Pratite nas

Analiza

Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske

Objavljeno

na

  1. Kad god ili skoro uvijek kad spominje ustaše i Nezavisnu Državu Hrvatsku, Slavko Goldstein pridodaje im u svojim radovima obilježja u pridjevskome ili imeničnome obliku, kao što su: zločinački, zločin, masovni zločini, teror, genocidan, genocid, genocidni karakter i slično.

            Nakon mnogih njegovih radova, to isto ponavlja u svojoj najnovijoj knjižici: “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” (Zaprešić, 2016.), kojom se suprotstavlja rezultatima istraživanja članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, objavljenima u knjizi: Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, “Jasenovački logori – istraživanja” (Zagreb, 2015.).

            To Goldštajnovo nastojanje da Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pripiše najcrnja obilježja nazivam ovom prigodom “goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske”. Istini za volju, nije Goldstein prvi koji je oklevetao Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali on je već dugi niz desetljeća jedan od onih koji ustraju na tom klevetanju, a po svome položaju i društvenom uvažavanju njegovi se stavovi nameću hrvatskome društvu kao mjerodavni. Stoga današnji naraštaji Hrvata ocrnjivanje ND Hrvatske nužno povezuju uz njegovu osobnost.

            U navedenoj knjizi ima mnogo mjesta u kojima je vidljiv njegov neprijateljski stav prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, njegovo ocrnjivanje, njegovo olako pripisivanje teških obilježja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim sastavnicama.

  1. U polemici s piscima knjige “Jasenovački logori – istraživanja”, Goldstein iznosi: Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac 1941.-1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima (str. 7, sva isticanja moja).

            Goldstein izmišlja arhivsko gradivo u korist svojih tvrdnji, pa piše: Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora 1941.-1945. godine (str. 11).

            Suočavajući se s radom Igora Vukića u navedenoj knjizi, piše: Stoga ću tom tekstu obratiti pomniju pažnju i konfrontirati ga s nekima od dokazanih činjenica o pravome karakteru ustaškog Jasenovca (str. 17).

            Zanimljivo je da jednom zgodom Goldstein priznaje da je politika nametnula jednostranu sliku o Jasenovcu, jer piše da komunističke vlasti nisu trpjele da se spominje kulturno-zabavni život logoraša jer to je narušavalo jednostranu sliku o Jasenovcu kao isključivo logoru smrti (str. 21).

            Pišući o Romima, tvrdi: Genocid je nad njima bio totalan (str. 33).

            Prigovara Igoru Vukiću da nastoji zataškati genocidni karakter ustaške NDH (str. 36).

            U sljedećoj rečenici, u zabludi je ne samo glede navodnog ustaškog genocida, već i glede preciznosti židovskih popisa. Piše: Ako još i postoje neke numeričke nedoumice oko žrtava počinjenog ustaškog genocida nad Srbima i Romima, stradalnički brojevi Židova u NDH prilično su precizni (str. 36).

            S obzirom na to da načelno poštuje znanstveni rad Igora Vukića iznesen u navedenoj knjizi, ali ne priznaje rezultate njegova istraživanja, često polemizira s njim. Piše: Trudeći se na više načina prikriti zločinačka svojstva ustaške NDH…, čime zapravo prigovara Igoru Vukiću (str. 37).

            Dalje piše: Vukić, dakle, u potpunosti negira jasenovački genocid nad Srbima, iako su baš Srbi bili daleko najbrojnije žrtve Jasenovca (str. 39).

            Premda je u javnosti zanijekao istinitost o tzv. “kloniranim” jasenovačkim žrtvama, u ovoj knjizi pokazuje, da baš i nije siguran u ono što su mu radnici JUSP-a Jasenovac glede toga iznijeli, pa piše: Ako čak i mimo svih provjera prihvatimo sumnju nad 14.000 imena, što je onda s preostalih 70.000 imena i prezimena? Hoće li ih Društvo ‘à priori’ proglasiti lažima, iako su većinom kao žrtve više puta provjeravanje u njihovim obiteljima, kućama, selima i lokalnim arhivima? (str. 40). Zanimljivo je kod toga zapaziti kako je to provjeravanje obavljeno među mrtvima jer genocid, o kojem predhodno stalno piše, ne ostavlja iza sebe žive ljude. Koga se to onda pitalo “u njihovim obiteljima”? Dakle, navedenim provjeravanjem i sam dokazuje da nije bilo genocida.

            Goldstein jako dobro poznaje predratne planove dr. Ante Pavelića. Piše: Pavelić je s nekoliko stotina ustaških emigranata u talijanskim autobusima u travnju 1941. dopremljen na vlast u Zagreb sa svojim dugo njegovanim planom o ‘narodno čistim prostorima’ Hrvatske, Bosne i Hercegovine u novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (str. 40). No, koji su to Pavelićevi tekstovi, koji bi tu klevetu posvjedočili, Goldstein ne iznosi.

            Goldstein piše da je vlast Nezavisne Države Hrvatske prva počela provoditi genocidne radnje: Bez nekakvog sustavnog plana, ali i bez oklijevanja, Pavelić i njegovi bliski suradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja: u Gudovcu kraj Bjelovara 28. travnja ubijena su 192 nasumce prikupljena Srbina, bez ikakvog pravog povoda; u Hrvatskom Blagaju u noći 9./10. svibnja ubijeno je blizu 400 Srba iz okolnih sela; u Glini su u noći 12./13. svibnja ubijeni svi srpski muškarci u dobi od 16 do 60 godina, bez ikakve selekcije, istrage ili suđenja, njih oko 300 (str. 40-41). Dalje piše: Sve se to dešavalo dva-tri mjeseca prije početka oružanog otpora i ustanka, pa tvrdnja da su ustaški masovni zločini nad Srbima bili represalija na oružani ustanak naprosto nije istinita. Svrha je bila zastrašiti i totalno upokoriti srpsko stanovništvo, obezglaviti ga i onesposobiti za bilo kakav otpor kad nastupe masovna iseljavanja u Srbiju… (str. 41). U ovim riječima Slavko Goldstein iznosi netočnosti, a neki točni podatci su izvađeni iz povijesnoga okolja. Konačno, on projicira i pripisuje ustašama one događaje koji su se dogodili četiri godine kasnije od strane partizana.

            Partizanske zločine pripisuje ND Hrvatskoj

            Da je Slavko Goldstein nepristran u sagledavanju hrvatske povjesnice, onda sigurno ne bi naveo na ovakav način ovo što je ovdje naveo, jer – kako piše Jure Krišto u svojoj knjizi “Sukob simbola” (Zagreb, 2001., str. 127) – “svi su masovni zločini nad hrvatskim i muslimanskim civilima bili počinjeni prije bilo kojih žrtava srpskog stanovništva i prije nego je ondje bila uspostavljena vlast NDH”. Jure Krišto tu je tvrdnju iznio nakon podrobno iznesenih činjenica velikosrbskog zlostavljanja hrvatskoga naroda, pa je jasno da su gore navedeni događaji ipak samo reakcija, a ne planirana politika.

            Kad opisuje tzv. “dizanja sela”, Goldstein ponovno prigovara Vukiću: Većina su bili Srbi, pa kako je moguće da Igor Vukić nakon tako uvjerljivo obavljenog istraživačkog posla u neposrednom susjedstvu njegova zavičaja, bezočno tvrdi da ni u Jasenovcu ni u NDH nije bilo genocida nad Srbima? (str. 48). No, već na sljedećoj stranici protuslovi sam sebi kad piše: Priličan dio Srba dopremljenih u Jasenovac bio je otpremljen na radove za ratnu industriju u Njemačku, a petnaestak tisuća je naseljeno u opustošena srpska sela u Moslavini i Slavoniji (str. 50).

            Goldstein ustašama pripisuje partizansku metodu zastrašivanja i izgona, a riječ je o selu Mlaki, koju su partizani napali, ali prema njemu to su učinili ustaše: jer su taj napad prilično vješto fingirali sami ustaše po planu lokalnog zapovjednika Staniše Vasilja, da bi opravdali protjerivanje i pokolj nad stanovništvom sela (str. 51). Da su ustaše bili takvi zločinci kakvim ih Goldstein želi prikazati, zašto bi oni imali potrebu fingirati napad na selo, preobučeni u partizansku odoru. U laži su kratke noge, kaže narod. Poznato je da su se tim načinom – preoblačenjem – koristili upravo partizani, a Slavko Goldstein po onom poznatom velikosrbskome načelu “ja ću učiniti, a tebe ću obtužiti”, partizanski zločin pripisuje hrvatskoj vlasti.

            Mali pomak prema priznavanju istine vidljiv je ipak i kod njega kad glede kozaračkoga stanovništva priznaje: ali nema podataka da su masovno ubijani (str. 52).

            No, kako bilo, Pavelić za njega ne može biti pozitivni političar, jer Pavelić je prilično dugo imao Hitlerovu podršku za svoju genocidnu politiku protiv Srba (str. 55).

            Osim Vladimira Horvata i Igora Vukića, Goldstein kritizira i istraživački dvojac, Stipu Pilića i Blanku Matković, ali ima i razumijevanja za njih, jer su, kako piše, izazvani agresivnom mitologijom, s potmulim implikacijama o genocidnosti ne samo počiniteljskih vlasti već i cijelog hrvatskog naroda (str. 85). Tim riječima na neki način ponovno priznaje da je navodna genocidnost tek plod jasenovačke mitologije.

  1. Dakle, kad se sve skupa zbroji, Slavko Goldstein pripisuje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne samo genocidno obilježje (karakter), već i izvršavanje genocida nad Židovima, Srbima i Romima. Očito je da Slavko Goldstein, ili ne zna što je to genocid, ili se olako zbog tko zna kojih razloga razbacuje tom teškom riječi.

            Dakle, što je to genocid?

            Jedan od odgovora na to pitanje daje današnja “moralna okomica”, Ephraim Zuroff, kad govori o Srebrenici. Ona kaže: Svi znaju da se u Srebrenici dogodila tragedija. To je činjenica. I Srbi su odgovorni za tu tragediju. Ali to ne znači da se dogodio genocid. Na te njegove riječi novinar Marcel Holjevac piše o njegovu nakaradnom shvaćanju genocida: “Izgleda i da o genocidu Zuroff ima specifično mišljenje, po kom život Židova vrijedi više nego život gojima, bar se tako može zaključiti iz njegovog stava o tome što se dogodilo u Srebrenici. Naime i međunarodni sud pravde je, temeljem tužbe BiH protiv Srbije, potvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, samo je u salomonskoj presudi izbjegao reći tko ga je počinio. A sam Zuroff sasvim izričito kaže: Srpske snage su pustile žene i djecu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubile. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite potpuno zbrisati jedan narod, ne puštate žene i djecu da odu već ih ubijete. To je genocid. (www.dnevno.hr/vijesti/regija/zuroff-u-srebrenici-se-nije-dogodio-genocid-od-muslimana-nitko-ne-ocekuje-da-se-ponasaju-normalno-815852). Tako izjavljuje Zuroff, braneći time očito ponašanje svoje države prema palestinskome narodu.

            Naravno da je Zuroffov stav neispravan, ali ako on ustraje na tome da se prema jednom međunarodnom čimbeniku ponaša na takav – Zuroffovljev način – zašto se na isti način ne bi ponašalo prema drugome čimbeniku. Dakle, isti kriteriji trebaju jednako vrijediti za sve. Ako Srbi nisu počinili genocid u Srebrenici, prema je Međunarodni sud pravde sasvim izričito ustvrdio da je genocid počinjen, zašto genocidom obterećivati Hrvate kad o takvom genocidu nema ni jedne riječi od strane bilo kojeg međunarodnog tijela.

            No, pustimo na stranu Ephraima Zuroffa i njegovo čudno poimanje genocida.

            Pogledajmo što međunarodne isprave i međunarodna tijela govore o tome što je genocid, kako to prenosi naša hrvatska wikipedija.

            Pojam genocid određen je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opća skupština UN prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Za zločine genocida mjerodavan je Međunarodni kazneni sud, koji u svome Statutu određuje: Za svrhe ovoga Statuta, izraz ‘genocid’ znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino podpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.

            Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (primjerice ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Određenje genocida (kao i svakoga drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (mens rea) koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju. Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiriju zaštićenih skupina: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom na to da je zaštićeni objekt genocida skupina, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid.

  1. Kad bismo sadržaj partizansko-komunističko-jugoslavensko-velikosrbskih obtužaba protiv Nezavisne Države Hrvatske uzeli za konačnu istinu, onda bi ta država imala elemenata genocidne politike i genocidnih čina. Kad bi bila istina ono što Slavko Goldstein i njemu slični pripisuju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez ijedne sekunde krzmanja javno bih rekao i osudio to kao nešto najružnije u našoj hrvatskoj povijesti. No, budući da znam da te goldštajnovske “istine” proizlaze iz potrebe opravdanja dokazane zločinačke, a vjerojatno i genocidne politike njegove partizansko-komunističke grupacije, jasno mi je da njegove “istine” ne vrijede ni koliko stane crnoga pod nokat, kako kaže narodna poslovica. Svjesni su od samoga početka i oni te činjenice, ali su pod državnom zaštitom laž agresivno nametali kao službenu istinu, skrivajući tako svoj zločin, te su se tijekom proteka desetljeća uvjerili da je laž istina. Poznato je da je napad najbolja obrana. Goldstein i njemu slični uvelike koriste tu metodu.

            NDH nije počinila nikakav genocid

            Kako bi promicatelji protuhrvatske politike svoje obtužbe pretvorili u istinu, silno se trude izmišljati i množiti upravo ona zlodjela koja su u gornjem opisu genocida naznačena kao genocidne radnje. Kao baštinici marksističke filozofije uvjereni su da će kvantitetom postići kvalitetu, tj. da će mnoštvo laži postati istina. No, treba znati da je riječ ipak samo o obtužbama, odnosno o lažima i klevetama, i to lažima i klevetama protivničke, neprijateljske strane, a nikako o bilo kakvoj mjerodavnoj presudi međunarodnoga tijela. I ne samo to, njihove obtužbe ne mogu se ni po čemu dokazati. Kad bi bila riječ o stvarnome genocidu, to bi se trebalo dokazati mnoštvom i  mnoštvom zemnih ostataka pobijenih ljudi. Međutim, kad je riječ o ustašama, toga nema; no, ima veoma mnogo takvih dokaza kad je riječ o partizanima (Huda jama, Kočevski Rog, Pečovnik, Tezno, Macelj, Jazovka, Dotrščina, Rakov Potok, itd.). Zapravo, vrlo je očito da se vlastita zlodjela već desetljećima nastoje pripisati suprotnoj strani. Promicatelj ili barem podržavatelj takve prljave promičbe svakako je i Slavko Goldstein.

            Novija istraživanja Nezavisne Države Hrvatske, a osobito sabirnoga i radnoga logora Jasenovac, koji je protuhrvatski nastrojenim ljudima bio znak navodne hrvatske genocidnosti, pokazuju da službena politika Nezavisne Države Hrvatske nije imala genocidno obilježje, niti je genocid provodila.

            Kao u svakome ratu, tako je i tada bilo neodgovornih i zločinačkih pojedinaca, koje je tadašnja ustaška vlast uglavnom uspjela kazniti, čime je učinjeni zločin od strane službene vlasti individualiziran.

            Individualizacija zločina i zločinca jest ključ ispravnoga gledanja na ratne događaje iz Drugoga svjetskoga rata, kao uostalom i na događaje iz Domovinskoga rata. No, hrvatska “moralna okomica” Slavko Goldstein nema takav pristup, pa on i svoje stare godine troši na generaliziranje i na klevetanje i ocrnjivanje naroda i države u kojoj živi.

            Nije čudno, jer on sebe i danas doživljava, ne hrvatskim, već jugoslavenskim piscem.

            No, čudno je da je, primjerice, hrvatska wikipedija prihvatila Goldštajnov stav, pa na svojim stranicama piše: Izvan sumnje je, međutim, da je i u Jasenovcu i općenito na području pod kontrolom NDH provođen genocid Srba, Židovâ i Româ. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Genocid). Takvu tvrdnju moguće je izreći i napisati tek na temelju goldštajnovske protuhrvatske promičbe, pa je Nezavisna Država Hrvatska goldštajnizirana i na hrvatskoj wikipediji. Na žalost!

            Trebat će se naraštaji i naraštaji Hrvata još dugo truditi kako bismo se oslobodili toga balasta laži i podvala partizansko-komunističkih zločinaca.

            Objavljeno: Razum, Stjepan. “Povijesna istina” Slavka Goldsteina ne vrijedi ni koliko crno ispod nokta. Nn: Dr. Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske. Odj.: Knjige. U: Hrvatski tjednik. Zadar, 2016., br. 603, od 14.IV.2016., str. 40-43.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Neven Pavelić – Analiza aktualne političke situacije (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Analiza aktualne političke situacije, potpora političkim strankama, predsjednička kampanja, štrajk učitelja i ultimatum HNS-a i šef inspekcije Andrija Mikulić u kampanji. Gost Studija 4 HRT-a bio je glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

GODINU DANA MANDATA SEJDE KOMŠIĆA Politička štetočina i jeftini velikobošnjački populist

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je na današnji dan 2017. godine i po treći put bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U izbornoj noći Hrvatima u BiH rekao je kako je “njihov predsjednik, bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, a tijekom prve godine mandata najavljivao borbu za ukidanje konstitutivnosti i zalaganje za koncept – jedan čovjek – jedan glas. Sastajao se uglavnom s bivšim visokim predstavnicima i bivšim predsjednikom Hrvatske, Stjepanom Mesićem. Smijenio je hrvatske veleposlanike koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatske općine otkazale su mu gostoprimstvo, te je postao “persona non grata”. Hrvatska javnost u BiH naziva ga Sejdom Komšićem, po uzoru na albanskog Sejdu Bajramovića. Pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH gotovo svakodnevno vodi medijske ratove s Hrvatskom i Srbijom, te izaziva diplomatske skandale. Dnevnik.ba donosi kratak pregled prve godine Komšićevog mandata u državnom vrhu…

“Naš ustavni sistem je takav da mi je omogućio da se ovdje nađem. Nemate razloga za strah i brigu. Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne”, bila je to prva poruka Željka Komšića Hrvatima u BiH, a osobito onima u Središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, kako je sam istaknuo.

Tim se riječima, po treći put bošnjačkim glasovima nametnuti Komšić, obratio onima koje bi trebao predstavljati u Predsjedništvu BiH. U izbornoj noći, 7. listopada, 2018. godine dok je Središnje izborno povjerenstvo zbrajalo i zadnje biračke listiće, bilo je posve jasno da je Komšić i treći mandat dobio zahvaljujući bošnjačkim glasovima i potiranjem izborne volje hrvatskog naroda u BiH, odnosno, Federaciji BiH.

“Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne” 

Komšiću je ovo treći mandat u Predsjedništvu BiH, i po treći put je bošnjačkim glasovima dospio u fotelju hrvatskog člana državnog vrha. U međuvremenu, relevantna hrvatska javnost u BiH nazvala ga je “Sejdom Komšićem” po uzoru na Sejdu Bajramovića, čelnika Albanaca koji je, ustvari, bio lutka na koncu velikosrpske i unitarističke politike Slobodana Miloševića, jugoslavensko-srpskog devastatora i tvorca ratova na teritoriju bivše Jugoslavije.

Komšićeva predizborna kampanja bila je šovinistička i nacionalistička:prijetio je okretanjem mitraljeza prema zapadnom Mostaru, konstatirao kako bi “Hrvatima ukinuo konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”, a vrhunac je bila degutantna i seksistička parola njegovih pristaša iz Demokratske fronte u Tuzli na predizbornom skupu “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja”.

Fenomen Komšić nastao u Daytonu: Jozo Križanović, Ivo Miro Jović, i Komšić – treći put 

O Komšiću su godinama pisali brojni znanstvenici, sveučilišni profesori, povjesničari, novinari, analizirali prirodu njegovog političkog ponašanja i karaktera, ideološko-politički habitus kojem pripada, pa je uslijed svih tih  analiza i tekstova stvoren i konstrukt – fenomen Komšić koji simbolizira preglasavanje Hrvata u BiH – nametanje političkih predstavnika Hrvatima bošnjačkim glasovima.

Međutim, politička povijest BiH pamti i “komšiće” prije Željka Komšića, odnosno, i druge političare koji su bošnjačkim glasovima, bilo na izborima, bilo kroz Parlament BiH, dospjeli u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Takav politički scenarij na snazi je od Daytonskog mirovnog sporazuma i to nisu  nikakve mudrolije bošnjačke političke elite nego isključivo važeći zakonski propisi koji im takav inženjering omogućuju. Hrvatsko političko izaslanstvo 1995. godine dalo je kroz Dayton suglasnost OSCE-u  da izradi Izborni zakon BiH prema kojem je Federacija BiH, zajednički hrvatsko-bošnjački entitet, jedna izborna jedinica iz koje dva naroda biraju hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, odnosno da se Hrvat i Bošnjak za Predsjedništvo BiH biraju s teritorija Federacije BiH.

Incident je legitiman izbor hrvatskog člana Predsjedništva 

Rezultat je posve jasan: kroz sve ove godine legitiman izbor hrvatskog člana državnog vrha je uvijek bio gotovo pa politički incident, a nametanje bošnjačkim glasovima, gotovo pa pravilo. Prije samog Željka Komšića, bošnjačkim glasovima u Parlamentu BiH nametnut je Jozo Križanović (Alijansa, 2002. – nakon smjene Ante Jelavića) i Ivo Miro Jović (2006. bošnjačkim glasovima, također, u državnom parlamentu, nakon smjene Dragana Čovića, a uz asistenciju HDZ-a BiH).

Od Gojera do Komšića 

Također, da SDP, samoprozvana ljevičarska stranka velikobošnjačke orijentacije, a čiji je Komšić bivši član, oduvijek gaji takve aspiracije zahvaljujući Izbornom zakonu i Daytonu, dokazuje i činjenica kako su 1998. godine za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kandidirali redatelja Gradimira Gojera koji je  tada osvojio više od  100 tisuća bošnjačkih glasova.

Osim Gojera, međunarodna zajednica tada je isturila i Krešimira Zubaka, predsjednika Nove hrvatske inicijative. Zubak je, tada, dobio oko 40 tisuća glasova, a međunarodni su mu voždovi, planirali i usmjeravanje bošnjačkih glasova jer je tada bilo jasno kako će Alija Izetbegović (SDA) pobijediti u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Ipak, Ante Jelavić tada je pobijedio s gotovo 200 000 hrvatskih glasova što predstavlja najveću pojedinačnu (hrvatskim, a ne bošnjačkim glasovima), ali i HDZ-ovu, stranačku pobjedu u BiH ikad.

Osvojio više glasova nego Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH 

Ilustracije radi, Željko Komšić je osvojio 225.500 bošnjačkih glasova, a Šefik Džaferović, SDA-ov kandidat u utrci za bošnjačkog člana i žestokoj konkurenciji, manje od Komšića, 212. 581 bošnjački glas.

Komšić je u gradovima s apsolutnom/relativnom hrvatskom većinom osvojio: 553 u Orašju, 821 Livnu, 757 Žepču, 1.672. Jajcu, 1.118 Kiseljaku, 1.706 u Novom Travniku, te Mostaru 9. 405 glasova.

Kada se analiziraju mikrolokacije, odnosno, biračka mjesta u navedenim gradovima, jasno je kako se broj Komšićevih glasova povećavao u Središnjoj Bosni i  Hercegovačko-neretvanskoj županiji ne bi li se tako “zakamuflirao” organizirani velikobošnjački inžinjering u kojem je, prema pojedinim izvorima, sudjelovala i sama Islamska zajednica BiH.

Naravno, Komšićevi birači i baza su Bošnjaci, pa je tako u Goraždu s rekordnih 14 Hrvata na zadnjem Popisu stanovništva iz 2013., osvojio 4.842, Zenici 12.283 (gotovo jednako kao Džaferović čija je utvrda Zenica i Zeničko-dobojska županija), Tuzli 13.576 , Bihaću, 6. 075, sarajevskoj općini Centar nešto više od 10 tisuća glasova.

U ovih godinu dana, Komšić, inače nositelj Zlatnog ljiljana – najvišeg vojnog odlikovanja Armije RBiH, davao je uglavnom predvidljive, dosadne i na trenutke bizarne političke izjave koje su se, uglavnom, odnosile na susjedne države – Hrvatsku i Srbiju, te lidere Hrvata i Srba u BiH, Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i Milorada Dodika, Komšićevog kolege u Predsjedništvu i predsjednika SNSD-a-a.

Patriota na megdanu 

“Problem sa Dodikom, kao uostalom i Čovićem, jeste što su oni beskrajno ozbiljni u onome što rade, oni ne blefiraju i oni će ići do kraja ako im se ne suprostavi! Sve što govore, oni to i misle! Dakle, ako im se ne suprostavimo, oni će napraviti i veliku Srbiju i Herceg Bosnu”, kazao je Komšić.

Jeftini, velikobošnjački populizam, zamaskiran u brigu za  BiH i njene sve građane, u Komšićevom liku i djelu, zapravo je, došao do svog silovitog vrhunca. Komšić je, nakon skandalozne poruke u izbornoj noći, upućene Hrvatima u BiH, da je “njihov predsjednik bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, nastavio u jednakom tonu: svega dva dana nakon objave službenih rezultata izbora, najavio je tužbu BiH protiv Republike Hrvatske i zaustavljanje izgradnje Pelješkog mosta.

Nakon što je hrvatski državni vrh reagirao na njegov izbor, a aktualni predsjednik hrvatske Vlade, Andrej Plenković, na sastancima s čelnicima Njemačke i Francuske govorio o gaženju izborne volje Hrvata u BiH, Komšiću je, naravno, stizala podrška iz onih koji doprinijeli i sudjelovali u njegovom izboru: pojedinih sarajevskih akademskih, medijskih i političkih krugova.

Komšić je, i kao politička i javna osoba, u toj mjeri diskreditiran, a njegovo nametanje Hrvatima u BiH, toliko gotovo, svima jasno, da mu zapravo kao sugovornik  u Hrvatskoj ostaje  Stjepan Mesić, bivši predsjednik te države, provjereni bošnjački lobist proustaške orijentacije, poznatiji i kao negator genocida nad Srbima, Romima i Židovima i drugim Hrvatima za vrijeme marionetske fašističke NDH Ante Pavelića.

Tako se, valjda, čuvaju tekovine antifašizam kojeg nam Komšić, a i Mesić nude.

Čak je i Matu Granića uspio šokirati 

Tjednima su trajale medijske i ine rasprave o tomu tko su “predstavnici, a tko pripadnici naroda”, te obrazlaganja da je Komšić izabran protuustavno jer u Daytonu (Aneksu IV) koji je i Ustav BiH, stoji da Hrvati biraju hrvatskog, a Bošnjaci bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Sve to, šokiralo je i Matu Granića koji je na HRT-u tim povodom konstatirao da “u Daytonu nije bilo dogovoreno da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”.  Međutim, za šokantna stanja danas nema mjesta: sve to je bilo posve jasno ili je barem trebalo biti razmatrano kao mogućnost onda kada su takav Dayton pristali potpisati.

 

 

Ukinuo bih Hrvatima konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”  

“Morate svim sredstvima braniti diskriminatorni Ustav BiH kojim se garantira konstitutivnost tri naroda kako bi se taj Ustav jedan dan mogao mijenjati i kako bi BiH mogla biti građanska država”, izjavio je Komšić, te u cresendu podebljao kako je nužno “ukinuti konstitutivnost”.

Izjave o ukidanju konstitutivnosti nisu naišle na “oštru osudu” stranih veleposlanstava u BiH, poglavito onog SAD-a, kao ni OHR-a. Komšić se, tijekom ove godine, osim s Mesićem, sastao s bivšim visokim predstavnikom Schwarzom – Schillingom, otišao na komemoraciju još jednom bivšem – Paddyju Ashdownu, a onda za “popravljanje vlastitog ugleda” kao “džoker zovi” sjetio Wolfganga Petritscha, grobara hrvatske konstitutivnosti, koji mu je dao medijsku podršku.

Održao je “sastanak” s Valentinom Inzkom, aktualnim visokim predstavnikom u BiH, na kojem je zaključeno kako  je “potrebno unaprijediti vladavinu prava u našoj državi, te da u tom smislu treba učiniti sve dodatne napore da se provedu potrebne reforme”.

Kardinal Vinko Puljić, govoreći o Komšićevom izboru, istaknuo je kako on nije etnički Hrvat, te da je i Hitler na vlast došao po zakonu.
Komšić je, pak, dobio javnu podršku svog političkog oca – Zlatka Lagumdžije, a istovremeno se upuštao u različite verbalne ratove, uglavnom, s Miloradom Dodikom i srbijanskim predsjednikom, Aleksandrom Vučićem.

Međutim, kako se on bori za “sve građane ove zemlje”, izjavio je i kako će “biti glas žene muslimanke”, problematizirajući činjenicu kako BiH još uvijek nema potpisan (sporni) ugovor s Islamskom zajednicom u BiH.

 

 

Zlatni ljiljan među svojima 

Komšić je tako u godinu dana mandata posjećivao: bošnjački znanstveni institut u Ljubljani, otvarao spomen sobu poginulim vojnicima Armije BiH u istočnom Mostaru, te nizu drugih gradova gdje su upriličene zlatnoljiljanovske manifestacije, kako je i priliči, bivšem pripadniku Armije RBiH.
U mjesta gdje su Hrvata većina nije dolazio jer su mu, na simboličkoj razini, uskraćena gostoprimstva, te je postao “persona non grata”.

Sve je počelo prosvjedom u Mostaru kojeg je organizirao Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru, gdje se nekoliko tisuća prosvjednika, u mirnoj šetnji, noseći transparent “RIP Democracy” uputilo do Ureda hrvatskog člana Predsjedništva BiH kojeg je ranije u Mostaru otvorio Dragan Čović, gdje su zapalili svijeće.

Sam prosvjed dočekan je kao još jedno, tipično “fašističko orgijanje” u nekim bošnjačkim medijima, a vrhunac medijskog rata čije su Hrvati u BiH, već godinama žrtve, bile su snimke na Al Jazeeri gdje su, umjesto mirne šetnje iz Mostara, prikazani kadrovi nereda navijača u Crnoj Gori. Al Jazeera TV kasnije se ispričala zbog “tehničke greške” i “zamjene priloga u desku sarajevske redakcije”, međutim, kasno.

Ipak, Komšiću su gostoprimstvo otkazali načelnici općina/gradova s hrvatskom većinom u četiri županije s hrvatskom većinom:Zapadnohercegovačkoj, Posavskoj, Hercegbosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj.

Načelnici Viteza, Kreševa, Kiseljaka i Dobretića, Žepča i Usore, kao i predsjednici općinskih vijeća u Busovači, Novom Travniku, Jajcu, Bugojnu, Travniku, Fojnici i Gornjem Vakufu – Uskoplju, također su mu poručili da nije poželjan i u županijama Zeničko-dobojskoj i Središnjoj Bosni.

 

“Persona non grata” 

“Željko Komšić nema što tražiti na teritoriju naše županije, neka slobodno zaobiđe područje Središnje Bosne gdje žive Hrvati jer je na tom području ‘persona non grata’”, poručeno je tada u zajedničkom pismu 11 načelnika i predsjednika vijeća u Središnjoj Bosni što je bilo najmasovnije otkazivanje gostoprimstva Komšiću.
Ipak, Komšić je, naravno, posjećivao Središnju Bosnu, te se u Bugojnu sastao s tamošnjim bošnjačkim načelnikom i drugim bivšim suborcima iz Armije RBiH.

Poslušnost mu je otkazao i Klub Hrvata u federalnom Domu naroda, a Komšićeva odmazda je bila smjena veleposlanika BiH, Hrvata, koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatski veleposlanici iz BiH danima su, na Komšićevu patetiku, odgovarali “kmečanjem” samo zato što su smijenjeni, a ne zato što ih je smijenio Komšić.
Da postoji minimum političke kulture i da HDZ-ovi kadrovi, kako u BiH, tako i u bijelom svijetu poštuju principe za koje se navodno zalažu, sami bi otišli jer ne bi htjeli polagati račune pričuvnom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH.

Komšićeva svojevrsna “urbi et orbi” Hrvatima u BiH i Hrvatskoj bilo je gostovanje u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.

Patetične i tugaljive priče nisu našle plodno tlo ni u službenom Zagrebu, i kronično neupućenoj hrvatskoj javnosti, jer je Komšić, u uvodnom prilogu  kolegice  Maje Sever – demaskiran i to zahvaljujući, očigledno, svojim bošnjačkim biračima. Anketirana građanka Bihaća  kazala je za HRT kako ga “vole, jer je naš Bošnjak, zlatni ljiljan”.

Gotovo svaki njegov medijski i politički nastup izazove lavinu žestokih reakcija, kod Hrvata i Srba u BiH, a tako je bilo i na posljednjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a gdje je kazao kako se u Hrvatskoj negira genocid za vrijeme NDH-a, kao i u RS-u genocid u Srebrenici.

 

Novi dan – novi skandal 

Na njegove izjave reagirala je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar – Kitarović, istaknuvši kako je “Hrvatima nametnuti član Predsjedništva Željko Komšić personifikacija preglasavanja Hrvata BiH”, te da “u nedostatku vlastite vizije i sposobnosti za rješavanje problema unutar BiH, svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman, već nije ni relevantan sugovornik kada je riječ o međudržavnim odnosima ili bilo čemu drugome”.

Komšića je, zapravo, nemoguće ignorirati: osim što je politička činjenica, količina medijskih i inih incidenata i skandala koje proizvodi na gotovo dnevnoj razini, postaje gotovo pa nepodnošljiva.

Ipak, ostaje  činjenica, kako Hrvati u BiH, bez obzira na aktualnu kalkulantsku politiku HDZ-a BiH, koja će danas-sutra sudjelovati u vlasti na državnoj razini i čiji će ministri odgovarati i novoizabranom mandataru kojeg i Komšić mora potvrditi, Komšića ne samo da smatraju bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, nego tu hodajuću  štetočinu po BiH zdušno ismijavaju.

 

 

Hodajuća štetočina i dokaz nefunkcionalne BiH  

A, kako se drugačije ponašati prema onom tko je tri puta bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, onom koji se kao zastupnik DF-a u državnom Parlamentu nije javio ni na jednu ozbiljnu raspravu, ponudio inicijativu, prijedlog, bilo što, onom koji nikome, ni Hrvatima kojima je simbol zakonskog političkog nasilja ne nudi ništa, a još manje, onima koji su ga, iz samo njima znanih pobuda i motiva, i treći put nametnuli?

Živući primjer nefunkcionalnosti BiH kao države, njenih institucija i dubokih podjela među njenim građanima, ma kojem oni konstitutivnom narodu pripadali.
Oličenje svega onog zbog čega Bosna i Hercegovina i njene institucije propadaju, a bilo kakav dijalog među Hrvatima i Bošnjacima, ne samo da je nemoguć, nego je pitanje: hoće li ga,  ikada, uopće i biti.

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari