Pratite nas

Razgovor

Stjepandić: Na scenu prenosim duh Zvonimira Hodaka

Objavljeno

na

Intervju Mladena Pavkovića s hrvatskim novinarom Draženom Stjepandićem, autorom monodrame po tekstovima Zvonimira Hodaka

Monodrama ili monokomedija „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, po tekstovima Zvonimira Hodaka, a koju je za kazališnu izvedbu prilagodio Dražen Stjepandić, već se relativno duže vrijeme s uspjehom izvodi na hrvatskim pozornicama…

Naime, čuveni zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak svakog tjedna ispisuje kolumnu „Lijevom našom“ nekada na portalu „Dnevno“ i tjedniku „7dnevno“, a sada na raznim portalima. Branio je mnoge ljude, a u svojim kolumnama,  uporno i nepopustljivo brani hrvatstvo. Hodakove kolumne prepune su stvarnih osoba, a neke od onih o kojima piše opravdano ih naziva – Žikina dinastija.

Hrvatstvo i danas u neovisnoj Republici Hrvatskoj je tabu, protivljenje i osporavanje hrvatstva se plasiralo u mentalitet, generacije i generacije stjecale su privilegije osporavajući svoj mali hrvatski narod.

Ima više od dva desetljeća kako taj sporni hrvatski narod uživa svoju državu, a s tim se nekada privilegirani počev od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Titove SFRJOT teško mire. O tome Zvonimir Hodak iz tjedna u tjedan na duhovit način upozorava u svojoj kolumni.

Uoči nastupa u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 5. i 9. veljače, razgovarali smo s Draženom Stjepandićem, dramaturgom, redateljem i glumcem predstave „Žikina dinastija u lijevoj našoj“… Ili, kako je od novinara postao glumac!

Medijski pokrovitelji predstave su: 7 dnevno, Nemoguća emisija Z1,  Zabavni radio, Radio Kaj, Superradio Čazma i portal Superradio.hr, Max portal.hr, Projektvelebit.com, portal Tjedno.

Kako je dosad primljena vaša monodrama ili monokomedija „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, tim prije jer ste je odigrali i u više mjesta i gradova diljem Hrvatske? – pitamo Stjepandića.

Jako dobro. Gostovali smo u: Gospiću, Čazmi, Sinju, Jaski, Mostaru, Širokom, Livnu i Vrbovcu. Dogovaramo gostovanja u Splitu, Puli, Koprivnici, Sisku, Sunji… U Zagrebu smo iz Male scene preselili u mali Lisinski. U utorak 5. i subotu 9. veljače izvest ću predstavu u poznatom zagrebačkom hramu kulture. Sav prihod je namijenjen Zakladi Ivane Hodak koja pomaže dobre studente slabijeg imovnog stanja. Gledatelji se gledajući predstavu daleko više smiju nego plaču jer smo iz popularnih kolumni gospodina Zvonimira Hodaka namjerno izdvojili duhovitije dijelove. Uz Tanju Torbarinu, gospodin Hodak je najduhovitiji domaći novinarski autor. Naravno postoje dijelovi kolumni i predstave koji nikome nisu smiješni. Predstava je dosta slojevita, pa ima i dijelova nad kojima se treba zamisliti.

Kolega Hodak kontinuirano piše svoje kolumne, jer to znači da svaka vaša  predstava nije ista, barem što se tiče teksta?

Monokomedija, monodrama, farsa… nazovite kako hoćete, to izgovaram i u predstavi, koja je doživjela velike promjene u odnosu na onu premijerno izvedenu u travnju, prošle godine, na sceni Male scene. Izvedba u Lisinskom imat će još neke novine, uvijek nešto ubacujem novoga, za svako gostovanje ubacim  nešto  o gradu i mjestu gdje gostujemo. Komad slobodno diše,  ali jedan čvrsti prepoznatljivi kostur ostaje.

Kako na vas gledaju glumci. Naime, s obzirom da vam je glavno zanimanje novinar (objavljivali ste u brojim listovima i časopisima, a sada uređujete portal Tjedno) stječe se dojam da ima ljubomore, zavisti, pa i zlobe?

Sve je ovo splet okolnosti. Dugo sam tražio glumca, pregovarao sam s nekolicinom poznatih glumaca. Nekima je bilo opasno po glumačku egzistenciju prihvatiti se ovako subverzivnog političkog teksta. Ljevica apsolutno vlada hrvatskim kulturnim prostorom. Drugi jednostavno nisu imali prostora u svoje obveze uglaviti i ovu predstavu, a nismo htjeli glumca kojem bi “U lijevoj našoj” bilo nešto sporedno. Onda kada sam konačno pronašao glumca i njemu su iskrsnule druge obveze i tako sam ja uskočio. Ne znam jeste li gledali film “Garderobijer” Petera Yetsa, u tom filmu garderobijer putujuće kazališne skupine obavlja razne poslove u kazalištu, a između ostalog zna tekst predstave bolje od mnogih glumaca.

Kod nas misle da je novinar svatko tko je objavio jedan tekst u novinama, a naravno da to nije tako. Jednako tako sada me mnogi nazivaju glumcem, a meni nije namjera glumiti glumca, mislim da sam samo pisac i novinar zakoračio na pozornicu. Kao što se prepoznaje konobar ili vojnik od zanata, tako se prepoznaje i glumac. Ovo je samo nastavak mog novinarstva i pisanja dramskim sredstvima. Obožavatelj sam Shakespearea i Shakespeare u meni je proradio, a on nije samo pisao nego i glumio. Za svoje izvedbe dobio sam dosta pohvala, što me jako veseli i govori koliko jedan novinar mora imati i glumačkih osobina. Nije gluma nešto vezano isključivo za  kazalište, film ili televiziju, što odlično znaju naši političari. Nazovite me kako hoćete, meni je bilo važno prenijeti na scenu duh onoga o čemu gospodin Hodak piše u svojim kolumnama. “Žikina dinastija u lijevoj našoj” je protestni pučki teatar, nije to Hamlet, premda u jednom dijelu parodiram Hamleta. Kao Hamlet lubanju držim glavu Olivera Frljića pitajući: “Je si li ti majmun ili se praviš majmun?”

U predstavi ste glumac, dramaturg i redatelj.

Da, potpisujem scenarij, režiju i imam glavnu Pripremao sam i songove, ali na kraju smo od songova odustali. Naše glumište i kultura općenito su prepuni prenemaganja, tumačenja  i stavova o nečemu. Posebno se po meni previše naglašavaju ti redatelji i redateljski teatar do te mjere da se ispred klasičnih komada umjesto imena pisca navodi ime redatelja. Imate Hamleta od ovoga ili onoga, i onda napišu prvo ime redatelja pa Hamlet, Richard III ili Kralj Lear,  što je po meni ne samo kulturološka sramota nego i teška povreda autorskih prava klasičnih autora. Kad su ti redatelji toliko genijalni zašto ne napišu i tekst. Kazalište je za meni prije svega umjetnost teksta i glumca, pa onda redatelja, kostimografa, scenografa… Kod mene prvo stoji da je autor Zvonimir Hodak. Pošto sam napravio dramatizaciju, tražio sam glumca, kako to nisam uspio uskočio sam u ulogu. Kada sam prvi put izašao pred publiku bilo je –  jesi ili nisi. Poslije ti ljudi daju poneku primjedbu gdje je trebalo glasnije, dinamičnije… Sugeriraju ovo ili ono. Tako je režirana ova predstava. Pravi pučki teatar s protestnim tekstom.

Što vas je neugodno iznenadilo s ovom predstavom?

Materijalistički pristup i to od tzv. kulturnjaka. Kakva je scenografija? Koliko je rekvizite? Koliko ima glumaca? Koliko to košta? Pretežita usmjerenost prema brojevima. Zaobilazi se ono glavno, a na zabavan, duhovit način spremio sam poseban šamar postojećem ukusu u hrvatskoj kulturi i mislim da treba nešto poduzeti da u hrvatskoj kulturi ne prevladava ovakvo stanje. Uvjeren sam da je predstava važna za Hrvatsku. Za kulturu se godišnje izdvaja oko dvanaest i pol puta više nego za sport, a kultura posebice ona profesionalna za koju se daje najviše novaca je antihrvatska. U Hrvatskoj imate apsurd da režimski umjetnici, glumci i redatelji, koji od države dobiju najviše novaca prednjače u pljuvanju države. Vi, gospodine Pavkoviću, često pišete o Pupovčevom Srbobranu, novini na budžetu, u kojoj nema ništa drugo osim opetovanog riganja po Hrvatima i Hrvatskoj, a zapravo onaj najskuplji segment hrvatske kulture film, dramski teatar i HRT su  kao Pupovčev   Hrvatima su prepušteni folklor, tamburice, muzeji i crkveni zborovi. Kultura i umjetnost nisu sami sebi svrha, posebice ako su na državnim jaslama. Preko skupe filmske propagandne mašinerije daje se veliki doprinos općem nezadovoljstvu u društvu. I onda kad se pojavi nešto što poziva na hrvatstvo kao naša predstava onda to djeluje kao šaka u oko. Što je najžalosnije na vlasti je HDZ, a prepustili su kulturu ne SDP-u nego notornim orjunašima, koji papagajski ponavljaju mantru o antifašizmu, a upravo je Jugoslavija bila polufašističko društvo. Srbi su bili nadnarod, a Hrvati i Albanci su bili za sve krivi.  Možeš ti ne znam što postizati na gospodarskom planu, ako netko stalno ponavlja da je nekada bilo bolje, da je Hrvatska neuspješni projekt, onda će ljudi imati tu negativnu percepciju današnjice. A nije nekada bilo bolje i što bi bilo da smo ostali u Jugoslaviji. U Srbiji, u Bosni, na Kosovu u Makedoniji se ne živi bolje nego u Hrvatskoj. Stanje u kulturi i sadašnja ministrica kulture su jedan od najvećih promašaja Andreja Plenkovića. U predstavi nosim hrvatski dres i skupljam boce, dakle ne bježim od stvarnosti, ali ako nešto nije u redu onda ne osporavam ideju hrvatstva i hrvatske državnosti, a elitna hrvatska kultura upravo ismijava i osporava staru težnju Hrvata za svojom državom i pogano lažu da je u Jugoslaviji bilo bolje. Lažu, nije bilo bolje, meni je isto, a mnogima je sada bolje. U bivšem sustavu i državi nikada ne bi smjeli tako pljuvati po sadašnjosti i od države musti lovu. Da se razumijemo nisam za zabrane, ali nije mi nikako jasno zašto država izdvaja toliki novac za predstave Olivera Frljića, brijonska prenemaganja Radeta Šerbedžije, filmove Rajka Grlića, Vinka Brešana… Dok su knjige Slobodana Praljka šund.

Mnogi odlaze iz Hrvatske?

U vrijeme moje mladosti nisi mogao vani otići tako lako kao sada, za papire u Njemačkoj morao si nekoj babi platiti šest tisuća maraka da je oženiš ili za dvostruko povoljnije vjenčati se s nekim pederom. U predstavi ima rečenica, „kad je naša predsjednica pozvala ljude da naseljavaju otoke poslušali su je i otišli su u Irsku“. Još je gore da narod nema gdje otići. Mnogi će se vratiti ne samo razočarani, nego će neki uspjeti i doći s kapitalom i znanjem kakvo ovdje ne bi postigli. Znam o čemu govorim, moja unuka je peta generacija moje rodbine u Njemačkoj. Oni koji stalno rade usporedbe s nesretnom Jugoslavijom trebali bi znati da je gospodarski najsretnije vrijeme bilo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih upravo kad je veliki broj ljudi otišao na rad u inozemstvo.

Međutim, vi ste autor i nekoliko zapaženih knjiga. Jedna je bila i o kolegi Ivi Pukaniću (1961.-2008.). Ne čini li vam se da su tog vrsnog novinara mnogi već i zaboravili?

Nisu. Pukija je teško zaboraviti. Jedino što o pozadini ubojstva Ive Pukanića nije otkriveno ništa novo. Ostale su samo grupe različitih teorija o tome što se dogodilo.

Što ima novo s internetskom televizijom (Podcast Velebit), kako ide taj projekt s Markom Juričem?

Marko Jurič pravi veliku stvar. Po gledanosti njegov internetski kanal nadmašuje najgledanije lokalne televizije. Projekt Velebit je jedan od medijskih pokrovitelja predstave. Priključio sam se voditeljima Podcasta Velebit, premda mi je sada prioritet “Žikina dinastija u lijevoj našoj u Lisinskom”, pa ne mogu biti više angažiran. Važno je spomenuti kako ima nekoliko domoljubnih medija i da jedni druge podržavamo. Podcast Velebit bi trebao postati udarna igla domoljubne medijske scene.

I na kraju: što znači biti novinar u Hrvatskoj, odnosno postoji li kod nas, kako se neki hvale „nezavisno novinarstvo“?

Većinski sam vlasnik portala Tjedno i mogu objaviti što god hoću. Mojim suradnicima umjesto honorara obično nudim slobodu pisanja do te mjere da im je od nezavisnosti  Nezavisnog novinarstva je kod nas toliko da bi ga mnogi mijenjali za neki honorar, a  kamoli za pristojnu plaću. U Hrvatskoj postoje različiti novinari i načini njihovog novinarskog djelovanja i toliko je priča o novinarstvu i novinarskim iskustvima da bih ovo pitanje sveo na osobnu razinu. Za mene osobno,  novinarstvo je borilačka tehnika bazirana na poznavanju zanata, što vam donosi određeni način života. Borilačka tehnika. Zahvaljujući novinarstvu mislim da sam povlašten čovjek, smatram da mi je novinarstvo pružilo mnogo više nego ja novinarstvu. Neke moje novinarske zgode i nezgode prepričao sam u knjizi novinarskih i drugih  priča koja će uskoro biti objavljena pod nazivom “I Supermen je bio novinar”.

Razgovarao:

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Objavljeno

na

Objavio

ARGUMENTI Propusti hrvatske države u odnosu prema Haškom sudu

O radu Haškog suda i njegovom utjecaju na hrvatsku državu bilo je riječi u Argumentima Hrvatskoga katoličkog radija, 16. siječnja, čiji su sugovornici bili profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović, novinarka Višnja Starešina i predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac.

Profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović je na pitanje o tome ima li štete za Hrvatsku od haških presuda, rekao da nitko iz Hrvatske nije pravomoćno osuđen, ali brojni segmenti odluka su nepovoljni.

Primjerice, nitko nije odgovarao za razaranje Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih gradova, a nalogodavci tih zločina su iz Srbije.

Upozorio je također da su u presudi bosanskohercegovačkim Hrvatima porušeni brojni pravni standardi. Zaključio je da je Haški sud zapravo politički eksperiment koji je – propao.

Djelovanje KOS-a na štetu Hrvatske

Novinarka Višnja Starešina je naglasila da je ovakvo stanje posljedica djelovanja struktura KOS-a: One su postigle da se političkom analizom haških presuda redefiniraju uzroci rata i sudjelovanja u tom ratu. Dobija se slika da je u RH bio građanski sukob, da se Srbi pobunili zbog svojih povijesnih sjećanja i da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, iako to nije pravno tako rečeno.”

Derenčinović je upozorio na još nešto: Prvotnom optužnicom predmet Vukovar je okarakteriziran kao međunarodni ratni sukob. Pojednostavljeno, agresija koja podrazumijeva involviranost Srbije. Kasnije je to maknuto uz optužnice. Naime, čak je i hrvatsko pravosuđe, u nekim postupcima u Hrvatskoj, sve što se dogodilo prije međunarodnog priznanja, proglasilo unutardržavnim sukobom. Haški sud je samo slijedio tu praksu.” 

Dodao je da su suci Haškog tribunala u brojnim slučajevima iskazivali određenu kreativnost. Činili su to, primjerice, u definiranju dopuštene zone granatiranja vojnih ciljeva od 200 metara ili slučajeva udruženog zločinačkog pothvata, koji se ne spominje nigdje u Statutu Suda.

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac podsjetio je da je u haškim postupcima srbijanska strana tražila čak i urudžbene brojeve zapisnika iz Hrvatske, a iz Srbije su u Hrvatsku stizali samo dokumenti sa zacrnjenim podacima. K tome su iz Ureda predsjednika Mesića u Haag predavani brojni tajni i važni hrvatski dokumenti.

Na pitanje je li situacija u kojoj se Hrvatska nalazi rezultat nesnalaženja, nonšalancije ili djelovanja bivših struktura, Miljavac je upozorio: Članovi Komiteta iz Kockice su odnijeli sve dosjee o suradnicima u Beograd. Svi ti ljudi se mogu aktivirati, bilo zbog ucjene bilo zbog toga što vole to raditi i ta struktura još uvijek djeluje. Naravno, s početkom i tijekom Domovinskog rata se pomalo primirila, a sada se čini da se pomalo opet aktivira na različitim područjima, od umjetnosti do politike. Nove obavještajne službe su aktivirale neke ljude, koji imaju i po sedamdeset godina, i sigurno je da će tu još neko vrijeme biti problema.”

Ucjene hrvatskih elita

Komentirajući proces koji se na osječkom sudu u odsutnosti vodi protiv generala JNA Aleksandra Vasiljevića, Starešina je primijetila potpunu odsutnost medijske javnosti. “Zašto? Zato što general Vasiljević ima sve dosjee hrvatske elite iz svih struktura društva. To je ogroman manipulativni materijal koji se kontinuirano koristi u svrhu pritisaka na Hrvatsku.”

Prof. Derenčinović je zaključio podsjećanjem da su predmeti protiv hrvatske šestorke u Bosni i Hercegovini proglašeni međunarodnim sukobom. Međutim, predmeti protiv jedinice El mudžahid proglašeni su unutarnjim sukobom, iako su njeni članovi dolazili izvan Bosne i Hercegovine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari