Pratite nas

Kolumne

Stjepan Šterc: Nestaju nam i gradovi!

Objavljeno

na

Koliko se puta trebamo zapitati – kamo idemo, koliko puta trebamo upozoriti, koliko puta trebamo pokazati hrvatski demografski odlazak, nestanak, neizvjesnu budućnost, nezadovoljstvo mladih, političku nespremnost i sebičnost… Koliko i kome više? Predsjednici, premijeru, Vladi, parlamentu, vijećima, savjetima, zajednicama, strankama, odborima, koordinacijama… Kome?

Možda trebamo moliti, klečati, ponizno i zadivljeno samo slušati i gledati prema njihovim visinama, biti ustrajni, čekati razumijevanje, kozmičke odluke, pomicanje galaktike, poklapanje nebeskih tijela, otapanje ledenjaka, podizanje razine svjetskog i našeg mora i sličnih bezvremenskih pomaka?

Europski političari razumiju…

Možda mi zatucani, neobrazovani, nepismeni i nezaraženi globalnom kontrolom svega postojećeg ne možemo shvatiti tektonske pomake u suvremenom europskom i svjetskom društvu i prostoru, pa nam se ta hrvatska skučenost i potreba revitalizacije hrvatske populacije u funkciji razvoja i opstanka, čini svemirom kojeg ne razumijemo i metafizičkim putem prema nazad, iako su crne rupe nastanka, naravno, razumljive svim modernim političarima.

Posebno europskim, koje do krajnjih granica iritira populizam, jer on ih nije niti izabrao, nego su se doživotno birali sami među sobom, iza limesa prema narodu, u stvarnosti, kojeg vesele jutra, toplina dana i visina sunca. I borba u svakodnevnici za doček novog dana sa sličnim ljepotama, problemima i novim iznenađenjima za koje nemaju rješenja. Čisti undergraund, o kojem se iza limesa treba voditi računa, brinuti se o njemu diplomatskom spikom i poneki put pokazati razumijevanje za opravdavanje postojanja.

Kakve veze ima u svemu tome sebično pitanje opstanka hrvatske populacije kada su, nama nerazumljive zakonitosti, odredile europski put i u njemu ulogu hrvatskog prostora, pri čemu je u njemu postojanje identitetske populacije irelevantno za postavljenu funkciju. Zato nam preporučuju promatračku ulogu vlastite sudbine i ponavljanje obrazaca s prošlog stoljeća, kao sudbinskog smjera iz vlastite zemlje.

Nestanak Hrvatske, kao paradigme nove europske koncepcije dohvaćanja obrazovane i mlade radne snage bez truda i ičeg uloženog, nikog iza limesa ne uzbuđuje, u političkom sustavu selektiranom izvan elementarnih vrijednosti i lojalnosti prema vlastitoj zemlji, jer bi nacionalni vrijednosni sustav u svim varijantama trebali podrediti globalnom razumijevanju. Ma nemojte!?

Pitajte o tome Island, Irsku, Izrael, Dansku, Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Švicarsku… sve redom nerazvijene, nedemokratske i režimske zemlje. Zato što se brinu o vlastitom stanovništvu i prostoru? Suočimo se zato s našom budućnošću, a programirano vraćanje Hrvatske u prošlost, u funkciji vječne krivnje ili pak oslobađanja vlastite suvremene odgovornosti, ostavimo nasljednim nostalgijama i znanstvenom idealizmu izvan političkog i gospodarskog sustava.

Besramno novinarsko ulizivanje

Zato je demografska revitalizacija pravo pitanje na kojem se oslikava hrvatska razvojna budućnost, nezavisno od svih političkih zabluda, inercija, preslagivanja, pozicioniranja i kadroviranja.

„Vremena su za izvanrednu situaciju u zemlji… Demografija je pitanje svih pitanja… Demografska je problematika strateškog značenja… Mojoj je Vladi demografska revitalizacija Hrvatske prioritet… Svaki smo dan u kontaktu sa strukom… To nisu primjedbe, to su vapaji…” Koliko izgovorenih riječi, koliko brige za poziciju, koliko ponavljanja već izrečenih tvrdnji, zakonitosti i pretpostavki, koliko odgađanja strateških odluka… koliko postupanja izvan programskih izbornih načela…? Koliko će vremena proteći do početka… koliko ćemo stanovništva do tada izgubiti?

Ako svaki dan prirodnim putem odlazi 45 osoba više nego što ih se rodi, ako svaki dan iseljava 220 uglavnom mladih, ako starimo, ako su nam sustavi koji ovise o brojnosti i strukturi stanovništva upitni… i još puno toga – ako. Imamo Hrvatsku, kažu. Svi? Pomnožite izgubljene dane s ovim podacima o nestanku 265 osoba dnevno (službena hrvatska statistika i statistika zemalja useljavanja, primarno njemačka) i sami ćete se uvjeriti. I onda nakon svega slijedi – besramno novinarsko ulizivanje:

Kako kanite biračima dokazati da osnivanjem ministarstva koje u svom imenu ima i ‘demografiju’ i ‘mlade’, briga ove Vlade za njih nije tek deklarativna?
– Cilj nam nije uvjeravati birače, cilj nam je raditi na demografskoj revitalizaciji svim mogućim snagama i resursima koje imamo na raspolaganju. Vjerujemo da će ljudi prepoznati trud i rad. Mi više nemamo vremena za igranje političkih utakmica s temom demografije. Ovo je nadstranačko pitanje, strateški cilj jednog naroda. Svi mogući alarmi svijetle, izumiremo i iseljavamo se.

Pojedini demografi često istupaju u javnosti na tu temu s dramatičnim upozorenjima o izumiranju stanovništva u RH, a često dodaju i kako ih ‘nitko ne sluša’. Što bi to trebalo značiti – slušate li vi alarmantna upozorenja demografa? Ili ljudi, možda, naprosto žele da ih se aktivnije uključi u rad vašeg ministarstva? Jesu li njihove primjedbe opravdane?
– To nisu primjedbe, to su već vapaji. Podržavamo svaki komentar demografa. Ne možemo više reći da nismo uključeni. Gotovo svakodnevno smo u kontaktu sa strukom i evo, i ovim putem pozivamo sve na suradnju. (Slobodna Dalmacija, 13. 3. 2017.).

Nema procjene demografskih procesa

Svim mogućim snagama i resursima? Kojim stručnjacima? Tko se to želi uključiti u rad ministarstva? Koja suradnja i aktivnije uključivanje? Nakon svega što smo napisali, molili, nakon bezbroj predavanja, klauzura, skupova, programa, razgovora… nakon svega poziv na suradnju radi nas? Daj Prnjak… Počnite slušati konačno znanost, njezine rezultate i definirane zakonitosti i donosite odluke. Strateške, kako poručuje premijer s demografske konferencije.

Dok se mi usuglašavamo, vrijeme prebrzo prolazi, mladost odlazi, starost ima samo jedan put, a nestaju nam i gradovi. Oni koji su privlačili, izvukli prema sebi gotovo svu mladost iz ruralnih područja, oni koji su mislili da im je demografska problematika nebitna u njihovim prostornim i strateškim razvojnim planovima (gotovo niti jedan takav službeni dokument kao obvezujući nema ozbiljnije procjene demografskih struktura i procesa, a kamo li utjecaje na gradske sustave) i oni koji su bili posebni politički upravljački izazov.

Međutim vremena su se promijenila. Počeo je to shvaćati prvo Split, pa Zagreb, a slijede Osijek, Rijeka… pojedine županije, gradovi, općine i briga izvan službenih dokumenata počinje biti stvarna, jer se u svakodnevnici već vrlo ozbiljno vidi ono što dugo i predugo govorimo, predlažemo, predviđamo i u konačnici tražimo u interesu ove zemlje.

Nestanak Hrvatske…

Osijek 2011. – 107.784 stanovnika,

Osijek 2017. – 68.000 stanovnika!?

Negativna vanjska migracijska bilanca Grada Zagreba 2015., iznosila je

-2288 osoba i prvi se put pojavila 2014., dok je ukupno iseljavanje iznosilo 5046 osoba

„Prirodni pad stanovništva u 2015. godini imali su svi makro regionalni centri: Zagreb -782, Split -490, Rijeka -867 i Osijek -412; ukupno -2551 osoba. Pogled na kartu Hrvatske i istu tablicu Državnog zavoda za statistiku, potvrđuje nam svu razinu demografske destrukcije prirodnim putem, jer samo 12 gradova i 24 općine imaju kakav takav prirodni rast stanovništva (njih ukupno 6,2 posto od gotovo 600 administrativno teritorijalnih jedinica), dok su sve županije u prirodnom padu!

Gradovi i općine s prirodnim rastom, uglavnom imaju trend daljnjeg smanjivanja prirodnog rasta i njih će više od 90 posto već u sljedećih nekoliko godina imati prirodni nestanak stanovništva. Procjenjuje se, uz postojeće trendove i samo deklaracijski pristup problematici, kako će u Hrvatskoj u sljedećih 5 godina ostati, samo na prste jedne ruke gradovi i općine, koji će imati prirodni rast stanovništva.Bit će to samo prigradske zone velikih gradova u koje useljava gradsko i ostalo stanovništvo, poput Solina, Viškova, Župe Dubrovačke i slično.

Znanost drumom, politika šumom

I nakon svega toga i poražavajuće hrvatske stvarnosti, pitate nas za suradnju, uključivanje i pozicijski interes? Kakvo je to novinarstvo, koje zajedno s politikom traži razloge u drugima, apstrahirajuće uopće postojanje znanstvenog pristupa, koji se razlikuje od stranačkih političkih i pragmatičnih i sličnih koncepata koji su samo u funkciji političkog opstanka i nastavka? I na čemu se temelje? Profilaciji političke misli u zatvorenom krugu istomišljenika i podanika, tretirajući znanost i znanstvenike kao usputnu radnu snagu, pogotovo u svom stranačkom okruženju i pogotovo kad se u okviru iste političke opcije, ne dive velikim postignućima i ljepoti i dobroti prema podanicima.

Ali nije to sve. Isti nam izvori pokazuju i potvrđuju još negativniji proces od prirodnog pada u istim tim velikim gradovima i pražnjenje Hrvatske iseljavanjem na razini totalne demografske destrukcije u skoroj budućnosti za mirovinski i ostale sustave u zemlji“ (Šterc, S., 2016., Demografski razvoj Hrvatske kao temelj planiranja mirovinskog sustava, Studija, UMFO, Zagreb, 136 str.).

Negativna vanjska migracijska bilanca Grada Zagreba iste te 2015. godine iznosila je -2288 osoba i prvi se put pojavila 2014., dok je ukupno iseljavanje iznosilo 5046 osoba. Za razliku od iseljavanja, prirodni se pad u Zagrebu počeo pojavljivati od 1997. godine, a slična je situacija i u ostalim velikim hrvatskim gradovima.

„Grad Split ima depopulaciju ukupnog stanovništva prosječno godišnje za 1113 stanovnika od 1991. i takvim bi tempom mogao do popisa stanovništva 2021. godine pasti i ispod 150.000 stanovnika. Depopulacija drugog po veličini grada u Hrvatskoj, obzirom na njegovu gravitacijsku snagu, najbolji je pokazatelj u kakvoj je situaciji cijela Hrvatska. Upravo je u Splitu posebno vidljiv trend smanjivanja središnjih gradskih dijelova i seljenje stanovništva u prigradske, urbanizirane zone kvalitetnijeg i jeftinijeg stanovanja, kakav već u razvijenim europskim zemljama traje nekoliko desetaka godina. Nije to preseljavanje vezano samo za samostalna naselja unutar Grada Splita, nego i za preseljavanja prema susjednim gradovima, primarno Solinu i Kaštelima.

Iseljavanja prema Zagrebu…

Treća struja iseljavanja uvijek ide prema Zagrebu, a četvrta izvan Hrvatske prema razvijenim europskim i ostalim zemljama tradicionalnog iseljavanja iz ranijih razdoblja“ (Šterc, S., Jurić, A., 2015., Demografski razvoj Splita, Studija, Grad Split, 63 str.). Svemu tome treba još dodati i pojavu prirodnog pada stanovništva Grada Splita nakon 2007. godine.

Prema istim pokazateljima, ukupne promjene broja stanovnika, migracijske bilance i prirodnog kretanja stanovništva, Grad Rijeka slijedi sve negativne trendove i Hrvatske i ostalih velikih gradova, a za Osijek, cijelu Slavoniju i sve njezine administrativno teritorijalne jedinice, već je sve posve jasno iz podatka koje smo ovih dana dobili iz ozbiljnih izvora: Grad Osijek je po popisu stanovništva 2011. godine imao 107.784 stanovnika, a danas, opustošen iseljavanjem i prirodnim padom, ima oko 68.000 stanovnika ukupno! Nestanak Osijeka i Slavonije, velikih i malih gradova, općina i naselja… cijele Hrvatske.

Demografska se pustoš vidi i osjeća u svim dijelovima Hrvatske, osim na zagrebačkim brdima. Tko nakon toga svega uopće više može postaviti pitanje, što je najvažnije u državi?

Umjesto zaključka…

Velika priča o kojoj ovisi sve ostalo…

Hrvatskoj je potrebno razumijevanje, suglasje, ukupno iseljeno i domicilno bogatstvo, znanstvena spoznaja, elementarna lojalnost političkih aktera, suočavanje s budućnošću i hrabrost donošenja odluka u interesu vlastitog stanovništva i prostora!

I što sad? Sve se vidi, sve se zna i svi su za to, a ništa se ne događa. Neka krenu gradovi, jer se nema više što čekati.

Prvo Zagreb, sa strateškim razvojnim uredom za demografiju i demografsku revitalizaciju (gradonačelnik je to najavio), a za njim svi ostali. Uredom, koji bi bio nadređen ostalima i koji bi usmjeravao sve djelatnosti sukladno potrebama revitalizacije, opstanka i ukupnog razvoja. Nije to više mala priča za pogodan politički izborni trenutak, nego velika o kojoj sve ostalo ovisi i bez koje ostali sadržaji i pristupi – nemaju stvarni i ozbiljni smisao.

Dame i gospodo, Hrvatskoj je potrebno razumijevanje, suglasje, ukupno iseljeno i domicilno bogatstvo, znanstvena spoznaja, elementarna lojalnost političkih aktera, suočavanje s budućnošću i hrabrost donošenja odluka u interesu vlastitog stanovništva i prostora!

Stjepan Šterc / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari