Pratite nas

Kolumne

Što bi Tito pomislio kada bi se čudom vratio iz mrtvih i posjetio Hrvatsku?

Objavljeno

na

Hrvatskom vlada socijalističko jednoumlje. I s lijeva i s desna. A mediji su na jaslama države.

Ako bi se Josip Broz kojim čudom vratio iz mrtvih i posjetio današnju Hrvatsku, možda bi jedna od stvari koja bi mu pala na pamet bila ta da je sav onaj njegov poratni partizanski teror proganjanja i eliminacije “narodnih neprijatelja” bilo sasvim nepotrebno i besmisleno pretjerivanje, a potonje uspostavljanje jednopartijske diktature tek izlišno političko zastranjivanje.

Vladajuća lijeva Kukuriku koalicija sasvim dosljedno drži Hrvatsku prikovanu za ekonomsko dno bez ikakve ideje kako da učini da ekonomija prodiše i pokrene se udavljena njenim konstatnim pritiscima i regulacijama. Porezni fašizam divlja, zatirući sve što je ekonomski zdravo i ima budućnost, subvencionira se sve što se prethodno porezima zatrlo, proračun se rebalansira kvartalno, kreditni rejting pada. Hrvatska je gospodarski na koljenima. Jedino što cvjeta su socijalizam i parazitstvo. No, da stvar bude sasvim prikladna hrvatskom Apsurdistanu, pritom za sve ove promašaje socijalističkih politika biva optužen “neoliberalni kapitalizam”.

Naime, današnja je Hrvatska živi dokaz da je socijalizam moguće provoditi demokratskim i kulturnim sredstvima, a ne samo nasiljem i terorom. Ako bi itko posumnjao u to da nije potreban monopol jedne partije da bi se provodile socijalističke politike, neka samo pogleda današnje glavne političke stranke u Hrvatskoj i izjave njihovih čelnika.

Broz u višestranačkom ruhu

Vladajuća lijeva Kukuriku koalicija sasvim dosljedno drži Hrvatsku prikovanu za ekonomsko dno bez ikakve ideje kako da učini da ekonomija prodiše i pokrene se udavljena njenim konstatnim pritiscima i regulacijama. Porezni fašizam divlja, zatirući sve što je ekonomski zdravo i ima budućnost, subvencionira se sve što se prethodno porezima zatrlo, proračun se rebalansira kvartalno, kreditni rejting pada. Hrvatska je gospodarski na koljenima. Jedino što cvjeta su socijalizam i parazitstvo. No, da stvar bude sasvim prikladna hrvatskom Apsurdistanu, pritom za sve ove promašaje socijalističkih politika biva optužen “neoliberalni kapitalizam”.

Čovjek bi rekao, “ok, to je socijalistička vlada, normalno je da provodi socijalističke politike i za sva zla optužuje kapitalizam”. No, ako pogledamo oporbu, stvar je u dlaku ista, pa čak i za nijansu gora. Oporba, naime, Milanovićevu socijalističku vladu optužuje za nedostatak socijalne osjetljivosti i neoliberalizam, a građanima kao rješenje svih problema obećava još više državnog intervencionizma i borbu protiv neoliberalnog zla.

Dok jedni obećavaju da će hrvatski ekonomski bicikl pokrenuti iz gospodarskoga jarka tako što će nekakvim novim hrvatskim New Dealom, tj. velikim državnim investicijama premrežiti tunelima cijeli Jadran, drugi obećavaju Zeleni New Deal, tj. velike državne investicijske programe pošumljavanja i zatravnjivanja Hrvatske i ulaganja u gradnju ekonomski neisplativih i energetski nestabilnih “obnovljivih izvora energije”. Jedni će reći da je “tržište najveće zlo” i na svoju gospodarsku savjetnicu koja ih je napustila baciti anatemu kao na “neoliberalku”, dok će drugi govoriti kako je “državni intervencionizam neophodan” a svoj program opisati kao “antineoliberalni”.

I tako, u Hrvatskoj imamo višepartijski sustav, slobodne izbore, slobodne medije, sve tekovine demokratske civilizacije, što bi se reklo, a ipak – Hrvatskom vlada sasvim ozbiljno socijalističko jednoumlje. Sve relevantne političke stranke imaju radikalne socijalističke ideje u gospodarstvu, pozicija, kao i opozicija, jedna, druga, treća… Gospodarstvo nam je socijalističko i na izdisaju, ali se kao recept za uspjeh, za veliki iskorak naprijed, nudi – još više socijalizma.

Zaista genijalno. U usporedbi s našim političarima, Broz djeluje kao običan amater i neotesani grubijan, koji bi se posramio pred svojim političkim nasljednicima.

It’s the Culture, Stupid!

Kako je to moguće da je socijalizam živ i zdrav u Hrvatskoj unatoč tome što je jednopoartijski politički monopol Komunističke partije već davna prošlost? Jedan od odgovora – po meni i najuvjerljiviji – jest da je aktualni hrvatski socijalizam rezultat socijalističke kulturne revolucije. Naime, za ostvarenje socijalističkog revolucionarnog sna nije potreban ni partijski politički monopol, niti policijski teror, niti pak nasilna nacionalizacija i “podruštvljavanje sredstava za proizvodnju” – dovoljno je ostvariti socijalistički monopol u kulturi.

Broz je sa svim onim terorom i policijsko-političkim nasiljem bio marksistički ortodoks. Tako je po Knjizi izgledala socijalistička revolucija. Međutim, kao što znamo, Marx je bio loš prorok, kako pri prorokovanju skorog sloma kapitalizma na Zapadu, tako i glede načina uspostavljanja socijalističkog sustava. Naime, on je vjerovao da će njegovo komunističko “evanđelje” zdušno prigrliti radnička klasa kao izraz svih njihovih težnji, a da će se tome surotstaviti “otuđena” politička i kulturna elita.

Ali, dogodilo se sasvim suprotno – Marxovo “evanđelje” su prvi prigrlili upravo političari i intelektualci, dok se proletarijat pokazao najotpornijim i najkonzervativnijim elementom pri prihvaćanju marksističke ortodoksije i uspostavljanju socijalizma. Otuda su se i teror, i jednopartijski sustav, i sva zla koja je komunizam sprovodio nad “zatucanim narodom”, činili nužnim. Trebalo je proleterima silom utjerati socijalizam u glavu, probuditi u njima “klasnu svijest”. Ali, lini se, uzalud. Batinom to nije nikako išlo. Proleteri su ostali lumpenproleteri, reakcionarna bagra nesvjesna svoga povijesnog poslanja.

Ovaj faux pas marksističke ortodoksije prvi je jasno primjetio talijanski komunist Antonio Gramsci pri svom boravku u Sovjetskom Savezu neposredno nakon revolucije. Promatrajući potpuni ekonomski debakl uspostavljanja socijalističkog modela gospodarstva i masovnu glad koju je takav oblik privređivanja izazvao u Rusiji, te promatrajući ruskog seljaka koji se nije htio odreći svoga pravoslavnog praznovjerja ni pod cijenu žestokog terora kome je bio podvrgnut, Gramsci je izveo zaključak da ključ uspjeha socijalizma nije u promjeni privrednog sustava, tzv. ekonomske baze, već u promjeni nadgradnje, u ostvarenju kulturne hegemonije.

Socijalistička revolucija je, tvrdio je Gramsci, prije svega kulturna revolucija, a ne ekonomska revolucija, kako je tvrdio Marks. Kada se jednom ostvari ta kulturna hegemonija, kada socijalističke ideje prodru u glavnu kulturnu matricu, kada one ostvare prevagu nad tradicionalnim kulturnim vrijednostima – socijalistička revolucija će sama, poput zrelog ploda, pasti u krilo, mase će same spontano prigrliti socijalizam. Nasilje je izlišno, socijalizam može biti uveden i demokratskim putem, savjetovao je Gramsci, samo treba odnijeti ideološku pobjedu nad buržoaskom kulturom i tredicionalnim vrijednostima.

I doista, ako promatramo današnju Hrvatsku, vidjet ćemo da je Gramscijev duh sasvim živ i sveprisutan. Brozovo marksističko-lenjinističko nasilje je posve inferirono nad suptilnijim gramscijevskim metodama kultur-kritičkog oblikovanja hrvatske političke stvarnosti.

Trijumf ideologije nad zdravim razumom

Zdravi razum nam govori da je socijalizam loš i poguban ekonomski sustav, a da je kapitalizam daleko superiorniji. Što se tiče “zla” neoliberalnog kapitalizma, svatko se može u tri sekunde uvjeriti u očitu laž takve tvrdnje uspoređujući listu ekonomski najslobodnijih država s listom najbogatijih država na svijetu. To je jedna ista lista. Ekonomske slobode znače istovremeno i veće materijalno blagostanje. Također, može usporediti i listu ekonomski najneslobodnijih zemalja s listom najsiromašnijih zemalja. Mi smo bliži ovoj drugoj listi.

Kako je, onda, moguće da u Hrvatskoj ljudi sami žele socijalizam, zašto glasaju za vlastito osiromašenje i ekonomsko propadanje? Kako je moguće da su listom sve političke stranke socijalističke a da u neoliberalnom kapitalizmu vide najgoru pošast? Odgovor može biti samo jedan – gramscijevski marš kroz kulturne institucije u Hrvatskoj je u potpunosti uspio. Ako pogledamo hrvatske medije, filmove, glazbu, stripove, književnost, ako zavirimo u srednjoškolske i sveučilišne udžbenike, ako pogledamo vodeće ljude u HAZU – svi oni danas propagiraju socijalizam i zagovornici su socijalističke ideologije. Ideologija je odnijela štih zdravome razumu.

Neovisni mediji na državnim jaslama

Ljevičari se slabo razumiju u ekonomiju, ali im u stvarima ideološke nadgradnje nema ravnih. Otuda je ministarstvo kulture je najvažniji resor u hrvatskoj vladi.  Preko njega hrvatska politička elita održava svoj socijalistički ideološki monopol u hrvatskom društvu.

 Kako je, onda, moguće da u Hrvatskoj ljudi sami žele socijalizam, zašto glasaju za vlastito osiromašenje i ekonomsko propadanje? Kako je moguće da su listom sve političke stranke socijalističke a da u neoliberalnom kapitalizmu vide najgoru pošast? Odgovor može biti samo jedan – gramscijevski marš kroz kulturne institucije u Hrvatskoj je u potpunosti uspio. Ako pogledamo hrvatske medije, filmove, glazbu, stripove, književnost, ako zavirimo u srednjoškolske i sveučilišne udžbenike, ako pogledamo vodeće ljude u HAZU – svi oni danas propagiraju socijalizam i zagovornici su socijalističke ideologije. Ideologija je odnijela štih zdravome razumu.

U to se možemo uvjeriti ako, kao slučaj za primjer, pogledamo i zadnji natječaj Stručnog povjerenstva za neprofitne medije Ministarstva kulture o dodjeljivanju nepovratnih sredstava tzv. nevladinim medijima, čiji rezultati su objevljeni prije neki dan. Listom su svi mediji koji su dobili potporu ministarstva – pogađate – ljevičarski. Bloger “Tko je John Galt” napravio je detaljniju analizu ove skandalozne kulturne politike aktualne vlade. Sve ti mediji u svojoj uređivačkoj politici imaju kritiku (u Hrvatskoj nepostojećeg) kapitalizma i “kritičko” veličanje dosega (u Hrvatskoj dominantnoga) socijalizma.

To se zove “promicanje alternativnih i neovisnih medija”. U stvarnosti, to se zove najbrutalniji ideološki dril hrvatske javnosti. Naravno, samo se u šali možete nazivati alternativnima i neovisnima ako vas financira vlada. Ako pogledamo samo prva četiri sretna dobitnika potpore Ministarstva kulture (svakom po 250.000 kn hrvatskih poreznih obveznika), H-alter, Forum.tm, Lupiga i Kulturpunkt.hr, vidjet ćemo da se bez razlike radi o radikalno lijevim glasilima. Osnovna poruka ovih portala je da je kapitalizam vrhunaravno zlo, a da je socijalizam rješenje svih naših problema. Na čudan način te medijske poruke koincidiraju s osnovnim ideološkim usmjerenjem Vlade i naše političke elite uopće.

Tako će se H-alter zajedno s Lenjinom pitati „Što da se radi?“, i odmah stvar definirati kao apel intelektualcima da „moraju postati organski intelektualci potlačenih društvenih klasa“ koji bi artikulirali nezadovoljstva i zahtjeve radničke klase unutar postojećih struktura kako bi „revolucionarno djelovali kroz te strukture“, dok će Forum.tm lamentirati nad „impotencijom radničke klase da bude nositelj društvenih promjena“. Kulturpunkt će kritizirati konzumerističko društvo i rezignirano pisati o izostanku revolucije, dok će Lupiga objavljivati neobične kolumne u kojima se hvali lopovluk i uopće zagovara neobičan moral otimanja tuđe imovine. I sve slično tome i u istom duhu.

I to su sadržaji za koje je „stručno povjerenstvo“ Ministarstva kulture našlo za shodno poduprijeti novcem hrvatskih poreznih obveznika. Na taj način se favorizira jedna potpuno pomaknuta i iskrivljena slika stvarnosti, samo jedna do kraja ideologizirana ljevičarska kultura laži u Hrvatskoj. Hrvatska se ne može nigdje pokrenuti dok se ne obračuna s tom kulturom laži koja joj priječi uvid u prave uzroke problema koji ju drže zakucanu za dno.

Kako bismo počeli otkrivati pravu dimenziju tih problema, možda bismo za početak mogli krenuti od ukidanja ovog besmislenog, potpuno arbitrarnog, ispolitiziranog i po svemu skandalozmog natječaja Stručnog povjerenstva za neprofitne medije Ministarstva kulture Republike Hrvatske? Pa i samo Ministarstvo kulture, koje se pretvorilo u pravo-pravcato orwellijansko Ministarstvo Istine, zašto ne?

Orwell o totalitarnoj kulturi

O opasnosti koja vreba od državnog financiranja kulture, pa i medija, možda je, na kraju, najbolje poslušati osobu koja je jako puno znala i o kulturi i o totalitarnoj propagandi. Riječ je o Georgeu Orwellu i njegovom eseju iz 1941. godine, “Književnost i totalitarizam”.

“Očito je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centraliziranu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavna implikacije toga nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza na intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moraliziranog liberalizma. Država će se brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život. Umjetnost će moći cvjetati kao u doba liberalnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom. Sada, na osnovi postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene.“

Ove riječi trebaju stajati iznad svake kulturne institucije u Hrvatskoj. Ukinimo državno financiranje kulture i medija, jer samo tako možemo kulturi povratiti njeno dostojanstvo, duhu njegovu neovisnost, a zdravome razumu sposobnost valjane procjene stvarnosti. Jedino ukidanjem državnog financiranje kulturnih projekata i medija možemo ukinuti i neprobojnu ideološku laž u kojom su naši poslanici u kulturi obavili stvarnost u Hrvatskoj. To je jedini način da konačno strgnemo taj veo laži koji nam je nametnula naša socijalistička kultura i susretnemo se sa stvarnošću Hrvatske i njenim pravim izazovima i problemima.

izvor:Politika plus, autor Borislav Ristić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je Slobodan Praljak ispio otrov, a ostala petorica osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, počinje se glasno govoriti o onome o čemu se šutjelo, počinje se otkrivati ono što je bilo prikriveno.

Snijeg je pao i prekrio brjegove, a medvjedi, vukovi i lisice utiskuju svoje tragove, koji će nestati čim se snijeg počne otapati.

Na tribini u povodu godišnjice smrti predsjednika Tuđmana, Vladimir Šeks je još jednom grmio protiv Stjepana Mesića nazivajući ga najodgovornijim za jednu nepravednu presudu, jer je svojim svjedočenjem u Haagu optužio državu za agresiju na BiH.

Na istoj toj tribini Drago Krpina, također jedan od utemeljitelja HDZ-a, u neizravnoj polemici sa Šeksom ukazao je na licemjerje vlastite stranke. Pa Sabor, na čijem je čelu bio Šeks, a na čelu Vlade Ivo Sanader, odlikovali su tog istog Mesića i nakon što je sve već bilo poznato i objavljeno.

Još se pepeo Praljkova tijela nije spustio na zemlju, a pravednici poput Ive Josipovića, Gorana Beusa Richembergha i radikala iz GLAS-a i SDP-a oštro zahtijevaju da se svima osuđenima u Haagu oduzmu odličja. Nisu mogli čekati ni mjesec dana.

Koliko li u tim zahtjevima ima trijumfalizma, bezosjećanosti, trljanja soli na rane, gotovo sadizma. Bune se protiv komemoracije, a dvojicu ministara koji su joj prisustvovali pozivaju na odgovornost, smetaju im minute šutnje, mise zadušnice i osporavanja jedne presude, koja se ne smije dovoditi u pitanje. Presuda se poklapa s njihovim viđenjem rata i države i sada, dok je sve svježe, treba svoju istinu istjerati do kraja.

Ovim zahtjevima oni očituju svoju pravovjernost pred međunarodnim moćnicima, a usput hvataju mrsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović za vrat: Pokaži da priznaješ presudu.

Predsjednica, jedan od posljednjih političara koji brane čast hrvatskog naroda, odbija nasrtaje. Odlikovanja su, veli ona, dodijeljena za obranu od srpske agresije i ja ih neću oduzimati. Možda u tom grmu i leži zec. Što se osuđenih tiče, njima je svejedno. Oduzeli su im živote, što će im odlikovanja.

Prošlo je dvadeset šest godina od raketiranja Banskih dvora i pokušaja ubojstva Franje Tuđmana, a u Zagrebu se podiže optužnica protiv počinitelja iz Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.

A dvadeset dvije godine poslije, tužiteljstvo BiH podiže optužnicu protiv zapovjednika Amije BiH zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića.

Ma je li moguće da se tek sada došlo do podataka i činjenica? I bi li ikada ove optužnice bile podignute da nije bilo ovih haaških presuda?

U Haagu je ovih dana održano ročište u povodu žalbe Tužiteljstva na oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju. I dok su Hrvati osuđeni kao sudionici ničim dokazane namjere da se dio BiH pripoji Hrvatskoj, u presudi Šešelju je stvaranje “velike Srbije” okvalificirano ne kao zločin, nego kao legitimni politički cilj. Pa tko može, neka vjeruje u pravednost i dosljednost haaških djelitelja pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari