Pratite nas

Kolumne

Stjepan Štimac: Jake snage MUP-a odbacile čergu preko Dunava

Objavljeno

na

Foto: Ilustracija

Kako bi to lijepo rekao legendarni junak Vukovara, gosp. Ivan Anđelić zvani Doktor: “Profesionalni vojniče i oficiru, jebem ti mater četničku, što se ti ne predstaviš. Imate na Borovu tri dućana i mi da se vama predamo. Pakuj tu čergu i marš u tri pičke materine preko Dunava“.

Tako i ja zahvaljujem za svoj naslov gosp. Doktoru, Ivanu.

No, krenimo redom. Što nije u redu s Vulinovom čergom? Zašto se čerga smiriti ne može? Koji su ciljevi čerge? Zašto se čerga ne pozabavi sobom, a ima se čim zabavljati idućih 100  godina, dok prebroje sve koje su pobili? I još nekoliko pitanja na koje ćemo pokušati dati odgovor ne bi li smo rasvijetlili najnoviji uneredak europejca Vučića.

Što nije u redu s Vulinovom čergom?

Čitam jutros, 7. 9. 2019. članak na B92: Sprečen ulazak delegacije Vojske Srbije u Hrvatsku, “Srbi ne bi smeli da ćute”

https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2019&mm=09&dd=07&nav_category=167&nav_id=1587696 

Visoka vojna delegacija (čitaj: čerga) je navodno trebala sudjelovati u obilježavanju dana Jasenovačkih novomučenika (čitaj: na velikosrpskom derneku).

Zaintrigiralo me za početak što znači “Jasenovački novomučenici” pa sam se potrudio istražiti pojam, no moram priznati ne baš uspješno, osim ako… o tom malo kasnije,  a sad pogledajmo što kažu pravoslavna “preonesveštena tela”.

Na portalu N1 pronađoh “…da su drevni srbijanski pravoslavci i jasenovački novomučenici heroji i sveci cijeloga pravoslavlja.

http://hr.n1info.com/Vijesti/a148573/Bartolomej-I.-Jasenovacki-novomucenici-su-heroji-i-sveci-pravoslavlja.html

Dalje u tekstu stoji da su u Jasenovcu stradale stotine tisuća njihove pravoslavne braće i da su se došli napojiti… njihovog mučeničkog mirisa? No dobro, iako “napojiti se” asocira na alkoholičara koji nema mjere ni karaktera, pa se obneljudi do te mjere da je na sramotu svojoj obitelji onako obnevidio, ali ovo je recimo neka druga vrsta napoja. Kakva je ovo vrsta napoja?

Može li napajanje mirisom mrtvih donijeti sreću onom koji se napaja do obnevidjelosti? Može li ova vrsta napoja i sadomazohističkog napajanja u čovjeku izazvati dobro ili potaknuti stravično zlo? Može li laž o stotinama tisuća nevinih mrtvih donijeti, narodu koji laže i kojega lažu, sreću ili novu patnju? Patnju usijanog izgaranja do smrti onih zamišljenih neprijatelja ili samoga sebe? A ta laž malo dalje u tekstu ide puno dalje:

Pravoslavnoj liturgiji, koja je počela isticanjem 700 tisuća srpskih žrtava u logoru Jasenovac, nazočio je srbijanski patrijarh Irinej, mnogi episkopi iz Srbije, BiH, Crne Gore i Hrvatske, među kojima i episkop Amfilohije te zagrebački Porfirije.
Liturgiji su nazočili i politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović.

Može li laž donijeti korist? Može li čovjek lagati i zvati se čovjekom? Može li čovjek koji doista vjeruje u ovakvu laž tvrditi za sebe da nezaboravljanje ove laži nije povod za osvetu nego za mir? Kakav i koji mir? Onaj devedesetih kad su, dok su nas nenaoružane ubijali jednakim žarom kao 41. u Srbu, kao papige ponavljali da nam se osvećuju za Jasenovac? Ili današnji “mir” kad nas danonoćno tuku iz svih oružja direktno iz Srbije i preko svojih agenata i agentura u Hrvatskoj?

Kako objasniti “preneosveštenim licima” da mir izgleda sasvim drukčije od onoga kako ga oni zamišljaju, kako objasniti budalama i kastriranim Hrvatima da ovo što oni prikazuju mirom i oprostom nije ništa drugo do li Pakao koji oni žive punim plućima ne dozvoljavajući niti jednom nesrpskom narodu sekundu odmora od zla.

Liturgiji mitu o sedamsto tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu bili su nazočni i šef saniteta u Vukovaru kad su pobili gotovo čitavu bolnicu ranjenika i osoblja, Stanimirović, koalicijski paćenik i partner HDZ-a Milorad Pupovac, te “pevač miroljubivih četničkih pesama” Porfirije.

Dakle, riješili smo čim se napijaju, ali zašto se napijaju zlom i mržnjom, zašto napajaju mržnjom svoj sluđeni i bolesni narod?

Korijen zla predubok je i nije moguće sve razjasniti u jednoj kolumni. Najkraće rečeno, zlo je krenulo od utemeljitelja militarističkog pravoslavnog srpstva, sv. Save.

Mi smo Srbi sudbinom predodređeni da budemo Istok na Zapadu i Zapad na Istoku i da priznajemo iznad sebe samo nebeski Jerusalim, a na zemlji nikoga. Jer – ili ćemo biti svoji, ili nas neće biti.“… Sveti Sava

Što god sv. Sava mislio ovim da “ne priznaju nikoga na zemlji”, drugima i drugačijima sigurno nije mislio ništa dobro. Činjenica je da se svetosavlje kroz čitavu povijest brutalno primjenjuje u smislu “jedan narod, jedna religija, u jednoj državi”, a što je u 20. st. postalo i službena javna politika kroz nacističke stranke i strančice koje su po ideji i s drugim imenima prisutne i danas, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Kosovu…

Drugi srpski pravoslavni svetac Nikolaj Velimirović najbolje je to uočio i proslavio se riječima da je Hitler došao na ideju sv. Save. A drugi srpski budući svetac, Vuk Drašković, pripomogao je tezom “gde su srpski grobovi, onde je Srbija”. Kakav utjecaj takve ideje krvi i tla imaju na na samu Srbiju i sve okolne narode vidjeli smo u Prvom svjetskom ratu za koji se sami hvale da su ga pokrenuli, preko Drugog svjetskog rata kad su odmah po začetku genocidom riješili Hrvate u Lici, Hercegovini, Bosni i svuda gdje su imali makar relativnu većinu, a u Srbiji su iznimno uspješno, najuspješnije na svijetu riješili pitanje židova, kao i ostalih naroda, no o tomu malo kasnije. Naslanjajući se na ideje 1. Krvi i tla. 2. Grobova i tla. 3. Ne priznavanju ikoga osim pravoslavnih Srba – pokrenuli su spiralu zla koja je samo devedesetih odnijela stotine tisuća života, s upitnim rezultatima, odnosno s po njih razočaravajućim rezultatima.

I tako shvativši da su počinili grešku u koracima, vraćaju se na Drugi svjetski rat te pomoću Rata i Mita grade novu osnovu nove spirale zla. U tom zlodjelu vidljiva je sprega politike, Crkve i vojske. Otuda i ideja kralja čerge Vulina da pošalje uniformiranu čergu na mjesto s kojega će krenuti novomučenički uspon i konačni pad velike Srbije.

Drugi korijen zla, a nastavak na prvi, je Načrtanije koje jasno definira ciljeve:

Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad? u kakvom se psoloženiju nalazi? i kakvi nju narodi okružavaju? to se ona mora uveriti o tome, da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme… 

…iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice…

…Za ovu cjel treba pre svega oštroumne, od predponjatija ne zauzete i praviteljstvu verne ljude kao ispitatelje stanja ovih naroda i zemalja poslati i ovi bi morali posle svog povratka tačno pismeno izvestije o stvari dati. Naročito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi Srema, Banata i Bačke. Ovim agentima nužno je dati nastavlenija kojim će načinom ove zemlje obići i proputovati. Između pročeg treba im naznačiti koja mesta i koja lica treba naročito da upoznadu i da izvide. Pored materijalnih instrukcija treba im dati i jednu obštu, glavnu instrukciju, u kojoj ćedu biti sledujuće tačke opredjeljene koje će ti ispitatelji ispuniti morati…” Načertanije, Garašanin

Ovomu ne treba komentara.

Treći korijen zla je nastavak ovih politika kroz Memorandum SANU 1, 2, 3…

Što su “novomučenici” valjda je sad jasnije? Ako nije, pojasnit ću. Novomučenici stari 80, 180 ili 500 godina u surovom i suludom nacističkom projektu velike Srbije gorivo su i unaprijed dano opravdanje su za nove genocidne akcije i nove ratove u kojima će se pokušati uspostaviti velika Srbija, ili je neće biti. Nema trećeg i vjerojatno ga nikad neće ni biti, jer je utjecaj Pravoslavne crkve na srpski narod stopostotan. Koliko su u tim nastojanjima jaki, a jesu, toliko je ta snaga i uzrok njihove sigurne propasti, jer tako nešto nehumano i neljudsko ne može opstati u današnjem svijetu, osim ako ostanu sami na svijetu.

Često i prečesto gledamo kakva se divlja histerija obrušava na Katoličku crkvu. Svako malo dođe neki srpski agent iz Srbije, BiH ili iz beloga sveta, sa zvučnim diplomama, i odmah važno objavljuje premudre tekstove i postove o potrebi rušenja, protjerivanja iz škola i općenito uništenja Katoličke crkve, pritom ima svu moguću potporu mainstream medija.

No nikad nismo vidjeli slične izjave o potrebi uništenja ili marginaliziranja Pravoslavne crkve, baš nikad, niti jednu jedinu. Zar to nije malo čudno? A ovdje se radi o praiskonskoj borbi za prevlast i uništenje drugog, drugi je svaki nesrbin nepravoslavac, to nažalost ne shvaća većina katoličkih velikodostojnika, a neki čak idu toliko daleko da s onima koji im rade o glavi i šuruju.

Tužno je i žalosno stanje hrvatskoga duha, kako danas, tako i kroz povijest. Ivo Pilar u knjizi “Južnoslavensko pitanje” kaže sljedeće:

U zajednickom saboru od god. 1764. iznesoše Hrvati stare i nove svoje tužbe u tom pravcu ovako: “Ali. najgore od svega je silna razprostranjenost shizme ( pravoslavlja). Još godine 1741. (zak. cl. 46.) bijaše određeno, da metropolit grčko-nesjedinjenih ne smije vršiti nikakva utjecaja na području ovih zemalja ( Hrvatske i Slavonije), na svećenstvo i vjernike ove vjeroizpoviesti. Pa ipak, kad gledamo u našoj sredini tri jake nedavno osnovane razkolničke biskupije u Pakracu, Plaškome i u Kostajnici, kad gledamo mnoge njihove samostane, množinu njihova svećenstva, koje se množi poput gljiva, kad gledamo kako ljudima ove vjeroizpoviesti davaju naslove grofova i baruna i, što je jos bolnije, kako se ljudima ove krvi daju plemićke izprave, na temelju kojih mogu stjecati kuće i zemljista; pa kad vidimo da im se nadjelo ime ilirskog naroda, da se ustanovila posebna oblast, takozvana “ilirska dvorska komisija”, koja radi protiv naših zakona i naših oblasti, pa kad uz sve to još vidimo gdje svi njihovi poslovi liepo napreduju, i da nas sve naše vlasti i zakoni od njih samo malo štite, kad uočimo to sve, biva nam jasno, da se ta strana shizma, kako to proizlazi iz zakona od god. 1604-14. nalazi gotovo na istom stupnju kao i vladajuća vjera (katolicizam).

Zato se opravdano bojimo, da će napredovanje ovog tiela, koje se proteže od moskovskih granica pa sve do Jadrana i koje metropolit drži zajedno, s vremenom našu vjeru i našu državu posvema ugušiti, a osobito kad uzmemo u obzir napadnu svezu, koja postoji izmedu tih shizmatika i vojnih vlasti. Time je stvorena između njih zajednica probitaka, pa vojničke vlasti nastoje proširiti granice svoga djelokruga s pomoću nasilja ovih razkolnika, a s druge strane ti grčki nesjedinjeni privikli da sve više šire krug svojih povlastica pod moćnom vojničkom zaštitom“. Južnoslavensko pitanje, str. 171. pdf

Južnoslavensko pitanje Ive Pilara objavljeno je 1918. u Beču, a ne 2018. kako ste, dragi moji čitatelji, ispravno pomislili. No kako vidimo, grofovima i barunima se i danas jednakom strasti dodjeljuju plemićke isprave kojima stječu kuće i zemljišta, kad vidimo kako im se nadjelo ime ilirskog naroda (manjine), kako se ustanovila posebna oblast takozvana “Ilirska dvorska komisija” SNV, koja radi protiv naših zakona i oblasti, pa kad još vidimo da svi njihovi poslovi liepo napreduju, i da nas sve naše vlasti i zakoni od njih ne samo da ne štite nego nas po njihovim “naredbama” progone kao životinje i trpaju u zatvore pravedne, što nam preostaje? Smijati se ovoj imbecilnoj parodiji povijesti kojoj se ne vidi kraj ili… U svojoj republikanskoj i čovječanskoj sviesti otpuhnuti vas opet, kako bi to lijepo rekao S. Radić. Tko ostane zadnji neka ugasi svjetlo.

I tako, pošto smo osuđeni na ponavljanje, jer ne želimo znati svoju povijest koju okupator naziva revizionizmom, opet nam dolazi spregnuta mantlija i uniforma držati pridike o čovječnosti, dok ne postignu vojnu moć, kako govore njihovi znanstvenici u emisili Ćirilica. I lijepo je to, i veličanstveno, i veličanstveno bolesno, i veličanstveno idiotski, i lijepo ćemo kad dođe čas opet se znati suprotstaviti i razmijeniti traktore za tenkove. Pa dok nekom ne dojadi, transformersima ili nama.

Zanimljiva je ta transformerska potreba nametanja kolektivne krivice hrvatskom narodu, zanimljivije od toga je što dolazi od naroda koji ima stoljetnu tradiciju genocida u malom prstu, pobrojimo samo neke od veličanstvenih uradaka nebeskog naroda:


Koncentracijski logor Sajmište

Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Logor je radio sve do rujna 1944.

Koncentracijski logor Banjica:

Banjica je bio sabirni i egzekucijski logor. Mnogi zatvorenici iz Banjice bili su prebačeni u druge koncentracijske i radne logore koje su Nijemci držali pod svojom kontrolom u okupiranoj Europi. Broj žrtava procjenjuje se na između 27.000 do 80.000, no broj nikada neće biti poznat zbog toga što je mnogo dokumentacije bilo uništeno 1943., a i mnoga tijela koja su bila pokopana na području logora bila su prebačena na druga mjesta ili su bila uništena.

Crveni Krst (koncentracijski logor):

Procjenjuje se da je oko 30.000 zatočenika prošlo kroz ovaj logor, od kojih je 12.000 ubijeno na lokaciji Bubanj. Mnogi drugi zatočenici su prebačeni u logor Sajmište ili druge logore diljem Europe. Žrtve logora su bili simpatizeri pokreta otpora, komunisti, Židovi i Romi. Više od 300 srbijanskih Roma ubijeno je u kampu.

Koncentracijski logor Topovske Šupe:

Na spomen ploči piše: “Na ovom mestu od avgusta do decembra 1941. nalazio se nacistički koncentracioni logor za Jevreje i Rome iz Beograda i Banata. Svi su proglašeni za taoce i dnevno po nekoliko stotina je odvođeno na streljanje.

Koncentracijski logor Dulag 183:

Drie jaar na opening, in september 1944, werd het kamp gesloten. In totaal kwamen, zonder de Joden en Roma mee te tellen, 5475 mensen om het leven in Dulag 183”  (Tri godine nakon otvaranja, u rujnu 1944. logor je zatvoren. Ukupno je umrlo 5475 osoba u Dulag 183, ne računajući Židove i Rome.)

Koncentracijski logor Milišićeva ciglana:

Milišićeva ciglana je naziv jednog od četiri logora koji su radili na teritoriji Beograda u okupiranoj Srbiji tokom [Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]. U logoru je bilo smešteno nekoliko hiljada ljudi, najviše partizana iz Dalmacije i Bosne, a oko 500 njih je umrlo u logoru.

Svilara, Veliki Bečkerek kod Zrenjanina, Paraćin, Burica štala, Ledine, Garevac… uz veliki broj manjih koncentracijskih logora

Zemun 1921.: 18 528 Hrvata – 70%  /  2011.: 1411 Hrvata – 0,84% Hrvati istrijebljeni?

Vojvodina prema vjerskom sastavu 1931. i 2002. godine.

Pravoslavci
1931. 611,940 / 2002. 1,401,475 = 789.535 / + 56,336% porast pravoslavnog stanovništva.

Katolici
1931. 724,958 / 2002. 388,313 = 336,645 / – 53,564%  nestanak katoličkog stanovništva.

A onda kapitalna nedjela braće Jugoslavena i na kraju ww2 preobučenih četnika:

Pokolj u Bleiburgu
Križni put (1945.)
Grobišta i Križni put
Zločini nad Albancima u Balkanskim ratovima

Najvišu procenu broja žrtava tokom 1912. i 1913. godine u svim albanskim oblastima pod srpskom kontrolom dao je Kosta Novaković, koji je procenio da je stradalo oko 120.000 Albanaca oba pola i svih uzrasta. Cilj zločina je bio da se srpski zahtevi potpomognu “etničkim čišćenjem” i statističkom manipulacijom pre konferencije velikih sila koja će utvrditi nove granice…


A onda dolaze krvave devedesete, milijuni prognanih, sto tisuća ubijenih, nekoliko stotina tisuća ranjenih i osakaćenih, genocid tu, genocid tamo, genocid ovamo, i svaki počinjen od braće Srba. I baš od svih masovnih grobnica napunjenih nesrbima našli hodoonečastiti u Jasenovac, a tik do Beograda Sajmište i još desetak koncentracionih logora. Pa nije li vam možda bliže Batajnica i masovna grobnica s nešto manje od tisuću Albanaca od kojih su pola žene i djeca? Nije li to bliže u povijesti? Zar stvarno? Ima li vam kraja?

Kao kuriozitet evo jedne priče o ustašama koji pobiše Nemce, priče u režiji Srba, naravno.

JUSP Jasenovac
MARKOVIĆ MILIVOJE MILUTIN 1905.
BARILOVIĆ LESKOVAC, BARILOVIĆKI SRBIN
Način smrti: UBIJEN
Stradao/la: OD USTAŠA
God. smrti: 1944
Mjesto stradanja: U LOGORU
Logor: JASENOVAC Stratište:

http://narodnimuzejnis.rs/wp-content/uploads/2015/07/ZRTVE-LAGERA-NIS.pdf

МАРКОВИЋ Милутина МИЛИВОЈЕ, индустријски радник, рођен 1905. године у Лесковцу. Ухапшен од лесковачке фелджандармерије априла 1943. године у Лесковцу као припадник четничког покрета Драже Михаиловића. Из нишког логора конфиниран у логор Сајмиште код Земуна. Приликом транспортовања затвореника за Немачку усташе су код Загреба зауставили воз, поубијали немачке војнике, скинули велику групу Дражиних интернираца, одвели их у Јасеновац и живе спалили у крематоријуму заједно са четницима Павла Ђуришића. Међу њима нашао се и Марковић.  (АЈ, пријава за Миливоја Марковића – нкл; АЈ, Ж-0911037001; АЈ, фонд Ратна штета (1941-1945), фас. 5, инв. бр. 2005. Материјал са суђења Александру Дочеву и Ангелу Попову у Нишу)


Uglavnom, vele da su ustaše presreli voz, pobili Njemačke vojnike, skinuli veliku grupu državnih neprijatelja (očigledno Srba) i pobili ih u Jasenovcu. Na istom popisu u Jasenovcu i u Nišu nalazi se i /JOVANOVIĆ MILUTIN – 1892 SRBIN/ s istom pričom, koliko je još takvih valjalo bi da mi revizionisti utvrdimo, istine i budućnosti radi.

Istine radi volio bih također znati koja je to bitka u kojoj su ustaše pobili Njemce i tako se ipak svrstali u antifašiste? Ako netko ima podatke molim da nam proslijedi.

Također bi valjalo istražiti i priču o najmanje šest i pol tisuća Kozarčana i Potkozarčana koji su isporučeni na Sajmište nakon bitke na Kozari, a o tomu govore sami Srbina na više portala, jedan od tih:

http://jadovno.com/u-logoru-zemun-najvise-je-ubijeno-srba/#.XXPH8WZS_IU

Molim sve koji imaju ili znaju gdje bi se mogli naći popisi žrtava Sajmišta da nam proslijede podatke, istraživanja radi. Bit će zanimljivo vidjeti koliko se od tih šest i pol tisuća nalazi na popisu pobijenih u Jasenovcu? Vrlo vjerojatno svi.

Vratimo se malo na priču o ugroženoj nejačadi u unformama koja je samo “htela da malo derneči” po Hrvatskoj. Možda je to samo refleks bolesnika izgubljenog u prostoru i vremenu, bolesnika sluđenog od mita o sebi kao nebeskom narodu nad narodima, naroda koji nema ideju o univerzalnim vrijednostima čovjeka. A možda je sve dio slagalice strave, vrlo vjerojatno pod operativnim nazivom “Haos”. Slagalice strave kojoj je za cilj periodičnim udarima sluditi Hrvatsku i Hrvate ne bi li se ikako započeo neki novi rat, makar mali, malecki, ali koji bi mogao pokrenuti kotač povijesti u smjeru povoljnom za Srbiju.

Jer sve osim mira na Balkanu odgovara Srbiji, mir ni u kojem slučaju. U tim okolnostima Srbija bi, računaju vojno-političko-crkveni stratezi, mogla nekako pripojiti Republiku Srpsku, a tko zna, možda i neke dijelove Hrvatske. Sve je moguće u “haosu”.

Problem je što Srbi i Srbija ne smiju ni u ludilu biti oni koji će pokrenuti kotač smrti, u tom slučaju definitivno bi izgubili i dugoročno još više propali, vjerojatno zauvijek. Zato igraju kolce nasred Hrvatske i skraćuju periode, a pojačavaju intenzitet.

Uskoro slijede još jači i prljaviji udari sluđivanja, zato moramo ostati mirni, naoružani do zuba, i spremni braniti svoj dom, a usput ono zanemarivo malo budala u našim redovima dovesti u red. Većinom se ne radi o budalama već o plaćenim provokatorima, no to trebaju istraživati službe kojima je to posao. Tko je platio onima što su se otišli tući u Srbiju pa su svi odmah prepoznati i pohapšeni? Taj vjerojatno plaća i crtače svastika po Hrvatskoj.

Vrlo vjerojatno i napadače na Srbe koji mačetama, palijama, daskama i željeznim šipkama naprave štete koliko i djeca u dječjem vrtiću, ili manje, a tu su onda mainstream mediji koji će nam zorno oslikati stravične povrede od šaketanja ili mačeta koje se “o tempora, o morones” ne vide u live prijenosima ili slikama te sve to prenijeti svijetu da svijet vidi kakvo su zlo ustaše – prema tim medijima čitava Hrvatska je ustaška.

Nešto se veliko sprema i samo naivna budala može ignorirati ovu psihopatsku histeričnu kampanju koja se vodi protiv Hrvatske i Hrvata. Isto tako treba imati na umu da požar ne mora biti mega požar da bi se proširio, već kreće malim požarom ili nizom malih požara, a kad se jednom uhvati… “Gorit će nebo i zemlja!”

Priču ću završiti još jednim citatom Ive Pilara:

Južoslavensko pitanje uobće se ne može riešiti mačem. Jer u času, kad se Austrija laća mača, nestaje u unutrašnjosti Austro – Ugarske srbski revolucionarac i pojavljuje se častni svećenik s dugom kosom i bradom u častnoj mantiji i s kamilavkom na glavi, pa ratnik s poštovanjem odlaže mač pred dostojanstvenom pojavom. No čim je mač u koricama, pojavljuje se trgovac, marljiv i spreman na svaki sporazum i svaku službu, te se obogaćuje. Čim se trgovac obogatio i osnažio, pojavljuje se pored njega srbski revolucionarac. Lati li se sad netko mača, revolucionarac nestaje i opet se pojavljuje skromni svećenik. To igranje skrivača, koje se od god. 1908. na jugu opaža nekoliko puta: opetovat ce se tako dugo, dok jedan od protivnika ne klone izcrpen do smrti.” Južnoslavensko pitanje, str. 371. pdf

Stjepan Štimac /Projekt Velebit

 

Mladen Pavković: Srbi su htjeli u odorama ‘paradirati’ i u Jasenovcu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Ni traga smrdljivoj ‘političkoj korektnosti’ kod Penave

Objavljeno

na

Objavio

Lijepu našu trenutno je “utoplio“ Indian summer ili ”bablje ljeto”, kako to mi kažemo. Kada bi se vremenska temperatura transformirala u dnevno-političku, ona bi u ovom trenutku iznosila najmanje plus 50 u hladu.

HDZ-ovci, pet jedva punoljetnih i dva maloljetnika siluju po Zadru – “gradu slučaju“. Zagrijanu temperaturu ovim ekscesom naglo je spustila Veljača iako smo tek u listopadu. Naša Veljača odmah je pogodila u sridu. “Ne smijemo zaboraviti da je Zadar grad-slučaj i da je to nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje svih kategorija, a mi se čudimo što to djeca rade“.

Za napomenuti je da progresivna Jelena, kad je bubnula ovu glupost godine, nije stajala i naslikavala se uz Plenkija, reklamno se smješkajući. A on je, za one potpuno apolitične kao što je Veljača, predsjednik “HDZ-ove vladavine koja glorificira nasilje svih kategorija“. Naša Roza Luksemburg odnosno Jelena Veljača voli skočiti svako malo iz slobodarskog Beograda među zagrebačke “urođenike“ i podučiti ih što je prava balkanska demokracija.

Dakle, dana 19. listopada ove godine na Tomislavovom trgu, ispod mog prozora, skupila se gomilica, tvrde oko 7000 znatiželjnika!!? Tu policija nije revidirala broj “revolucionara“ na realnih ni tisuću. Policijsko “brojanje“ se primjenjuje samo kad se okupljaju klerofašisti, rigidni desničari i katotalibani.

Šteta što i ovaj puta nije došao premijer da na licu mjesta vidi što mu stranka radi u Zadru i s kime se naslikava. Dok su organizatori pjevali borbene pjesme i vikali kroz razglase od kojih su se tresla sva okolna stakla na zgradama, HDZ-ovi silovatelji, punoljetni i maloljetni, već su u ”buksi”.

Pri tome se organizatori ovog prosvjeda nisu ni za trenutak upitali kako se osjeća djevojčica koju iz dana u dan kirurškim skalpelom seciraju portali, novine i društvene mreže. Nakon toga će je godinama (dok traje postupak) još gore secirati pravosudni sustav. Što njeni roditelji kažu na tu “medvjeđu“ uslugu njihovoj kćeri?

Ovaj ružni i nedopustivi događaj ljevičari su dočekali kao pravi dar s neba. Oni bi odmah uzeli pravdu u svoje ruke i riješili to po kratkom postupku. Jelena, kao vrsna pravnica, traži od DORH-a da delegira neki drugi sud umjesto zadarskog iako bi bio presedan da DORH o tome odlučuje. Drugi su vikali kako još treba postrožiti Kazneni zakon itd.

Cijelo vrijeme te ljevičarske histerije nitko od njih nije imao blagog pojma što stoji u sudskom spisu. Ivanka Toma, pišući o toj temi, oprezno se pita: “Možda je sudac napravio strahovitu grešku što osumnjičenike nije odmah pritvorio, no moguće je i da nije“.

Naravno, svi mi znamo tko vlada Zadrom. Međutim, da je kojim slučajem u Zadru gradonačelnik Krešo Beljak, tada bi situacija u Zadru bila sveta i čista kao da je riječ o Lurdu, Fatimi ili Vatikanu.

Uzmimo primjer jednog grada u kojem HDZ-ovci ne igraju u glavnoj ulozi već su samo na rezervnoj klupi. Recimo, Čakovec. To je za ljevičare sigurno grad uzor u kojem nema HDZ-ovih rigidnih desničara, ustaških zmija, Arbanasa… Za njih Zoran Šprajc ne može ex catedra tvrditi da je povod ovom događaju “katotalibanski“ mentalitet koji takova nedjela podržava i potiče jer su sastavnicom našeg svjetonazora čija je temeljna značajka “šerijatski zakon“. Amen…

Rekli smo Čakovec. Varaždin je blizu, a i tamo HDZ visi. Naslov u Jutarnjem: “Policija spriječila bombaški napad u Varaždinu..“. Privedeno osam osoba itd. U Čakovcu se sudi sestri za ubojstvo sestre; predsjednicu Teniskog saveza Hrvatske plaćeni atentator dva puta je pokušao ubiti zajedno s dvoje djece u autu. U dvorište njene sestre bačena je bomba.

Lokalni moćnik koji je sve organizirao, kad je čuo da je policija plaćenog ubojicu uhitila, došao je pred prozore njene kuće i ubio se iz pištolja jer je svjestan da će ga plaćenik odati na sudu. Pada presuda od 5,5 godina. Plaćenik iz zatvora prijeti sutkinji koja ga je osudila.

Ona o tome obavještava policiju i DORH, ali nitko ne mrda prstom. Vrhovni sud uvažava žalbu atentatora koji izlazi na slobodu. Na ponovnom suđenju izjavljuje da zarađuje oko 800 kuna mjesečno, a brane ga dva odvjetnička ureda iz Zagreba i Varaždina. Vjerojatno pro bono…! Sud ga oslobađa optužbe jer je izjavio da je bio blizak s lokalnim moćnikom pa mu je često čistio oružje te su se tako njegovi otisci našli na oružju iz koga je pucano na žrtvu i djecu.

Pazite, sve se ovo događa u gradu u kojem HDZ nije uspio “prešutno glorificirati nasilje svih kategorija…“. Da ne spominjemo popularnu pjesmu “arivederči Romi“ koji malo pucaju, malo ulijeću u kafiće s autom oko 40 km/h… Naravno, slučaj predsjednice TSH nije za naše lijeve medije atraktivan. Jedva je o tome jednom nešto Jutarnji napisao.

Dakle, iz ovoga slijedi kako je silovateljima, ubojicama, lijevim prevarantima, bleferima i svim drugim vrstama nasilnika potpuno svejedno tko vlada kojim gradom. To je važno samo lijevim narikačama koje žive od javnih prosvjeda.

Međutim, ni jednoj toj lijevoj narikači nikada nije palo na pamet organizirati “spontani“ protest za one žene koje su bile silovane u Vukovaru i po istočnoj Slavoniji, a koje svakodnevno susreću svoje brkate i bradate silovatelje. Ta silovanja i ti zločini sad se zovu “oružana pobuna“. Zbog njihovog neprocesuiranja bio je pred godinu dana veliki protest u Vukovaru. Nagradno pitanje: je li itko tamo vidio Jelenu Veljaču, novinare Indexa, Novog lista… ili druge pripadnike lijeve medijske falange?

Mnogi hrvatski ljevičari me sve više podsjećaju na golubove. Ima ih puno, ne služe ničemu, a prije nego odu sve zaseru.

Sergej Županić u Expressu nas “obaveštava“: “Ratuju zbog ćirilice, a ne znaju ni svoje pismo“. Bravo serjoža Županić!!! Malo si zaostao u razvoju. Disfunkcionalan si! Hrvati su davno dobili rat protiv ćirilice – još 5. kolovoza neke godine.

Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti” kod Penave

Ovih dana u Zagrebu su počeli “Dani srpske kulture“. Dobra prilika da nas netko od komšija poduči kako koristiti hrvatsko pismo. Tim povodom izdana je i posebna knjiga o srpskoj kulturi.

Na sjednici vukovarskog gradskog Vijeća SDSS-ov vijećnik Srđan Kolar predao je Penavi statut grada na ćirilici uz natpis na latinici “Da se bolje razumijemo“. Penavin zamjenik je statut bacio na pod. Indeks.hr je odmah “shvatio“ i napisao: “Penava divlja u Vukovaru”. Evo tog “divljanja“ kad Penava kaže: “Vaši su uzori četničke šubare i spomenici koji okružuju ovaj grad. Zanima vas ono što niste uspjeli 1991.g. tj. uvesti ćirilicu u ovaj grad. Silovane žene vas ne zanimaju.

Ako bude trebalo, protiv velikosrpske agresije jučer, danas, sutra, svim sredstvima“. Još od Tuđmana nitko nije bio toliko jasan, direktan i politički pragmatičan kao Penava. Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti“. Na kraju je dodao: “Ovo smatram činom agresije o kojoj sam pričao, a koja dolazi u režiji Srpskog narodnog vijeća, Milorada Pupovca i SDSS-a u Vukovaru”.

Floskula kako ćirilica u privatnoj ili javnoj uporabi ne ugrožava nikoga u Hrvatskoj, a pogotovo ne većinski narod, pomalo je debilna. Dobro je postavio stvari na svoje mjesto Ivan Hrstić koji je na fejsu napisao na ćirilici: “Neka na ćirilici za početak napišu gdje su tijela nestalih Vukovaraca, pa da vidiš kako će ruka biti prihvaćena…“.

Slično je rekla i Karolina Vidović Krišto: “Ako, dakle, želite objasniti što je ‘ćirilica u Hrvatskoj’, onda pokažite sliku iz Vukovara 1991. g, mecima uništenu ploču s natpisom ‘Ulica Stjepana Radića’ i novo postavljenu ploču s ćiriličnim natpisom ‘Ulica Puniše Račića, ubojice Stjepana Radića'”. U suvremenoj Hrvatskoj problem ćirilice počeo je 1991.g. kad su došli na tenkovima i kad su na pročeljima hrvatskih kuća na ćirilici napisali “Ovo je Srbija!“. A sad prosto ne mogu da veruju zašto Hrvati ne žele ćirilicu u Vukovaru. Uglavnom kada situacija nalaže, lakše se laže.

Svojedobno je u Beogradu Zmago Jelinčić inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadranskog mora među republikama bivše Juge. Sad već bolje shvaćamo agresiju jugo-armije na Hrvatsku. Htjelo se samo pravedno i pošteno podijeliti i – Panonsko more!

Dobro da Gotovina nije uzeo ime Tonči

Na fejsu se javio Ivan Hrstić. Malo je “začuđen”. Sjeća se 1916. g. te mudrog i bistrog zaključka “malog Slobe“ Ivice Dačića koji je tada iznenađen i uvrijeđen ustvrdio: “Tragikomično da Hrvatska poziva na budućnost, a sve više deci daju ime Ante“. Iste te godine čovjek s “pravim“ imenom ”Dejan” Kovač u svom znanstvenom ili zdravstvenom radu nastavlja s Dačićevim strahovima te plasira tezu da je ime ”Ante” hrvatski pandan za njemačko ime ”Adolf”. Inače čovjek s pravim imenom Dejan danas je HSLS-ov kandidat za predsjednika RH.

Nakon ovog Hrstićevog otkrića, naš ”pravo-imeni” Dejan skočit će odmah u očima orijunaša, jugonostalgičara i SDS-a do oblaka. Možda dobije i Slobino odličje. Da je Ante Gotovina znao kojeg ćemo genijalca dobiti za potencijalnog predsjednika vjerojatno bi uzeo ratno ime Tonči. To zvuči puno opasnije od Ante. I moj otac je bio Ante. Time je jugonostalgičarima sada malo jasniji moj “klerofašizam“. No, moja je majka srećom za mene izabrala jedno potpuno neutralno i bezazleno ime – Zvonimir.

Po Anti Paveliću ime je valjda dobio i sv. Ante Padovanski, ali i Ante Marković, bivši predsjednik jugo-vlade koji ni za živu glavu nije htio preći na hrvatsku stranu. Inače naš “naučnik“ Dejan u svom znanstvenom istraživanju došao je do podatka kako je u Domovinskom ratu sudjelovalo 8001 branitelj bilo s imenom Ante.

Međutim, siguran sam da je Dejana bilo koliko to statistička greška dopušta. Da smo imali još tisuću dvije s imenom Ante rat bi bio gotov za godinu, dvije. Ali tko bi to mogao u to vrijeme slutiti. Tek nam je sada Dejan otkrio u čemu je kvaka 22… Nakon ovog temeljitog i važnog istraživačkog rada našeg Dejana, sad mi  je napokon jasno zašto tako napredan, radin i progresivan kandidat osvaja srca urednika Indexa, Novog lista i Ekspressa koji mu darežljivo pružaju svoj prostor.

Šteta što taj lik s elitnog fakasa ipak neće vidjeti Pantovčak, osim u turističkoj ponudi, jer bi napokon odahnuli Mesić i Josipović. Naime, tada oni više ne bi u hrvatskoj tradicionalnoj percepciji čvrsto držali zadnja dva mjesta. Sustigao bi ih naš Anti-Ante Dejan Kovač…

U ovo vrijeme borbe za ćirilicu, navodno se pronijela vijest kako je bivši predsjednik Stipe Mesić svojedobno s indignacijom odbio insinuacije da je pomilovanje petorice Srba osuđenih za ratne zločine potpisao ćirilicom.

Negdje iz slobodarske Istre koja se prva obračunala s retrogradnim imenom “Ante“ javio se živ i zdrav Saša Leković zvani “Šaraf“. Naš Saša je otkrio “temu od koje svi bježe“. Tako Saša piše na fejsu: ”Kad god čujem ili vidim da je u obrazloženju neke presude kao olakotna okolnost navedeno ‘sudjelovanje u Domovinskom ratu’ (što je samo po sebi sramotna zloupotreba na više razina) to me podsjeti na temu od koje svi bježe. Ok, možda nekima nije nikada ni pala na pamet. Početkom devedesetih dio osuđenika ‘privremeno’ je pušten s odsluženja zatvorske kazne kako bi ‘sudjelovali u obrani Hrvatske’”.

Znači “tema od koje svi bježe“ pala je na pamet našem Saši. Čisto sumnjam, barem što se pameti tiče. Po Saši su se, znači, uglavnom krimosi iz Lepoglave, Remetinca, Pule itd, obračunali s “trećom armijom Evrope“? Ja, kao priprosti ognjištar koji nikada nisam bio na festivalu u Motvunu ili Fažani i koji sam gledao “Generala“, zamolio sam putem fejsa našeg mudrog Sašu da mi navede “slovima i brojkama“ bar jedan primjer kada i gdje su krimosi direktno s odsluženja kazne za silovanja, ubojstva, razbojništva, prijevare… bili “prekomandovani“ u npr.: 4. Splitsku, Tigrove, Pume… i druge gardijske brigade. Iako jako zaposlen, Saša me je pošteno “opleo po jezičini”.

Evo te njegove “jezikove juhe“: ”Ne znam što mi je da se uopće obazirem na vaše budalaštine. Vi očito imate problem koji bi u teoriji mogao riješiti netko stručan za specifičnu vrstu poremećaja… S obzirom na to da se nitko ne rađa kao primitivni mrzitelj te zao manipulator i lažac, mora da ste dugo i naporno vježbali uz nadzor i potporu uspješnih učitelja“.

Lijepo i superiorno me Saša oprao, ali od dokaza da su u ratu, u Bljesku ili u Oluji sudjelovali “regrutirani kriminalci pušteni s robije” samo da nabiju Sašinu JNA na onu stvar – ni slovca. Usput, ispričao mi je jedan “ognjištar“ anegdotu kako je netko na nekom od stotinjak istarskih festivala zapitao Sašu gdje trenutno radi. Navodno je Saša rekao “Nigdje, ali nemam ti ja ni vremena za posao…“.

Djeluje uvjerljivo jer čovjek samo leti s festivala na festival. Zanimljivo kako netko može živjeti, a da ništa ne radi dočim bi radnici Uljanika htjeli raditi, ali za njih posla više nema jer su ideesovci upropastili Uljanik. Nije im pomogla ni Vlada jer dok je za stotinjak uglavnom ljevičarskih festivala država nekako ipak skucala lovu, ne može baš za svih pa su radnici Uljanika popušili.

Možda bi radnici Uljanika mogli organizirati u pulskoj Areni festival “praznih džepova“ na koji bi Saša sigurno odmah dolepršao, a možda bi onda i Vlada dala neku sitnu lovu i radnicima. I tako je naš Saša napokon otkrio dobro čuvanu tajnu Domovinskog rata: krimosi i osuđenici su se borili za Hrvatsku protiv gentlemana s Ovčare, iz Veleprometa, Vukovarske bolnice, Škabrnje, u Zadru, Dubrovniku i posvuda u Hrvatskoj. E, moj Saša…

Navodno bi Milan Bandić bio spreman prihvatiti prijedlog da se jedan gradski trg u Zagrebu nazove Trg žrtava komunizma, ali je skoro nemoguće pronaći adekvatno ogroman plac.

Zvonomir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari