Pratite nas

Analiza

Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske

Objavljeno

na

  1. Kad god ili skoro uvijek kad spominje ustaše i Nezavisnu Državu Hrvatsku, Slavko Goldstein pridodaje im u svojim radovima obilježja u pridjevskome ili imeničnome obliku, kao što su: zločinački, zločin, masovni zločini, teror, genocidan, genocid, genocidni karakter i slično.

            Nakon mnogih njegovih radova, to isto ponavlja u svojoj najnovijoj knjižici: “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” (Zaprešić, 2016.), kojom se suprotstavlja rezultatima istraživanja članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, objavljenima u knjizi: Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, “Jasenovački logori – istraživanja” (Zagreb, 2015.).

            To Goldštajnovo nastojanje da Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pripiše najcrnja obilježja nazivam ovom prigodom “goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske”. Istini za volju, nije Goldstein prvi koji je oklevetao Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali on je već dugi niz desetljeća jedan od onih koji ustraju na tom klevetanju, a po svome položaju i društvenom uvažavanju njegovi se stavovi nameću hrvatskome društvu kao mjerodavni. Stoga današnji naraštaji Hrvata ocrnjivanje ND Hrvatske nužno povezuju uz njegovu osobnost.

            U navedenoj knjizi ima mnogo mjesta u kojima je vidljiv njegov neprijateljski stav prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, njegovo ocrnjivanje, njegovo olako pripisivanje teških obilježja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim sastavnicama.

  1. U polemici s piscima knjige “Jasenovački logori – istraživanja”, Goldstein iznosi: Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac 1941.-1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima (str. 7, sva isticanja moja).

            Goldstein izmišlja arhivsko gradivo u korist svojih tvrdnji, pa piše: Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora 1941.-1945. godine (str. 11).

            Suočavajući se s radom Igora Vukića u navedenoj knjizi, piše: Stoga ću tom tekstu obratiti pomniju pažnju i konfrontirati ga s nekima od dokazanih činjenica o pravome karakteru ustaškog Jasenovca (str. 17).

            Zanimljivo je da jednom zgodom Goldstein priznaje da je politika nametnula jednostranu sliku o Jasenovcu, jer piše da komunističke vlasti nisu trpjele da se spominje kulturno-zabavni život logoraša jer to je narušavalo jednostranu sliku o Jasenovcu kao isključivo logoru smrti (str. 21).

            Pišući o Romima, tvrdi: Genocid je nad njima bio totalan (str. 33).

            Prigovara Igoru Vukiću da nastoji zataškati genocidni karakter ustaške NDH (str. 36).

            U sljedećoj rečenici, u zabludi je ne samo glede navodnog ustaškog genocida, već i glede preciznosti židovskih popisa. Piše: Ako još i postoje neke numeričke nedoumice oko žrtava počinjenog ustaškog genocida nad Srbima i Romima, stradalnički brojevi Židova u NDH prilično su precizni (str. 36).

            S obzirom na to da načelno poštuje znanstveni rad Igora Vukića iznesen u navedenoj knjizi, ali ne priznaje rezultate njegova istraživanja, često polemizira s njim. Piše: Trudeći se na više načina prikriti zločinačka svojstva ustaške NDH…, čime zapravo prigovara Igoru Vukiću (str. 37).

            Dalje piše: Vukić, dakle, u potpunosti negira jasenovački genocid nad Srbima, iako su baš Srbi bili daleko najbrojnije žrtve Jasenovca (str. 39).

            Premda je u javnosti zanijekao istinitost o tzv. “kloniranim” jasenovačkim žrtvama, u ovoj knjizi pokazuje, da baš i nije siguran u ono što su mu radnici JUSP-a Jasenovac glede toga iznijeli, pa piše: Ako čak i mimo svih provjera prihvatimo sumnju nad 14.000 imena, što je onda s preostalih 70.000 imena i prezimena? Hoće li ih Društvo ‘à priori’ proglasiti lažima, iako su većinom kao žrtve više puta provjeravanje u njihovim obiteljima, kućama, selima i lokalnim arhivima? (str. 40). Zanimljivo je kod toga zapaziti kako je to provjeravanje obavljeno među mrtvima jer genocid, o kojem predhodno stalno piše, ne ostavlja iza sebe žive ljude. Koga se to onda pitalo “u njihovim obiteljima”? Dakle, navedenim provjeravanjem i sam dokazuje da nije bilo genocida.

            Goldstein jako dobro poznaje predratne planove dr. Ante Pavelića. Piše: Pavelić je s nekoliko stotina ustaških emigranata u talijanskim autobusima u travnju 1941. dopremljen na vlast u Zagreb sa svojim dugo njegovanim planom o ‘narodno čistim prostorima’ Hrvatske, Bosne i Hercegovine u novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (str. 40). No, koji su to Pavelićevi tekstovi, koji bi tu klevetu posvjedočili, Goldstein ne iznosi.

            Goldstein piše da je vlast Nezavisne Države Hrvatske prva počela provoditi genocidne radnje: Bez nekakvog sustavnog plana, ali i bez oklijevanja, Pavelić i njegovi bliski suradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja: u Gudovcu kraj Bjelovara 28. travnja ubijena su 192 nasumce prikupljena Srbina, bez ikakvog pravog povoda; u Hrvatskom Blagaju u noći 9./10. svibnja ubijeno je blizu 400 Srba iz okolnih sela; u Glini su u noći 12./13. svibnja ubijeni svi srpski muškarci u dobi od 16 do 60 godina, bez ikakve selekcije, istrage ili suđenja, njih oko 300 (str. 40-41). Dalje piše: Sve se to dešavalo dva-tri mjeseca prije početka oružanog otpora i ustanka, pa tvrdnja da su ustaški masovni zločini nad Srbima bili represalija na oružani ustanak naprosto nije istinita. Svrha je bila zastrašiti i totalno upokoriti srpsko stanovništvo, obezglaviti ga i onesposobiti za bilo kakav otpor kad nastupe masovna iseljavanja u Srbiju… (str. 41). U ovim riječima Slavko Goldstein iznosi netočnosti, a neki točni podatci su izvađeni iz povijesnoga okolja. Konačno, on projicira i pripisuje ustašama one događaje koji su se dogodili četiri godine kasnije od strane partizana.

            Partizanske zločine pripisuje ND Hrvatskoj

            Da je Slavko Goldstein nepristran u sagledavanju hrvatske povjesnice, onda sigurno ne bi naveo na ovakav način ovo što je ovdje naveo, jer – kako piše Jure Krišto u svojoj knjizi “Sukob simbola” (Zagreb, 2001., str. 127) – “svi su masovni zločini nad hrvatskim i muslimanskim civilima bili počinjeni prije bilo kojih žrtava srpskog stanovništva i prije nego je ondje bila uspostavljena vlast NDH”. Jure Krišto tu je tvrdnju iznio nakon podrobno iznesenih činjenica velikosrbskog zlostavljanja hrvatskoga naroda, pa je jasno da su gore navedeni događaji ipak samo reakcija, a ne planirana politika.

            Kad opisuje tzv. “dizanja sela”, Goldstein ponovno prigovara Vukiću: Većina su bili Srbi, pa kako je moguće da Igor Vukić nakon tako uvjerljivo obavljenog istraživačkog posla u neposrednom susjedstvu njegova zavičaja, bezočno tvrdi da ni u Jasenovcu ni u NDH nije bilo genocida nad Srbima? (str. 48). No, već na sljedećoj stranici protuslovi sam sebi kad piše: Priličan dio Srba dopremljenih u Jasenovac bio je otpremljen na radove za ratnu industriju u Njemačku, a petnaestak tisuća je naseljeno u opustošena srpska sela u Moslavini i Slavoniji (str. 50).

            Goldstein ustašama pripisuje partizansku metodu zastrašivanja i izgona, a riječ je o selu Mlaki, koju su partizani napali, ali prema njemu to su učinili ustaše: jer su taj napad prilično vješto fingirali sami ustaše po planu lokalnog zapovjednika Staniše Vasilja, da bi opravdali protjerivanje i pokolj nad stanovništvom sela (str. 51). Da su ustaše bili takvi zločinci kakvim ih Goldstein želi prikazati, zašto bi oni imali potrebu fingirati napad na selo, preobučeni u partizansku odoru. U laži su kratke noge, kaže narod. Poznato je da su se tim načinom – preoblačenjem – koristili upravo partizani, a Slavko Goldstein po onom poznatom velikosrbskome načelu “ja ću učiniti, a tebe ću obtužiti”, partizanski zločin pripisuje hrvatskoj vlasti.

            Mali pomak prema priznavanju istine vidljiv je ipak i kod njega kad glede kozaračkoga stanovništva priznaje: ali nema podataka da su masovno ubijani (str. 52).

            No, kako bilo, Pavelić za njega ne može biti pozitivni političar, jer Pavelić je prilično dugo imao Hitlerovu podršku za svoju genocidnu politiku protiv Srba (str. 55).

            Osim Vladimira Horvata i Igora Vukića, Goldstein kritizira i istraživački dvojac, Stipu Pilića i Blanku Matković, ali ima i razumijevanja za njih, jer su, kako piše, izazvani agresivnom mitologijom, s potmulim implikacijama o genocidnosti ne samo počiniteljskih vlasti već i cijelog hrvatskog naroda (str. 85). Tim riječima na neki način ponovno priznaje da je navodna genocidnost tek plod jasenovačke mitologije.

  1. Dakle, kad se sve skupa zbroji, Slavko Goldstein pripisuje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne samo genocidno obilježje (karakter), već i izvršavanje genocida nad Židovima, Srbima i Romima. Očito je da Slavko Goldstein, ili ne zna što je to genocid, ili se olako zbog tko zna kojih razloga razbacuje tom teškom riječi.

            Dakle, što je to genocid?

            Jedan od odgovora na to pitanje daje današnja “moralna okomica”, Ephraim Zuroff, kad govori o Srebrenici. Ona kaže: Svi znaju da se u Srebrenici dogodila tragedija. To je činjenica. I Srbi su odgovorni za tu tragediju. Ali to ne znači da se dogodio genocid. Na te njegove riječi novinar Marcel Holjevac piše o njegovu nakaradnom shvaćanju genocida: “Izgleda i da o genocidu Zuroff ima specifično mišljenje, po kom život Židova vrijedi više nego život gojima, bar se tako može zaključiti iz njegovog stava o tome što se dogodilo u Srebrenici. Naime i međunarodni sud pravde je, temeljem tužbe BiH protiv Srbije, potvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, samo je u salomonskoj presudi izbjegao reći tko ga je počinio. A sam Zuroff sasvim izričito kaže: Srpske snage su pustile žene i djecu da odu iz Srebrenice, nisu ih ubile. To očito nije genocid. Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite potpuno zbrisati jedan narod, ne puštate žene i djecu da odu već ih ubijete. To je genocid. (www.dnevno.hr/vijesti/regija/zuroff-u-srebrenici-se-nije-dogodio-genocid-od-muslimana-nitko-ne-ocekuje-da-se-ponasaju-normalno-815852). Tako izjavljuje Zuroff, braneći time očito ponašanje svoje države prema palestinskome narodu.

            Naravno da je Zuroffov stav neispravan, ali ako on ustraje na tome da se prema jednom međunarodnom čimbeniku ponaša na takav – Zuroffovljev način – zašto se na isti način ne bi ponašalo prema drugome čimbeniku. Dakle, isti kriteriji trebaju jednako vrijediti za sve. Ako Srbi nisu počinili genocid u Srebrenici, prema je Međunarodni sud pravde sasvim izričito ustvrdio da je genocid počinjen, zašto genocidom obterećivati Hrvate kad o takvom genocidu nema ni jedne riječi od strane bilo kojeg međunarodnog tijela.

            No, pustimo na stranu Ephraima Zuroffa i njegovo čudno poimanje genocida.

            Pogledajmo što međunarodne isprave i međunarodna tijela govore o tome što je genocid, kako to prenosi naša hrvatska wikipedija.

            Pojam genocid određen je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opća skupština UN prihvatila 9. prosinca 1948. godine. Za zločine genocida mjerodavan je Međunarodni kazneni sud, koji u svome Statutu određuje: Za svrhe ovoga Statuta, izraz ‘genocid’ znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino podpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.

            Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (primjerice ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Određenje genocida (kao i svakoga drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (mens rea) koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju. Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiriju zaštićenih skupina: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom na to da je zaštićeni objekt genocida skupina, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid.

  1. Kad bismo sadržaj partizansko-komunističko-jugoslavensko-velikosrbskih obtužaba protiv Nezavisne Države Hrvatske uzeli za konačnu istinu, onda bi ta država imala elemenata genocidne politike i genocidnih čina. Kad bi bila istina ono što Slavko Goldstein i njemu slični pripisuju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez ijedne sekunde krzmanja javno bih rekao i osudio to kao nešto najružnije u našoj hrvatskoj povijesti. No, budući da znam da te goldštajnovske “istine” proizlaze iz potrebe opravdanja dokazane zločinačke, a vjerojatno i genocidne politike njegove partizansko-komunističke grupacije, jasno mi je da njegove “istine” ne vrijede ni koliko stane crnoga pod nokat, kako kaže narodna poslovica. Svjesni su od samoga početka i oni te činjenice, ali su pod državnom zaštitom laž agresivno nametali kao službenu istinu, skrivajući tako svoj zločin, te su se tijekom proteka desetljeća uvjerili da je laž istina. Poznato je da je napad najbolja obrana. Goldstein i njemu slični uvelike koriste tu metodu.

            NDH nije počinila nikakav genocid

            Kako bi promicatelji protuhrvatske politike svoje obtužbe pretvorili u istinu, silno se trude izmišljati i množiti upravo ona zlodjela koja su u gornjem opisu genocida naznačena kao genocidne radnje. Kao baštinici marksističke filozofije uvjereni su da će kvantitetom postići kvalitetu, tj. da će mnoštvo laži postati istina. No, treba znati da je riječ ipak samo o obtužbama, odnosno o lažima i klevetama, i to lažima i klevetama protivničke, neprijateljske strane, a nikako o bilo kakvoj mjerodavnoj presudi međunarodnoga tijela. I ne samo to, njihove obtužbe ne mogu se ni po čemu dokazati. Kad bi bila riječ o stvarnome genocidu, to bi se trebalo dokazati mnoštvom i  mnoštvom zemnih ostataka pobijenih ljudi. Međutim, kad je riječ o ustašama, toga nema; no, ima veoma mnogo takvih dokaza kad je riječ o partizanima (Huda jama, Kočevski Rog, Pečovnik, Tezno, Macelj, Jazovka, Dotrščina, Rakov Potok, itd.). Zapravo, vrlo je očito da se vlastita zlodjela već desetljećima nastoje pripisati suprotnoj strani. Promicatelj ili barem podržavatelj takve prljave promičbe svakako je i Slavko Goldstein.

            Novija istraživanja Nezavisne Države Hrvatske, a osobito sabirnoga i radnoga logora Jasenovac, koji je protuhrvatski nastrojenim ljudima bio znak navodne hrvatske genocidnosti, pokazuju da službena politika Nezavisne Države Hrvatske nije imala genocidno obilježje, niti je genocid provodila.

            Kao u svakome ratu, tako je i tada bilo neodgovornih i zločinačkih pojedinaca, koje je tadašnja ustaška vlast uglavnom uspjela kazniti, čime je učinjeni zločin od strane službene vlasti individualiziran.

            Individualizacija zločina i zločinca jest ključ ispravnoga gledanja na ratne događaje iz Drugoga svjetskoga rata, kao uostalom i na događaje iz Domovinskoga rata. No, hrvatska “moralna okomica” Slavko Goldstein nema takav pristup, pa on i svoje stare godine troši na generaliziranje i na klevetanje i ocrnjivanje naroda i države u kojoj živi.

            Nije čudno, jer on sebe i danas doživljava, ne hrvatskim, već jugoslavenskim piscem.

            No, čudno je da je, primjerice, hrvatska wikipedija prihvatila Goldštajnov stav, pa na svojim stranicama piše: Izvan sumnje je, međutim, da je i u Jasenovcu i općenito na području pod kontrolom NDH provođen genocid Srba, Židovâ i Româ. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Genocid). Takvu tvrdnju moguće je izreći i napisati tek na temelju goldštajnovske protuhrvatske promičbe, pa je Nezavisna Država Hrvatska goldštajnizirana i na hrvatskoj wikipediji. Na žalost!

            Trebat će se naraštaji i naraštaji Hrvata još dugo truditi kako bismo se oslobodili toga balasta laži i podvala partizansko-komunističkih zločinaca.

            Objavljeno: Razum, Stjepan. “Povijesna istina” Slavka Goldsteina ne vrijedi ni koliko crno ispod nokta. Nn: Dr. Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske. Odj.: Knjige. U: Hrvatski tjednik. Zadar, 2016., br. 603, od 14.IV.2016., str. 40-43.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari