Pratite nas

Kolumne

Stjepan Štimac: Jake snage MUP-a odbacile čergu preko Dunava

Objavljeno

na

Foto: Ilustracija

Kako bi to lijepo rekao legendarni junak Vukovara, gosp. Ivan Anđelić zvani Doktor: “Profesionalni vojniče i oficiru, jebem ti mater četničku, što se ti ne predstaviš. Imate na Borovu tri dućana i mi da se vama predamo. Pakuj tu čergu i marš u tri pičke materine preko Dunava“.

Tako i ja zahvaljujem za svoj naslov gosp. Doktoru, Ivanu.

No, krenimo redom. Što nije u redu s Vulinovom čergom? Zašto se čerga smiriti ne može? Koji su ciljevi čerge? Zašto se čerga ne pozabavi sobom, a ima se čim zabavljati idućih 100  godina, dok prebroje sve koje su pobili? I još nekoliko pitanja na koje ćemo pokušati dati odgovor ne bi li smo rasvijetlili najnoviji uneredak europejca Vučića.

Što nije u redu s Vulinovom čergom?

Čitam jutros, 7. 9. 2019. članak na B92: Sprečen ulazak delegacije Vojske Srbije u Hrvatsku, “Srbi ne bi smeli da ćute”

https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2019&mm=09&dd=07&nav_category=167&nav_id=1587696 

Visoka vojna delegacija (čitaj: čerga) je navodno trebala sudjelovati u obilježavanju dana Jasenovačkih novomučenika (čitaj: na velikosrpskom derneku).

Zaintrigiralo me za početak što znači “Jasenovački novomučenici” pa sam se potrudio istražiti pojam, no moram priznati ne baš uspješno, osim ako… o tom malo kasnije,  a sad pogledajmo što kažu pravoslavna “preonesveštena tela”.

Na portalu N1 pronađoh “…da su drevni srbijanski pravoslavci i jasenovački novomučenici heroji i sveci cijeloga pravoslavlja.

http://hr.n1info.com/Vijesti/a148573/Bartolomej-I.-Jasenovacki-novomucenici-su-heroji-i-sveci-pravoslavlja.html

Dalje u tekstu stoji da su u Jasenovcu stradale stotine tisuća njihove pravoslavne braće i da su se došli napojiti… njihovog mučeničkog mirisa? No dobro, iako “napojiti se” asocira na alkoholičara koji nema mjere ni karaktera, pa se obneljudi do te mjere da je na sramotu svojoj obitelji onako obnevidio, ali ovo je recimo neka druga vrsta napoja. Kakva je ovo vrsta napoja?

Može li napajanje mirisom mrtvih donijeti sreću onom koji se napaja do obnevidjelosti? Može li ova vrsta napoja i sadomazohističkog napajanja u čovjeku izazvati dobro ili potaknuti stravično zlo? Može li laž o stotinama tisuća nevinih mrtvih donijeti, narodu koji laže i kojega lažu, sreću ili novu patnju? Patnju usijanog izgaranja do smrti onih zamišljenih neprijatelja ili samoga sebe? A ta laž malo dalje u tekstu ide puno dalje:

Pravoslavnoj liturgiji, koja je počela isticanjem 700 tisuća srpskih žrtava u logoru Jasenovac, nazočio je srbijanski patrijarh Irinej, mnogi episkopi iz Srbije, BiH, Crne Gore i Hrvatske, među kojima i episkop Amfilohije te zagrebački Porfirije.
Liturgiji su nazočili i politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović.

Može li laž donijeti korist? Može li čovjek lagati i zvati se čovjekom? Može li čovjek koji doista vjeruje u ovakvu laž tvrditi za sebe da nezaboravljanje ove laži nije povod za osvetu nego za mir? Kakav i koji mir? Onaj devedesetih kad su, dok su nas nenaoružane ubijali jednakim žarom kao 41. u Srbu, kao papige ponavljali da nam se osvećuju za Jasenovac? Ili današnji “mir” kad nas danonoćno tuku iz svih oružja direktno iz Srbije i preko svojih agenata i agentura u Hrvatskoj?

Kako objasniti “preneosveštenim licima” da mir izgleda sasvim drukčije od onoga kako ga oni zamišljaju, kako objasniti budalama i kastriranim Hrvatima da ovo što oni prikazuju mirom i oprostom nije ništa drugo do li Pakao koji oni žive punim plućima ne dozvoljavajući niti jednom nesrpskom narodu sekundu odmora od zla.

Liturgiji mitu o sedamsto tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu bili su nazočni i šef saniteta u Vukovaru kad su pobili gotovo čitavu bolnicu ranjenika i osoblja, Stanimirović, koalicijski paćenik i partner HDZ-a Milorad Pupovac, te “pevač miroljubivih četničkih pesama” Porfirije.

Dakle, riješili smo čim se napijaju, ali zašto se napijaju zlom i mržnjom, zašto napajaju mržnjom svoj sluđeni i bolesni narod?

Korijen zla predubok je i nije moguće sve razjasniti u jednoj kolumni. Najkraće rečeno, zlo je krenulo od utemeljitelja militarističkog pravoslavnog srpstva, sv. Save.

Mi smo Srbi sudbinom predodređeni da budemo Istok na Zapadu i Zapad na Istoku i da priznajemo iznad sebe samo nebeski Jerusalim, a na zemlji nikoga. Jer – ili ćemo biti svoji, ili nas neće biti.“… Sveti Sava

Što god sv. Sava mislio ovim da “ne priznaju nikoga na zemlji”, drugima i drugačijima sigurno nije mislio ništa dobro. Činjenica je da se svetosavlje kroz čitavu povijest brutalno primjenjuje u smislu “jedan narod, jedna religija, u jednoj državi”, a što je u 20. st. postalo i službena javna politika kroz nacističke stranke i strančice koje su po ideji i s drugim imenima prisutne i danas, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Kosovu…

Drugi srpski pravoslavni svetac Nikolaj Velimirović najbolje je to uočio i proslavio se riječima da je Hitler došao na ideju sv. Save. A drugi srpski budući svetac, Vuk Drašković, pripomogao je tezom “gde su srpski grobovi, onde je Srbija”. Kakav utjecaj takve ideje krvi i tla imaju na na samu Srbiju i sve okolne narode vidjeli smo u Prvom svjetskom ratu za koji se sami hvale da su ga pokrenuli, preko Drugog svjetskog rata kad su odmah po začetku genocidom riješili Hrvate u Lici, Hercegovini, Bosni i svuda gdje su imali makar relativnu većinu, a u Srbiji su iznimno uspješno, najuspješnije na svijetu riješili pitanje židova, kao i ostalih naroda, no o tomu malo kasnije. Naslanjajući se na ideje 1. Krvi i tla. 2. Grobova i tla. 3. Ne priznavanju ikoga osim pravoslavnih Srba – pokrenuli su spiralu zla koja je samo devedesetih odnijela stotine tisuća života, s upitnim rezultatima, odnosno s po njih razočaravajućim rezultatima.

I tako shvativši da su počinili grešku u koracima, vraćaju se na Drugi svjetski rat te pomoću Rata i Mita grade novu osnovu nove spirale zla. U tom zlodjelu vidljiva je sprega politike, Crkve i vojske. Otuda i ideja kralja čerge Vulina da pošalje uniformiranu čergu na mjesto s kojega će krenuti novomučenički uspon i konačni pad velike Srbije.

Drugi korijen zla, a nastavak na prvi, je Načrtanije koje jasno definira ciljeve:

Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad? u kakvom se psoloženiju nalazi? i kakvi nju narodi okružavaju? to se ona mora uveriti o tome, da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme… 

…iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice…

…Za ovu cjel treba pre svega oštroumne, od predponjatija ne zauzete i praviteljstvu verne ljude kao ispitatelje stanja ovih naroda i zemalja poslati i ovi bi morali posle svog povratka tačno pismeno izvestije o stvari dati. Naročito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi Srema, Banata i Bačke. Ovim agentima nužno je dati nastavlenija kojim će načinom ove zemlje obići i proputovati. Između pročeg treba im naznačiti koja mesta i koja lica treba naročito da upoznadu i da izvide. Pored materijalnih instrukcija treba im dati i jednu obštu, glavnu instrukciju, u kojoj ćedu biti sledujuće tačke opredjeljene koje će ti ispitatelji ispuniti morati…” Načertanije, Garašanin

Ovomu ne treba komentara.

Treći korijen zla je nastavak ovih politika kroz Memorandum SANU 1, 2, 3…

Što su “novomučenici” valjda je sad jasnije? Ako nije, pojasnit ću. Novomučenici stari 80, 180 ili 500 godina u surovom i suludom nacističkom projektu velike Srbije gorivo su i unaprijed dano opravdanje su za nove genocidne akcije i nove ratove u kojima će se pokušati uspostaviti velika Srbija, ili je neće biti. Nema trećeg i vjerojatno ga nikad neće ni biti, jer je utjecaj Pravoslavne crkve na srpski narod stopostotan. Koliko su u tim nastojanjima jaki, a jesu, toliko je ta snaga i uzrok njihove sigurne propasti, jer tako nešto nehumano i neljudsko ne može opstati u današnjem svijetu, osim ako ostanu sami na svijetu.

Često i prečesto gledamo kakva se divlja histerija obrušava na Katoličku crkvu. Svako malo dođe neki srpski agent iz Srbije, BiH ili iz beloga sveta, sa zvučnim diplomama, i odmah važno objavljuje premudre tekstove i postove o potrebi rušenja, protjerivanja iz škola i općenito uništenja Katoličke crkve, pritom ima svu moguću potporu mainstream medija.

No nikad nismo vidjeli slične izjave o potrebi uništenja ili marginaliziranja Pravoslavne crkve, baš nikad, niti jednu jedinu. Zar to nije malo čudno? A ovdje se radi o praiskonskoj borbi za prevlast i uništenje drugog, drugi je svaki nesrbin nepravoslavac, to nažalost ne shvaća većina katoličkih velikodostojnika, a neki čak idu toliko daleko da s onima koji im rade o glavi i šuruju.

Tužno je i žalosno stanje hrvatskoga duha, kako danas, tako i kroz povijest. Ivo Pilar u knjizi “Južnoslavensko pitanje” kaže sljedeće:

U zajednickom saboru od god. 1764. iznesoše Hrvati stare i nove svoje tužbe u tom pravcu ovako: “Ali. najgore od svega je silna razprostranjenost shizme ( pravoslavlja). Još godine 1741. (zak. cl. 46.) bijaše određeno, da metropolit grčko-nesjedinjenih ne smije vršiti nikakva utjecaja na području ovih zemalja ( Hrvatske i Slavonije), na svećenstvo i vjernike ove vjeroizpoviesti. Pa ipak, kad gledamo u našoj sredini tri jake nedavno osnovane razkolničke biskupije u Pakracu, Plaškome i u Kostajnici, kad gledamo mnoge njihove samostane, množinu njihova svećenstva, koje se množi poput gljiva, kad gledamo kako ljudima ove vjeroizpoviesti davaju naslove grofova i baruna i, što je jos bolnije, kako se ljudima ove krvi daju plemićke izprave, na temelju kojih mogu stjecati kuće i zemljista; pa kad vidimo da im se nadjelo ime ilirskog naroda, da se ustanovila posebna oblast, takozvana “ilirska dvorska komisija”, koja radi protiv naših zakona i naših oblasti, pa kad uz sve to još vidimo gdje svi njihovi poslovi liepo napreduju, i da nas sve naše vlasti i zakoni od njih samo malo štite, kad uočimo to sve, biva nam jasno, da se ta strana shizma, kako to proizlazi iz zakona od god. 1604-14. nalazi gotovo na istom stupnju kao i vladajuća vjera (katolicizam).

Zato se opravdano bojimo, da će napredovanje ovog tiela, koje se proteže od moskovskih granica pa sve do Jadrana i koje metropolit drži zajedno, s vremenom našu vjeru i našu državu posvema ugušiti, a osobito kad uzmemo u obzir napadnu svezu, koja postoji izmedu tih shizmatika i vojnih vlasti. Time je stvorena između njih zajednica probitaka, pa vojničke vlasti nastoje proširiti granice svoga djelokruga s pomoću nasilja ovih razkolnika, a s druge strane ti grčki nesjedinjeni privikli da sve više šire krug svojih povlastica pod moćnom vojničkom zaštitom“. Južnoslavensko pitanje, str. 171. pdf

Južnoslavensko pitanje Ive Pilara objavljeno je 1918. u Beču, a ne 2018. kako ste, dragi moji čitatelji, ispravno pomislili. No kako vidimo, grofovima i barunima se i danas jednakom strasti dodjeljuju plemićke isprave kojima stječu kuće i zemljišta, kad vidimo kako im se nadjelo ime ilirskog naroda (manjine), kako se ustanovila posebna oblast takozvana “Ilirska dvorska komisija” SNV, koja radi protiv naših zakona i oblasti, pa kad još vidimo da svi njihovi poslovi liepo napreduju, i da nas sve naše vlasti i zakoni od njih ne samo da ne štite nego nas po njihovim “naredbama” progone kao životinje i trpaju u zatvore pravedne, što nam preostaje? Smijati se ovoj imbecilnoj parodiji povijesti kojoj se ne vidi kraj ili… U svojoj republikanskoj i čovječanskoj sviesti otpuhnuti vas opet, kako bi to lijepo rekao S. Radić. Tko ostane zadnji neka ugasi svjetlo.

I tako, pošto smo osuđeni na ponavljanje, jer ne želimo znati svoju povijest koju okupator naziva revizionizmom, opet nam dolazi spregnuta mantlija i uniforma držati pridike o čovječnosti, dok ne postignu vojnu moć, kako govore njihovi znanstvenici u emisili Ćirilica. I lijepo je to, i veličanstveno, i veličanstveno bolesno, i veličanstveno idiotski, i lijepo ćemo kad dođe čas opet se znati suprotstaviti i razmijeniti traktore za tenkove. Pa dok nekom ne dojadi, transformersima ili nama.

Zanimljiva je ta transformerska potreba nametanja kolektivne krivice hrvatskom narodu, zanimljivije od toga je što dolazi od naroda koji ima stoljetnu tradiciju genocida u malom prstu, pobrojimo samo neke od veličanstvenih uradaka nebeskog naroda:


Koncentracijski logor Sajmište

Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Logor je radio sve do rujna 1944.

Koncentracijski logor Banjica:

Banjica je bio sabirni i egzekucijski logor. Mnogi zatvorenici iz Banjice bili su prebačeni u druge koncentracijske i radne logore koje su Nijemci držali pod svojom kontrolom u okupiranoj Europi. Broj žrtava procjenjuje se na između 27.000 do 80.000, no broj nikada neće biti poznat zbog toga što je mnogo dokumentacije bilo uništeno 1943., a i mnoga tijela koja su bila pokopana na području logora bila su prebačena na druga mjesta ili su bila uništena.

Crveni Krst (koncentracijski logor):

Procjenjuje se da je oko 30.000 zatočenika prošlo kroz ovaj logor, od kojih je 12.000 ubijeno na lokaciji Bubanj. Mnogi drugi zatočenici su prebačeni u logor Sajmište ili druge logore diljem Europe. Žrtve logora su bili simpatizeri pokreta otpora, komunisti, Židovi i Romi. Više od 300 srbijanskih Roma ubijeno je u kampu.

Koncentracijski logor Topovske Šupe:

Na spomen ploči piše: “Na ovom mestu od avgusta do decembra 1941. nalazio se nacistički koncentracioni logor za Jevreje i Rome iz Beograda i Banata. Svi su proglašeni za taoce i dnevno po nekoliko stotina je odvođeno na streljanje.

Koncentracijski logor Dulag 183:

Drie jaar na opening, in september 1944, werd het kamp gesloten. In totaal kwamen, zonder de Joden en Roma mee te tellen, 5475 mensen om het leven in Dulag 183”  (Tri godine nakon otvaranja, u rujnu 1944. logor je zatvoren. Ukupno je umrlo 5475 osoba u Dulag 183, ne računajući Židove i Rome.)

Koncentracijski logor Milišićeva ciglana:

Milišićeva ciglana je naziv jednog od četiri logora koji su radili na teritoriji Beograda u okupiranoj Srbiji tokom [Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]. U logoru je bilo smešteno nekoliko hiljada ljudi, najviše partizana iz Dalmacije i Bosne, a oko 500 njih je umrlo u logoru.

Svilara, Veliki Bečkerek kod Zrenjanina, Paraćin, Burica štala, Ledine, Garevac… uz veliki broj manjih koncentracijskih logora

Zemun 1921.: 18 528 Hrvata – 70%  /  2011.: 1411 Hrvata – 0,84% Hrvati istrijebljeni?

Vojvodina prema vjerskom sastavu 1931. i 2002. godine.

Pravoslavci
1931. 611,940 / 2002. 1,401,475 = 789.535 / + 56,336% porast pravoslavnog stanovništva.

Katolici
1931. 724,958 / 2002. 388,313 = 336,645 / – 53,564%  nestanak katoličkog stanovništva.

A onda kapitalna nedjela braće Jugoslavena i na kraju ww2 preobučenih četnika:

Pokolj u Bleiburgu
Križni put (1945.)
Grobišta i Križni put
Zločini nad Albancima u Balkanskim ratovima

Najvišu procenu broja žrtava tokom 1912. i 1913. godine u svim albanskim oblastima pod srpskom kontrolom dao je Kosta Novaković, koji je procenio da je stradalo oko 120.000 Albanaca oba pola i svih uzrasta. Cilj zločina je bio da se srpski zahtevi potpomognu “etničkim čišćenjem” i statističkom manipulacijom pre konferencije velikih sila koja će utvrditi nove granice…


A onda dolaze krvave devedesete, milijuni prognanih, sto tisuća ubijenih, nekoliko stotina tisuća ranjenih i osakaćenih, genocid tu, genocid tamo, genocid ovamo, i svaki počinjen od braće Srba. I baš od svih masovnih grobnica napunjenih nesrbima našli hodoonečastiti u Jasenovac, a tik do Beograda Sajmište i još desetak koncentracionih logora. Pa nije li vam možda bliže Batajnica i masovna grobnica s nešto manje od tisuću Albanaca od kojih su pola žene i djeca? Nije li to bliže u povijesti? Zar stvarno? Ima li vam kraja?

Kao kuriozitet evo jedne priče o ustašama koji pobiše Nemce, priče u režiji Srba, naravno.

JUSP Jasenovac
MARKOVIĆ MILIVOJE MILUTIN 1905.
BARILOVIĆ LESKOVAC, BARILOVIĆKI SRBIN
Način smrti: UBIJEN
Stradao/la: OD USTAŠA
God. smrti: 1944
Mjesto stradanja: U LOGORU
Logor: JASENOVAC Stratište:

http://narodnimuzejnis.rs/wp-content/uploads/2015/07/ZRTVE-LAGERA-NIS.pdf

МАРКОВИЋ Милутина МИЛИВОЈЕ, индустријски радник, рођен 1905. године у Лесковцу. Ухапшен од лесковачке фелджандармерије априла 1943. године у Лесковцу као припадник четничког покрета Драже Михаиловића. Из нишког логора конфиниран у логор Сајмиште код Земуна. Приликом транспортовања затвореника за Немачку усташе су код Загреба зауставили воз, поубијали немачке војнике, скинули велику групу Дражиних интернираца, одвели их у Јасеновац и живе спалили у крематоријуму заједно са четницима Павла Ђуришића. Међу њима нашао се и Марковић.  (АЈ, пријава за Миливоја Марковића – нкл; АЈ, Ж-0911037001; АЈ, фонд Ратна штета (1941-1945), фас. 5, инв. бр. 2005. Материјал са суђења Александру Дочеву и Ангелу Попову у Нишу)


Uglavnom, vele da su ustaše presreli voz, pobili Njemačke vojnike, skinuli veliku grupu državnih neprijatelja (očigledno Srba) i pobili ih u Jasenovcu. Na istom popisu u Jasenovcu i u Nišu nalazi se i /JOVANOVIĆ MILUTIN – 1892 SRBIN/ s istom pričom, koliko je još takvih valjalo bi da mi revizionisti utvrdimo, istine i budućnosti radi.

Istine radi volio bih također znati koja je to bitka u kojoj su ustaše pobili Njemce i tako se ipak svrstali u antifašiste? Ako netko ima podatke molim da nam proslijedi.

Također bi valjalo istražiti i priču o najmanje šest i pol tisuća Kozarčana i Potkozarčana koji su isporučeni na Sajmište nakon bitke na Kozari, a o tomu govore sami Srbina na više portala, jedan od tih:

http://jadovno.com/u-logoru-zemun-najvise-je-ubijeno-srba/#.XXPH8WZS_IU

Molim sve koji imaju ili znaju gdje bi se mogli naći popisi žrtava Sajmišta da nam proslijede podatke, istraživanja radi. Bit će zanimljivo vidjeti koliko se od tih šest i pol tisuća nalazi na popisu pobijenih u Jasenovcu? Vrlo vjerojatno svi.

Vratimo se malo na priču o ugroženoj nejačadi u unformama koja je samo “htela da malo derneči” po Hrvatskoj. Možda je to samo refleks bolesnika izgubljenog u prostoru i vremenu, bolesnika sluđenog od mita o sebi kao nebeskom narodu nad narodima, naroda koji nema ideju o univerzalnim vrijednostima čovjeka. A možda je sve dio slagalice strave, vrlo vjerojatno pod operativnim nazivom “Haos”. Slagalice strave kojoj je za cilj periodičnim udarima sluditi Hrvatsku i Hrvate ne bi li se ikako započeo neki novi rat, makar mali, malecki, ali koji bi mogao pokrenuti kotač povijesti u smjeru povoljnom za Srbiju.

Jer sve osim mira na Balkanu odgovara Srbiji, mir ni u kojem slučaju. U tim okolnostima Srbija bi, računaju vojno-političko-crkveni stratezi, mogla nekako pripojiti Republiku Srpsku, a tko zna, možda i neke dijelove Hrvatske. Sve je moguće u “haosu”.

Problem je što Srbi i Srbija ne smiju ni u ludilu biti oni koji će pokrenuti kotač smrti, u tom slučaju definitivno bi izgubili i dugoročno još više propali, vjerojatno zauvijek. Zato igraju kolce nasred Hrvatske i skraćuju periode, a pojačavaju intenzitet.

Uskoro slijede još jači i prljaviji udari sluđivanja, zato moramo ostati mirni, naoružani do zuba, i spremni braniti svoj dom, a usput ono zanemarivo malo budala u našim redovima dovesti u red. Većinom se ne radi o budalama već o plaćenim provokatorima, no to trebaju istraživati službe kojima je to posao. Tko je platio onima što su se otišli tući u Srbiju pa su svi odmah prepoznati i pohapšeni? Taj vjerojatno plaća i crtače svastika po Hrvatskoj.

Vrlo vjerojatno i napadače na Srbe koji mačetama, palijama, daskama i željeznim šipkama naprave štete koliko i djeca u dječjem vrtiću, ili manje, a tu su onda mainstream mediji koji će nam zorno oslikati stravične povrede od šaketanja ili mačeta koje se “o tempora, o morones” ne vide u live prijenosima ili slikama te sve to prenijeti svijetu da svijet vidi kakvo su zlo ustaše – prema tim medijima čitava Hrvatska je ustaška.

Nešto se veliko sprema i samo naivna budala može ignorirati ovu psihopatsku histeričnu kampanju koja se vodi protiv Hrvatske i Hrvata. Isto tako treba imati na umu da požar ne mora biti mega požar da bi se proširio, već kreće malim požarom ili nizom malih požara, a kad se jednom uhvati… “Gorit će nebo i zemlja!”

Priču ću završiti još jednim citatom Ive Pilara:

Južoslavensko pitanje uobće se ne može riešiti mačem. Jer u času, kad se Austrija laća mača, nestaje u unutrašnjosti Austro – Ugarske srbski revolucionarac i pojavljuje se častni svećenik s dugom kosom i bradom u častnoj mantiji i s kamilavkom na glavi, pa ratnik s poštovanjem odlaže mač pred dostojanstvenom pojavom. No čim je mač u koricama, pojavljuje se trgovac, marljiv i spreman na svaki sporazum i svaku službu, te se obogaćuje. Čim se trgovac obogatio i osnažio, pojavljuje se pored njega srbski revolucionarac. Lati li se sad netko mača, revolucionarac nestaje i opet se pojavljuje skromni svećenik. To igranje skrivača, koje se od god. 1908. na jugu opaža nekoliko puta: opetovat ce se tako dugo, dok jedan od protivnika ne klone izcrpen do smrti.” Južnoslavensko pitanje, str. 371. pdf

Stjepan Štimac /Projekt Velebit

 

Mladen Pavković: Srbi su htjeli u odorama ‘paradirati’ i u Jasenovcu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari