Pratite nas

Analiza

Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske

Objavljeno

na

  1. Kad god ili skoro uvijek kad spominje ustaše i Nezavisnu Državu Hrvatsku, Slavko Goldstein pridodaje im u svojim radovima obilježja u pridjevskome ili imeničnome obliku, kao što su: zločinački, zločin, masovni zločini, teror, genocidan, genocid, genocidni karakter i slično.

            Nakon mnogih njegovih radova, to isto ponavlja u svojoj najnovijoj knjižici: “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” (Zaprešić, 2016.), kojom se suprotstavlja rezultatima istraživanja članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, objavljenima u knjizi: Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, “Jasenovački logori – istraživanja” (Zagreb, 2015.).

            To Goldštajnovo nastojanje da Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pripiše najcrnja obilježja nazivam ovom prigodom “goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske”. Istini za volju, nije Goldstein prvi koji je oklevetao Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali on je već dugi niz desetljeća jedan od onih koji ustraju na tom klevetanju, a po svome položaju i društvenom uvažavanju njegovi se stavovi nameću hrvatskome društvu kao mjerodavni. Stoga današnji naraštaji Hrvata ocrnjivanje ND Hrvatske nužno povezuju uz njegovu osobnost.

            U navedenoj knjizi ima mnogo mjesta u kojima je vidljiv njegov neprijateljski stav prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, njegovo ocrnjivanje, njegovo olako pripisivanje teških obilježja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim sastavnicama.

  1. U polemici s piscima knjige “Jasenovački logori – istraživanja”, Goldstein iznosi: Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac 1941.-1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima (str. 7, sva isticanja moja).

            Goldstein izmišlja arhivsko gradivo u korist svojih tvrdnji, pa piše: Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora 1941.-1945. godine (str. 11).

            Suočavajući se s radom Igora Vukića u navedenoj knjizi, piše: Stoga ću tom tekstu obratiti pomniju pažnju i konfrontirati ga s nekima od dokazanih činjenica o pravome karakteru ustaškog Jasenovca (str. 17).

            Zanimljivo je da jednom zgodom Goldstein priznaje da je politika nametnula jednostranu sliku o Jasenovcu, jer piše da komunističke vlasti nisu trpjele da se spominje kulturno-zabavni život logoraša jer to je narušavalo jednostranu sliku o Jasenovcu kao isključivo logoru smrti (str. 21).

            Pišući o Romima, tvrdi: Genocid je nad njima bio totalan (str. 33).

            Prigovara Igoru Vukiću da nastoji zataškati genocidni karakter ustaške NDH (str. 36).

            U sljedećoj rečenici, u zabludi je ne samo glede navodnog ustaškog genocida, već i glede preciznosti židovskih popisa. Piše: Ako još i postoje neke numeričke nedoumice oko žrtava počinjenog ustaškog genocida nad Srbima i Romima, stradalnički brojevi Židova u NDH prilično su precizni (str. 36).

            S obzirom na to da načelno poštuje znanstveni rad Igora Vukića iznesen u navedenoj knjizi, ali ne priznaje rezultate njegova istraživanja, često polemizira s njim. Piše: Trudeći se na više načina prikriti zločinačka svojstva ustaške NDH…, čime zapravo prigovara Igoru Vukiću (str. 37).

            Dalje piše: Vukić, dakle, u potpunosti negira jasenovački genocid nad Srbima, iako su baš Srbi bili daleko najbrojnije žrtve Jasenovca (str. 39).

            Premda je u javnosti zanijekao istinitost o tzv. “kloniranim” jasenovačkim žrtvama, u ovoj knjizi pokazuje, da baš i nije siguran u ono što su mu radnici JUSP-a Jasenovac glede toga iznijeli, pa piše: Ako čak i mimo svih provjera prihvatimo sumnju nad 14.000 imena, što je onda s preostalih 70.000 imena i prezimena? Hoće li ih Društvo ‘à priori’ proglasiti lažima, iako su većinom kao žrtve više puta provjeravanje u njihovim obiteljima, kućama, selima i lokalnim arhivima? (str. 40). Zanimljivo je kod toga zapaziti kako je to provjeravanje obavljeno među mrtvima jer genocid, o kojem predhodno stalno piše, ne ostavlja iza sebe žive ljude. Koga se to onda pitalo “u njihovim obiteljima”? Dakle, navedenim provjeravanjem i sam dokazuje da nije bilo genocida.

            Goldstein jako dobro poznaje predratne planove dr. Ante Pavelića. Piše: Pavelić je s nekoliko stotina ustaških emigranata u talijanskim autobusima u travnju 1941. dopremljen na vlast u Zagreb sa svojim dugo njegovanim planom o ‘narodno čistim prostorima’ Hrvatske, Bosne i Hercegovine u novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (str. 40). No, koji su to Pavelićevi tekstovi, koji bi tu klevetu posvjedočili, Goldstein ne iznosi.

            Goldstein piše da je vlast Nezavisne Države Hrvatske prva počela provoditi genocidne radnje: Bez nekakvog sustavnog plana, ali i bez oklijevanja, Pavelić i njegovi bliski suradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja: u Gudovcu kraj Bjelovara 28. travnja ubijena su 192 nasumce prikupljena Srbina, bez ikakvog pravog povoda; u Hrvatskom Blagaju u noći 9./10. svibnja ubijeno je blizu 400 Srba iz okolnih sela; u Glini su u noći 12./13. svibnja ubijeni svi srpski muškarci u dobi od 16 do 60 godina, bez ikakve selekcije, istrage ili suđenja, njih oko 300 (str. 40-41). Dalje piše: Sve se to dešavalo dva-tri mjeseca prije početka oružanog otpora i ustanka, pa tvrdnja da su ustaški masovni zločini nad Srbima bili represalija na oružani ustanak naprosto nije istinita. Svrha je bila zastrašiti i totalno upokoriti srpsko stanovništvo, obezglaviti ga i onesposobiti za bilo kakav otpor kad nastupe masovna iseljavanja u Srbiju… (str. 41). U ovim riječima Slavko Goldstein iznosi netočnosti, a neki točni podatci su izvađeni iz povijesnoga okolja. Konačno, on projicira i pripisuje ustašama one događaje koji su se dogodili četiri godine kasnije od strane partizana.

            Partizanske zločine pripisuje ND Hrvatskoj

            Da je Slavko Goldstein nepristran u sagledavanju hrvatske povjesnice, onda sigurno ne bi naveo na ovakav način ovo što je ovdje naveo, jer – kako piše Jure Krišto u svojoj knjizi “Sukob simbola” (Zagreb, 2001., str. 127) – “svi su masovni zločini nad hrvatskim i muslimanskim civilima bili počinjeni prije bilo kojih žrtava srpskog stanovništva i prije nego je ondje bila uspostavljena vlast NDH”. Jure Krišto tu je tvrdnju iznio nakon podrobno iznesenih činjenica velikosrbskog zlostavljanja hrvatskoga naroda, pa je jasno da su gore navedeni događaji ipak samo reakcija, a ne planirana politika.

            Kad opisuje tzv. “dizanja sela”, Goldstein ponovno prigovara Vukiću: Većina su bili Srbi, pa kako je moguće da Igor Vukić nakon tako uvjerljivo obavljenog istraživačkog posla u neposrednom susjedstvu njegova zavičaja, bezočno tvrdi da ni u Jasenovcu ni u NDH nije bilo genocida nad Srbima? (str. 48). No, već na sljedećoj stranici protuslovi sam sebi kad piše: Priličan dio Srba dopremljenih u Jasenovac bio je otpremljen na radove za ratnu industriju u Njemačku, a petnaestak tisuća je naseljeno u opustošena srpska sela u Moslavini i Slavoniji (str. 50).

            Goldstein ustašama pripisuje partizansku metodu zastrašivanja i izgona, a riječ je o selu Mlaki, koju su partizani napali, ali prema njemu to su učinili ustaše: jer su taj napad prilično vješto fingirali sami ustaše po planu lokalnog zapovjednika Staniše Vasilja, da bi opravdali protjerivanje i pokolj nad stanovništvom sela (str. 51). Da su ustaše bili takvi zločinci kakvim ih Goldstein želi prikazati, zašto bi oni imali potrebu fingirati napad na selo, preobučeni u partizansku odoru. U laži su kratke noge, kaže narod. Poznato je da su se tim načinom – preoblačenjem – koristili upravo partizani, a Slavko Goldstein po onom poznatom velikosrbskome načelu “ja ću učiniti, a tebe ću obtužiti”, partizanski zločin pripisuje hrvatskoj vlasti.

            Mali pomak prema priznavanju istine vidljiv je ipak i kod njega kad glede kozaračkoga stanovništva priznaje: ali nema podataka da su masovno ubijani (str. 52).

            No, kako bilo, Pavelić za njega ne može biti pozitivni političar, jer Pavelić je prilično dugo imao Hitlerovu podršku za svoju genocidnu politiku protiv Srba (str. 55).

            Osim Vladimira Horvata i Igora Vukića, Goldstein kritizira i istraživački dvojac, Stipu Pilića i Blanku Matković, ali ima i razumijevanja za njih, jer su, kako piše, izazvani agresivnom mitologijom, s potmulim implikacijama o genocidnosti ne samo počiniteljskih vlasti već i cijelog hrvatskog naroda (str. 85). Tim riječima na neki način ponovno priznaje da je navodna genocidnost tek plod jasenovačke mitologije.

  1. Dakle, kad se sve skupa zbroji, Slavko Goldstein pripisuje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne samo genocidno obilježje (karakter), već i izvršavanje genocida nad Židovima, Srbima i Romima. Očito je da Slavko Goldstein, ili ne zna što je to genocid, ili se olako zbog tko zna kojih razloga razbacuje tom teškom riječi.

            Dakle, što je to genocid?

            Jedan od odgovora na to pitanje daje današnja “moralna okomica”, Ephraim Zuroff, kad govori o Srebrenici. Ona kaže: Svi znaju da se u Srebrenici dogodila tragedija. To je činjenica. I Srbi su odgovorni za tu tragediju. Ali to ne znači da se dogodio genocid. Na te njegove riječi novinar Marcel Holjevac piše o njegovu nakaradnom shvaćanju genocida: “Izgleda i da o genocidu Zuroff ima specifično mišljenje, po kom život Židova vrijedi više nego život gojima, bar se tako može zaključiti iz njegovog stava o tome što se dogodilo u Srebrenici. Naime i međunarodni sud pravde je, temeljem tužbe BiH protiv Srbije, potvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, samo je u salomonskoj presudi izbjegao reći tko ga je počinio. A sam Zuroff sasvim izričito kaže: Srpske snage su pustile žene i djecu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubile. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite potpuno zbrisati jedan narod, ne puštate žene i djecu da odu već ih ubijete. To je genocid. (www.dnevno.hr/vijesti/regija/zuroff-u-srebrenici-se-nije-dogodio-genocid-od-muslimana-nitko-ne-ocekuje-da-se-ponasaju-normalno-815852). Tako izjavljuje Zuroff, braneći time očito ponašanje svoje države prema palestinskome narodu.

            Naravno da je Zuroffov stav neispravan, ali ako on ustraje na tome da se prema jednom međunarodnom čimbeniku ponaša na takav – Zuroffovljev način – zašto se na isti način ne bi ponašalo prema drugome čimbeniku. Dakle, isti kriteriji trebaju jednako vrijediti za sve. Ako Srbi nisu počinili genocid u Srebrenici, prema je Međunarodni sud pravde sasvim izričito ustvrdio da je genocid počinjen, zašto genocidom obterećivati Hrvate kad o takvom genocidu nema ni jedne riječi od strane bilo kojeg međunarodnog tijela.

            No, pustimo na stranu Ephraima Zuroffa i njegovo čudno poimanje genocida.

            Pogledajmo što međunarodne isprave i međunarodna tijela govore o tome što je genocid, kako to prenosi naša hrvatska wikipedija.

            Pojam genocid određen je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opća skupština UN prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Za zločine genocida mjerodavan je Međunarodni kazneni sud, koji u svome Statutu određuje: Za svrhe ovoga Statuta, izraz ‘genocid’ znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino podpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.

            Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (primjerice ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Određenje genocida (kao i svakoga drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (mens rea) koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju. Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiriju zaštićenih skupina: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom na to da je zaštićeni objekt genocida skupina, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid.

  1. Kad bismo sadržaj partizansko-komunističko-jugoslavensko-velikosrbskih obtužaba protiv Nezavisne Države Hrvatske uzeli za konačnu istinu, onda bi ta država imala elemenata genocidne politike i genocidnih čina. Kad bi bila istina ono što Slavko Goldstein i njemu slični pripisuju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez ijedne sekunde krzmanja javno bih rekao i osudio to kao nešto najružnije u našoj hrvatskoj povijesti. No, budući da znam da te goldštajnovske “istine” proizlaze iz potrebe opravdanja dokazane zločinačke, a vjerojatno i genocidne politike njegove partizansko-komunističke grupacije, jasno mi je da njegove “istine” ne vrijede ni koliko stane crnoga pod nokat, kako kaže narodna poslovica. Svjesni su od samoga početka i oni te činjenice, ali su pod državnom zaštitom laž agresivno nametali kao službenu istinu, skrivajući tako svoj zločin, te su se tijekom proteka desetljeća uvjerili da je laž istina. Poznato je da je napad najbolja obrana. Goldstein i njemu slični uvelike koriste tu metodu.

            NDH nije počinila nikakav genocid

            Kako bi promicatelji protuhrvatske politike svoje obtužbe pretvorili u istinu, silno se trude izmišljati i množiti upravo ona zlodjela koja su u gornjem opisu genocida naznačena kao genocidne radnje. Kao baštinici marksističke filozofije uvjereni su da će kvantitetom postići kvalitetu, tj. da će mnoštvo laži postati istina. No, treba znati da je riječ ipak samo o obtužbama, odnosno o lažima i klevetama, i to lažima i klevetama protivničke, neprijateljske strane, a nikako o bilo kakvoj mjerodavnoj presudi međunarodnoga tijela. I ne samo to, njihove obtužbe ne mogu se ni po čemu dokazati. Kad bi bila riječ o stvarnome genocidu, to bi se trebalo dokazati mnoštvom i  mnoštvom zemnih ostataka pobijenih ljudi. Međutim, kad je riječ o ustašama, toga nema; no, ima veoma mnogo takvih dokaza kad je riječ o partizanima (Huda jama, Kočevski Rog, Pečovnik, Tezno, Macelj, Jazovka, Dotrščina, Rakov Potok, itd.). Zapravo, vrlo je očito da se vlastita zlodjela već desetljećima nastoje pripisati suprotnoj strani. Promicatelj ili barem podržavatelj takve prljave promičbe svakako je i Slavko Goldstein.

            Novija istraživanja Nezavisne Države Hrvatske, a osobito sabirnoga i radnoga logora Jasenovac, koji je protuhrvatski nastrojenim ljudima bio znak navodne hrvatske genocidnosti, pokazuju da službena politika Nezavisne Države Hrvatske nije imala genocidno obilježje, niti je genocid provodila.

            Kao u svakome ratu, tako je i tada bilo neodgovornih i zločinačkih pojedinaca, koje je tadašnja ustaška vlast uglavnom uspjela kazniti, čime je učinjeni zločin od strane službene vlasti individualiziran.

            Individualizacija zločina i zločinca jest ključ ispravnoga gledanja na ratne događaje iz Drugoga svjetskoga rata, kao uostalom i na događaje iz Domovinskoga rata. No, hrvatska “moralna okomica” Slavko Goldstein nema takav pristup, pa on i svoje stare godine troši na generaliziranje i na klevetanje i ocrnjivanje naroda i države u kojoj živi.

            Nije čudno, jer on sebe i danas doživljava, ne hrvatskim, već jugoslavenskim piscem.

            No, čudno je da je, primjerice, hrvatska wikipedija prihvatila Goldštajnov stav, pa na svojim stranicama piše: Izvan sumnje je, međutim, da je i u Jasenovcu i općenito na području pod kontrolom NDH provođen genocid Srba, Židovâ i Româ. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Genocid). Takvu tvrdnju moguće je izreći i napisati tek na temelju goldštajnovske protuhrvatske promičbe, pa je Nezavisna Država Hrvatska goldštajnizirana i na hrvatskoj wikipediji. Na žalost!

            Trebat će se naraštaji i naraštaji Hrvata još dugo truditi kako bismo se oslobodili toga balasta laži i podvala partizansko-komunističkih zločinaca.

            Objavljeno: Razum, Stjepan. “Povijesna istina” Slavka Goldsteina ne vrijedi ni koliko crno ispod nokta. Nn: Dr. Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske. Odj.: Knjige. U: Hrvatski tjednik. Zadar, 2016., br. 603, od 14.IV.2016., str. 40-43.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Milanoviću u biznisu ‘ne cvjetaju ruže’ – Više bi zaradio kao predsjednik nego kao poduzetnik

Objavljeno

na

Objavio

Iako se u anketama i medijima gotovo svakodnevno pojavljuju spekulacije ili najave o novim kandidatima, zasad nitko od spomenutih (Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić, Anto Nobilo….) nema previše izgleda ugroziti sadašnju hrvatsku predsjednicu. U SDP-u zasad očito ne postoji suglasje o jednom kandidatu. Neki bi radije u utrku gurnuli bivšeg predsjednika Ivu Josipovića ili europarlamentarca Tonina Piculu. No čini se da Zoran Milanović ipak ima više izgleda.

Portal Direktno.hr analizirao je poslovanje njegove konzultantske tvrtke, o čijim se aktivnostima u javnosti uistinu vrlo malo zna, i otkrio da Milanović ne ostvaruje senzacionalne prihode o kojima je maštao dok je boravio u Banskim dvorima.

Tvrtka EuroAlba Advisory d.o.o., čiji je Milanović osnivač i jedini direktor, u 2018. ostvarila je prihod od 745.292 kune. Rashodi tvrtke iznosili su 115.407 kuna, a nakon plaćenog poreza na dobit (76.933 kune) tvrtka je iskazala neto dobit od 552.953 kune. Milanovićeva tvrtka zadržava dobit, odnosno neće ju isplatiti vlasniku, odnosno osnivaču.  U odnosu na prethodnu godinu tvrtka bilježi rast prihoda od 19,2 posto, neto dobiti od 20,3 posto, ali i rashoda od 13,2 posto.

U strukturi prihoda Milanovićeva tvrtka u inozemstvu je ostvarila tek nešto više od 28 posto, odnosno 209.970 kuna, što znači da glavninu poslovanja čine poslovi u Hrvatskoj. Za plaće, poreze i doprinose na plaće tvrtka je isplatila u 2018. godini 56.698 kuna, što znači da je trošak neto plaća iznosio 40.010 kuna.

Prema podacima dostavljenima Financijskoj agenciji Milanović nije isplatio sebi ni dobit ostvarenu u 2017. već ju je usmjerio u zadržanu dobit. To znači da je tvrtka u dvije godine poslovanja akumulirala više od milijun kuna dobiti iz poslovanja. Ako bi se bivši premijer odlučio na povlačenje ostvarene dobiti, tj. isplatu dobiti vlasniku morao bi je umanjiti za porez. No to, prema dostupnim podacima, nije učinio već očito, kao i mnogi drugi poduzetnici, povremeno sam sebi odobrava pozajmice ili isplaćuje predujmove dobiti.

Prema poslovnom izvješću tvrtka nema značajnih potraživanja niti neplaćenih obveza, a glavninu imovine čini novac na računu.

Usporedimo li to s plaćom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja prema podacima iz svoje imovinske kartice mjesečno zarađuje 40.156,47 kuna bruto ili 24.376,20 kuna neto, vidljivo je kako Milanović kao poduzetnik ima sedam puta nižu neto plaću, odnosno 8,5 puta nižu bruto prijavljenu plaću. Povuče li i svu dosad zadržanu dobit, ako to već dijelom i nije učinio kroz pozajmice, još uvijek bi više zaradio kao predsjednik države nego kao poduzetnik, a pritom ne bi morao biti prijavljen na plaći malo iznad minimalne. Boljeg razloga za ulazak u predsjedničku utrku nema, piše Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Nema iznenađenja, naše analize pokazale su da pad HDZ-a nije crni labud

Objavljeno

na

Objavio

Nisam siguran da sam ja jedini kojeg izborni rezultat HDZ asocira na jednu sjajnu knjigu Josepha Hellera Kvaka 22 / Catch 22 / i sjajni kataklizmički film Rolanda Emmericha Dan poslije sutra / The Day After Tomorrow.

Čini mi se da je većina članova HDZ-a upala u klopku kao i psihički bolesnici iz romana Kvaka 22, odnosno da se članovi HDZ-a osjećaju kao preživjeli iz kataklizme u filmu Dan poslije sutra.

Za mene rezultat HDZ-a nije iznenađenje, on je još dobar kakve sam imao projekcije zahvaljujući anketama jedne agencije s kojom sam svakodnevno surađivao i koja je kroz 30 dana napravila tri kruga ispitivanja stranačkih preferencija na uzorku većem od 3000 ispitanika.

Po tom ispitivanju napravio sam 4 analize u kojima sam razrađivao uzorak, te ga komparirao s rezultatima iz 2014 godine, kako u postocima tako i broju birača po županijama. Agencija je u prvom krugu prihvatila moju sugestiju da se radi ispitivanje u utvrdama HDZ, a nakon toga u nasumičnim krugovima. Te analize bile su svojevrsno upozorenje na mogući rezultat i onaj tko se bavi političkom analitikom, psihologijom i političkim marketingom trebao je prihvatiti to kao svojevrsno upozorenje.

Tri dana prije izbora napravio sam rukom na komadu papira projekciju izbornih rezultata gdje sam na osnovu rezultata ispitivanja u velikim gradovima predvidio poraz HDZ-a i osvajanje po 3 mandata, ali i disperziju ostalih mandata. Kad se pogledaju rezultati onih koji su ostali ispod crte, Plenković i HDZ mogu platiti misu jer su ostali na 4 mandata samo zahvaljujući 10 000 glasova koliko je nedostajalo da MOST i Marijana Petir osvoje mandate.

Pad podrške HDZ-u nije slučajan jer u politici nema slučajnosti i on traje od izglasavanja Istanbulske konvencije i skretanja HDZ-a iz desnog centra u centar. Više od godinu dana traje taj negativni trend pada i jasno pokazuje da u 21 stoljeću, u vrijeme interneta, društvenih mreža i portala birači više ne pamte kao zlatna ribica. U jednoj dubljoj analizi, svaki analitičar lako bi utvrdio da su HDZ spasili birači iz ruralnih sredina, mahom oni starije dobi koji se ne služe internetom i glasaju po načelu – Za Franju.

U cijeloj priči oko izbornih rezultata, najmanje su važni mandati za sudbinu Plenkovića i HDZ-a, oni od sinoć postaju irelevantni, a ključan problem postaje Kvaka 22,71. 22,71 % u osnovi je najlošiji izborni rezultat u povijesti stranke i on je ključ svih izbora koji će se ciklično događati svakih 6 mjeseci u iduću godinu, odnosno 2 godine.

Pogotovo to postaje problem nakon rezultata 4 – 4 gdje SDP i Bernardić dobivaju vjetar u leđa i vrlo brzo će okrenuti vodu na svoj mlin, odnosno SDP će početi rast, a HDZ će tonuti. Takva situacija direktno će utjecati na rezultat parlamentarnih izbora jer SDP više neće biti idealan junior partner već će HDZ postati neželjen junior partner koji Bernardiću neće trebati da bi formirao vlast.

Netko spomenu „ Crnog labuda” , eto u priču se pokušalo ugurati ekonomski uradak jednog ekonomskog filozofa, iako sam ja pristalica teorije da takvi filozofi ne postoje i da je knjiga jedan obični komercijalni bestseller.

Ako ćemo i tražiti takvog Crnog labuda onda ga moramo tražiti u Istanbulskoj konvenciji, grupi Borg, nepotizmu, klijentelizmu i korupciji. Treba ga tražiti u onih 800 000 nepismenih jer se ispostavilo da se ne znaju potpisati ali znaju zaokruživati.

Možda ga trebamo tražiti u strukturi članstva HDZ-a u kojoj vlada zakonitost Pater familias ili glasa se onako kako kaže glava obitelji, ili u kampanji bez kampanje s ciljem – manja izlaznost veći rezultat, pa kad su vidjeli da to ne prolazi pribjegavanje već viđenoj kampanji bodrenja samih sebe s izraženom panikom.

Očekivao sam umjesto gubitničkog govora u izbornoj noći krizno komuniciranje, a krizno komuniciranje je priznavanje krivnje, poraza, posipanje pepelom, stavljanje mandata na raspolaganje ili bar stavljanje na provjeru svoje podrške putem unutarstranačkih izbora. Možda očekujem previše jer zov predsjedavanja EU ipak je jači i nema cijenu, jer cijenu će platiti stranka, ali koga to briga.

Ante Rašić

https://kamenjar.com/analiza-politickih-preferencija-izbora-za-ep-4-dio/

https://kamenjar.com/analiza-politickih-preferencija-za-eu-izbore-3-dio/

Analiza političkih preferencija za EU izbore (2. dio)

Analiza političkih preferencija za EU izbore (1. dio): Mrtva utrka SDP-a i HDZ-a, dramatičan pad HDZ-a u Slavoniji, kazna za nebrigu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari