Pratite nas

Kolumne

Stjepan Šterc: Nestaju nam i gradovi!

Objavljeno

na

Koliko se puta trebamo zapitati – kamo idemo, koliko puta trebamo upozoriti, koliko puta trebamo pokazati hrvatski demografski odlazak, nestanak, neizvjesnu budućnost, nezadovoljstvo mladih, političku nespremnost i sebičnost… Koliko i kome više? Predsjednici, premijeru, Vladi, parlamentu, vijećima, savjetima, zajednicama, strankama, odborima, koordinacijama… Kome?

Možda trebamo moliti, klečati, ponizno i zadivljeno samo slušati i gledati prema njihovim visinama, biti ustrajni, čekati razumijevanje, kozmičke odluke, pomicanje galaktike, poklapanje nebeskih tijela, otapanje ledenjaka, podizanje razine svjetskog i našeg mora i sličnih bezvremenskih pomaka?

Europski političari razumiju…

Možda mi zatucani, neobrazovani, nepismeni i nezaraženi globalnom kontrolom svega postojećeg ne možemo shvatiti tektonske pomake u suvremenom europskom i svjetskom društvu i prostoru, pa nam se ta hrvatska skučenost i potreba revitalizacije hrvatske populacije u funkciji razvoja i opstanka, čini svemirom kojeg ne razumijemo i metafizičkim putem prema nazad, iako su crne rupe nastanka, naravno, razumljive svim modernim političarima.

Posebno europskim, koje do krajnjih granica iritira populizam, jer on ih nije niti izabrao, nego su se doživotno birali sami među sobom, iza limesa prema narodu, u stvarnosti, kojeg vesele jutra, toplina dana i visina sunca. I borba u svakodnevnici za doček novog dana sa sličnim ljepotama, problemima i novim iznenađenjima za koje nemaju rješenja. Čisti undergraund, o kojem se iza limesa treba voditi računa, brinuti se o njemu diplomatskom spikom i poneki put pokazati razumijevanje za opravdavanje postojanja.

Kakve veze ima u svemu tome sebično pitanje opstanka hrvatske populacije kada su, nama nerazumljive zakonitosti, odredile europski put i u njemu ulogu hrvatskog prostora, pri čemu je u njemu postojanje identitetske populacije irelevantno za postavljenu funkciju. Zato nam preporučuju promatračku ulogu vlastite sudbine i ponavljanje obrazaca s prošlog stoljeća, kao sudbinskog smjera iz vlastite zemlje.

Nestanak Hrvatske, kao paradigme nove europske koncepcije dohvaćanja obrazovane i mlade radne snage bez truda i ičeg uloženog, nikog iza limesa ne uzbuđuje, u političkom sustavu selektiranom izvan elementarnih vrijednosti i lojalnosti prema vlastitoj zemlji, jer bi nacionalni vrijednosni sustav u svim varijantama trebali podrediti globalnom razumijevanju. Ma nemojte!?

Pitajte o tome Island, Irsku, Izrael, Dansku, Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Švicarsku… sve redom nerazvijene, nedemokratske i režimske zemlje. Zato što se brinu o vlastitom stanovništvu i prostoru? Suočimo se zato s našom budućnošću, a programirano vraćanje Hrvatske u prošlost, u funkciji vječne krivnje ili pak oslobađanja vlastite suvremene odgovornosti, ostavimo nasljednim nostalgijama i znanstvenom idealizmu izvan političkog i gospodarskog sustava.

Besramno novinarsko ulizivanje

Zato je demografska revitalizacija pravo pitanje na kojem se oslikava hrvatska razvojna budućnost, nezavisno od svih političkih zabluda, inercija, preslagivanja, pozicioniranja i kadroviranja.

„Vremena su za izvanrednu situaciju u zemlji… Demografija je pitanje svih pitanja… Demografska je problematika strateškog značenja… Mojoj je Vladi demografska revitalizacija Hrvatske prioritet… Svaki smo dan u kontaktu sa strukom… To nisu primjedbe, to su vapaji…” Koliko izgovorenih riječi, koliko brige za poziciju, koliko ponavljanja već izrečenih tvrdnji, zakonitosti i pretpostavki, koliko odgađanja strateških odluka… koliko postupanja izvan programskih izbornih načela…? Koliko će vremena proteći do početka… koliko ćemo stanovništva do tada izgubiti?

Ako svaki dan prirodnim putem odlazi 45 osoba više nego što ih se rodi, ako svaki dan iseljava 220 uglavnom mladih, ako starimo, ako su nam sustavi koji ovise o brojnosti i strukturi stanovništva upitni… i još puno toga – ako. Imamo Hrvatsku, kažu. Svi? Pomnožite izgubljene dane s ovim podacima o nestanku 265 osoba dnevno (službena hrvatska statistika i statistika zemalja useljavanja, primarno njemačka) i sami ćete se uvjeriti. I onda nakon svega slijedi – besramno novinarsko ulizivanje:

Kako kanite biračima dokazati da osnivanjem ministarstva koje u svom imenu ima i ‘demografiju’ i ‘mlade’, briga ove Vlade za njih nije tek deklarativna?
– Cilj nam nije uvjeravati birače, cilj nam je raditi na demografskoj revitalizaciji svim mogućim snagama i resursima koje imamo na raspolaganju. Vjerujemo da će ljudi prepoznati trud i rad. Mi više nemamo vremena za igranje političkih utakmica s temom demografije. Ovo je nadstranačko pitanje, strateški cilj jednog naroda. Svi mogući alarmi svijetle, izumiremo i iseljavamo se.

Pojedini demografi često istupaju u javnosti na tu temu s dramatičnim upozorenjima o izumiranju stanovništva u RH, a često dodaju i kako ih ‘nitko ne sluša’. Što bi to trebalo značiti – slušate li vi alarmantna upozorenja demografa? Ili ljudi, možda, naprosto žele da ih se aktivnije uključi u rad vašeg ministarstva? Jesu li njihove primjedbe opravdane?
– To nisu primjedbe, to su već vapaji. Podržavamo svaki komentar demografa. Ne možemo više reći da nismo uključeni. Gotovo svakodnevno smo u kontaktu sa strukom i evo, i ovim putem pozivamo sve na suradnju. (Slobodna Dalmacija, 13. 3. 2017.).

Nema procjene demografskih procesa

Svim mogućim snagama i resursima? Kojim stručnjacima? Tko se to želi uključiti u rad ministarstva? Koja suradnja i aktivnije uključivanje? Nakon svega što smo napisali, molili, nakon bezbroj predavanja, klauzura, skupova, programa, razgovora… nakon svega poziv na suradnju radi nas? Daj Prnjak… Počnite slušati konačno znanost, njezine rezultate i definirane zakonitosti i donosite odluke. Strateške, kako poručuje premijer s demografske konferencije.

Dok se mi usuglašavamo, vrijeme prebrzo prolazi, mladost odlazi, starost ima samo jedan put, a nestaju nam i gradovi. Oni koji su privlačili, izvukli prema sebi gotovo svu mladost iz ruralnih područja, oni koji su mislili da im je demografska problematika nebitna u njihovim prostornim i strateškim razvojnim planovima (gotovo niti jedan takav službeni dokument kao obvezujući nema ozbiljnije procjene demografskih struktura i procesa, a kamo li utjecaje na gradske sustave) i oni koji su bili posebni politički upravljački izazov.

Međutim vremena su se promijenila. Počeo je to shvaćati prvo Split, pa Zagreb, a slijede Osijek, Rijeka… pojedine županije, gradovi, općine i briga izvan službenih dokumenata počinje biti stvarna, jer se u svakodnevnici već vrlo ozbiljno vidi ono što dugo i predugo govorimo, predlažemo, predviđamo i u konačnici tražimo u interesu ove zemlje.

Nestanak Hrvatske…

Osijek 2011. – 107.784 stanovnika,

Osijek 2017. – 68.000 stanovnika!?

Negativna vanjska migracijska bilanca Grada Zagreba 2015., iznosila je

-2288 osoba i prvi se put pojavila 2014., dok je ukupno iseljavanje iznosilo 5046 osoba

„Prirodni pad stanovništva u 2015. godini imali su svi makro regionalni centri: Zagreb -782, Split -490, Rijeka -867 i Osijek -412; ukupno -2551 osoba. Pogled na kartu Hrvatske i istu tablicu Državnog zavoda za statistiku, potvrđuje nam svu razinu demografske destrukcije prirodnim putem, jer samo 12 gradova i 24 općine imaju kakav takav prirodni rast stanovništva (njih ukupno 6,2 posto od gotovo 600 administrativno teritorijalnih jedinica), dok su sve županije u prirodnom padu!

Gradovi i općine s prirodnim rastom, uglavnom imaju trend daljnjeg smanjivanja prirodnog rasta i njih će više od 90 posto već u sljedećih nekoliko godina imati prirodni nestanak stanovništva. Procjenjuje se, uz postojeće trendove i samo deklaracijski pristup problematici, kako će u Hrvatskoj u sljedećih 5 godina ostati, samo na prste jedne ruke gradovi i općine, koji će imati prirodni rast stanovništva.Bit će to samo prigradske zone velikih gradova u koje useljava gradsko i ostalo stanovništvo, poput Solina, Viškova, Župe Dubrovačke i slično.

Znanost drumom, politika šumom

I nakon svega toga i poražavajuće hrvatske stvarnosti, pitate nas za suradnju, uključivanje i pozicijski interes? Kakvo je to novinarstvo, koje zajedno s politikom traži razloge u drugima, apstrahirajuće uopće postojanje znanstvenog pristupa, koji se razlikuje od stranačkih političkih i pragmatičnih i sličnih koncepata koji su samo u funkciji političkog opstanka i nastavka? I na čemu se temelje? Profilaciji političke misli u zatvorenom krugu istomišljenika i podanika, tretirajući znanost i znanstvenike kao usputnu radnu snagu, pogotovo u svom stranačkom okruženju i pogotovo kad se u okviru iste političke opcije, ne dive velikim postignućima i ljepoti i dobroti prema podanicima.

Ali nije to sve. Isti nam izvori pokazuju i potvrđuju još negativniji proces od prirodnog pada u istim tim velikim gradovima i pražnjenje Hrvatske iseljavanjem na razini totalne demografske destrukcije u skoroj budućnosti za mirovinski i ostale sustave u zemlji“ (Šterc, S., 2016., Demografski razvoj Hrvatske kao temelj planiranja mirovinskog sustava, Studija, UMFO, Zagreb, 136 str.).

Negativna vanjska migracijska bilanca Grada Zagreba iste te 2015. godine iznosila je -2288 osoba i prvi se put pojavila 2014., dok je ukupno iseljavanje iznosilo 5046 osoba. Za razliku od iseljavanja, prirodni se pad u Zagrebu počeo pojavljivati od 1997. godine, a slična je situacija i u ostalim velikim hrvatskim gradovima.

„Grad Split ima depopulaciju ukupnog stanovništva prosječno godišnje za 1113 stanovnika od 1991. i takvim bi tempom mogao do popisa stanovništva 2021. godine pasti i ispod 150.000 stanovnika. Depopulacija drugog po veličini grada u Hrvatskoj, obzirom na njegovu gravitacijsku snagu, najbolji je pokazatelj u kakvoj je situaciji cijela Hrvatska. Upravo je u Splitu posebno vidljiv trend smanjivanja središnjih gradskih dijelova i seljenje stanovništva u prigradske, urbanizirane zone kvalitetnijeg i jeftinijeg stanovanja, kakav već u razvijenim europskim zemljama traje nekoliko desetaka godina. Nije to preseljavanje vezano samo za samostalna naselja unutar Grada Splita, nego i za preseljavanja prema susjednim gradovima, primarno Solinu i Kaštelima.

Iseljavanja prema Zagrebu…

Treća struja iseljavanja uvijek ide prema Zagrebu, a četvrta izvan Hrvatske prema razvijenim europskim i ostalim zemljama tradicionalnog iseljavanja iz ranijih razdoblja“ (Šterc, S., Jurić, A., 2015., Demografski razvoj Splita, Studija, Grad Split, 63 str.). Svemu tome treba još dodati i pojavu prirodnog pada stanovništva Grada Splita nakon 2007. godine.

Prema istim pokazateljima, ukupne promjene broja stanovnika, migracijske bilance i prirodnog kretanja stanovništva, Grad Rijeka slijedi sve negativne trendove i Hrvatske i ostalih velikih gradova, a za Osijek, cijelu Slavoniju i sve njezine administrativno teritorijalne jedinice, već je sve posve jasno iz podatka koje smo ovih dana dobili iz ozbiljnih izvora: Grad Osijek je po popisu stanovništva 2011. godine imao 107.784 stanovnika, a danas, opustošen iseljavanjem i prirodnim padom, ima oko 68.000 stanovnika ukupno! Nestanak Osijeka i Slavonije, velikih i malih gradova, općina i naselja… cijele Hrvatske.

Demografska se pustoš vidi i osjeća u svim dijelovima Hrvatske, osim na zagrebačkim brdima. Tko nakon toga svega uopće više može postaviti pitanje, što je najvažnije u državi?

Umjesto zaključka…

Velika priča o kojoj ovisi sve ostalo…

Hrvatskoj je potrebno razumijevanje, suglasje, ukupno iseljeno i domicilno bogatstvo, znanstvena spoznaja, elementarna lojalnost političkih aktera, suočavanje s budućnošću i hrabrost donošenja odluka u interesu vlastitog stanovništva i prostora!

I što sad? Sve se vidi, sve se zna i svi su za to, a ništa se ne događa. Neka krenu gradovi, jer se nema više što čekati.

Prvo Zagreb, sa strateškim razvojnim uredom za demografiju i demografsku revitalizaciju (gradonačelnik je to najavio), a za njim svi ostali. Uredom, koji bi bio nadređen ostalima i koji bi usmjeravao sve djelatnosti sukladno potrebama revitalizacije, opstanka i ukupnog razvoja. Nije to više mala priča za pogodan politički izborni trenutak, nego velika o kojoj sve ostalo ovisi i bez koje ostali sadržaji i pristupi – nemaju stvarni i ozbiljni smisao.

Dame i gospodo, Hrvatskoj je potrebno razumijevanje, suglasje, ukupno iseljeno i domicilno bogatstvo, znanstvena spoznaja, elementarna lojalnost političkih aktera, suočavanje s budućnošću i hrabrost donošenja odluka u interesu vlastitog stanovništva i prostora!

Stjepan Šterc / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari