Pratite nas

Kolumne

Stjepan Štimac: Jake snage MUP-a odbacile čergu preko Dunava

Objavljeno

na

Foto: Ilustracija

Kako bi to lijepo rekao legendarni junak Vukovara, gosp. Ivan Anđelić zvani Doktor: “Profesionalni vojniče i oficiru, jebem ti mater četničku, što se ti ne predstaviš. Imate na Borovu tri dućana i mi da se vama predamo. Pakuj tu čergu i marš u tri pičke materine preko Dunava“.

Tako i ja zahvaljujem za svoj naslov gosp. Doktoru, Ivanu.

No, krenimo redom. Što nije u redu s Vulinovom čergom? Zašto se čerga smiriti ne može? Koji su ciljevi čerge? Zašto se čerga ne pozabavi sobom, a ima se čim zabavljati idućih 100  godina, dok prebroje sve koje su pobili? I još nekoliko pitanja na koje ćemo pokušati dati odgovor ne bi li smo rasvijetlili najnoviji uneredak europejca Vučića.

Što nije u redu s Vulinovom čergom?

Čitam jutros, 7. 9. 2019. članak na B92: Sprečen ulazak delegacije Vojske Srbije u Hrvatsku, “Srbi ne bi smeli da ćute”

https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2019&mm=09&dd=07&nav_category=167&nav_id=1587696 

Visoka vojna delegacija (čitaj: čerga) je navodno trebala sudjelovati u obilježavanju dana Jasenovačkih novomučenika (čitaj: na velikosrpskom derneku).

Zaintrigiralo me za početak što znači “Jasenovački novomučenici” pa sam se potrudio istražiti pojam, no moram priznati ne baš uspješno, osim ako… o tom malo kasnije,  a sad pogledajmo što kažu pravoslavna “preonesveštena tela”.

Na portalu N1 pronađoh “…da su drevni srbijanski pravoslavci i jasenovački novomučenici heroji i sveci cijeloga pravoslavlja.

http://hr.n1info.com/Vijesti/a148573/Bartolomej-I.-Jasenovacki-novomucenici-su-heroji-i-sveci-pravoslavlja.html

Dalje u tekstu stoji da su u Jasenovcu stradale stotine tisuća njihove pravoslavne braće i da su se došli napojiti… njihovog mučeničkog mirisa? No dobro, iako “napojiti se” asocira na alkoholičara koji nema mjere ni karaktera, pa se obneljudi do te mjere da je na sramotu svojoj obitelji onako obnevidio, ali ovo je recimo neka druga vrsta napoja. Kakva je ovo vrsta napoja?

Može li napajanje mirisom mrtvih donijeti sreću onom koji se napaja do obnevidjelosti? Može li ova vrsta napoja i sadomazohističkog napajanja u čovjeku izazvati dobro ili potaknuti stravično zlo? Može li laž o stotinama tisuća nevinih mrtvih donijeti, narodu koji laže i kojega lažu, sreću ili novu patnju? Patnju usijanog izgaranja do smrti onih zamišljenih neprijatelja ili samoga sebe? A ta laž malo dalje u tekstu ide puno dalje:

Pravoslavnoj liturgiji, koja je počela isticanjem 700 tisuća srpskih žrtava u logoru Jasenovac, nazočio je srbijanski patrijarh Irinej, mnogi episkopi iz Srbije, BiH, Crne Gore i Hrvatske, među kojima i episkop Amfilohije te zagrebački Porfirije.
Liturgiji su nazočili i politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović.

Može li laž donijeti korist? Može li čovjek lagati i zvati se čovjekom? Može li čovjek koji doista vjeruje u ovakvu laž tvrditi za sebe da nezaboravljanje ove laži nije povod za osvetu nego za mir? Kakav i koji mir? Onaj devedesetih kad su, dok su nas nenaoružane ubijali jednakim žarom kao 41. u Srbu, kao papige ponavljali da nam se osvećuju za Jasenovac? Ili današnji “mir” kad nas danonoćno tuku iz svih oružja direktno iz Srbije i preko svojih agenata i agentura u Hrvatskoj?

Kako objasniti “preneosveštenim licima” da mir izgleda sasvim drukčije od onoga kako ga oni zamišljaju, kako objasniti budalama i kastriranim Hrvatima da ovo što oni prikazuju mirom i oprostom nije ništa drugo do li Pakao koji oni žive punim plućima ne dozvoljavajući niti jednom nesrpskom narodu sekundu odmora od zla.

Liturgiji mitu o sedamsto tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu bili su nazočni i šef saniteta u Vukovaru kad su pobili gotovo čitavu bolnicu ranjenika i osoblja, Stanimirović, koalicijski paćenik i partner HDZ-a Milorad Pupovac, te “pevač miroljubivih četničkih pesama” Porfirije.

Dakle, riješili smo čim se napijaju, ali zašto se napijaju zlom i mržnjom, zašto napajaju mržnjom svoj sluđeni i bolesni narod?

Korijen zla predubok je i nije moguće sve razjasniti u jednoj kolumni. Najkraće rečeno, zlo je krenulo od utemeljitelja militarističkog pravoslavnog srpstva, sv. Save.

Mi smo Srbi sudbinom predodređeni da budemo Istok na Zapadu i Zapad na Istoku i da priznajemo iznad sebe samo nebeski Jerusalim, a na zemlji nikoga. Jer – ili ćemo biti svoji, ili nas neće biti.“… Sveti Sava

Što god sv. Sava mislio ovim da “ne priznaju nikoga na zemlji”, drugima i drugačijima sigurno nije mislio ništa dobro. Činjenica je da se svetosavlje kroz čitavu povijest brutalno primjenjuje u smislu “jedan narod, jedna religija, u jednoj državi”, a što je u 20. st. postalo i službena javna politika kroz nacističke stranke i strančice koje su po ideji i s drugim imenima prisutne i danas, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Kosovu…

Drugi srpski pravoslavni svetac Nikolaj Velimirović najbolje je to uočio i proslavio se riječima da je Hitler došao na ideju sv. Save. A drugi srpski budući svetac, Vuk Drašković, pripomogao je tezom “gde su srpski grobovi, onde je Srbija”. Kakav utjecaj takve ideje krvi i tla imaju na na samu Srbiju i sve okolne narode vidjeli smo u Prvom svjetskom ratu za koji se sami hvale da su ga pokrenuli, preko Drugog svjetskog rata kad su odmah po začetku genocidom riješili Hrvate u Lici, Hercegovini, Bosni i svuda gdje su imali makar relativnu većinu, a u Srbiji su iznimno uspješno, najuspješnije na svijetu riješili pitanje židova, kao i ostalih naroda, no o tomu malo kasnije. Naslanjajući se na ideje 1. Krvi i tla. 2. Grobova i tla. 3. Ne priznavanju ikoga osim pravoslavnih Srba – pokrenuli su spiralu zla koja je samo devedesetih odnijela stotine tisuća života, s upitnim rezultatima, odnosno s po njih razočaravajućim rezultatima.

I tako shvativši da su počinili grešku u koracima, vraćaju se na Drugi svjetski rat te pomoću Rata i Mita grade novu osnovu nove spirale zla. U tom zlodjelu vidljiva je sprega politike, Crkve i vojske. Otuda i ideja kralja čerge Vulina da pošalje uniformiranu čergu na mjesto s kojega će krenuti novomučenički uspon i konačni pad velike Srbije.

Drugi korijen zla, a nastavak na prvi, je Načrtanije koje jasno definira ciljeve:

Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad? u kakvom se psoloženiju nalazi? i kakvi nju narodi okružavaju? to se ona mora uveriti o tome, da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme… 

…iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice…

…Za ovu cjel treba pre svega oštroumne, od predponjatija ne zauzete i praviteljstvu verne ljude kao ispitatelje stanja ovih naroda i zemalja poslati i ovi bi morali posle svog povratka tačno pismeno izvestije o stvari dati. Naročito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi Srema, Banata i Bačke. Ovim agentima nužno je dati nastavlenija kojim će načinom ove zemlje obići i proputovati. Između pročeg treba im naznačiti koja mesta i koja lica treba naročito da upoznadu i da izvide. Pored materijalnih instrukcija treba im dati i jednu obštu, glavnu instrukciju, u kojoj ćedu biti sledujuće tačke opredjeljene koje će ti ispitatelji ispuniti morati…” Načertanije, Garašanin

Ovomu ne treba komentara.

Treći korijen zla je nastavak ovih politika kroz Memorandum SANU 1, 2, 3…

Što su “novomučenici” valjda je sad jasnije? Ako nije, pojasnit ću. Novomučenici stari 80, 180 ili 500 godina u surovom i suludom nacističkom projektu velike Srbije gorivo su i unaprijed dano opravdanje su za nove genocidne akcije i nove ratove u kojima će se pokušati uspostaviti velika Srbija, ili je neće biti. Nema trećeg i vjerojatno ga nikad neće ni biti, jer je utjecaj Pravoslavne crkve na srpski narod stopostotan. Koliko su u tim nastojanjima jaki, a jesu, toliko je ta snaga i uzrok njihove sigurne propasti, jer tako nešto nehumano i neljudsko ne može opstati u današnjem svijetu, osim ako ostanu sami na svijetu.

Često i prečesto gledamo kakva se divlja histerija obrušava na Katoličku crkvu. Svako malo dođe neki srpski agent iz Srbije, BiH ili iz beloga sveta, sa zvučnim diplomama, i odmah važno objavljuje premudre tekstove i postove o potrebi rušenja, protjerivanja iz škola i općenito uništenja Katoličke crkve, pritom ima svu moguću potporu mainstream medija.

No nikad nismo vidjeli slične izjave o potrebi uništenja ili marginaliziranja Pravoslavne crkve, baš nikad, niti jednu jedinu. Zar to nije malo čudno? A ovdje se radi o praiskonskoj borbi za prevlast i uništenje drugog, drugi je svaki nesrbin nepravoslavac, to nažalost ne shvaća većina katoličkih velikodostojnika, a neki čak idu toliko daleko da s onima koji im rade o glavi i šuruju.

Tužno je i žalosno stanje hrvatskoga duha, kako danas, tako i kroz povijest. Ivo Pilar u knjizi “Južnoslavensko pitanje” kaže sljedeće:

U zajednickom saboru od god. 1764. iznesoše Hrvati stare i nove svoje tužbe u tom pravcu ovako: “Ali. najgore od svega je silna razprostranjenost shizme ( pravoslavlja). Još godine 1741. (zak. cl. 46.) bijaše određeno, da metropolit grčko-nesjedinjenih ne smije vršiti nikakva utjecaja na području ovih zemalja ( Hrvatske i Slavonije), na svećenstvo i vjernike ove vjeroizpoviesti. Pa ipak, kad gledamo u našoj sredini tri jake nedavno osnovane razkolničke biskupije u Pakracu, Plaškome i u Kostajnici, kad gledamo mnoge njihove samostane, množinu njihova svećenstva, koje se množi poput gljiva, kad gledamo kako ljudima ove vjeroizpoviesti davaju naslove grofova i baruna i, što je jos bolnije, kako se ljudima ove krvi daju plemićke izprave, na temelju kojih mogu stjecati kuće i zemljista; pa kad vidimo da im se nadjelo ime ilirskog naroda, da se ustanovila posebna oblast, takozvana “ilirska dvorska komisija”, koja radi protiv naših zakona i naših oblasti, pa kad uz sve to još vidimo gdje svi njihovi poslovi liepo napreduju, i da nas sve naše vlasti i zakoni od njih samo malo štite, kad uočimo to sve, biva nam jasno, da se ta strana shizma, kako to proizlazi iz zakona od god. 1604-14. nalazi gotovo na istom stupnju kao i vladajuća vjera (katolicizam).

Zato se opravdano bojimo, da će napredovanje ovog tiela, koje se proteže od moskovskih granica pa sve do Jadrana i koje metropolit drži zajedno, s vremenom našu vjeru i našu državu posvema ugušiti, a osobito kad uzmemo u obzir napadnu svezu, koja postoji izmedu tih shizmatika i vojnih vlasti. Time je stvorena između njih zajednica probitaka, pa vojničke vlasti nastoje proširiti granice svoga djelokruga s pomoću nasilja ovih razkolnika, a s druge strane ti grčki nesjedinjeni privikli da sve više šire krug svojih povlastica pod moćnom vojničkom zaštitom“. Južnoslavensko pitanje, str. 171. pdf

Južnoslavensko pitanje Ive Pilara objavljeno je 1918. u Beču, a ne 2018. kako ste, dragi moji čitatelji, ispravno pomislili. No kako vidimo, grofovima i barunima se i danas jednakom strasti dodjeljuju plemićke isprave kojima stječu kuće i zemljišta, kad vidimo kako im se nadjelo ime ilirskog naroda (manjine), kako se ustanovila posebna oblast takozvana “Ilirska dvorska komisija” SNV, koja radi protiv naših zakona i oblasti, pa kad još vidimo da svi njihovi poslovi liepo napreduju, i da nas sve naše vlasti i zakoni od njih ne samo da ne štite nego nas po njihovim “naredbama” progone kao životinje i trpaju u zatvore pravedne, što nam preostaje? Smijati se ovoj imbecilnoj parodiji povijesti kojoj se ne vidi kraj ili… U svojoj republikanskoj i čovječanskoj sviesti otpuhnuti vas opet, kako bi to lijepo rekao S. Radić. Tko ostane zadnji neka ugasi svjetlo.

I tako, pošto smo osuđeni na ponavljanje, jer ne želimo znati svoju povijest koju okupator naziva revizionizmom, opet nam dolazi spregnuta mantlija i uniforma držati pridike o čovječnosti, dok ne postignu vojnu moć, kako govore njihovi znanstvenici u emisili Ćirilica. I lijepo je to, i veličanstveno, i veličanstveno bolesno, i veličanstveno idiotski, i lijepo ćemo kad dođe čas opet se znati suprotstaviti i razmijeniti traktore za tenkove. Pa dok nekom ne dojadi, transformersima ili nama.

Zanimljiva je ta transformerska potreba nametanja kolektivne krivice hrvatskom narodu, zanimljivije od toga je što dolazi od naroda koji ima stoljetnu tradiciju genocida u malom prstu, pobrojimo samo neke od veličanstvenih uradaka nebeskog naroda:


Koncentracijski logor Sajmište

Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Logor je radio sve do rujna 1944.

Koncentracijski logor Banjica:

Banjica je bio sabirni i egzekucijski logor. Mnogi zatvorenici iz Banjice bili su prebačeni u druge koncentracijske i radne logore koje su Nijemci držali pod svojom kontrolom u okupiranoj Europi. Broj žrtava procjenjuje se na između 27.000 do 80.000, no broj nikada neće biti poznat zbog toga što je mnogo dokumentacije bilo uništeno 1943., a i mnoga tijela koja su bila pokopana na području logora bila su prebačena na druga mjesta ili su bila uništena.

Crveni Krst (koncentracijski logor):

Procjenjuje se da je oko 30.000 zatočenika prošlo kroz ovaj logor, od kojih je 12.000 ubijeno na lokaciji Bubanj. Mnogi drugi zatočenici su prebačeni u logor Sajmište ili druge logore diljem Europe. Žrtve logora su bili simpatizeri pokreta otpora, komunisti, Židovi i Romi. Više od 300 srbijanskih Roma ubijeno je u kampu.

Koncentracijski logor Topovske Šupe:

Na spomen ploči piše: “Na ovom mestu od avgusta do decembra 1941. nalazio se nacistički koncentracioni logor za Jevreje i Rome iz Beograda i Banata. Svi su proglašeni za taoce i dnevno po nekoliko stotina je odvođeno na streljanje.

Koncentracijski logor Dulag 183:

Drie jaar na opening, in september 1944, werd het kamp gesloten. In totaal kwamen, zonder de Joden en Roma mee te tellen, 5475 mensen om het leven in Dulag 183”  (Tri godine nakon otvaranja, u rujnu 1944. logor je zatvoren. Ukupno je umrlo 5475 osoba u Dulag 183, ne računajući Židove i Rome.)

Koncentracijski logor Milišićeva ciglana:

Milišićeva ciglana je naziv jednog od četiri logora koji su radili na teritoriji Beograda u okupiranoj Srbiji tokom [Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]. U logoru je bilo smešteno nekoliko hiljada ljudi, najviše partizana iz Dalmacije i Bosne, a oko 500 njih je umrlo u logoru.

Svilara, Veliki Bečkerek kod Zrenjanina, Paraćin, Burica štala, Ledine, Garevac… uz veliki broj manjih koncentracijskih logora

Zemun 1921.: 18 528 Hrvata – 70%  /  2011.: 1411 Hrvata – 0,84% Hrvati istrijebljeni?

Vojvodina prema vjerskom sastavu 1931. i 2002. godine.

Pravoslavci
1931. 611,940 / 2002. 1,401,475 = 789.535 / + 56,336% porast pravoslavnog stanovništva.

Katolici
1931. 724,958 / 2002. 388,313 = 336,645 / – 53,564%  nestanak katoličkog stanovništva.

A onda kapitalna nedjela braće Jugoslavena i na kraju ww2 preobučenih četnika:

Pokolj u Bleiburgu
Križni put (1945.)
Grobišta i Križni put
Zločini nad Albancima u Balkanskim ratovima

Najvišu procenu broja žrtava tokom 1912. i 1913. godine u svim albanskim oblastima pod srpskom kontrolom dao je Kosta Novaković, koji je procenio da je stradalo oko 120.000 Albanaca oba pola i svih uzrasta. Cilj zločina je bio da se srpski zahtevi potpomognu “etničkim čišćenjem” i statističkom manipulacijom pre konferencije velikih sila koja će utvrditi nove granice…


A onda dolaze krvave devedesete, milijuni prognanih, sto tisuća ubijenih, nekoliko stotina tisuća ranjenih i osakaćenih, genocid tu, genocid tamo, genocid ovamo, i svaki počinjen od braće Srba. I baš od svih masovnih grobnica napunjenih nesrbima našli hodoonečastiti u Jasenovac, a tik do Beograda Sajmište i još desetak koncentracionih logora. Pa nije li vam možda bliže Batajnica i masovna grobnica s nešto manje od tisuću Albanaca od kojih su pola žene i djeca? Nije li to bliže u povijesti? Zar stvarno? Ima li vam kraja?

Kao kuriozitet evo jedne priče o ustašama koji pobiše Nemce, priče u režiji Srba, naravno.

JUSP Jasenovac
MARKOVIĆ MILIVOJE MILUTIN 1905.
BARILOVIĆ LESKOVAC, BARILOVIĆKI SRBIN
Način smrti: UBIJEN
Stradao/la: OD USTAŠA
God. smrti: 1944
Mjesto stradanja: U LOGORU
Logor: JASENOVAC Stratište:

http://narodnimuzejnis.rs/wp-content/uploads/2015/07/ZRTVE-LAGERA-NIS.pdf

МАРКОВИЋ Милутина МИЛИВОЈЕ, индустријски радник, рођен 1905. године у Лесковцу. Ухапшен од лесковачке фелджандармерије априла 1943. године у Лесковцу као припадник четничког покрета Драже Михаиловића. Из нишког логора конфиниран у логор Сајмиште код Земуна. Приликом транспортовања затвореника за Немачку усташе су код Загреба зауставили воз, поубијали немачке војнике, скинули велику групу Дражиних интернираца, одвели их у Јасеновац и живе спалили у крематоријуму заједно са четницима Павла Ђуришића. Међу њима нашао се и Марковић.  (АЈ, пријава за Миливоја Марковића – нкл; АЈ, Ж-0911037001; АЈ, фонд Ратна штета (1941-1945), фас. 5, инв. бр. 2005. Материјал са суђења Александру Дочеву и Ангелу Попову у Нишу)


Uglavnom, vele da su ustaše presreli voz, pobili Njemačke vojnike, skinuli veliku grupu državnih neprijatelja (očigledno Srba) i pobili ih u Jasenovcu. Na istom popisu u Jasenovcu i u Nišu nalazi se i /JOVANOVIĆ MILUTIN – 1892 SRBIN/ s istom pričom, koliko je još takvih valjalo bi da mi revizionisti utvrdimo, istine i budućnosti radi.

Istine radi volio bih također znati koja je to bitka u kojoj su ustaše pobili Njemce i tako se ipak svrstali u antifašiste? Ako netko ima podatke molim da nam proslijedi.

Također bi valjalo istražiti i priču o najmanje šest i pol tisuća Kozarčana i Potkozarčana koji su isporučeni na Sajmište nakon bitke na Kozari, a o tomu govore sami Srbina na više portala, jedan od tih:

http://jadovno.com/u-logoru-zemun-najvise-je-ubijeno-srba/#.XXPH8WZS_IU

Molim sve koji imaju ili znaju gdje bi se mogli naći popisi žrtava Sajmišta da nam proslijede podatke, istraživanja radi. Bit će zanimljivo vidjeti koliko se od tih šest i pol tisuća nalazi na popisu pobijenih u Jasenovcu? Vrlo vjerojatno svi.

Vratimo se malo na priču o ugroženoj nejačadi u unformama koja je samo “htela da malo derneči” po Hrvatskoj. Možda je to samo refleks bolesnika izgubljenog u prostoru i vremenu, bolesnika sluđenog od mita o sebi kao nebeskom narodu nad narodima, naroda koji nema ideju o univerzalnim vrijednostima čovjeka. A možda je sve dio slagalice strave, vrlo vjerojatno pod operativnim nazivom “Haos”. Slagalice strave kojoj je za cilj periodičnim udarima sluditi Hrvatsku i Hrvate ne bi li se ikako započeo neki novi rat, makar mali, malecki, ali koji bi mogao pokrenuti kotač povijesti u smjeru povoljnom za Srbiju.

Jer sve osim mira na Balkanu odgovara Srbiji, mir ni u kojem slučaju. U tim okolnostima Srbija bi, računaju vojno-političko-crkveni stratezi, mogla nekako pripojiti Republiku Srpsku, a tko zna, možda i neke dijelove Hrvatske. Sve je moguće u “haosu”.

Problem je što Srbi i Srbija ne smiju ni u ludilu biti oni koji će pokrenuti kotač smrti, u tom slučaju definitivno bi izgubili i dugoročno još više propali, vjerojatno zauvijek. Zato igraju kolce nasred Hrvatske i skraćuju periode, a pojačavaju intenzitet.

Uskoro slijede još jači i prljaviji udari sluđivanja, zato moramo ostati mirni, naoružani do zuba, i spremni braniti svoj dom, a usput ono zanemarivo malo budala u našim redovima dovesti u red. Većinom se ne radi o budalama već o plaćenim provokatorima, no to trebaju istraživati službe kojima je to posao. Tko je platio onima što su se otišli tući u Srbiju pa su svi odmah prepoznati i pohapšeni? Taj vjerojatno plaća i crtače svastika po Hrvatskoj.

Vrlo vjerojatno i napadače na Srbe koji mačetama, palijama, daskama i željeznim šipkama naprave štete koliko i djeca u dječjem vrtiću, ili manje, a tu su onda mainstream mediji koji će nam zorno oslikati stravične povrede od šaketanja ili mačeta koje se “o tempora, o morones” ne vide u live prijenosima ili slikama te sve to prenijeti svijetu da svijet vidi kakvo su zlo ustaše – prema tim medijima čitava Hrvatska je ustaška.

Nešto se veliko sprema i samo naivna budala može ignorirati ovu psihopatsku histeričnu kampanju koja se vodi protiv Hrvatske i Hrvata. Isto tako treba imati na umu da požar ne mora biti mega požar da bi se proširio, već kreće malim požarom ili nizom malih požara, a kad se jednom uhvati… “Gorit će nebo i zemlja!”

Priču ću završiti još jednim citatom Ive Pilara:

Južoslavensko pitanje uobće se ne može riešiti mačem. Jer u času, kad se Austrija laća mača, nestaje u unutrašnjosti Austro – Ugarske srbski revolucionarac i pojavljuje se častni svećenik s dugom kosom i bradom u častnoj mantiji i s kamilavkom na glavi, pa ratnik s poštovanjem odlaže mač pred dostojanstvenom pojavom. No čim je mač u koricama, pojavljuje se trgovac, marljiv i spreman na svaki sporazum i svaku službu, te se obogaćuje. Čim se trgovac obogatio i osnažio, pojavljuje se pored njega srbski revolucionarac. Lati li se sad netko mača, revolucionarac nestaje i opet se pojavljuje skromni svećenik. To igranje skrivača, koje se od god. 1908. na jugu opaža nekoliko puta: opetovat ce se tako dugo, dok jedan od protivnika ne klone izcrpen do smrti.” Južnoslavensko pitanje, str. 371. pdf

Stjepan Štimac /Projekt Velebit

 

Mladen Pavković: Srbi su htjeli u odorama ‘paradirati’ i u Jasenovcu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Ne postoje više dvije kolone, i to je dobro, ali postoji sveprisutna peta kolona

Objavljeno

na

Objavio

Nabujalo more, valovi od deset metara, pijavice i slomljene brodice, rijeke se ugledale na more pa i one podivljale, bujice od Zagorja do Like. U Rijeci je izostala očekivana kataklizma, tek je jače kišilo u drugom poluvremenu utakmice Hrvatska-Slovačka, a padali i golovi. Hrvatska ide na nogometni Euro, hrvatske vlasti idu na euro ne pitajući narod hoće li radije zadržati svoju nacionalnu valutu, što je još jedan izraz arogancije i bahatosti.

Ove je godine Kolona sjećanja imala vruću političku predigru u obliku istupa gradonačelnika Penave kojemu je, kao i Vukovarcima u cjelini, dosta prenemaganja „države“ i tijela koja bi trebala privesti pravdi srpske zločince. Država je kontrirala uvođenjem neradnoga dana 18. studenoga, što bi valjda trebalo smiriti Vukovar i mirno ga integrirati u zagrebački ustavno-pravni poredak. Četiri tisuće ubijenih u Vukovaru, sedam tisuća odvedenih u srbijanske logore, stradanja civila, ubojstva djece, silovane žene – sve se to 355 dana u godini uspješno stavlja pod tepih, kao i Škabrnja. Kao i Kostrići i još stotine i stotine mjesta u Hrvatskoj. Posao hrvatske državne vlasti nije (samo) stavljanje vijenaca i cvijeća, svijeća i lampiona, njezin je posao privesti krvnike pravdi.

Ne postoje više rečenoga dana dvije kolone i to je dobro. U stvari postoji još jedna, sveprisutna peta kolona, nevještom oku nevidljiva i nepregledna, zbog snažne disperziranosti, kapilarne rasprostranjenosti od vrha do dna. Ta kolona u studenom tiho i skrovito odaje počast srpskim zločinima i počiniteljima, iza zatvorenih prozora i spuštenih rebrenica, a čim prođe jednodnevna jednom godišnje obavljena hodanja, peta izlazi na svjež zrak i duboko udiše takozvanu hrvatsku demokraciju, te u ostalim danima i mjesecima radi svoj posao.

Koliko sam uspio vidjeti vijesti, na Ovčari se dan prije Kolone pojavio Pupovac. Njemu ondje nije mjesto, njegov je čin licemjeran. Zašto? Ako tko, kao što on čini, slavi pokolj nad Hrvatima u Srbu i okolici 1941., onda mu ne treba vjerovati da iskreno odaje počast Hrvatima masakriranim 1991. U izvedbi jedne te iste zločinačke ideje. Izjava da žrtve (ne kaže kojem narodu pripadaju) ne mogu biti motiv za novu (ili tako nešto) bezumnu mržnju, također je dvosmislena, odnosno dio je njegovih poznatih insinuacija da se u Hrvatskoj pojačava govor mržnje, koja bi, po njemu, mogla prerasti u bezumnu mržnju. Spominjući žrtve (bez bližih oznaka), a ne spominjući krvnike (s bližim oznakama), Pupovac se još jednom otvoreno ruga hrvatskoj tragediji. Vukovarci su njegov dolazak popratili prijezirom. Usput, sve tužbe protiv Pupovca su odbačene, kao što se moglo pretpostaviti.

Jakov za sada vodi

Glede predsjedničkih izbora: sudeći po popularnosti, najveće šanse ima Jakov Kitarović. Odmah zatim Kolinda Grabar Kitarović, pa Miroslav Škoro, te ubogi Milanović. Kolakušić bi očito precrtao Bijelu kuću i smjestio ju na Pantovčak, uselio obitelj i samostalno, suvereno i nezavisno vladao podanicima. To (još) ne prolazi. Milanoviću je sve nenormalno, sramotno i grozno, a takvo će stanje, veli promijeniti u normalno, plemenito i lijepo, što također ne prolazi kod birača jer nisu izgubili pamćenje. Škoro ne bježi od teških tema, zahtijeva međunarodnu komisiju za Jasenovac i prekopavanja arhiva sve dok istina ne izađe na površinu, što je u skladu sa zahtjevima više puta ponavljanim u ovoj rubrici. Ne znam, doista, zašto se panično bježi i od prekopavanja terena, na kraju krajeva tomu se bilo pristupilo i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a zašto se brzo odustalo, poznata je priča. Histerična reakcija razbajrušenog agitpropa govori sve.

Kolindin program (zaboravite operetnu prezentaciju) je u biti dobar, pokriva sve što se pokriti može, a jedina je od kandidata spomenula hrvatski jezik, ako se ne varam. Kada bude izabrana, a vjerojatno hoće, trebat će malo razraditi tu prologomenu i – barem u okviru ne baš posve slabašnih ovlasti – ozbiljnije se pozabaviti suvremenim položajem hrvatskoga jezika. Eto, Putin je, primjerice, osobno stao na čelo nove bitke za ruski jezik, njegovu dostojnost i rasprostranjenost. Shvatio je. Doduše, ta briga ima i druge dimenzije, ali ne ćemo sada o tome.

Nego ćemo o hrvatskom i nadalje. Povijest hrvatskoga jezika nerazdvojna je, naravno, od povijesti hrvatske književnosti. Hrvatska književna povijest nerazdvojna je od političke i društvene, ne samo umjetničkim djelima nego i izravnim angažmanom književnika koji su od najstarijega doba do danas djelovali na političkoj sceni. Bilo je tako i devedesetih, oko Tuđmana cijeli niz književnika, a i on se među njih ubrajao. Koliko književnika danas vidite u tzv. zakonodavnoj, tzv. izvršnoj ili ne daj Bože pravosudnoj vlasti, također tzv. Vrlo, vrlo malo, samo jednog se mogu sjetiti ovako na prvu, to jest Reinera. Ali zato ima osuđenih kriminalaca, potkapacitiranih unterpolitičara, cirkusanata i sivih figura koje nastoje ostati nezapaženim i rade u sjeni.

Među književnicima je nastala (gotovo) prirodna podjela koja je, naravno, ideološke naravi. Oni tzv. lijeve provenijencije, više-manje orjunaških sklonosti, osjetili su trenutak kada se moraju oštro odvojiti od onih koji naginju hrvatstvu, i dobro su učinili. Naime, razumjeli da će u novoj konstelaciji snaga nakon dvije tisućite godine biti protežirani, da je nastupilo njihovo vrijeme i da će ih svaka vlast tetošiti: lijeva jer joj pripadaju, desna jer je samo naoko desna. Tako je i danas. Da je živ, Matoš ne bi dobro prošao.

Ostavimo na čas po strani tu dimenziju, zaboravimo na podjele, i upitajmo se kakav je položaj književnika u ovim vremenima. Ili još bolje, u skladu s mitskom Deklaracijom, kakav je naziv i položaj hrvatskoga književnika. Koliko mi kažu, birokracija u popisu „zanimanja“ vodi književnike kao – spisatelje. One koji imaju spise i po njima nešto spiskaju. Izvan birokratskog rječnika imamo pisce i književnike. Pisci pišu, valjda, i to svašta, a književnicima se objavljuju knjige. Postoje tu i neki jezični problemi koji kompliciraju stvari, ali ponešto i objašnjavaju – riječ pisac teško je prevesti u ženski rod, iako ne i nemoguće, birokratski spisatelj ima ženski pandan u spisateljici (ženi koja premeće spise), a književnica i književnik naoko su jedini prihvatljivi i ravnopravni oblici, riječi koje točno govore kojim se to „zanimanjem“ dotična ili dotični bave. Ali ne, postoji i još jedan novi pojam: gledam i slušam onu kratku emisiju nakon Dnevnika HTV-a, mladoliki nakladnik očito u milosti izvršne države, govori o „proizvođačima teksta“. Eh, napokon je proizveden pravi izraz za bijednike koji se bave književnim poslom, književnosti više nema, nema književnika, postali smo proizvođači teksta. Usput, miljenik izvršne kulturne vlasti je, čini mi se, izdavač anarhističke diverzije tiskane pod nazivom „Jeziku je svejedno“. Još jedna potvrda tzv. kulturne politike.

S tim besmislenim mislima hodam po Interliberu iliti Međuknjižju svršetkom prošloga tjedna. Čujem da su prije mene bili ondje mnogi političari jer su blizu svakojaki izbori. Visoki predstavnik izvršne vlasti pohvalio se da je kultura navučena na jedan posto brutalnog državnog proračuna. Između ostalog i da su isplaćeni zaostatci nastali tko zna kada a u svezi s naknadom za pravo javne posudbe (iz javnih knjižnica). To me je razveselilo, pa sam nazvao ZAMP koji se sada bavi tim poslom i upitao ljubaznu gospođu gdje je moj novac od posudbe u 2017. i 2018., budući da se 2019. već bliži sretnom kraju. Ljubazno mi je priopćeno da se na tome radi i da novac za 2017. mogu očekivati 2020. Hoću reći, spomenuti zaostatci nisu plaćeni, a da je do sve te zavrzlame došlo najmanje je kriv ZAMP koji se zadnji umiješao u tu priču, nakon što su i inače vrlo efikasne „institucije“ toliko zamrsile konce da ih je teško otpetljati.

Hajde, velim, i to će biti jednoga dana, koji neki stariji književnici možda i ne dožive. Uostalom, koga vraga čekaju novac od posudbe iz knjižnica, kao da im je o glavu, pa dobivaju od nakladnika sjajne honorare za svoje knjige, između nula i deset ili u najbolju ruku dvadeset tisuća kuna za opsežan roman. Dobivaju i potpore ako im se posreći i ako su komu osobno simpatični, a obično nisu. Tako je uspostavljen suvremeni žrvanj: književnika, to jest proizvođača tekstova, melje se između privatnog nakladnika i državnoga tijela, s tim da najveći dio privatnih izdavača ovisi o državnom novcu pa se mora i on prilagoditi vremenu.

O svemu rečenom bilo je govora i na marginama Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanog pod pokroviteljstvom predsjednice države. Naziv na prvi pogled pretenciozan, ali u biti točan: namjera je bila okupiti književnike koji pišu hrvatskim jezikom na svim stranama svijeta, no kako visoko predstavništvo kulturne izvršne vlasti nije pokazalo volju da posegne u kesu, moralo se posegnuti za redukcijom i pozvati samo hrvatske književnike iz Hrvatskoj zemljopisno bližih zemalja, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Vojvodine, Crne Gore itd. Trebalo je biti ondje, uvodnoga dana, trebalo je čuti te ljude koji čuvaju i stvaraju hrvatsku književnu riječ, bore se do zadnjega daha u nepovoljnim okolnostima ili se nekako snalaze u povoljnijim, iz Hrvatske ne dobivaju potporu koju priželjkuju, ali dobivaju obećanja na dugom štapu. Sva su izlaganja bila na vrhunskoj razini, a zajednički bi nazivnik mogao biti: dajte vi u Hrvatskoj napokon shvatite da smo i svi mi dionici jedne i jedinstvene hrvatske književnosti, nemojte nas držati rubnim pojavama. Barem biste mogli otkupljivati naše knjige, ako ništa drugo. U govoru Tomislava Žigmanova, rječitog kulturnog i političkog vođe Hrvata u Vojvodini, prvi put sam osjetio stanovitu rezignaciju, ne još i malodušnost.

Jest. A u razgovorima štošta čovjek nauči, ili barem dopuni što već zna. Eto recimo: Boka kotorska kojoj se Crna Gora približila poslije I. svjetskog rata, a komunisti joj posve izručili zaljev hrvatskih svetaca poslije II. rata. Ondje je, u sadašnjoj Crnoj Gori (nalazi se imenom i u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ne zaboravimo) jedan posto Hrvata, to jest manje od jedan posto. Hrvatski književni poslenici (proizvođači), antologičari, književni povjesničari u Boki doista su odlučili boriti se do zadnjega daha, do zadnjega Hrvata, organizirani su, djeluju, podsjećaju na velika imena starije i bliže hrvatske književnosti, izvukli su iz tame zaborava velikoga pjesnika Viktora Vidu koji je morao u iseljeništvo a nostalgija ga gurnula pod kotače vlaka. I još nešto: Crna Gora koja inače ima velikih problema sa srpskim življem unutar sebe, prema ostatcima Hrvata vodi delikatnu politiku – razjedinjenja. Kao da nema drugog posla. Da, kao što se u Srbiji (Vojvodini) zabija klin u hrvatsko biće, pa ih se dijeli na Hrvate i Bunjevce koji nisu Hrvati nego tko zna što su, tako je politička misao suvremene Crne Gore došla na ideju da Hrvate podijeli na Bokelje i Hrvate. S tim da onda, naravno, ni Bokeljska mornarica nije hrvatska. Pa će i prebogata sakralna baština Boke vjerojatno biti proglašena bokeljskom, samo da nije hrvatska i katolička.

Hrvatski studiji

Studentski kampus u zagrebačkom Borongaju nalazi se na površini koju je u onim lijepim komunističkim vremenima zauzimala golema kasarna. Nisam ondje „služio“ nego u Makedoniji, ali su me poslije odsluženja počeli svake nedjelje pozivati na nekakve vježbe. Dok mi nije dojadilo, pa sam od poznanika liječnika dobio listinu s toliko poznatih i nepoznatih bolesti da su se srpski oficiri u Borongaju odmaknuli od mene u strahu i skinuli me sa „spiska“ (proizvedenog od spisatelja). S jugoslavenskom vojskom susreo sam se opet tek početkom devedesetih, u odori hrvatske vojske.

No, zaboravite taj uvod, jednostavno su mi se vratile slike kada sam se automobilom vozio do zgrada u kojima uče studenti Hrvatskih studija. U jednoj od njih održana je prošloga tjedna svečanost dostojna da se zabilježi, dvadeset i sedma godina od osnutka studija koji je izazvao veliki gnjev orjunaške klateži, proglašavan nelojalnom konkurencijom Filozofskom fakultetu na kojemu su predavali i predaju mnogi crveni kadrovi. Bilo je lutanja i unutar Sveučilišta oko statusa Hrvatskih studija, no sada je s tim gotovo: do Božića će, reče dekan dr. Mario Grčević, Hrvatski studiji postati i formalno fakultet, a potvrdio je to i rektor Boras.

O hrvatskom jeziku još i vazda

Lijevi tisak propagira objavljivanje Školske gramatike u produkciji notornog Instituta za jezik i jezikoslovlje. Slučajno (ili ne) do mene je internetom doplovila analiza te gramatike, analiza pisana profesionalno, na visokoj znanstvenoj razini. Ukratko, dokazuje brojnim primjerima da je Školska gramatika žalosni promašaj (urednik Jozić), nesustavan uradak, k tomu još i protkan prikrivenim vukovskim ljepotama. Ilustracija: osobna zamjenica u zagradi ima i naziv lična zamjenica, baš kao da je iz knjige „Jeziku je svejedno“. Druga ilustracija: govori se o ništičnom nastavku. Ja ne znam što je ništični nastavak, možda vi znate, poštovani čitatelji, ako ne znate objasnit će vam djeca kojima je namijenjena Školska gramatika. Nema veze s ništarijama. Ili ima.

Institut je, inače, pod kapom Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa se valjda svojim proizvodima uklapa u Školu za život, koja je doista učinila preokret na obrazovno-odgojnoj sceni: u školama nema ni đaka ni učitelja. Beskrajno ferije, oh da sam barem učenik.

Još nešto: ipak mislim da je školska reforma uspjela. Uspjela je izbaciti iz lektire „Smogovce“, a to je velik uspjeh, nakon što četrdeset godina takav pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa ni Šuvaru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari