnice u New Yorku. Mesić ima sreće jer nitko nema toliko vremena za raskrinkavati sve njegove laži i akte veleizdaje, zbog širine disipline. To bi morala biti sasvim nova disciplina, nova znanost koja bi bila veća od ukupne matematike i fizike zajedno, od Pitagore do danas.
Zato mi više nećemo širiti temu, a mogli bi, o njegovom krivoketstvu pred haškim sudom u predmetu Blaškić, o njegovom subverzivnom djelovanju na putu Hrvatske u EU, o njegovoj veleizdaji u epizodi s topničkim dnevnicima itd.
Za ovu prigodi navest ćemo samo još neke primjere Mesićevih veleizdajničkih radnji.
Mesić: Akcija Bljesak je etničko čišćenje https://www.youtube.com/watch?v=z5y…
Mesić rekao Carli Del Ponte da je vidio Antu Gotovinu u Zagrebu 2002. godine: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrva…
Mesić nazvao Gotovinu zločincem, prvi put povodom usvajanja haške optužnice protiv Gotovine od strane Vlade Ivice Račana, 8. srpnja 2001. godine, Mesić kaže: “Mesić je istaknuo kako hrvatski narod ne smije biti talac onih koji su okrvavili ruke, sramoteći hrvatsko ime” http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2…
Da ne bi bilo zabune, Mesić vrlo sličnu formulaciju u slučaju generala Gotovine, a u svezi s aferom oko nepostojećih topničkih dnevnika kaže: “Hrvatska država neće biti talac ni jednog pojedinca ili skupine odgovorne za ratne zločine – poručio je predsjednik Mesić.” http://www.jutarnji.hr/mesic–netko…
Dakle, on ovdje u ovoj izjavi koju je dao na nekakvom skupu Pusićeva GOLJP-a i Teršeličkine Documente a koju prenosi Jutarnji list ne kaže “oni za koje se sumnja da su odgovorni za ratne zločine” ili “oni protiv koji se vodi postupak za ratne zločine”. Ne, on kaže “odgovorne za ratne zločine” dakle on je već donio presudu, a njegova šteta je u tome što je sudac Meron zajedno s još dva suca žalbenog vijeća obrisao stražnjicu takvim mišljenjem i dosudio oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču, a nakon čega je udruga I-fimes, kojoj su na čelu Stjepan Mesić, Budimir Lončar i bivši srbijanski premijer Živković pokrenuli kampanju protiv suca Merona, koja je kulminirala optužbama suca Harhoffa protiv Merona, što je čak dovelo do izglasavanja povjerenja sucu Meronu. Čitava ta priča je zataškana, I-fimes je sa svojih stranica uklonio članak “Meronizacija haškog suda”
ali neki tragovi tog Mesić-Lončarevog veleizdajničkog čina još uvijek postoje na internetu http://www.vecernji.hr/hrvatska/jad…
Treba li nekog podsjećati kako je Mesić napadao branitelje i Crkvu zato jer su usudili moliti za pravednu presudu Gotovini i Markaču, treba li nekog podsjećati kako je Mesić branio veleizdajnički čin Budimira Lončara kad je ovaj kao ministar vanjskih poslova SFRJ u Vijeću sigurnosti UN-a gurao i izgurao uvođenje embarga na uvoz oružja, treba li reći kako je Mesić u svojim službenim govorima u svojstvu Predsjednika RH od 2000. do 2002. od Švivcarske do Kine govorio kako je “cilj operacije Oluja bio svesti Srbe na 3%” i slične laži čime je vršio medijsku pripremu s ciljem senzibiliziranja javnosti za predstojeće optužnice protiv hrvatskih generala, treba li spominjati kako je 2005. godine Bobetka i Gotovinu nazvao nesposobnim generalima blateći akciju Maslenica najgrubljim mogućim lažima http://www.hrt.hr/arhiv/2005/04/27/… ?
Ovako bi mogli do sudnjeg dana ali ovdje ćemo stati. Jer samo u ovom što smo naveli ima materijala za 10 doživotnih zatvora zbog veleizdaje.
I sad, pogledajte kakva je moć udbaških medija, kad se u mainstreamu raspravlja o tome, pazite sad ovo, o tome treba li njemu davati godišnje milijun kuna, tajnicu, vozača, osiguranje itd? Pogledajte kako ta naša desnica reterira i gdje je došla? Ovo je kao da brane Hrvatsku od napada iz Srbije u slovenskim Karavankama. Takvo što je moguće samo u Hrvatskoj.
U Americi na primjer, imate aferu Wikileaks, gdje je Bradley Manning analitičar američke vojske dao Julianu Assangeu diplomatske bilješke, što je negdje peta kategorija važnosti dokumenata, u usporedbi i paraleli s dokumentom kao što je Brijunski transkript potpuno nebitni dokumenti, pa je fasovao 35 godina robije http://www.vecernji.hr/svijet/manni…
Da je u Americi Mesić napravio samo ovo što je napravio s Brijunskim transkriptom, bez svega ostalog a čega ima pregršt, on bi dobio doživotnu kaznu, ali samo u onim saveznim državama u kojima nema smrtne kazne. Da ga takvo suđenje zatekne recimo u Texasu, ne bi ga Bogorodica spasila od električne stolice. A mi raspravljamo o tome treba li mu ukinuti ured?
Gdje je to otišla ova država? Tko je u tolikoj mjeri Hrvatima isprao mozak?
Odgovor znate, bar vi koji nas pratite, ali i oni koji jasno vide što se događa na političkoj sceni.
Jer, kad iznesete ovakve optužbe koje su sasvim jasne, vi od vučjeg čopora bez izuzetka bivate proglašeni “fašistom”.
Dakle taj vučki čopor, ti samozvani “antifašisti” trebaju konačno jasno reći da je za njih svako zalaganje za hrvatske nacionalne interese “fašizam”, i da je svako traženje da se procesuraju oni koji su kršeći hrvatske zakone (Mesić nije prekršio samo Ustavni zakon, nego po KZ-u koji je tad, u trenutku počinjenja djela bio na snazi prekršio je i primjerice članak 146. stavak 1. špijunaža, članak 144. stavak 1. Kaznenog zakona RH odavanje državne tajne itd.) nanijeli nesagledivu štetu Republici Hrvatskoj jednako “fašizmu”.
U tom smislu, taj i takav “antifašizam” je teška floskula i najobičnije podrivanje Ustavnog poretka Republike Hrvatske!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dijanović: Koronakriza srušila je iluzije o EU

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Kriza nastala kao posljedica pandemije koronavirusa imat će višestruke i dalekosežne posljedice po život ljudi, ali i po međunarodne odnose i međunarodnu ekonomiju. Nije teško zaključiti kako je pandemija već sada iz temelja izmijenila međuljudsku interakciju, a tako će biti još najmanje dva do tri mjeseca (optimistični scenarij). Veliki je problem s ovim virusom taj što, primjerice, mlađa osoba može biti zaražena, ali asimptomatična, i tako, budući da ne zna da je zaražena, može vrlo lako zaraziti neku drugu osobu. Ako je ta osoba starija, to joj može ugroziti život. Epidemiolozi, virusolozi i mikrobiolozi zato savjetuju: prati ruke i držati distancu!

Na žalost, mnogi se ljudi ne pridržavaju mjera i tako ugrožavaju ne samo svoj život nego i živote drugih ljudi. Takvo ponašanje izaziva reakciju nadležnih institucija koje žele veću kontrolu. Iako u vremenu krize neke mjere mogu biti opravdane (tako Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti dopušta ograničavanje slobode kretanja), velika je opasnost da se pretjerana sekuritizacija, primjerice nadzor lokacije mobitela građana, nastavi i nakon što prođe izvanredno stanje. Pitanje je stoga hoće li se, nakon što korona kriza prođe, neki aspekti života više ikada vratiti na staro.

Akteri rješavanje krize nacionalne su države

Kao i migrantska kriza iz 2015. godine, i korona kriza pokazala je da Europska unija u izvanrednim situacijama loše funkcionira. Nismo tako ovih dana mogli čuti nikakve suvisle prijedloge i rješenja od strane bruxelleskih komesara o tomu kako riješiti krizu. Akteri rješavanja krize nacionalne su države. Slučaj Italije, koja je od europskih država najpogođenija krizom, pokazuje izostanak elementarne solidarnosti unutar „europske obitelji“. Prije bilo koje europske države, Italiji su u pomoć priskočile Kina, Rusija i Kuba. Izostanak solidarnosti prema Italiji, dakako, ne sprječava EU mainstream medije za nastavak hajke protiv Mađarske i Poljske čiji čelnici autokrati, kažu ovi mediji, krizom se koriste za dodatno ograničavanje prava i sloboda. Kao da isto ne rade i uzorne liberalne demokracije. Bečki Der Standard, u skladu s navedenim, zapaža: ‘U borbi protiv koronavirusa egoizam njezinih članica paralizira Europsku uniju. Na primjeru zaštitnih maski jedinstvena Europa demaskira se na stravičan način. Nema ‘europske solidarnosti’, koja se neprestano troši u svečanim političkim govorima. Nema je među članicama EU. Svaka nacionalna vlada najprije gleda kako stoji u anketama. Kako bi se inače moglo objasniti da nema zajedničkoga europskog postupanja u borbi protiv korona virusa? Postoji 27 različitih strategija zatvaranja granica, ograničenja izlazaka, zaštitnih mjera, testiranja, obveze nošenja maski i zaštitnih razmaka. Svaka zemlja za sebe određuje koliko dugo će biti zatvorene škole, sveučilišta i državna tijela. Na granicama je čak bilo neveseloga revanširanja: ti si meni zatvorio granice, a ja tebi ne ću propuštati njegovateljice koje rade 24 sata i jako ti trebaju. I što god bili razlozi: zadržati zaštitne maske i respiratore namijenjene prijateljskoj zemlji u nevolji, to nikako ne ide.’

Korona kriza dovest će do tektonskih lomova unutar EU. Neki već danas govore o smrti Unije. Iako su takve prognoze pretjerane, nema nikakve dvojbe da se solidarnost unutar EU ponovno pokazala kao nepostojeća. Ako EU ne funkcionira u vremenu kriza, koja je uopće njezina svrha? Nikome ne treba kišobran kad je lijepo vrijeme, nego onda kad pada kiša. Ako je jedina svrha EU trgovina bez granica, onda je taj projekt besmislen. Trgovati se može i na temelju drugih vrsta ugovora.

Pad svjetskoga BDP-a najmanje 1,5 posto

Pandemija korona virusa imat će i vrlo negativne posljedice po svjetsko gospodarstvo. Kriza koja nam slijedi, s time su suglasni svi ekonomski i financijski analitičari, bit će snažnija od one koja je započela 2008. godine. Za usporedbu, mnogo je bolja velika ekonomska kriza koja je trajala od 1929. do 1933. Naslovnica The Economista s fotografijom globusa i natpisom ‘Closed’ (Zatvoreno) najbolje opisuje trenutačnu situaciju. U čitavome svijetu u nekom će trenutku doći do obustave značajnoga dijela gospodarske djelatnosti. Od nekoga hotela u Zadru do tvornice Hyundai u Južnoj Koreji. Procjene su da će ukupni svjetski BDP pasti najmanje za 1,5 posto (optimistični scenarij). Svjetsko gospodarstvo danas je toliko povezano da ne postoji niti jedna država koja ne će osjetiti posljedice krize. Pogođeni su baš svi sektori gospodarstva. Glavni tajnik OECD-a Angel Gurria ističe kako će mnoga velika svjetska gospodarstva ući u recesiju u sljedećim mjesecima. ‘Čak i ako ne bude recesije u cijelome svijetu, rasta ili ne će biti ili će biti negativan u mnogim svjetskim gospodarstvima, uključujući i neka veća. Stoga ne ćemo imati samo nizak rast ove godine, nego će trebati dulje razdoblje u budućnosti za oporavak’.

Raspad globalnoga lanca opskrbe i suradnje

Iako hektički usponi i padovi na financijskim tržištima podsjećaju na krizu iz 2008., ovoga puta uzrok krize nije u financijskom sektoru, nego u raspadu globalnoga lanca opskrbe i suradnje. Kriza istodobno pogađa i ponudu i potražnju. Svaki, naime, sudionik lanca stvara određenu vrijednost. Tu vrijednost prodaje, čime plaća radnike i podmiruje obveze prema državi. Ako poslovni subjekt više ne može prodavati tu vrijednost, prihode gube i on i država. A prekid lanca je zbog ekonomske međuovisnosti globalan. Ako zbog krize s korona virusom neka tvornica iz Kine ne može dostaviti dijelove potrebne za proizvodnju automobila u Južnoj Koreji, i tvornica u Južnoj Koreji prekida s proizvodnjom. Ako neka firma koja u Hrvatskoj proizvodi dijelove za, primjerice, njemačko tržište, te dijelove ne može dopremiti na odredište, to stvara problem i za tu firmu i za firmu kojoj dijelovi u Njemačkoj trebaju za sklapanje finalnoga proizvoda.Krizom su posebno pogođeni sektori turizma, prometa i kulture koji generiraju značajan dio svjetskoga BDP-a. A da čitava situacija bude još gora, kriza s korona virusom, ali i ‘rat’ Rusije i Saudijske Arabije, dovode i do pada cijene nafte i potencijalne naftne krize s obzirom na to da se mnogi proračuni pune od naftnih prihoda.

Kako bi spasile svoja gospodarstva, države članice redom donose krizne gospodarske mjere. Britanska vlada najavljuje da će poduprti plaće svih zaposlenika kojima prijeti otkaz zbog smanjenja poslovanja uslijed pandemije. Ministar financija najavio je kako će se potpora davati tri mjeseca. Ta je mjera dio većega državnog paketa spašavanja teškoga 330 milijarda funti u okviru kojega će britanske kompanije godinu dana uživati u poreznim olakšicama, a moći će uzeti i beskamatne kredite. Francuska će likvidnosti svojih kompanija pomoći s oko 300 milijarda eura, a talijanska je vlada na dva mjeseca zabranila tvrtkama otpuštanje ljudi, što će kompenzirati s 25 milijarda eura pomoći.

Posljedice pandemije posebno će osjetiti njemačko gospodarstvo koje je uvelike ovisno o izvozu. Pandemija će dovesti do snažnoga pada potražnje na svjetskom tržištu. Prema procjeni ekonomskoga instituta Ifo, korona virus Njemačku bi mogao stajati više od milijun radnih mjesta i 500 milijarda eura. Pandemija bi mogla, ističe Gabriel Felbermayr, izazvati recesiju koja će biti „majka svih recesija“. On procjenjuje da ako se ekonomska djelatnosti jednoga mjeseca prepolovi, to državu stoji na godišnjoj razini četiri posto gospodarskoga rasta, a u slučaju dvaju mjeseci osam posto. Zbog krize Njemačka odustaje od doktrine uravnoteženoga proračuna i najavljuje ubrizgavanje 550 milijarda eura iz rezervi u njemačko gospodarstvo.

Ubrizgava se 2 bilijuna eura u američko gospodarstvo

U Sjedinjenim Američkim Državama priprema se paket od dva bilijuna dolara. Dok Demokrati u Senatu traže da se veći dio toga novca izdvoji za bolnice, Republikanci žele veći dio usmjeriti za spašavanje gospodarstva. Američka središnja banka u krizi najavljuje da će kupovati obveznice sve dok se tržišta ne smire. Hoće li iz toga proizaći rizici, neizvjesno je, no Fed trenutačno nema alternative. U Goldman Sachsu procjena je da će BDP u drugom tromjesečju pasti za 24 posto, što je više od poslijeratnoga rekorda. Američki predsjednik Donald Trump najavio je ublažavanje restriktivnih mjera nakon što istekne 15 dana izolacije, a tijekom konferencije za medije u Bijeloj kući dodao je kako će Amerika uskoro ponovno biti otvorena za poslovanje i kako se ne će čekati mjesecima s ukidanjem restriktivnih mjera, što inače nije u skladu s preporukama liječnika. ‘Ne smije lijek biti opasniji od bolesti’, zaključuje Trump.

Prve žrtve korona krize već su pale i u Republici Hrvatskoj, a uglavnom se radi o konobarima i kuharima koji su dobili otkaz zbog zatvaranja ugostiteljskih objekata. I Hrvatska vlada najavila je set od 63 mjere za gospodarstvo. Dok mnogi analitičari mjere ocjenjuju nedovoljnima, neki im daju prolaznu ocjenu uz uvjet da se radi o prvima u nizu mjera. Mjere uvode mogućnost obročnoga plaćanja, a uvodi se i odgoda plaćanja poreza i doprinosa za tri mjeseca. U bitnome, radi se o mjeri koja je besmislena jer ta tri mjeseca poslovni subjekti ili ne će raditi ili će raditi sa smanjenim kapacitetima pa je odgoda plaćanja samo odgoda propasti. Efektivna mjera bila bi ta da se za prva tri mjeseca država u potpunosti odrekne poreza i doprinosa, a da se na ta tri mjeseca nadoveže još i tri mjeseca odgode plaćanja. Tako bi se postiglo da privatni sektor dođe do malo više kisika i osigura likvidnost.

Prilika za racionalizaciju javnoga sektora

Oko 53 posto zaposlenih u Hrvatskoj radi u privatnome sektoru, kod mikro i malih poduzetnika. Upravo će ti poduzetnici biti najviše pogođeni krizom. Tom sektoru država bi trebala najviše pomoći i to ponajprije tako da smanji poreznu presiju. U prošloj ekonomskoj krizi 2008. godine gotovo 200.000 ljudi u privatnome sektoru ostalo je bez posla. U isto vrijeme plaće u javnome sektoru nisu se smanjivale jer je tu ipak biračka baza velikih stranaka. Međutim, još jedno „puštanje niz vodu“ privatnoga sektora možda bi i nepovratno uništilo hrvatsko gospodarstvo, a nanijelo i nove demografske gubitke.

Upravo je, naime, privatni sektor porezna baza države. Što je manje ‘privatnika’, može se ubirati i manje poreza. Ne može se stoga u nedogled piliti grana na kojoj se sjedi. A ako bi se hrvatsko gospodarstvo ponovno, zbog klijentelističkih odnosa u politici i gospodarstvu (interesne skupine), oporavljalo najduže od svih gospodarstava u ‘civiliziranom svijetu’ kao posljednji put (A. Grubišić), to bi dovelo do novih iseljavanja iz Hrvatske, a posebno u Njemačku i Austriju koja ove godine otvara granicu za hrvatske radnike.

Ova ekonomska kriza stoga je i prilika za racionalizaciju hrvatskoga javnog sektora posebno jer će državi na raspolaganju biti znatno manje sredstava zbog izostanka dijela turističkih prihoda. Rezovi sad, ili propast. Trećega nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Angela Merkel: Pandemija koronavirusa je najveći ispit Europske unije od njezina osnivanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Vojna analiza – M2 Bradley vs M-80AB1

Objavljeno

na

Objavio

Planirana modernizacija borbenog vozila pješaštva M-80 Vojske Srbije na standard M-80AB1 znatno će mu popraviti taktičko-tehničke karakteristike, no zbog ograničenja osnovnog vozila svaka ozbiljnija modernizacija traži kompromise u ostalim sposobnostima.

U videu saznajte koji su kompromisi učinjeni, što je sve poboljšano, kako se odnosi prema M2 Bradleyiju koji bi trebao biti isporučen Hrvatskoj vojsci, ali i zašto je originalni M-80 od početka bio potkapacitirani projekt.

Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari