Pratite nas

Analiza

Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske

Objavljeno

na

  1. Kad god ili skoro uvijek kad spominje ustaše i Nezavisnu Državu Hrvatsku, Slavko Goldstein pridodaje im u svojim radovima obilježja u pridjevskome ili imeničnome obliku, kao što su: zločinački, zločin, masovni zločini, teror, genocidan, genocid, genocidni karakter i slično.

            Nakon mnogih njegovih radova, to isto ponavlja u svojoj najnovijoj knjižici: “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” (Zaprešić, 2016.), kojom se suprotstavlja rezultatima istraživanja članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, objavljenima u knjizi: Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, “Jasenovački logori – istraživanja” (Zagreb, 2015.).

            To Goldštajnovo nastojanje da Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pripiše najcrnja obilježja nazivam ovom prigodom “goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske”. Istini za volju, nije Goldstein prvi koji je oklevetao Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali on je već dugi niz desetljeća jedan od onih koji ustraju na tom klevetanju, a po svome položaju i društvenom uvažavanju njegovi se stavovi nameću hrvatskome društvu kao mjerodavni. Stoga današnji naraštaji Hrvata ocrnjivanje ND Hrvatske nužno povezuju uz njegovu osobnost.

            U navedenoj knjizi ima mnogo mjesta u kojima je vidljiv njegov neprijateljski stav prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, njegovo ocrnjivanje, njegovo olako pripisivanje teških obilježja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim sastavnicama.

  1. U polemici s piscima knjige “Jasenovački logori – istraživanja”, Goldstein iznosi: Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac 1941.-1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima (str. 7, sva isticanja moja).

            Goldstein izmišlja arhivsko gradivo u korist svojih tvrdnji, pa piše: Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora 1941.-1945. godine (str. 11).

            Suočavajući se s radom Igora Vukića u navedenoj knjizi, piše: Stoga ću tom tekstu obratiti pomniju pažnju i konfrontirati ga s nekima od dokazanih činjenica o pravome karakteru ustaškog Jasenovca (str. 17).

            Zanimljivo je da jednom zgodom Goldstein priznaje da je politika nametnula jednostranu sliku o Jasenovcu, jer piše da komunističke vlasti nisu trpjele da se spominje kulturno-zabavni život logoraša jer to je narušavalo jednostranu sliku o Jasenovcu kao isključivo logoru smrti (str. 21).

            Pišući o Romima, tvrdi: Genocid je nad njima bio totalan (str. 33).

            Prigovara Igoru Vukiću da nastoji zataškati genocidni karakter ustaške NDH (str. 36).

            U sljedećoj rečenici, u zabludi je ne samo glede navodnog ustaškog genocida, već i glede preciznosti židovskih popisa. Piše: Ako još i postoje neke numeričke nedoumice oko žrtava počinjenog ustaškog genocida nad Srbima i Romima, stradalnički brojevi Židova u NDH prilično su precizni (str. 36).

            S obzirom na to da načelno poštuje znanstveni rad Igora Vukića iznesen u navedenoj knjizi, ali ne priznaje rezultate njegova istraživanja, često polemizira s njim. Piše: Trudeći se na više načina prikriti zločinačka svojstva ustaške NDH…, čime zapravo prigovara Igoru Vukiću (str. 37).

            Dalje piše: Vukić, dakle, u potpunosti negira jasenovački genocid nad Srbima, iako su baš Srbi bili daleko najbrojnije žrtve Jasenovca (str. 39).

            Premda je u javnosti zanijekao istinitost o tzv. “kloniranim” jasenovačkim žrtvama, u ovoj knjizi pokazuje, da baš i nije siguran u ono što su mu radnici JUSP-a Jasenovac glede toga iznijeli, pa piše: Ako čak i mimo svih provjera prihvatimo sumnju nad 14.000 imena, što je onda s preostalih 70.000 imena i prezimena? Hoće li ih Društvo ‘à priori’ proglasiti lažima, iako su većinom kao žrtve više puta provjeravanje u njihovim obiteljima, kućama, selima i lokalnim arhivima? (str. 40). Zanimljivo je kod toga zapaziti kako je to provjeravanje obavljeno među mrtvima jer genocid, o kojem predhodno stalno piše, ne ostavlja iza sebe žive ljude. Koga se to onda pitalo “u njihovim obiteljima”? Dakle, navedenim provjeravanjem i sam dokazuje da nije bilo genocida.

            Goldstein jako dobro poznaje predratne planove dr. Ante Pavelića. Piše: Pavelić je s nekoliko stotina ustaških emigranata u talijanskim autobusima u travnju 1941. dopremljen na vlast u Zagreb sa svojim dugo njegovanim planom o ‘narodno čistim prostorima’ Hrvatske, Bosne i Hercegovine u novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (str. 40). No, koji su to Pavelićevi tekstovi, koji bi tu klevetu posvjedočili, Goldstein ne iznosi.

            Goldstein piše da je vlast Nezavisne Države Hrvatske prva počela provoditi genocidne radnje: Bez nekakvog sustavnog plana, ali i bez oklijevanja, Pavelić i njegovi bliski suradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja: u Gudovcu kraj Bjelovara 28. travnja ubijena su 192 nasumce prikupljena Srbina, bez ikakvog pravog povoda; u Hrvatskom Blagaju u noći 9./10. svibnja ubijeno je blizu 400 Srba iz okolnih sela; u Glini su u noći 12./13. svibnja ubijeni svi srpski muškarci u dobi od 16 do 60 godina, bez ikakve selekcije, istrage ili suđenja, njih oko 300 (str. 40-41). Dalje piše: Sve se to dešavalo dva-tri mjeseca prije početka oružanog otpora i ustanka, pa tvrdnja da su ustaški masovni zločini nad Srbima bili represalija na oružani ustanak naprosto nije istinita. Svrha je bila zastrašiti i totalno upokoriti srpsko stanovništvo, obezglaviti ga i onesposobiti za bilo kakav otpor kad nastupe masovna iseljavanja u Srbiju… (str. 41). U ovim riječima Slavko Goldstein iznosi netočnosti, a neki točni podatci su izvađeni iz povijesnoga okolja. Konačno, on projicira i pripisuje ustašama one događaje koji su se dogodili četiri godine kasnije od strane partizana.

            Partizanske zločine pripisuje ND Hrvatskoj

            Da je Slavko Goldstein nepristran u sagledavanju hrvatske povjesnice, onda sigurno ne bi naveo na ovakav način ovo što je ovdje naveo, jer – kako piše Jure Krišto u svojoj knjizi “Sukob simbola” (Zagreb, 2001., str. 127) – “svi su masovni zločini nad hrvatskim i muslimanskim civilima bili počinjeni prije bilo kojih žrtava srpskog stanovništva i prije nego je ondje bila uspostavljena vlast NDH”. Jure Krišto tu je tvrdnju iznio nakon podrobno iznesenih činjenica velikosrbskog zlostavljanja hrvatskoga naroda, pa je jasno da su gore navedeni događaji ipak samo reakcija, a ne planirana politika.

            Kad opisuje tzv. “dizanja sela”, Goldstein ponovno prigovara Vukiću: Većina su bili Srbi, pa kako je moguće da Igor Vukić nakon tako uvjerljivo obavljenog istraživačkog posla u neposrednom susjedstvu njegova zavičaja, bezočno tvrdi da ni u Jasenovcu ni u NDH nije bilo genocida nad Srbima? (str. 48). No, već na sljedećoj stranici protuslovi sam sebi kad piše: Priličan dio Srba dopremljenih u Jasenovac bio je otpremljen na radove za ratnu industriju u Njemačku, a petnaestak tisuća je naseljeno u opustošena srpska sela u Moslavini i Slavoniji (str. 50).

            Goldstein ustašama pripisuje partizansku metodu zastrašivanja i izgona, a riječ je o selu Mlaki, koju su partizani napali, ali prema njemu to su učinili ustaše: jer su taj napad prilično vješto fingirali sami ustaše po planu lokalnog zapovjednika Staniše Vasilja, da bi opravdali protjerivanje i pokolj nad stanovništvom sela (str. 51). Da su ustaše bili takvi zločinci kakvim ih Goldstein želi prikazati, zašto bi oni imali potrebu fingirati napad na selo, preobučeni u partizansku odoru. U laži su kratke noge, kaže narod. Poznato je da su se tim načinom – preoblačenjem – koristili upravo partizani, a Slavko Goldstein po onom poznatom velikosrbskome načelu “ja ću učiniti, a tebe ću obtužiti”, partizanski zločin pripisuje hrvatskoj vlasti.

            Mali pomak prema priznavanju istine vidljiv je ipak i kod njega kad glede kozaračkoga stanovništva priznaje: ali nema podataka da su masovno ubijani (str. 52).

            No, kako bilo, Pavelić za njega ne može biti pozitivni političar, jer Pavelić je prilično dugo imao Hitlerovu podršku za svoju genocidnu politiku protiv Srba (str. 55).

            Osim Vladimira Horvata i Igora Vukića, Goldstein kritizira i istraživački dvojac, Stipu Pilića i Blanku Matković, ali ima i razumijevanja za njih, jer su, kako piše, izazvani agresivnom mitologijom, s potmulim implikacijama o genocidnosti ne samo počiniteljskih vlasti već i cijelog hrvatskog naroda (str. 85). Tim riječima na neki način ponovno priznaje da je navodna genocidnost tek plod jasenovačke mitologije.

  1. Dakle, kad se sve skupa zbroji, Slavko Goldstein pripisuje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne samo genocidno obilježje (karakter), već i izvršavanje genocida nad Židovima, Srbima i Romima. Očito je da Slavko Goldstein, ili ne zna što je to genocid, ili se olako zbog tko zna kojih razloga razbacuje tom teškom riječi.

            Dakle, što je to genocid?

            Jedan od odgovora na to pitanje daje današnja “moralna okomica”, Ephraim Zuroff, kad govori o Srebrenici. Ona kaže: Svi znaju da se u Srebrenici dogodila tragedija. To je činjenica. I Srbi su odgovorni za tu tragediju. Ali to ne znači da se dogodio genocid. Na te njegove riječi novinar Marcel Holjevac piše o njegovu nakaradnom shvaćanju genocida: “Izgleda i da o genocidu Zuroff ima specifično mišljenje, po kom život Židova vrijedi više nego život gojima, bar se tako može zaključiti iz njegovog stava o tome što se dogodilo u Srebrenici. Naime i međunarodni sud pravde je, temeljem tužbe BiH protiv Srbije, potvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, samo je u salomonskoj presudi izbjegao reći tko ga je počinio. A sam Zuroff sasvim izričito kaže: Srpske snage su pustile žene i djecu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubile. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite potpuno zbrisati jedan narod, ne puštate žene i djecu da odu već ih ubijete. To je genocid. (www.dnevno.hr/vijesti/regija/zuroff-u-srebrenici-se-nije-dogodio-genocid-od-muslimana-nitko-ne-ocekuje-da-se-ponasaju-normalno-815852). Tako izjavljuje Zuroff, braneći time očito ponašanje svoje države prema palestinskome narodu.

            Naravno da je Zuroffov stav neispravan, ali ako on ustraje na tome da se prema jednom međunarodnom čimbeniku ponaša na takav – Zuroffovljev način – zašto se na isti način ne bi ponašalo prema drugome čimbeniku. Dakle, isti kriteriji trebaju jednako vrijediti za sve. Ako Srbi nisu počinili genocid u Srebrenici, prema je Međunarodni sud pravde sasvim izričito ustvrdio da je genocid počinjen, zašto genocidom obterećivati Hrvate kad o takvom genocidu nema ni jedne riječi od strane bilo kojeg međunarodnog tijela.

            No, pustimo na stranu Ephraima Zuroffa i njegovo čudno poimanje genocida.

            Pogledajmo što međunarodne isprave i međunarodna tijela govore o tome što je genocid, kako to prenosi naša hrvatska wikipedija.

            Pojam genocid određen je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opća skupština UN prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Za zločine genocida mjerodavan je Međunarodni kazneni sud, koji u svome Statutu određuje: Za svrhe ovoga Statuta, izraz ‘genocid’ znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino podpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.

            Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (primjerice ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Određenje genocida (kao i svakoga drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (mens rea) koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju. Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiriju zaštićenih skupina: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom na to da je zaštićeni objekt genocida skupina, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid.

  1. Kad bismo sadržaj partizansko-komunističko-jugoslavensko-velikosrbskih obtužaba protiv Nezavisne Države Hrvatske uzeli za konačnu istinu, onda bi ta država imala elemenata genocidne politike i genocidnih čina. Kad bi bila istina ono što Slavko Goldstein i njemu slični pripisuju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez ijedne sekunde krzmanja javno bih rekao i osudio to kao nešto najružnije u našoj hrvatskoj povijesti. No, budući da znam da te goldštajnovske “istine” proizlaze iz potrebe opravdanja dokazane zločinačke, a vjerojatno i genocidne politike njegove partizansko-komunističke grupacije, jasno mi je da njegove “istine” ne vrijede ni koliko stane crnoga pod nokat, kako kaže narodna poslovica. Svjesni su od samoga početka i oni te činjenice, ali su pod državnom zaštitom laž agresivno nametali kao službenu istinu, skrivajući tako svoj zločin, te su se tijekom proteka desetljeća uvjerili da je laž istina. Poznato je da je napad najbolja obrana. Goldstein i njemu slični uvelike koriste tu metodu.

            NDH nije počinila nikakav genocid

            Kako bi promicatelji protuhrvatske politike svoje obtužbe pretvorili u istinu, silno se trude izmišljati i množiti upravo ona zlodjela koja su u gornjem opisu genocida naznačena kao genocidne radnje. Kao baštinici marksističke filozofije uvjereni su da će kvantitetom postići kvalitetu, tj. da će mnoštvo laži postati istina. No, treba znati da je riječ ipak samo o obtužbama, odnosno o lažima i klevetama, i to lažima i klevetama protivničke, neprijateljske strane, a nikako o bilo kakvoj mjerodavnoj presudi međunarodnoga tijela. I ne samo to, njihove obtužbe ne mogu se ni po čemu dokazati. Kad bi bila riječ o stvarnome genocidu, to bi se trebalo dokazati mnoštvom i  mnoštvom zemnih ostataka pobijenih ljudi. Međutim, kad je riječ o ustašama, toga nema; no, ima veoma mnogo takvih dokaza kad je riječ o partizanima (Huda jama, Kočevski Rog, Pečovnik, Tezno, Macelj, Jazovka, Dotrščina, Rakov Potok, itd.). Zapravo, vrlo je očito da se vlastita zlodjela već desetljećima nastoje pripisati suprotnoj strani. Promicatelj ili barem podržavatelj takve prljave promičbe svakako je i Slavko Goldstein.

            Novija istraživanja Nezavisne Države Hrvatske, a osobito sabirnoga i radnoga logora Jasenovac, koji je protuhrvatski nastrojenim ljudima bio znak navodne hrvatske genocidnosti, pokazuju da službena politika Nezavisne Države Hrvatske nije imala genocidno obilježje, niti je genocid provodila.

            Kao u svakome ratu, tako je i tada bilo neodgovornih i zločinačkih pojedinaca, koje je tadašnja ustaška vlast uglavnom uspjela kazniti, čime je učinjeni zločin od strane službene vlasti individualiziran.

            Individualizacija zločina i zločinca jest ključ ispravnoga gledanja na ratne događaje iz Drugoga svjetskoga rata, kao uostalom i na događaje iz Domovinskoga rata. No, hrvatska “moralna okomica” Slavko Goldstein nema takav pristup, pa on i svoje stare godine troši na generaliziranje i na klevetanje i ocrnjivanje naroda i države u kojoj živi.

            Nije čudno, jer on sebe i danas doživljava, ne hrvatskim, već jugoslavenskim piscem.

            No, čudno je da je, primjerice, hrvatska wikipedija prihvatila Goldštajnov stav, pa na svojim stranicama piše: Izvan sumnje je, međutim, da je i u Jasenovcu i općenito na području pod kontrolom NDH provođen genocid Srba, Židovâ i Româ. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Genocid). Takvu tvrdnju moguće je izreći i napisati tek na temelju goldštajnovske protuhrvatske promičbe, pa je Nezavisna Država Hrvatska goldštajnizirana i na hrvatskoj wikipediji. Na žalost!

            Trebat će se naraštaji i naraštaji Hrvata još dugo truditi kako bismo se oslobodili toga balasta laži i podvala partizansko-komunističkih zločinaca.

            Objavljeno: Razum, Stjepan. “Povijesna istina” Slavka Goldsteina ne vrijedi ni koliko crno ispod nokta. Nn: Dr. Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske. Odj.: Knjige. U: Hrvatski tjednik. Zadar, 2016., br. 603, od 14.IV.2016., str. 40-43.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Ivanjek: Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu

Objavljeno

na

Objavio

Je li Hrvatski proračun rupa bez dna? Na kraju godine Vlada je pristala izdvojiti dodatni novac za povećanje plaća prosvjetarima a morali smo očito odgovoriti i na ultimatum SAD-a i povećati izdvajanje za HV. Ulaganje za vojsku povećat ćemo za 40 posto. Točnije 2 posto BDP-a a to je dio akcijskog plana kojeg moramo predstaviti NATO-u. Koliko je to novca i za što će se utrošiti objasnio je u Studiju 4 vojni analitičar Jan Ivanjek.

Hrvatska tijekom pet godina poveća izdvajanje za obranu u iznosu od dva posto BDP-a, što je gotovo 9 i pol milijardi kuna godišnje, odnosno povećanje od 40 posto. Za to je već pripremljen i akcijski plan.

– Povećanje će omogućiti Hrvatskoj da pojača modernizaciju HV-a. Nabavit će se borbeni avioni, imamo potrebu za zamjenu borbenih vozila pješaštva, dolaze helikopteri Black Hawk, s vremenom će se zamijeniti cjelokupna flota starijih Mi8 varijanti, imamo projekte gradnje obalnih brodova – izjavio je Ivanjek.

Objasnio je da trenutno trošimo enormno za vojne mirovine i plaće, a zapravo najmanje novca ide u modernizaciju.

– Većina novaca je išlo na personalne troškove, zbog toga je cijeli ovaj postotak sredstava za modernizaciju koji je jako bitna stavka, sveden na vrlo mali postotak – ispod 7 posto. Kada 2024. dosegne tih 2 posto planiranih državnog proračuna, onda bi rezultat trebao biti da udio modernizacije bude nekih 20 posto. S tim se može, naravno daleko više – smatra.

Situacija nakon rata je takva, kaže, da otkad vojska više nije bila neophodna za sam opstanak države, promatrala se je kao neželjeno dijete državnog proračuna i kad god se nešto moglo odgoditi tipa investicije ili povećavanje državnog proračuna, to se je odgađalo. Rezultat sada je taj da moramo sve popravljati jer nas se je pritisnulo izvana.

– Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu. Imati programe i ideje izaći iz NATO-a, rezati vojni proračun je suludo – poručio je.

 

Odbor za obranu dao pozitivno mišljenje opremanju HV-a helikopterima Black Hawk

 

 

Prva Patria s izraelskim topom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Crobarometar: Predsjednica i dalje favorit, Kolakušiću raste potpora

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidati ušli su u završnicu. Dijeli nas manje od 31 dan do izbora, a sljedeći tjedan znat ćemo i formalno tko ulazi u utrku. Redovito mjesečno istraživanje koje objavljuje Dnevnik Nove TV pokazuje pad potpore svim kandidatima osim jednom.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i dalje vodi, ali u posljednjih 30 dana počela joj se topiti potpora i sada je na 32,4 posto. Puno više glasova izgubio je Zoran Milanović, koji trenutačno može računati na 21,9 posto potpore ispitanika. Potporu je blago izgubio i Miroslav Škoro, sada može računati na 17,3 posto. Jedini koji može biti zadovoljan u posljednjih mjesec dana je Mislav Kolakušić s potporom od 7,4 posto, ali ona raste.

Od ostalih kandidata tu je Dalija Orešković s potporom od 3,1 posto. Ivan Pernar ima potporu od 3 posto, Ava Karabatić 2,1 posto, a Dejan Kovač, kao i mjesec dana prije, može računati na 1,6 posto. Ostali kandidati zajedno osvajaju 3,3 posto, a neodlučnih je 7,9 posto.

Tko su birači vodećih kandidata

Predsjednica može računati na veću potporu birača starijih od 60 godina i tu bi dobila 42 posto. Više birača ima s osnovnom školom ili 42 posto. Već tradicionalno, kao i njezina stranka, predsjednica veću potporu ima u Dalmaciji i Slavoniji.

Milanović također može računati na veću potporu kod birača iznad 60 godina ili 26 posto. Kod birača sa srednjom školom 24 posto, a veću potporu ima u Zagrebu i okolici, gdje ima 28 posto. Veću potporu ima i među biračima u Istri i Primorju 38 posto.

Miroslav Škoro više birača ima među onima do 30 godina i tu bi dobio 27 posto, kao i među biračima s osnovnom školom gdje može računati na 26 posto, a veću potporu ima u Slavoniji gdje dobiva 30 posto.

Mislav Kolakušić više birača ima među građanima od 31 do 44 godine, njih 11 posto, malo veću potporu ima među visokoobrazovanima te u Zagrebu.

Predsjednica pobjeđuje u drugom krugu protiv Milanovića

Hrvatska će, sasvim je jasno, izabrati predsjednika ili predsjednicu u drugom krugu. Predsjednica u srazu sa Zoranom Milanovićem osvaja 53,2 posto, a Zoran Milanović može računati na 33,3 posto potpore. 8,7 posto birača neće izaći na birališta, a njih 4,8 posto ne zna.

U mjesec dana predsjednici je u tom srazu porastao rejting, Milanoviću pao. Predsjednica pobjeđuje Milanovića među biračima svih stranaka osim SDP-a, a birači Mislava Kolakušića su se podijelili, jedna trećina će biti za Kolindu Grabar-Kitarović, jedna za Zorana Milanovića, a jedna trećina neće izaći na birališta.

Neizvjestan sraz sa Škorom

Predsjedničin sraz s Miroslavom Škorom malo je neizvjesniji. Kolinda Grabar-Kitarović dobila bi 44,6 posto potpore, dok Miroslav Škoro može računati na potporu od 37,9 posto. Na izbore u tom slučaju ne bi izašlo 11,4 posto ispitanika, a njih 6,1 posto ne zna.

Predsjednica tu dobiva potporu birača HDZ-a, njih 88 posto. Miroslav Škoro pak dobiva 47 posto birača SDP-a, ali i 47 posto birača Mislava Kolakušića glas bi dalo Miroslavu Škori.

Škoro bi pobijedio Milanovića

Miroslav Škoro postao bi predsjednik samo ako bi u drugom krugu protukandidat bio Zoran Milanović. Škoro u tom slučaju dobiva 47,7 posto, a Zoran Milanović 35,3 posto. Na birališta ne bi izašlo 11,3 posto ispitanika, a ne zna 5,7 posto. Škoro dobiva 68 posto birača HDZ-a, Milanović pak 87 posto birača SDP-a. 46 posto birača Mislava Kolakušića glas daje Miroslavu Škori.

Napomena: Istraživanje je provela agencija IPSOS između 1. i 20. u mjesecu na 989 punoljetnih građana iz cijele Hrvatske metodom osobnog anketiranja. Maksimalna pogreška uzorka iznosi +/-3,3%, a za rejtinge stranaka +/-3,6%.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari