Pratite nas

Gost Kolumne

Stjepan Štimac: Puhovski protiv Puhovskog

Objavljeno

na

Velika bitka dva vižljasta filozofa nastavlja se najnovijim laganim golom Puhovskog, dok Puhovski nijemo gleda kako mu Puhovski zabija iz zaleđa niti ne osvrnuvši se na protestiranja Puhovskog koji tvrdi da se ovomu nije nadao od Puhovskog.

“Za mene su oni „good guys”, Puhovski za dnevno.hr

HOS-ovci nisu bili branitelji nego agresori.” Puhovski za N1

Filmski prilog: Nitko se ne usud reći HOS-ovci su bili agresori a ne branitelji

Da nije bilo HOS-a Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu 1991. godine” Siniša Glavašević na radio Vukovaru

Dakle, a to bi jedan profesor filozofije licenciran da predaje i logiku trebao znati; logika nam govori sljedeće:

  1. Ako je netko napadao Vukovar i sravnio ga sa zemljom, pa onda poklao kompletnu bolnicu, tisuće civila odveo u roblje i koncetracione logore, odakle se tisuće nisu vratile, taj netko je jedna strana, jel tako druže Puhovski?
  2. Ako je HOS pružao otpor tomu nekomu tko je napadao, a drug Puhovski smatra da HOS-ovci nisu bili branitelji i da je HOS agresor, onda je logična posljedica i zaključak da su Arkanovi koljači, četnici svih vrsta, potpuno posrbljena JNA, šešeljevci i sve ostale skupine koljača  – obrambene snage koje su s pravom napadale i pobile nekoliko tisuća Hrvata u Vukovaru. Posljedično je i Siniša Gavašević agresor.

Isto vrijedi i za čitavu Hrvatsku, pa i Jasenovac, gdje su jedanaestorica junaka HOS-a pali braneći domovinu. No Puhovski HOS smatra agresorom, a ne braniteljima, pa je opet posljedično normalno i pohvalno da su mučki ubijeni. Mislim, meni je sasvim normalno da se agresora ubije, no ja agresorom smatram one koji su opet digli ustanak i opet pobili sve Hrvate na okupiranim područjima, a čemu su se, između ostalih, usprotivili i HOS-ovci. Puhovski HOS-ovce smatra agresorima, a onda proizlazi da su oni koji ih pobiše branitelji? Presude iz Haaga govore o agresiji na Hrvatsku sa elementima genocida (lažnim svjedocima usprkos), misli se na one protiv kojih se HOS borio, naravno, no drug Puhovski je nezadovoljan presudom Haaškog tribunala odlučio zamijeniti uloge agresora i obrambenih snaga pa eto, proglasi HOS agresorom. I nikom ništa? Vrlo vjerojatno se sad kvalificirao i za nekakvu visoku dužnosničku funkciju u Hrvatskoj.

Međutim, “U svim pričama koje sam čuo nema nijedne koja govori o ratnim zločinima koje su počinile postrojbe HOS-a. A nema dvojbe da su sudjelovali u borbama. Za mene su oni “good guys”, a predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću bi to trebalo biti najvažnije“. rekao je Puhovski za dnevno.hr.

Puhovski protiv Puhovskog. Koga slušati, komu vjerovati, razdraganom Puhovskom u jednoj dimenziji ili možda nadrndanom Puhovskom u drugoj dimenziji? Jesu li HOS-ovci spašavali Vukovar kako je u svojoj varijanti događaja smatrao Siniša Glavašević izvještavajući iz sravnjenog Vukovara? Ili su agresori HOS-ovci koji su se borili protiv Veselina Šljivančanina, arkanovaca, šešeljovaca, četnika svih vrsta i pročetničke JNA? Kako tretirati Ovčaru, jesu li masovne grobnice pune pobijenih ranjenika (od kojih su mnogi HOS-ovci) i osoblja bolnice Vukovar ustvari grobnice agresora koje pobiše branitelji? Trebamo li onima koji su poklali ranjenike, po Puhovskom agresore, po Stanimiroviću ustaše, dignuti spomenike, podijeliti činove, nagraditi ih i dati im počasti? Ovo su ozbiljna pitanja i nadrndani gosp. Puhovski dužan je dati odgovore na ova pitanja s obzirom na to da uvodi nove-stare velikosrpske vrijednosti u jednadžbu Domovinskog rata.

Oni su se borili po svom programu za Hrvatsku do Zemuna. Po međunarodnom pravu to je agresija na tuđi teritorij.” Puhovski za N1

Zanimljivo, u Zemunu je 1921. živjelo 70% Hrvata, danas je Hrvata manje od 1%. To je dokaz bratske ljubavi i tolerancije naše braće Srba. Inače su 1918. Zemun okupirale snage Kraljevine Srbije, od 1941. do 1945. opet je bio hrvatski, za vrijeme NDH, a onda vladavina tame u kojoj Hrvati potpuno nestadoše, s naše točke gledišta. Ili vladavina svjetlog junačkog pomora Hrvata u kojem potpuno nestadoše, s njihove točke gledišta. To samo onako, da vidimo imaju li ideje o Hrvatskoj do Zemuna neka povijesna pokrića…

Što se Puhovskog tiče stanje je riješeno, zacementirano. Prema velikosrpskoj špranci stanje se uvijek računa samo i jedino od trenutka kad Hrvati potpuno izgube i fizički nestanu. No kad  izgube velikosrbi onda nije gotovo i nastane dreka “auzmiš, auzmiš…“, te se igra mora ponoviti. Igra se igra do trenutka kad Hrvati potpuno izgube i onda je to stanje zacementirano i povijesno takvo kakvo je i od tada više nema “auzmiš“. Pa tako Hrvatska do Zemuna jest fašizam ili tako nešto, no Srbija po liniji Vivovitica, Karlobag, Karvlovac legitimno je pravo na mišljenje, a otpor toj ideji, pogađate, fašizam, F A Š I Z A M!!!

Eto to je otprilike logika po kojoj su HOS-ovci braneći Hrvatsku na ovoj liniji i u sred Hrvatske ipak agresori, a oni drugi ne mogu biti ništa drugo nego branitelji, u ovom slučaju linije V-K-K, dakle Velike Srbije.

U svakom slučaju, činjenica je da HOS nikada nije prešao ubijati u Srbiju kao što je Srbija, kako je i Milošević rekao, poslala sve najbolje elitne brigade, svu vojsku, svu tehniku, čudo… u Hrvatsku i tom su tehnikom i tim hordama sve Hrvate i sve hrvatsko spalili i pobili, dok pripadnici HOS-a definitivno nisu izlazili izvan granica RH, a po međunarodnom pravu nije agresija braniti svoju domovinu, lažeš. Dođe mi da mu nacrtam, jer mi se čini da ne shvaća baš najbolje.

Oni su bili i unutarnji agresori jer su se pozivali na Pavelića koji je klao manjine.” Puhovski za N1

Također zanimljiv izbor riječi ljevičarskog gurua, no, no, druže, ovo ti doista nije trebalo.

Dakle HOS-ovci su unutarnji agresori jer su se pozivali na Pavelića, ajde? Na onoj listi najvećih zločinaca svijeta, satrapa, ubojica, koljača, gamadi, gnjida, ljudskog otpada, smeća, smrada… Tito zauzima visoko deseto mjesto, da bismo pronašli Pavelića morali bismo duuugo dugo listati, dok ruke ne zabole.

Moje je pitanje guruu: Ako su agresori oni koji kolju manjine kakvi su, pobogu druže, oni koji kolju većinu, i to desetkuju većinu pa se probiju među prvih deset koljača svijeta? Jel ti to druže upravo proglasi ovu šaku jada koja sebe zove antifašistima, dok ostrašćeno slavi genocid nad Hrvatima, agresorima?

Bravo za logiku i dokaz da iz lažnih ili besmislenih premisa može proizaći istinita konkluzija, bravo za primjer.

I mali dodatak:

Plenković stalno živi s brojem 76 pred očima. On ne može znati na koga sve može računati ako se takav problem dogodi. Veći problem su moderni desničari od radikalnih, to su oni koji su uz Stiera. Oni se neće toliko koncentrirati na ustaško znakovlje nego obiteljske vrijednosti. Ovi su sukladni svjetskim trendovima što ne znači da su u pravu. Oni mogu postati ozbiljan čimbenik.” Puhovski za N1

Prvo, “Veći problem su moderni desničari”?

Komu je to problem? Iz koje pozicije netko može nekoga drugoga proglasiti problemom zbog mišljenja o određenim fenomenima, o odgoju svoga djeteta, primjerice? Dijalog, demokracija, inteligencija, um, svijest, viša svijest… sigurno se ne mogu povezivati sa ograničenjima tipa: “Tvoje mišljenje je problem”. Zašto problem? Zašto je problem mišljenje većine, a nije mišljenje manjine, zašto uopće mišljenje proglašavati problemom, o veliki i moćni filozofe?

Jesi razmišljao o tomu da je možda tvoje mišljenje o mom mišljenju o mojoj djeci, kao problemu, najveći problem u cijeloj priči? Priznaj da nisi? Nije ti palo na um i meni dati pravo na mišljenje i ne tretirati ga kao problem, a ti si svoje pravo “sudije” među narodom zaradio kako? Božanskom objavom, partijskom knjižicom, kako? Kako ako čak nisi sposoban tuđe mišljenje prihvatiti drukčije nego kao problem? O čemu i komu bi sudio ti koji unaprijed proglašavaš nečije mišljenje problemom? Jesi li svjestan da si tim činom svrstavanja uz neko drugo mišljenje, kojemu je ono prvo problem, samo stranka u sporu i da ne možeš biti “sudija” u tom sporu, a htio bi biti? Nisi, naravno!

Drugo, “Oni se neće toliko koncentrirati na ustaško znakovlje nego obiteljske vrijednosti. Ovi su sukladni svjetskim trendovima što ne znači da su u pravu. ”

Ma hajde! Koncentrirati se na obiteljske vrijednosti ne znači biti u pravu, ma hajde još jednom!

A tko je onda u pravu i tko bi to trebao odrediti koje su vrijednosti iznad obiteljskih? Komunistička partija? Komitet 300? Trilaterala? Bilderberg? Soros? Sparušeni starci koji određuju što smijemo učiti dijete, a koji su dokazano nastrani i poremećeni, no imaju milijarde i plaćaju šaku jada u politici i još veću šaku jada u prosvjeti – da pišu spolne odgoje i rodne ideologije kao epitaf ovoj umirućoj civilizaciji idiota?

Treće, “Oni mogu postati ozbiljan čimbenik.“.

Gle vraga, pa kako onda spriječiti da narod postane čimbenik u planiranju svoga bivanja, o premudri? Poduči nas druže Puhovski. Kako oduzeti narodu pravo da odlučuje što ćemo sa sobom, sa svojom državom i sa svojom djecom? Kako delegirati pravo na odlučivanje o vrijednostima u državi u kojoj živimo ili pravo na odgoj naše djece onima bez duše i ljubavi, ali sa pustim milijardama?

I ono najvažnije – Zašto?

Stjepan Štimac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Karikaturalni Obersnelov izborni legitimitet!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota je; poniženje, poraz i tuga demokracije te pokazatelj „light“ totalitarizma u Republici Hrvatskoj što je udarni termin na javnoj televiziji tzv. HRT emisija „Nu2“ u nedjelju 1. srpnja 2018.g. ustupljena Vojku Obersnelu da uz pomoć voditelja Aleksandara-Ace Karađorđevića ispričavam se Stankovića obmanjuje javnost i gledatelje, a toj istoj javnosti i gledateljima/pretplatnicima uskraćena je mogućnost da saznaju činjenicu o rezultatima lokalnih izbora u svibnju 2017.g. na kojima Vojko Obersnel nije dobio legitimitet odnosno političku potporu/glasove birača koji su razmjerni i primjereni demokratskim standardima, zbog čega je on nelegitimni i nedemokratski gradonačelnik Grada Rijeke!

Legitimitet se definira u nešto pojednostavljenoj odrednici kao politička potpora koju su birači na slobodnim, ravnopravnim, fer i poštenim a to znači demokratskim izborima; svojom slobodnom političkom voljom izraženom zaokruživanjem na glasačkom listiću dali nekoj političkoj stranci ili pojedinom političaru. Dakle, legitimitet je opravdanost i utemeljenost na glasovima odnosno izbornoj političkoj potpori birača odnosno biračkoga tijela, da stranka ili pojedinac obnašaju vlast razmjerno izbornoj političkoj potpori i općem interesu društva.

U stvarno demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi, trodiobena vlast na svim razinama od državne preko područne do lokalne temelji se i obnaša na osnovi i razmjerno izbornom legitimitetu odnosno demokratskoj političkoj potpori koja je dobivena na izborima, te upravno općem i zajedničkom društvenom interesu i dobru. Tako je i određeno člankom 3. Ustava Republike Hrvatske stavcima 2. i 3.: U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

TOTALITARNI MONIZAM, DEMOKRATSKI PLURALIZAM I AUTORITARNI OGRANIČENI PLURALIZAM

U totalitarnom političkom sustavu postoje samo institucionalni i dopušta se izvaninstitucionalni ideološki i politički monizam, demokratski pak sustav u načelu ima neograničen ideološki i politički pluralizam, a autoritarni sustav je karakterističan po ograničenom pluralizmu. I upravo je ograničeni pluralizam središnja oznaka razgraničenja autoritarnog poretka prema demokratskom političkom poretku. A toga smo većinom kao pasivni i pokorni promatrači upravo svjedoci u Gradu Rijeci gdje gradonačelnik Vojko Obersnel po autoritarnom obrascu protuustavno i protuzakonito ograničava pluralizam te ljudska i građanska prava i slobode. A prema članku 3. Ustava RH i demokratski višestranački sustav uvršten je u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje su i temelj za tumačenje Ustava, što implicitno znači da su i ideološki te politički pluralizam najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske! Upravo zbog toga je indicirana te i potrebna politička, društvena i etička postizborna analiza na kakvom i kolikom izbornom legitimitetu odnosno političkoj volji tj. glasovima birača je utemeljeno pravo i opravdanje da Vojko Obersnel uopće obnaša vlast?

MIZERABILNA KARIKATURA UMJESTO DEMOKRATSKOG IZBORNOG LEGITIMITETA

U drugom krugu mjesnih izbora za gradonačelnika Rijeke 4. lipnja 2017.g. u birački popis bilo je upisano 110.187 birača koji zajedno čine biračko tijelo, a na izborima je glasovalo 31.316 ili 28,42 posto od ukupnog broja birača odnosno biračkoga tijela. Kandidat izborne koalicije SDP-PGS-HSU-IDS-LAB-SDSS-HSS Vojko Obersnel dobio je 17.410 ili 55,59 posto glasova, a neovisni (što znači da nije imao ikakvu institucionalnu potporu nego dapače sve moguće opstrukcije!) kandidat Hrvoje Burić dobio je 13.371 ili 42,70 posto glasova birača. Ni u jednom jedinom izvješću, analizi ili komentaru u medijima nije spomenuto da se tih 55,59 posto glasova koliko je dobio kandidat Vojko Obersnel odnosi na izašle birače jer se to podrazumijeva što i jest točno, ali je prikrivena činjenica da biračko tijelo čine svi birači koji su upisani u popis birača a ne samo oni koji su izašli na izbore. I upravo u tome se sastoji manipulacija, obmana i prevara birača i javnosti jer oni nisu obaviješteni i o izbornom legitimitetu odnosno koliko je glasova birača kandidat Vojko Obersnel dobio od biračkoga tijela, a to je jedini valjan i značajan pokazatelj političke potpore koju su mu svojim glasovima dali birači! Pa koliko je doista gradonačelnički kandidat Vojko Obersnel dobio glasova u odnosu na biračko tijelo odnosno sve državljane Republike Hrvatske s prebivalištem u Gradu Rijeci koji su bili upisani u popis birača?
U birački popis bilo je upisano 110.187 birača, a za kandidata Vojka Obersnela glasovali je njih 17.410 ili 15,80 posto biračkoga tijela! Što znači da je za kandidata Vojka Obersnela glasovao tek svaki šesti birač ili jedna šestina (1/6) biračkoga tijela, a da za njega izravno ili neizravno nije glasovalo odnosno nije mu dalo političku potporu tj. legitimitet 92.777 ili 84,20 posto birača odnosno punoljetnih građana Rijeke! A to je doista svjetlosnu godinu daleko od demokratskog izbornog legitimiteta, odnosno demokratske izborne političke potpore biračâ dostatne za legitimno obnašanje vlasti. To može biti i jest samo i jedino mizerni (podsjetimo se da pridjev „mizeran“ dolazi od latinske imenice „miserere“ koja znači i – povraćati), groteskni i karikaturalni izborni legitimitet; a nikako i nipošto izborni legitimitet primjeren demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi jer on ima i kvantitativnu dimenziju o čemu neizravno svjedoče i tzv. organski zakoni i uvjeti odnosno potrebna kvalificirana zastupnička većina kojom se oni usvajaju u parlamentima! Pa kako se uopće može ostvariti ustavna odredba da „narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika“, kad konkretno u Rijeci „narod“ odnosno ogromna većina od 84,20 posto svih birača nisu izabrali odnosno izravno ili neizravno nisu glasovali za tog „predstavnika“ tj. Vojka Obersnela’? Jedino tako da izborni sustav i izborni proces nisu demokratski, a „izabrani“ kandidat nema demokratski izborni legitimitet!
To znači da u životima i sudbinama 103.780 stanovnika Grada Rijeke u političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom, moralnom i svakom drugom kontekstu dominantnu ulogu i moć ima gradonačelnik koji ima izbornu političku potporu odnosno izborni legitimitet samo 17.410 birača odnosno stanovnika Rijeke, te koji su zajedno s gradonačelnikom umreženi u interesno-klijentelističko-nepotističku i ideološko-političku makrogrupaciju te u nešto slobodnijem smislu gotovo da bi se moglo reći i svojevrsnu „mafiokraciju“, te koja nerazmjerno dobivenom izbornom političkom legitimitetu i protivno općem društvenom interesu prema svojim parcijalnim i sebičnim potrebama i probicima dominantno utječe i usmjerava sve bitne političke, ekonomske, društvene i ostale procese u Gradu Rijeci! Pa sad građani Rijeke čujte i počujte, te saznajte zašto se teško možete zaposliti, odakle visoka stopa nezaposlenosti, trgovanje utjecajem, korupcija, nepotizam, klijentelizam, pad životnog i komunalnog standarda, iseljavanje, pad broja stanovnika, nizak natalitet te opća bezperspektivnost i pesimizam na samoj granici beznađa. Tome je pridonijelo i psihološko-političko stanje većine građana u obliku biračke apatije koja se ogleda u iznimno niskoj izlaznosti birača na izbore od samo 28,42 posto jer je od ukupnog broja od 110.187 glasovalo samo 31.316 birača što pogoduje SDP-u kao „hegemon“ stranci u Rijeci čija ideološka i klijentelistička stranačka i satelitska biračka „vojska“ disciplinirano izlazi na izbore. Kod velikog dijela birača ta enormna izborna apstinencija izraz je gubitka povjerenja i prosvjed protiv izbornog procesa koji nije potpuno slobodan, pošten i medijski ravnopravan; kao i protiv izbornog sustava koji zbog visokog izbornog praga i malog broja mandata u izbornim jedinicama ima ciljnu predodžbu većinskog izbornog sustava, pa se zbog toga utemeljeno može i kvalificirati kao – lažni razmjerni izborni sustav!
A, ima li lijeka toj „izbornoj melankoniji“ naroda? Ima i sastoji se u tome da se birače motivira da izlaze na izbore tako što će izbori biti pošteni a stranke i kandidati u izbornome procesu te i medijski ravnopravni, te da se polovica zastupnika bira apsolutnim većinskim izbornim sustavom, a druga polovica stvarnim razmjernim izbornim sustavom a to je onaj u kojem je cijela država jedna izborna jedinica uz izborni prag od 4 posto dobivenih glasova po izbornoj listi. Logično, i uz bitnu te za demokratski karakter izbora i provođenja vlasti odnosno za razvitak demokracije u Hrvatskoj prijelomnu odredbu u izbornim zakonima da se lokalni i područni izbori ponavljaju ako na njih ne izađe najmanje 45 posto plus jedan birač od ukupnog broja birača, odnosno da se parlamentarni izbori ponavljaju ako na izbore ne izađe najmanje 55 posto plus jedan birač od ukupnog broja birača odnosno biračkoga tijela. Tako će neizlazak na izbore postati aktivan politički čin i izraz demokratske volje i političke slobode birača, a sankcija za one koji su uzrok biračke apatije i masovnog prosvjednog neizlaska birača na izbore, a to su lako ćete se sjetiti, upravo oni koji od te izborne apstinencije i imaju najviše koristi – političke stranke i političari! Ideje o zakonskoj prisili i kaznama biračima za neizlazak na izbore su iz totalitarnog imaginarija i arsenala, jer demokratski izbori su samo oni izbori koji su slobodni, a sloboda je ništa drugo doli mogućnost da se bira tj. slobodno izrazi svoju političku volju. A u tu demokratsku slobodu ulazi i mogućnost izbora odnosno odluke da se na izbore – ne izađe!

BEZ DEMOKRATSKOG LEGITIMITETA I U GRADSKOME VIJEĆU

Vojko Obersnel bio je i nositelj izborne liste ideološki, politički i društveno poprilično nelogične i više kartelijanske nego demokratske koalicije SDP-PGS-HSU-IDS-LAB-SDSS-HSS na izborima za Gradsko vijeće Rijeke, koja je dobila još i manji broj glasova nego što ih je on dobio kao kandidat iste te koalicije za gradonačelnika. Ta koalicijska izborna lista dobila je samo 14.922 glasa ili 37,78 posto glasova izašlih birača ili bijednih i za svako legitimno obnašanje vlasti apsolutno nedostatnih 13,55 posto glasova biračkoga tijela! Tako Vojko Obersnel kao gradonačelnik i izborna lista njegove koalicije u Gradskome vijeću nemaju ni „d“ od demokratskog izbornog legitimiteta potrebnog za legitimno obnašanje vlasti, ali su to „nadoknadili“ postizbornom interesnom trgovačko-koruptivnom koalicijom ideoloških i političkih „rogova u vreći“ za koju birači nisu glasovali i koji su stoga izdani i prevareni a njihovi glasovi zloupotrijebljeni za osobne, grupne i partijske interese; a protiv općeg društvenog dobra odnosno životnih interesa, standarda i potreba svih građana.

UMJESTO DEMOKRATSKOG AUTORITARANO DJELOVANJE I PONAŠANJE

No, kad nemaju ni „d“ od demokratskog izbornog legitimiteta i demokratske političke kulture, Vojko Obersnel te SDP i satelitske političke stranke imaju sve elemente, značajke i atribute kleptokratskog, ohlokratskog i autoritarnog politički udruženog protučovječnog pothvata. A autoritarno djelovanje i ponašanje sada su i kulminirali protuustavnim i protuzakonitim zabranama i opstrukcijama referendumskih inicijativa o otkazivanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona, a pravo i sloboda provođenja kojih su zajamčeni člankom 22. stavak 2. i člankom 87. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, člankom 3. stavci 2. i 4., i člankom 8. c Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave, te člankom 334. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, (vidi tablicu). Pa narod u obrani svojih ustavom i zakonom zajamčenih pravâ i slobodâ, ima ne samo demokratsko pravo nego i obvezu podnijeti tužbu građanskom sudu te i primijeniti građanski neposluh kao jedini način da se zaštiti od autoritarnog ograničavanja demokracije te kršenja ljudskih i građanskih prava i sloboda!
U demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi vlast se provodi razmjerno dobivenom izbornom legitimitetu i upravno općem društvenom interesu, a ne zlouporabom državnih i javnih službi, pravosuđa, policije, tajnih službi, monopolom te zloupotrebom i manipulacijama karteliziranih tiskanih medija i navodno javne televizije, dogovornom ekonomijom i ortačkim kapitalizmom; na opću društvenu štetu i u korist političke oligarhije te njezinih neformalnih centara moći, klijentelističko-nepotističke polipozne mreže i interesnih grupa, klanova i kartela; te kakistokracije kao modela i prakse vladavine, kako su to još Stari Grci govorili – najgorih, najnemoralnijih i najnehumanijih!

Tablica 1 Broj potpisa za referendum i dana za prikupljanje
DRŽAVA BROJ STANOVNIKA POTREBAN BROJ POTPISA DANA ZA PRIKUPLJANJE
Slovenija 2.000000 40.000 2 % 30
Hrvatska 4.200000 374.000 11 % 15
Švicarska 8.000000 80.000 1 % 90
Mađarska 9.800000 200.000 2 % 120
Italija 49.5ooooo (biračko tijelo) 700.000 1,5 % (nepoznato)

Erih Lesjak

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

‘Mrtva Mladenka iznad Neretve’

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnu Dragana Bursaća AJBalkans prenosimo u izvornom obliku:

Mladenka Zadro je vesela djevojčica. Rođena je i odrasla u svojoj Grabovici. Tu nadomak Neretve, pored Jablanice. Grabovica je najljepše mjesto na svijetu.

Početkom septembra napunila je četiri godine. A čitav njen svijet, osim sunčanog neba Hercegovine, osim one rijeke podno Grabovice što se zeleni i nosi ljeti rashlad, čitav njen svijet su baba Matija, djed Ivan, tata Mladen i majka Ljubica.

I još više čitav njen Kosmos su joj braća Goran i Zoran. Kosmos iznad Grabovice. Jedan ima 13, a drugi 11 godina. Stariji su od Mladenke, i biće joj vječni životni oslonac. I kad ne bude ostalih, i kad sve prođe, moći će Mladenka da se osloni na braću.

Zašto se tresem?

Djevojčica to ne zna, ne može formulisati u racionalnu misao, ali njeno biće osjeća toplinu roditeljsku, ljubav bratsku, pa se sva razbaškari po travi ispred kuće u Grabovici. O, biće to lijep život sigurno.

A onda rafal, jedan pa još jedan.

Tijelo djeteta se instinktivno zatrese. Naviklo se to tijelo, u toj Grabovici, koja je postala nekako uska i ružna, naviklo se to malo biće i na strane ljude, na vojnike. Njih tri stotine prolazi čitavo ljeto kroz Grabovicu. Neki ostaju, neki odlaze, novi pristižu…

Ne zna Mladenka sa svoje četiri godine šta su vojnici i šta rade oko njihovih kuća. Ne zna Mladenka, ali njeno tijelo zna. Na svaki rafal se strese. I tako cijelo ljeto. Samo, ove septembarske noći je drugačije. Vojnici ne pucaju u zrak, kao i dosad. Nekako su se uozbiljili. Ne pričaju toliko glasno, ne smiju se. Tek pokoji šapat.

I trudi se Mladenka da shvati sa svoje četiri godine i ta lica i taj šapat i te puške, te strašne cijevi čija rika je tjera u groznicu. Trudi se dijete, ali ne može pojmiti. To je sa one strane razuma. I promatra Mladenka kako joj vojnici odvode braću Gorana i Zorana u štalu. I promatra Mladenka kako joj odovde baku Matiju, djeda Ivana i tatu Mladena iza kuće.

Ona stoji nasred dvorišta sa majkom Ljubicom. Majka joj je SVE, a njena dječija ruka oprana znojem i drhtavicom upija se u majčin dlan. I to njeno sve se pretvara u sluh. Sluša Mladenka kako se neki ljudi deru na njenu braću, traže hajvane. I sluša kako joj srce tuče, tamo sa njima i za njih u štali. Biće nešto strašno!

Proći će!

A onda sa druge strane iz pravca kuće rafal od kojeg se dijete zgrči. Pa još jedan. I još jedan. Majka je vodi u štalu prema braći. Ništa Mladenki nije jasno. Šta se desilo iza kuće? Sad se i majčina ruka trese. Majka nosi djevojčicu kao sastavni dio svoga tijela, što i jeste. Mladenka je ugledala Gorana i Zorana, kako se teturaju od straha. Stariji govori majci da treba da bježe u brdo, vojnici su počeli strijeljati.

Mati odmahuje rukom. Ne vjeruje šta joj sin govori. Kakvo bježanje, misli. Tu su svi, živi i zdravi, nije to ništa, proći će. Drhtavim glasom objašnjava dječacima da ostanu u štali, a ona će sa Mladenkom otići iza kuće da vidi šta je bilo. Pa i ovi vojnici su ljudi, nisu hajvani, ne bi digli ruku na nevine i nedužne, zar ne?

Mladenka u majčinom naručju osjeća svoje srce kako lupa i lupom zaglušuje srce majčino. Sad se obje tresu. Izlaze iz štale. Majka spušta djevojčicu pored sebe i polako se kreću ka sredini dvorišta. Mladenka osjeća nekakv čudan miris.

Da je imao ko da joj kaže, rekao bi joj barut. Sa majkom opet hoda ka kući. A onda u momentu vidi kako uz kuću curka crvena vitica vode. Da je imao ko da joj kaže, rekao bi krv. Na svu sreću tri vojnika su ih zaustavila prije kuće. Možda ne moram da gledam to nešto strašno, misli se dijete od četiri godine.

Vojnici im pokazaše rukom da stanu tu posred dvorišta. Poslušno, tiho, majka i kćerka su stajale jedna pored druge. Mladenka je uvukla glavu među ramena i kikice su joj nekako čudno izvirile naprijed preko tamnoplave haljinice. Stegla je majci ruku jače. Onda se stresla posljednji put. Ništa više nije čula.

Miris baruta i puške koje reže, stopile su se u noći iznad mrtvih tijela majke i kćerke.

Trag zvjeri i priča preživjele braće

Vedra noć u Grabovici 8. septembra 1993. godine. Vedra noć prije 25 godina. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas slavila svoj 29 rođendan. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas bila sjajna mlada žena. Ali nisu…

I zvjeri su ubile sve u selu. Ubile su u toj noći 33 Mladenkina rodjaka i susjeda. Ubili su joj oca, majku, djeda i baku.

A, braća Goran i Zoran? Ovo je njihova priča:

“Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”.

Eto, dječaci su preživjeli da svjedoče zlu koje ih je zadesilo. O ljudima i zvijerima da svjedoče.

Ovo strašno zlodjelo počinjeno je u zoni odgovornosti IV. korpusa Armije RBiH.

Zločin bez adekvatne kazne

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Ali samo za pojedinačne zločine ubistva. Ne i za ratne zločine. Na sramotu ove zemlje.

Da podsjetimo, Enesa Šakraka Županijski sud u Sarajevu osudio je na 10 godina zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubistva troje članova porodice Zadro i to Ivana, Matije i Mladena.

Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, ali Haaški sud oslobodio ga je optužbi. Po komandnoj odgovrnosti NIKO NIKADA NIJE ODGOVARAO.

U Grabovici su stradali:

Josip Brekalo, 1939.
Luca Brekalo, 1939, žena Josipa
Pero Čuljak, 1913.
Matija Čuljak, 1917, žena Pere
Andrija Drežnjak, 1921.
Mara Drežnjak, 1921, žena Andrije
Dragica Drežnjak, 1953, kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak, 1933.
Ljubica Drežnjak, 1932, žena Živkova
Cvitan Lovrić, 1936, ubijen prije 09.09 1993. u svojoj kući
Jela Lovrić, 1940, žena Cvitanova, ubijena prije 09.09 1993. u svojoj kući
Mara Mandić, 1912.
Ivan Mandić, 1935.
Pero Marić, 1914.
Dragica Marić, 1914, žena Perina
Ilka Marić, 1921.
Ruža Marić, 1956.
Martin Marić, 1911.
Marinko Marić, 1941.
Luca Marić, 1944, žena Marinkova
Marko Marić, 1906.
Matija Marić, 1907, žena Markova
Ruža Marić, 1935.
Ilka Miletić, 1926.
Anica Pranjić, 1914.
Franjo Ravlić, 1918.
Ivan Šarić, 1939.
Ivan Zadro, 1924.
Matija Zadro, 1923, žena Ivanova
Mladen Zadro, 1956, sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro, 1956, žena Mladenova
Mladenka Zadro, 1989, četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk, 1930. ubijen prije 30.07.1993. u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće.

Još 16 tijela nije pronađeno. Pretpostavlja se da su bačena u Neretvu ili u akumulacijsko jezero HE Salakovac. Neki od ubijenih prije egzekucije su bili monstruozno mučeni.

U zapisima stoji:

– Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;

– Pero Marić je zaklan;

– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo.

Danas, tačno četvrt vijeka poslije, Grabovica ne postoji. Nema u njoj stanovnika. Samo duh četvorogodišnje Mladenke koja će vječno imati čeriri godine i koja će vječno tražiti pravdu za sebe i svoju mrtvu porodicu.

Mrtva, a živa iznad nas, Neretve i Svemira.

Da se ne zaboravi!

Piše: Dragan Bursać / AJBalkans

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari